| | Herman Hese | |
|
+5Samouka sonia bosankaa Lily Krupljanka 9 posters | |
Autor | Poruka |
---|
Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:07 pm | |
| (nem. Herman Hesse; 2. jul 1877. - 9. avgust 1962.), nemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Pisao je lirske pesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim delima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim delima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija dela su Stepski vuk (Der Steppenwolf), Sidarta (Siddhartha), Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel).
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:07 pm | |
| Život
Rođen je u gradu Kalvu, Virtemberg, 1877. godine. 1922. godine emigrirao je u Švajcarsku, 1923. je postao švajcarski državljanin. Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svetskom ratu. Njegova osećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vreme Drugog svetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Nemački propagandista Jozef Gebels (Joseph Goebbels) u početku je štitio njegove knjige, i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja dela. Međutim, kada je zahtevao da određeni delovi njegovog romana Narcis i Zlatousti (Narziss und Goldmund) koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspeo je da izbegne Drugi svetski rat i skrasio se u Švajcarskoj.
Kao i mnogi njegovi likovi, Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak sa Marijom Bernouli (Maria Bernoulli), sa kojom je imao troje dece, završio se tragično, tako što je njegova žena mentalno obolela. Njegov drugi brak sa pevačicom Rut Venger (Ruth Wenger), trajao je veoma kratko, a najveći deo vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne krize, Hese se povukao u sebe i izbegavao socijalne kontakte, što je opisao u svom čuvenom romanu Stepski vuk (Der Steppenwolf). Ipak, njegov treći brak sa Ninon Dolbin Auslender (Ninon Dolbin Ausländer, 1895. - 1966.), trajao je do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt).
Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U Igri staklenim perlama (Das Glasperlenspiel), jedan od likova proglašava svu muziku posle Johana Sebastijana Baha (Johann Sebastian Bach) veštačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena (Ludwig van Beethoven) za ekstremni primer lošeg ukusa u muzici. Inače, Igra staklenih perli, sa sa svojim idealizovanim srednjevekovnim stilom bila je izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Nemačkoj 1945. godine.
Hese je umro u snu u Montanjoli 9.avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:09 pm | |
| Ponovni susret
Da li si mogla da zaboravis da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala, i da se neizmjerna radost iz tvoje ruke u moju, s mojih usana na tvoje prelila, i da je tvoja kosa plava citavo jedno kratko proljece ogrtac srece mojoj ljubavi bila, i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspevan, sada siv i umoran, bez ljubavnih oluja i nasih malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo vrijeme brise i srce zaboravlja; ali casovi srece ostaju, njihov je sjaj u nama. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:09 pm | |
| poezija dana - herman hese
Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi, Od nje izgaram, ali za nju ne znam. Ja sam bljesak, munja, vatra iz oblaka, Ja sam vetar, oluja, ja sam melodija…
Ja samo uzimam ljubav I upijam njenu slast, Suze me vječno prate, Jer vjeran nisam nikom, nit ikom pripadam.
Odan sam samo svojoj zvijezdi Koja me na uništenje priziva, Koja moj užitak u mučenje pretvara A koju moje srce ipak voli i slavi.
Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina! Sijem gorka zadovoljstva što traju tek tren, Gospod moj i vođa je smrt. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:11 pm | |
| Biti sretan
U zivotu ne postoji nikakva duznost osim duznosti: biti sretan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim duznostima, svim moralom i svim zapovijedima rijetko cinimo jedno drugoga sretnim, jer i sebe time ne cinimo sretnima. Ako covjek moze biti dobar, moze to samo onda kada je sretan, kada u sebi ima sklada dakle kada voli. To je bilo ucenje, jedino ucenje na svijetu. To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel. Za svakoga je na ovome svijetu jedino vazno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova dusa, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolaci, nose li se dragulji ili rite; onda svijet zvuci zajedno s dusom, onda je dobro.
hesse | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:12 pm | |
| Zavodnik
Pred mnogim vratima sam cekao, Na mnoga uha sapnuo svoju pesmu. I uvek kad se usta jedna predavala i zedj bila ugasena, jedna blazena iluzija u grob bi silazila…
Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci. Poljupci koje strasno moljah, duge noci koje groznicavo iscekivah… na kraju behu kao zgazen cvet, bez mirisa nestala lepota. Iz mnogih postelja ustao bih tuzan kad je zudnja postala mi navika.
Bezec' od uzitka trazio sam san opet novu zelju i svoju samocu… taj uzitak moje je prokletstvo jer nesrecnim me cini da svaki san o njoj stvarnost unistava.
Oklevajuci, ruku ka novom cvetu pruzam, da novom uhu svoju pesmu sapnem:
Brani se, najlepsa moja, zakopcaj haljinu svoju, opcini me, izmuci me nikad mi ne reci DA.
hesse | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:14 pm | |
| ELIZABET
Na tvoje ruke, usta i celo pada belo prolecno svetlo. Poznajem tu neznu caroliju- sa starih toskanskih slika.
Majska lepotice, drazesna i vitka, u nekom drugom zivotu za Boticelija si boginja bila u cvece odevena.
Ti bese ona od cijeg pogleda uzdrhta mladi Dante i nesvesno, tvoje belo stopalo naslo je put u raj.
Kao neki oblak beli, na nebu visoko, lepu, neznu i daleku, osecam te, Elizabet.
Oblak ide svojim putem jedva da za tebe zna, ali u snovima tvojim odlazi u tamnu noc.
On plovi i srebrom svetluca... i od tog casa, za tim neznim oblakom uvek ce u tebi ostati slatki zal.
H. Hese | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:18 pm | |
| "Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta. Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nam je zajedinčko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog"
"ne smem sebe nazvati covekom koji je dosao do saznanja. Bio sam tragalac, i jos sam to, ali ne tragam vise po zvezdama i po knjigama, pocinjem da osluskujem ona ucenja kojima sumori krv u meni. moja povest nije prijatna, nije slatka i skladna kao izmisljene price, ima ukus besmisla i pometnje, ludila i sna kao i zivot svih onih ljudi koji vise ne zele da se obmanjuju."
Herman Hesse Demijan | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 03, 2009 12:19 pm | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Sep 11, 2009 6:06 pm | |
| [You must be registered and logged in to see this image.]Da li si mogla da zaboravis - Herman HeseDa li si mogla da zaboravis da je tvoja ruka nekad u mojoj lezala, i da se neizmerna radost iz tvoje ruke u moju, sa mojih usana na tvoje prelila, i da je tvoja kosa plava, citavo jedno kratko prolece ogrtac srece mojoj ljubavi bila, i da je ovaj svet, nekad mirisan i raspevan, sad siv i umoran, bez ljubavnih oluja i nasih malih ludosti?
Zlo koje jedno drugom nanosimo vreme brise i srce zaboravlja; ali casovi srece ostaju, njihov sjaj je u nama. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Ned Okt 04, 2009 5:15 pm | |
| Herman Hese...Odlomci.....
Srecan je ko ume da voli
" Sto sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je zivot pruzao i sve jasnije sam shvatao gde treba traziti prave izvore radosti i smisla. Naucio sam da biti voljen ne znaci nista, a da je voleti sve, da je sposobnost da osecamo, ono sto daje vrednost i i lepotu nasem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija. Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Lepota nije nista, video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseca; bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su je negovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje. Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruza radost onome ko je poseduje, vec onome ko ume da je voli i da joj se divi..." | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Ned Okt 04, 2009 5:16 pm | |
| RAZBOJNIK
Imao bih da pričam o mnogo čemu lepom, nežnom i vrednom ljubavi iz moga detinjstva, o svojoj zakriljenosti kraj oca i matere, o detinjskoj ljubavi i prilično razigranom živovanju u blagoj, dragoj, svetloj okolini. Ali mene zanimaju samo oni koraci koje sam učinio u svom životu da bih dopro do sebe samoga. Sve lepe tačke gde sam se odmarao, sva srećna ostrva i rajeve, čija mi draž nije ostala nepoznata, ostavljam da počivaju u sjaju daljine, i ne žudim da još jednom stupim u njih.
I zato govorim, dok se još zadržavam na svom dečaštvu, samo o onome novom što mi se dogodilo, što me je teralo napred, što me je otkidalo od ranijeg.
Ti podstreci dolazili su uvek iz "drugog sveta", i uvek su donosili sa sobom strah, prisiljavanje i nečistu savest, uvek su bili prevratnički i dovodili u opasnost mir, u kome bih bio rado ostao da prebivam.
Nastupile su godine kada sam morao nanovo da otkrijem da u meni samom živi neki pranagon, koji je u dopuštenom i svetlom svetu morao nikom poniknuti i sakrivati se. Kao svakog čoveka, tako je i mene osećanje čulnosti koje se lagano budi, spopadalo kao neprijatelj i razarač, kao nešto zabranjeno, kao zavođenje i greh. Ono što je moja radoznalost tražila, što mi je stvaralo snove, radost i strah, velika tajna puberteta, to nije nimalo dolikovalo brižljivo negovanom blaženstvu moga dečjeg spokojstva. Činio sam kao svi ostali. Vodio sam dvostruki život deteta koje više nije dete. Moja svest živela je u onom što me je okruživalo i što je bilo dopušteno, moja svest je poricala novi svet koji se pojavljivao na obzorju. Ali sam pored toga živeo u snovima, nagonima, željama podzemne vrste, preko čega je onaj svestan život gradio sebi sve bojažljivije mostove, jer se detinji svet u meni rušio. Kao gotovo svi roditelji, tako ni moji nisu pritekli u pomoć životnim nagonima koji su se budili, ali o kojima se nije govorilo. Oni su samo s neiscrpnom brižljivošću pomagali moje beznadežne pokušaje da se oporekne stvarnost, i da se i dalje ostane u detinjem svetu, koji je postajao sve nestvarniji i lažljiviji. Ne znam da li u tome roditelji mogu učiniti mnogo, ne prebacujem svojima ništa. To je bila moja lična stvar — da iziđem sa sobom na kraj i da nađem svoj put; i ja sam svoju stvar izveo rđavo, kao većina lepo vaspitane dece.
Svaki čovek preživljuje tu teškoću. Za prosečnoga je to ona tačka u životu kad zahtev za vlastitim životom dolazi u najoštriji sukob sa okolnim svetom, kad put unapred mora da se izvojuje u najgorčoj borbi. Umiranje i ponovno rađanje, što je naša sudbina, mnogi doživljuju samo jedanput u životu, prilikom raspadanja i laganog rušenja detinjstva, kad sve što smo zavoleli hoće da nas napusti, i kad najedanput osetimo oko sebe samoću i smrtnu hladnoću vasione. I mnogi i mnogi nasuču se zauvek na ovaj sprud, i celog svog života privežu se bolno za ono što je u nepovrat prošlo, za san o izgubljenom raju, koji je najgrđi i najubitačniji od svih snova. _________________ | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Ned Okt 11, 2009 1:28 pm | |
| , , Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta. Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čoveku. Svima nam je zajedinčko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog''. (, , Demijan'')
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Ned Okt 11, 2009 1:29 pm | |
| Volim žene
Volim žene koje su pre hiljadu godina voleli pesnici i pevali o njima.
Volim gradove čije prazne zidine oplakuju kraljeve iz davnih vremena.
Volim gradove koji će tek nići kad nikoga od nas više ne bude.
Volim žene - zavodljive i vitke koje budućnost u svom krilu čuva.
Njihova lepota, astralna i bleda, nalik je onoj koju večno sanjam. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Ned Okt 11, 2009 1:30 pm | |
| Biti sretan
U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti sretan. Samo smo zato na svijetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovijedima rijetko činimo jedno drugoga sretnim, jer i sebe time ne činimo sretnima. Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kada je sretan, kada u sebi ima sklada dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svijetu. To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel. Za svakoga je na ovome svijetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; onda svijet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.
