| | CRKVE I MANASTIRI | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: CRKVE I MANASTIRI Ned Sep 13, 2009 9:07 pm | |
| First topic message reminder :MANASTIR OSTROG Na petnaestak kilometara od Danilovgrada u smeru Nikšića nalaze se Bogetići, gde se desno skreće za manastir Ostrog, najveću svetinju hrišćana iz Crne Gore i sa prostora zemalja bivše Jugoslavije. Pribijen uz ogromnu kamenu gromadu brda Ostrog, gore iznad Bjelopavlicke ravnice, Manastir impresivno deluje na svakog ko skrene pogled prema njemu. A kad se nadjete pred ulazom u ovo svetilište i pogledate u dolinu Zete, pred vama će se ukazati slika raskošne prirode, a u njenom sredštu zelenilom obrasla krivudava reka. Ulazeci u areal Manastira, nakon 8 km krivudavog brdskog puta od Bogetića, stiže se na zaravan na kome se nalaze prodavnice suvenira, a nešto dalje i Donji manastir Ostrog. Gornji manastir je visoko u brdu (900 m/m) i delom zavučen u pećinu. Do njega vodi vrlo strmi put sa dvadesetak ostrih krivina, koji prolazi kroz šumu sa pešačkim prečicama. Manastir je osnovao mitropolit zahumsko-hercegovački Vasilije Jovanović 1656. godine, i u njemu živeo do svoje smrti, 1671. godine. Zbog svojih zasluga za života i očuvanosti tela posle smrti dugi niz godina, proglašen je za sveca sa imenom sv. Vasilije Ostroški.U Gornjem manastiru su smeštene dve neobične pećinske crkvice - Vavedenja Bogorodice i Svetog krsta. U crkvici Vavedenja smesten je civot sv. Vasilija, koji je posle smrti prozvan Čudotvorcem. Obe crkvice su živopisane lepim freskama koje su nedovoljno vidljive zbog čadji i slabog osvjetljenja. Od ulaznih vrata u Gornji manastir do gornje crkvice treba preci 77 stepenica. Zanimljivo je istaći da je sv. Vasilije za života iz vlastitih sredstava obnovio staru, Vavedenjsku crkvu i kupio komad obradive zemlje, da bi kaludjeri mogli obezbediti osnovne prehrambene namirnice. Donji manastir je podignut 1820. godine na nadmorskoj visini 800 metara. Na ulazu u ovaj manastir nalazi se crkva Sv. Trojice iz 1824. godine. Kako su oba manastira zavučeni pod brdom, ovde je i zimi prijatna klima. Manastir Ostrog je preko cele godine najposećenije svetilište u Crnoj Gori. Posećuju ga vernici svih vera i sa prostora cele bivše Jugoslavije i iz mnogih drugih zemalja. Posle Hristovog groba i Svete Gore, manastir Ostrog je treće najposjecenije svetiliste u hriscanskom svetu. Najveci deo hodočasnika moli se svetom Vasiliju da im pomogne u ostvarivanju najvecih životnih želja, prvenstveno radi ozdravljenja. Tradicionalni dan okupljanja vernika je 12. maj, dan sv. Vasilija, kada se okupima hiljade vernika na ovom prostoru. Mnogi dolaze pešice, a neki i bosonogi, kako se nekad masovno dolazilo u pohode večnom domu sv. Vasilija Ostroškog. | |
| | |
Autor | Poruka |
---|
Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Sep 13, 2009 9:26 pm | |
| Manastir Ždrelo, kasnije nazvan Gornjak, na maloj zaravni iznad leve obale Mlave ispod strmih litica planine Ježevca, zadužbina je kneza Lazara. Okolni predeo toliko je lep i živopisan, da je Đura Jakšić u oduševljenju pevao: "Od Velikog Sela do samoga Ždrela, ko da je vila neka ćilim razastrela". Feliks Kanic je zapisao: "Zastali smo kao opčinjeni raskošnom idilom ovog predela gde su boravili srpski pustinjaci". Manastir je podignut 1378. godine, kada je knez izdao i osnivačku povelju, a patrijarh Spiridon je svojom duhovnom vlašću potvrdio. Kao motiv izgradnje manastira, knez Lazar navodi želju da učini mali prinos Bogorodici "s nadom u njenu pomoć na Strašnom sudu Hristovom". Ali, osim duhovnih, mogući su i izvesni državnički razlozi za podizanje ovog manastira. Naime, Lazar je tek ovladao ovim krajevima, pa je hteo da to obeleži svojom zadužbinom. Sledeće zime ili proleća, Radič sin Branka Rastislavića zbaci vlast Lazarevu, a kako su manastir i ktitorska kompozicija u crkvi, prikazujući Lazara i njegovu porodicu na to još uvek podsećali, oštetio je manastir. Do maja 1379. godine Lazar je ponovo potukao Radiča i oduzeo mu imanja, a manastir dao tek pristiglom Grigoriju Sinajitu - Mlađem, koji se sa bratstvom potrudio "o vzdviženiji i szdaniji hrama togo i o ineh vešteh" ali s novčanom "pomoštiju gospodina kneza Lazara". Iste godine Lazar izdaje drugu povelju koju je takođe potvrdio srpski patrijarh. Ukoliko to nije kasnija interpolacija (falsifikat), manastir je izuzet iz vlasti nadležnog episkopa, osim u duhovnim poslovima i pravu pominjanja, a monasima je ostavljeno pravo da sami biraju svog igumana. Za izdržavanje manastira i bratstva, Lazar je darovao Gornjaku mnoga sela u Braničevu, Stigu, Homolju i Podunavlju. Originalne povelje nisu sačuvane, već su do nas došle u kasnijem i dosta lošem prepisu, pri čemu su prva kneževa povelja i obe patrijarhove sastavljene ujedno, dok je druga kneževa povelja izgubljena. Ovakvu povelju objavili su: Miklošić (po prepisu Joakima Vujića) i Šafarik (po prepisu Vuka Karadžića). ISTORIJA - Za vreme trajanja srednjevekovne srpske države manastir je uživao sva prava iz osnivačke povelje kao i veliki ugled u narodu i monaštvu. Za ovo je imao zahvaliti pre svega ugledu svoga ktitora kneza Lazara koji se opredelio za Carstvo nebesko, jer "zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i do veka". Iguman manastira Gornjaka zamonašio je oko 1503. godine despota Georgija Brankovića, unuka despota Đurđa od sina Stefana slepog, davši mu ime Maksim. Ipak, tursko ropstvo donelo je mnoge nevolje kako narodu tako i monasima. Prvi popis za turske uprave beleži Vavedenje u Ždrelu zajedno sa selom Bistricom, i zajedničkim obavezama. Manastir je "nastanjen" tj u njemu žive monasi. U prvoj polovini XVI veka popis beleži u manastiru šest kaluđera, a godišnji prihod sultanovoj blagajni iznosi 437 akči. Kasniji popisi beleže napredak manastira jer u njemu živi osam monaha a godišnji prihod od ušura (najviše od šire) i drugih dažbina iznosi čak 2.681 akču. Popis iz vremena Murata III (1574-1595), svedoči da manastir opada, jer se broj monaha smanjio na dvojicu, a godišnji prihod iznosi samo 1.000 akči. U ovom popisu javlja se prvi put novo ime manastira - Gornjak. Ime ne dolazi od naziva zapadnog vetra, već od "gornjeg grada". Naime, Gornjačka klisura je prepuna ostataka starih utvrđenja: na visu Vukanu je gradić kao i na Uzengiji, na suprotnoj strani na Ježevcu stražara osmatračnica sa koje se vidi čitav predeo, sve do Beograda. Kraj reke su postojale zidane kapije koje su zatvarale taj jedini i mučni prolaz u Homolje. Istoriju manastira slabo poznajemo, a oskudni su podaci o njegovim igumanima, monasima, inventaru i imovini. Njegovi su monasi učesnici svih zbegova i seoba kojima je bio izložen ceo srpski narod. Letopisi beleže da je despot Đurađ 1437. predao Turcima gradove Višeslav i Ždrelo: "togda preseljenije mnogim inokom ot svojih vitališt bi". Kako su monasi sa sobom nosili i svoje knjige i dragocenosti, to se one nalaze rasute po mnogim fruškogorskim manastirima. Tako se u Remeti nalazi rukopisni zbornik propovedi svetog Grigorija Bogoslova, pisan 1628. godine. Austrijsku okupaciju severne Srbije, shodno odlukama Požarevačkog mira (1718), Gornjak je dočekao u ruševinama. Obnovljenog ga je video Maksim Ratković, egzarh beogradskog mitropolita i opisao: "crkva je stara, sa jednim trulom (kubetom) ... ozgo šindrom pokrivena, neokrečena, bez zvona". U manastiru živi samo jedan monah, a sva imovina je vinograd od 15 jutara. Na crkvenonarodnom saboru u Sremskim Karlovcima 1735. godine učestvovao je i Danilo, iguman gornjački. Godine 1743. pominje se iguman Maksim čiji je srebrom pozlaćeni krst sačuvan. On je dozidao spoljašnju pripratu uz manastirsku crkvu, a na potesu zvanom "Ključ" podigao je skrivnicu u koju su se sklanjali monasi i manastirske dragocenosti pred naletom Turaka, pošto su paljenja i rušenja u ovom veku bila česta. Uskoro su ga Turci 1765. godine razorili i spalili, ali ga monah Kirijak obnovio. Kada su ga Turci ponovo spalili, Kirijak beži u Austriju. Uskoro se zamonašio njegov sin i kao monah Rufim postao iguman. U ratu poznatom kao Kočina Krajina, Turci su 1788. godine spalili manastir jer je iguman Isaija sarađivao sa Austrijancima. On je, naime, 1784. godine jednu špijunsku delegaciju čiji je zadatak bio da uhode turske snage na tom prostoru i procene izglede za ratne uspehe (Pokorni i Miteser sa pratiocima) prošetao po Homolju i Požarevcu. Manastir se uspešno obnavljao, a 1792. godine, zauzimanjem mitropolita kod Mustafa paše, kupljena je jedna vodenica, za šta je dobio i urednu tapiju. Beogradski vezir Mustafa paša izdao je 1796. godine dozvolu da se opravi manastirsko kube. Manastir se obnavljao i u prošlom veku za vreme ustaničkih borbi, ali i kasnije. Milutin Petrović, brat Hajduk Veljka, poklonio je Gornjaku jedno kandilo. Karađorđe izdaje 1812. godine svedočanstvo manastiru da slobodno koristi planinu i zemljište koje ima. Knez Miloš je mnogo učinio za obnovu manastira u tek oslobođenoj Srbiji, posebno u Braničevskoj eparhiji. To nije neobično obzirom na njegovu pobožnost i činjenicu da je Požarevac bio jedna od njegovih prestonica. Brinuo je i za obnovu i održavanje Gornjaka, ali je po pisanju Vuka Karadžića, u svoj dvor prebacio jednu od manastirskih dragocenosti - barjak, navodno, cara Dušana Silnog. Na barjaku je s jedne strane grb Dušanov, popis oblasti kojima je vladao i natpis: "Vjem tvoja dela i trudi, za imja moje trudilsja jesi" (Otk 2,2-3), a sa druge strane blagoveštenski kondak: "Vozbranoj vojevodje pobjediteljnaja". Kasnije je barjak vratio manastiru, ali su ga jednom prilikom monasi poklone njegovom sinu - knezu Mihailu Obrenoviću. U prošlom veku Gornjak je, uz manastire Studenicu i sveti Roman, određen za sanatorijum u kome su lečeni umobolni bolesnici u posebnim ćelijama. U njemu su izdržavali kazne i neki osuđenici. Tako je Narodni sud srpski u Kragujevcu doneo 26. februara 1831. godine presudu da se Milosav Radosavljević iz Žagubice, zbog ubistva okuje u jednu nogu i pošalje u manastir Gornjak gde će biti prikovan za zid u jednoj od soba. Kasnije u njemu izdržavaju kazne sveštenici koje državni sud osudi na vremenske kazne. Ruska crkva u prošlom veku ukazala je Gornjaku izuzetnu pažnju, poklonivši mu jedan mali manastir u Moskvi. Za upravnika ovog manastira postavljen je gornjački iguman Sava, koji je u Moskvi na tom položaju i umro. Borbu da se manastir oporavi i podigne usporavale su i poplave koje su često bile katastrofalne, kao ona 1825. kada je srušen konak.
