| | LEKTIRE - kratak sadržaj i analize | |
|
+11Tattoo AstrinaKomsinica vuk98 Veliii cojle Lily crvenokosa montoya Danubius Krupljanka Kijara-brm 15 posters | |
Autor | Poruka |
---|
Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:43 pm | |
| Dopunite i vi sa raznih sajtova...
Ana Karenjina
Bilješke o piscu: Ruski pisac, jedan od najvećih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828 u Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863 a zvao se «Kozaks». Usljedili su mnogi romani. "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875 i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na evropsku misao i kniževnost u završnici 19 i na početku 20 stoljeća. Umro je 20 studenog 1910.
Tema: Preljub Ane Karenjine
Vrijeme radnje: 70-tih godina 19 stoljeća
Mjesto radnje: Moskva, Petrograd
Vrsta: Roman ideja
Likovi: Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kiriovič Vronski, Konstantin Dimitrie Levin
Sadržaj: Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levi zaprosio Kiti ona ga je odbila , nadajući se da će Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na lječenje. Vani stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo prosi Kiti, ali ovaj put ona prihvaća. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Vronski je slijedi. Ana i Vronski viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlj viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu, braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj. On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo. Vronski je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Vronski insistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u Srpsko-Turski rat. Karakterizacija likova:
Ana Karenjina Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Sljedeći srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga. Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj-kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri te gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.
Aleksej Vronski Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveaa krivica je u tome što je obećao ono što nitko ne može ostvariti-DA ĆE ČAHURA LJUBAVNOG ZANOSA TRAJATI VJEČNO. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:44 pm | |
| Ana Karenjina
U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub. U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome. Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti. Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život. Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji. Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.
“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”
Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju ostalih to javno priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.
“ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”
Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u njezinim očima…
“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”
Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.
“ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”
Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana. Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom. “ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”
Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.” U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču: “… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”
U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži. Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.
“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “
Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga. “ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!” I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće zbog mene.” ….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”
Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.
“ Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.” Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici. Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski. Sama Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju. Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča. Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka. Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji. Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu.
__________________ Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:45 pm | |
| Luis Kerol - Alisa u zemlji čuda
1.
Pisac: Luis Kerol engleski je pisac. Napisao je mnoge fantastične pripovetke za decu. Njegove pripovetke razvedravaju i zabavljaju dečiju maštu. Mnoge su mu rieči bez određenog značenja a rečenice nemaju logičnog smisla.
Mesto događaja: na obali, u zečijoj jazbini
Vrijeme događaja: leto
Likovi: -glavni: Alica- radoznala, ima dobro srce i sposobna da suoseća s drugim, uporna, ponosna, puna ljubavi.Sviđa mi se što ima dobro srce. -sporedni: sestra,beli zec, maza, kneginja, kralj, kraljica, gospođa kornjača, Bill.
Kratki sadržaj: Bio je letni dan, Alisina sestra je čitala Alisi priču. Alisa se igrala sa mačkom, popela se na drvo i zaspala. U nezinim fantastičnim snovima pojavi se zec. Imao je pantalone, majicu i sat na ruci. Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alisa potrči za njim. Kada je ušla u sobu videla je stvari kako lete. Kad se spustila videla je kako zec ulazi kroz vrata. Pomaknula je zavesicu ali nije mogla proći kroz vrata jer su bila premala. Kvaka joj je rekla da popije vodu iz čaše na stolu te da će postati malena. Alisa je tako uradila i smanjila se. Kvaka joj kaže da pojede delić kolača i opet će biti velika. Uzela je ključ i počela plakati jer više neće moći proći kroz vrata. Zatim joj je kvaka rekla da ispije ostatak vode iz bočice. Ona popije i smanji se. Toliko se smanjila da je upala u bočicu i plutajući prođe kroz ključanicu. Tamo je videla raznih neobičnih životinja npr.orla koji puši lulu, dva blizanca, školjke i golemu ribu. Prošetala se malo dalje i tada spazi leptire koji imaju krila od kruha i maslaca. Zatim je vidjela crvenu ružu koja ima oči usta i nos.Razgovarala je s njom i pošla dalje. Došla je do raskrižija gdje ima puno natpisa. Kad se odlučila na koju će stranu ići susrela je crva koji sijedi na gljivi i puši. Crv joj je ponudio da okusi gljivu i da će postati velika. To je učinila te postala opet postala velika. Tada susretne Ožujskog zeca s luckastim klobukom. Sjeli su za stol i pili čaj.Kada je Alica krenula dalje susrela je Cerigradsku mačku i mačka je uputila kamo će ići.Alica je stigla u kraljičin vrt i u njemu se pojavi zec s trubom a iza njega kraljica i vojnici od karata. Konji su igrali kriket loptica je bila jež a palica je bila ptica. Kraljica je htijela Alicu ubiti ali ona je imala još malo kolača pojela ga te postala velika. Onda počme djelovati druga strana keksa i ona opet se smanji. Počme bježati, a vojska od karata je slijediti. I tad se od straha probudi i vidi da je sve bio samo san.
Osnovna misao: Snovi su gotovo uvijek kao stvarnost. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:46 pm | |
| MARKO KRALJEVIC KAO ISTORIJSKA LICNOST
Marko Kraljevic rodjen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukasina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Ugljesom. Ta vojska trebala je da sprijeci dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja. Nazalost, dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noci 1371. godine, Turci su ih bez najave napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukasin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik, nemocan da ucini nesto vise, zbog turske nadmoci, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angazovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snazan i sposoban borac pa je dosao do titule turskog vezira, sto je prestavljalo visok polozaj u turskom drustvu. Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka. MARKO KRALJEVIC KAO KNJIZEVNI LIK ] Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode. Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu. Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja. Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!" Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.
__________________[/size][/size] Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Poslednji put izmenio Kijara-brm dana Uto Nov 03, 2009 10:52 pm, izmenio ukupno 2 puta | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:47 pm | |
| Zvonar bogorodične crkve
Viktor Igo
Pisca za nastanak ovog romana motiviše fasciniranost Bogorodičnom crkvom i natpisom na njoj: ANAGKN, što znači sudbina. Ove reči su skoro izbrisane od strane sveštenika, arhitekte, naroda, vremena. Poziva na čuvanje građevina stare arhitekture. Fabula započinje 6. januara 1482. godine zvonjavom zvona na crkvi. Narod svetkuje Bogojavljenje. Gledaju predstavu tzv. moralitet čiji je autor mladić Pjer Grengoar. Opisuje se narod, njegovo sujeverje i sirov odnos prema umetnosti. Opisuje se Kvazimodo: grbav, ćorav, hrom i gluv. Njim gospodari mračni sveštenik arhiđakon Klod Frolo, koji smatra alhemiju jedinom naukom. On ga je pre šesnaest godina pronašao na ulici u kolevci. Nakaznoj bebi dao je ime Kvazimodo, što znači otprilike. Sumnja se, na osnovu jednog razgovora lokalnih jezičara, da su ciganke ukrale Esmeraldu od jedne Parižanke i mesto nje podmetnule Kvazimoda. On je zvonar Bogorodične crkve sa kojom je i duhovno povezan. Kada je Kvazimodo po naredbi sveštenikovoj pokušao da otme prelepu igračicu, ciganku Esmeraldu, Grengoar je slučajno omeo otmičare, da bi je zatim spasio oficir Febus. Esmeralda se Grengoaru kasnije revanšira kada su ga zarobili pariski kriminalci. Oni je veoma cene i slušaju. Kvazimodo je uhvaćen i osuđen od strane gluvog sudije (“”’’gluv ispituje gluvog) na šibanje na stubu srama. Esmeralda ga sažaljeva. Ona se zaljubila u mladog i prepotentnog oficira koju ju je spasio –- Febusa. Međutim, za njega želi da se uda dobrostojeća gospođica Fler de Lis koja je ljubomorna na Esmeraldu. Na ljubavnom sastanku Febusa i Esmeralde ljubomorni arhiđakon ranjava Febusa za šta optužuju Esmeraldu. Pod mukama Esmeralda priznaje sve što se traži od nje. Optuže je da je veštica i osude na vešanje. Noć pre izvršenja kazne sveštenik izjavljuje ljubav Esmeraldi i obećava da će je spasiti ukoliko pođe za njega. Ona ga proklinje. Sutradan, pred izvršenje Kvazimodo ugrabi Esmeraldu i spasava je odnoseći u crkvu.To je tzv. utočište -– vlast ne sme da uđe u nju. Tu zločinac postaje svetinja. Svetina odobrava ovaj čin. Pokazuje se da je Kvazimodo zaljubljen u Esmeraldu (lepotica i zver). Arhiđakona obuzima satanski bes. Grbavac se prvi put suprotstavlja svešteniku braneći Esmeraldu od njegovog besa i ubija ga. Kriminalci tzv. šatrovci se oružaju da spasu Esmeraldu od nepravedne vlasti. Kvazimodo ne zna za njihove namere te im se suprotstavlja. Kralju stiže vest da se narod pobunio, te on naređuje da se narod potamani, a veštica obesi. Kvazimodo zajedno sa Esmeraldom, s kojom beži od vlasti, završava u provaliji. Posle dugo vremena u toj provaliji nalaze dva zagrljena kostura.
