| | Mesa Selimovic | |
|
+7AstrinaKomsinica Zana REVELIN bosankaa Barbara sonia Krupljanka 11 posters | |
Autor | Poruka |
---|
Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Mesa Selimovic Pet Maj 22, 2009 12:06 pm | |
| First topic message reminder :Mesa Selimovic - Biografija [You must be registered and logged in to see this image.] Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora. Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu). Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela. Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina. Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima. Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama. Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g. | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
sonia حبيبي
Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Sep 13, 2009 6:17 pm | |
| ''Zakljucak je prilicno neocekivan, a mozda i nije, jer je proizlazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavrsenstva. Razveselilo me to nespretno, ali lijepo pristajanje na ono sto zivot nudi. Je li to mudrost da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tudju? Gubitak je sto je ta mjera sitna, a dobitak sto ne trazimo vise.\"
| |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Sep 13, 2009 6:39 pm | |
| Meša Selimović misli, izreke, poslovice, mudrosti: | | Prijateljstvo se na bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. | Čovek, sa godinama, sve manje voli ono što je blizu. | Nema ni jedne religije koja nije bezbožno rušila. | Snivam katkad da sam nezavisan. Ala su to lepi snovi! Ala je to rajsko uživanje. | Neki su gluvi na tuđe reči, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvek treba pokušati. Pitaćeš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluvo i pusto. | Mladost nalazi snage i vremena za sve: mlad čovek ne vidi kraja ni svojoj snazi ni svom vremenu. | Ljudska ličnost, najveća svetinja. | Razuman se hrani da živi, a lud živi samo da se hrani i goji. | Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi kako se može umreti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život. | Od pamtiveka sinovi su nerazumniji od očeva, ali srećom, sinovi postaju razumniji čim postanu očevi. | Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće. |
| |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Sep 17, 2009 11:16 pm | |
| Boze, kako su ljudi nesrecni.
Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komesanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zasto bas njoj, i zasto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slusati, razumjeti svakako nece, a slusanje je vaznije od razumijevanja. Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije. A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo:
- Boze, kako su ljudi nesrecni.
Mesa Selimovic | |
| | | Barbara
Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Sep 18, 2009 2:08 am | |
| Derviš i smrt
**** Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše. Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi. Pozivam za svjedoka mjesec kad najedri i zoru kad zabijeli. Pozivam za svjedoka sudnji dan i dušu što sama sebe kori. Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega DA JE SVAKI ČOVJEK UVIJEK NA GUBITKU!!!
***
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj medji, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tudje ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedji svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
***
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je odredjeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedju toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
***
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti?
*** 'Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju ,zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi .Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru .Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi , kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi, koji se nije mješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju .Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti .S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi .'' | |
| | | Barbara
Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Sep 18, 2009 2:14 am | |
| Selimović, Mehmed Meša
Biografija
Meša Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dve godine rata zivi u Tuzli, gde ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli se u Beograd. Biran je za predsednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.
Bibliografija 1. Uvrijedjeni covjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947. 2. Prva ceta. Zora. Zagreb, 1950. 3. Tudja zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965. 4. Noc i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958. 5. Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971. 6. Magla i mjesecina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Magla in mesecina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970. 7. Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966. 8. Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt.Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Odeon. Praha, 1969; - Znanje. Zagreb, 1970; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derviš i smrt. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt.Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit. Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad. Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udzbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988. 9. Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981. 10. Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981. 11. Tvrdjava.Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; - Maribor, 1972; Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd, 1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983. 12. Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970. 13. Sabrana djela.Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; - Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988. 14. Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80. 15. Sjecanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976. 16. Ketten a szigeten. Budapest, 1976. 17. Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988. | |
| | | Barbara
Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Sep 18, 2009 2:19 am | |
| Tvrdjava
odlomak
Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj.Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnomubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bitrebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, daumre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
... kakav besmisao| Sta smo mi dobili, a sta su oni izgubili? I nas i njih okruzavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodusne prema ljudskom jadu... Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.
... osvajalo je nesto sto im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, sto su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno sto su izginuli toliki dobri ljudi, za neku mastariju kojoj ni imena ne znas.
Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, sta bi se promjenilo? Da li bi bilo vise pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tudje muke? I da li bi srecnije ziveli? Ne bi, nimalo.
To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni stete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drukciji.
Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.
... tajna se duze pamti nego jasna istina.
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
Covjek se navikne na svaki smrad.
Ja uvek kazem: neka nije gore.
Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozes staviti, dva dobra tesko mozes sastaviti.
Znas li sta je najljepse u zivotu? Zelja, prijatelju.
Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost.
Usamljenost radja misao, misao radja nezadovoljstvo, nezadovo- voljstvo pobunu.
Najmanje se govori kad te se najvise tice.
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.
Nista im ne zameram, pa ni to sto mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene.
Sve vise sam s njom, i kad sam sam.
Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav.
Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas?
Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cuda sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Ne treba sve gledati crno.
Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu posle nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne.
- Zar smo svi zli? - Svi. Neko manje, neko vise. Ali svi.
Zena vise voli neznu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.
- Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje? - Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moze zamijeniti lu- kavstvo? - Lukavstvo je neposteno. - Nije uvek ni neposteno. Zato sto je neophodno. Neko to zove mudroscu. - Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro? - Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini. - Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis.
... vrijeme uporno glodje covjeku misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena bez pravog sadrzaja.
... ozeni se| radjaj djecu| I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze...
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise.
Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi.
Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi, a ne zna ni zasto ni kako da ga popravi, niti zna je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.
Boj se ovna, boj se govna, a kad cu zivjeti?
... kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci. Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka|
Izgleda da je uvijek smijesno kad se prica o pravom zivotu.
Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Nista mu nije gadno ako mu je korisno...
... uvek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
... svako ima svoju istinu i to je bas dobro, samo ne znam zasto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina, zabavnije se zivi.
... nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas, pa boli unaprijed. Boli i posle, ali je to lakse.
... necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi...
Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im stetu mogao nanijeti? Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onoga koji udara. Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih sto se usudjujem da mislim. Ja, ludi vrabac, posao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao zivu glavu.
San je ono sto se zeli, a zivot je budjenje.
Sve ce proci. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje?
Mogu da mislim sta god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu, pa da poslije i stradas| Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.
- Oprosti. Bila je to najljepsa rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko postenje. Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u proslost.
Smijesno i strasno mogu biti rod.
Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u svemu. Svima bi bilo dobro.
Nije pravo da posteni ljudi ostaju pod sumnjom zato sto su drugi rdjavi.
Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista.
Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? - kazem. Zar me ne cujete? - kazem... Ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim? Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.
Sta sve nece udariti na covjeka|
Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muskaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muskarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe.
Je li to mudrost, da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tudju? Gibitak je sto je ta mjera sitna, a dobitak sto ne trazimo vise.
Svijet se sastoji od nesavrsenih ljudi. Sve drugo je laz. Ili smrt. Savrseni ljudi su u grobu. Pa i to vise nisu ljudi. A kod zivih je malo vise zla ili malo vise dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo cesce.
Vatra je besmislena i unistavajuca, kao i mrznja.
Jedno je znati sta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to sto je pametno.
Ne bacaj svoju krivicu na drugoga|
- Rijeci su vazduh, kakvu stetu mogu nanjijeti? - Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo. - Onda, da cutimo| - Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne mozes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda| Jasta da ne valja. Pravo je cudo kako ista valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Mislis da je lako ovima sto upravljaju drzavom?
Samo covjek s manom mora da pazi sta radi. Pogotovu kad nije sam.
Tjerao sam glupu salu, a istjerao gadnu zbilju.
Sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom.Nisam vjest razmisljanju, vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnos. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni sam u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati, u toku mjesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.
Zenu ljubav podmladjuje.
Muskarci su uobrazeni i pokvareni, a zena ima mnogo vise postenih nego nepostenih.
Zar muz uvijek posljednji sazna?
Medju zivim ljudima se sve moze desiti.
Carolija ljubavi vraca izgubljeno.
Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga...
Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta. A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliku misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi, i nije mi zao sto je tako. Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio bih da ljude vise volim nego sto ih zalim, molim se da mimo mene prodje ono sto me se ne tice.
Laz moze sprijeciti zlo.
Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zlocina. Ali ni zivota.
... hoce li uvijek biti hleba, to ne znam, ali djece ce biti...
Covjek moze povjerovati u sta god hoce.
Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata.
Obraz se gubi u nevolji.
Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje, i svoju surovost? Nije vazno sta neko ucini, vec sta oni kazu da je ucinio. Rat je surova ali postena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepostena, kao medju ljudima.
Volim ljude, ali ne znam sta cu s njima.
... eto lijepe price o covjeku koji cijelog zivota sanja bogatstvo a zivi u sirotinji, koji je vise propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromastva.
Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
Snom zivjeti, u nadanju, u cekanju, znaci ne pristajati na ovo sto jest.
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izljeciti, od trece nikako. Vlast je i najtezi porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao carobni kamen, jer pribavlja moc... Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrza- vaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz boga, ucvrscuju svoju moc. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim mocnicima. Ruse ih uvijek na isti nacin, objasnjavajucu to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao nocni leptiri na plamen svijece.