Poslednju okupaciju manastir je teško podneo, jer je starešina manastira sinđel Mardarije (Zdravković) interniran u Nemačku i umro u logoru, a bratstvo se rasulo. Godine 1942. nemačka okupatorska vojska se uselila u manastirske objekte i u njima ostala do kraja rata. Tih godina uništen je dragoceni materijal iz manastirske riznice, među njima i prepis povelje o osnivanju manastira. Nije ništa bolje bilo ni posle rata, jer ga je preuzela Jugoslovenska armija i držala sve do 1953. godine kada je konačno vraćen Crkvi tj. Eparhiji braničevskoj i kada se u njega useljavaju monasi. Na predlog episkopa braničevskog, Sveti arhijerejski sinod SPC pretvorio je Gornjak u ženski manstir. U njega se uselilo sestrinstvo iz Makedonije, koje nije želelo da ostane u okviru tzv. Makedonske crkve. Manastir Gornjak je u poslednja dva veka imao veoma učene monahe. Sava, iguman gornjački polovinom prošlog veka, bio je stalni profesor beogradskog Liceja, a Dositej (Novaković) je izabran za timočkog episkopa. U ovom veku sinđel Serafim (Palajda) bio je diplomirani teolog, a iz ovoga je manastira završio osnovnu školu, bogosloviju i fakultet Sava (Andrić), episkop braničevski (1991-1993). OBJEKTI - Manastir Gornjak, iako vladarska zadužbina, skromnih je dimenzija, što je često izazivalo sumnju u Lazarevo ktitorstvo. Mnogi od manastirskih objekata nisu sačuvani u prvobitnom stanju. U drugom svetskom ratu spaljena su oba konaka. _________________ | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Sep 13, 2009 9:27 pm | |
| Manastir Svete Petke nalazi se petnaestak kilometara južno od Paraćina, pored reke Grze, iznad puta koji preko Čestobrodice i Boljevca vodi za Zaječar. Podignut je na ograncima Južnog Kučaja, na lepom, uzvišenom i ljupkom mestu, "od koga se na daleko na sve strane svi predeli dadu videti, i gotovo bi se moglo kazati, da ni jedan manastir u našem otačastvu nije na lepšem i udesnijem mestu, a i na čistijem vazduhu nego li ovaj manastir". Sigurnih podataka o osnivaču i vremenu osnivanja manastira Svete Petke nemamo. Na osnovu podataka da je obnavljan u vremenu turskog ropstva, može se zaključiti da potiče iz vremena srpske srednjevekovne države. Predanje zabeleženo u okolini manastira, o braći Musić, sestrićima kneza Lazara po sestri Dragani udatoj za čelnika Musu, kao ktitorima - nema za sada nikakve potvrde u izvorima. Naime, izvori govore da je baština čelnika Muse bila na Kosovu, gde je u selu Lužani kod Podujeva podigao manastir svetoga Nikole. Kasnije, Musa menja sa velikim knezom Vojislavom Vojinovićem, svoja imanja na Kosovu, među njima župu i grad Zvečan, za grad i župu Brvenik na Ibru, sa odobrenjem cara Uroša, a svoju baštinsku crkvu i nekoliko sela, poklanja 1381. godine ruskom manastiru Svetoga Pantelejmona na Svetoj Gori. U vreme posle Musine smrti (verovatno 1381) i Kosovskog boja (1389), njegovi sinovi Stefan i Lazar podižu na Ibru svoju zadužbinu - manastir Vavedenja Presvete Bogorodice, poznatiji pod imenom "Nova Pavlica", jer se nalazi na nekoliko stotina metara od starijeg manastira istog imena. U njemu se Dragana zamonašila i umrla kao monahinja Teodosija. Dakle, teško je dovesti u vezu braću Musiće sa manastirom Svete Petke. Takođe se ne zna kome je crkva ovog manastira bila prvobitno posvećena. Možda je u ovom manastiru bio grob nekog isposnika. Tek posle prenosa moštiju svete Petke iz Trnova u Beograd, zaslugom kneginje Milice 1398. godine, kojom su prilikom njene mošti provele u ovom manastiru nekoliko dana, postao je poznat kao manastir Svete Petke. Zna se da je u vremenu turskog ropstva stradao i da je obnavljan. Stradao je i u vreme Prvog srpskog ustanka, iako je bio izvan prostora beogradskog pašaluka. Sačuvana je "mazbata" tj. molba paraćinaca iz 1816. godine, upućena leskovačkom paši, da im dozvoli da obnove "požarom uništeno manastirsko utočište za uboge, da ne moramo kao pilići bez kvočke, da idemo u druge manastire kao prosjaci". Pored činjenice da ne traže direktno obnovu manastirske crkve već manastirskih zgrada, pada u oči i ponizan ton molbe: "Svetli i poštovani pašo! Ljubimo zemlju pred tobom, i tvoje odelo, ruke i noge, i molimo se Bogu za tvog svemoćnog cara sultana Mahmuda...". Od Šaši-paše leskovačkog dobili su dozvolu da podignu crkvu iste veličine kao prethodnu, ali podmitivši seraskera Kara Asana sa dva dobra vola "varaklajisanih" (tj. pozlaćenih) rogova i 1.500 groša, produžili su je za dva hvata i dozidali dve osmostrane kupole, kojih ranije nije bilo. Za kupole, paša im je odredio kaznu: da godišnje plaćaju 2 groša od svake poreske glave, što je revnosno naplaćivano čitavih 6 decenija tj. do oslobođenja od Turaka 1877. godine. Živopis u crkvi uradio je 1832. godine Nikola Mojsilović iz Debra sa sinovima Hristom i Josifom. Manastir je stradao i u srpsko-turskom ratu 1876-7. godine. Zaslugžni za obnovu manastira su prota paraćinski Božin Stojanović, sveštenik Anđelko Vučetić, jeromonah Serafim i grupa narodnih prvaka. Jeromonah Serafim se iz Kalenića preseli ovde, iskopao zemunicu za stanovanje i otpočeo da služi i čita molitve narodu. Tek neku deceniju kasnije podignut je prvi konak za manastirsko bratstvo. Narod je rado dolazio na ovo mesto jer je sveta Petka bila veoma porštovana, a lekovito je bilo i vrelo kraj crkve. Nad vrelom je Lazar Veljković iz Paraćina podigao 1852. godine paviljon sa dva odeljenja za narod koji je ovde masovno dolazio da traži lek. U znak zahvalnosti narod je poklanjao manastiru bogoslužbene knjige i svete sasude. Od priloga je otpočelo formiranje manastirskog gazdinstva: njive, jedna vodenica na potoku Toplik u selu Popovcu, dućan, valjavica (potočara za valjanje sukna), kafana u Donjoj Mutnici, i sl. Aleksa Biba, trgovac iz Beograda, podigao je 1893. konak, a 1934. podignut je i još jedan. Kneginja Ljubica poklanja 1833. zvono od 150 kg, drugo poklanja hadži Jelena Todorović (130 kg) a treće Milenko Nestorović iz Paraćina. U drugom svetskom ratu, u konake su smeštene srpske izbeglice iz NDH, a posle rata sestre ovog manastira preuzele su brigu o hendikepiranoj deci smeštenoj u manastirskom konaku rešenjem Ministarstva za socijalnu politiku Srbije. Kasnije država podiže na manastirskoj parceli, stotinak metara od manastira, novu zgradu "Dom za defektnu žensku decu", preuzimajući materijalnu brigu o njemu. CRKVA - Manastirska crkva sa trolisnom osnovom, zidana je od lomljenog sivog kamena, uz upotrebu sige i krečnog maltera. Zidovi su ravni, bez ikakve dekoracije, sa ivicom krova sačinjenom od tri reda zupčasto postavljenih cigala. Iznutra polukružne bočne pevničke apside niže su od nivoa krova. Krov na "dve vode" pokriven je plehom. Osmostrani tamburi kupola sa dugim uzanim prozorima leže na dva oslonca kvadratne osnove. Živopis je krajem prošlog veka uradio Toma Stojković. U njemu su dati likovi svih srpskih arhiepiskopa. Relativno dobro izveden ikonostas verovatno je delo majstora s juga. Uz veću manastirsku crkvu prislonjena je sa južne strane jedna manja, koja takođe ima svoje kube. Verovatno je u njoj bio grob nepoznatog isposnika. Zvonara oslonjena na četiri betonska stuba, odvojena je od crkve i novijeg je datuma. Ima samo dva zvona. Manastir obuhvata prostor parohije donjomutničke. Manastir je u jedinstvu sa manastirom Ravanica. _________________ | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Sre Nov 04, 2009 10:51 pm | |
| Manastir Tuman lociran je u "dražestnoj dolini planina golubački" na obali istoimenog potoka. Za ime manastira vezano je nekoliko predanja vezanih za ime Miloša Obilića, proslavljenog junaka epskih pesama kosovskog ciklusa. Po tim predanjima Miloš, koji je vojvodovao u ovom kraju sa dvorcem u obližnjem selu Dvorištu, u lovu je nehotice smrtno ranio pustinjaka Zosima Sinajita, koji se podvizavao u obližnjoj pećini. Kada htede da ga ponese vidaru na lečenje, pustinjak odmahnu i reče: "Tu mani!" tj. nema leka - pusti da tu umrem. Da okaje greh, Miloš podiže zadužbinu - manastir u koji polaže Zosimove mošti, ali u jeku radova stiže knežev poziv da pođe u boj: "Tu mani, pa dođi na Kosovo!" Od dvostrukog uzvika "Tu mani!" manastir dobija ime Tuman. Cela priča nema istorijskog osnova, jer je Miloš Obilić bio tako sitan plemić da savremeni izvori uopšte ne beleže odakle potiče, a danas ga svojata nekoliko mesta u Srbiji (Pocerje, Kosovo, Novi Pazar), dokazujući da je baš njihov. Pored Tumana, narodno predanje pripisuje Milošu crkvu u Kiseloj banji kod Podujeva i manastir u Kormanu kod Niša. Mi čak nismo sigurni da se on zvao Miloš (K)obilić, jer pisanje turskih hroničara, da je "Murata ubio srpski plemić Biliš Kubila" protumačeno je kao turska transkripcija imena Miloša (K)obilića. Ustvari radi se o igri reči. Izraz "biliš kubila" znači "Onaj koji zna zadati udarac". Dakle, "Murata je ubio srpski plemić koji zna zadati udarac". Bio to Miloš Obilić ili ne, očigledno je "znao zadati udarac", a nas ostavio u dilemi po pitanju njegovog porekla. S druge strane, sa mnogo se više osnova ime Tuman može dovesti u vezu sa korenom grčke reči timvos tj. grob, ili pak sa korenom latinskih reči tumulo - ukopati i tumulus - grob, tumulo inanis - prazan grob (kenotaf), što bi u svakom slučaju ukazivalo na postojanje nekog groba iz antičkih odnosno rano hrišćanskih vremena. Ne treba odbaciti ni pridev tumulosus - humovit, bregovit, jer je ovaj kraj zaista takav. Možda poreklo imena treba tražiti i izvan Balkanskih predela, jer u Jermeniji postoji manastir istog imena, a kod Rusa prezime - Tumanski i Tumanov. Neka veza svakako postoji. Ne znamo ni vreme izgradnje manastira niti njegovog ktitora. Pomen o njemu ne pojavljuje se u dokumentima iz vremena srednjevekovne države, pa ga nema ni u prvim turskim popisima. Tek popis iz 1572-3. godine, beleži dva manastira svetog Arhangela u nahiji Pek. Jedan od njih se identifikuje sa Tumanom. Popis ne određuje bližu lokaciju manastira niti daje brojno stanje monaha, već samo njegovu novčanu obavezu od 160 akči koju plaća sultanovoj blagajni. Popis iz vremena sultana Murata III određuje lokaciju manastira "kod sela Tumana". Ovaj popis pruža nešto više podataka: u manastiru žive dva monaha, a godišnja davanja dostigla su zavidnu cifru od 1.512 akči, što govori da je manastir imao solidan zemljišni posed i prihode. Svakako da je na položaj i stanje Tumana povoljno uticala obnova Pećke patrijaršije pod Makarijem Sokolovićem. U drugoj polovini XVI veka nastalo je u ovom manastiru jedno književno delo, tzv. Tumanski apokrifni zbornik koji se danas nalazi u arhivu Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti u Zagrebu. Nismo u prilici da čitaocima predočimo kako je manastir proveo XVII vek, šta je preživeo u vreme Bečkog rata i seobe Srba pod Arsenijem III, jer ga izvori ne pominju, pa se pretpostavlja da je tada opusteo. Izvori su malo izdašniji tek u prvoj polovini XVIII veka, tj. u vremenu austrijske okupacije severne Srbije. Po izveštaju Maksima Ratkovića, egzarha beogradskog mitropolita, manastirska crkva je "stara crkov" zidana od kamena, sa svodom od kamena a pokriven ciglom. Priprate nema. Ostali opis govori o krajnjem siromaštvu, jer nema ništa od bogoslužbenog inventara, čak ni putira ni diskosa niti kadionice ni kandila. Samo dve bele odežde, jedan oktoih, jedan trebnik i "zakonik rukopis srbski, svetogorac kaluger pisal". Osim monaha Isaije, rodom iz Hercegovine, učesnika crkveno-narodnog sabora u Sremskim Karlovcima 1735. godine, drugih monaha nema. Izdržavao se od manastirske parohije koju je činilo 30 domova. U vreme Kočine krajine, manastir je paljen od strane Turaka. Po pisanju Joakima Vujića manastir je obnovljen i manastirskoj crkvi je 1797. godine dozidana priprata, pa je dužina crkve sa pripratom i oltarom iznosila 53 stope a širina i visina bile su podjednake - po 19 stopa. Stradanje Tumana se ponovilo u vreme Prvog srpskog ustanka, a obnovu je dočekao u vreme kneza Miloša. Zasluga za to pripada Pavlu Bogdanoviću, knezu požarevačke nahije. On je, sa ostalim priložnicima, podigao 1826. godine kelije manastirske, kako svedoči natpis na njima. Manastir je u prošlom veku imao 15 hektara obradive zemlje i oko 400 hektara šume. Zemlja je donosila mali prihod, ali je proređivanje šume izdržavalo manastir, jer je bilo orahovih i hrastovih stabala debljine 1,5-2,0 m koji su korišćeni za izradu železničkih pragova. Prihod je dopunjavala zakupnina od kafane koju je manastir izdavao u najam i vodenica potočara. Godine 1879. zemljotres je rastresao manastirsku crkvu koja je na nekoliko mesta "prepukla", kao i sve ostale manastirske zgrade, na kojima se pojavilo mnogo opasnih pukotina. Okružni inženjer je posle pregleda i snimanja situacije, podneo izveštaj da ne vredi popravljati nijednu zgradu, jer je sve toliko nesigurno i trošno da neće dugo trajati. Pošto nije bilo novca da se sve sruši i iznova podigne, izvršena je 1883. sanacija pod nadzorom inženjera Čermaka, a Nestor Bosiok izradio je novi ikonostas za 15 cesarskih dukata. Ipak, 1910. godine srušena je crkva jer je bila sklona padu i ugrožavala vernike. Balkanski ratovi (1912-13) i Prvi svetski rat (1914-18), odložili su izgradnju nove crkve, pa je sadašnja crkva podignuta tek 1924. godine. Godine 1934. u Tuman je preseljeno rusko monaško bratstvo iz manastira Miljkova. Od 1966. godine Tuman je ženski opštežiteljni manastir. CRKVA svetog arhangela Mihaila, zidana je u srpsko-vizantijskom stilu, sa fasadom dinamično raščlanjenom lukovima i kordonskim vencima, a bogato ukrašenom dekoracijom u formi rozeta i šahovskih polja. Oltarska i bočne apside, iznutra polukružne, spolja su petostrane sa okruglim prislonjenim stubovima na uglovima, povezanih lukom. U timpanonu su postavljeni okrugli prozori sa kamenom rozetom, okruženi dekoracijom u formišahovskih polja. Nad centralnim delom naosa uzdiže se četvorostrano postolje na koje je položen osmostrani tambur kupole. Na stranicama tambura kupole nalaze se dugi uzani prozori, a nad pripratom nalazi se, od kupole nešto niži, četvorostrani zvonik sa biforama na svakoj strani. Krovni pokrivač je limeni. Spoljašnja fasada je sa dva kordonska venca podeljena na tri pojasa, sa prozorima u srednjem. Prozori na priprati su dvodelni, dok su ostali jednodelni. Glavni ulaz se nalazi na zapadnoj strani, a sporedni na severnoj pevničkoj apsidi. Unutrašnjost crkve je pre par godina živopisana. Ikonostas je nizak, sličan srednjevekovnim, tako da ne zaklanja živopis u oltarskom prostoru. U naosu crkve se nalazi kivot sa moštima svetog Zosima Sinajita. VELIKI KONAK (23h9m) podignut je 1935-7. godine za potrebe uvećanog bratstva. U prizemlju se nalazi 11 malih kelija za monahe, a na spratu kapela posvećena prazniku Pokrova Presvete Bogorodice, prostorije za episkopa, duhovnika kao i radionica. MALI KONAK je podignut od materijala starog konaka u stilu moravske seoske kuće, ima samo kuhinju i dve sobe za goste. ISPOSNICA prepodobnog Zosima Sinajita nalazi se u pećini i čine je dve prostorije. Iznad nje se nalazi i KAPELA PREPODOBNOG ZOSIMA SINAJITA. Na južnoj strani, na levoj obali Golubačkog potoka, je manastirska vodenica do koje se stiže mostićem i koja je u funkciji. Srećemo se sa dva naziva: Tuman i Tumani. Na manastirskoj kapiji kovanim slovima je ispisano 'MANASTIR TUMANI' Manastir je udaljen desetak kilometara od Golupca, a može se do njega stići i sa puta Maljdanpek - Požarevac. | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Sre Nov 04, 2009 10:51 pm | |