Likovi
Kvazimodo-...Necemo ni pokusavati da opisujemo čitaocu onaj tetraedatski nos,ona usta u obliku potkovice,ono malo lijevo oko zatvoreno riđom čekinjastom obrvom,dok se desno oko potpuno gubilo pod ogromnom bradavicom,one rasturene zube,ovde-onde okrnjene kao zupci kakve tvrđave,onu nadutu usnu iznad koje je jedan od ovih zuba i9zbijao kao zub u slona,onu rakljastu bradu,a naročito lice koje je obuhvatalo sve ovo,onu mješavinu zlobe,čuđenja i tuge.Ko može,neka zamisli ovu cjelinu...cijela njegova ličnost bila je grimasa.Velika glava obrasla riđom kosom;između ramena ogromna grba,zbog koje su grudi bile ispupčene;noge,sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo koljenima,kad se pogledaju sprijeda izgledale su kao dva polumjeseca,dva srpa čije su drške sastavljene;stopala velika,ruke nezgrapne;i pored sve ove rugobe,neka užasna snaga,okretnost i odvažnost;neobičan izuzetak su vječitog pravila;po kome snaga kao i ljepota proizilaze iz sklada.Takav biješe papa,koga su lude izabrale sebi...Rekao bi čovjek da vidi pred sobom džina,koji je razbijen pa rđavo slijepljen.(Ako ste očekivali psihološku analizu,grdno ste se prevarili.)
ESMERALDA Esmeralda-ta riječ imala je čarobno dejstvo... Ona nije bila velika,ali je izgledala velika,tako je bila vitka stasa.Bila je crnomanjasta,ali je čovjek mogao pogoditi da je danju njena koža morala imati onaj lijepi pozlaćeni sjaj Andaluskinja i Rimljanki.I nožica je u nje bila andaluska,jer joj je u isto vrijeme bilo i tijesno i ugodno u ukusnoj obući.Ona je igrala,okretala se,vrtila se kao vihor na jednom starom persijskom ćilimu,koji joj nemarno biješe bačen pod noge;i kad god bi u okretanju njeno divno lice prošlo poredvas,njene krupne crne oči obasjale bi vas munjom...Njen glas je bio kao i njena igra,kao i njena ljepota.To je bilo nešto neobjašnjivo ljupko nešto čisto, zvučno, vazdušasto, krilato tako reći...njeno lijepo lice pratila je s neobičnom pokretnošću sve fantazije njene pjesme, od najrazuzdanijeg nadahnuća do najčednije dostojanstvenosti.Rekao bi čovjek čas da je luda,čas da je kraljica...
KLOD FROLO-arhiđakon,lice ozbiljno,mirno i mračno,izgledalo je kao da taj čovjek nije imao više od 35 godina;međutim bio je sasvim ćelav;jedva je sa strane imao nekoliko rijetkih pramenovarijetke i već sijede kose,na njegovom širokom i visokom čelu bijehu se počele pojavljivati bore,ali u u njegovim upalim očima ogledao se bujan život,duboka strast.
FEBUS-konjanik gromkog glasa,kapetan kraljevih strijelaca,pružan od glave do pete,s mačem u ruci,bio je kapetan voda kraljeve garde;izabranik Esmeraldinog srca..
__________________ Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Poslednji izmenio Kijara-brm dana Uto Nov 03, 2009 10:54 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:48 pm | |
| ] Čiča Gorio - Onore de BalzakKompozicija
Priča romana Čiča Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predočene su dve ključne priče: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca čila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospođe Voker (stara gospođica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospođa Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju značajnije mesto u romanestkoj priči, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospođe Voker je sirotinja različitog životnog doba i porekla, a u predgrađu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okićeno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i čežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma.
Čiča Gorio
Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajući brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kćerima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kćer Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale veće - želele su da se istaknu na balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ''Očevi uvek treba da daju pa da budu srećni. Uvek davati to znači biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset (...), koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemoćnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjećnjake, posuđe od srebra, uvek je kćerima davao sa suzama radosnicama u očima, srećan što su one zadovoljne i srećne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kćeri, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile srećne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kćer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kćeri jer nije bilo ni novca, prvi put će izraziti razočarenje i bunt : Ne, one neće doći! Znam ja to ima već deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem. [/size] Umro je čiča Gorio sam i napušten od kćeri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokućar gospođe Voker. Kćeri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kočije i kočijaše.
Ežen de Rastinjak
Ežen de Rastinjak je mladić koji je iz provincije došao u Pariz na studije prava. Tu je osjetio velegradski život, upoynao siromaštvo i blagostanje, uporedio svoju porodicu u svetlu pariskog života i shvatio da mora nešto da promijeni. Shvatio je da u velikom gradu mora imati yaštitnika da bi opstao i da bi mogao da uđe u visoko društvo koje je postalo njegova preokupacija i glavni cilj. Brzo je došao u vezu sa daljom rođakom vikontesom de Bozean i njena kuća mu je postala prva stepenica za ulayak u visoko društvo. Činjenica da je rođak vikontese de Bozean, koja je po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemkinja, otvarala mu je vrata aristokratskih kuća i obezbeđivala pozivnice za balove. Već na prvim koracima u to društvo Rastinjak mlad, neiskusan i čista srca doživljava poniženje : njegovo odijelo, dolazak pješice na bal ili neuglednim kočijama, izazivaju podrugljive poglede i osmjehe slugu koji mu otvaraju vrata. Prvi ulasci u to društvo otkrili su muneiskrenost, pritvornost, prevare, laž.