Bez hljeba narod moze ostati, bez vlasti nece.
Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko ce to drugo zlo iskorijeniti?
A covijek osjeca potrebu ne samo da misli vec i da kaze, cak i vecu potrebu da kaze nego da misli. Tako se prazni, oslobadja napetosti. Rijec je odliv suvisne krvi, i rasterecenje od muke, privid slobode. Vlast bi trebalo da je njeguje i podstice, a ne da je gusi, da priredjuje svecanosti govorenja, ili jos bolje, psovanja, kao pjevanje, kao molitvu, kao ciscenje.
Narod je pust broj, rasuta snaga. Nema jednog cilja, nista mu nije zajednicko, osim neposredne koristi i straha. Izdijeljeni smo. Selo selu nece pomoci ako naidje opasnost. Svako se nada da ce njega mimoici.
Ali neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na zrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slucaju, vodje bi stekle ugled i zasluge. I sta bi se desilo? Poceli bi da zive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve vece, njihov ugled bi se pretvorio u moc. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, mozda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od odusevljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije...
Stari Rimljani su svoje heroje slali u izgnanstvo, i tako ih cuvali za besmrtnost.
Covjekova nada je jaca od iskustva, ne moze je pokolebati tudji neuspjeh.
Neobican mladic. Bice divan covjek ako ne uspije u onome sto zeli, strasan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju cistu misao i poslije, kad bi vec odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavesce ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugusice je u ime vlasti. Borice se surovo za svoje uvjerenje, smatrajuci da je plemenito, ne znajucu da je postalo neljudsko.Bice najljuci neprijatelj protiv sebe bivseg, i cuvace, kao hamajliju, ogru- bjelu sliku svoga nekadasnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadasnji bivsi zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje ce uciniti vise nego pobjeda.
Ne umirem od zelje za radom, ali kako drukcije da se zivi?
Lljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc.
Od Bosanca se moze svemu nadati. Godinama zivi kao pametan covjek, a onda sve ucini da bi dokazao da je budala.
Ljudi se menjaju. Ali nagore.
Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise| Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.
To je ono cigansko: kad bismo imali brasna kao sto nemamo masla, dobar bismo kacamak napravili.
Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduse, ali stao, nasao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato sto mu je jedan covjek povjerovao. Niko ne zna, mozda samo on, kolika je to pomoc, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnazi, kao da ti kicmu ucvrsti.
Svako nosi ponesto na dusi.
Za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koza.
... Ali se ne pamti razlog vec cin.
... smesna prica o junaku koji je to postao zbog straha, i o postenju rodjenom iz stida.
Najteze je objasniti ono sto je najjednostavnije.
... A nije on opasan po drzavu, vec po nekoga ko misli da je drzava.
Tudj zivot je jeftin.
Bas se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili|
Kad umrem svejedno je gde cu biti.
Slutnje ne donose nesrecu i zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zasto nas ne bi zaobisle kad mislimo da smo pod krivicom.
Nikad nisi tako njezan kao kad ti je tesko.
Nista ne mogu uciniti, ali mislim. Toliko mogu.
Lakse je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti.
Sve bih mogao postati, samo nista dobro. Vucibatina, lupez, ubica, krvnik.
Sto je vise straha, vise je reda.
Nijedan covjek nije dovoljno pametan.
Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije, sto vise stari i sto manje ima razloga da zivi, sve vise se hvata za zivot.
Rat je najveca prljavstina ljudska i najstrasniji zlocin.
Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda, ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis?
Volim da mislim ono sto mi je drago nego ono sto je vjerovatno.
Pitam sta bilo, govorim sta bilo. Da ne cutimo.
Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce.
Sve sto kod nas vrijedi, to je ludo.
Veci igraju, manji placaju.
Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi kvari.
Covek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi.
Nista znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrsi nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pri- premaju dok mi slabasni spavamo...
Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva postenje. Ili se boje guzve i promjene, a valja zivjeti i kad te smijene, ili je polozaj takav, pa je tesko ne uzeti, dok te ne smijene.
Nema prijateljstva medju mocnima.
... radije ostaje s manje dostojanstva a s vise novca.
Ako je vlast nevolja, pohlepa je cini snosljivom.
Hodacemo bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo. A kud ces veci razlog.
Ludost je jaca od covjeka.
Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes.
... ruzno je manje neprijatno kad se o njemu prica nego kad se vidi.
Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze.
Ima ljudi, mada su retki, kojima ni bol ni misao ne uniste vedrinu i jednostavnost. Cak ih ucine boljim.
Covjek zeli moc.
Slucajno prisustvujem zivotu, i sve sto ucinim, nije moje.
... zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, a ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec zato sto su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodjes pod zrvanj. Ako neces da budes odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i zivi kako ti je volja.
Kada prodajes, sve je jevtino, kada kupujes, sve je skupo.
Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.
Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Sto ne znam, ne mogu ni kazati nikome.
Sirotinjska suza je teska.
Strah je najgora izdajica.
Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.
Prica o zivotu: ako se tuzimo kako nam je tesko, klonucemo; ako kazemo zivotu: izdrzacu, neces me slomiti, muka postaje laksa.
Porucio je dvije case rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.
Sreca mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.
Neko je rodjen za srecu, neko za belaj.
... treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suvise sto nisam budala, a ne mogu biti junak i da hocu, petlja mi slaba...
A meni se cini da je strah najveca sramota ovog svijeta, i najvece ponizenje covjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bic, uperen u grlo, kao noz. Covjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plasi ga sudbina, plasi ga sutrasnji dan, plasi ga vladajuci zakon, plasi ga mocnije covjek, i on nije ono sto bi htio biti, vec ono sto mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrasnjem danu, poslusno ponavlja zakon, ponizno se smijesi mrskom mocnom covjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i postajanja.
Ako je ponekad tuzan, to je zato sto se sjeca sebe zeljenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo sto jest.
Treba li da kazem i da vise ne progovorim? Treba li nesto da ucinim, pa da vise nikad nista ne ucinim? Treba li da cutim, zadovoljan sto sam ziv?
Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prodje covjeku zivot u strahu, pa kao da nije ni zivio. Sta ce mu onda i zivot?
Cast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepeti ni pred kim, ako se moze, a jos bolje ako se ne mora. Junastvo traje tren, strah cijelog zivota, i pametnije je brinuti se za cio zivot nego za tren. Najbolje se bojati unapred, da se ne bi ubojao unazad.
... cineci dobro, ucinis i zlo. A vrijedi li dobro ako ne moze proci bez zla?
Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas.
Ljudska milost je kratkotrajna.
Lako je biti dobar covjek. Tesko je ostati ziv.
Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem.
Svi ugrozeni cinovnici pisu pisma, trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele.
Postao sam njegova potreba, a on moja navika.
Da ne ucinis nepravdu trazeci pravdu|
... pitao sam se, da li je covjek posten ili neposten, ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je posten ili neposten, ako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?
Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?
Da li zene sve objasnjavaju ljubavlju?
Ne mogu biti odgovoran za ono sto nije moja svjesna odlluka i misao.
Kako su ljudi glupi| Cine zlo, da im se zlo vrati.
Nista covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je sancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu sto dalje od svega sto je tvoje i sto ti je drago.
Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.
Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka.
Samo neiskustvo i ludost daju krila| Razbice se onaj ko ne postuje tudja gorka iskustva, to je istina.
Ima bogatasa, zato ima i sirotinje.
Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.
... kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.
Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
U pocetku ljubav, u zivotu mrzna, na kraju sjecanje.
Ljubav je ipak jaca od svega.
| |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Okt 02, 2009 8:49 pm | |
| prijateljstvo... Sad sam shvatio: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste,to ne može,jer zavisi od nas Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, bicu ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako,u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao ili ucinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom,kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav… A ništa ja nisam poklonio tebi vec sebi… Mehmed Mesa Selimovic | |
| | | Barbara
Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 12:21 am | |
| MESA SELIMOVIĆ-KRUG
Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovek živi kako mora, a pravi čovek živi kako hoće; život na koji bedno i bez otpora pristaje je bedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. | |
| | | Barbara
Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 12:47 am | |
| Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kada bih prihvatao samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosasni...
(Tvrđava) | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 10:52 am | |
| "Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"
Mesa Selimovic
| |
|
|
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 10:54 am | |
| ...Duse stvari kao i ljudske duse stalno se krecu u krugu od zemlje do neba, od neba do zemlje. Pepeo vatre koja zagrijava zeljezo je spaljeno srce drveta koje je prenijelo svoju dusu u mac, plug ili konjsku potkovicu. Dusa vjetra nije prasak oborenog stabla. Dusa vode nije zestoki udar velikog vala o stijenje vec stalni zubor malih valova. Ono sto ucini veliki val, vec su ranije neprimjetno uradili mali valovi, potkopali, opasali, mnostvo puta blago dodirnuli, svaki put neprimjetno odnoseci malo po malo snage velike stijene. Veliki val, u ocima onih koji ne znaju da posmatraju stvari i pojave, ovjenca se slavom osvajaca, bas kao i veliki kraljevi i vojskovodje, no mali valovi, kao i neznani seljaci vojnici, u ocima i glavama onih malobrojnih koji znaju poredak stvari, predstavljaju snagu prirode. Veliki val je samo njen hir."