| U hrastovoj šumi u ataru stiškog sela Kurjače, nalazi se skromni srednjevekovni manastir Nimnik. Nejasna je etimologija imena manastira, i do sada nije nađeno valjano naučno objašnjenje. Pisani izvore ne govore ništa o vremenu postanka manastira i njegovom ktitoru. Njegova arhitektura, dimenzije i ostalo, upućuju da je izgrađen u srednjem veku poslednjih decenija postojanja samostalne srpske države, kao zadužbina nekog malog vlastelina. Narodna tradicija koju je zabeležio Joakim Vujić, pripisuje ga knezu Bogosavu, savremeniku despota Đurđa i Starine Novaka. Da bi se tradicija prihvatila, treba rešiti dva problema vezana za prostorno i vremensko lociranje ove ličnosti i uskladiti ih sa geografskim i istorijskim činjenicama. Prvo, tradicija smešta sedište kneza Bogosava izvan okvira srpske despotovine, jer Starina Novak i deli Radivoje piju vino "a kod Bosne kod vode studene, kod nekoga kneza Bogosava". Ovo nije nepremostiva prepreka, jer takvih neslaganja ima u narodnim pesmama mnogo. Između ostaloga i despot Đurađ je "iz prekrasne Maćedonije, iz pitoma mesta Smedereva". Drugi problem nastaje kod pokušaja istorijske identifikacije ove ličnosti, jer istorijska nauka, bar za sada, zna samo za jednog Bogosava - savremenika kneza Lazara. U ravaničkoj povelji knez Lazar daruje manastiru Ravanici, između ostalih, i "ljudinu Bogosava iz Smedereva, s obštinom i baštinom". Iz ovo malo podataka teško je dokučiti društveni položaj Bogosava. Ne zna se da li je bio vojvoda ili knez, ali je u svakom slučaju istaknuta i svakako prva i najvažnija ličnost Smedereva u vreme kneza Lazara. Vremensko neslaganje tradicionalnog i istorijskog Bogosava, jer kneza Lazara i despota Đurđa razdvaja oko četiri decenije, ne treba ozbiljno uzimati, jer je narodnom pesniku u prvom planu namera da izloži galeriju likova iz srpske prošlosti, a tek u drugom da saopšti geografski podatak i istorijsku istinu. U narodnim se pesmama često dešava da su ličnosti koje razdvajaju decenije ili vekovi prikazane kao savremenici. S druge strane, jedan vlastelin mogao je imati imanja u raznim delovima države, međusobno udaljena, pa je otuda nastalo i mišljenje da je Nimnik pripadao Ravanici, što je logično ako je bio baština ljudine Bogosava. Ni prvi turski popisi ne pominju manastir Nimnik. Tek popis iz treće ili četvrte decenije XVI veka beleži ovaj manastir i samo jednog monaha u njemu, sa obavezom da sultanovoj blagajni plaća godišnje 152 akče. Popis u vreme Murata III beleži samo obavezu manastira, koja je nešto uvećana i iznosi 176 akči, bez drugih podataka. U vreme austrijske okupacije severne Srbije posle Požarevačkog mira (1718), "monastir marijanski" tj. manastir u selu Marijanje (danas zaseok sela Kurjače), posetili su egzarsi beogradskog mitropolita: 1733. godine to je bio Maksim Ratković, a 1735. Jovan Mihajlović. Po njihovom opisu crkva je stara, zidana je i zasvedena kamenom, pokrivena šindrom i neokrečena. Crkva je pusta i položaj joj nije najbolji, jer je udaljena od sela. Odeždi i zvona nema. Paroh pri crkvi je Radosav Spasojević (tj. sin Spasojev) rodom od Vidina, koji "pravilo držit, leturgiju pojet, odeždi imejet". Da dodamo: imao je pop Radosav desetoro dece - pet sinova (jedan je takođe bio sveštenik) i pet kćeri. Parohiju marijansku činila su sela Marijanje, Biskuplje i Kličevac sa ukupno 88 domaćinstava. Na ime dažbina mitropolitu (dimnica, milostinja, konak) parohija je davala oko 20 forinti i 13 forinti na ime egzarhije. Nije poznata uloga manastira u ratovima krajem XVIII i početkom XIX veka, ali je i posle Kočine Krajine i posle Prvog srpskog ustanka 1813. crkva popaljena, opljačkana i porušena do temelja. U ruševinama Nimnika pronašli su seljaci 1823. godine deo njegove srednjevekovne imovine: dukate, krstove i drugi bogoslužbeni inventar, što je sreski načelnik Josif Milosavljević pokupio i predao knezu Milošu. Na starim temeljima, pobožni narod ovog kraja, obnovio je manastir 1825. godine, postavio ikonostas i nabavio najnužnije knjige. Godinu dana kasnije takvu je crkvu video Joakim Vujić i zapisao da je zidana od kamena i cigala, sa svodom od dasaka, a podom od obične i rimske cigle. U crkvi je grob prepodobnog Nikolaja Sinajita. Deceniju i po kasnije crkva je ponovo obnovljena i podignuta je zvonara, sve o trošku samog manastira, uz nešto malo opštinske pomoći. Jedno zvono poklonila je popadija Petrija, udova Jakova Petrovića koji je bio paroh pri ovoj crkvi, a drugo zvono poklonio je Stevan Protić, trgovac iz Rama. Od imovine manastir je imao samo jedan hektar obradivog imanja i 43 hektara šume, što je donosilo mali prihod od svega 240 dinara. Verovatno je imao solidne priloge, jer su u arhivu sačuvani podaci da je u nekoliko slučajeva Nimnik davao novac na zajam. S druge strane, crkva nije imala svoj putir i ostali bogoslužbeni inventar, već je koristila putir crkve požarevačke. Tek 1881. godine kada su požarevljani uzeli nazad svoj putir, sveštenici i "kasehranioci" kupe putir i ostalo za 50 cesarskih dukata. Godine 1891. opravljen je krov i uklonjen trem koji je imao ulogu priprate. U poslednja dva veka manastir Nimnik služi kao parohijska crkva, a tek ga 1936. episkop Venijamin pretvara u ženski opštežiteljni manastir, kakav je do danas ostao, iako je i dalje parohijska crkva za kurjačko-popovačku parohiju. Arhitektura Crkva manastira Nimnika posvećena je prazniku Prenosa moštiju svetoga Nikolaja. To je jednostavna građevina, sagrađena od lomljenog kamena, sa krovom na dve vode. Uglovi zgrade rađeni su od većih komada tesanog kamena, donetih možda sa nekog antičkog lokaliteta. Nema oltarske niti pevničkih apsida. S obzirom da je današnja crkva podignuta na temeljima starije, možemo pretpostaviti da je i starija imala sličan izgled. Unutrašnjost nije živopisana. Kapela zvana "Svetinja", mala je građevina zidana od kamena, podignuta po predanju na grobu Nikolaja Sinajita. U njoj su dva para carskih dveri, svakako sa starih ikonostasa. U konaku postoji i kapela posvećena prazniku Pokrova Presvete Bogorodice koja se koristi za bogosluženja tokom zime. Zvonara je odvojena sa dva zvona. Nastojateljica Visokoprepodobna igumanija Jefrosinija ( Milanović ). | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Sre Nov 04, 2009 10:52 pm | |
| Деч Црква је подигнута у првој половини 19. века, 1828. године. Извођач радова на светом Храму био је зидар из Митровице Мојсије Јанковић. Зидања цркве завршено је 1831. Павле Бошњаковић је 1934. године певнице, архиеписковски сто и столове. Године 1839. Георгије Девић је израдио иконостас и рипиде. Константин Пантелић је осликао иконостас и унутрашњпст цркве. Првобитни звоник, који је миниран од стране Немаца у II. Светском рату, је био већи са куполом и сатовима на њему. | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Sre Nov 04, 2009 10:53 pm | |
| NIKOLAJEVSKA CRKVA u Novom Sadu Nikolajevska crkva se taško uočava jer je porta oivičena zgradama sa Trga Marije Trandafil, Pašićeve i Nikolajevske ulice. Crkva je posvećena Sv. ocu Nikolaju, tj. prenosu moštiju Sv. Nikole, a slava je 22. maja. Na severnoj strani od ove crkve nalazila se prvobitna drvena Crkva, izgrađena verovatno odmah posle Velike Seobe 1692. Današnju crkvu podigli su trgovci, braća Nedeljko i Stojić Bogdanović 1726-30. Braća su se doselila u Petrovaradinski Šanac (potonji Novi Sad) 1716. iz Slavonije. Po dolasku u Novi Sad, Nedeljko je otišao na hadžluk u Svetu zemlju; zadržao se u Hilandaru i zamonašio. Ostao je u uspomeni, a crkva je dugo nazivana NEDELJKOVA crkva. To je najstarija pravoslavna crkva u Novom Sadu u postojećem stanju. Crkva je posvećena Sv. ocu Nikolaju, tj. prenosu moštiju Sv. Nikole, a slava je 22. maja. Krajem 18. veka crkva je ustupljena pravoslavnim grčkim i ruskim građanima Novog Sada, a u neljelju su se naizmenično održavale grčka i crkvenoslovenska liturgija. Otuda je i uobičajeni naziv - Nikolajevska - po ruskom nazivu. U Buni 1849. sa Tvrđave je bombardovan grad, a crkva je teško oštećena. Crkva je do 1854. bila zapuštena i zarasla u korov, a tada je provizorno pokrivena i služila kao vojni magacin. Crkvu su 1862. obnovili Jovan i Marija Trandafil. Novi (sadašnji) ikonostas je posle obnove 1862. oslikao novosadski akademski slikar, đak Bečke slikarske akademije, Pavle Simić. | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:02 pm | |
| U hrastovoj šumi u ataru stiškog sela Kurjače, nalazi se skromni srednjevekovni manastir Nimnik. Nejasna je etimologija imena manastira, i do sada nije nađeno valjano naučno objašnjenje. Pisani izvore ne govore ništa o vremenu postanka manastira i njegovom ktitoru. Njegova arhitektura, dimenzije i ostalo, upućuju da je izgrađen u srednjem veku poslednjih decenija postojanja samostalne srpske države, kao zadužbina nekog malog vlastelina. Narodna tradicija koju je zabeležio Joakim Vujić, pripisuje ga knezu Bogosavu, savremeniku despota Đurđa i Starine Novaka. Da bi se tradicija prihvatila, treba rešiti dva problema vezana za prostorno i vremensko lociranje ove ličnosti i uskladiti ih sa geografskim i istorijskim činjenicama. Prvo, tradicija smešta sedište kneza Bogosava izvan okvira srpske despotovine, jer Starina Novak i deli Radivoje piju vino "a kod Bosne kod vode studene, kod nekoga kneza Bogosava". Ovo nije nepremostiva prepreka, jer takvih neslaganja ima u narodnim pesmama mnogo. Između ostaloga i despot Đurađ je "iz prekrasne Maćedonije, iz pitoma mesta Smedereva". Drugi problem nastaje kod pokušaja istorijske identifikacije ove ličnosti, jer istorijska nauka, bar za sada, zna samo za jednog Bogosava - savremenika kneza Lazara. U ravaničkoj povelji knez Lazar daruje manastiru Ravanici, između ostalih, i "ljudinu Bogosava iz Smedereva, s obštinom i baštinom". Iz ovo malo podataka teško je dokučiti društveni položaj Bogosava. Ne zna se da li je bio vojvoda ili knez, ali je u svakom slučaju istaknuta i svakako prva i najvažnija ličnost Smedereva u vreme kneza Lazara. Vremensko neslaganje tradicionalnog i istorijskog Bogosava, jer kneza Lazara i despota Đurđa razdvaja oko četiri decenije, ne treba ozbiljno uzimati, jer je narodnom pesniku u prvom planu namera da izloži galeriju likova iz srpske prošlosti, a tek u drugom da saopšti geografski podatak i istorijsku istinu. U narodnim se pesmama često dešava da su ličnosti koje razdvajaju decenije ili vekovi prikazane kao savremenici. S druge strane, jedan vlastelin mogao je imati imanja u raznim delovima države, međusobno udaljena, pa je otuda nastalo i mišljenje da je Nimnik pripadao Ravanici, što je logično ako je bio baština ljudine Bogosava. Ni prvi turski popisi ne pominju manastir Nimnik. Tek popis iz treće ili četvrte decenije XVI veka beleži ovaj manastir i samo jednog monaha u njemu, sa obavezom da sultanovoj blagajni plaća godišnje 152 akče. Popis u vreme Murata III beleži samo obavezu manastira, koja je nešto uvećana i iznosi 176 akči, bez drugih podataka. U vreme austrijske okupacije severne Srbije posle Požarevačkog mira (1718), "monastir marijanski" tj. manastir u selu Marijanje (danas zaseok sela Kurjače), posetili su egzarsi beogradskog mitropolita: 1733. godine to je bio Maksim Ratković, a 1735. Jovan Mihajlović. Po njihovom opisu crkva je stara, zidana je i zasvedena kamenom, pokrivena šindrom i neokrečena. Crkva je pusta i položaj joj nije najbolji, jer je udaljena od sela. Odeždi i zvona nema. Paroh pri crkvi je Radosav Spasojević (tj. sin Spasojev) rodom od Vidina, koji "pravilo držit, leturgiju pojet, odeždi imejet". Da dodamo: imao je pop Radosav desetoro dece - pet sinova (jedan je takođe bio sveštenik) i pet kćeri. Parohiju marijansku činila su sela Marijanje, Biskuplje i Kličevac sa ukupno 88 domaćinstava. Na ime dažbina mitropolitu (dimnica, milostinja, konak) parohija je davala oko 20 forinti i 13 forinti na ime egzarhije. Nije poznata uloga manastira u ratovima krajem XVIII i početkom XIX veka, ali je i posle Kočine Krajine i posle Prvog srpskog ustanka 1813. crkva popaljena, opljačkana i porušena do temelja. U ruševinama Nimnika pronašli su seljaci 1823. godine deo njegove srednjevekovne imovine: dukate, krstove i drugi bogoslužbeni inventar, što je sreski načelnik Josif Milosavljević pokupio i predao knezu Milošu. Na starim temeljima, pobožni narod ovog kraja, obnovio je manastir 1825. godine, postavio ikonostas i nabavio najnužnije knjige. Godinu dana kasnije takvu je crkvu video Joakim Vujić i zapisao da je zidana od