[size=12] Mladom i neiskusnom Rastinjaku žele da pomognu svojim savjetima robijaš Votren i vikontesa Bozean. Votren je dobro upoznao svijet i iskusio društvene nepravde pa nastoji da Rastinjaku otvori oči i ukaže mu na neprijatne istine. Za Votrena je Pariz obična kaljuga : Oni koji se u njoj ukaljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju na vas na trgu pred Palatom pravosuđa kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milion, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. [size=18] Pokvarenost je opšta pojava i oružje ljudi osrednjih osobina. U društvo treba krčiti put bleskom genija ili umešnom pokvarenošću. U ljudske mase treba ili uleteti kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. I vikontesa de Bozean, u jednom trenutku razočaranja, kada je ljubavnik bio napustio, kazuje Rastinjaku istinu o životu i upućuje ga kako da se ponaša u drustvu u koje hoće da uđe : Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspete, ja ću vam pomoći. Uvidećete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmerićete veličinu bedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svetu, bilo je stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspeti. Ako hoćete da vas se svet boji, udarite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve želje. U Rastinjaku je dvojstvo : on je mlad, neiskusan, čist, neiskvaren, riješen da uspije. Ali on je opljačkao majku i sestre da bi kupio skupo odijelo i vozio se kočijama, što je uslov da se uđe u visoko društvo. Po tome je sebičan, kao što su sebične kćeri čiča Goria. Ali će taj isti Rastinjak odbiti nečasnu Votrenovu ponudu da se oženi bogatom nasljednicom Viktorinom poštvo pije toga bude ubijen njen brat. Rastinjak ima svoj put : Moja je mladost još čista kao vedro nebo : ko hoće da postane velik ili bogat čovek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puzati i uspravljati se, laskati, pretvarati se. Ko pristane na to, zar ne znači da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzali. Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saučesnik. O, ne. Ja ću raditi plemenito, kao svetac, radiću danju i noću da stečem bogatstvo samo svojim radom. To će bogatstvo vrlo sporo ići, ali ću zato spavati mirne savesti. Ali, kada postane ljubavnik Delfine de Nisenžwn, kada osjeti miris bogatstva, pojmiće vrijednost novca i njegovo dejstvo na čovjeka: kada ima novac, čovej je siguran, samouvjeren, prav i dostojanstven. Visoko društvo i, bogatstvo i moralna čistota to ne može da opstane jedno pored drugogo, shvatio je Rastinjak. Sudbina čiča Goria iz temelja potresa Rastinjaka. Sahrana svoga stradalnika bez krivice ruši sve iluzije koje je Rastinjak gajio o svijetu. Kada je morao da pozajmi franak od pokućara Kristofa da bi grobarima dao napojnicu, Rastinjaka obuzima tuga i gorčina. U tom trenutku je nestao dotadašnji Ežen de Rastinjak koji je želio da svijet osvaja trudom, zaslugom i vrlinom. Pojavio se novi Ežen de Rastnjak koji upućuje društvu preteće riječi a sad je na nas dvoje red . Na ručak kod gospođe de Nisenžen odlazi Rastinjak koji prihvata borbu sa društvom Sen Žermena, ali prihvata i sredstva kojima se ono služi.
Društvo
Na samom početku romaneskne priče, posle predočavanja stanara pansiona gospođe Voker, narativni subjekt posebno prati dva glavna aktera priče. Rastinjak i Gorio su samo dva suseda, ali sticaj okolnosti približava mladića i starca pa se u toku romaneskne priče njihove sudbine prepliću. Balyak je dobro odredio mesta ovim junacima u strukturi romana: to su dva različita ljudska tipa i dva sveta, ali se i jedan i drugi uzajamno dopunjavaju. Bez čiča goria Rastinjak bi dobio sasvim druge obrise; bez Rastinjaka tragična sudbina starog Goria, ne bi dobila tako snažne akcente. Dok je jedan na kraju svoga puta, drugi ga tek krči; dok je Čiča Goria uništila bezdušnost i nezahvalnost dveju kćerki, Rastinjak je na putu da uništi majku i sestre; dok je jedan poražen od života, drugi se bori za pobedu; dok je jedan potpuno skrhan, drugi je zadojen snagom za obračun sa društvom. Čiča Gorio je široka freska francuskog društva: tu ima ličnosti različitog socijalog porekla i statusa, različitih ideja i ideala, različitih moralnih stavova i različitih sudbina: ''Ovakav skup ljudi - piše Balzak - sadrži uglavnom bitne elemente celog jednog društva''. Za junake ove priče Balzak uzima dva različita ljudska tipa. Jedno je mladi student prava, koji je došao u Pariz da završi studije i svojim trudom obezbedi sebi mesto u društvu. Drugi je ostarjeli negdašnji fabrikant, ''jedno nesrećno i odgurnuto stvorenje, jedan mučenik sa kojim su svi terali šegu'' Prvi je došao u Pariz u punoj snazi svoje mladosti, ispunjen verom u život, željan uspeha po svaku cenu. Drugi je na zalasku života, na izmaku snage, napušten pd svojih kćerki, opljačkan od sopstvene dece, žrtva bezgranične roditeljske ljubavi. Ljudski svet romana čine ličnosti različite po poreklu, društvenom statusu, mentalitetu i karakteru. One se mogu svrstati u dve grupe: onu koja živi u ulici Sen Ženevjev gdje se nalazi pansion gospođe Voker, i onaj iz predgrađa Sen Žermen, gdje su kuće i dvorci ariskokratskih porodica. Na jednoj strani je siromaštvo, na drugoj materijalno izobilje. Na jednoj strani su vidljivi prosjaji iskrenosti, poštenja, prijateljstva i uvažavanja, na drugoj strani je bespomučna borba za društveni prestiž, niske intrige, podmetanja, zavidljivost, nemoral. Balzak sa simpatijama prikazuje senženevjevske žitelje, ima sažaljenja ya njihove patnje i stradanja, ima razumjevanja za njihove sitne zlobe i surevnjivosti, ali ih ne idealizuje. Za senženevjevske žitelje nema ni razumjevanja ni simpatija - na svakom koraku je lopovluk, preljuba, bezdušnost, zloba. Čiča Gorio nije idealan lik - bogatstvo je stekao na nepošten način, koristeći nevolje siromašnih i gladnih. Ali on je stradalnik i nesrećnik, žrtva svojih nezajažljivih kćeri i svoje prevelike ljubavi prema njima. Ni Rastinjak nije idealizovan: dolazi u Pariz čist i neiskvaren, dugo zadržava moralnu čistotu svoje ličnosti, ali postepeno popušta, prilagođava se sredini i poprima njene manire: i on iskorišćava svoje najmilije da bi obezbedio ulazak u visoko društvo: i on, na kraju romanesksne priče, odlazi da se uključi u metež i blato senžermeskog društva. [/size] Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Poslednji izmenio Kijara-brm dana Uto Nov 03, 2009 11:00 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 10:55 pm | |
| Jovan Ducic - Interpretacije pesama
SUNCOKRETI
Pesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme, njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku - svetlost kao izvor zivota -teznja ka visinama i prostranstvima, -teznja ka idealima.
Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem, kako se po nebeskom svodu krece sunce, tako se okrece cvetna glava suncokreta, koja, obasjana suncevom svetloscu, sjaji bojom zlata. Kada sunce zadje, glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. Noc je za suncokret mirovanje, odsustvo svetlosti, odsustvo zivota. On cezne za jutrom i za suncem, i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha, strepnje i tuge.
U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta,/Sva nespokojstva i sve zudnje".On je,dakle, olicenje zedji svega zivog za svetloscu, toplotom i prostranstvom visina, ali je, prirodno, i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan, glas lirskog subjekta se ne osjeca.
Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti, "sume u strahu svom od mraka". Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot; a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Sve sto je u tami, i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine, obelezeno je prokletstvom. Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji", obuceni u "tesko zlato", oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame, radosti i tuge.
U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". Mrak i senke se tiho spustaju, sunce je daleko "na kraj sveta", suncokreti su tuzni.
Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom:
Pomrece nocas sirom vrti, Dvoredi sjajnih suncokreta, Sva zarka sunca ovog sveta. Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe:
1.Tu su sve zedji ovog sveta, Sva nespokojstva i sve zudnje. 2.Ali ce biti u toj smrti] Sva zarka sunca ovog sveta.
Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti, sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje, u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta. Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota; o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima; o iskonskoj teznji ka idealimal; o svetlosti i tami, vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj, petoj i sestoj strofi. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT, ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente.
JABLANOVI
Kada se covjek nadje pred tajanstvom prirode u tamnoj noci kojom huji sustanje jablanova, pocinje da shvata da je samo jedan mali delic prirode. To saznanje budi nemir, slutnje i strahove. Covjek pred prirodom - to je tema Jablanovi. U sredistu pjesme je onaj covjek sa kraja pjesme koji stoji, posmatra i - strahuje. Jablanovi su samo predmet opazanja i dozivljaja lirskog subjekta, oni su simbolicna manifestacija covjekovih misli i zelja. Pjesma zapocinje pitanjem, dva puta ponovljenim. Ovakav pocetak unosi zacudjenost, upitanost i nedoumicu. Zato je on pun naboja nedoumice i iscekivanja: Zasto nocas tako sume jablanovi, Tako strasno, cudno? Zasto tako sume? Dva puta ponovljeno pitanje "zasto" sugerise napetost i nemir, uzbudjenje koje obuzima lirskog subjekta, ali ga on sam ne moze da objasni. Dok je u prvom stihu pitanje kompletno sa svim sintaksickim clanovima recenice, drugo pitanje je sazeto, to su samo tri rijeci "Zasto tako sume"? Ovdje nije pitanje zasto sume, vec zasto tako sume. Ova dva stiha upitnom intonacijom, nagovjestavaju odgovor i time stvaraju pocetno raspolozenje za sadrzinu pjesme.]
] Dok su prva dva stiha emotivno napeta, treci i cetvrti stih imaju narativni ton i deskriptivnu funkciju: Zuti mesec sporo zalazi za hume, Daleke i crne, ko slutnje; i snovi ] -to je pejzaz noci u kojoj se dogadja sum jablanova: zuti mjesec i njegov spori zalazak zs brda, daleka brda i crna. Tamna boja poredi se sa slutnjom koja budi nejasni nemir i slutnju, koji su na samoj granici straha. Prve dve strofe ispunjavaju opisi prirode i desavanja u njoj; treca strofa donosi sliku usamljenog covjeka u noci. Sve sto je opisano u prve dve strofee, sagledano je ocima lirskog subjekta:On i priroda nasli su se oci u oci - u tom susretu priroda ostaje na svome, ona traje i dalje mimo volje covjekove, a covjek sam i zaplasen, morao je da obori pogled - nije uspio da odgovori na pitanja koja je postavio. [/size]
Treca strofa predstavlja sliku covjeka koji je toliko usamljen da se osjeca "ko potonji covek". Stajanje kraj mirne vode opisano je odsjecnim, sporim rijecima koje ostavljaju utisak niza koji lagano prolazi. Osjeca se izvjesna utemeljenost lirskog subjekta u svijetu: "ja stojim" je puno samopouzdanja, iz njega zraci rjesenost i cvrstina. Medjutim, opkoracenje neminovno vuce u drugi stih da bi se stajanje odredilo preciznije - "ko potonji covek", poslednji, jedini, usamljen u tom ogromnom prostranstvu sveta koji je predocen kao mrtva noc. ] Covjek se suocio sa prirodom, sa elementima prirode - mjesec, nebo, zemlja, voda. Ovaj covjek stoji sam kraj mirne vode, sagledao je sebe i shvatio da je malenkost. Naime, sreo se sa ogromnom sjenkom jablana koji sumi, pa je shvatio koliko je on sitan u odnosu na jablana. U tom trenutku se javio strah, ali osoben strah:"Strepim sam od svoje seni". Pitanje postavljeno na pocetku pjesme ("Zasto nocas tako sume jablanovi?") nije dobilo direktan odgovor. On se nalazi u spletu poetskih slika, u njihovom zajednickom prozracavanju smisla. Na pragu izmedju prve i druge strofe, izmedju dve tamne slike, nalaze se snovi, tacnije odvija se njihov cin padanja u vodu "ko olovo mirnu i sivu" - nije samo padanje, nego je to padanje snova u sivu, umrtvljenu vodu bez zivota. Sum jablanova, ispof koga stoji usamljeni covjek, simbol je njegovih teznji da se izadje iz ove samoce i mraka - visina je u poeziji uvijek simbolizovala izbavljenje, svjezinu, nastavljanje trajanja. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:01 pm | |
| Mark Tven - Doživljaji Toma Sojera
Bilješke o piscu : Mark Twain rođen je 1835.god. na Floridi u državi Missouri. Umro je 1910.god. . Napisao je : Kraljević i prosjak ,Doživljaji Hucheeberryia Fina.
Mjesto Radnje : otok, Ilijanska obala
Vrijeme radnje : ljeto
Likovi : Fin, crnac ,Tom ,Douglas , tata ,Bames ,Joe ,Harper , Ben ,Huck…
Fabula : Dječak Huck imao je pijanog oca kojega je viđao jednom tjedno. Imao je prijatelja Toma Savyera sa kojim se je puno družio. Njih dvoje su htjeli osnovati razbojničku bandu. Jedne noći je Huck Fin pomogao crncu Jimu da pobjegne. Došli su na jedan otok gdje je Huck bio kod jedne obitelji, a Jim je bio na splavi. Huck je našao Jima i plovili su dalje rijekom tražiti Cairo .Kada su vidjeli da bezvrijedno traže dogovorili su se da će se vratiti doma i reći istinu. Kada su nakon dugog putovanja došli u grad Jima su zarobili. Kada su to saznali Tom i Huck probali su ga osloboditi ,ali bez uspjeha. Prije smrti gospođica Watson oslobodila je Jima ropstva. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:02 pm | |
| Banović Strahinja
Pomalo je takijeh junaka, Ka' što bješe Strahiniću bane.!
Jedna od najlepsih umotvorina narodnih pevaca ali nazalost daleko od istine. Zašto ? Banovic Strahinja je Djuradj Stacimirovic Balsic. Tast mu nije bio Jug Bogdan nego knez Lazar Hrebeljanovic. Strahinja nije bio na kosovu uz tasta Lazara jer je vec bio turski vazal. Inace pesma je biser Srpske epike. Poruka ,ili naravoucenije pesme jeste ono sto je vazno.A to je da TREBA PRASTATI ! Narod tokom vekova nije zaboravio cojstvo Banovica Strahinje koji je oprostio svojoj zeni preljubu.Sama cinjenice da je anonimni pesnik iz ranijih vekova stvorio takvu pesmu ,i da je ta pesma jedna od napopularnijih u Srba.Pesma govori o duhovnoj velicini oprastanja kroz lik Banovica kao simbola-nosioca ove vrline. „iskliznuće" epskog junaka iz njegovog epskog sveta, ili, bolje reći, sveta kulta junaštva, centralna je tema pesme Banović Strahinja. Banović Strahinja je, u stvari, tragičan junak, a cela pesma prikazuje evoluciju iz epskog, preko tragičnog, do zavetnog junaka.
Tematski, pesma Banović Strahinja počinje u klasičnom epskom stilu. U prvom delu pesme opisuje se život, običaji i društveni odnosi epskog sveta, sveta kulta junaštva: odlazak muža u tazbinu (bez žene), uzajamno spoljašnje poštovanje srpske gospode, odnos muškarca i žene u takvom svetu (žena služi muža), gošćenje srpske vlastele... No, starac Milija, guslar koji je Vuku Karaxiću ispevao navedenu pesmu, upozorava:
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Strahinja je u tazbini začamao! Strahinja se, na krilima slave, u tazbini poneo, tj. bio je gord. On je u epskom svetu (iz)gubio svoju ličnost. Zaboravio je na oprez, ostavio je svoj dom bez zaštite, jer mu je bilo važnije da ispoštuje neke oveštale norme epskog sveta, da poseti „kano što je red" svoju tazbinu i da s njima „pije rujno vino".