"Vitezi Kulina bana", autora Dr. Nenada Tanovica
...Rjecica je slicna meni,bujna i plaha ponekad,a cesce tiha,necujna.Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna,da kroz badanj tjera vodenicni tocak,a radovao se kad je ,nabujala,razrusila ustavu i potekla slobodno.A znao sam da samo ukrocena melje zito....
...Smijesno je mozda ,bio sam covjek s onim od juce,i hocu da budem covjek s ovim od danas,drukcijim,mozda i suprotnim,ali me to ne buni,jer covjek je promjena,a zlo je ako ne poslusamo savjest ako se javi.....
M.Selimovic
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 10:56 am | |
| Mesa Selimovic-Citati...
Jedan od mojih najdrazih pisaca. Covjek cija djela su nadahnula generacije,pa i mene. Suvisan je svaki uvod...
"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, ni cistog zivota."
"Covjek treba da se odrekne svega sto bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja." (Mojoj Malenoj i D.)
"Ja ne biram ono sto imam. Ne biram ustvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije sto to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nesto mora biti moje, zato sto je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate."
"Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, ne vjerujem u neki narocit red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas ili potones."
| |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 11:37 pm | |
| Pogrešni koraci su isto toliko važni kao i ispravni, ponekad čak i važniji. | |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 11:46 pm | |
| Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što nam je mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
(Tvrđava) | |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 11:55 pm | |
| MEŠA SELIMOVIĆ O BOŠNJACIMA
"Mi nismo ničiji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti." | |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Okt 03, 2009 11:57 pm | |
| - ... Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad...
- Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?
- Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono što je prošlo... ali zašto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
- Čovjek najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi.
- Nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odredjeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.
- DO KRAJA ŽIVOTA UPOZNAVAĆU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NEĆU. UVIJEK ĆE ME ZBUNJIVATI NEOBJAŠNJIVOŠĆU SVOJIH POSTUPKA.
- Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha...
- Nezadovoljstvo je kao zvijer: nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
- Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
- ... Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izadjem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje...
- Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.
- Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao.
- Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.
- Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tudjom glavom.
(Tvrđava) | |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Okt 04, 2009 12:07 am | |
| Kad bih umio da napišem najljepšu knjigu na svetu,posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve što mogu,to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče,koja, kao i sve druge,govori o traženju sreće. | |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Okt 04, 2009 12:26 am | |
| MEŠA SELIMOVIĆ "TIŠINE"
Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog... | |
| | | Barbara
Godina : 58 Location : Kragujevac Datum upisa : 01.06.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Okt 04, 2009 12:27 am | |
| - Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.
- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. (Meša Selimović "DERVIŠ I SMRT") | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Okt 26, 2009 7:32 pm | |
| Tuga i smijeh
prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako nece, a slušanje je vaznije od razumijevanja.
Iskustvo me naucilo da ono što se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i traziš, osjecaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodjaju rijeci. Ili nešto još vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.
A ona je zeljela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.
A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan što sam makar na nešto u drugom covjeku naišao prvi put, i samo radi mene.
Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hrišcanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu, po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.
Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.
Kad sam došao s vojne, docekale su me rdjave vijesti. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hocinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su zurili da ih zatrpaju gdje bilo. Trošna porodicna kuca je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepaznjom, zato što nije njihova. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oci mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kuci, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Bašta je razvaljena, vocke otrnjavile, bijedno i zalosno. Trazili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da ce se vratiti sjecanja, mozda ce mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban nacin, bez duboke tuge i teškog zaljenja.
Obuzela me mirna ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od cuda. Mozda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobicnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znacaj. Zivio sam, u stvari, svoj drugi, tudji, poklonjeni zivot, sve ostalo nije vazno, za sad nije vazno. Ovo je višak, ovo je sreca, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu pošli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaze, mozda samo ja, jedan jedini: srecan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali sam snazno osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.
Ništa drugo me se nije ticalo, cak ni moguci sutrašnji bol. Niko me nikud nije pozivao, ništa mi nije nudio, niti sam ja trazio. I nikome ništa nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zapošljenja, niti sam imao kuce, nisam imao ništa, a bilo mi je svejedno.
Satima sam sjedio pred Begovom dzamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili ništa. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno cavrljanje, kao u dobrodušnoj svadji, ili u vedrom pricanju o svemu i svacemu. Licili su mi na male, obicne ljude, pomalo svadljive, dobrodušne, vedre, površne, miroljubive, malim zadovoljne, izdrzljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijeci. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oci i uši, uznemiren.
Volio sam sve što nije rat, volio sam mir.
A onda i mir uznemirio.
Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub, siromašni šerbedzija s Vratnika. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom, i sjeo na kamen, teško dišuci. Kad bi se odmorio, poceo bi da pjevuši, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih ociju. Znao je svega nekoliko rijeci jedne jedine pjesme, o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, pocinjuci iznova cim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. Blijed, mršav, zutih ocnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdrzava slijepu majku, zbog nje se nije ni zenio, zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju šerbe i piju. Ja im se osmjehujem.
Salih Golub je imao brata u Gorazdu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drzao ergelu konja, ubili su ga hajduci Becira Toske, a kako mu je zena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noci snašla sreca kakva ni u snu ne dolazi.
Stigao je pred dzamiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao šta mu se desilo, i ponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podjem s njim u Gorazde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je zelio da s nekim podijeli nesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevušio tolike godine, i otišao pognute glave. Umro je iste noci, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica, koji je licio na zenu više nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imatka. Zivot je prevario samo Saliha Goluba.
Nisam više dolazio pred dzamiju.
Poceo sam da trazim vodu, tekucu, bistru, plitku. Mozda zbog hocinskih baruština, ili zbog mutnog Dnjestra, širokog kao more. A mozda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati, ne misleci. Sve je otjecalo, tiho sa zuborom, spokojno, sve, i misao, i sjecanje, i zivot.
Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srecan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic, dragajuci me, kao da je ziv stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam zelio.
Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.
– Gledaš? - upitao je.
Zvucalo je sazaljivo, zvucalo je zabrinuto. Nasmiješio sam se, ali nisam odgovorio.
– Jesi li svaki dan ovdje? – Svaki dan. – I šta radiš?
Slegnuo sam ramenima.
– Zar ti ne dosadi gledati u vodu?
Pogledao sam ga zacudjeno: kako mi moze dosaditi!
– Dokle ceš tako? – Zašto? – Od cega ziviš?
Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od cega zivim, niti je vazno.
– Poludjeceš ovako sam. – Necu. – Doci ce zima, doci ce bolest, doci ce godine. Šta ceš onda? – Ne znam. – Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove? – Ne sanjam teške snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuzan. – Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. I ja hocu da pomognem tebi. – Ništa mi ne duguješ. – Otvorio sam pisarsku radnju. Radiceš kod mene, koliko mozeš i koliko hoceš. Ruka ti je sigurno otvrdla, ali ce smekšati. – Ništa mi ne duguješ, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao camac, uhvatio sam se nesvjesno. Mozda sam mislio da cu lakše isplivati. – Ne vracam dug. Treba mi pomocnik. Radiceš, i platicu ti. Koliko mogu i koliko je pošteno. Neceš se obogatiti. A volim raditi s poznatim covjekom. – Navikao sam na ovu vodu i na tišinu. – Dociceš ovamo, kad ne radiš, ili kad bude manje posla. – Pa, ne znam. Kako hoceš. – Radnja je lijepa. Ko kutija.
Radnja je usred caršije, u Mudzelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagušljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neciste sile smrada. Ali je to kadjenje malo pomagalo, i nije nam ostalo ništa drugo vec da se naviknemo.
I to mi je svejedno. Smijao sam se:
– Covjek se navikne na svaki smrad.
Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime, jer smo bili sami:
– Ja uvijek kazem: neka nije gore. – Što rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vješala. – S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka zivota. A do vješala još ima nade. – Uzaludne. – Kakve-takve. I to je bolje nego ništa. A ovaj smrad, vidiš, meni upravo odgovara. – Kako moze da ti odgovara? – Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. A meni baš takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozeš staviti, dva dobra teško mozeš sastaviti. Neka nije gore. – Amin.
Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i djecijeg ucitelja, a još više od osamnaest groša plate na godinu. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu s vojnickog kazana, a potajno se nadao i nekoj sreci, necijoj podršci, kad se vrati, nekom polozaju koji nece biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog odijela, bez zdravlja, i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio, umrla su od kuge, i zahvalio bogu što nije našao više, kao neki drugi, uz nesebicnu pomoc onih koji nisu išli u rat. Zena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv, jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja zivota da je on poginuo. Rekla mu je samo:
– Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne mozeš biti pisar i ovdje?
Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira, vec cini što mora, sastavljajuci kraj s krajem. A onda se poceo navikavati na tu misao. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijeci i bez priznanice, i što je još ljepše, bez kamata. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu), ocistio radnju od ciriša, mišijih ogrizina, malo je uredio, kupio nešto namještaja, hartije, pribor za pisanje, i sjeo da ceka mušterije, moleci se bogu da mu pomogne. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u vecem broju nego što se nadao, i on se uvjerio da zenina grdnja moze biti vrlo korisna, ako je primiš kao savjet, i ako te sreca posluzi. A njega je dobro posluzila, kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred vece prvoga dana išli kuci), da ne bi bilo ni ove radnje, ni mušterija, ni srece, da nije bilo bozije milosti, i mene, Ahmeta Šabe, koji su mu poklonili zivot. Zahvalio se bogu na milosti, a mene poceo da trazi cim se malo sredio. I nije ovo ucinio iz zahvalnosti, vec iz ljubavi: usnio me u srcu, srecan što postoji takav covjek na svijetu, i što je baš on na mene naišao. Jer, lakše je naici na rdjava, ima ih mnogo više.
I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Mozda je i on osjecao srecu što je ziv, mozda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. Sve više, i nehotice, i ne znajuci, tonuo sam u ovaj cudni posao, za koji sam jedva i cuo da postoji. Otkrivao mi je nalicje zivota. Ili njegovu srz. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare, za novac, preotet, utajen, nevracen, za neki davni inat kojemu je vec i razlog zaboravljen, pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao o strasti, slušao o pohlepi, budio nadu i pravima i krivima, zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde, nicemu se ne cudeci, ništa ne osudjujuci, sve primajuci kao obicno jer je ljudsko, pa se cinilo da je iznad ovog jada, iako je zivio od njega. – Zar nije lijep ovaj naš posao? - pitao me vedro, zadovoljan i sobom, i mušterijama, i mladim pomocnikom, srecan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. Otrgao me, zaista, i oslobodio cudne omamljenosti, pa sam se neprestano cudio zivotu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojili Bender, Brailu, Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju, da im pišemo pisma muzevima i sinovima, pisma koja nece stici, jer ce se u ratnoj guzvi zagubiti, ili ce ih naci mrtve. Tada sam poceo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se cuvam nazeba i da se što prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad piše, šaljuci ih na trecu cetu, od koje je ostalo samo ime, a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kazem istinu. Šta bi s istinom?
Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. S paznjom je primao zene i starce, naviknuto ih slušao, neraznjezen i nerastuzen, ali nekako prisno siguran, ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte, pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio, covjek je trošio opšte, nepotrebne rijeci, mrtve i neupotrebljive, ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao, i zagušen uzbudjenjem, posrtao rukom po hartiji, pa su mislili da sam nevješt.
A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike, i citao je svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije cekao da mu išta kazu, oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja, i sam pisao, govoreci naglas: "Dragi moj sine, cedo moje rodjeno, pisala sam ti prije mjesec dana... (biješe li tako?)... a od tebe ni cusa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesrecnom ratu, i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci, al da mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se što ti cesto pišem, majka ko majka, nesrecnica i ojadjenica, cim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. Po danu još djene-djene, zabavim se poslovima, al po noci mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Cekam, nece li zvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se, luda, doci ceš... (de, nemoj sad plakati, da ovo svršimo)... ili ce neko donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je... (znam da nije dobro, ali ti on ne moze pomoci, a njemu ce ovako biti lakše)... i zaduha mi je gotovo sasvim prošla. Mejra pita za tebe svaki dan... (zar ne pita više? Udaje se?)... djevojke pitaju za tebe svaki dan..."
Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe rijeci što su licile na starinske pjesme. Tuga, stara stotinama godina, osjecala se u tim rijecima, u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedodjin, i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri, u prvoj hladnoj noci.
I dok sam ja, rastuzen, jedva uzdrzavajuci suze, slušao to tugovanje i hrabrenje, suzbijajuci ozivljena sjecanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom, i upozoravao me: Hajde, završi to! A kad bi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze, ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje.
Od dva potpuno razlicita covjeka u njemu, koji je pravi?
Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujuci bogu na milosti. Tada sam ga mrzio. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji, mislio sam. I rekao sam mu to.
Ali mi platu nije povecavao.
– Plata ti je dobra - rekao je, ne šaleci se. - U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Znaš li šta je najljepše u zivotu? Zelja, prijatelju.
Zaista, nijednu zelju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, cak i neprobudjene. Nisam se brinuo nizašto. Kad bih našao vremena, išao bih do Darive ili Kozje cuprije i, sjedeci na obali, slušao kako voda tece.
Mula Ibrahim me savjetovao:
– Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveca strast. I brani covjeka od njegovih ludosti. Svijet se moze rušiti, a ti ceš, nepomican, buljiti u vodu. Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kazem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo! – Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao što vidiš. – Isuviše. Toga se i bojim. Bojim se šta ce biti kad se probudiš. Lovi ribu, Ahmete Šabo!
Smijao sam se, jer je izgledalo da se podsmijeva. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon, zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijeno sanjario.
Jednog dana mi je rekao da ce u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce, sinoc je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka, zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoc. Rodjaci su odmah dotrcali, da ih spasavaju, ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Danas su culi šta se desilo, pa ce pisati molbu da im se izruce leševi. Ja cu im napisati tu molbu.
– Zašto su ih zadavili? – Zašto? Pitaš me, zašto!
Prvi put otkako smo zajedno, vidio sam da je uznemiren. Glas mu je tih, ali ustreptao, i promuklo dubok, kao da ga guši uzbudjenje.
– Šta hoceš da ti kazem? Tolike ljude su pobili, a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu, Ahmete Šabo!
Izašao je na sokak, a ja sam gledao za njim, zabrinut: mogao bi, u uzbudjenju, uciniti štogod što se teško popravlja. Koliko li je razlicitih ljudi u tom covjeku?
Zupcani su došli u gomili, zena imama i jednog seljaka (druga je na porodu, kako su mi rekli, kao da se pravdaju), braca, sinovi, rodjaci. Stajali su u malom ducanu, zbijeni, drzeci se jedni uz druge, u gomili, zbunjeni, ali se nisu tuzili, nisu plakali, na moju srecu i veliko cudjenje. Eto, culi su šta se dogodilo, rekao je brat imamov, pa mole da im se daju tijela, da ih sahrane u Zupci, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi da to bude odmah, sutra, jer nema razloga za cekanje, hoce da kaze - vec su mrtvi, više im u tvrdjavi nisu potrebni, a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane, usmrde se. Nabavili su tri tabuta, a došli su s kolima, pa bi ih sutra rano, ako je ikako moguce, odvukli u selo, zuri im se, imaju mnogo posla kod kuce, ljeto je, vazdan stvari ima da se posvršava, a i ovako ce izgubiti dosta vremena.
Zastao sam, ukocen, zaprepašten njihovim mirnim pricanjem više nego nesrecom.
– Zašto ne pišeš, efendija?
Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji.
Dzaba, zivot je tezi nego što sam mislio.
Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.
– Je li gotovo?
Rekao im je cijenu, naplatio, i Zupcani su izašli, zaglavivši se u vratima.
Gledao sam za njima.
– Niko ni suzu nije pustio, ni rijec zalbe nije rekao. Kao da ih se ne tice. – Najmanje se govori kad te se najviše tice. A i navikli su na muku. Na njih sve udara, i nebo, i zemlja, i ljudi. Hoceš li mi pomoci da okitimo radnju? – Zašto? – Sutra je rodjendan sultanov. Drzi ovo!
Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala?
Nije bila šala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se predajuci, poduzetan, gotovo razdragan.
Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajuci polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika, mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina, i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.
Oturao sam od sebe misao što me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. Ali, šta ce mi to sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.
Stavili smo svijece u prozor i, kako je vec pao mrak, upalili ih, pa izašli na sokak, da se divimo.
Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom:
– Je li lijepo! – Lijepo je. – Niko se nece staviti da stavi sliku janicarskog odreda. – Niko. – A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde? – Divno.
Bilo je bijedno, bilo je smiješno, bilo je ruzno. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu, cekaju svoje leševe, a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se, smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.
– Prestani! - šaptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrcuci. - Cemu se smiješ? Šta je toliko smiješno?
Ne znam, mislio sam, ne znajuci šta je smiješno, ni cemu se toliko smijem.
Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junackog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce, i to sad njihovi rodjaci cute u mraku, cekajuci jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još ceka svoje sinove?
Ne znam zašto se smijem. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Jan 18, 2010 11:52 pm | |
| "Iskustvo me naucilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim delom slike koji se nametne, teško izrecivim osecajem, jer se skriva pred mukom saznavanja i beži u izmaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tacna rec, zato je i tražiš, osecaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu senku, prepoznaješ je na tudem licu, u tudem pogledu, kad pocne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodaju reci. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razume."
Meša Selimovic
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Mar 26, 2010 11:40 pm | |
| Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri ... | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Apr 13, 2010 11:57 am | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Apr 13, 2010 11:58 am | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Apr 26, 2010 10:49 am | |
| Na danasnji dan....