kamena i cigala, sa svodom od dasaka, a podom od obične i rimske cigle. U crkvi je grob prepodobnog Nikolaja Sinajita. Deceniju i po kasnije crkva je ponovo obnovljena i podignuta je zvonara, sve o trošku samog manastira, uz nešto malo opštinske pomoći. Jedno zvono poklonila je popadija Petrija, udova Jakova Petrovića koji je bio paroh pri ovoj crkvi, a drugo zvono poklonio je Stevan Protić, trgovac iz Rama. Od imovine manastir je imao samo jedan hektar obradivog imanja i 43 hektara šume, što je donosilo mali prihod od svega 240 dinara. Verovatno je imao solidne priloge, jer su u arhivu sačuvani podaci da je u nekoliko slučajeva Nimnik davao novac na zajam. S druge strane, crkva nije imala svoj putir i ostali bogoslužbeni inventar, već je koristila putir crkve požarevačke. Tek 1881. godine kada su požarevljani uzeli nazad svoj putir, sveštenici i "kasehranioci" kupe putir i ostalo za 50 cesarskih dukata. Godine 1891. opravljen je krov i uklonjen trem koji je imao ulogu priprate. U poslednja dva veka manastir Nimnik služi kao parohijska crkva, a tek ga 1936. episkop Venijamin pretvara u ženski opštežiteljni manastir, kakav je do danas ostao, iako je i dalje parohijska crkva za kurjačko-popovačku parohiju. Arhitektura Crkva manastira Nimnika posvećena je prazniku Prenosa moštiju svetoga Nikolaja. To je jednostavna građevina, sagrađena od lomljenog kamena, sa krovom na dve vode. Uglovi zgrade rađeni su od većih komada tesanog kamena, donetih možda sa nekog antičkog lokaliteta. Nema oltarske niti pevničkih apsida. S obzirom da je današnja crkva podignuta na temeljima starije, možemo pretpostaviti da je i starija imala sličan izgled. Unutrašnjost nije živopisana. Kapela zvana "Svetinja", mala je građevina zidana od kamena, podignuta po predanju na grobu Nikolaja Sinajita. U njoj su dva para carskih dveri, svakako sa starih ikonostasa. U konaku postoji i kapela posvećena prazniku Pokrova Presvete Bogorodice koja se koristi za bogosluženja tokom zime. Zvonara je odvojena sa dva zvona. Nastojateljica Visokoprepodobna igumanija Jefrosinija ( Milanović ). | |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:02 pm | |
| |
|
| Manastir Svete Petke
Manastir Svete Petke nalazi se petnaestak kilometara južno od Paraćina, pored reke Grze, iznad puta koji preko Čestobrodice i Boljevca vodi za Zaječar. Podignut je na ograncima Južnog Kučaja, na lepom, uzvišenom i ljupkom mestu, "od koga se na daleko na sve strane svi predeli dadu videti, i gotovo bi se moglo kazati, da ni jedan manastir u našem otačastvu nije na lepšem i udesnijem mestu, a i na čistijem vazduhu nego li ovaj manastir". Sigurnih podataka o osnivaču i vremenu osnivanja manastira Svete Petke nemamo. Na osnovu podataka da je obnavljan u vremenu turskog ropstva, može se zaključiti da potiče iz vremena srpske srednjevekovne države. Predanje zabeleženo u okolini manastira, o braći Musić, sestrićima kneza Lazara po sestri Dragani udatoj za čelnika Musu, kao ktitorima - nema za sada nikakve potvrde u izvorima. Naime, izvori govore da je baština čelnika Muse bila na Kosovu, gde je u selu Lužani kod Podujeva podigao manastir svetoga Nikole. Kasnije, Musa menja sa velikim knezom Vojislavom Vojinovićem, svoja imanja na Kosovu, među njima župu i grad Zvečan, za grad i župu Brvenik na Ibru, sa odobrenjem cara Uroša, a svoju baštinsku crkvu i nekoliko sela, poklanja 1381. godine ruskom manastiru Svetoga Pantelejmona na Svetoj Gori. U vreme posle Musine smrti (verovatno 1381) i Kosovskog boja (1389), njegovi sinovi Stefan i Lazar podižu na Ibru svoju zadužbinu - manastir Vavedenja Presvete Bogorodice, poznatiji pod imenom "Nova Pavlica", jer se nalazi na nekoliko stotina metara od starijeg manastira istog imena. U njemu se Dragana zamonašila i umrla kao monahinja Teodosija. Dakle, teško je dovesti u vezu braću Musiće sa manastirom Svete Petke. Takođe se ne zna kome je crkva ovog manastira bila prvobitno posvećena. Možda je u ovom manastiru bio grob nekog isposnika. Tek posle prenosa moštiju svete Petke iz Trnova u Beograd, zaslugom kneginje Milice 1398. godine, kojom su prilikom njene mošti provele u ovom manastiru nekoliko dana, postao je poznat kao manastir Svete Petke. Zna se da je u vremenu turskog ropstva stradao i da je obnavljan. Stradao je i u vreme Prvog srpskog ustanka, iako je bio izvan prostora beogradskog pašaluka. Sačuvana je "mazbata" tj. molba paraćinaca iz 1816. godine, upućena leskovačkom paši, da im dozvoli da obnove "požarom uništeno manastirsko utočište za uboge, da ne moramo kao pilići bez kvočke, da idemo u druge manastire kao prosjaci". Pored činjenice da ne traže direktno obnovu manastirske crkve već manastirskih zgrada, pada u oči i ponizan ton molbe: "Svetli i poštovani pašo! Ljubimo zemlju pred tobom, i tvoje odelo, ruke i noge, i molimo se Bogu za tvog svemoćnog cara sultana Mahmuda...". Od Šaši-paše leskovačkog dobili su dozvolu da podignu crkvu iste veličine kao prethodnu, ali podmitivši seraskera Kara Asana sa dva dobra vola "varaklajisanih" (tj. pozlaćenih) rogova i 1.500 groša, produžili su je za dva hvata i dozidali dve osmostrane kupole, kojih ranije nije bilo. Za kupole, paša im je odredio kaznu: da godišnje plaćaju 2 groša od svake poreske glave, što je revnosno naplaćivano čitavih 6 decenija tj. do oslobođenja od Turaka 1877. godine. Živopis u crkvi uradio je 1832. godine Nikola Mojsilović iz Debra sa sinovima Hristom i Josifom. Manastir je stradao i u srpsko-turskom ratu 1876-7. godine. Zaslugžni za obnovu manastira su prota paraćinski Božin Stojanović, sveštenik Anđelko Vučetić, jeromonah Serafim i grupa narodnih prvaka. Jeromonah Serafim se iz Kalenića preseli ovde, iskopao zemunicu za stanovanje i otpočeo da služi i čita molitve narodu. Tek neku deceniju kasnije podignut je prvi konak za manastirsko bratstvo. Narod je rado dolazio na ovo mesto jer je sveta Petka bila veoma porštovana, a lekovito je bilo i vrelo kraj crkve. Nad vrelom je Lazar Veljković iz Paraćina podigao 1852. godine paviljon sa dva odeljenja za narod koji je ovde masovno dolazio da traži lek. U znak zahvalnosti narod je poklanjao manastiru bogoslužbene knjige i svete sasude. Od priloga je otpočelo formiranje manastirskog gazdinstva: njive, jedna vodenica na potoku Toplik u selu Popovcu, dućan, valjavica (potočara za valjanje sukna), kafana u Donjoj Mutnici, i sl. Aleksa Biba, trgovac iz Beograda, podigao je 1893. konak, a 1934. podignut je i još jedan. Kneginja Ljubica poklanja 1833. zvono od 150 kg, drugo poklanja hadži Jelena Todorović (130 kg) a treće Milenko Nestorović iz Paraćina. U drugom svetskom ratu, u konake su smeštene srpske izbeglice iz NDH, a posle rata sestre ovog manastira preuzele su brigu o hendikepiranoj deci smeštenoj u manastirskom konaku rešenjem Ministarstva za socijalnu politiku Srbije. Kasnije država podiže na manastirskoj parceli, stotinak metara od manastira, novu zgradu "Dom za defektnu žensku decu", preuzimajući materijalnu brigu o njemu. CRKVA - Manastirska crkva sa trolisnom osnovom, zidana je od lomljenog sivog kamena, uz upotrebu sige i krečnog maltera. Zidovi su ravni, bez ikakve dekoracije, sa ivicom krova sačinjenom od tri reda zupčasto postavljenih cigala. Iznutra polukružne bočne pevničke apside niže su od nivoa krova. Krov na "dve vode" pokriven je plehom. Osmostrani tamburi kupola sa dugim uzanim prozorima leže na dva oslonca kvadratne osnove. Živopis je krajem prošlog veka uradio Toma Stojković. U njemu su dati likovi svih srpskih arhiepiskopa. Relativno dobro izveden ikonostas verovatno je delo majstora s juga. Uz veću manastirsku crkvu prislonjena je sa južne strane jedna manja, koja takođe ima svoje kube. Verovatno je u njoj bio grob nepoznatog isposnika. Zvonara oslonjena na četiri betonska stuba, odvojena je od crkve i novijeg je datuma. Ima samo dva zvona. Manastir obuhvata prostor parohije donjomutničke. Manastir je u jedinstvu sa manastirom Ravanica. |
| |
| | | Krupljanka
Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:04 pm | |
| Деч Црква је подигнута у првој половини 19. века, 1828. године. Извођач радова на светом Храму био је зидар из Митровице Мојсије Јанковић. Зидања цркве завршено је 1831. Павле Бошњаковић је 1934. године певнице, архиеписковски сто и столове. Године 1839. Георгије Девић је израдио иконостас и рипиде. Константин Пантелић је осликао иконостас и унутрашњпст цркве. Првобитни звоник, који је миниран од стране Немаца у II. Светском рату, је био већи са куполом и сатовима на њему. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:07 pm | |
| Руска православна црква | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:07 pm | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:13 pm | |
| STUDENICANajpoznatiji srpski manastir STUDENICA se nalazi na 75km od Vrnjačke Banje u dolini reke Studenice. Bogorodičnu crkvu je sagradio veliki Župan Stefan Nemanja krajem 12. veka i namenio je sebi za grobnicu. Velika crkvena priprata dozidana je kasnije kao i mala crkva svetog Nikole. Kralj Stefan Milutin podigao je hram posvećen svetom Joakimu i Ani. Vrednost i lepotu Studenici daju raskošna plastična dekoracija bogorodičine crkve, bogatstvo fresaka u crkvi svetog Joakima i Ane i manastirska riznica. Studenički manastir je sagrađen oko 1190.g. nedaleko od živopisne Ibarske klisure, 11 kilometara od naselja Ušće na Ibarskoj magistrali. Odatle vijuga put kroz prelepe planinske predele, bogate crnogoričnim šumama i cvetnim livadama, uzvodno uz brzu i i bistru rečicu Studenicu, koja se kod Ušća uliva u Ibar. Manastir leži na mestu punom mirisnih borovih šuma, između planine Radočela (1643m) i Čemerna (1348m), koje se sastaju spuštajući se ka reci Studenici. Blistav belinom mermernih fasada Bogorodičine crkve, sa purpurnim akcentima sa kupola, okružen prstenastim zidom i konacima, manastir sa svojom okolinom čini jedinstvenu i harmoničnu celinu neprolazne i uzbudljive lepote.Studenica i Hilandar predstavljaju svojevrsno zaokruženje vladarskog dela Nemanjinog, njegov ktitorski vrhunac i hrišćansko savršenstvo. Nemanjinom ktitorskom podvigu pridružuje se delatnost njegovih sinova - Velikog kneza Vukana i Velikog kneza Stefana, ali svakako najveća uloga u dovršavanju manastira i uređenju monaškog života u njoj pripada Rastku, Savi među monasima. Arhitektura, skulptura i živopis studeničkog katilikona ispoljavaju se kao promišljeno ustrojeni znaci kojima se beleži misterija spasenja po Novom Zavetu. Centralno mesto u studeničkom manastirskom kompleksu zauzima monumentalna Bogorodičina crkva. Ona je sagrađena u poslednje dve decenije 12. veka, dok je spoljna priprata naknadno dozidana. Spoljni izgled crkve je izgrađen u duhu romanike, dok su arhitektonski oblici građevine vizantijski. Ovaj srećan spoj dva shvatanja arhitekture doveo je do rađanja novog, specifičnog stila koji nazivamo Raškom školom. Stojeći na čelu zdanja ovog pravca u arhitekturi, Bogorodičina crkva se ujedno smatra i najsavršenijim njegovim ostvarenjem. Iako je stari živopis slikan na tri različite pozadine, zlatnom, žutom i plavom, što je najviše zbunjivalo istraživače ipak su sve freske u Bogorodičinoj crkvi iz 1208/9. godine. Prvobitni studenički živopis je sačuvan u oltaru, zatim u potkupolnom prostoru, na zapadnom zidu i u donjim delovima naosa. Centralno mesto u oltarskom prostoru zauzima Bogorodica sa anđelima koji joj se klanjaju. Starom slikarstvu pripadaju još i kompozicije Blagovesti i Sretenje na zidanom delu oltarske pregrade. Monumentalna i potresna kompozicija Hristovo raspeće zauzima središni deo zapadnog zida. Na zvučnoj tamnoplavoj podlozi, toplookerne figure Hrista i drugih učesnika uzbudljive religiozne drame, sa naglašenim ljudskom dimenzijama stradanja i bola, ostvaruju harmoniju najvećih dela evropske umetnosti 13. veka. I ova crkva, kao i Bogorodičina, simbolička je slika kosmosa. U kupoli koja je simbol nebeskog prostora boravi nebeski car. Slikari i izgleda veoma obrazovani naručioci programa nastojali su da ukažu na jedinstvo čina zemaljske i nebeske liturgije u službi spasenja sveta i veličanja Svevišnjeg. Najveću vrednost crkve Sv. Joakima i Ane predstavlja njen izvanredan živopis. Sačuvan u velikoj meri, ujednačen po stilu i estetskoj vrednosti, on pokriva sve zidove od poda do kubeta. Slikarstvo ove crkve je nastalo u drugoj deceniji 14. veka, kao vrhunsko delo Milutinovih majstora koji su oslikavali većinu njegovih zadužbina. Crkva Svetog Nikole ili Nikoljača , najmanja je i najjednostavnija od tri očuvane crkve u manastirskom krugu. Važno mesto u okviru manastirskog kompleksa zauzima trpezarija. Nalazi se zapadno od Bogorodičine crkve. Podignuta je u 13.veku, verovatno za vreme arhiepiskopa Save Nemanjića. Bratstvo manastira u današnje vreme koristi Savinu trpezariju samo u svečanim prilikama i za obred Badnjaka, starog srpskog običaja vezanog za Božićno slavlje. Kula nad zapadnom kapijom spada među najznačajnije očuvane objekte u manastirskom kompleksu. Po svom položaju i po verovatnom sklopu odbrambenih postrojenja manastir nije bio tvrđava, ali je ličio na utvrđene gradove. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:14 pm | |