A Turci lagano dolaze.
U drugom delu pesme sledi otrežnjenje, sledi sticanje svesti o sebi i svetu u kome živi. To je svakako sticanje tragedijske svesti. Majka mu u pismu javlja da su mu dvori poharani, sluge pobijene, a da mu je žena oteta i da Vlah-Alija:
Ljubi tvoju ljubu pod čadorom, A ja, sine, kukam na garištu, A ti vino piješ u Kruševcu! Zlo ti vino napokonje bilo!
Kroz navedeni kontrast prikazano je neshvatanje istorijskih i društvenih realnosti od strane srpske vlastele, jer iako su Turci zaposeli Kosovo od Laba do Sitnice, srpska gospoda se veseli i gosti ne vodeći računa o svojoj imovini i svojoj zemlji.
Majčino pismo je početak otrežnjenja koje se nastavlja kada Jug-Bogdan odbija da mu pomogne i kada ne dozvoljava svojoj deci da pođu sa Strahinjom na Kosovo:
Znaš li, zete, ne znali te ljudi! Al' ako je jednu noć noćila, Jednu noćcu s njime pod čadorom, Ne može ti više mila biti, Bog j' ubio, pa je to prokleto, Voli njemu nego tebe, sine; Neka ide, vrag je odnesao! Boljom ću te oženiti ljubom, S tobom hoću ladno piti vino, Prijatelji biti dovijeka.
Ove reči Jug-Bogdana najbolje prikazuju glavne nedostatke epskog sveta, tj. sveta kulta junaštva. Starac Milija želi da to i sam potvrdi:
Kad pijahu vino i rakiju, Svi se fale za dobre junake, Fale s' zetu i Bogu se kunu: „Volimo te, Strahiniću bane, No svu zemlju našu carevinu!" Al' da vidiš jada na nevolji! Banu jutros nema prijatelja.
Sa ovim stihovima Strahinja izlazi iz sveta kulta junaštva, svestan njegove jalovosti. On, sada kao pravi tragični junak, ostaje sam. Nekadašnje prijatelje zamenjuje pas. Hrt Karaman je jedini prijatelj čoveka koji se rastao od epskog sveta i epskog kulta junaštva. Banović Strahinja, preobučen u Turčina, polazi na Kosovo. Jedna od najlepših epizoda u srpkoj epskoj narodnoj poeziji je susret Bana sa usamljenim dervišom. Ova epizoda se javlja samo u varijanti pesme koju je Starac Milija ispevao Vuku i karakteristična je po tome što se u jednoj epskoj pesmi susreću dva ne epska, već tragična junaka. Derviš je, isto kao Strahinja, usamljenik u polju Kosovu kome su Turci, dok je bio u Banovoj tamnici, opljačkali sve kod kuće.
No bijaše jedan stari derviš, Bijela mu prošla pojas brada, Šnjime nema nitko pod čadorom, Bekrija je taj nesrećan derviš, Pije Turčin vino kondijerom, No sam lije, no sam čašu pije, Krvav derviš bješe do očiju. Derviš prepoznaje Strahinju.
Iako je u Banovoj tamnici proveo nekoliko godina, Strahinju pamti po dobru:
I ako sam bio u tamnici, Dosta si me vinom napojio, Bijelijem ljebom naranio, A često se sunca ogrijao, Puštio si mene veresijom.
Pre mnogo godina, kada je zaista bio pravi srpski vitez, dok još nije potpao u čamotinju oveštalog epskog sveta, Strahinja je postupio prema dervišu hrišćanski: pustio ga je iz tamnice. Derviš, koji je obećao Banu da će doneti otkup za svoju slobodu, vrativši se u Tursku, saznao je da su mu njegova braća po veri opljačkali dvore i pokrali sve što se moglo pokrasti. Život im je približio sudbine: dva usamljenika se susreću u jednom istorijskom trenutku, na Kosovu pre velikog boja, ali oni u tom istorijskom terenutku ne učestvuju. Pa i zašto bi, kad su i jedan i drugi bili ostavljeni na cedilu od svojih „epskih" prijatelja. Srbina i Turčina, pravoslavca i muhamedanca, tamničara i utamničenoga, spaja njihovo duhovno bivstvovanje u za njih novom tragičnom svetu.
Udarac mača
Vlah-Alija nije običan junak. On umnogome podseća na Ahila iz „Ilijade": najbolji je turski borac, ne sluša nikoga, čak ni turskog cara, radi kako mu se prohte, ceo mu se život sastoji od ubijanja, pića i žena. On je svojeglav i gord, a u otetoj Strahinjinoj ženi je pronašao trenutni mir koji ni po koju cenu ne želi da izgubi.
Strahinja ga pronalazi i započinje dvoboj dva velika junaka. Banovo potpuno otrežnjenje - jer možda je tinjala vera u vernost ljubinu - nastaje onog trenutka kada ona, pred dilemom da li da pomogne Banu ili Vlah-Aliji, udara Strahinju mačem po glavi.
Na kraju, Banović Strahinja, čovek koji je izgubio sve, pobeđuje sve: pobeđuje Vlah-Aliju, pobeđuje neverstvo ženino, pobeđuje svu tazbinu svoju, pobeđuje ceo svet u kojem je do juče živeo... Iako ga je izdala, iako je mačem nasrnula na njega, Ban oprašta ženi neverstvo! On pobeđuje sve zato što je na prvom mestu Banović Strahinja pobedio sebe smrtnoga.
Banović Strahinja je specifičan srpski junak upravo zato što je za njega vezano mnogo „iskliznuća" iz epskog sveta. Ponovićemo sada već jasnu činjenicu: u pesmi Banović Strahinja on evoluira od epskog, preko tragičnog, do čoveka liturgijske svesti. A hrišćansko opraštanje nevernoj ljubi najdublji je dokaz toga. U tome se krije sva lepota navedene pesme, kao i lepota ličnosti Strahinje Banovića. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:03 pm | |
| Gospodar prstenova deo prvi - Druzina prstenova
BELEŠKA O PISCU:
Tolkin, Džon Ronald Rejel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Osim ovih pet knjiga Tolkin je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkin je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett. Utjecaj koji je J. R. R. Tolkin ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svetske književnosti dvadesetog stoljeća. TEMA: Uništenje Prstena vladara.
MJESTO RADNJE: Međuzemlje VRIJEME RADNJE:
Sva četiri godišnja doba
FABULA: - KNJIGA PRVA -
Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gde ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gde su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, devojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vetrovrh. Na zapadnoj strani Vetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svetlo koje su videli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno zada neprijatelju jak udarac. Noć se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su verojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope. - KNJIGA DRUGA -
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gde je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli videti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje. DIJELOVI FABULE:
UVOD: Frodo, Sam i Pippin kreću na put.
ZAPLET: Tri hobita nalijeću na Crne Jahače.
VRHUNAC: Gandalfova smrt u rudnicima Morije.
RASPLET: Frodo i Sam bježe od ostatka družine.
LIKOVI: Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači OPIS LIKOVA: Hobiti
“… mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade. ” “… na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava) …” Niski, kovrčave kose, dlake među nožnim prstima, dugi smeđi prsti. Pouzdani, poverljivi.