Ponedeljak, 26 APRIL 2010 08:48
Djuro Skondric
Sigurno je dvadeset šestog aprila 1910. godine u Tuzli, sunce žarko obasjavalo kuću Selimovića, kada se rodilo muško dijete kome dadoše ime Mehmed. Da , kuća je zaista tog proljetnog dana bila ljepša i vedrija nego obično.Bijaše to raskošna stara kuća na sprat od osam soba. Rezbarene drvene stepenice i veranda rustikalnog stila je šaptala o ljepoti prošlih vremena kada se živjelo da bi se voljelo. Prednjom stranom slobodno je gledala na prostranu meraju, preko koje su ljudi neprestano prolazili, a uvečer sjedili i pili rakiju i pjevali kucajući u saz. Vjerovatno da je ta meraja inspirisala narodnog pjesnika kad je napisao poznatu sevdalinku Nasred Tuzle zelena meraja.Naselje gdje se rodio Meša Selimović, zove se Tušanj. Nalazi se na zapadnoj strani Tuzle.
Ima tri mahale, svaka ispod jednog brda; Donja mahala ispod Šarampova, Gornja mahala ispod Piskavice, i Dragodo ispod Deminca. Sva tri brda su prelazila u slobodnu prirodu, u divne šume u neposrednoj blizini Tuzle.U sve tri mahale, a naročito u Gornjoj, stanovali su rudari koji su radili u rudniku Kreka. To je bilo naselje sirotinje. Živjeli su u ružnim kućercima bez ikakvih sanitarnih instalacija, sa skromnim mutvacima sklepanih od starih dasaka i pleha, s malim baščama u kojima se gajilo povrće i cvijeće, što je skrivalo sirotinjski izgled naselja.
Meša kao student
Iako je dječak Mehmed poticao iz bogate porodice, nije mu smetalo da se druži sa rudarskom djecom. Osnovali su čak i tušanjski fudbalski klub.Danas se često pitam: ”Je li slučajno na onoj meraji napravljen fudbalski stadion: Tušanj” i jesu li počeci fudbala zapravo krenuli s rudarskom djecom i Mehmedom-Mešom Selimovićem na čelu? A volio je on rudare i njihovu djecu. Vezao se za njih čudnom ljubavlju, pomalo s osjećanjem krivice, što i on nije bio siromašan kao oni. Osjećao je sažaljenje prema tim dobrim ljudima jer su postajali strašni kad se opiju. A opijali su se naročito subotom i nedjeljom. U dane kad su primali plaće, sve kafane i birtije od Kreke do Tušnja su bile pune. Tada su rudari, pijani i obeznanjeni bili veoma opasni, naoružani teškim lampama-karabitušama u rukama ili obješenim o debele kuke u džepovima kaputa, i po cijelu noć se razlijegala njihova neskladna pjesma.Ipak je volio te ljude koje je život potpuno obespravio, a oni su svoj položaj činili još težim, iz očajanja. Iz želje da pomogne, bio je kum gotovo svoj rudarskoj djeci, jer su rudari željeli da njihova djeca uče kao što je učio Meša, kako bi izbjegli njihovu sudbinu.U novembru 1944. godine kad je oslobodjenoj Tuzli zaprijetila opasnost da opet bude porobljena, nekoliko hiljada rudara Kreke dobrovoljno se javilo u partizanske borce, i neprijatelj je bio odbijen. Među njima su bili i rudari iz Tušnja. Mnogi su poginuli.
Djetinjstvo
Meša je volio druženja, dječije igre, ali i knjige.Njegovo naselje nije imalo školu, zato su nastavu pohadjali u obližnjem naselju Pazar. To je jedna lijepa zgrada, koju je Austru-Ugarska izgradila namjenski za školovanje djece mlađeg uzrasta.Zato što njegovo naselje nije imalo školsku zgradu, vrlo često se osjećao ugroženim. Kada bi sa ostalom tušanjskom djecom dolazio u školu “Pazar”, djeca iz ostalih naselja su ih prezirala i napadala. To je u njemu pobudilo osjećanje zajedničke mržnje i solidarnosti kao odbrane. Zato, njihove igre su bile pune mašte a povezane i učvršćene prijateljstvom. U svojim sjećanjima kaže: “Mi tušanjska djeca, bili smo neprestano zajedno, u igrama, tučama, krađama voća po baščama, odlascima u školu na Pazar. Nikakve razlike među nama nije bilo u djetinjstvu, bili smo u svemu jednaki, dijelili smo sve što smo imali i to na iste dijelove. Nismo pitali kako je ko živio u kući. Kupali smo se u potoku Tušanj, na viru kod vodopada neposredno pred početek usjeka obraslog grmljem i drvećem gdje smo nalazili divna skloništa za svoje igre; tu smo rasporenim vrećama od jute lovili sitne ribe, čikove i pekli ih na vatri od vrbova i johova granja. Morao sam da donosim debele sendviče od sira i pršute da bih dobio dvije-tri ribe kao mali prst. Bile su to najzanimljivije igre i najbolji prijatelji. To solidarno dječačko društvo se osipalo i razdvajalo odlaskom u gimnaziju i zanate. Još je ostajalo sjećanje na divne dječije godine, još je trajala radost naše međusobne blizine, još se nije izgubila vrelina doživljaja života, ali je kopala među nama sve veću provaliju. Većina ih je pošla stopama svojih očeva i počela da radi u rudniku i u Solani. Neki su pošli na zanate, njih je bilo znatno manje, a svega nas nekoliko nastavili smo više škole. Nepravda se nastavljala i produbljivala.
Svijet ljubavi
Ljubav dragih osoba, je ozarila djetinjstvo Meše Selimovića. Nije prihvatio ni razumijevao svijet starijih. Više je volio svijet ljubavi koji je zaista u njegovom životu postojao: “Poranio!, kaže djed najljepšim glasom, od baršuna, od ljubavi, od dobrote i širi svoj mekani ćurak postavljen lisičinom, prebačen preko ramena: naglavce skačem, u to drago okrilje, nježno od lisičije dlake, toplo od djeda, miriše na jag, na čisto tijelo, na svježinu tek preobučene košulje od svilenog beza, na provjetrenu sobu, na sigurnost, na novu vatru, na dobre ljude, na čist snijeg što neprestano pada lelujajući se pored prozorskih okana. Raznježen sam do suza i do smijeha, život je čudesno lijep, kao da neko priča divnu bajku”.Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav ili je pričao o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. A jednog jutra su nas probudili rano, bilo je mlako rascvjetalo proljeće, svi su po kući hodali tiho, ozbiljni i poslovni. “Djed je umro”, rekla je majka. “Obucite se”.Pustili su nas da ga vidimo s vrata. Ležao je pokriven bijelim čaršafom, dug, mršav, izdužen s nejasnom gomilicom ruku, prekrštenih na prsima, hladan, zastrašujuće dalek od nas, nimalo sličan našem djedu. Zapamtio sam oštar miris anduza i kao u snu izbeharalu granu jabuke, što se vidjela kroz prozor. Možda me zato smrt dugo podsjećala na proljeće”.
Dragi učitelji
Najviše mu je ostao u sjećanju Salih-efendija tušanjski, džamijski imam i učitelj u mektebu, za djecu predškolskog uzrasta, kako se danas kaže. Taj mekteb je najljepša i najugodnija škola za koju je znao. Dolazilo se slobodno i odlazilo isto tako, kad ko hoće, ali je rijetko ko izostajao. Bio je običaj da zimi svaki dan donesu po komad drveta, za loženje mekteba. To je bio prvi učenički samodoprinos i već rano ujutro, samo što je dan svanuo, vidjeli su se mališani, zgureni od hladnoće, s manjim ili većim komadom drveta pod rukom, kako iz cjelog naselja žure u mekteb pored džamije. Sjedili su na hasurama za školskim klupama. Na nešto uzdignutom postolju na šiljtetu, sjedio je hodža Salih, iza njega gomila kraćih i dužih štapova kojima je mogao dohvatiti đake i u prvim i posljednjim redovima. Ali hodža Salih nije mašao za štapove, niti su bili njegovi: ostali su od ranijeg učitelja, ali učenici su ih lomili polahko i uporno, dok ih nije nestalo, a Salih-efendija nije ni primijetio da ih nema, kao što nije vidio izgleda, ni da su ikad stajali iza njegovih leđa. Valjda najsiromašniji od svih siromašnih u Tušnju, ovaj dobri čovjek se neprestano smiješio, blago gledajući svijet oko sebe očima plavim kao nebo. Meša Selimović kaže: “Nismo htjeli da ga povrijedimo ma koliko a smo bili nestašni, mi smo ga poštovali, voljeli smo ga, kao da je bio jedan od nas, i hodži Salihu mogu da zahvalim što početak svoga života doživljavam kao divan sunčani predio, i što na horizontu moga dalekog sjećanja stoji mirno, utješna osmjehnuta slika odraslog čovjeka djetinje duše…, uvijek spremnog da oprosti za uvredu i za zlo.Možda baš njemu dugujem za mnoge iluzije u životu, ali i za mnoga razočarenja, jer takve dobrote malo je među ljudima.”