H. Hese | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Sre Okt 28, 2009 11:36 am | |
| SPLAVAR Hoću da ostanem na toj reci, pomisli Sidarta, to je ona ista preko koje sam nekad prešao na putu ka ljudima detinjeg uma, tada me je povezao ljubazni splavar, poći ću njemu, iz njegove kolibe me je u svoje vreme put odveo u novi život, koji je ostario i umro - neka i moj sadašnji put, moj sadašnji novi život pođu odavde! Nežno se zagledao u vodenu struju, u providno zelene i kristalne linije njenih tajanstvenih obrisa. Video je kako iz dubine izranjaju svetli biseri, kako vazdušni mehuri plivaju na površini, odražavajući nebesko plavetnilo. Reka mu je uzvraćala pogled iz hiljade očiju, zelenih, belih, kristalnih, nebesnoplavih. Kako je voleo ovu vodu, kako ga je očaravala, kako joj je bio zahvalan! U svom srcu je čuo glas, koji se nanovo probudio, a koji mu je govorio: Voli ovu vodu! Ostani kraj nje! Oh, da, hteo je da uči od nje, hteo je da je sluša. Učinilo mu se da bi onaj ko bi razumeo ovu vodu i njene tajne razumeo i mnoge druge stvari, mnoge tajne - sve tajne. Ali, među tajnama reke on je toga dana dokučio samo jedno, a to ga je dirnulo do dna duše. Video je da voda promiče, neprekidno otiče, a da je još uvek bila tu, da uvek i za sva vremena ostaje ista, pa ipak svakog trenutka drugačija! Oh, ko bi to mogao da shvati, da pojmi! On nije shvatio i poimao, u njemu se pokrenula slutnja, zabrujala daleka sećanja, božanski glasovi. Sidarta se diže, glad se nepodnošljivo uskomešala u njegovoj utrobi. U zanosu je krenuo dalje, penjući se obalskom stazom osluškivao je šum vodenog toka, osluškivao kako mu glad krči u utrobi. Stigavši do splava, vide da je čamac spreman i u njemu istog splavara, koji je nekad mladog samanu prevezao preko reke. Sidarta ga je poznao, on je ta-kođe veoma ostario. - Hoćeš li da me povezeš? - upita ga. Splavar se iznenadio što tako otmen čovek ide sam i pešice, ali ga primi u čamac i otisnu se od obale. - Odabrao si lep život, - progovori namernik. -Mora da je lepo provoditi dane kraj ove vode i ploviti po njoj. Veslač se, osmehnut, njihao: - Lepo je, gospodine, baš kao što kažeš. Ali, nisu li svaki život i svaki rad lepi? - Kanda je tako. Ali zavidim ti na tome. - Oh, ti bi ubrzo izgubio volju na takav život i rad. Nije to za ljude u finoj odeći. Sidarta se nasmeja. - Neko me je danas sa podozrenjem posmatrao upravo zbog moje odeće. Da li bi, ti splavaru, primio od mene ovu odeću koja mi je mrska? Treba da znaš da nemam novaca da ti platim prevoz. - Gospodin se šali, - nasmeja se splavar. - Ne šalim se, prijatelju. Znaj, da si me već jednom prevezao svojim čamcem preko ove vode, za božju nagradu. Učini to i danas, a primi za to moju odeću. - Zar će gospodin bez odeće da nastavi put? - Oh, najradije ne bih ni nastavio put. Najviše bih voleo, splavaru, da mi daš neku staru pregaču i da me zadržiš kraj sebe kao pomoćnika, bolje reći kao učenika, jer prvo moram naučiti da baratam oko čamca. Splavar je dugo i ispitivački zagledao stranca. - Sad te poznadoh, - reče naposletku. - Jednom si spavao u mojoj kolibi, bilo je to davno, kanda je prošlo više od dvadeset godina, tada sam te prevezao preko reke i rastali smo se kao dobri prijatelji. Nisi li ti bio samana? Ne mogu više da ti se setim imena. - Moje ime je Sidarta, a bio sam samana kada si me poslednji put video. - Dobro mi došao, Sidarto. Ja se zovem Vasudeva. Bićeš i danas, kako se nadam, moj gost i spavaćeš u mojoj kolibi, ispričaćeš mi odakle dolaziš i zašto ti je ova lepa odeća tako mrska? Stigli su na sredinu reke i Vasudeva je zaveslao snažnije, hvatajući se ukoštac sa vodenom strujom. Radio je mirno snažnim rukama, pogleda uperena u pramac. Sidarta je sedeo i posmatrao ga, setio se kako se nekad, poslednjeg dana onog doba koje je proveo kao samana, u njegovom srcu probudila ljubav prema tom čoveku. Sa zahvalnošću je prihvatio Vasudevin poziv. Kada su pristali uz obalu pomogao je da se čamac priveže za kočeve, a onda ga splavar zamoli da uđe u kolibu i ponudi ga hlebom i vodom, te Sidarta sa zadovoljstvom prionu da jede, sa zadovoljstvom pojede i plodove mangoa kojima ga je Vasudeva poslužio. Zatim se spustiše na neko deblo na obali, sunce je bilo na zalasku, i Sidarta ispriča splavaru svoje poreklo i život, onako kako ga je danas video pred očima, u onom času očaja. Njegova priča potraja do duboko u noć. Vasudeva ga je slušao sa velikom pažnjom. Sve je poimao slušajući ga, njegovo poreklo i detinjstvo, silno učenje, sva traganja, sve radosti i nevolje. Među svim vrlinama splavara bila je jedna od najvećih: što je kao malo ko umeo da sluša svog sagovornika. Iako ne bi progovorio ni slovca, sagovornik bi osetio da Vasudeva upija njegove reči mirno, otvoreno trudeći se da ne gubi nijednu, da nije nestrpljiv i da to kazivanje ne želi ni da hvali niti da kudi, već samo sluša. Sidarta je bio svestan kakva je sreća poveravati se takvom slušaocu, polagati sopstveni život, sopstvena traganja i patnje u njegovo srce. Pred kraj Sidartine priče, kada je govorio o stablu kraj reke, i o svom dubokom padu, o svetom omu i kako je nakon sna osećao toliku ljubav prema reci, splavar ga je slušao s dvostrukom pažnjom, predano, zatvorenih očiju. A kada je Sidarta zaćutao i nastupio dug tajac, Vasudeva najzad reče: - Sve je baš kao što sam i mislio. Reka je progovorila. Ona ti je takođe prijatelj, i tebi se obraća. To je dobro, veoma dobro. Ostani kod mene, Sidarto, prijatelju moj. Nekad sam imao ženu, njen ležaj je bio pokraj mog, ali ona je umrla davno, odavno živim sam. Živi sad ti sa mnom, mesta i hrane ima za nas obojicu. - Hvala ti, - reče Sidarta, - sa zahvalnošću primam tvoj poziv. A hvala ti i na tome, Vasudevo, što si me tako pomno slušao! Retki su ljudi koji umeju da slušaju reči drugoga, nikad nikoga nisam sreo koji bi to umeo kao ti. I tome ću se učiti od tebe. - Ti ćeš to naučiti, - reče Vasudeva, - ali ne od mene. Reka me je naučila da slušam, pa će i tebe. Reka zna sve, od nje se svemu možeš naučiti. Eto, i to si već naučio od vode da je dobro stremiti naniže, tonuti, tražiti dubinu. Bogati i otmeni Sidarta će postati veslar, učeni braman Sidarta će biti splavar: i to ti je rečeno od reke. Naučićeš i ono drugo od nje. Sidarta progovori posle dugog ćutanja. - Šta je to drugo, Vasudevo? Vasudeva se diže. - Kasno je, - reče, - hajd'mo na spavanje. Ono »drugo« ti ne mogu reći, prijatelju. Naučićeš to, a možda već i znaš. Vidiš, ja nisam učen, nisam vičan da govorim, niti da mislim. Umem samo da slušam i da budem pobožan, ništa drugo nisam učio. Kada bih umeo da iskažem i da poučavam, možda bih bio mudrac, a ovako sam samo splavar i moj zadatak je da ljude prevozim preko ove reke. Mnoge sam prevezao, hiljade, i svima njima ova reka nije značila ništa drugo doli prepreku na njihovom putu. Putovali su tragom novca i poslova, na svadbe i na hadžiluke, a reka im je bila smetnja i splavar je bio samo tu da ih što brže prebaci preko zapreke. Ali, nekim malobrojnim među hiljadama, četvorici ili petorici, reka više nije bila prepreka, oni su čuli njen glas, oni su ga slušali i reka im je postala sveta, kao i meni. Hajdemo sad na počinak, Sidarto. Sidarta je ostao kod splavara i naučio da opslužuje čamac, a kad nije imao posla sa splavom obrađivao je sa Vasudevom pirinčano polje, skupljao suvarke, brao plodove sa stabala banana. Naučio je da delje vesla, da popravlja čamac, da plete korpe, radujući se svemu što bi naučio, a dani i meseci prolazili su mu u letu. Ali, više no što je to Vasudeva mogao, poučavala ga je reka. Od nje je neprestano učio. Pre svega je naučio od nje veštinu slušanja, da osluškuje smirena srca, strpljive, otvorene duše, bez strasti, bez želje, bez suda i mišljenja. Prijatno je živeo kraj Vasudeve, izmenivši s njim tu i tamo po koju reč, malobrojne i dugo promišljene reči. Vasudeva nije bio pobornik mnogih reči, Sidarti je retko polazilo za rukom da ga natera da govori. - Da li si - upita ga jednom - od reke naučio i tajnu: da vreme ne postoji? Vasudevino lice ozari vedri osmeh. - Jesam, Sidarto, - reče. - Misliš li time ovo: da se reka nalazi svuda u isti mah, na izvoru i na ušću, na vodopadu i na skeli u brzaku, u moru, u planini, svuda i istovremeno, i da za nju postoji samo sadašnjica, bez senke budućnosti? - To je ono što sam mislio, - reče Sidarta. - I kada sam to naučio, bacio sam pogled na svoj život i on je takođe bio reka, i dečaka Sidartu su od muškarca Sidarte razdvajale samo senke, a ništa stvarno. Sidartina ranija rođenja nisu bila prošlost, niti su njegova smrt i povratak brami budućnost. Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve jeste, sve ima svoje bitisanje i sadašnjost. Sidarta je govorio sa zanosom, ova svetla misao prožimala ga je dubokom radošću. O, zar nisu sve patnje bile vreme, zar nije sve tegobno i neprijateljsko u svetu nastalo i bilo savladano čim je savladano vreme, čim se iz misli moglo izbrisati vreme? Govorio je s ushićenjem. Vasudeva ga je gledao smešeći se i klimao glavom, ćutke je odobravao i, prešavši rukom preko Sidartinih pleća, vratio se svom poslu. Jednom, kada je reka u doba kiša nabujala i silno hujala, Sidarta reče: - Reka ima mnogo glasova, veoma mnogo glasova, zar ne, prijatelju? Zar u nje nije glas kralja, i ratnika, i bika, i noćne ptice, i porodilje, i onoga koji uzdiše i još hiljade drugih glasova. Zar ne, prijatelju? - Tako je, - klimnu Vasudeva glavom, - svi glasovi bića se nalaze u njenom glasu. - Znaš li, - produži Sidarta, - koju reč izgovara ako ti pođe za rukom da istovremeno čuješ njenih deset hiljada glasova? Vasudevino lice je ozario blaženi osmeh, i primaknuvši se Sidarti, on mu šapnu na uvo sveti om. I upravo je to čuo i Sidarta. Njegov osmeh je svakom prilikom bivao sve sličniji osmehu starog splavara, gotovo je istovetno zračio, blistao od sreće, treperio u spletu hiljade bora, postajao isto tako detinjast, isto tako starački. Mnogi putnici su, ugledavši dvojicu splavara, pomislili da su braća. Često su večerom zajedno sedeli na deblu kraj obale, ćutali i osluškivali šum vode koja za njih nije bila voda, već glas života, glas postojanja, glas večnog nastajanja. I katkad se događalo da su, slušajući reku, obojica mislili na istu stvar, na prekjučerašnji razgovor, na nekog od svojih putnika čiji su ih lik ili sudbina zanimali, na smrt, na svoje detinjstvo, da u isti mah izmenjaju poglede kada bi im reka saopštila nešto prijatno, pomislivši isto, obojica srećni zbog istog odgovora na isto pitanje. Iz splava i dvojice splavara izbijalo je, zračilo nešto što je plenilo mnoge putnike. Događalo se da neko od putnika, zagledavši se u lice jednog od splavara, počne da priča svoj život, da priča o svojim jadima, da prizna zlodela, da traži utehu i savet. Događalo se da neko od njih zatraži dozvolu da provede veče kod njih i da osluškuje šum reke. Događalo se i to da dođu radoznalci, koji su čuli da na tom splavu žive dva mudraca, ili čarobnjaka, ili sveca. Radoznalci su postavljali mnoga pitanja, ali nisu dobijali odgovore, a nisu naišli ni na čarobnjake, niti na mudrace, zatekli su samo dva stara prijatna čovečuljka koji su, po svemu sudeći, bili mutavi i pomalo čudni, a i tupavi. Radoznalci su se smejali i silno ih je zabavljalo koliko je benast i lakoveran narod kad širi prazne glasine. Godine su prolazile a da ih nijedan od njih nije brojao. Jednom su naišli monasi, sledbenici Gotame, Bude, koji su ih zamolili da ih prebace preko reke, i splavari su od njih saznali da žure da se vrate svom velikom učitelju, jer se pronela vest da je Uzvišeni na smrt bolestan i da će uskoro umreti svojom poslednjom ljudskom smrću i ući u večno izbavljenje. Ne potraja dugo i naiđe nova četa monaha, pa za njom još jedna, i kaluđeri, kao i ostali putnici i namernici, ne pričahu ni o čemu drugom doli o Gotami i njegovoj skoroj smrti. I kao što se u ratničkom pohodu ili za vreme krunisanja nekog kralja ljudi sjate sa svih strana i okupljaju u rojevima kao mravi, tako su, privučeni kao nekom čarolijom, pohrlili tamo gde je veliki Buda očekivao smrt, tamo gde će se zbiti čudesni čin kada u večni sjaj uđe Svetli, Savršeni jednog razdoblja sveta. Sidarta se u to vreme često sećao mudraca samrtnika, velikog učitelja, koji je svojim glasom opominjao narode i razbudio stotine hiljada, čiji je glas i sam jednom slušao, čiji je sveti lik jednom i sam posmatrao sa najdubljim poštovanjem. Sećao ga se sa prijateljskim osećanjima, pred očima mu iskrsnu njegov put ka savršenstvu i s osmehom ožive u sebi reči koje je nekad, kao mlad čovek, uputio Uzvišenom. Učinilo mu se, prisećajući ih se pun vedrine, da su to bile ponosne i zrele reči. Odavno je bio svestan da ga ništa ne razdvaja od Gotame, čije učenje ipak nije mogao da primi. Onaj ko istinski traži, ko istinski želi da nade put, ne može primati nikakvo učenje. Ali, onaj ko ga je našao, taj je mogao da odobrava svako učenje, svaki cilj, toga više ništa ne odvaja od hiljade drugih koji su živeli u duhu večnog, u duhu božanskog. Jednoga od tih dana, kada su toliki poklonici odlazili Budi, krenula je i Kamala, nekad najlepša među kurtizanama. Odavno se ona povukla iz svog ranijeg života, i poklonivši svoj vrt monasima Gotame, našla je utočište u učenju, pripadala je krugu prijateljica i dobročiniteljki poklonika. U pratnji dečaka Sidarte, svoga sina, čuvši vest o bliskoj smrti Gotame, krenula je na put pešice, odevena u jednostavnu haljinu. Išla je sa svojim sinom duž obale reke; ali dečak se brzo umorio, tražio je da se vrati