| SopoćaniManastir Sopoćani nalazi se blizu starog grada i prestonice velikog župana Stefana Nemanje, Rasa, na bregu iznad izvorišta reke Raške. Manastir je zadužbina kralja Stefana Uroša I. Po svojoj arhitekturi Sopoćani pripadaju raškoj školi. Osnovnu vrednost Sopoćana predstavljaju freske koje su prvobitno zahvatale 760 kvadratnih metara zidne površine, od kojih se očuvalo više od polovine. Prema opštem mišljenju freske u Sopoćanima su vrhunac ne samo srpskog, već i vizantijskog slikarstva uopšte. Ove freske su logičan nastavak sjajnog slikarstva iz Studenice i Mileševe, ali ih po umetničkoj vrednosti nadmašuju. Najpoznatija sopoćanska freska je svakako Smrt Bogorodice, koja zahvata 40 kvadratnih metara. Sopoćani predstavljaju veliku galeriju najpoznatijih fresaka čitavog srednjeg veka kod nas. Manastir Sopoćani posvećen je Svetoj Trojici. Osnovao ga je kralj Uroš. Crkva je izgrađena 1260. godine. Kupola sa zvonikom je dograđena sredinom 14. veka. Neki članovi kraljevske familije su sahranjeni u manastiru. Fresko slikarstvo crkve je kompletirano 1270. godine. Kratko posle kosovske bitke manastir je pretrpeo razna razaranja i obnovljen je za vreme despota Stefana. Crkva je jedinstvena građevina sa polukružnom apsidom. Spoljni izgled crkve je romanskog stila. Portal i prozori su napravljeni od kamenja. Graditelji su verovatno dolazili iz Jadranske regije. Najranije freske nastale su 1273. godine. Jedna od fresaka prikazuje Uroša prvog dok čeka kraljicu koju vodi Stefan Nemanja. Takođe su prikazani i Stefan Prvovenčani i Uroš prvi sa modelima svojih crkava. Freske oko oltara su naslikane kasnije. Na jednoj je prikazan Uroš prvi sa sinovima Dragutinom i Milutinom kao i ostalim članovima kraljevske familije. Freske u kapelama su oslikane kasnije. U južnoj kapeli se nalazi freska koja prikazuje smrt Stefana Nemanje i prenos njegovih moštiju u Studenicu. Takođe postoje freske koje prikazuju cara Dušana i njegovu ženu Jelenu. Ono što su fresko-slikari u Sopoćanima uspeli u linearnosti i koloritu oslikati sreće se još samo u italijanskoj renesansi. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:16 pm | |
| Soko - Sveti Nikola i Sveti Vladika Nikolaj Po primeru naših pobožnih vladara, patrijarha, arhiepiskopa, episkopa i drugih ktitora, a odmah po dolasku za episkopa Šabačko-valjevske eparhije, episkop Lavrentije otpočeo je graditi manastir. Posvetio ga je svetom Nikolaju, arhiepiskopu Mirlikijskom, koji se u ovom kraju dosta slavi, ali i episkopu Nikolaju Velimiroviću.Crkve su u najstarije vreme podizane na grobovima mučenika. To nam je preporučio i sveti apostol Jovan Bogoslov, kada kaže: "Vidjeh pod oltarom duše pobijenih za riječ Božiju i za svjedočanstvo koje imahu" (Otkrov. 6, 9). Možda je zato za crkvu najpovoljnije mesto grad Soko, gde je mučeno, maltretirano, ubijano i prodavano srpsko roblje u vreme kada su u ovim krajevima vladali Turci, od 1521. do 1862. godine, kada je grad predat Srbima. Grad je srušen, ali mučilište je ostalo i tu, na grobovima mučenika, na zemlji natopljenoj srpskom krvlju, episkop Šabačko-valjevski Gospodin Lavrentije gradio je Crkvu. Sam manastir raspolaže sa prostranom trepezarijom i 25 jednokrevetnih soba za goste, muzejom i radionicom za monaštvo. "Dom episkopa Nikolaja" se nalazi uz sam manastir. Raspolaže sa bibliotekom, trpezarijom, 32 spavaće jednokrevetne sobe i drugim korisnim prostorijama. Sve dok su u Sokolu bili Turci, nije postojala mogućnost da se u blizini sagradi crkva. I sadašnja crkva u Gračanici (Ljubovija), na čijoj je teritoriji grad Soko, sagrađena je 1903. godine. Posebnu zaslugu za gradnju crkve imaju sveštenik Dragoljub Popović i Radisav Ranković, bivši predsednik opštine. Crkveni odbor koji je gradio crkvu sačinjavali su: Akso Živanović, bivši narodni poslanik, Milan i Tešo Simići, Rado i Vaso Markovići, Milan S. Polić, Sovro Milovanović, Panta Živanović, Svetozar G. Polić, Krsta i Drago Markovići, Marko Tadić, Milutin Jovanović, Đoka Tadić, Boja Polić, svi iz Postenja, Iz Gračanice u Odboru su bili: Sava Spasojević, Samuilo Milutinović, Janko Nešković, Rade Cvetković, Živan Krsmanović, Milan Andrić, Mihailo Stepanović, Srećko i Lazar Nikolić, Marko Stepanović, Jevrem Spasojević i Luka Milošević. Najveći priložnik je Toma Kojić iz Uzovnice. Crkva je duga petnaest, a široka osam metara. Građena je u obliku krsta, sa kubetom izvedenim iz krovne konstrukcije. Posvećena je Vaznesenju Gospodnjem. Po predanju, na mestu sadašnje nalazila se nekada stara crkva. Predanje kaže da je to bio manastir Rača, koji su Turci srušili, ali su kaluđeri sačuvali knjige i druge crkvene stvari, odneli ih i osnovali novi manastir na mestu gde se Rača i sada nalazi. Ovo predanje je našlo odraza i potvrdu u narodnoj pesmi "Miloš u Latinima", gde se kaže: Da vidite Raču manastira, Kraj Sokola ukraj vode Drine Zadužbinu Kralja Dragutina, Da vidite, pa da se divite. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:17 pm | |
| Manastir Senjak sa crkvom Vavedanja Presvete BogorodiceNalazi se u Beogradu u ulici Vasilija Gaćeše 8 Dolazi se iz Bulevara Vojvode Putnika i skreće kod table sa oznakom. Crkva je podignuta 1936 godine i zadužbina je Perse R. Milenković. Posvećena je Vavedenju Presvete Bogorodice a mala kapela u sklopu manastira posvećena je Svetom Nikoli. Živopis u crkvi završen je 1985 ali je danas u dosta lošem stanju. U crkvi se nalaze tri čudotvorne ikone i to: ikona Majke Božije,ikona Svetog Nikola i ikona Svetog Nektarija. Manastir je ženski i aktivan je. O njemu brinu monahinje. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:18 pm | |
| Вазнесенска црква у БеоградуВазнесенска црква смештена у самом срцу Београда, подигнута је 1863. године и првобитно намењена за богослужбене потребе војске. Привремена шатор - црква се убрзо показала као неадекватно решење, тако да су се црквене и политичке власти сложиле да овом крају Београда треба подарити нову цркву која би задовољила и потребе војске и цивилног становништва. Цркву је 1863. године подигао митрополит Михајло уз сагласност кнеза Михаила Обреновића и посветио Вазнесењу Христовом. У врло кратком времену, за свега две године, израсла је црква у самом градском језгру према плановима Павла Станишића и Јована Ристића, а грађевинске радове су извели Јосип Шток и Фернанд Стеванов.
Треба истаћи да је црква због свог свог активног учествовања у новијој стогодишњој историји престонице и српског народа, уврштена у споменике културе са портом и две њене зграде 1967. године. У својој богатој историји пратила је историјски ход свог народа, о чему сведочи и натпис на спомен плочи која се налази на западним вратима цркве на којој је уклесано „Из ове цркве 5. октобра 1912. године, праћен Божјим благословом, пође Његово Величанство Краљ Петар И Карађорђевић у Балкански рат који сретно и доврши и у овој цркви као победник заблагодари Богу на дарованој победи“. Страдање цркве Због многобројних драматичних историјских догађања која су је задесила, названа је „црквом мученицом“. Почетком Првог светског рата, 1914. године, приликом аустријског напада на Београд, једна граната је ударила у северни зид цркве и зарила се изнад проповедаонице али није експлодирала. Том приликом је оштећен иконостас, а тек седам година касније војни стручњаци су је уклонили. Мањи радови на обнови вршени су 1920. године, а генерална оправка цркве 1937, када је црква углавном добила свој данашњи изглед. Овако обновљену цркву је осветио митроплот загребачки Доситеј који је након смрти патријарха Варнаве замењивао српског патријарха. Нова оштећења црква је претрпела током немачког бомбардовања Београда 1941. године. Војне власти су, очекујући Хитлеров напад, ископале два склоништа у црквеној порти. Бомба од 1500 кг пала је директно у средину десног великог рова уз цркву, затрпала је и побила готово све који су се ту затекли. Од потреса изазваног експлозијом, црква се растресла и препукла уздужно, средином и попречно у своду. Живопис је тешко оштећен, из иностаса су многе иконе испале и поломиле се, а стубови на иконостасу су се избили из лежишта. За време бомбардовања се одређени број људи сакрио у цркву и сви су преживели. Црква је обновљена 1942. године. Следеће велико страдање уследило је првог дана Ускрса 1944. године када су савезнички англоамерички авиони у непосредној близини цркве након одслужене литургије, испустили бомбу и тако нанели велику штету како црквеним зградама, тако и самој цркви. Крајем Другог рата у борбама између руских и немачких трупа у окупираном Београду, црква је поново пострадала због положаја немачких трупа које су биле смештене у цркви, њеној звонари и бункеру који се налазио у улици Адмирала Гепрата. Овом приликом је једна граната пробила зид цркве, па ријући под каменим подом, експлодирала испод амвона на солеји цркве, оставивши кратер. Иконостас и живопис су веома оштећени а пред вратима цркве је ударила граната која није експлодирала. 28 руских војника који су погинули приликом освајања немачког бункера, сахрањени су у порти цркве, а касније пренесени на ратничко гробље. Своју стогодишњицу црква је обележила потпуно обновљена 1963. године. Архитектура цркве Период шездесетих година прошлог века је период оживљавања традиције средњевековне архитектуре у свим гранама уметничког стваралаштва. Напуштање средњоевропских стилова, барока и неокласицизма у црквеној архитектури и враћање националном стилу при зидању цркава овог периода, је основа архитектуре Србије тог времена. Ова тежња долази до свог пуног изражаја при подизању Вазнесенске цркве.
Простор цркве је решен као једнобродна базилика са 4 одељка одвојена пиластрима. Одељци су засвођени полуобличастим сводовима, док певнички простори представљају правоугаоне испусте који у целини делују као попречни брод цркве. Олтарски део је трочлан са већом централном апсидом и двема бочним апсидама које су полукружне. На западном делу цркве налази се нартекс који по ширини одговара певничким просторима. Црква је просторно уређена сходно потреби да својом величином задовољи потребе војске и грађанства. Захваљујући целовитости и неразуђености унутрашњости храма, што је атипично за средњовековну архитектору, простор је максимално искоришћен. Својом концепцијом фасадних решења црква подсећа на манастир Раваницу. Кровни венци слепих аркадица доприносе општем утиску изгледа средњовековне архитектуре. Унутрашњу концепцију простора цркве прати двосливена кровна конструкција док зидана кубета-централно, веће и 4 мања у угловима, иако конструкционо одударају од средњовековних образаца, доприносе општем утиску повезаности са традиционалном архитектуром. Црквена звона Првобитна дрвена звонара једностраног облика имала је свега три звона и била је саграђена када и сама црква. Због дотрајалости, замењена је новом 1892. године а придодато је још једно звоно ради успостављања хармоније између средњих и великог звона. Архитектонски облик нове звонаре је усклађен са архитектуром храма. Данас се на њој налази пет звона различите величине и порекла, међу којима је и звоно старе Саборне цркве које се сматра најзначајнијом историјском реликвијом међу звонима београдских цркава. Наиме, ово звоно је прво након вековне турске забране подизања звона у Србији, огласило осамостаљење Кнежевине Србије 15. фебруара 1830. године. Иконостас и зидно сликарство Први иконостас, скроман по величини, архитектонском обликовању и дуборезачким украсима, ова црква добила је 1864. године, а аутор није забележен. Иконописни део урадио је сликар Никола Марковић, ученик једног од најпознатијих српских сликара Стеве Тодоровића. Овај иконостас је премештен у стару цркву Светог Марка 1880. године да би након оштећења приликом бомбардовања Београда делови иконостаса били пренети у цркву Св. Цара Константина и Јелене на Вождовцу. Нови иконостас Вазнесенској цркви израдио је Стева Тодоровић 1881. године. У тематици овог рада доста места посвећено је композицијама из националне историје. Занимљиво је погледати следеће композиције-Стефан Дечански добија вид, Пострижење Светог Саве, Пријем Светог Симеона у Хиландар, Свети Сава поучава децу као добри пастир. Живопис је 1937. године радио руски академски сликар Андреј Биценко, под стручним надзором Уроша Предића. Ликови српских владара на зидним композицијама рађени су према копијама средњовековних српских фресака, углавном из задужбина Немањића. Композицијски, аутор се определио за монументалне форме, а колоритски преовлађују топли тонови жуте, зелене и окер боје постављени на плаву позадину. Посебну пажњу посветио је изради фигура владара које су у усправном и достојанственом ставу, у богатим одорама и са задужбинама у рукама. Црквена ризница С обзиром да се црква налазила у новом делу града, у близини војних установа, а на крају познате Абаџијске чаршије, приложници су били имућнији трговци, високи државни чиновници, трговци и индустријалци који су цркву даривали предметима који су култне намене- иконама, плаштаницама, богослужбеним књигама, сасудима, одеждама, антиминсима и сл. Међу приложницима је било и крунисаних глава и обичних грађана а од вреднијих дела истичу се Икона Богородице са Христом непознатог домаћег зографа, Икона Светог Димитрија и Икона Светих врача Козме и Дамјана. Ту је и неколико руских икона са сребрним оковом, смештених у дрвене рамове под стаклом, а сачуван је и велики број различитих златарских радова из 19. века, старих књига као и мноштво богослужбених предмета велике вредности и одејања. |
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:22 pm | |
|
Манастир РАКОВИЦА код Београда
Настанак манастира са црквом посвећеном Св. архангелу Михаилу и Гаврилу, народно предање смешта у време владавине српских краљева Драгутина и Милутина. Међутим, савремена истраживања наводе на другачије закључке. Најстарији писани документ, у коме се помиње манастир Раковица, под именом Racauicense monasterium, налазимо у путопису Феликса Петанчића из 1502. године, а који је штампан у Бечу 1522. године. И турски извори га помињу у попису из 1560. године међу осталим црквама и манастирима у околини Београда. У многоме помаже решавању питања настанка манастира повеља влашког војводе Константина Бранковеана - Бесарабе издата манастиру Раковици, за који каже да је „сазидан и из темеља подигнут од стране доброг хришћанина, почившег Радула војводе, који је протеклих година био господар ове земље (влашке)“. Током историје је постојало више влашких војвода са овим именом, тако да је дискутабилно ко је ктитор. Узевши у обзир историјске прилике и односе између Срба и Румуна, вероватно да је у питању био влашки војвода Радул 1. Црни (око 1377-1385), зет кнеза Лазара. Дакле, на основу овог податка можемо да изведемо закључак да је манастир настао током Лазареве владавине.