Odrastanje
“Sagledano unazad, školovanje mi je ponekad izgledalo kao duga i zamorna povorka dugih časova, maltretiranja, dosade, nepotrebnog opterećenja, nepotrebnim gradivom… A onda, mi se činilo da je to neizbježno, jer je formiranje ličnosti složen i dug proces, a duh se oblikuje jedino saznavanjem mnogih pa i na izgled nepotrebnih činjenica. Brzo učenje stvara nedoučenog čovjeka ili kompleksiranog ili suviše sigurnog u sebe, a ništa nije opasnije od neznanja koje postane aktivno, kako kaže Gete. Zato nikakvi kursevi, ma kako savremenim audio-vizuelnim sredstvima opremljeni, ne mogu zamijeniti redovito školovanje”.
Gimnazija
Za Tuzlansku gimnaziju vezano je petnaest godina njegovog života, osim đačkih i sedam profesorskih. Stare gimnazije dugo već nema: ispucala i nagnuta na zemljištu koje tone, srušena je i na drugoj strani Tuzle, na obali Jale, sagrađena je nova gimnazija, lijepa i moderna, ali je stara bila ljepša, s drvenom fasadom, bogatim stepeništem, lijepim učionicama i funkcionalnim kabinetima.Od svih nastavnika najviše je pamtio profesore književnosti i oni su upravo “krivi” što je književnost postala njegova sudbina. Zato Meša Selimović kaže: “I svi drugi profesori, euriditi, neznalice, kulturni, i primitivni, ozbiljni i šarlatani svi su oni neko manje, neko više doprinijeli našem iskustvu, s namjerom i uvjerenjem da čine najbolje. Većinom su mrtvi i žive samo u sjećanjima svojih đaka. Pominjem ih samo po dobru: “NEKA IM OVO SVIMA BUDE RAHMET – DOVA.””
Strah od autoriteta
Otac je volio lov, a konji i psi su mu bili najveća ljubav. Zbog oca, cijelog života je mrzio pse, jer mu se činilo da su mu oteli očevu ljubav.Prema djeci otac je bio strog, ili najčešće ravnodušan. “Bio je Zevs, prema čijoj smo se veličini i značaju pretvorili u zrnce pijeska. Odatle i strah od autoriteta, i docnije pobuna protiv njih!” “To patrijarhalno strahopoštovanje bilo je više posljedica patrijarhalne ravnodušnosti prema djeci nego očeve strogosti, jer se ne sjećam da je nekoga od nas udario. Ali nas nikada nije ni poljubio. Bio je iznad nas, dalek i odvojen, kao bog. Ako nas je slučajno i volio, mi to nismo znali, a čeznuli smo i za najmanjim znakom ljubavi, željnjije nego gladan čovjek za komadom hljeba. To što nam je otac uskraćivao ljubav, bila je naša a možda i njegova nesreća. Kod mene se naročito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta. I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću i uvjek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.”
Voljeni brat
“Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komadant Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda trećeg korpusa.Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a, uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da sevrati u Tuzlu. Doživio sam šok.Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je donio poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: “Pozdravi Mešu, i reci mu da sam nevin.” Te dramatične noći kad je voljeni brat, strijeljan izdisao negdje u okolini Tuzle, u proskozorje jednog jutra na samom kraju rata, sam na svijetu, ponižen bez ikakve krivice, nisam mogao da mu vratim makar dio ukazane ljubavi ni da mu pomognem u tom najstrašnijem času njegova života, da mu dodirnem ruku, da mu lakšam samoću pred nepovratan put u nepoznato, nisam ni znao šta se s njim dešava. Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveću bol.” “Sjećanja” Meše Selimovića su njegove potisnute misli i slika njegove duše, koju je naslikao na njemu svojstven način i kao značajan dar poklonio svojim čitaocima.
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Maj 10, 2010 8:06 pm | |
| Ni za jednu zivotnu stazu ne postoji vodic, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u zivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moze ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje novi pejzaz, druga klima,... | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Maj 31, 2010 11:28 pm | |
| "Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu posle nas ziveli, preturiti preko glave jos teza vremena i pominjati nase dane kao srecne." | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 03, 2010 12:39 pm | |
| | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 17, 2010 10:53 pm | |
| A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj posluzim. Nikakvu vezu izmedju sebe i nje nisam uspio da sagledam.
Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na andjele sto biljeze nasa djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.
Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja. Dervis i smrt
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Jun 19, 2010 9:53 pm | |
| Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."
- "Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?"
- "Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo."
- "Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Sub Jun 19, 2010 9:55 pm | |
|
- "Mlade djevojke zamišljaju život i vjeruju riječima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju."
- "Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja."
- "Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača."
- "Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina."
- "Pa u tome i jeste sve - vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.
- "Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje - nego lutanje."
- "Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio... Sad o tome mislim drukčije... Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više..."
- "Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi."
- "Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za šta znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo dan ili čas. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
- "Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se mješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života."
- "Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku."
- "Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drugačiji od ostalih, zato sam bio isti."
- "Na šta god da se odlučim, morat ću da učinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da namirim."
- "Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život."
- "Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad. Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja."
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Jul 11, 2010 8:16 pm | |
| У години обележавања стогодишњице рођења великог књижевника, по страни остаје спомињање његовог дугогодишњег бављења филмом, тачније учествовање у писању сценарија за чак дванаест филмова, од којих је десет снимљено за време његовог „босанског периода”. Стогодишњица рођења Меше Селимовића обележава се у Србији на начин који доликује значају овог познатог књижевника. Појавили су се нови стручни радови о његовом јавном и приватном животу, организују се изложбе и семинари о његовом књижевном раду, откривају се до сада непознати детаљи о његовој позоришној делатности и активностима у многим удружењима и организацијама. Међутим, једино по страни остаје спомињање његовог дугогодишњег бављења филмом, тачније учествовање у писању сценарија за чак дванаест филмова, од којих је десет снимљено за време његовог „босанског периода”. Одмах по завршетку Другог светског рата, Меша је као партизан и проверени агитпроповац (Обласног комитета за источну Босну) прешао у Београд, где је добио посао у Комисији за утврђивање злочина окупатора, а затим у тек формираном Комитету за културу Владе ФНРЈ. Ипак, у новој средини очито се није најбоље снашао, што показује податак да је августа 1947. отпуштен са посла и при том био искључен из Партије. Излаз из новонастале ситуације пронашао је тако што се вратио у завичај, где му је првих дана гостопримство у свом сарајевском стану пружио познати сликар Исмет Мујезиновић. Меша је убрзо прихватио место професора теорије књижевности на Педагошкој академији у Сарајеву и почео да објављује своје радове у појединим књижевним часописима. На његову срећу, у том тренутку се на месту директора издавачког предузећа „Свјетлост” налазио Марко Марковић, човек вансеријског познавања књижевног стварања, који је поред осталог прочитао и све дотада објављене Мешине приповетке, што му је помогло да лакше преброди замке нове средине. Како сам Меша истиче у својим „Сјећањима”, чика Марко га је прихватио старински присно, с невероватном топлином и срдачношћу, што му је омогућило да постане сарадник у издавачкој делатности ове куће и да у њој објави своју прву књигу „Увријеђени човек”. Како је даље писао Меша, „директорска канцеларија Марка Марковића је у то време била стециште књижевника, сликара, глумаца, и уопште људи од духа”, па су тако и први кораци босанске кинематографије добрим делом били испланирани у просторијама „Свјетлости”. И Марковић и Мујезиновић су поред осталог били чланови Комитета за кинематографију при Влади БиХ, па није чудно што се и Меша Селимовић од самог почетка укључио у пројекте првог босанског предузећа за производњу филмова („Босна филм”), формираног јула 1947. Тако је, на пример, већ трећи босански документарни филм („Нови темељи”), са темом изградње задружних домова на селу, снимљен по сценарију Меше Селимовића. Непосредно после тога, исти аутор добија за то време и изузетно привлачну понуду да напише сценарио за први играни филм ове куће. У сарадњи са тадашњим функционерима босанског филма (Мони Финци, Сида Марјановић, Слободан Јовичић), искусним позоришним редитељем Људевитом Црноборијем и квалитетним сниматељем из Загреба Бранком Блажином, Меша је, сходно правилима тадашње соцреалистичке реалности и под утицајем огромне популарности ударника Алије Сиротановића, написао сценарио и активно учествовао у припремама снимања филма из рударског живота. (POLITIKA) | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Jul 11, 2010 8:17 pm | |