kući. Tražio je da se odmore, tražio da jede, bio je jogunast i plačljiv. Kamala je češće morala da otpočine zbog njega, on je navikao da isteruje svoju volju, ona je morala da ga hrani, da ga teši, da ga kori. On nije shvatio zbog čega je njegova majka morala da krene na ovaj tegobni i tužni hadžiluk, u nepoznato mesto, nepoznatom čoveku, koji je bio svetac i ležao na samrti. Neka umre, što se to dečaka ticalo? Poklonici su bili nedaleko od Vasudevinog splava, kad je mali Sidarta ponovo naterao majku da se malo odmore. Kamala se i sama umorila i, dok je dečak grickao bananu, ona se šćućurila na zemlji, zažmurila za koji tren i otpočinula. Ali, najednom bolno vrisnu, dečak je pogleda uplašeno i vide da je pobledela od užasa, a ispod njenog skuta šmugnu mala, crna zmija, koja je ujela Kamalu. Oboje potrčaše putem da što pre stignu do ljudi i dođoše blizu splava, tu se Kamala sruši na zemlju, ne mogavši da ide dalje. Dečak zakuka iz glasa, ljubeći i grleći majku, a ona mu se pridruži dozivajući u pomoć sve dok njihovi krici nisu doprli do ušiju Vasudeve, koji je stajao kraj čamca. Brzo je prišao, podigao ženu i na rukama je odneo do čamca, dečak je trčao za njim i ubrzo sve troje stigoše do kolibe, u kojoj je Sidarta stajao kraj ognjišta i ložio vatru. Dižući pogled, ugledao je prvo dečaka i njegov lik ga je na neki čudan način podsećao i oživljavao u njemu nešto davno zaboravljeno. Zatim je ugledao Kamalu, koju je ubrzo poznao, mada je onesvešćena ležala na rukama splavara, i bilo mu je jasno da je to njegov sopstveni sin, čiji je lik u njemu razbudio uspomene, pa mu srce zaigra u grudima. Ispraše ranu Kamali, koja je već bila pocrnela i telo joj se nadulo, pa joj uliše u usta lekoviti napitak. Svest joj se povratila, ležala je u kolibi na Sidartinom ležaju, a Sidarta - koji ju je nekad toliko voleo - nadneo se nad njom. Njoj se učini da sanja, smešeći se zagledala se u lice svoga prijatelja i tek posle nekog vremena postade svesna svog položaja i, setivši se ujeda zmije, uplašeno poče da doziva dečaka. - On je kraj tebe, budi bez brige, - reče Sidarta. Kamala ga pogleda u oči. Progovorila je jezikom otežalim od otrova. - Ostario si, dragi, - reče - osedeo. Ali, još uvek si nalik na mladog samanu koji je jednom, bez odeće i prašnjavih nogu, došao u moj vrt. Mnogo si mu sličniji nego onda kada si napustio Kamasvamija i mene. Po očima si mu sličan, Sidarto. Oh, i ja sam ostarila, stara sam - zar si me ipak poznao? Sidarta se nasmeši: - Odmah sam te poznao, Kamalo, mila moja. Kamala pokaza na dečaka i reče: - Jesi li i njega poznao? On je tvoj sin. Njen pogled se zamuti i ona sklopi oči. Dečak je plakao i Sidarta ga posadi na svoje koleno, pusti ga da se isplače, milujući ga po kosi i, zagledavši se u detinji lik, pade mu na pamet bramanska molitva koju je naučio nekada davno, kada je i sam bio mali dečak. Lagano, pevajućim glasom, počeo je da izgovara reči molitve, one su potekle iz prošlosti i detinjstva. Jednolično pevušenje smirilo je dečaka. i on je, zajecavši još koji put, najzad zaspao. Sidarta ga položi na Vasudevin ležaj. Vasudeva je stajao kraj ognjišta i kuvao pirinač. Sidarta mu dobaci pogled koji je ovaj, smešeći se, uzvratio. - Ona će umreti, - reče Sidarta tihim glasom. Vasudeva klimnu glavom, odraz plamena sa ognjišta prelete njegovim ljubaznim licem. Kamala se još jednom osvestila. Od bola joj se iskrivilo lice, Sidartin pogled pročita patnju ucrtanu na njenim usnama, na bledim obrazima. Ćutke, pažljivo i očekujući, udubio se u njenu patnju. Kamala to oseti i pogledom potraži njegov lik. Zagledavši se u njega, ona reče: - Sad vidim da se i tvoj pogled izmenio. Postao je sasvim drugačiji. Po čemu ipak poznajem da si ti Sidarta? Ti si to, a opet i nisi. Sidarta nije progovorio, već je pogledom ćutke uronio u njene oči. - Jesi li postigao? - upita ona. - Jesi li našao spokojstvo? On se nasmeši i položi svoju ruku na njenu. - Vidim da jesi, - reče ona - vidim. - Ja ću takođe naći mir. - Našla si ga, - prošapta Sidarta. Kamala se netremice zagledala u njegove oči. Pomislila je kako je htela da se pokloni Gotami, da vidi lik Savršenog, da udahne njegovo spokojstvo, a da je umesto njega sad našla Sidartu, da je to bilo dobro, isto tako dobro kao i da je videla Uzvišenog. Htela je da mu to kaže, ali se jezik više nije pokoravao njenoj volji. Gledala je u njega bez reči i on vide da se život gasi u njenim očima. Kada joj se pogled ispunio poslednjim bolom i oko ugasilo, kada je poslednji trzaj preleteo preko njenih udova, njegovi prsti joj zaklopiše oči. Dugo je sedeo kraj nje i gledao u njeno zauvek usnulo lice. Dugo je posmatrao njena usta, stara i umorna usta usahlih usana, sećajući se da je nekad, u proleće svog života, ova usta upoređivao sa sveže raspuklom smokvom. Dugo je sedeo tako, čitao iz crta njenog bledog lica, iz umornih bora; ispunivši dušu tim pogledom, video je i svoje lice u istom položaju, isto tako belo, ugaslo, a istovremeno je video svoje i njeno lice u mladim danima, rumenih usana, zažarenih pogleda, i osećanje sadašnjosti i istodobnosti, osećanje večnosti prožimalo ga je do srži. U tom času je osetio duboko, dublje no ikad, nerazru-šivost svakog života, večnost svakog trenutka. Pošto se digao, Vasudeva ga posluži pirinčem. Ali, Sidarta nije jeo. Oba starca pripremila su sebi ležaj na slami u štali, gde se nalazila njihova koza, te Vasudeva leže da spava. Sidarta iziđe i presede noć ispred kolibe, osluškujući šum reke, zapljuskivan prošlošću, u isti mah dodirivan i okružen svim razdobljima svog života. Povremeno se dizao, prilazio vratima kolibe i osluškivao da li dečak spava. U rano jutro, pre no što se sunce pojavilo na nebu, Vasudeva iziđe iz štale i priđe svom prijatelju. - Spavao si? - reče mu. - Nisam, Vasudevo. Sedeo sam ovde i slušao šum reke. Ona mi je rekla mnogo, duboko me je ispunila blagotvornim mislima, mislima o jedinstvu. - Snašla te je žalost, Sidarto, ali vidim da tuga nije prodrla u tvoje srce. - Nije, dragi, kako bih mogao da budem tužan? Ja, koji sam bio bogat i srećan, sad sam još bogatiji i srećniji. Podaren mi je sin. - Neka je tvoj sin i meni dobro došao. Ali sad, Sidarto, prionimo na posao, treba mnogo raditi. Kamala je umrla na onom istom ležaju na kome je nekad izdahnula moja žena. Napravićemo lomaču na onom istom brežuljku na kome sam nekad podigao lomaču svojoj ženi. Dok je dečak još spavao, njih dvojica su podigli lomaču. | |
| | | Lily First Bride
Godina : 27 Location : .. majka Serbia.. Datum upisa : 12.09.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Sre Okt 28, 2009 1:13 pm | |
| .. ovo cu procitati kad uhvatim vise vremena.. nekada davno sam procitala Sidartu.. i Demijana, takodje.. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Sub Nov 28, 2009 9:33 am | |
| SIN Dečak je, zazirući i plačući, prisustvovao posmrtnom obredu svoje majke, natmureno i unezvereno je slušao Sidartu koji ga je pozdravio kao sina i poželeo mu dobrodošlicu u Vasudevinoj kolibi. Danima je bledih obraza sedeo na pokojničinom brežuljku, odbijao jelo, krio pogled, zatvarao svoje srce, braneći se od svoje sudbine i odupirući joj se. Sidarta ga je štedeo sa puno obzira i puštao mu na volju, poštujući njegovu tugu. Sidarta je shvatio da ga sin ne poznaje, da ne može da ga voli kao oca: Postupno je uvideo i shvatio da je jedanaestogodišnji dečak razmaženi mamin sin, odrastao u bogatstvu, naviknut na fina jela i mekšu postelju, naviknut da zapoveda slugama. Sidarta je shvatio da se ožalošćeni i razmaženi dečak ne može odjednom i dobrovoljno zadovoljiti životom u tuđini i siromaštvu. Nije ga prisiljavao da radi, već je mnoge poslove obavljao umesto sina, birao za njega uvek najbolje zalogaje. Nadao se da će ga postepeno, ljubaznim strpljenjem pridobiti. Nazvao je sebe bogatim i srećnim kada je dečak dospeo kod njega. Ali, kako je vreme prolazilo, a dečak se i dalje mrgodno tuđio, pokazavši da je u srcu ohol i jogunast, ne želeći da se prihvati bilo kakvog rada, ne ukazujući starima dužno poštovanje, pljačkajući Vasudevine voćke - Sidarta je sve više bio svestan da mu sin nije doneo sreću i mir, već nevolje i brige. Ali, voleo ga je i miliji su mu bili nevolje i brige koje donosi ta ljubav od sreće i mira bez dečaka. Otkako je mladi Sidarta došao u kolibu, stari su podelili između sebe sve poslove. Vasudeva je opet sam obavljao dužnosti splavara, a Sidarta je preuzeo radove u kući i u polju, da bi bio uz sina. Dugo vreme, duge mesece je Sidarta čekao da ga sin razume, da prihvati njegovu ljubav i da je jednom možda i uzvrati. Duge mesece je čekao Vasudeva, posmatrajući očekivao je i ćutao. Jednoga dana, kada je dečak Sidarta opet namučio svog oca prkosom i hirovima, razbivši mu obe činije za pirinač, Vasudeva pozva uveče svog prijatelja na stranu. - Izvini, - reče mu - govorim ti iz prijateljska srca. Vidim da mučiš sebe i vidim da si ojađen. Zabrinjava te sin, dragi moj, a i meni zadaje brige. To je poletarac navikao na drugi život, na drugačije gnezdo. On nije kao ti bežao od bogatstva i iz grada, pun gađenja i prezasićen, on je protiv svoje volje morao da napusti sve to. Upitao sam reku, o prijatelju, pitao sam je mnogo puta. Ali, reka se smeje, ona me ismeva, i mene i tebe, trese se od smeha što smo tako budalasti. Voda teži vodi, mladost teži mladosti, tvoj sin se ne nalazi na mestu na kome može da stasa. Upitaj reku, poslušaj je i ti! Sidarta se snuždeno zagledao u prijateljsko lice, u čijim borama je carevala postojana vedrina. - Zar se mogu rastati od njega? - upita prigušeno, postiđeno. - Ostavi mi vremena, dragi moj! Vidi, ja se borim za njega, borim se da pridobijem njegovo srce, da ga plenim ljubavlju i ljubaznim strpljenjem. Hteo bih da reka jednom govori i njemu, on je takođe pozvan. Vasudevin osmeh je procvetao još većom toplinom. - Oh da, i on je pozvan, i on ima večni život. Ali, znamo li, ti i ja, zašto je pozvan, za kakav put, za kakva dela, za kakve patnje? Njegova patnja neće biti mala, jer mu je srce gordo i nemilostivo, takvi moraju da propate mnogo, predstoje im mnoge zablude, činiće mnoge nepravde, opteretiće se mnogim grehovima. Reci mi, dragi moj: Zar ti svog sina ne vaspitavaš? Ti ga ne prisiljavaš? Ne tučeš ga? Ne kažnjavaš ga? - Ne, Vasudevo, ja sve to ne činim. - Znao sam. Ti ga ne prisiljavaš, ne tučeš ga, ne naređuješ mu, jer znaš da je blagost jača od strogosti, da je voda jača od stene, ljubav jača od sile. Vrlo dobro, da te pohvalim. Ali, nije li zabluda što smatraš da ne treba da ga prisiljavaš, što ga ne kažnjavaš? Ne sputavaš li ga okovima svoje ljubavi? Zar ga ne postiđuješ svakodnevno, zar mu ne otežavaš još više svojom blagošću i strpljenjem? Ne primoravaš li oholog i razmaženog dečaka da živi u kolibi sa dvojicom staraca koji se hrane bananama, za koje je i pirinač poslastica, čije misli ne mogu da budu njegove, čije je srce staro i stišano i ima drugačiji hod od njegovog? Nije li sve to za njega prisila, nije li to kazna? Sidarta je, zaprepašćem oborio pogled zemlji. Tihim glasom je upitao: Šta misliš, šta treba da uradim? Vasudeva reče: - Povedi ga u grad, odvedi ga u kuću njegove majke, biće tamo još slugu, pa ga predaj njima. Ukoliko ih nema, odvedi ga nekom učitelju, ne zbog nauka, nego da bude uz druge dečake i devojčice, u svetu koji je njegov. Zar na to nikad nisi pomislio? - Ti vidiš moje srce, - progovori Sidarta tužno. -Pomišljao sam na to često. Ali, čuj, kako da predam tom svetu dečaka, kome ionako nedostaje blagost srca? Neće li postati obestan i zabrazditi u sladostrašće i obest, neće li da ponovi sve zablude svog oca, da se potpuno izgubi u sansari? Osmeh ozari splavarevo lice, on nežno dodirnu Sidartinu mišicu i reče: - Upitaj o tome reku, prijatelju! Slušaj kako se smeje! Misliš li doista da si svoje ludosti počinio da bi sina poštedeo od istih? Možeš li da sačuvaš svog sina od sansare? Kako? Učenjem, molitvama, opominjući ga? Mili moj, zar si zaboravio poučnu priču o sinu bramana Sidarti, koju si mi jednom ispričao na ovom istom mestu? Ko je sačuvao samanu Sidartu od sansare, od greha, gramzivosti, ludosti? Jesu li pobožnost njegovog srca, opomene koje su proizišle iz očevog učenja, ili sopstvena saznanja, sopstvena traganja mogla da ga sačuvaju? Koji otac, koji učitelj bi mogao da ga sačuva od toga da sam živi svoj život, da sam sebe uprlja životom, da sam ispije gorki napitak, da sam nađe svoj put? Veruješ li, dragi, da bi neko mogao da bude pošteđen toga puta? Možda tvoj sinčić, zato što ga voliš, zato što bi hteo da ga poštediš patnje i bola i razočaranja? Ali, i kad bi i deset puta dao svoj život za njega, opet ne bi mogao da ga oslobodiš ni najmanjeg delića njegove sudbine. Vasudeva još nikad nije izgovorio toliko reči. Sidarta mu je ljubazno zahvalio, pa se potišteno vratio u kolibu i dugo nije mogao da zaspi. Vasudeva mu nije rekao ništa što već i sam nije pomislio i znao. Ali, to saznanje nije mogao da pretvori u delo, jača od saznanja je bila njegova ljubav prema dečaku, jači su bili njegova nežnost i strah da ga izgubi. Da li je ikad postojalo nešto što bi toliko plenilo njegovo srce, tako slepo, bolno, tako bezuspešno, a ipak tako srećno? Sidarta nije mogao da posluša savet svoga prijatelja, nije mogao da se liši sina. Dozvoljavao je da mu dečak naređuje, da ga nipodaštava. Ćutao je i čekao, vodio svakodnevnu borbu ljubaznosti, nečujnu borbu strpljenja. Vasudeva je takođe ćutao i čekao, prijateljski, vispreno, trpeljivo. Obojica su majstorski ovladali strpljenjem. Jednom, kada ga