Манастир је крајем 16. века премештен на садашње место са првобитне локације изнад села Раковице. Неповољан положај манастира (поред насеља, у близини важне саобраћајнице) учинио га је лаком метом за турска пљачкања, тако да је пресељен на скровитије место, дубље у шуму. Манастир се не помиње у црквеним изворима све до краја XVI века, када се јавља као активни учесник црквено-историјских дешавања. Ратне страхоте које су задесиле земљу уз сеобу Срба нису заобишле ни овај манастир. Монаштво га је напустило крећући се ка северу и носећи са собом црквене драгоцености и богослужбене књиге. Њихово кретање можемо пратити на основу записа на појединим књигама. Ангажовање раковичког калуђера Григорија, који се истакао као врсни дипломата у аустријско-турском рату, омогућило је манастиру повољнији положај у наредном периоду. Наиме, отац Григорије је посредовао при склапању Карловачког мира (1699), чињећи значајне услуге руској дипломатији. Руси су узвратили дарујући Григорију лично, али и манастиру новац, богослужбене књиге, одејања, сасуде и четири иконе које су биле намењене манастиру Ватопед. Захваљујући томе, манастир се економски опоравио до те мере да је финансирао обнову манастира Тресије (испод Космаја), који је у то време имао заједничку управу са Раковицом. Нова страдања манастир је претрпео избијањем Аустријско-турског рата (1737-1739). Монаштво је са турским надирањем страховало од одмазде, јер је помагало Аустријанце, тако да су спашавајући животе, побегли заједно са многобројним српским живљем и аустријском војском. Уточиште су нашли у Срему, у манастиру Велика Ремета, поневши са собом највредније црквене ствари. Упркос томе, манастир Раковица није дуго остао пуст, јер су Турци дозволили једној мањој групи калуђера да се врати у свој манастир. Са падом Београда у турске руке (6. августа 1730) и губитком наде за скори повратак, сачињен је 14. септембра 1739. године уговор о спајњу ова два манастира под једну управу. Тешко одржавање везе са Реметом, која се налазила у другој држави, неминовно је условило осамостаљивање Раковице. Манастир поново страда током великог Аустријско-турског рата (1788-1790), и бива сурово кажњен због активности монаха на страни Аустрије. Био је опљачкан, спаљен, а игуман Софроније, који је Србе окупљао и подстицао на борбу, обешен је о брест пред манастиром. По завршетку рата и потписивању Свиштовског мира (1791.), приступило се обнови Раковице уз велику подршку кнеза Милоша Обреновића, који је посебно ценио улогу манастира у народном животу. Његово нарочито старање о овој светињи је било подстакнуто и тиме што је његов син Тодор био сахрањен овде. Током 1822. године финансирао је изградњу троспратних манастирских келија са великом трпезаријом и кнежевим конаком. За положај манастира је било од изузетне важности везивање и осталих чланова породице Обреновић за њега. Осим Милоша и кнегиње Љубице (по којој се један манастирски део зове „Љубичин конак“), о манастиру су се касније усрдно старали кнез Михаило и Томанија Обреновић, супруга Јефрема Обреновића. Она је заједно са мужем и децом и сахрањена у припрати цркве, а насупрот њихове породичне гробнице почива Миливоје Блазнавац, муж Јефремове унуке Катарине. Осим чланова породице Обреновић, у манастиру је сахрањен и јунак Првог српског устанка Васа Чарапић. Црква је обновљена тек 1861-1862. године када је дозидана у горњем делу, изнад кордонског венца. Кровни покривач је замењен, постављањем плеха уместо црепа. Црква је пројектована као једнобродна триконхална грађевина, са видљивим карактеристикама Моравске школе. Има два кубета. Спољне фасаде су покривене дебелим слојем малтера, тако да се не може судити о оригиналном изгледу фасада. Првобитан иконостас је био сачињен од зидне преграде са две престоне иконе Христа и Богородице, док су на осталим деловима биле обешене или причвршћене различите иконе рађене на дрвету или платну. Нови дрвени иконостас мањих димензија постављен је 1862. године, а његову израду је финансирао кнез Михаило Обреновић. На њему уочавамо дуборезне украсне елементе који су рађени у духу барокног дубореза са елементима класицизма. Почетком XX века старе иконе су замењене новим, које је израдио Рафаило Момчиловић. До 1737. године, иконостас манастирске цркве красиле су четири иконе које је цар Петар Велики даровао Раковици 1701. године. Под најездом Турака, пренешене су у Валику Ремету, затим су их усташе током рата однеле у Загреб заједно са осталим српским драгоценостима, да би напослетку завршиле у Галерији Матице Српске. Отварањем прве монашке школе у Србији при манастиру Раковици, почело је ново поглавље у животу манастира. Њен рад је на кратко прекинут Првим светским ратом али је убрзо обновљен. За потребе школе и црквене штампарије изграђена је нова зграда, такозвани „Платонов конак“, а залагањем руског Епископа Митрофана, новог старешине манастира, покренуто је издавање „Раковичког народног листића“ који је садржао популарне чланке намењене ширењу православне духовности. Школа је функционисала до 1932. године, када је премештена у Манастир Дечане. Просветитељска делатност манастира није прекинута ни у наредним годинама, јер је у периоду од 1949. до 1958. године у Раковици била смештена Београдска богословија. Манастир Раковица је одлуком Патријарха Германа 1959. године претворен у женски манастир. У време посете у лето 2008. у току су били обнова улазне куле-звонаре и радови на конаку. Преко улице и потока је извор - чесма Св. Петке. Манастир Раковица 11 километара од центра Београда, на кружном путу, који уз Раковички поток скреће према Авали, стотинак метара од некадашњег фабричког сервиса Фабрике мотора 21. мај Београд. .Tekst priredio Nenad Glišić korišćenjem različitih izvora na Internetu
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Nov 22, 2009 8:25 pm | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Uto Dec 22, 2009 5:53 pm | |
| Crkva Bogorodica Ljeviška Bogorodica Ljeviška je crkva u Prizrenu, zadužbina kralja Milutina. Crkva je podignuta 1306-1307 na ostacima katedrale iz XI veka, koja je takođe osnovana na mestu starije, ranohrišćanske crkve. Crkva je istorijsko sedište episkopa prizrenskog Srpske pravoslavne crkve. Prvobitna građevina iz XI veka bila je trobrodna bazilika. Imala je tri apside na istoku i pripratu na zapadu, ispred koje se nalazio trem. Preuređenjem u XIV veku glavni brod je pretvoren u petokupolnu celinu, a bočni brodovi su prevoreni u ambulatorijum. Ovo je ideja koja je u vizantijskoj arhitekturi već viđena u crkvi Solunskih apostola: osnova je u vidu upisanog krsta sa pet kupola, a oko njega je sa tri strane široki brod. Umesto trema, sagrađen je dvospratni egzonarteks (spoljna priprata) sa zvonikom. Od stare crkve preuzeti su bočni zidovi. Središnja kupola leži na četiri stuba, dok su male kupole postavljene dijagonalno. Crkva je sagrađena naizmeničnim redovima cigle i krečnjaka. Spoljni izgled je oživljen dvostrukim i trostrukim prozorima i nišama. Obnovom crkve su upravljali majstori Nikola (arhitektura) i Astrapa (živopis). O tome se zna po natpisu u spoljnoj priprati. Najstarije sačuvane freske u crkvi potiču iz treće decenije XIII veka. To su prikazi svadbe u Kani, izlečenje slepca i Bogorodica sa Hristom čuvarem. Preostale freske su delo majstora Mihaila Astrape i njegovih pomoćnika, naslikane između 1307. i 1313. godine. Među njima su ciklusi velikih praznika, Hristovih muka, čuda i parabola, kao i portreti svetaca i srpskih istorijskih ličnosti (Stefan Nemanja, Sveti Sava, kralj Milutin). Za vreme turske vlasti, u XVIII veku, freske su izubijane čekićem, pokrivene slojem maltera i prekrečene, kada je crkva pretvorena u džamiju. Freske su ponovo otkrivene 1950-1952. Radovi na njihovoj restauraciji trajali su do 1976. godine. Od dolaska NATO snaga na Kosovo i Metohiju 1999, crkva je pod zaštitom nemačkih vojnika. I pored toga, crkva je zapaljena 17. marta 2004 od strane albanskih vandala. Dana 13. jula 2006. crkva Bogorodice Ljeviške je stavljena na UNESKO-vu listu svetske kulturne baštine, kao deo ansambla srednjevekovnih spomenika na Kosovu. Za ovu grupu spomenika se smatra da su ugroženi. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Uto Dec 22, 2009 5:54 pm | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Uto Dec 22, 2009 5:55 pm | |
| Manastir Hilandar, Sveta Gora - Grcka Manastir Visoki Decani kod Peci - Kosovo, Srbija | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| | | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Uto Dec 22, 2009 5:56 pm | |
| | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pet Dec 25, 2009 9:06 pm | |
| Crkva Svetog Nikole u Aleksincu. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pet Dec 25, 2009 9:07 pm | |
| |
| | | mladenk
Godina : 70 Location : Pored Dunava Datum upisa : 26.07.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Dec 27, 2009 7:17 pm | |
| Храм Рођења Пресвете Богородице у Босанској Крупи ***Храм је подигнут и освећен 1882.године.До темеља је био порушен 1941.године од стране ... ***Поново подигнут 1990-92године. рат 1991-1995. године спречио је његов завршетак. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Dec 27, 2009 7:30 pm | |
| | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pon Jan 04, 2010 1:42 pm | |
| Manastir KrupaManastir Krupa nalazi se podno Velebita, blizu izvora istoimene rijeke. Sagrađen je u vreme kralja Milutina, 1317. Predanje kaže da su mu temelje postavili monasi iz manastira kod današnje Bosanske Krupe. I ovaj manastir, kao i Krka i Dragović, uvijek je dijelio sudbinu sa srpskim pravoslavnim narodom iz tih krajeva, kome je i pripadao. Često je stradao u raznim najezdama. Ipak je iza toga uvijek i obnavljan. Prvi put od utemeljenja obnavljan je u vrijeme cara Dušana, 1345. O tome svjedoči zapis na svodu manastirske crkve. Srpski kraljevi Milutin, njegov sin Stefan Dečanski, kao i unuk Stefan Dušan, izdavali su manastiru darovnice u vidu zemljišta za izdržavanje, a kasnije su to i Turci potvrđivali fermanima iz Stambola. Manastir je darivala i mati Angelina, srpska despotica. To je učinila 1494. godine. U mletačko-turskim ratovima manastir Krupa je teško stradao u više navrata, a osobito 1502. i 1620. U 20. vijeku desilo se isto u dva navrata: 1941. i 1995. Prvi put su ga oskrnavile Pavelićeve ustaše, a drugi put, uprkos nastojanju hrvatske države da ga potpuno zaštiti, znatno su ga opustošili hrvatski građani. Ipak je poslije stradanja svaki put obnavljan. Tako biva i danas. Velika i temeljna popravka manastira izvršena je 1855. godine, i to uz pomoć Rusije, Srbije i Austrije. Austrijska vlada je uslovila obnovu zahtjevom da manastirski prozori moraju biti izvedeni u gotskom stilu. Jedan mletački dokument iz prve polovine 18. vijeka potvrđuje predanje da je sjeverno od postojećeg manastira Krupe bio i jedan ženski manastir, od kojeg se danas mogu vidjeti samo ostaci zidina. Ima ostataka i isposničkih kelija u bližoj i daljoj okolini. Manastir Krupa čuva vrijedna duhovna i kulturna svjedočanstva, uprkos čestim pustošenjima u prošlosti. Šezdesetih godina 20. vijeka otkrivene su freske u manastirskoj crkvi i to one koje je 1622. godine freskopisao hilandarski monah Georgije Mitrofanović, isti onaj inok koji je oslikao Hilandarsku trpezariju. U Krupi su čuvane ikone italo-kritske škole, rad Jovana Apake. Čuva se i čestica moštiju sv. Jeroteja. Tu je i kivot iz manastira Rmnja koji je donesen u Krupu u toku bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. godine. Manastirka riznica čuvala je i tri antiminsa: jedan je jerusalimskog patrijarha Teodosija, drugi patrijarha Arsenija IV Šakabente iz 1743. i treći je tzv. Krupski iz 1739. godine. U manastirskom arhivu čuvana su i 22 turska fermana, od kojih je zanimljiv onaj koji se odnosi na zaštitu manastira Krke,a izdao ga turski sultan Mustafa II u Stambolu. Brojne bogoslužbene knjige, utvari i druge vrednosti, za manastir je pribavio krupski arhimandrit, veliki putnik i značajni srpski pisac Gerasim Zelić. On kao čvrst borac za pravoslavlje umro je u izgnanstvu, u Budimu 1828. 3elić je prvo svešteno lice koje je bilo član Matice srpske osnovane 1826.godine. Inače, manastir Krupa je prihvaćao brojna velika pera srpske knjižnjvnosti: uz već pomenutog pisca "Žitija" Gerasima Zelića, u njemu je izvjesno vrijeme boravio i Dositej Obradović; njegov savremenik i zemljak, učitelj Vasilije; Simo Matavulj je u manastiru boravio četiri godine i, prema sopstvenom iskazu tu naučio skrivene ljepote srpskog jezika. Trudom episkopa Dalmatinskog GG Fotija, danas je manastir Krupa pojući, a sa umnožavanjem bratstva, koje se očekuje uz oca Gavrila, nastupiće i bolji dani. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pon Jan 04, 2010 1:43 pm | |
| MANASTIR KRKATri i po kilometra istočno od Kistanja,u kanjonu Krke, smješten je manastir nazvan po rijeci koja pored njega protiče. Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II Šubića, posvetivši ga sv. arhanđelu Mihailu. Bilo je to 1350. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao kralj Milutin. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju. Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar pravoslavnih dalmatinskih Srba, a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata. On je živo svjedočanstvo o duhovnom jedinstvu Srba. Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit Sava Petrović. Po blagoslovu patrijarha Pajsija Janjevca i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je 1615. osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u Zadar, a jednim dijelom u Sremske Karlovce. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije Karlovačkog mira iz 1699. namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na Svetoj Gori i Palestini, stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge. Manastir Krka broji duge vjekove i njihovim tokom se bogatila njegova riznica, pa su u nju prispjevale brojne dragocjenosti neprocjenjive vrijednosti ne samo iz srpskih krajeva nego i iz Jerusalima, Svete Gore, Venecije i carske Rusije. Pomenimo samo epitrahilj sv. Save i Oktoih Božidara Vukovića. Tu su i knjige Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića na kojima su oni, kao autori, ispisali svoju posvetu manastiru Krki. Ovome svakako treba pribrojiti i paterik iz 1346. nazvan "bugarski" na čijim koricama piše: "Sija Knjiga manastira Vilendara". U manastirskoj crkvi se čuvaju čestice nekolicine svetiteljskih moštiju kao što su sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih. Brojna su imena srpskih velikana koji su posjećivali manastir Krku ili bili u čvrstoj vezi s njim. Uz Dositeja Obradovića i Gerasima Zelića bili su to Simo Matavulj, Nikola Tesla, Mirko Korolija, Miloš Crnjanski, Vladan Desnica i drugi. Pri samom kraju 20. vijeka u manastiru je radila i likovna kolonija, gdje su svoj stvaralački trag ostavili brojni srpski umjetnici. U toku posljednjeg rata 1991. - 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapustio od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine. Inače u zapustjeli manastir Krku krajem 1998. najprije je došao mladi monah Gerasim, postrižnik ovog manastira,a potom i otac Dositej kao i otac Mihailo. Sa njima je manastir propojao i postao opet kao što je bio kroz vjekove duhovno središte pravoslavnih Dalmatinaca. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pon Jan 04, 2010 1:44 pm | |
| Manastir Dragovic
Uz manastire Krku i Krupu manastir Dragović je kroz dugi niz vjekova bio duhovni oslonac srpskom pravoslavnom narodu u Dalmaciji. Podignut je krajem 14. vijeka, nekoliko godina poslije Kosovske bitke, 1395. Smješten uz rijeku Cetinu, nedaleko Vrlike, u lijepom predjelu, u više je navrata doživljavao ružna i teška vremena. Sa prvobitnog mjesta premještan je još dva puta. Uz to,upoznao je nekoliko teških najezda inorodnih i inovjernih, nakon čega je za izvjesno vrijeme zapušćivao. Godine 1480. turska navala ga je opustošila i razagnala monahe kojekuda. Nakon toga stajao je pust dvadeset godina, a onda je obnovljen. Nešto više od sto godina kasnije, 1590., njegovi monasi gonjeni gladnom godinom, obreli su se u manastiru Grabovcu, u današnjoj Mađarskoj, koji su 35 godina ranije osnovala njihova manastirska sabraća, gonjena takođe teškim prilikama u zlim vremenima. Iza toga bio je pust sedamdeset godina, a onda ga je 1694. obnovio episkop Nikodim Busović.