| Продукција првог играног филма нове босанске кинематографије под насловом „Рудари” је заиста реализована крајем 1949, али је по прегледу снимљеног материјала посебна комисија установила да је урађени посао незадовољавајући, те су све активности на овом пројекту прекинуте, а филм никада није јавно приказан. То, међутим, није сметало Меши Селимовићу да настави сарадњу са „Босна филмом”, па је са својим пријатељем (и сарадником у редакцији часописа „Живот”) Исаком Самоковлијом учествовао у припремама готово трогодишње реализације филма „Ханка”, који је почео да снима загребачки редитељ Крешо Голик, а затим преузео Славко Воркапић, Сремац који је у Холивуду постао изузетно цењени стручњак за монтажу специјалних ефеката. Упоредо са „Ханком” вођене су са угледним аустријским продуцентом Карлом Соколом, а затим и његовим земљаком Ернстом Робертсом, озбиљне припреме за реализацију међународног спектакла о сарајевском атентату, те су тим поводом написане чак три верзије драматуршке обраде овог догађаја, при чему је последњу од ових – у сарадњи са реномираним швајцарским редитељем Леополдом Линдтбергом – писао сам Селимовић, који је у међувремену постао шеф Уметничког одељења у „Босна филму”. Иако је овај посао дуго и интензивно припреман (уз велику количину потрошених девиза), због озбиљних размимоилажења у начину приступа овој теми између аустријског и босанског копродуцента, пројекат је напуштен и нешто касније остварен у Аустрији, без босанског копродуцента, али са коришћењем доброг дела Линдтберговог (и Селимовићевог) сценарија. Упоредо са преговорима око копродукционог филма о сарајевском атентату, продуцент Робертс је босанским партнерима понудио и реализацију акционо-психолошке драме из међуратног периода, смештене у амбијент једног приморског места на Јадрану. Прву верзију сценарија написао је Аустријанац Норберт Кунце, али је коначан текст направљен тек по пристанку „Босна филма” да учествује у овој копродукцији и именовању косценаристе Меше Селимовића, који је затим унео знатне промене у драматуршкој линији филма, нарочито у психолошким односима међу главним ликовима. Тако је у лето 1953. у околини Дубровника снимљена „Кућа на обали”, филм који је био један од најкомерцијалнијих филмова у Немачкој следеће године, добрим делом и због учешћа познате немачке глумице Сибиле Шмиц и у том тренутку не мање популарног глумца Ренеа Делтгена. После бројних вести о великом успеху овог филма у европским биоскопима, очекивао се сличан пријем и код гледалаца у Југославији, али је после премијере на завршетку првог филмског фестивала у Пули (1954) и потоњих приказивања у биоскопским дворанама филм наишао на подељене критике. Тако је део новинара похвалио ову успешну акционо-психолошку драму која успева да до краја задржи темпо, као и откриће талентованог редитеља Бошка Косановића (у тренутку када је недостатак квалитетних аутора постао један од основних проблема наше кинематографије), али је било и доста мишљења да у филму има пуно недореченог, неубедљивог и наивног, почев од драматуршки недовољно разрађеног сукоба између мајке и ћерке око истог човека, до прилично неуспеле карактеризације главних ликова и њихових међусобних односа. Део конзервативне штампе је такође оштро напао неукусно сладуњави хепиенд филма, а такође и повлађивање ниским страстима кроз приказивање „еротских” сцена главне глумице Нађе Подерегин и њеног партнера Берта Сотлара. После овог филма, Меша Селимовић је прилично амбициозно радио на сценарију „Палме у Снијегу”, коју је требао да режира тада најугледнији филмски редитељ у земљи Радош Новаковић, али због огромног прекорачења буџета при реализацији „Ханке”, „Босна филм” није била у могућности да комплетира финансијску конструкцију овог филма. Имајући у виду искуство са скупим пројектима Селимовић се окренуо проверено успешним темама из народноослободилачке борбе и за „Босна филм” написао још три сценарија. „Туђа земља” у режији словеначког редитеља Јоже Галеа (1956) имала је за циљ да прикаже и непријатеље (италијанске војнике) као људе са посебним проблемима и надањима, „Ноћи и јутра”, у режији једног од пионира босанске кинематографије Пјера Мајхровског (1959), такође говори о психолошким односима бораца и грађана у опкољеном Мостару, док је „Коњух планином” у режији Фадила Хаџића (1966) прича о легендарној партизанској чети хусинских рудара, испричана такође кроз психолошку обраду појединих бораца ове чете. После огромног успеха, који је и код критике и код читалачке публике постигао „Дервиш и смрт” (1966), Селимовић успева да новоствореној сарајевској продукцијској кући „Студио филм” и њеном директору Сејфудину Тановићу прода сва три своја нереализована сценарија, те тако током 1968. настају савремена драма „Уђи ако хоћеш” Раденка Остојића, али и два филма са провереном ратном тематиком: „Опатица и комесар” Гојка Шиповца, те копродукциони филм „Пламен над Јадраном” у режији реномираног француског редитеља Александра Аструка, са добро познатом темом саможртвовања официра Спасића и Машере, који су априла 1941. у Боки потопили свој ратни брод, да не би пао у руке немачкој војсци. Нажалост, сва три филма имала су проблема да дођу до биоскопских гледалаца, пре свега због нерешених односа које је продуцент имао са дистрибутерима и страним партнером из Француске. После добро познатих догађаја Меша Селимовић се 1970. поново преселио у Београд, али се више није бавио писањем сценарија. На захтев редитеља Здравка Велимировића пристао је само да својим саветима помогне да се на филмском платну реализује судбина Ахмеда Нурудина из његовог најпознатијег романа „Дервиш и смрт” (1974), који је као и књига, такође постигао огроман успех у биоскопима широм земље, али и ван ње. Дилема дервиша Нурудина у питању: да ли изабрати људски лик или веру?, инспирисала је познатог књижевника још од краја 1944. када је по наређењу свог претпостављеног стрељан његов брат Шефкија, официр Команде тузланског војног подручја, зато што је без одобрења из војног магацина узео кревет и ормар. Човек који је (као командант III корпуса НОВ и ПОЈ) наредио стрељање Шефкије Селимовића је за живота доживео највеће почасти. Постао је народни херој, члан ЦК СКЈ, амбасадор у више земаља, укључујући СССР, САД и Кину. Сахрањен је у Алеји великана. Да ли је ту и крај? Меша Селимовић је пробао да нађе одговор на то питање, између осталог и у својим сценаријима. Срђан Кнежевић - POLITIKA | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Avg 15, 2010 6:46 pm | |
| "- Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.
- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš." (Dervis i smrt)
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Avg 20, 2010 10:23 pm | |
| "Iskustvo me naucilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim delom slike koji se nametne, teško izrecivim osecajem, jer se skriva pred mukom saznavanja i beži u izmaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tacna rec, zato je i tražiš, osecaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu senku, prepoznaješ je na tudem licu, u tudem pogledu, kad pocne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodaju reci. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razume."
Meša Selimovic
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Avg 24, 2010 11:33 pm | |
| Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog...
MEŠA SELIMOVIĆ "TIŠINE | |
| | | REVELIN
Location : nedostižna Humor : osmehom razbijam.... valove Datum upisa : 27.08.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Avg 27, 2010 6:11 pm | |
| Koliko je svako od nas - Ahmed Nurudin ?
Gradeći ovaj lik u romanu Derviš i smrt, Meša je čitaocu dao umetničku viziju čoveka - pojedinca u svetu. Pokušao je,a verujem i uspeo da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uverenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno razapinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti ( ali i onog što ne bismo želeli biti,a ipak jesmo ) i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovek mogao da izgubi veru u sve postojeće i da prosto poludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Poslednji izmenio Iris dana Pet Avg 27, 2010 6:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | REVELIN
Location : nedostižna Humor : osmehom razbijam.... valove Datum upisa : 27.08.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Avg 27, 2010 6:12 pm | |
| Koliko svako od nas može (ili mora) biti - Hasan ?
Hasan je nada i svetlost, jedan od pravih načina da čovek opstane u ovome svetu surovosti, a da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. On menja zanimanja, mesta, ljude; uvek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svežinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: "Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!". Od te *vezanosti* ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorenjivanje za jedno mesto nesreća? Zato što nas ono uvek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrpeljivost i zlo, jer uvek je neko nekome na nišanu. Reč je o psihološkoj teskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga beži, naročito ako je reč o *kasabi*, o malom mestu u kome svako poznaje svakog. | |
| | | REVELIN
Location : nedostižna Humor : osmehom razbijam.... valove Datum upisa : 27.08.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Avg 27, 2010 6:16 pm | |
| Pismo Meše Selimovića Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti iz novembra 1976.
"Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam - može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.
Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.
Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.
S poštovanjem i zahvalnošću, Meša Selimović." | |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Okt 15, 2010 12:32 pm | |
| Čovjek želi moć (rekao je, gledajući u Mula Ibrahima, koji je pažljivo slušao). Zato što živi, što se kreće, što se sudara s ljudima. A želi da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snažan i važan, da može mnogo. Ali bog učini da odjednom progleda i vidi, ne ovim očima, već onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevažan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi žele moć? Žele li da budu snažniji i značajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, očajanja? Ne znamo, i ne tiče nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veći i od nas, kome su beznačajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u nečemu pokaže njegova volja. Ni, mrav ne vidi čovjeka cijelog, zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjeće samo prst, ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetiće potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojaće i bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima se ne možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopšti duh, nimalo sličan našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni naslutiti. Eto, i sam kaže: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne može dokučiti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelić sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rođenju, koja će živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela, ili će se useliti u novorođenče, da nastavi svoje vječno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti da život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!