je dečakov lik živo podsetio na Kamalu, Sidarta se namah seti reči koje mu je Kamala nekada davno, u danima mladosti, uputila: - Ti ne umeš da voliš, - rekla mu je tada i on se s tim saglasio, uporedivši sebe sa zvezdom, a ljude detinjeg uma sa lišćem koje opada, pa ipak je u njenim rečima osetio i prekor. Odista, on se nikad nije do kraja gubio u ljubavi, nikad se nije mogao potpuno predati drugom biću, a zaboraviti sebe, niti činiti ludosti zbog ljubavi prema drugom, on to nikada nije umeo, a u tome je i bila - kako mu se tada činilo - ta velika razlika koja ga je odvajala od ljudi detinjeg uma. Ali, sad, otkako mu je sin došao, Sidarta se sav pretvorio u čoveka detinjeg uma, koji pati zbog drugog bića, koji voli drugoga, izgubljen u toj ljubavi, preobražen zbog te ljubavi u budalu. Sada je i on, kasno, jednom u životu osetio tu najjaču i najneobičniju strast, patio zbog nje, ojađen, a ipak prožet blaženstvom, preporođen, nečim obogaćen. Jasno je osetio da je ova slepa ljubav prema sinu strast, nešto veoma ljudsko, da je to sansara, mutni izvor, potamnela voda. Ali, istovremeno je osetio da ona nije bezvredna, da je nužna, da izvire iz njegovog sopstvenog bića. Trebalo je okajati i tu slast, iskusiti i te patnje, počiniti i te ludosti. Sin je za to vreme pustio da se otac zavarava, da pokušava da ga pridobije, pustio ga da se svakodnevno ponižava i povinuje njegovim hirovima. U tom ocu nije bilo ničega što bi ga očaralo, ničega što bi mu ulilo strahopoštovanje. Ovaj otac je bio dobričina, čovek prostodušan i blag, možda i veoma pobožan, možda svetac - ali sve to nisu bile osobine kojima bi dečaka mogao pridobiti za sebe. Dosadan mu je bio taj otac, koji ga je zarobio u svojoj bednoj kolibi, prosto dosadan, a to što je svaku nepristojnost uzvratio osmehom, svaku porugu ljubaznošću i svaku pakost dobrotom, smatrao je najmrskijim lukavstvom tog matorog potuljenka. Dečaku bi bilo milije da mu je pretio, da ga je zlostavljao. Dođe dan u koji je izbila ćud mladog Sidarte i on se otvoreno okrenuo protiv oca. Ovaj mu je dao nalog, zatražio da skuplja suvarke. Dečak, međutim, nije izišao iz kolibe, stajao je prkosno i besno, lupao nogama o tle, stiskao pesnice i u silnom izlivu jarosti tresnuo ocu u lice svu svoju mržnju i prezir. - Donesi sam te svoje suvarke, - vikao je zapenušivši - nisam ti ja sluga. Znam da me nećeš tući, ne usuđuješ se; znam da hoćeš neprekidno da me kažnjavaš i ponižavaš svojom pobožnošću i popustljivošću. Hoćeš da i ja budem kao ti, isto tako pobožan, blag i mudar! Ali, čuj me, da bih ti učinio nažao, radije ću postati drumski razbojnik i ubica i otići u pakao nego da postanem neko kao što si ti! Mrzim te, nisi moj otac pa neka si i deset puta bio milosnik moje majke! U njemu prekipeše srdžba i jad, uskovitlaše se stotine pustih i opakih reči koje je sad uputio ocu. Dečak zatim istrča iz kolibe i vrati se tek kasno uveče. Sutradan ga više nije bilo. Zajedno s njim nestala je i mala korpa, ispletena od like u dve boje, u kojoj su splavari držali bakrenjake i srebrnjake dobijene od putnika za prevoz. Nestao je i čamac, Sidarta je video da leži na suprotnoj obali. Dečak je pobegao. - Moram poći za njim - reče Sidarta, koji je drhtao od muke posle jučerašnjih pogrdnih reči dečaka. - Dete ne može samo da prođe kroz šumu. Nastradaće. Moramo da sagradimo splav, Vasudevo, da bismo prešli preko vode. - Sagradićemo splav, - reče Vasudeva - da bismo dovezli čamac koji je dečak uzeo. Ali, njega bi trebalo pustiti, prijatelju, nije on više dete, umeće da se snađe. On traži put koji će ga odvesti u grad, i u pravu je, ne zaboravi to. On je uradio ono što si ti sam propustio. Brine o sebi i ide svojim putem. Oh, Sidarto, vidim da patiš, ali tebe mori bol kome bi se trebalo smejati, kome češ se i sam uskoro smejati. Sidarta nije odgovorio. Sekira mu se već našla u rukama i on poče da gradi splav od bambusa, Vasudeva mu pomože da povezuje stabla konopcima od upletene trave. Zatim se prevezoše preko reke, struja ih je ponela daleko niz vodu, i najzad izvukoše splav na suprotnu obalu. - Zašto si poneo sekiru? - upita Sidarta. Vasudeva reče: - Možda je izgubljeno veslo našeg čamca. Sidarta je znao na šta misli njegov prijatelj. Pomislio je da je dečak možda bacio ili razbio veslo, da se osveti i da ih spreči da ga gone. I odista u čamcu nije bilo vesla. Vasudeva pokaza rukom dno čamca i pogleda u svog prijatelja s osmehom, kao da je hteo da kaže: - Zar ne vidiš šta sin hoće da ti kaže? Zar ne vidiš da on ne želi da ideš u potragu za njim? -Ali, to nije iskazao rečima. Prionuo je da izdelje novo veslo. Sidarta se, međutim, oprostio od njega pre no što je pošao da traži sina. Vasudeva ga nije zadržavao. Sidarta je već dugo išao šumom kada mu sinu misao da je njegovo traganje uzaludno. Ili je dečak već daleko odmakao i možda već stigao u grad, pomislio je, ili će se, ako je još na putu, sakriti ispred njega. Razmišljajući dalje otkri da u stvari nije u brizi za sinom, da je u dubini duše ubeđen da dečak nije nastradao i da mu u šumi ne preti nikakva opasnost. Uprkos tome išao je brzo i bez odmora, ne više da ga spase već gonjen željom da ga možda još jednom vidi. Tako je žurio sve dok nije stigao nadomak grada. Stigavši do širokog puta blizu grada, zaustavio se na ulazu prekrasnog luga koji je ranije pripadao Kamali, gdje ju je nekad prvi put ugledao u nosiljci. To nekadašnje vreme vaskrsnu u njegovoj duši, video je sebe kako stoji na tom mestu - mladi, bradati, nagi samana, kose pune prašine. Dugo je Sidarta stajao tu i gledao kroz otvorenu kapiju u vrt. Video je monahe u žutim rizama kako promiču ispod lepih stabala. Dugo je stajao tu, zamišljen, video pred sobom slike i osluškivao istoriju svog života. Stajao je tako i pogledom pratio monahe, video umesto njih mladog Sidartu, mladu Kamalu u šetnji ispod visokih stabala. Jasno je video sebe kada ga je Kamala ugostila, kada je od nje primio prvi poljubac, kako se gordo i pun prezira osvrnuo na svoj život bramana i pun žudnje započeo svetovni život. Video je Kamasvamija, video sluge, gozbe, kockare i muzikante, video je Kamalinu pticu pevačicu u kavezu, preživljavajući sve to još jednom, udišući sansaru postao je ponovo star i umoran, ponovo je osetio gađenje, ponovo osetio želju da sam sebe ugasi, ponovo je uživao u svetom omu. Pošto je dugo postojao na kapiji vrta, Sidarta uvide da je želja koja ga je nagnala da dođe na ovo mesto bila nerazumna, da svome sinu ne može pomoći, da se ne može vezati za njega. Duboko u srcu je osetio ljubav prema beguncu, kao živu ranu, ali je istovremeno osetio da mu ta rana nije zadata da po njoj rije, već da ona treba da se pretvori u cvet i da zrači blistavim sjajem. Žalostilo ga je što u ovaj čas rana još nije procvala, još nije zračila. Umesto da se nađe na cilju svojih želja, koje su ga dovele ovamo tragom odbeglog sina, obreo se u pustoši. Seo je tužan, osećao da u njegovom srcu nešto umire, da je prazan, da pred sobom više nema nikakve radosti, nikakav cilj. Sedeo je utonuvši u misli i čekao. Naučio je na reci jedno: da čeka, da bude strpljiv i da osluškuje. I zato je sedeo i osluškivao, u prašini na drumu, osluškivao kako mu srce radi umorno i tužno, očekujući glas. Mnoge časove je ostao tu šćućuren, osluškujući, više nije video slike, tonuo je u prazno, potpuno se opustio, a pred sobom nije video nikakav put. I kada bi rana zabridela, nečujno je izgovarao om, osetio sebe u omu. Monasi u vrtu su ga videli i, kako je mnoge časove ostao šćućuren i kako se na njegovoj sedoj kosi taložila prašina, prišao mu je jedan od njih i stavio dve banane ispred njega. Starac ga nije primetio. Iz ove obamrlosti ga trže ruka koja mu dodirnu rame. Ubrzo je poznao ovaj nežni, stidljivi dodir i povratio se. Digao se i pozdravio Vasudevu koji je pošao za njim. I bacivši pogled na Vasudevino srdačno lice, na sitne i osmehom ispunjene bore, vedre oči, i sam se nasmešio. U tom ugleda banane kraj sebe, uze ih i pruži jednu splavaru, a drugu pojede sam. Zatim se ćutke vratio sa Vasudevom u šumu, krenuo kući, na splav. Nijedan od njih ne pomenu šta se tog dana dogodilo, nijedan ne pomenu dečaka, njegovo bekstvo, nijedan ne progovori o zadatoj rani. U kolibi se Sidarta ispruži na svoj ležaj i kada mu nakon izvesnog vremena Vasudeva priđe da ga ponudi šoljom kokosovog mleka, vide da je zaspao.
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Sub Nov 28, 2009 9:35 am | |
| A sna nema.
...
Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.
...
U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja. Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.
...
''Umetnost dokolice'' (Besane noći) - Herman Hese | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:41 pm | |
| Bez Tebe
Moj jastuk me gleda svako veče Prazan kao nadgrobni kamen znadoh da će toliko da peče Kada ostanem sam Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam! Sam ležim, potpuno tih je dom I kandilo ugasilo Ispružam ruke ka telu tvom Da zagrlim te strasno Pa naginjem ka tebi vrela usta, Al ljubim samog sebe i soba je pusta Kada se naglo prenem – Svud samo muk je noći ledene, Zvezda na nebu podrhtava – O gde je tvoja kosa crvena Gde su ti slatka usta?
U svakom veselju sad bol znam, U svakom vinu jad moram piti; Ne slutih koliko će gorko biti Kada ostanem sam, Sam i bez tebe kad moram biti! Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:42 pm | |
| Kako sam bio gluv i tup! - pomisli Sidarta idući brzim koracima. - Kada neko čita spis čiji smisao želi da dokuči, tada neće sa prezirom gledati na znake i slova, rekavši da su varka, slučajnost i bezvredna ljuska, već će ih čitati, proučavati i voleti slovo po slovo. A ja, koji sam hteo da čitam knjigu sveta i knjigu sopstvenog bića, prezreo sam za ljubav unapred naslućivanog smisla znake i slova, nazivajući pojavni svet varkom, a svoje oči i svoj jezik slučajnim i bezvrednim pojavama. Ali, to je prošlo, ja sam se probudio, istinski probudio i tek danas rodio.
(Hese - Sidarta) Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:43 pm | |
| SVEST
Božanski i večan je duh. U susret njemu, čija smo slika i oruđe, ide naš put; naša najiskrenija čežnja je biti kao On, hodati u njegovoj svetlosti.
Ali, stvoreni smo kao zemaljski i smrtni, težina opterećuje nas kreature. Nežno i materinski okružuje nas priroda, hrani nas zemlja, mole nas kolevka i grob, mame nas da ostanemo ispod njenog cveća; ipak, priroda nas ne oslobađa, njene materinske čarolije probadaju besmrtan duh opominjućih varnica; dete očinski postaje čovek, gasi bezgrešnost i budi nas za borbu i svest Tako između oca i majke, između tela i duha, koleba se stvaranje slabog deteta, čovek uzdrhtale duše sposoban za patnju kao nijedna druga suština, i sposoban za najviše: za ljubav punu vere i nade.
Težak je njegov put, greh i smrt su njegova hrana, često luta u tami, često bi mu bilo bolje da nije stvoren. Ali, večno zrači iznad njega poruka, njegova sudbina: svetlost, duh. I mi osećamo da njega ugroženog posebnom ljubavlju voli večnost. Zato je nama, zabludeloj braći, ljubav moguća u svim razdvajanjima, i ne prav put i mržnja, već strpljiva ljubav, voljeno trpljenje približava nas još bliže svetim ciljevima.
IZ PISAMA O PJESMI „SVEST"
Ova pjesma nije „prosvjetljenje", bar ne u smislu trenutnog i iracionalnog. Nastala je u jednoj besanoj noći, kao mnogobrojne moje pjesme i nastala je kao potpuno promišljen i strog pokušaj da prikažem riječima nešto iz mog vjerovanja, što smatram svojim sigurnim posjedom. U stvarnosti, naravno, ova pjesma nikako ne obuhvata sve moje vjerovanje (ono ide jedan korak dalje u konačno religiozno i hri šćansko), već samo duhovne osnove, prije svega priznanje primata duha i kao razliku između Tvorca i stvorenog. „Duh" u mojoj pjesmi nije božanski, on je Bog koji nije panteistički zamišljen.
(decembar 1933. godine)
Možete, naravno, da se zabavljate sa pjesmom „Svest", ali nerazumljivo mi je kako je možete shvatiti kao pokušaj da se oduzme čovjeku njegova odgovornost. Vjerovatno pod duhom podrazumijevate nešto kao što je inteligencija ili nešto slično. Ja, to znači moja pjesma, naziva duh „božanskim" i „vječnim" a to znači da pjesma pod duhom podrazumijeva upravo ono što su još prije tri hiljade godina podrazumijevali svi spiritualni pogledi na svijet: božansku supstancu. Ona je božanska, ali nije Bog, iako postoje religije koje je tako prihvataju. Pošto je naše prisustvo tragično, ali i sveto, ne oduzima se ništa od odgovornosti onome ko tako vjeruje. Ne mogu, takođe, da vidim zašto je moje vjerovanje u suprotnosti sa „Krizom" ili drugim mojim spisima. Nijedan čovjek ne posjeduje svoje vjerovanje u istoj čistoći i jačini svakog dana i časa, u kome ga je nekada u pravom času formulisao. A to vjerovanje u duh i sudbinu duha ljudi ne isključuje nikako tugu i razočaranje u tjelesni život (o kome govori „Kriza"). Kada shvatanja danas ne bi bila potpuno pomiješana i kada ne bi svaki dan povlačio đavolske i smrtne ključeve iz te pometnje, možda ne bih osjetio potrebu da tako formulišem svoje vjerovanje, kao što to čini ova pjesma.
(avgust 1934. godine) Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:44 pm | |
| MOJA VERA
Nisam samo u člancima povremeno davao priznanja, već sam jednom, takođe, pre više od deset godina, pokušao da izložim svoje verovanje u jednoj knjizi. Ta knjiga se zove „Sidarta" i njen verski sadržaj često su ispitivali i o njoj raspravljali indijski studenti i japanski propovednici, ali ne i hrišćanske kolege.