Aragorn
“To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari. ” “… on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. ” Visok, tamne kose prošarane sjedinama, razbarušene glave, dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu. Kraljevskog soja. Odan prijatelj.
Boromir
“… visok čovek lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Visok, jak, lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda. ”. Kraljevskog soja,odan, pohlepan.
Gandalf
“… stari lutajući opsjenar Gandalf…”. Visok, sijede kose i brade, star. Carobnjak, požrtvovan.
Gimli
“… jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. ”. Nizak, mlad. Patuljak. Ratoboran.
Legolas
“… strani vilenjak odeven u zeleno i smeđe, Legolas…”. Duge kose, visok. Vilenjak. Odan prijatelj. POUKA: Koliko god da je zlo jako, dobro će ga nadvladati. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:04 pm | |
| Grof Monte Kristo - Aleksandar Dima
BELEŠKE O PISCU
Aleksandar Dima je francuski pisac rođen 1802. g. Najpopularniji je romanopisac i dramatičar svoga vremena. Bio je jedan od začetnika roman – feljtona. Bio je pisac nevjerojatnog plodnog talenta, bogate fantazije i živa duha. Otac mu je bio poznati Bonapartin general, a Aleksandar je bez oca ostao u svojoj četvrtoj godini. pošto je bio odgajan samo sa strane majke u njemu se razvio pustolovan duh kojemu nikada nije manjkalo slobode. Napisao je mnoga dela, neka sam, a neka u suradnji sa drugima. Njegovo izuzetno bogato stvaralaštvo sadrži oko 300 drama i romana. za kazalište je zaslužan što je dao prvu povijesnu romantičku dramu «Henrik III. i njegov dvor» koja je izvedena godinu dana prije Igove poznate drame Hernani. Temelji se na povijesnim činjenicama koje su kombinirane sa ljubavnom dramom. To je prvo francusko kazališno delo prikazano na francuskoj sceni. nakon uspjeha drame «Antony» - tragedija ljubomore, Dima je napisao još mnogo drama, melodrama, tragedija i lakih komedija. Tragedije imaju sve osobine romantičnog kazališta. golem aparat, mnogo osoba, patentičan ton, složene sukobe i mnoštvo obrata. Velik su uspjeh postigli njegovi pseudopovijesni romani u kojima povijest oživljava kao zanimljiva i slikovita stvarnost. Dokument vremena obogaćen je zanimljivim zapletom, mnogim pustolovinama, simpatičnim i hrabrim junacima. Najpoznatije dimino delo je trilogija romana «Tri mušketira», «Dvadeset godina kasnije», «Vicomte de Bragelonne», zatim slijede «Grof Monte Kristo», «Kraljica Margo», te «Gospođa de Montsoreau». Uticaj avanturističko – povijesnih Dimaovih romana osjetio se gotovo u cijeloj europskoj trivijalnoj literaturi. Međutim, sama kompozicija, svjež dijalog i živ opis privlače i danas pažnju i interes široke publike. Umro je 1870. g.
KRATAK SADRžAJ
U luci Notre Dame de la Garde u gradu Marselju svi su s nestrpljenjem očekivali brod Faraon koji je trebao stići još prije tjedan dana. Svi su bili sretni i radosni, ali mlada zanosna Mercedes je videla da je na brodu zastava na pola koplja, što je označavalo neku nesreću. Fernand Mondego je provodio posljednje trenutke sa svojom nećakinjom Mercedes u koju je bio zaljubljen. Ona nije marila za to, već je s nestrpljenjem očekivala svoga zaručnika Edmonda Dantesa. Dantes je bio časnik na brodu, a nakon smrti kapetana Lecrela preuzeo je ulogu kapetana. Zavisan Dangles želio je samo najbolje Dantesu, jer se i on borio za tu titulu. Dangles otkriva Morellu, vlasniku broda da je brod pristao na Elbi što je značilo da je kapetan Lecrel imao sastanak s Napoleonom. Dantes, ne znajući ništa o politici, priznaje da kod sebe ima pismo koje mu je na samrti dao kapetan. Niti ne sluti da bi mu taj komad papira mogao uništiti život. Navečer, Mondego i Dangles pišu pismo tužiocu u kojemu optužuju Dantesa da je bonapartist. Pijani Caderousse im pomaže ne znajući što čini. Caderousse je Dantesov susjed koji zbog zavisti želi uništiti Dantesa. Inače, on se uvijek više zanimao za tuđe živote nego li za svoj vlastiti. Mladi odvjetnik de Villefort uhapsi Dantesa te saznaje da je pismo namijenjeno njegovu ocu Noirtieru. da bi spasio svoju karijeru Dantesa osuđuje na robiju, a oca dovodi u Pariz. Dantes se nalazi u zamku. Pokušava shvatiti zašto je u zatvoru, ali ne pronalazi njemu shvatljiv razlog. Nakon deset godina u zamku upoznaje abbu Faria koji je pokušavši pobjeći iskopao tunel u krivom smjeru te došao do Dantesove tamnice. On pomaže Dantesu da razotkrije istinu, te ga podučava o svemu. Svećenik Faria umre, a domišljati Dantes sakrije njegov leš i u vreću zamota sebe. Vreća je bačena u more, a dantes je spašen od robije. Nakon mnogo sati provedenih na pučini Dantesa pronalaze talijanski krijumčari i spašavaju mu život. Edmund saznaje da mu je otac umro od gladi što u njemu budi veliku želju za osvetom. Dantes odlazi na otok Monte Kristo gde pronalazi najveći dio Spadinog blaga, sačuvanog više od 3, 5 stoljeća – to je blago Monte Crista. Dantes saznaje da je Caderousse vlasnik krčme vlasnik krčme Mast du Gard gde živi sa svojom ženom Carconte. Predstavlja se kao abba Busoni i daje mu 100000 franaka, ali pod uvjetom da izvrši jedan zadatak – mora saznati sve o Danglesu, Mondegu i Villefortu. Fernando Mondego postao je general s novim imenom lord de Marcerf, a oženjen je za prekrasnu Mercedes, nekadašnju Edmundovu zaručnicu. Villefort je postao državni odvjetnik, a Dangles najpoznatiji i najčuveniji bankar u Parizu. Dantes odlazi u Marseille gde saznaje da je njegov prijatelj Morrel pred bankrotom. Predstavlja se kao blagajnik tvrtke Thomson and French te spašava prijatelja od bankrota. Morrelova obitelj zahvalna je nepoznatom darovatelju. Nakon što je spasio prijatelja od nevolje, odlazi u Rim na karneval i upoznaje Franza di Epinaza i Fernandova sina Alberta. Tu se po prvi put predstavlja kao grof Monte Kristo. U Rimu su Alberta oteli rimski razbojnici i odveli ga u katakombe. Dantes spašava Alberta, a on ga uvodi u visoko pariško društvo. Upoznaje baruna Danglesa i njegovu kćer Eugeniju, grofa de Morcerfa, baruna Villeforda, njegovu kćer Valentine, sina Ednarda i ženu Heloisu. Odlazi u Pariz u posjet barunu Danglesu kao grof Monte Kristo kojemu se čitav svijet divi u proteklih pet godina. Otvara kod njega račun od pet milijuna franaka. Nakon toga odlazi De Villefortu od kojeg traži obranu od razbojnika. Valentine ga upoznaje sa svojim dedom Noirtierom kojemu je pismo kapetana Lecrala bilo namijenjeno. Valentine je bila zaljubljena u Morrela, koji je sin vlasnika broda Faraon. Ona je trebala naslijediti veliko bogatstvo i zbog toga je njezina maćeha želi ubiti. kada bi se riješila čitave obitelji nasljedstvo bi pripalo njenom sinu Ednardu. Nakon što maćeha ubija cijelu njenu obitelj, Morrel je vrlo