Četiri godine kasnije manastir je stigla nova bijeda; pred turskom najezdom monasi su napustili manastir. Mletačka vlada ih je prihvatila i osugurala im smještaj u selu Bribiru i tu im dala zemljište za novi manastir i oko 50 jutara zemlje kod Kistanja.
Poslije Karlovačkog mira 1699. godine Cetinska krajina je potpala pod mletačku vlast pa su se dragovićki monasi vratili u svoj manastir, a njihovu crkvicu su poslije upokojenja episkopa Nikodima, dakle onu kod Bribira, prisvojili rimokatolici.
Nestabilno tlo, na kojem je bio sagrađen manastir, i velika vlaga na tom mjestu ponukali su manastirsku bratiju da izmjeste manastir na bolje mjesto. Po dozvoli mletačke vlade godine 1777. jeromonah Vikentije Stoisavljević je to i započeo. Novi manastir je osnovan na mjestu zvanom Vinogradi. Njega je kasnije dovršio iguman Jerotej Kovačević. Osvećenje manastira i nove crkve bilo je 20. avgusta 1867. g.
Međutim, samo nešto manje od sto godina kasnije, obistinile su se riječi manastirskog ljetopisaca koji je zapisao: "Od svih manastira Dragović je sreće najhudije". Pedesetih godina 20. vijeka zbog izgradnje hidroelektrane na Cetini manastir je ponovo izmješten, a više hiljada srpskog pravoslavnog naroda iz plodne cetinske doline raseljeno je, mahom u Srbiju.
Zlu sudbinu koju je ljetopisac uočio manastir Dragović je doživio i 1995, godine i podjelio je sa srpskim pravoslavnim narodom iz Dalmacije. Ponovo je opustošen. Mada je imao izrazitu nenaklonjenost istorijske sudbine, Dragović je do 1995. godine čuvao u svojoj biblioteci i riznici velike dragocjenosti. Tu se mogao vidjeti oktoih iz 14. vijeka, minej za mjesec maj iz 1531. godine, pisan u Studenici, jedna knjiga štampana u Ostrogu 1594., krmčija štampana u Moskvi 1653. itd. Radoznalci će se obradovati i kratkim zapisima Dositeja Obradovića, koji je na svojim putovanjima svraćao i u manastir Dragović. Isto je činio kasnije i njegov sabrat po peru veliki srpski pjesnik Laza Kostić, kao i njegov prijatelj srpski pisac Simo Matavulj.
U manastirskoj riznici čuvao se antimins patrijarha Arsenija Čarnojevića iz 1692. i dva jerusalimskog patrijarha Dositeja od 1701. godine. Tu se čuvao, među ostalim, i ručni krst igumana Vasilija iz Kosjereva od 1739. godine.
Brojni su zaslužnici za obnovu i napredak manastira Dragovića. Da pomenemo samo neke: to su Vikentije Stoisavljević, Stefan, Jerotej Kovačević, Leontije Milković, Georgije Adamović, Stefan Dubajić, Ilarion Torbica, Sevastijan Jović itd. Za obnovu i napredak manastira osobito su zaslužni episkopi Nikodim Busović, Stefan Ljubibratić, Danilo Pantelić, a u najnovije doba, u ovom vremenu episkop Dalmatinski G.G. Fotije. Njegovim nastojanjem manastir se obnavlja i izvjesno je da da će on dobiti stari sjaj i umnoženo bratstvo, koje će kao i njihovi prethodnici služiti Bogu i narodu.
| |
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pon Nov 01, 2010 8:16 pm | |
| Манастир ВозућицаМанастир је изградјен у Возућици на темељима бившег манастира-задужбине краља Драгутина Немањића.Изграђена је у периоду 1856-1859,а освећње цркве извршено је тек након 6 година,у понедељак 24.маја (по старом календару) 1865 године на други дан Свете Тројице-Духова.Према подацима и монографије,коју је под насловом "Манастир Возућица у Босни" написао проф. др. Миленко С. Филиповић и 1940 године штампао у Скопљу,дужина цркве износи 16,60 а ширина 9,50м са дебљином зидова 76-78ам(арфин).Унутрашње просториеј и њихов распоред остао је нетакнут,прва припрата,па средњи дио (са десном и лијевом пијевницом) и олтаром са Часном трпезом на истоку. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pon Nov 01, 2010 8:18 pm | |
| Манастир ДобрунНасеље Добрун настало је у средњем вијеку и старије је од Вишеграда, док сам манастир потиче из доба српског цара Душана. Чињеницу да је Добрун Душанова задушбина потврђују фреске у цркви. У то доба, настањен са 720 монаха, манастир је био у духовном процвату. Године 1610. Турци заузимају манастир и многи монаси га напуштају бежећи у србијанске и косовске манастире. Од XIV века до II свјетског рата више пута је обнављан. Најмање осам пута је рушен. Године 1945. претрпео је највеће рушење када су га Немци користили као магацин за муницију. Приликом повлачења, активирали су експлозив и дигли манастир у ваздух. Од средишњег зида до олтара све је било срушено. Године 1946. Црквени одбор почиње поновну изградњу манастира, али црква и даље остаје без неких фресака. Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pon Nov 01, 2010 8:19 pm | |
| Манастир ЗавалаНајстарији писани документ из 1514. године је потврда о продаји винограда Серафијону, игуману манастирском. Манастиру је дат ферман да се обнови трошна црква његова 1587. године, уз услов да црква не смије бити већа него раније. Манастир је имао богату збирку која је уништена у усташким злодјелима током Другог свјетског рата. Специфичност архитектонског рјешења цркве Ваведења Пресвете Богородице условљена је њеним положајем који оставља утисак испосничког монашког пребивалишта. Својом сјеверном страном црква је подвучена под стијену која великим дијелом чини њен сјеверни зид. Споља храм има једнобродну основу завршену полукружном апсидом на истоку док је унутрашњост сложеније ријешена. Унутрашњост цркве је 1619. године фрескама украсио велики српски сликар 17 вијека, хиландарски монах Георгије Митрофановић, Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
| |
| | | surčinac Samo Sanjar
Godina : 61 Location : surcin Datum upisa : 12.02.2013
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Ned Avg 18, 2013 1:57 pm | |
| ГРГЕТЕГ
Манастир се налази на јужном обронку Фрушке Горе у непосредној близини насеља Гргетег, бившег манастирског прњавора.
Према предању сачуваном до данашњих дана, фрушкогорски манастир Гргетег основао је у другој половини 15. века (1471.г.) деспот Вук Гргуревић, звани Змај Огњени, за свог слепог оца Гргура, сина деспота Ђурђа Бранковића. По очевом имену, према овој легенди, манастир је добио и своје име.
И поуздани историјски подаци указују на то да је Гргетег, као и остали манастири на Фрушкој гори, настао у такозваном предтурском периоду, односно после пада Србије 1459. године, а пре освајања Срема од стране Турака 1521. године. То потврђују и вести из новоизнађених турских катастарских књига. Према најстаријем дефтеру из 1546. године, Гргетег је у то време исплаћивао годишњу дажбину од 50 акчи. Већ у сличном дефтеру из 1567. године, ова феудална дажбина повишена је са 300 на 450 акчи, па је уз то манастир задужен да царској благајни уплати и знатну суму од 6000 акчи на име откупа сопствених имања. По трећи пут манастир је забележен у дефтеру из 1578. године (уз давања од 500 акчи), а последњи пут у току 16. века у турском судском документу из 1591. године, заједно са оближњим манастирима Крушедолом и Великом Реметом.
О постојању Гргетега током наредног 17. века, сигурне податке поново пружају турски судски документи из 1619., 1646. и 1653. године и потврђују да се манастир успешно одржао у последњем веку турске владавине у Срему. При крају 17. века, у дуготрајним аустро-турским ратовима започетим 1683. године, Гргетег је страдао, па коначно и потпуно запустео. У таквом стању цар Леополд I поклонио је 1691. године манастир јенопољском епископу Исаији Ђаковићу, заједно са оближњим селима Нерадином, Шатринцима и пустаром Банковци. Исаија Ђаковић је касније, већ као митрополит, населио опустели манастир и обновио његову првобитну цркву посвећену светом Николи.
Гргетег је био у поседу српских митрополита све до митрополита Павла Ненадовића; од тада манастир постаје самосталан.
У овај су се манастир 1739. године склонили са својим драгоценостима калуђери манастира Сланца из Србије.
Током прве половине 18. века, Гргетег је забележен у више наврата. Коначна обнова манастира изведена је у првим деценијама 18. века, па потом довршена 1722. године освећењем старе и скромне цркве. Веродостојне податке о изгледу манастира из тог времена пружа нешто касније настали познати Опис фрушкогорских манастира из 1753. године. Према њему, стара касно-средњевековна црква је била тролисна грађевина са зидовима од камена и сводовима од опеке. Њене мере узете у унутрашњости биле су: дужина око 15,20 метара, ширина у певницама 7,60 метара, ширина у припрати 4,40 метара, и висина до лукова 3,80 метара. Над средишњим делом цркве било је традиционално кубе са шест прозора и покривачем од храстове шиндре. На зидовима цркве налазили су се један улазни отвор и укупно седам прозора. Уз западну страну цркве била је прислоњена мала зидана предприпрата (сеница), чији су горњи делови били од дрвене грађе, а кровни покривач од шиндре. На иконостасу у цркви забележени су дрвени крст са Распећем , 12 икона апостола, две престоне иконе и мање царске двери. Помињу се још око 20 икона различите величине и архијерејски престо са истим бројем столица. На западној страни у склопу са зградама конака, бележи се стари звоник сазидан од камена и опеке, са два звона у горњем делу.
Зидање данашњих манастирских конака од трајног материјала започето је још у трећој деценији 18. века. Западна страна у целини и део конака на северној страни довршени су 1751.-1752. године уз помоћ митрополита Павла Ненадовића. Источно крило сазидано је 1760. године, што потврђује година уклесана у камен изнад главног улаза. Део ћелијских здања на јужној страни довршен је до 1766. године, тако да су већ у последњој четвртини 18. века зграде конака имале коначни четворострани облик.
Нова, данашња гргетешка црква подигнута је на месту првобитне од 1769-71. године, ктиторством митрополита Јована Георгијевића. Замишљена је као већа барокна грађевина са правоугаоним певничким простором, традиционалним осмостраним кубетом изнад средишњег дела, удвојеним пиластрима на фасадама и звоником квадратног пресека на западној страни. Најстарији приказ Гргетега са оваквим изгледом цркве и звоника и спратним зградама конака, сачуван је на литографији петроварадинског мајстора Михаела Троха из 1837.-41. године.
Иконостас су сликали 1774. године Јаков Орфелин и Теодор Крачун. Академски сликар Јаков Орфелин уговором се обавезао да ће на зиданој олтарској прегради израдити "образе разних свјатих" чистим бојама и златом "што красније може". На архивској фотографији из последње четвртине 19. века види се да је овај барокни иконостас имао неуобичајено композиционо решење, већи број икона овалног облика са оквирима у гипсу и богато изрезбарене царске и бочне двери. Од овог иконостаса замењеног данашњим на самом почетку овог века, сачуване су само две престоне иконе (свети Никола и свети Јован) постављене у певницама на јужној и северној страни.
1829. године склопљен је уговор између братства манастира Гргетега и сликара Георгија Бакаловића за сликање унутрашњости храма. - Године 1841. пожар је нанео велике штете манастиру, када је и иконостас страдао.
Велика адаптациона обнова манастира изведена је у времену од 1898. до 1901. године, у мандату архимандрита Илариона Руварца, познатог српског историчара. Обимним радовима руководио је загребачки архитект Херман Боде, који нажалост није реконструисао нешто раније уклоњено кубе (1894.г.), док је све засведене површине над црквом президао, изменио облик кровне конструкције и врсту покривача, избио веће прозоре и у потпуности изменио изгледе фасада на цркви, звонику и зградама конака. У овој обнови је дошла до пуног изражаја вештина комбиновања декоративних елемената из различитих временских и стилских периода, што је основна одлика схватања архитекте Хермана Бодеа.
Нови иконостас у обновљеној цркви насликао је од 1901. до 1904. године Урош Предић. На овој оригиналној олтарској прегради начињеној по Болеовим нацртима, само су царске и бочне двери изведене од дрвета, док су сви остали делови иконостаса израђени од мермера из Истре, гипса и кованог гвожђа.
Посебно треба поменути малу и складну звоничко-хорску капелу насталу највероватније у последњим деценијама 18. века, са старијим иконостасом сликара Георгија Бакаловића и Димитрија Ђурковића из 1836. године. У обнови са краја прошлог века, капела је детаљно преправљена, а нови иконостас у њој насликао је познати карикатуриста Пјер Крижанић. До данас, од његових радова у капели сачувана је само икона са представом Тајне вечере.
У току Другог светског рата манастир Гргетег је тешко пострадао. Звоник је миниран и зарушен до висине капеле у првом спрату, сводови над западним делом цркве срушени, зграде конака оштећене и спаљене, а унутрашњост и фасаде цркве, конака и економских објеката у потпуности демолиране, али је иконостас очуван. Данас манастирски комплекс чине црква ,конаци са све четири стране и економске зграде.
У послератном периоду делимична обнова цркве, па потом и четвоространих конака, започета је 1950.-51. године. Уз многе прекиде и додатне радове потрајала је све до данашњих дана. Најпотпуније завршне и декоративне радове у цркви недавно је извео познати рестауратор Душан Нонин.