Nije slučajno da u toj knjizi moje verovanje ima indijsko ime i indijsko lice. Religiju sam doživeo u dva oblika, kao dete i unuk pobožnih, čestitih protestanata i kao čitalac indijskih objava, među kojima dajem prednost Upanišadama, Bahgaved Giti i Budinim besedama. A, ni to nije bilo slučajno da ja, koji sam odrastao u središtu pravog i živog hrišćanstva, doživim prvi osećaj religioznosti u indijskom obliku. Moj otac, kao i moja majka i njen otac bili su čitavog života u službi hrišćanske misije u Indiji i iako sam tek preko jednog mog rođaka došao do spoznaje da ne postoje položaji po činu u religijama, ipak otac, majka i deda nisu imali samo bogato i prilično temeljno znanje o indijskom obliku verovanja, već i polusimpatiju za te indijske oblike. Udisao sam i doživljavao duhovno indijstvo kao dete, isto kao i hrišćanstvo. Nasuprot tome, upoznao sam hrišćanstvo u nekadašnjem, zaleđenom, u mom životu u odlučujućem obliku, u slabom i prolaznom obliku, koji je još do danas preživeo i skoro se izgubio. Upoznao sam ga kao pijetetski obojen protestantizam i taj doživljaj bio je dubok i jak; jer život mojih dede i bake i roditelja bio je sasvim određen Božjim carstvom i nalazio se u njegovoj službi. Na moj život je jako uticalo to da ljudi vide svoj život kao Božji posed, a ne kao egoistički nagon; da traže življenje kao službu i žrtvu Bogu, najveći je doživljaj i nasledstvo iz mog detinjstva. Nikada nisam ozbiljno shvatao svet i svetske ljude, a s godinama činim to sve manje. Ali, tako veliko i plemenito hrišćanstvo mojih roditelja koje je bilo doživljeni život, služba i žrtva, zajednica i zadatak - konfesionalan i delom u obliku sekte u kome smo ga mi deca upoznali, već rano mi je bio sumnjiv i delom sasvim nepodnošljiv. Govorile su se i pevale određene izreke i stihovi, koji su već vređali pesnika u meni i ostalo mi je neskriveno, kada je rano detinjstvo bilo na izmaku, koliko su ljudi kao moj otac i moj deda patili od toga i mučili se time što nisu kao katolici imali čvrsto priznanje i dogmu, ne stvaran, opravdan ritual, ne pravu, istinsku crkvu.
Pošto takozvana „protestantska" crkva ne postoji, samim tim još više se raspala na mnoštvo malih oblasnih crkava, istorija te crkve i njenih poglavara, protestantskih kneževa nije bila plemenitija od papističke crkve, dalje se skoro čitavo stvarno hrišćanstvo, skoro sve istinsko predavanje Božjem carstvu nije odvijalo u krugu crkve, već još krivudavije, ali zato usijanije, prožetije, u malim skupštinama sumnjivog i prolaznog oblika - sve to mi nije bilo više tajna još od prilično rane mladosti, iako se u očevoj kući o oblasnoj crkvi i njenom obliku govorilo samo s velikim poštovanjem (veliko poštovanje, koje nisam mogao sasvim prihvatiti i u koje sam rano sumnjao). Tokom čitavog svog hrišćanskog detinjstva nisam imao zaista religiozan doživljaj. Kućna, lična pobožnost i molitva, način života mojih roditelja, njihovo kraljevsko siromaštvo, njihova otvorena ruka za bedu, njihovo bratstvo prema sahrišćanima, njihova briga prema paganima, sav taj heroizam njihovog hrišćanskog života, poticao je iz čitanja Biblije, ali ne iz crkve, iz nedeljnih Božjih službi, veronauke i dečjeg učenja i nije mi doneo taj doživljaj.
U poređenju s tim tako stisnutim hrišćanstvom, s tim pomalo slatkim stihovima, tim često dosadnim sveštenicima i propovednicima svet indijske religije i pesništva bio je svakako mnogo primamljiviji. Ovde me nije pritiskala nikakva blizina, ovde nije mirisalo ni na promišljene, sive propovedaonice ni na pijetetske biblijske časove. Moja fantazija imala je prostora, mogao sam da prihvatim prve poruke iz indijskog sveta, koje sam dobio, bez otpora i one su tokom čitavog života delovale.
Kasnije se moja lična religija često menjala u svom obliku, nikada iznenada u smislu nekog preobraćanja, ali stalno u smislu povećanja i razvoja. Može se prihvatiti kao povratak hrišćanstvu, kao stvaran protestantski potez to da moja „Sidarta" ne daje prednost saznanju, već ljubavi, što odbacuje dogmu i doživljaj jedinstva kao središte.
Tek kasnije, kada mi je indijski duhovni svet postao poznat preko kineskog, postojali su novi putevi razvoja; klasično kinesko shvatanje vrline, koje mi je dozvolilo da mi Konfučije i Sokrat izgledaju kao braća, a skrivena mudrost Lao Cea sa svojom mističnom dinamikom jako me je uposlila. Došli su, takođe, još jednom neki talasi hrišćanskog uticaja preko kontakta s nekim katolicima visokog duhovnog nivoa, naime s mojim prijateljem Hugom Balom, čiju sam okrutnu kritiku reformacije mogao priznati, a da ne postanem katolik. Video sam tada pomalo posao i politiku katolika, i video sam kako jedan karakter pun čistoće i veličine poput Hugo Bala može biti propagandno iskorišćen, skoro napušten i nepriznat od svoje crkve i njenih duhovnih i političkih predstavnika. Očigledno ta crkva nije bila idealan prostor za religiju, i ovde je očigledno bilo nastojanja i važnih delovanja, prepirki i grube samovolje na delu, i ovde se hrišćanski život očigledno rado povlačio u privatno i skriveno.
U mom religioznom životu hrišćanstvo nije igralo jedinu, ali je imalo vladajuću ulogu, i to više mistično hrišćanstvo od crkvenog i nije živelo bez konflikata, ali ipak bez rata pored indijsko-azijatskog obojenog verovanja, čija je jedina dogma bila misao o jedinstvu. Nikada nisam živeo bez religije i ne bih mogao nijedan dan da živim bez nje, ali čitav život sam izdržao bez crkve. Konfesionalno i politički podeljene posebne crkve izgledale su mi uvek, a najčešće tokom svetskog rata, kao karikature nacionalizma i nesposobnost protestantskog priznavanja jednog nadkonfesionalnog jedinstva činila mi se uvek kao optužujući simbol za nemačku nesposobnost za jedinstvo. U ranim godinama, pri takvim mislima, gledao sam sa malo zavisti i malo poštovanja na rimsko-katoličku crkvu, a moja protestantska čežnja za čvrstim oblikom, za tradicijom, za jasnim duhom pomaže mi i danas da zadržim svoje poštovanje za tu najveću kulturnu tvorevinu Zapadnih zemalja. Ali i ta, vredna divljenja, katolička crkva dostojna je poštovanja samo na distanci i čim joj se približim miriše kao svaka ljudska tvorevina na krv i nasilje, na politiku i prostotu. Ipak sam uvek zavideo katolicima na mogućnosti da izgovore svoju molitvu pred oltarom umesto u uskoj sobici, a svoju ispovest izgovore u otvor ispovedaonice umesto da se prepuste ironiji usamljene samokritike.
(1931. godina) Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:45 pm | |
| Sada je drugačije posmatrao ljude, manje mudro, sa manje gordosti, ali zato sa više topline, radoznalije, unoseći se više u njihov život. Kada bi prevezao uobičajenu vrstu putnika, proste ljude, trgovce, ratnike, ženskadiju - više mu oni nisu bili tuđi kao nekad: imao je razumevanja za njih, hvatao ih je i učestvovao u njihovom životu kojim nisu rukovodile misli i saznanja, već jedino nagoni, želje. Osećao se kao jedan od njih. Mada je došao gotovo do savršenstva, hvatajući se ukoštac sa poslednjom ranom, ipak mu se činilo da su mu ovi ljudi braća, a njihove sujete, požude i smešne osobine prestale su da mu budu smešne, postale su shvatljive, dostojne ljubavi, štaviše, i poštovanja.
Slepa ljubav majke prema svom detetu, glupi, slepi ponos oca, uobraženog oca, na sina jedinca, zaslepljeno neobuzdano stremljenje za adiđarima i zadivljenim pogledima muškaraca kod neke mlade, sujetne žene, svi ovi nagoni, sve ove detinjarije, svi ovi priprosti, budalasti, ali neobično snažni, toliko životni i silno prodorni porivi i požude za Sidarthu više nisu bili detinjarija, video je da ljudi radi njih žive, radi njih stvaraju neizmerna čuda, putuju, vode ratove, neizmerno pate, neizmerno trpe, pa je zbog toga mogao samo ih voli.
Video je život, životvornost, ono nerazrušivo u svim novim strastima, u svim njihovim delima. Ljudi su bili dostojni ljubavi i divljenja u svojoj slepoj odanosti, snazi i žilavosti. Ništa im nije nedostajalo, posvećeni i mislioci su ili samo malko ispred njih, imali su samo jedno jedino sićušno preimućstvo: svest, svesnu misao o jedinstvu svega živog. U izvesnim časovima Sidarta bi, štaviše, posumnjao, treba li to saznanje, tu misao oceniti tako visoko, nije li možda i to samo detinjarija misaonih ljudi, misaono detinjih ljudi. U svemu drugom su ljudi iz sveta bili ravni mudracu, često i daleko nadmoćniji, kao što i životinje, u svom upornom, nepokolebljivom izvršavanju onoga što je potrebno, u izvesnim trenucima na izgled imaju nadmoć nad ljudima.
(Herman Hese - Sidarta)
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:45 pm | |
| Čuj, Kamalo: kada baciš u vodu kamen on najbržim putem pluta da stigne do dna. Tako je to i kad Sidarta ima neki cilj, neku nameru. Sidarta ne preduzimama ništa, on čeka, on razmišlja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svet kao kamen kroz vodu, a da ništa ne radi, a da se ne pomakne; on biva privučen, on se opušta i pada. Njegov cilj ga privlači, on ne dopušta da mu u dušu prodre bilo šta što bi bilo suprotno cilju. To je ono što je Sidarta naučio kod samana. To je ono što neznalice nazivaju činima, misleći da to izvode demoni, Ali, demoni ništa ne izvode, demoni ne postoje. Svako može da baca čini, svako može da postignc cilj ako ume da misli, ako ume da čeka, ako ume da posti.
Sidarta Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:46 pm | |
| — Ovo je kamen — reče poigravajući se njime — a kroz izvesno vreme pretvoriće se možda u zemlju, iz zemlje će nastali biljka, ili životinja, ili čovek. Ranije bih bio rekao: ,,Ovaj kamen je samo kamen, bezvredan je, pripada svetu iluzija, međutim, njemu takode pridajem važnost, jer će u krugu preobražaja postati čovek, ili duh." Tako bih, kanda, rasuđivao ranije. Danas, naprotiv, mislim: ovaj kamen je kamen, on je i životinja, on je i bog, on je i Buda, ja ga ne poštujem i volim zato što bi jednom mogao postati ovo ili ono, već zato što je sve odvajkada bilo i jeste — i upravo zato što je ovo kamen, što mi se danas pojavljuje kao kamen, ja ga volim i vidim vrednosti i smisao u svakoj njegovoj žilici i šupljini, u žutom, u sivom, u tvrdoći, u zvuku koji daje od sebe kad ga kucnem, u suvoći ili vlazi njegove površine. Ima kamena koji pri dodiru podsećaju na ulje, ili na sapun, drugi opet na lišće, ili pak pesak, a svaki je od njih nešto posebno i na svoj način obožava om, svaki je braman ali istovremeno i kamen, od ulja ili sapuna, i baš mi se to dopada, izgleda mi čudesno i dostojno obožavanja. — Ne traži da ti kažem nešto više o tome. Reči samo štete skriveni smisao, sve postaje odmah malo drugačije kada se izgovori, malo krivotvoreno, malo luckasto — a i to je dobro i veoma mi se dopada, potpuno se slažem da ono što za jednog čoveka predstavlja blago i mudrost, drugom uvek zvuči kao ludost.
Sidarta Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:47 pm | |
| Evo šta je njegova žena Ninon rekla njihovom kućnom prijetelju o Heseovom kraju:
"Umro je iznenada, i to je bilo najbolje. Bio je veoma bolestan. Šest godina je bolovao od leukemije, a da to nije znao. Pa ipak, ponekad bi, očaran prirodom, u sumrak ili na mjesečini, osjećao da se oprašta od života. Slutio je da se približava kraju. Nekoliko dana je pisao pjesmu koju je završio u noći kada je umro i ostavio je na mom krevetu. Kad sam ujutru ušla u njegovu sobu bio je mrtav. Umro je u snu. Pjesma je o starom drvetu. Pitao se da li će sledeće godine biti ovdje, da ga vidi..."
Evo njegove poslednje pjesme koju pominje Ninon Hese:
ŠUŠTANJE SLOMLJENE GRANE
Slomljena, rascijepljena grana visi iz godine u godinu, suvo šušteći svoju pjesmu na vjetru. Bez lišća, bez kore, jalova je i blijeda. Umorna od dugog života, umorna od dugog umiranja, njena pjesma je tvrda i jaka a njeni zvuci oholi prekrivaju strah.
Još jedno ljeto. Još jedna duga zima. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Jan 01, 2010 10:50 pm | |
| TUŽBA
Biti nije nam dato. Struja smo samo, Voljno utičemo u oblike sve: U dan, u noć, u pakao i hram, Prolazimo, da budemo goni nas žed.
Bez predaha oblik za oblikom tako punimo, Nijedan ne postaje naš zavičaj, sreća, jad, Uvek na putu, uvek gosti, Ni njiva, ni ralo ne zovu nas, ne raste za nas hleb.
Ne znamo Gospod šta s nama smera, Igra se nama, ilovačom u ruci, Ona je nema i tvorljiva, nit' se smeje, nit' plače, Ona se mesi, ali nikad ne peče.
Jednom se okameniti! Jednom se ustaliti, Za tim večno živo čeznemo, I ipak samo strašljiva groza večno ostaje, I ipak nikad ne biva počinka na putu našem. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Sre Feb 24, 2010 1:10 pm | |
| | Narcis i Zlatousti Herman Hese
|
|
| Narcis i Zlatousti studija je o različitim životnim putevima i različitim duhovnim obrazovanjem Narcisa, isposnika i učenika, okrenutog isključivo duhovnom i Zlatoustog, umetnika, koji svojim stvaralaštvom želi ovekovječiti svjetovno i slaviti Boga kroz vidljivo. |
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Jun 15, 2010 10:23 pm | |
| Herman Hesse - Misli Zivot svakog covjeka je put ka samome sebi, pokusaj puta, nagovjestaj staze. Nijedan covjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak tezi da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.