zabrinut za Valentine. Edmund je pristaje čuvati, no ona je ipak otrovana. na sreću nije umrla i Edmund je odvodi na otok Monte Kristo dok svi ostali smatraju da je mrtva. kasnije i sam Morrel dolazi na otok gde sretno žive ostatak svoga života. Odlazi u kuću Mondega gde vidi Mercedes koja ga prepoznaje, ali ga ne želi izdati. Zajedno sa kćerkom Ali-paše, kojega je Mondego ubio, smišlja osvetu i prikuplja sve dokaze koje će upotrijebiti protiv njih. Upoznaje i poznatog varalicu Faustina te ga proglašava grofom Andrea Cavalcante. Od Danglesa kupuje Journal de Globe i španjolske vladine obveznice u iznosu od jednog milijuna franaka. Dangles također kupuje obveznice te ih preporučuje svim svojim mušterijama. Dantes odlazi u Španjolsku i potplaćuje glasnika. U Parizu nastaje panika zbog informacije da je u Španjolskoj započeo građanski rat. Dangles prodaje španjolske obveznice. Kada Dangles sazna da je informacija bila lažna poludi. Nitko mu ne vjeruje da je prodao i svoje obveznice pa mu svi prijete sudskom parnicom. Na kraju Dangles završava u ludnici. Faustino, kojemu je pravo ime Benedito, prije sedam godina je trebao pobjeći zajedno sa Caderoussom sa galije. No, Benedito je izdao Caderoussa. Kada Caderousse ugleda Benedita izaziva ga na dvoboj u kojem Benedito ranjava Caderoussa. Dantes odvodi ranjenog Caderoussa k svojoj kući i otkriva mu da se ispod grofa Monte Crista krije Edmund Dantes. Kada je to Caderousse saznao umire od šoka. Benedito je optužen za ubojstvo i odveden je u tamnicu. Tužitelj je de Villefort. Benedito dobiva upute od grofa Monte Crista. Tijekom čitave parnice ne želi reći svoje ime. Na kraju priznaje da je njegov otac iznajmio 1871. g. kuću u Autenili gde je boravio s nekom devojkom mjesec dana. žena je zatrudnjela i ubrzo nakon poroda umrla. Njegov otac je neželjeno dijete zakopao u vrtu, no to je videla jedna sluškinja koja je spasila dijete. Na svim dokumentima nalazio se potpis de Villeforta – njegova oca. U Dantesovim novinama izašao je članak o Mondegu u kojemu piše sva istina o Ali-paši. Pročitavši to Alberto izaziva grofa Monte Crista na dvoboj. Prije dvoboja Dantes priznaje Mercedes čitavu istinu, a ona sve kaže Albertu. U dvoboju nitko ne želi pucati, a Alberto se ispriča Dantesu.
Mondego je osuđen da je tijekom grčkog rata kao francuski izaslanik na dvoru Ali-paše izdao Ali-pašu Turcima. Ali-paša mu je povjerio kćer i ženu, za koje Mondego tvrdi da ih je neprijatelj zaklao. U sudnicu kao svjedok ulazi kći Ali-paše, a Mondego ostaje zaprepašten kada shvati da je ona živa. Istina dolazi navidelo i otkriva drugu stranu poznatog generala. Mondego je ubio Ali-pašu, a njegovu kćer i ženu prodao u roblje. Dolazi grof Monte Kristo i otkriva svoj pravi identitet. Mondego se ne želi tako lako predati i izaziva Edmunda na dvoboj. Edmund pobjeđuje, ali ga ne želi ubiti, nego želi da pati u tamnici kao on. Ne želeći to prihvatiti očajan Mondego se ubija. Mercedes odlazi u Marseille kako bi otputovala k svome sinu u Afriku. Ne želi Edmunda pokraj sebe, jer je ta ljubav već odavno nestala. Mercedes je razočarana i očajna, jer je Edmund uništio budućnost njena sina. Alberto je otišao u vojsku da plati očeve grijehe. Edmund i Heidi, kći Ali-paše, odlazi na otok Monte Kristo. Izjavljuju si međusobno ljubav i odlaze u Ameriku.
Nastavak - Grof Monte Kristo
KARAKTERIZACIJA LIKOVA
1. EDMUND DANTES Edmund Dantes je bio časnik na brodu Faraon. Nakon kapetanove smrti preuzeo je njegovu funkciju. Mnogi su mu na tom zamjerali smatrajući da je to učinio iz osobnih interesa. No, Dantes nije bio takav čovjek i on je najvjerojatnije to učinio zato jer je smatrao da je to njegova dužnost. Dantes je znao što želi postići u životu. Svu svoju pažnju posvetio je svojoj zaručnici, ocu i poslu. Bio je vrlo pošten čovjek, uvijek spreman da pomogne prijatelju u nevolji. Svoju sreću nikada nije krio pred drugima i mnogi su mu na tom zavideli, a on je zapravo htio svoju sreću podijeliti sa drugima. Nakon što je odveden u zatvor osjeća se vrlo razočarano i povrijeđeno. Ne može shvatiti kakvu je to kobnu grešku napravio da je morao ići u zatvor. On je oduvijek bio pošten, dobar čovjek i svakako nije zaslužio takvu kaznu i takvu zlu sudbinu. Njegove misli uvijek su vezane za prelijepu Mercedes i na njihov zajednički život koji je izgubljen u nepovrat. Očajan je , želi umrijeti, jer sve lijepo u njegovom životu, sav njegov rad i uloženi trud, sve je uništeno. Najviše ga boli činjenica da je bespomoćan i da se više ne može boriti protiv nepravde, jer nepravda nas okružuje, ona je svuda oko nas. Bio je neiskusan da bi sam mogao doći do razumnog odgovora. Kada uz pomoć abbe Farija otkriva istinu, on postaje drugi čovjek. Sve na što može misliti je velika želja za osvetom sa kojom se dobri svećenik ne može složiti. Dantes postaje okrutan, zaokupljen je osvetom, a mržnja ga je potpuno preuzela u svoje ruke. Stekao je mnogo znanja zahvaljujući dobrom svećeniku i sada je dovoljno iskusan da učini ono što ga proganja kroz čitav život, da vrati sve što mu je oduzeto. život mu je pokazao da zna biti vrlo nepravedan i nepošten i da najpravedniji ljudi gotovo uvijek loše završavaju. Nije se mogao pomiriti sa tim, nije mogao, a zapravo i nije želio shvatiti da je sav njegov trud u njegovoj mladosti otišao u nepovrat. Mislio je da će osvetom vratiti sebe, no nije znao da mora postati novi čovjek sa novim stavovima i razmišljanjima o životu, jer je onaj stari Edmund Dantes već odavno nestao. Kada saznaje da mu je otac umro od gladi želja za osvetom mu je dodatno narasla. Noćima ga muče strašne noćne more u kojima vidi svoga izgladnjeloga oca. Ljubav prema ocu stvorila je preveliku mržnju u njemu, mržnju koju nitko ne može nadvladati, čak i njegova voljena Mercedes. Sve koji su mu nanijeli nepravdu želi postepeno uništiti, želi ih videti kako pate, kako gube sve najdraže što imaju u životu. želi u njima videti sebe i žele da i oni sami na svojoj koži osjete kako je to osjećati takvu bol i očaj kakvu on sada osjeća. Sa smijehom i bijesom na licu uništava jednog po jednog, no tek tada negde duboko u duši shvaća da mu uništavanje tuđih života ne pruža nikakvo zadovoljstvo i to ga dovodi u još veću bol i očaj. Na kraju umjesto da postane sretan, on shvaća da se zbog osvete promijenio, ne prepoznaje više onu osobu koja bi svakome pomogla. Bez imalo žalosti napušta svoju Mercedes, ipak shvaća da osveta zapravo ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već da je u životu mnogo važnije opraštanje. Na kraju svoje rane liječi uz Heidi, možda jedinu osobu koja ga je mogla razumjeti. Postaje sasvim druga osoba koja se predstavlja kao grof Monte Kristo koji nema nikakve sličnosti sa časnikom broda Faraon.