Meša Selimović
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Feb 22, 2011 10:59 am | |
| Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš. Tvrđava, Meša Selimović
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Mar 17, 2011 9:33 pm | |
| ...A sad je on sjedio pod žiškom, i kosa mu je od zlata, i glas mu je od mekih šapata, i lice mu je čisto i mršavo, i oči drsko djetinje, i više nije važno šta je pričao ni šta mu se dogadjalo, već što se ona otima iz sebe i potire godine i život za koji je mislila da je prihvatila kao svoj jedini, i sa strahom diže brane koje je sa muk...om podigla u sebi, sa strahom, da bujica ne odnese sve što je gradjeno, a opet sa slašću, da se oživi trenutak prošlosti. Svejedno šta će poslije biti, jer neće biti ništa, avaj, ništa biti neće, sve će ostati kako jeste, ali je bar otvorila prozor u ono što je bilo. .......................................................... I sluša samo njegov glas, tih je i muški nježan, strast drhti u njemu skrivena, otvara je svu do korijena, ne može više da se sakupi i vrati, vraćanje bi bila muka gora od smrti, on ne priča ono što ostali čuju već ono što ona zna, i samo je to... lijepo, i samo je to važno, ni zašto ga više ne bi dala, ni s čim ga sad ne bi zamijenila, i sve ih ona izdvaja i briše, samo on je s njom, i samo njoj govori, i nije sitan, krupniji je, muškiji, i nije dječak, oči su mu modre ali ljepše, govori isto ovako, šašavo, miriše na grad i na elektriku, samo draže, jer govori o njoj i o sebi, i niko ne sluša pa možeš da kažeš šta ti padne na pamet, možeš da luduješ i da se smiješ, možeš i da plačeš, sluša daleki glas što žubori blizu nje,pretače se i vri kao izvorsko klokotanje... tad je prvi put osjetila slast tudjeg govorenja i milost tudjeg pogleda, davno je bilo a sve je u njoj živo i svježe, odakle ta svježina? kako se u njoj sve sačuvalo, bez njene volje, samo od sebe? | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Maj 24, 2011 11:26 am | |
| ''Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.'' |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Maj 31, 2011 9:04 pm | |
| ''Zavideo sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidasnje.'' | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Jul 11, 2011 10:20 am | |
| 1982. - Umro je srpski pisac Mehmed - Meša Selimović, član Srpske akademije nauka i umetnosti, jedan od najvećih srpskih književnika 20. veka. Kako je sam otkrio, potomak je srpske porodice Vujovića. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu i do Drugog svetskog rata bio je profesor u gimnaziji u rodnoj Tuzli. Po izlasku iz ustaškog logora 1943, otišao je u partizane, a posle rata bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, umetnički direktor "Bosna-filma" i glavni urednik "Svjetlosti". Zbog progona kojem su ga podvrgli bosanski političari, prešao je u Beograd i u njemu ostao do smrti. Roman "Derviš i smrt" jedan od najznačajnijih u srpskoj literaturi, odlikuje se osobenošću tretiranja teme, gustinom opservacije čovekovog života u tragičnim okolnostima, refleksijama o ljudskoj egzistenciji i - kao i druga Selimovićeva dela - unutrašnjim čarom pripovedanja. Ostala dela: romani "Tišina", "Tvrđava", "Magla i mjesečina", "Krug" (nedovršen), zbirke pripovedaka "Prva četa", "Tuđa zemlja", "Đevojka zlatne kose", studija "Za i protiv Vuka", eseji "Pisci, mišljenja, razgovori", memoarska proza "Sjećanja", nekoliko filmskih scenarija.
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Okt 24, 2011 11:29 pm | |
| Teško će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle različito. Lako će se sporazumjeti dva čovjeka koja misle. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Ned Jan 15, 2012 2:02 pm | |
| I sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim. Meša Selimović, ''Derviš i smrt'' | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Apr 16, 2012 5:07 pm | |
| “Eto mu rodni grad, eto mu zavičaj. Povazdan gledao sokake veliš? Gledao smrad, gledao svoju i našu nevolju. Rodio se ovdje, e pa čudna mi čuda. To je nesreća a ne ponos. To je razlog da čovjek plače a ne da se raznježava. Za čime je čeznuo 20 godina, pobogu brate? Za ovom siromašnom zemljom,za pakošću što u nama živi duže i jače od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da činimo zlo kad god možemo,za našom divljom turobnošću?
"Tvrđava" |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Apr 16, 2012 5:09 pm | |
| "Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato žvotno korenje presušuje, i ostaje tanki končic nesigurne savjesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno"
"Derviš i smrt" |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Apr 23, 2012 11:05 am | |
| Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesrce neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda èudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pon Apr 23, 2012 11:05 am | |
| Ne možemo uništiti sve što volimo, uvijek æe ostati moguænost da nam to unište drugi..
Hodacemo bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo. A kud ces veci razlog. | |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 21, 2012 5:22 pm | |
| ... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjeæanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna taèna rijeè, zato je i tražiš, osjeæaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuðem licu, u tuðem pogledu, kad poène da shvata.
M.Selimovic-Tvrdjava | |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 21, 2012 5:23 pm | |
| moj omiljen citat"Volim ljude i ne znam sta cu s'njima...."
M. Selimovic-Tvrdjava | |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 21, 2012 5:23 pm | |
| "Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse. Tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot." | |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 21, 2012 5:24 pm | |
| za moje Bosanke:
"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje." | |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 21, 2012 5:24 pm | |
| "Kad mi je tesko, bjezim u samocu.Kad mi je jos teze,trazim dobre ljude."
"Tvrdjava" Mesa Selimovic | |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Čet Jun 21, 2012 5:24 pm | |
| "Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje."
Dervis i smrt | |
| | | AstrinaKomsinica Master Spamer
Location : Daleko Humor : :) Datum upisa : 22.01.2011
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Uto Jul 31, 2012 4:50 pm | |
| Meša Selimović "Nekome, doduše, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva. - Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? - Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo? - Lukavstvo je nepošteno. - Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove mudrošću." | |
| | | AstrinaKomsinica Master Spamer
Location : Daleko Humor : :) Datum upisa : 22.01.2011
| Naslov: Re: Mesa Selimovic Pet Avg 03, 2012 1:44 pm | |
| Mehmed Meša Selimović: "Mahmut ih je naučio i kako treba da sviraju, tiho, gospodski, da se čuje samo do kućnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znaš zašto." | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Mesa Selimovic | |
| |
| | | | Mesa Selimovic | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 58 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 58 Gosta :: 2 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 1:01 am od rouzvel » Sta Vas nervira na forumu?Juče u 8:41 pm od Eugen Grafvajer » Nega usanaJuče u 1:25 am od Kijara-brm » In memoriam-poznati (EX) JugosloveniJuče u 1:07 am od Kijara-brm » Šta je to lepota?Sre Mar 27, 2024 7:52 pm od Eugen Grafvajer » CRKVA I BOGATSTVO -LICEMERJE I BEZOBRAZLUK ?Sre Mar 27, 2024 12:10 pm od Eugen Grafvajer » Samo da rata ne bude!Pon Mar 25, 2024 10:16 am od Eugen Grafvajer » LJUBAVNI HOROSKOPPon Mar 25, 2024 12:32 am od rouzvel » NEDELJNI HOROSKOP ★Pon Mar 25, 2024 12:25 am od rouzvel » Vladimir PutinPon Mar 25, 2024 12:09 am od montoya » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Ned Mar 24, 2024 11:04 pm od Danubius » VICEVI - Ovaj ne znam gde bi ....Ned Mar 24, 2024 8:26 pm od montoya » Mesec Ramadan /Ramazan... رمضان Ned Mar 24, 2024 11:31 am od justicija » Pesma Evrovizije - EurosongSub Mar 23, 2024 8:22 pm od justicija » HIT danaSub Mar 23, 2024 8:01 pm od justicija » Moja životna filozofijaSub Mar 23, 2024 7:41 am od Eugen Grafvajer » Šta trenutno slušate Čet Mar 21, 2024 9:36 pm od montoya » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Čet Mar 21, 2024 7:56 pm od Danubius » I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )Čet Mar 21, 2024 9:46 am od Eugen Grafvajer » NAŠE PRAZNIČNE DEKORACIJE U KUĆI Uto Mar 19, 2024 6:44 pm od Kijara-brm » KREČENJE I FARBANJE Pon Mar 18, 2024 4:20 pm od Danubius » LEGENDARNA VOZILA ex YU Ned Mar 17, 2024 12:04 am od Danubius » Kažite pesmomPet Mar 15, 2024 8:46 am od savo » GREJNA SEZONA stigla -čime se grejete ? Sre Mar 13, 2024 1:57 pm od Danubius » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sre Mar 13, 2024 9:34 am od Danubius » Dr ZORAN ĐINĐIĆ -prolaze godine OD UBISTVA -šta je ostalo od ideje ? Uto Mar 12, 2024 11:19 am od Danubius » SILIKONI (i druga "plastika" )Pon Mar 11, 2024 9:32 am od savo » 8 Mart - dan zena...Ned Mar 10, 2024 11:21 am od Đole » NAJGORI DIKTATORI sveta Ned Mar 10, 2024 10:43 am od montoya » SVI SVETI(Dan mrtvih) / ZADUŠNICESub Mar 09, 2024 6:29 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11610 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je Zdravko Mićanović
Naši korisnici su poslali ukupno 523974 članaka u 7350 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|