*** Sta je stvarno ziv covjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile streljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokusaj prirode.
*** Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Jun 15, 2010 10:31 pm | |
| Umjesto da svoj svijet suzuješ, svoju dušu pojednostavniš, morat ćeš u svoju bolno proširenu dušu primati sve više Svijeta, naposlijetku i cijeli Svijet, da bi možda jednom stigao do kraja, do mira. Taj je put prošao Buda, prošao ga je svaki veliki čovjek, jedan svjesno - drugi nesvjesno, ukoliko mu se posrećio smioni čin. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Jun 15, 2010 10:44 pm | |
| Moći dati sebe za jedan trenutak, moći žrtvovati godine za osmijeh, to je sreća.
***************************************
"Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog." Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Jun 15, 2010 10:52 pm | |
| "...imamo u duši i sve ono što je ikada živelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali....svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi."
Herman Hesse
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:24 pm | |
| Nemam reči da ti kažem šta si učinila sa mnom. Tražim noć da se sklonim, od sunca da pobegnem.
Noć je za mene sjajnija od svakog sunčanog dana jer samo u njoj sanjam o ženi plave kose.
Sanjam ona slatka blaženstva koja si mi pogledom obećala i čujem nežnu pesmu iz nekog dalekog raja.
Vidim oblake kako se sustižu i dugo gledam u noć. Nemam reči da ti kažem šta si učinila sa mnom.
Herman Hese - Ljubavna pesma Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:26 pm | |
| ODLOMAK IZ DNEVNIKA
Noćas sam vrlo mnogo sanjao, a ipak ništa od toga nisam jasno zapamtio. Znam samo to da su doživljaji i misli tih snova tekli u dva pravca: jedni su bili zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam podnosio - drugi su bili puni želje i težnje da te patnje savladam savršenim razumevanjem, svetošću.
Tako su se moje misli, želje i fantazije do izranjavljenosti, do bolnog zamora, satima pentrale po strmim zidovima između jada i prisebnosti, između patnje i najprisnijeg stremljenja, povremeno su se pretvarale u polutamna telesna osećanja: čudnovato tačno označena, krajnje diferencirana stanja žalosti, muke, zamorenosti srca, čulno su se prikazivala u slikama i akordima, a istovremeno su u drugom sloju duše nailazila uzbuđenja više duhovne energije. opomena na strpljenje, na borbu, na nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovde odgovarao je odvažan korak tamo; osećanje nevolje na jednom stupnju nalazilo je odgovor u opomeni, pokretačkoj sili, prisebnosti na drugom stupnju.
Ako uopšte ima nekakvog smisla zadržavati se na takvim doživljajima i naginjati se nad ivicu voda i klanaca koje čovek u sebi nosi, onda se taj smisao može dobiti samo ako što vernije i tačnije nastojimo da pratimo uzbuđenja svoje duše - mnogo dalje i mnogo dublje no što reči dopiru. Ko to pokušava da zabeleži, čini to sa osećanjem sa kojim bi se na stranom, površno naučenom jeziku govorilo o tananim, tugaljivim, ličnim stvarima.
Moje stanje i krug doživljaja bili su, dakle, ovakvi: s jedne strane doživljavanje teške patnje, s druge strane svesna težnja ka savlađivanju patnje, ka skladu sa sudbinom. Tako je otprilike cenila moja svest ili pak prvi glas u mojoj svesti. Drugi glas, tiši, ali dublji i sa odjekom, drukčije je predstavljao položaj. Taj glas (koji sam, kao i prvi, jasno ali iz daljine čuo u spavanju i snu) nije osuđivao patnju, niti je davao za pravo duhovno-energičnoj težnji ka usavršavanju, već je pravo i nepravo raspodelio oboma. Taj drugi glas je pevao o slasti patnje, pevao je o njenoj neophodnosti, on nije hteo ništa da zna o savlađivanju ili ukidanju patnje, već o njenom produbljivanju i nadahnjivanju.
Prvi glas je rekao, grubo prevedeno u reči, otprilike ovako: "Patnja je patnja, tu nema šta da se cenka. Ona boli. Ona muči. Ona daje sile koje mogu da savladaju patnju. Dakle, potraži te sile, neguj ih, vežbaj ih, naoružaj se njima! Bio bi ludak i slabić, ako bi hteo večito da patiš i patiš."
Drugi glas je, međutim, grubo prevedeno u reči, rekao otprilike ovo: "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Patnja zadaje bol samo zato što grdiš. Ona te proganja samo zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš grditi, ne moraš se bojati. Moraš voleti. Ti sam znaš sve to, ti u duši sasvim dobro znaš da postoji samo jedna jedina čarolija, jedna jedina sila, jedno jedino izbavljenje i jedna jedina sreća i da se ona zove ljubiti. Dakle, voli patnju! Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje! Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se, nemoj je primati s mržnjom! Samo tvoja mržnja je to što ti nanosi bol, inače ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne načiniš time! Patnja je najveličanstvenija muzika - ukoliko je slušaš. Ali ti je nikada ne slušaš, ti imaš drugu, sopstvenu, upornu muziku i ton u uhu, ti nju nećeš da ispustiš, a muzika patnje nije s njom u skladu. Čuj me! Čuj me i seti se: patnja nije ništa, patnja je zabluda. Samo ti sam je stvaraš, samo ti sam nanosiš sebi bol!"
I tako su, osim patnje i volje za izbavljenjem, ta dva glasa takođe uporno bila u sukobu i trvenju. Prvom, bližem svesti, mnogo toga išlo je u prilog. On je tupom carstvu nesvesnoga stavljao nasuprot svoju jasnoću. Na njegovoj strani su bili autoriteti, bili su Mojsije i proroci, bili su otac i majka, bila je škola, bio je Kant i Fihte. Drugi glas je zvučao iz daljine, zvučao je kao iz nesvesnog i iz same patnje. On nije stvarao suvo ostrvo u haosu, on nije stvarao svetlost u pomrčini. On sam bio je mračan, on sam bio je iskonski uzrok.
Nemoguće je, dakle, izraziti kako se koncert tih dvaju glasova razvijao. Naime, svaki od dva početna glasa se delio, i svaki novi podglas se opet delio, i to ne tako da bi jednostavno postala dva hora koja stoje jedan prema drugom, na primer jedan svetao i jedan mračan, jedan visok i jedan dubok, jedan muški i jedan ženski, ili bilo kako. Ne, nego je svaki nov glas sadržao nešto od oba viša glasa, sadržao je treptaje haosa i treptaje volje koja uobličava, sadržao je dan i noć, muško i žensko u novoj, sopstvenoj mešavini. Svaki glas je uvek imao karakter suprotan onome glasu čije je čedo i podeok izgleda bio.
Neki nov podglas haotičnog maternjeg glasa zvučao je sve više muški i jasno, sa htenjem i ograničenjem, i obrnuto. Ali svaki je bio neka mešavina, svaki je bio nastao iz čežnje za drugim principom.
Tako je nastala jedna polifonija i mnogostrukost i izgledalo je da je u njoj sadržan čitav svet sa svim milionima mogućnosti. Oni su svi jedan drugom održavali ravnotežu; izgledalo je da čitav svet traje pod stalnim tihim bolom u mojoj sanjalačkoj duši. To je bio silovit zamah, ali je bilo i mnogo trenja, isključivosti i smetnje pune bola. Svet se obrtao, obrtao se lepo i strasno, ali je osovina škripala i pušila se.
Kao što sam rekao, više ništa ne znam o onome što sam sanjao. Note su nestale, samo prvi znaci tonova i glasova još stoje u meni napisani. Znam samo: doživeo sam mnogo rđavog, a svaki novi bol nanovo je zapalio žarku želju za oslobođenjem i izbavljenjem. Tako je uspostavljen večiti tok, krug pokretačke snage i prijemčivosti, uobličavanja i podnošenja, radnje i trpljenja, bez kraja.
Pri tom se nisam osećao dobro. Sve je jači bio ukus bola no zadovoljstva, a kada su se stanja sna ispoljavala u telesnim osećanjima, bilo je mučno: osećao sam glavobolju, nesvesticu, plašljivost.
To što mi se dešavalo bilo je složeno i na svaki nov doživljaj ili patnju odgovor je davao neki nov glas, svakom napadu sledila je unutrašnja opomena. Pojavljivali su se uzori, među ostalima video sam kako kao uzor učitelj dolazi starac Zosima, iz "Braće Karamazovih". Ali onaj materinski iskonski glas, večit i uvek drukčije uobličen, svaki put je protivrečio, upravo on nije protivrečio, nego je to bilo kao da se neko drago biće okretalo od mene i ćuteći vrtelo glavom.
"Nemoj uzimati uzor!" - činilo se da kaže taj glas. "Uzori su nešto čega nema, što ti sam sebi stvaraš i praviš. Težiti ka uzorima jalov je posao. Ono pravo dolazi samo po sebi. Samo pati, sinko moj, samo pati i ispij pehar! Ukoliko više pokušavaš da mu se izmigoljiš, utoliko napitak ima gorči ukus. Kukavica ispija sudbinu kao otrov ili kao lek, ali ti je moraš ispiti kao vino i vatru. Onda ona ima sladak ukus."
Ali ona je imala gorak ukus, a točak sveta se čitavu dugu noć brekćući vrteo na osovini koja se pušila. Ovde je bila slepa priroda, tamo duh koji je vidi - ali duh koji vidi stalno se preobraćao u slepe, mrtve, jednolike stvari: u moral, u filozofiju, u recepte, a slepa priroda je ovde-onde stalno otvarala jedno oko, jedno čudno, vlažno oko duše, zazorno i svetlo. Ništa nije ostalo verno svome imenu. Ništa nije ostalo verno svome biću. Sve je bilo samo ime, sve je bilo "samo" biće, a iza svega se svetost života i tajna misije sklanjala u stalno nove, udaljenije, skrovitije dubine ogledala. Tako se moj svet, dimeći se, mogao dalje okretati, dokle god je osovina držala.
Kad sam se probudio, noć je bila gotovo prošla. Nisam pogledao na sat - nisam bio toliko budan, ali sam kratko vreme držao oči otvorene, a bledu jutarnju svetlost sam video na simsu, na stolici i na mom odelu. Rukav košulje je visio opušten i malo uvijen i pozivao na igre mašte oblikovanja - za našu dušu ništa na svetu nije plodnije i više pokretačko od sutona: u pomrčini mrlja beloga koja se rasplinjava, na magličastoj osnovi sistem sivih i crnih tmina koji se razliva.
Ali ja nisam prihvatio taj podstrek, da od viseće bele mrlje oblikujem lebdeće igračice, mlečne ulice koje su išle ukrug, snežne vrhove i svete kipove. Još sam bio obuzet dugim nastavkom sna, a moja svest je bila zaokupljena samo time da ustanovim da sam budan i da je jutro blizu, da me boli glava i da ću verovatno još jednom moći da zaspim. Po krovu i prozorskom kapku blago je dobovala kiša. U meni su se digli tuga, bol i otrežnjenje, sklopio sam oči bežeći i otpuzao natrag ka spavanju i snovima.
Međutim, nisam ih ponovo potpuno našao. Ostao sam u tananom, isprekidanom polusnu u kome nisam osećao ni umor ni bol. A sada sam opet doživeo nešto, nešto kao san, a nije san, nešto kao misao, a ipak nije mišljenje, nešto kao viziju, nešto kao valovima zrakova svesti ovlašno osvetljenje nesvesnoga.
U lakom jutarnjem polusnu doživeo sam jednog sveca. To je upola bilo kao da sam ja sam svetac, da mislim njegove misli i osećam njegova osećanja; upola je bilo takođe tako kao da je on neko drugi, odvojen od mene, ali koga ja skroz vidim i najdublje poznajem. To je bilo kao da ga vidim, to je bilo takođe kao da ga čujem ili da čitam o njemu. To je bilo kao da sam sebi pričam o tom svecu, u isto vreme je takođe bilo kao da mi on priča o sebi ili kao da preda mnom doživljava nešto što ja osećam kao sopstveno.
Svetac - svejedno, dakle, da li sam ja bio on ili neko drugi - svetac je doživeo jednu veliku patnju. Ali ja ne umem da opišem da li se ona desila nekom drugom, ili meni samom, ja lično sam je doživeo i osetio. Osetio sam: najdraže mi je oduzeto, deca su mi pomrla ili su baš umirala na moje oči. I ona nisu bila samo moja telesna, stvarna deca, sa svojim očima i čelima, svojim malim rukama i glasovima - to su bila i moja duhovna deca i nešto moje što sam video kako tu umire i odlazi od mene, to su bile moje najsopstvenije, najličnije mile misli i pesme, to je bila moja umetnost, moje mišljenje, svetlost mojih očiju i život. Više od toga nije mi moglo biti oduzeto. Nisam mogao doživeti nešto teže i jezovitije no što su se te mile oči ugasile i više me nisu poznavale, što te mile usne više nisu disale.
To sam doživeo ja - ili je doživeo svetac. Sklopio je oči i smeškao se, a u njegovom malom osmejku sve je bilo patnja, što god se moglo izmisliti bilo je priznanje slabosti, ljubavi, ranjivosti.
Ali to je bilo lepo i tiho, taj mali osmejak bola, i on se nepromenjen i lep zadržao na njegovom licu. Tako izgleda drvo kad ga na jesenjem suncu napušta poslednje zlatno lišće. Tako izgleda stara Zemlja kada u ledu ili vatri propada njen dotadašnji život. To je bio bol, to je bila patnja, najdublja patnja - ali to nije bio otpor, nije bilo protivrečje, to je bilo saglašavanje, predavanje, osluškivanje, to je bilo suznanje, suhtenje. Svetac se žrtvovao i on je slavio žrtvu. Patio je, a smeškao se. On se nije skamenio, ipak je ostao u životu, jer je bio besmrtan. Primao je radost i ljubav i davao ih je, vraćao ih je - ali ne nekom tuđinu, već sudbini, koja je bila njegova sopstvena. Kao što neka misao potone u sećanju i neki pokret u mirovanju, tako su svecu potonula njegova deca i sve što ima, uz bolove - ali neizgubljeni, potonuli u sopstvenu unutrašnjost. Oni su bili iščezli, ne ubijeni. Oni su bili preobraženi, ne uništeni. Oni su se vratili u unutrašnjost, u unutrašnjost sveta, i unutrašnjost paćenika. Oni su bili život i postali su slikovit izraz, kao što je sve slikovit izraz i jednom se pod bolovima gasi, da bi kao nov slikovit izraz odenulo drugo ruho.
1918.
Herman Hese, Razmatranja, pisma, eseji, BIGZ-Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 31-36. Prevod: Mihajlo Smiljanić Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:27 pm | |
| Odlomak iz Demijana
2
Kain
Spas od mojih muka došao je sa potpuno neočekivane strane; a istovremeno s njim ušlo je u moj život nešto novo, što i dan-danji vrši uticaj na mene.