Од многобројних старина чуваних у манастиру треба поменути епитрахиљ Јелене Црнојевић из 1553. године, гравиру са житијем светог Николе из 1746. године, часну трпезу, умиваоницу и жртвеник са натписом из 1770. године, петохлебницу исковану 1771.г., изрезани и богато оковани ручни крст из 1773.г., некадашњу чудотворну икону Богородице шиклеушке из 1781.г., печат са краја 18. века и план земљишних поседа из 1819. године.
1905. године сахрањен је у овом манастиру наш чувени историчар, грегетешки архимандрит, Иларион Руварац. | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pet Jan 17, 2014 1:29 am | |
| Manastir i crkva sv. Jovana P., Gomirje | [Primorsko-goranska županija] [Kulturna baština Hrvatske] | | Najzapadniji pravoslavni Manastir u Europi u čijem sklopu je i crkva Sv. Jovana Preteče nalazi se u Gomirju mjestu nedaleko Vrbovskog (5km). Godinom osnivanja Manastira smatra se 1600., a gradnja današnje crkve započela je 1719. Pravoslavna crkva manastira u Gomirju je jednobrodna građevina prizidana uz trokrilni jednokatni manastir. Na unutrašnjim stijenama vidljivi su tragovi barokne zidne dekoracije. Sve vrijeme postojanja Manastir je poznat kao duhovni centar pravoslavnih vjernika. | | Izvor: TZ Vrbovsko |
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI Pet Jan 17, 2014 1:30 am | |
| MANASTIR LEPAVINA (kratki istorijat) Po kazivanju jednog starog lepavinskog hroničara, manastir Lepavina je podignut oko 1550. godine, dakle uskoro po formiranju prvih srpskih naselja u ovom kraju. Još se kaže da ga je osnovao monah iz manastira Hilandara poreklom iz Hercegovine - Jefrem (Vukodabović), koji sklanjajući se ispred Turaka kriomice dođe u ovaj kraj. Čuvši za njega, dva kaluđera iz Bosne dođoše k njemu i s njim se udruziše.
Videvši da je okolina plodna, oni pozvaše i narod iz Bosne te se za kratko vreme okolina ispuni novopridošlim narodom. Tada se pojavila i potreba za gradnjom manastira koji bi zadovoljavao verske potrebe naroda. Kaluđeri počeše krčiti zemlju i graditi manastir uz pomoć naroda. Za krako vreme sagradiše malu drvenu crkvu i nazvaše je manastirom.
Čuvši za ovo, Turci iz Stupčanice, Pakraca i Bijele u avgustu 1557. godine napadoše na manastir pod vodstvom Zarep-age Alije. Manastir spališe, četiri kaluđera ubiše, a dvojicu odvedoše u ropstvo. Ali, misao o potrebi manastira kao duhovnog centra novodoseljenih Srba nije bila napuštena. Godine 1598. u manastir je došao jeromonah Grigorije, takođe postriženik manastira Hilandara, sa još dva brata iz manastira Mileševa; oni su sa okolnim narodom počeli obnovu manastira. Zbog nesigurnog vremena i nedostatka sredstava, obnova je tekla dosta sporo. Tek kad su Srbi 1630. godine dobili svoje privilegije i postali vazan faktor u obrani unutrašnjih austrijskih zemalja, te dolaskom arhimandrita Visariona 1635. godine, stvaraju se uslovi za gradnju manastira u pravom smislu reči. Srbi su pod rukovodstvom arhimandrita Visariona 1636. godine počeli temeljnu izgradnju manastira Lepavine i 1642. godine su sa tom izgradnjom bili gotovi pored svih teskoća na koje su nailazili.
Septembra, 1642. godine potvrdio je baron Ivan Galer manastiru pravo vlasništva na sve zemlje koje su mu poklonili seljani Branjske i Sesvečana. To isto su naročitim pismima učinili i baron Zigmund Ajbeslavd, zatim vojvoda Gvozden sa Đordjem Dobrojevićem, Blažom Pejasinovićem i vojvodom Radovanom (5. februara 1644.), baron Honorije Trautmansdorf (10. jula 1644.) i grof Đordje Ljudevit Švarcenberg (23. novembra 1644.). Tako je konačno osiguran život ovog manastira. Od tada u punom zamahu počinje njegova verska, patriotska i kulturno-istorijska uloga u životu naših Krajišnika.
Istorija manastira Lepavine neodvojivo je povezana sa istorijom Srba u Varaždinskom generalatu. Od vremena njene obnove vodila se teška borba protiv unijačenja i pokatoličenja, a to je ujedno značilo i protiv pokmečivanja Srba Krajišnika. U odbrani svoje vere i narodnih privilegija ( Statuta Valahorum ) lepavinski kaluđeri su bili uz narod, boreći se i stradajući sa njim.
Godine 1666. učestvovali su oni i stradali u velikoj Osmokruhovićevoj buni; 1672. su zajedno sa gomirskim kaluđerima (ukupno njih 14) bili u okovima poslani na Maltu, da doživotno robuju na galijama, a 26./13. novembra 1715. godine na pragu manastirske crkve je iz pušaka ubijen iguman Kodrat.
Krajem 1692. godine i početkom 1693. boravio je u Lepavini, kao duhovnom centru Srba u Varaždinskom generalatu, patrijarh Arsenije III. Carnojević. Tu je Patrijarh okupljao narod i sveštenstvo i iz manastira odlazio u posete okolnim krajiškim vojvodama.
Ova Patrijarhova poseta još je više podigla ugled manastira Lepavine, naročito u to vreme kad su u Marču uvedeni unijati. U Lepavini su se često sastajali narodni predstavnici da sa svojim rodoljubivim kaluđerima brinu narodnu brigu i traže izlaz iz teških situacija.
Zato, kad su Srbi iz Varaždinskog generalata uspeli da 1734. godine dobiju svog pravoslavnog episkopa, mimo unijatskog (koji je u Marči sedeo bez pastve), bilo je određeno da sedište novog episkopa bude u Lepavini. Ali, zbog njenog geografskog položaja, budući da se nalazila na periferiji generalata i srpskih naselja, konačno je određeno da sedište episkopa bude u Severinu. Zbog velikog značaja Lepavine nova je eparhija dobila naziv Lepavinsko-severinska eparhija. U Lepavini je i sahranjen prvi lepavinsko-severinski episkop Simeon (Filipović), koji je umro u istražnom zatvoru u Koprivnici. Polovinom XVIII. veka sagrađena je današnja manastirska crkva. Inicijator je bio raniji Manastir Lepavina "protopop horvački" Nikola Popović, koji se kao paroh pisanički ovekovečio gradnjom velike i lepe crkve u Pisanici, a tada je već kao lepavinski arhimandrit Nikifor rukovodio gradnjom današnje crkve manastira Lepavine. Dovršenu crkvu osvetio je 25. marta 1753. kostajničko-zrinopoljski episkop Arsenije (Teofanović), koji je gotovo stalno boravio u Severinu. Crkva izvana ima osobine baroka, ali je u unutrašnjoj konstrukciji sačuvala mnogo elemenata starog srpsko-vizantijskog stila. Crkva je kasnije doterivana i ulepšavana. Za istoriju manastira Lepavine neraskidivo je vezana čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske. Nastanak ove ikone datira s početka 16. veka i delo je nepoznatog autora. Ikoni se s razlogom pripisuju čudotvorne isceliteljske moći. Opširnije o čudima koja su se dogodila ispred čudotvorne ikone Majke Božje Lepavinske možete na ovim web-stranicama saznati pod naslovom "Čudesna iscelenja pred ikonom Majke Božje Lepavinske". Naročitu vrednost dobila je manastirska crkva 1775. godine, jer je tada u njoj umetnički ikonostas dovršio jedan od najboljih slikara ranog srpskog baroka, Jovan Cetirevic-Grabovan. Rad je uglavnom finansirao, pored ostalih priložnika, feldmarsallajtnan Mihail Mikasinović. U spomen na to, pod ikonom svetog Jovana bio je izvajan njegov grb sa natpisom: "Mihail Mikasinović g. feldm. lait.". To je bio jedan od najuspelijih Grabovanovih ikonostasa.
Nažalost, on je uništen u vreme II. svetskog rata. Od njegovih ikona sačuvale su se samo tri, od kojih su dve jako ostećene. Ipak, one svedoče o visokom umetničkim kvalitetama tog ikonostasa. Ikona je ostalo i iz ranijih vremena, kao što su ikone svetog Simeona Nemanje, svetog Save i ikona Vavedenja Presvete Bogorodice, koje su izrađene u Lepavini 1647. godine.
Pored ikonografskih spomenika, naročitu vrednost u Lepavini predstavljaju stare rukopisne i štampane knjige. Među najstarije spadaju dva četverojevandjelja, iz XIII. i XIV. veka, od kojih je jedno srpsko-raške, a drugo makedonske redakcije, oba sa lepim inicijalima.
U Lepavini nisu samo čuvane donesene knjige, nego i pisane, prepisavane i ponavljane. Drukčije nije moglo ni biti kad je manastir morao zadovoljavati kulturne potrebe ovamošnjih Srba. Tu je bila škola ne samo za obrazovanje manastirskog podmlatka, nego i podmlatka svešteničkog uopšte, kao i onih mladića koji su stekavši ovde pismenost i osnovna zvanja odlazili u vojnu službu ili produžavali školovanje u Beču, Pozunu i drugde.
Sve je to visoko podiglo ugled manastira Lepavine, te je narod o velikim praznicima, a naročito o hramovskim slavama, dolazio u velikom broju, tu se Bogu molio i tako ispunjavao dušu svoju blagodaću Božjom, koja mu je davala snagu da istraje. U toku vekova uloga manastira bila je velika. On je uvek delio tešku sudbinu svoga naroda, često stradajući sa njim. Najteži udarac primio je za vreme II. svetskog rata. Odmah posle okupacije bratstvo je pohapšeno i odvedeno u logor. Jeromonah Joakim (Babić) je ubijen, a ostali su kaluđeri prognani u Srbiju. Dana 27. oktobra 1943. godine manastir je po nalogu Nemaca bombardovan. Tom prilikom su gotovo sasvim uništene manastirske zgrade, a crkva i konak teško ostećeni. Ikonostas i nameštaj u crkvi bio je sav uništen i spaljen, a u preostalom delu manastirskog konaka ostao je sačuvan deo manastirske biblioteke. Dolaskom i zalaganjem Njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita Jovana (Pavlovića) na Eparhiju zagrebačko-ljubljansku 1977. godine, Mitropolit Jovan polako vraća svoj nekadašnji sjaj i značaj. Visokopreosvećeni, kojemu je ova svetinja posebno draga, ne žali ni truda ni vremena da u nju vrati istinski manastirski život. Veza sa manastirom Hilandarom ponovo je oživela 1984. godine dolaskom oca Gavrila (Vučkovića) - Hilandarca u manastir Lepavinu, što je još više umnožilo zauzimanje i trud Mitropolita Jovana. Svetski savet crkava, Evangelski omladinski deo iz Virtenberga i vernici Evangelističke crkve iz Stutgarta na čelu sa sestrom Ursulom izrazili su želju da učestvuju u obnovi manastira, što im je Visokopreosvečeni i omogućio, ali rat koji je izbio 1991. godine sprečio ih je da svoju želju sprovedu do kraja, odgodivši njeno konačno ostvarenje za neka bolja vremena. U manastiru Lepavini, zahvaljujući požrtvovnom radu igumana Arhim. o. Gavrila (Vučkovića), duhovni život je u usponu. Desetoročlano bratstvo zajedno sa igumanom izdaje svoj manastirski časopis "Put, Istina i Život", kao dvomesečno izdanje, kojim nastoji da vrati veru u duše parohijana i svih onih koji traže istinski duhovni život. Opširnije o časopisu možete saznati u rubrici "Manastirski časopis", koja se nalazi na naslovnoj web-stranici. Sastavio: monah Vasilije (Srbljan)Po knjizi "Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji" , dr. Dušana Kašića. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: CRKVE I MANASTIRI | |
| |
| | | | CRKVE I MANASTIRI | |
|
Similar topics | |
|
Similar topics | |
| |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 47 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 47 Gosta :: 2 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 1:01 am od rouzvel » Sta Vas nervira na forumu?Juče u 8:41 pm od Eugen Grafvajer » Nega usanaJuče u 1:25 am od Kijara-brm » In memoriam-poznati (EX) JugosloveniJuče u 1:07 am od Kijara-brm » Šta je to lepota?Sre Mar 27, 2024 7:52 pm od Eugen Grafvajer » CRKVA I BOGATSTVO -LICEMERJE I BEZOBRAZLUK ?Sre Mar 27, 2024 12:10 pm od Eugen Grafvajer » Samo da rata ne bude!Pon Mar 25, 2024 10:16 am od Eugen Grafvajer » LJUBAVNI HOROSKOPPon Mar 25, 2024 12:32 am od rouzvel » NEDELJNI HOROSKOP ★Pon Mar 25, 2024 12:25 am od rouzvel » Vladimir PutinPon Mar 25, 2024 12:09 am od montoya » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Ned Mar 24, 2024 11:04 pm od Danubius » VICEVI - Ovaj ne znam gde bi ....Ned Mar 24, 2024 8:26 pm od montoya » Mesec Ramadan /Ramazan... رمضان Ned Mar 24, 2024 11:31 am od justicija » Pesma Evrovizije - EurosongSub Mar 23, 2024 8:22 pm od justicija » HIT danaSub Mar 23, 2024 8:01 pm od justicija » Moja životna filozofijaSub Mar 23, 2024 7:41 am od Eugen Grafvajer » Šta trenutno slušate Čet Mar 21, 2024 9:36 pm od montoya » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Čet Mar 21, 2024 7:56 pm od Danubius » I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )Čet Mar 21, 2024 9:46 am od Eugen Grafvajer » NAŠE PRAZNIČNE DEKORACIJE U KUĆI Uto Mar 19, 2024 6:44 pm od Kijara-brm » KREČENJE I FARBANJE Pon Mar 18, 2024 4:20 pm od Danubius » LEGENDARNA VOZILA ex YU Ned Mar 17, 2024 12:04 am od Danubius » Kažite pesmomPet Mar 15, 2024 8:46 am od savo » GREJNA SEZONA stigla -čime se grejete ? Sre Mar 13, 2024 1:57 pm od Danubius » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sre Mar 13, 2024 9:34 am od Danubius » Dr ZORAN ĐINĐIĆ -prolaze godine OD UBISTVA -šta je ostalo od ideje ? Uto Mar 12, 2024 11:19 am od Danubius » SILIKONI (i druga "plastika" )Pon Mar 11, 2024 9:32 am od savo » 8 Mart - dan zena...Ned Mar 10, 2024 11:21 am od Đole » NAJGORI DIKTATORI sveta Ned Mar 10, 2024 10:43 am od montoya » SVI SVETI(Dan mrtvih) / ZADUŠNICESub Mar 09, 2024 6:29 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11610 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je Zdravko Mićanović
Naši korisnici su poslali ukupno 523974 članaka u 7350 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|