U našu latinsku školu stupio je bio nedavno jedan nov đak. On je bio sin neke imućne udovice, koja se bila preselila u naš grad; nosio je oko ruke crnu traku, u znak žalosti. Išao je u stariji razred nego ja, i bio je stariji više godina, ali je uskoro pao u oči i meni, kao i svima. Taj neobični đak izgledao je mnogo stariji nego što je bio, i ni na koga nije ostavljao utisak dečaka. Između nas detinjastih derana kretao se on tuđ i odrastao kao čovek, štaviše kao gospodin. Nije bio omiljen, nije uzimao udela u igrama, a još manje u tučama, samo se drugima svideo njegov samosvestan i odlučan stav prema učiteljima. Zvao se Maks Demijan.
Jednog dana se dogodi, kao što je u našoj školi s vremena na vreme bivalo, da se iz izvesnih razloga još neki drugi razred premesti u našu veoma veliku učionicu. To je bio Demijanov razred. Mi mali imali smo starozavetnu povest, a veliki su morali da rade neki pismeni zadatak. Dok su nama utucavali u glavu priču o Kainu i Avelju, ja sam mnogo gledao preko, u Demijana, čije me je lice čudno opčinjavalo, i video sam to pametno, svetio, neobično čvrsto lice kako je pažljivo i oduhovljeno nagnuto nad svojim radom; ni po čemu nije izgledao kao đak koji piše zadatak, nego kao istraživač koji se bavi svojim vlastitim problemima. On mi, pravo reći, nije bio prijatan; naprotiv, osećao sam neki otpor, bio je za mene suviše nadmoćan i hladan, bio mi je po svom biću suviše izazivački pouzdan, a oči su mu imale izraz odraslih — koji deca nikada ne vole — malo tužan, s odsevima ruganja. Pri svem tom, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili neprijatan; ali tek što je on jednom pogledao u mene, ja, uplašen, odvratih svoj pogled od njega. Kad danas razmišljam o tome kako je on tada izgledao kao đak, mogu da kažem: bio je u svakom pogledu drukčiji od sviju, imao je na sebi beleg potpuno svojstven i ličan, i stoga je padao u oči — a u isti mah činio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponašao kao kakav prerušeni kraljević koji je medu seljačkim dečacima, pa se na svaki način trudi da izgleda ravan njima.
Pri povratku iz škole išao je za mnom. Kad su se drugi razbegli, on me sustiže i pozdravi. I ovo pozdravljanje, mada je pri tome podražavao našem đačkom tonu — bilo je tako učtivo, i kao kod odraslih.
— Da pođemo donekle zajedno? — zapita prijateljski.
To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gde stanujem.
— Ah tamo — reče on osmehujući se. — Tu kuću već poznajem. Nad vašom kapijom je nameštena neka čudna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.
U prvi mah nisam znao nikako na šta misli, i čudio sam se kako on, izgleda, poznaje našu kuću bolje nego ja. Doista se kao završni kamen iznad svoda kapije nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj tokom vremena izlizao, a bivao je i bojom često premazivan; koliko sam znao, s nama i s našom porodicom nije imao nikakve veze.
— Ja o tome ništa ne znam — izustih bojažljivo. — To je neka ptica ili nešto slično, mora da je vrlo staro. Ta je kuća, kažu, nekad pripadala manastiru.
— To može da bude — klimnu on glavom. — Zagledaj je jednom dobro! Takve stvari su često vrlo zanimljive. Mislim da je to kobac.
Išli smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmeja, kao da mu je nešto veselo palo na um.
— Jest, prisustvovao sam malopre vašem času — reče on živo. — Priča o Kainu, koji je nosio žig na čelu, je li? Da li ti se ona sviđa?
Ne, retko kad bi mi se što svidelo od svega onoga što smo morali učiti. Ali se nisam usuđivao da to kažem, činilo mi se kao da neko odrastao govori sa mnom. Ja rekoh da mi se priča veoma sviđa.
Demijan me lupi po ramenu.
— Ne treba, dragi, da se preda mnom izmotavaš. Ali je priča doista sasvim čudna, mislim da je mnogo čudnija nego većina drugih na koje nailazimo u nastavi. Ta učitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono što je uobičajeno o Bogu i grehu, i tako dalje. Ali ja verujem ...
Prekide, osmehnu se i zapita:
— Ali, da li te to zanima?
— Jest, mislim, dakle — nastavi on — da se ta priča o Kainu može sasvim drukčije shvatiti. Većina stvari kojima nas uče, izvesno su sasvim istinite i tačne, ali se sve mogu posmatrati i drukčije nego što to čine učitelji, i one, većinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Sa tim Kainom, na primer, i sa znakom na njegovu čelu ne može čovek biti sasvim zadovoljan, onako kako nam ga objašnjavaju. Zar i ti to ne uviđaš? Da neko u svađi ubije svoga brata, može se, naravno, desiti; i da se potom uplaši i postane malodušan, takođe je moguće. Ali da je on za svoj kukavičluk odlikovan još posebno jednim ordenom, koji ga štiti i svima drugima uliva strah, to je sasvim čudnovato.
— Naravno — rekoh ja s probuđenom radoznalošću; stvar je počela da me jako privlači. — Ali, kako da se ta priča drukčije objasni?
On me lupi po ramenu.
— Sasvim prosto! To što je već postojalo i čime je započeta ova priča, bio je znak. Bio je jedan čovek koji je imao nešto na licu što je drugima ulivalo strah. Oni se nisu usuđivali da ga dirnu, on je izazivao poštovanje, on i njegova deca. Ali možda, ili izvesno, to nije bio neki istinski znak na čelu, kao neki poštanski žig; tako što grubo dešava se retko kad u životu. To je mnogo pre bilo nešto jedva primetno i nelagodno, malo više duha i smelosti u pogledu nego što su ljudi na to navikli. Taj čovek je bio moćan, od toga čoveka su se plašili. On je imao "znak". To se moglo objasniti kako god se htelo. A "ljudi" hoće uvek ono što im odgovara i što im povlađuje. Plašili su se Kainove dece, i zato su ova imala "znak". I tako su objašnjavali znak ne onakvim kakav je bio u stvari, kao jednu odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom nelagodna, a to su ova u stvari i bila. Ljudi srčani i od karaktera uvek su drugim ljudima vrlo nelagodni. To što je po zemlji hodao rod neustrašivih i nelagodnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu prišio jedan nadimak i jedna priča, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo malčice naknade za sav pretrpljeni strah. Razumeš li? — Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopšte, bio rđav? I cela priča u Bibliji ne bi u stvari bila istinita?
— Da i ne. Tako stare, prastare priče uvek su istinite, ali nisu uvek tako zabeležene i ne tumače ih uvek tačno. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila od čoveka, i samo zato što su ga se plašili, prišili su mu ovu priču. Ta priča je bila prosto rekla-kazala, nešto što ljudi blebeću tu i tamo, i bila je utoliko čista istina što su Kain i njegova deca nosili doista neku vrstu "znaka", i bili drukčiji nego većina ljudi.
Bio sam vrlo začuđen.
— Pa ti onda veruješ da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? — zapitah uzbuđen.
— O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio njegov brat, u to se može sumnjati. To nije važno, na kraju krajeva svi su ljudi braća. Dakle, jak je ubio slaboga. Možda je to bilo neko junačko delo, možda i nije. Ali, u svakom slučaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se veoma, i kad bi ih zapitali: "A zašto ga prosto ne ubijete?" oni ne bi rekli: "Zato što smo kukavice" — nego bi rekli: "Ne može se. On ima znak. Bog je stavio znak na njega!" — tako nekako mora biti da je nastala ta prevara. — E, ja te zadržavam. Zbogom!
On skrenu u Staru ulicu, i ostavi me samog, začuđenijeg nego što sam ikada bio. Tek što je on otišao, sve što je kazao učini mi se sasvim neverovatno! Kain plemenit čovek, Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je besmisleno, ta to je bogohulno i bezbožno. Pa gde je onda dragi Bog? Zar nije on primio Aveljevu žrtvu, nije li on voleo Avelja? — Ne, glupost! I naslućivao sam da je Demijan hteo da sa mnom tera šegu i da me navede na tanak led. Ta on je bio đavolski pametan stvor, a umeo je i da govori, ali tako — ne.
Pri svem tom, još nikada nisam toliko razmišljao o nekoj biblijskoj ili drugoj kojoj priči. I već odavno nisam Franju Kromera zaboravio tako potpuno, satima, celo jedno veče. Kod kuće sam pročitao još jedanput tu priču, kako je stajala u Bibliji: bila je kratka i jasna, i bilo je doista bezumno tražiti tu neko osobito, skriveno značenje. Onda bi se svaki ubica mogao proglasiti božjim ljubimcem! Ne, to je bilo besmisleno. Prijatan je bio samo način na koji je Demijan umeo da kaže takve stvari, tako lako i lepo, kao da se sve samo po sebi razume, a uz to sa onakvim očima!
Nešto, naravno, nije bilo u redu kod mene samog; štaviše, bilo je u velikom neredu. Doskora sam živeo u svetlom i čistom svetu, bio sam sam neka vrsta Avelja, a sada sam utonuo tako duboko u "drugi", bio sam toliko pao i srozao se, a ipak, u stvari, nije to bogzna koliko zavisilo od mene! A kako je to upravo bilo? Jest, i sada u meni sinu sećanje, koje mi za trenutak skoro oduže dah. One zle večeri kada je započela moja sadašnja beda, desilo se to s mojim ocem; tada sam ja, ne duže od jednog časka, odjedanput kao prozreo i prezreo njega i njegov svetao svet i mudrost! Jest, tada sam sam ja, koji sam bio Kain i nosio znak, uobrazio kako taj znak nije sramota, kako je on odlikovanje, i kako ja, svojom zlobom i svojom nesrećom, stojim više nego moj otac, više nego dobri i pobožni.
Ta misao nije bila u meni jasno obrazovana onda kada sam je proživeo, ali se to sve tu sadržavalo; kao da su u tom času buknula osećanja, čudnovate kretnje, i one su bolele, ali su me ipak ispunjavale ponosom.
Prisećajući se svega — kako je čudno govorio Demijan o neustrašivom čoveku i o kukavici! Kako je čudno protumačio znak na Kainovu čelu! Kako je pri tome njegovo oko, njegovo neobično oko kao u odrasla čoveka, čudno sjalo! I kroz glavu mi nejasno prolete: "Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina? Zašto ga on brani ako ne oseća da liči na njega? Zašto ima tu moć u pogledu? Zašto govori tako podrugljivo o "drugima", o plašljivcima, koji su upravo pobožni i bogougodni?
Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac, a kladenac je bio moja mlada duša. I za dugo, vrlo drugo vreme bila je ta stvar s Kainom, s ubistvom i sa znakom tačka iz koje su poticali svi moji pokušaji za saznanjem, sumnjom i kritikom. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:29 pm | |
| Iz Stepskog vuka
***
Usamljenost je neizvesnost,nezavisnost je hladna,ali je i spokojna,čudesno spokojna i prostrana,kako onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde.
***
Samoubice se prikazuju kao bića pogođena osećanjem krivice zbog svoje individualnosti,kao duše kojima više nije životni cilj da sebe usavrše i oblikuju,već da se raspadnu i vrate majci,Bogu,da se vrate u svemir.
***
Čovek nema veliku sposobnost mišljenja,pa i najmudriji i najobrazovaniji uvek vidi svet i sebe kroz prizmu veoma naivnih,uprošćavajućih i lažnih formula - u prvom redu sebe samog.Jer svi ljudi,kako izgleda,imaju urođenu i nasilno izazvanu potrebu da svoje Ja zamišljaju kao jedinstvenu celinu.
***
U stvari nijedno Ja,pa ni najnaivnije nije celina,već mnogostruk svet, zvezdano nebo u malom,haos oblika,koji se sastoji od oblika,koji se sastoji od stepena i stanja, od nasleđenog i od raznih mogućnosti.Što se svaki pojedinac trudi da ovaj haos posmatra kao celinu i što se svome Ja govori kao da je to jednostavna, čvrsto oblikovana, jasno obeležena pojava - to je kod svih ljudi (pa i najvećih) uobičajena obmana - verovatno je neka potreba, neki zahtev života, kao što su disanje i uzimanje hrane.
***
Telesno svaki čovek sačinjava celinu,duhovno nikad.
***
Čovek nije čvrsto i trajno uobličenje,već je pre pokušaj i prelaz,ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:31 pm | |
| Besmrtnici
Propinje se ka nama i kljuca huk života iz zemaljskih dolja, divlji urlik hiljadu nevolja, pijan zanos što svijest zaobruča, krvav dim sa pirova dželata, grč naslade, srca koja tuku neutolnom požudom, splet ruku zelenaša, prosjaka, pirata, - oh, taj uskomešani ljudski roj, šiban strašću i bičevan strahom, zaudara na trulež i znoj, blijed i grubost spleću mu se s dahom koji blažen i ostrvljen diše, proždire se, pa se ispljuvava smišlja novi rat dok pjesme piše, rasplamsali bordel ukrašava, mota, ždere, kurva se dok šeta sred drečavog vašarskog veselja, sred obmana svog dječjeg svijeta što se svakom sa pučine želja nov ukaže kao zlatan val, i svakom se raspadne u kal. Naš je stan pak usred obasjane beskrajnosti eterske ledene, ne znamo za sate niti dane, za razlike čovjeka i žene. Vaše grijehe, pohote, ubojstva, vaše strepnje i nade u spas, ravnodušni i puni spokojstva, gledamo, kô sunca oko nas. Zmaj nebeski sa nama se druži, prozima nas vasionski led, a oko nas sve u nedogled kolo zvijezda bez prestanka kruži. Dok gledamo mirno na vaš grijeh, koprcanje i jad neizrečni, nepomičan naš je život vječni, hladan, zvjezdan naš je vječni smijeh. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:32 pm | |
| Ravena
Sve gospe u Raveni kriju, uz dobok pogled, ljupke kretnje, u sebi sećanja na prošlost tog grada, praznike i šetnje.
A plaču tiho, poput dece, ko iz dubina bol da klija, i kad se smeju, to izgleda uz tužni tekst svetla melodija.
I molitve će, poput dece, nežno, s uživanjem da kažu, i ljubavnu reč kazivati, ne znajući da samo lažu.
I poljupce će hteti da daju i neobično i predano, o tom životu znajući samo da svima nam je umreti. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:33 pm | |
| Tajanstvene
U zanosu, zaljubljene žene otkrivaju svoju tajnu i ona je naša za ceo život. Jer, ako Ljubav obmanuti ume, ako i Žudnja poznaje prevaru, kada se sjedine lagati ne mogu.
Ti i ja smo se zakleli, i Žudnja se s Ljubavlju stopila, a ipak, nikad mi nisi otkrila, tu nemirnu zagonetku ko si. Za mene si večno ostala tajna!
Onda si iznenada otišla, umorna od mene, i tako mi nanela poslednju bol; ali deo mene ostao je u tebi zarobljen. Kad ugledam te izdaleka kako ideš vitka, ja poželim tu nepoznatu lepu ženu kao da jednom nismo bili par. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:35 pm | |
| Šala
Moje pesme stidljivo kucaju na tvoja vrata da se pred tobom poklone: hoćeš li mi otvoriti?
Moje pesme imaju zvuk svile poput šuštanja tvoje haljine u predvorju.
Moje pesme mirišu kao ljupki zumbul u tvom vrtu.
Moje su pesme u boju krvi odevene, u boju haljine tvoje šuštave i sjajne.
Moje najlepše pesme blistaju, one su kao ti! Pred vratima stoje da ti se poklone: hoćeš li mi otvoriti? Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:36 pm | |
| Na planinskoj stazi
I dok sam iznad oblaka visoko kroz redak gorski vazduh koračao, preda mnom carstvo mrtvačko se raskri: u obliku sam hiljade dalekih predaka ugledao, bezbrojni duhovi kao munje treptali su. I čudesno me obujmi saznanje da nisam pojedinac, nisam tuđin, da moja duša, pogled oka mog, kao ni moja usta, moje uho, koraci moji - nisu ništa novo, svojstvenost moja nisu, a to nije ni moja volja, koju sve do sad za gospodara svoga smatrao.
Svetlosni zrak sam, list na drvetu bezbrojnih pokolenja, čija rana plemena življahu po šumama i seleći se, zatim drugih, što su mahnito ratovali, ili drugih, čije su kuće, sazdane od svetlog i plemenitog drveta, sve zlatne i nakićene divno blistale u gradovima lepim.
Počev od njih pa sve do onog tihog pogleda pokojne majke moje, sve je bilo pouzdan samo neumitan put ka meni, a taj isti vodi put od mene u vremena bezobalna k ljudima čiji dalek predak ja sam i čiji život moj uključuje. I dok sam iznad oblaka visoko kroz redak gorski vazduh koračao, postadoh svestan da su život moj, mog oka vid i mog srca bat, predivno dobro pozajmljeno, kojim zahvalno sam se služio, al' čije vrednosti i lepote nisam vlasnik, ne pripadaju meni, pa zbog toga nestati neće.
Strujao je tiho svež gorski vazduh oko čela mog. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: Herman Hese Pon Avg 16, 2010 1:36 pm | |
| Bez Tebe
Moj jastuk me gleda svako veče Prazan kao nadgrobni kamen znadoh da če toliko da peče Kada ostanem sam Kada nema tvoje kose da poljubac joj dam! Sam ležim, potpuno tih je dom I kandilo ugasilo Ispružam ruke ka telu tvom Da zagrlim te strasno Pa naginjem ka tebi vrela usta, Al ljubim samog sebe i soba je pusta Kada se naglo prenem – Svud samo muk je noći ledene, Zbezda na nebu podrhtava – O gde je tvoja kosa crvena Gde su ti slatka usta?
U svakom veselju sad bol znam, U svakom vinu jad moram piti; Ne slutih koliko će gorko biti Kada ostanem sam, Sam i bez tebe kad moram biti Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Avg 24, 2010 5:52 pm | |
| ”Vama je često bio dosadan sopstveni život, stremili ste za tim da odete odavde, je li tako? Vi žudite da napustite ovo vreme, ovaj svet i ovu stvarnost i da uđete u jednu drugu stvarnost koja bi vam više odgovarala, u svet u kome ne postoji vreme. Učinite to, dragi prijatelju, ja vas na to pozivam. Vama je poznato gde se on krije, poznato vam je da je svet koji tražite – svet vaše sopstvene duše. Samo u vama samom živi ona druga stvarnost za kojom žudite.”
(Herman Hese, Stepski vuk) | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Nov 02, 2010 6:34 pm | |
| Igra staklenih perli
Muziku svemira i muziku majstora U strahopoštovanju spremni smo slušati Na čistu svetkovinu poštovane duhove Obdarenih vremena prizivati.
Puštamo da nas uzdigne tajna Magične formule,na čijem su se području Ono bezgranično,besno,život, U jasne slike zgrušali.
Poput sazvežđa odjekuju kristalno, U službi njima bio je našeg života smisao, Iz krugova njihovih pasti ne može niko, Do prema središtu svetom.
|
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Maj 24, 2011 12:54 pm | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Uto Jun 07, 2011 6:20 pm | |
| Iskustvo nas uverava da nijedan odnos, nijedno prijateljstvo, nijedno osecanje ne moze opstati ako u njega unesemo krv nase krvi, ljubav, zajednistvo, zrtve i borbu. Svako zna i iskusio je kako je lako zaljubiti se i kako je tesko lepo i iskreno voleti. Ljubav je kao i sve prave vrednosti, ne moze da se kupi. Kroz vase vene moze da prostruji zadovoljstvo ali ne i ljubav. Trazio sam u svom secanju lica svih onih zena pred kojima sam klecio kao mlad – spreman da im poklonim ono sto mi je bilo najdraze i najdragocenije, samo da se priblizim sredistu zivota i pronadjem odgovore na tajanstveno pitanje koje sam nosio duboko u sebi. Ali sta biva s tim zenama,s tim devojkama zbog kojih smo nekada prolazili kroz lavirint zelja i koje su nam poklonile zoru ljubavi? Sta osecaju kad ih napustimo? Mi muskarci radimo hiljadu stvari, kreiramo, istrazujemo i zaradjujemo – ali sta imaju one, zene, koje zive samo od ljubavi i koje se mogu nadati samo ljubavi? Uostalom, nista nije uzaludnije od razmisljanja o onom ko se voli.
Hermann Hesse – Srecan je ko ume da voli | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Čet Sep 29, 2011 12:12 pm | |
| ŠALA
Moje pesme stidljivo kucaju na tvoja vrata da se pred tobom poklone: hoćeš li mi otvoriti? Moje pesme imaju zvuk svile poput šuštanja tvoje haljine u predvorju Moje pesme mirišu kao ljupki zumbul u tvom vrtu. Moje su pesme u boju krvi odevene, u boju haljine tvoje šuštave i sjajne. Moje najlepše pesme blistaju, one su kao ti! Pred vratima stoje da ti se poklone: hoćeš li mi otvoriti?H. Hese[You must be registered and logged in to see this image.]
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Herman Hese Ned Dec 11, 2011 7:25 pm | |
| Opljačkana mladost
Stavi mi svoju glavu na rame, jadna moja muzo! Na tvom lijepom čelu vidim te ovlašne sjetne crte, pri povijanju tvog vrata taj umorni, bolesni pokret a i vidim tu nježnu igru tvojih žila jasnih, bijelih sljepoočnica. Hodi, plači samo! To je jesen, to je posljednja drhtava opomena nezadrživog odlaska mladosti. I ti je možeš u mojim očima pročitati, ona stoji napisana na mom čelu i na mojim rukama, dublje no na tvojim, i u meni uzvikuje to mučno, jecajuće osjećanje bola: suviše je rano, suviše je rano! Hodi, plači samo! Još nismo na kraju, ako još možemo dalje da plačemo. Mi ćemo nad tim suzama i tom žalošću bdjeti svom ljubomornom brigom naše ljubavi. Možda iza tih suza stoji naše blago, naša poezija, naša pjesma, na koju čekamo. Prošla su kao ruža crvena naša vremena ljubavi, ali ona nas sa toliko nježnih niti još dodiruju. Pusti im njihovo lijepo prolaženje. Želimo da im doviknemo imenima od milošte i pjesmama, želimo da zadržimo njihove svijetle uspomene kao strašljive, ljubljene goste nježnošću i njegom. Ne želimo više da govorimo o tome koliko proljeća smo mi sami prelistali, ja i ti. Želimo da mislimo: Tako je moralo biti i ne želimo prestati da se kitimo i da čekamo na našu pjesmu. Naša pjesma! Znaš li koliko smo sanjali o njoj u ono prvo vrijeme naše ljubavi? To je bilo u manastiru, u onoj veličanstvenoj crkvici sa fontanom gdje se zvuk vode koja je padala tako nježno preplitao sa manastirskom ćutljivošću gotskih hodnika. Sjećaš li se? Pa one večeri…mjesečinom obasjane večeri, one pozne jeseni koja je tako mekim i začaranim snom ležala na manastirskim krovovima i na ogoljelom vrtu i nad mirisnim i svježim brdima! Vjetar je prolazio kroz kameno prozorsko cvijeće i dobijao zvuk u crnim ukrštenim sudovima, mjesečina je prelazila preko širokih simsova i bijelog poda oratorijuma. A ja sam u skrivenoj prozorskoj niši pričao svom prijatelju Vilhelmu o dalekom mračnom vremenu kada su manastiri i velike kuće božje rasli iz zemlje, i o osnivačima, vitezovima, graditeljima i sveštenicima čiji su nadgrobni spomenici ukrašeni slikama čudno i avetinjski ležali dolje u manastirskim hodnicima na bijeloj mjesečini. Onda sam imao više prijatelja, među kojima mi je Vilhelm bio omiljeni. Ti si ga često viđala sa mnom, naročito za vrijeme takvih mjesečinom obasjanih noći, a takođe i druge; vitke oduševljene dječake slične meni. Nemoj pitati gdje su oni i šta je bilo od našeg prijateljstva! I sada imam prijatelja, dva, tri – među njima nema ni jednog od ondašnjih. Ali ti si još tu i još me voliš, i prije ili kasnije, kada ne bude ni jednog čovjeka da sa mnom govori o mojoj mladosti, ti ćeš još uvijek biti kraj mene i ponekad me moliti da govorim o prošlim, ljepšim vremenima. Onda ćemo misliti i na ovo danas i to tužno danas će nam izgledati čudno daleko i milo kao neka daleka mala mladost. I možda će se onda, iz toga, davno postalog, uspomenom obasjanog danas, uzdići naša pjesma! Pjesma bi onda bila meka, mirisna slika puna čarolije i duše. Iz njene bi se osnove tamnoga tona sa lebdećim konturama pojavljivali naši likovi, mekani kao san, kao pjesnik bez sna, bodra čela, naslonjena na vrelu ruku, a na njegovo rame naslonjena lijepa, umorna plava glava njegove drage na koljenima. I od mog života bez počinka ostala bi samo ta jedna nježna slika; dugo poslije moje smrti bi je još kasno rođeni prijatelji posmatrali i voljeli. “Jadni pjesnik!” – govorili bi i zavidjeli bi jadnom pjesniku zbog njegove jedine i besmrtne slike i njegove plave, klečeće muze. Opet se smiješ? Poljubi me, plava muzo moja! Poljubi me i oprosti i meni i sebi u ime naše pjesme za svu nevolju i svu pljačku mladosti koju smo jedno drugom počinili.”
Herman Hesse | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Herman Hese Pet Feb 24, 2012 12:27 pm | |
| ”Suprotnost svake istine je takođe istina! Naime, istina se može iskazati i zaodenuti u reči samo ako je jednostrana. A jednostrano je sve što se može mislima misliti i iskazati rečima, sve je to jednostrano, polovično, lišeno celine, zaokruženosti i jedinstva. . . .
Ali, sam svet, postojanje oko nas i u nama samim nikad nije jednostrano. Nikad jedan čovek ili jedno delo nisu potpuno sansara ili potpuno nirvana, nikad jedan čovek nije sasvim svetac ili sasvim grešnik. …
Svet nije nesavršen, niti se nalazi na sporom putu ka savršenstvu, prijatelju Govinda, ne, on je u svakom trenutku savršen, svi gresi već nose u sebi oproštaj, sva mala deca već nose u sebi starce, sva odojčad smrt, svi samrtnici večni život.” (HESE; Sidarta) |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Herman Hese | |
| |
| | | | Herman Hese | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 64 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 64 Gosta :: 2 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » Nega usanaDanas u 1:25 am od Kijara-brm » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 1:23 am od rouzvel » In memoriam-poznati (EX) JugosloveniDanas u 1:07 am od Kijara-brm » Sta Vas nervira na forumu?Danas u 12:55 am od Kijara-brm » Šta je to lepota?Juče u 7:52 pm od Eugen Grafvajer » CRKVA I BOGATSTVO -LICEMERJE I BEZOBRAZLUK ?Juče u 12:10 pm od Eugen Grafvajer » Samo da rata ne bude!Pon Mar 25, 2024 10:16 am od Eugen Grafvajer » LJUBAVNI HOROSKOPPon Mar 25, 2024 12:32 am od rouzvel » NEDELJNI HOROSKOP ★Pon Mar 25, 2024 12:25 am od rouzvel » Vladimir PutinPon Mar 25, 2024 12:09 am od montoya » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Ned Mar 24, 2024 11:04 pm od Danubius » VICEVI - Ovaj ne znam gde bi ....Ned Mar 24, 2024 8:26 pm od montoya » Mesec Ramadan /Ramazan... رمضان Ned Mar 24, 2024 11:31 am od justicija » Pesma Evrovizije - EurosongSub Mar 23, 2024 8:22 pm od justicija » HIT danaSub Mar 23, 2024 8:01 pm od justicija » Moja životna filozofijaSub Mar 23, 2024 7:41 am od Eugen Grafvajer » Šta trenutno slušate Čet Mar 21, 2024 9:36 pm od montoya » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Čet Mar 21, 2024 7:56 pm od Danubius » I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )Čet Mar 21, 2024 9:46 am od Eugen Grafvajer » NAŠE PRAZNIČNE DEKORACIJE U KUĆI Uto Mar 19, 2024 6:44 pm od Kijara-brm » KREČENJE I FARBANJE Pon Mar 18, 2024 4:20 pm od Danubius » LEGENDARNA VOZILA ex YU Ned Mar 17, 2024 12:04 am od Danubius » Kažite pesmomPet Mar 15, 2024 8:46 am od savo » GREJNA SEZONA stigla -čime se grejete ? Sre Mar 13, 2024 1:57 pm od Danubius » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sre Mar 13, 2024 9:34 am od Danubius » Dr ZORAN ĐINĐIĆ -prolaze godine OD UBISTVA -šta je ostalo od ideje ? Uto Mar 12, 2024 11:19 am od Danubius » SILIKONI (i druga "plastika" )Pon Mar 11, 2024 9:32 am od savo » 8 Mart - dan zena...Ned Mar 10, 2024 11:21 am od Đole » NAJGORI DIKTATORI sveta Ned Mar 10, 2024 10:43 am od montoya » SVI SVETI(Dan mrtvih) / ZADUŠNICESub Mar 09, 2024 6:29 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11609 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je kiki11
Naši korisnici su poslali ukupno 523972 članaka u 7350 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|