2. ABBA FARIA Abba Faria je svećenik koji veliki dio svoga života provodi u zatvoru, no ipak nikada nije imao loše misli. Bio je iznimno dobar čovjek. Jedina želja mu je bila izaći iz zatvora. Ipak, uvelike se razlikovao od drugih zatvorenika, jer on nije samo čeznuo za slobodom, već je želio pronaći blago Monte Crista i izgraditi mnoge humanitarne ustanove. Nije imao svoju obitelj, jer je bio svećenik, no bio je naučen svoju ljubav nesebično dijeliti. Volio je pomagati bespomoćnima i osjećati se korisnim. Najveće zadovoljstvo činilo mu je podučavanje drugih. Bio je vrlo učen čovjek i svoje je znanje želio širiti na druge ljude. Podučavao je matematiku, jezike, teologiju, filozofiju, povijest i logiku. Bio je i vrlo snalažljiv i inteligentan čovjek. U svojoj je ćeliji izradio sunčani sat i kalendar, tako da je uvijek znao koji je datum i koliko je sati. Bio je jedan od rijetkih, a možda i jedini zatvorenik koji nije izgubio pojam o vremenu tijekom robije. Od riblje kosti pravio je igle, dijetlo od željezne spone s okvira kreveta, a blagdansko meso koristio je loj za izradu svjetiljki. Podučavajući Dantesa pomogao mu je da otkrije istinu o sebi. Mnogo puta je zažalio zbog toga, jer je Dantes kasnije postao sasvim drugi čovjek. Nije mu se nimalo sviđalo toliko mržnje u Dantesovim očima. Često je sebe osuđivao što je nenamjerno stvorio želju za osvetom u tom čovjeku. Dantes je prije nego što je otkrio istinu zapravo bio vrlo sličan Fariju, oboje su širili ljubav i poštenje svijetom. Faria je smatrao da se ljudi nemaju pravo osvećivati, jer osveta pripada samo Bogu, a ljudska osveta je veliki grijeh. Po tome niti jedan čovjek ne bi smio uzeti pravo da sudi nekoga ili se osvećuje nekome.
3. MERCEDES Mercedes je bila mlada, privlačna devojka, zaručena za Dantesa. Čitav smisao svoga života pronašla je u njegovoj ljubavi. Čitavo vrijeme dok je Dantes plovio, ona ga je nestrpljivo i vjerno čekala. Nakon što ga odvode, ona osjeća veliku tugu. Napušta grad i godinama pokušava zaboraviti Dantesa, ali to je bilo uzaludno jer ga nije mogla zaboraviti. Pomirila se sa svojom sudbinom i nastavila živjeti raskošan život s Mondegom. Takav život je nikada nije uspio usrećiti. Ona zapravo živi takvim životom za dobrobit svoga sina. Kada se Dantes vraća, ona razočarano shvaća da je čovjek kojeg je ona voljela odavno nestao i da se njihova nekadašnja ljubav nikad više neće moći vratiti. Shvaća da je Dantesu stalo jedino do osvete i ne pronalazi više ni malo ljubavi u njemu. Nakon što je Dantes uništio Mondega, ona mu ne želi oprostiti što je njezinom sinu oduzeo oca. Ljubav Mercedes prema njenom detetu ipak pobjeđuje ljubav prema Dantesu.
4. FERNAND MONDEGO Fernand Mondego je lik koji nam pokazuje kako ne bi smjeli biti ljubomorni u životu jer ljubomorom ništa ne postižemo. U njegovim mislima bilo je mjesta samo za zavist i želju da ima nešto što njemu ne pripada. Vrlo je pohlepan, a spreman je čak i ubiti zbog svoje pohlepe i sebičnosti. Nikada nikome ne bi pomogao. Sve čini samo radi svojih vlastitih interesa.
5. DANGLES I DE VILFORT Ova dvojica imaju gotovo identične karakteristike kao Mondego. Sve čine iz osobnih potreba, kroz život ih vodi pohlepa i sebičnost. životni cilj im je novac i želja za slavom, ali ne shvaćaju da se slava ne može steći na taj način. Možda su tom svojom ohološću i uspjeli u životu, no zaboravili su da će im sve te njihove pogreške jednom i zasmetati. Nisu marili za to koliko će nečiji život biti upropašten, jer su presebični da bi iskazivali osjećaje kao što su ljubav ili sažaljenje nad nekim.
OSNOVNE MISLI DELA
1. Ljudski je griješiti, no isto je tako ljudski opraštati i najgore zločine. 2. Čovjek mora shvatiti da na ovom svijetu ne može uspjeti sam. Važno je da stvara prijateljstva, ali ne ona lažna, već ona kada se uvijek možeš osloniti na svoga prijatelja. Najgora kazna za svakog čovjeka je samoća, dok je iskreno prijateljstvo najveći dar koji si čovjek može priuštiti. 3. Majčinska ljubav jača je od bilo koje druge ljubavi. U ovom romanu to se vidi na primjeru Mercedes koja je za dobrobit svoga deteta čak i napustila čovjeka kojeg je čekala dugo vremena. 4. Ljubomorom se ne postiže ništa. Ljudi moraju surađivati i uopće ne misliti o tome da li netko ima nešto više od nas. Uostalom, mi nismo na ovom svijetu da bismo sređivali račune sa drugim ljudima. Ako ti netko nanese zlo, treba mu uzvratiti dobrim delom, jer će onda i taj čovjek shvatiti da je nešto krivo učinio. 5. Ljudi koji se pošteno probijaju kroz život da bi došli do svoga cilja i pritom ne zanemaruju i ne gaze druge možda će kasnije doći do toga cilja, ali im se neće moći osporiti da su to stekli vlastitim radom i htijenjem, za razliku od onih koji gaze sve pod sobom i dođu također do toga cilja, ali tek tada pred njih dolaze problemi i oni shvaćaju da su najobičnije kukavice, da moraju priznati poraz i moliti za oproštenje.
JEZIK I STIL
Pisac piše opsežno i zadržava se na detaljima, a opsežnosti toga dela pridodaju brojni epiteti, metafore i poredbe. Tim detaljima želi čitatelja čim više uvesti u radnju. Često se malo duže zadržava na psihičkoj karakterizaciji pojedinog lika, a u prvi plan često dovodi osjećaje i misli.
MOJE MIŠLJENJE O DELU
Delo mi se sviđa jer ima zanimljivu radnju, a i prepuno je raznih pouka u određenim životnim situacijama. Nakon što čovjek pročita ovaj roman, zasigurno će ostati barem malo razmišljati o tome kakve stavove ima prema drugim ljudima i što sve treba promijeniti u životu. Premda je delo nastalo prije dosta vremena, radnje koje se odvijaju u tom delu gotovo da se mogu poistovjetiti sa radnjama koje se odvijaju u današnjici. Ovo delo je zasigurno vrlo preporučljivo pročitati jer ljudi mnogo toga ne znaju o životu, a svaka nadopuna toga znanja je vrlo vrijedna.
__________________ Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:04 pm | |
| Branislav Nusic - “Hajduci” lektira, prepricano delo... Vec u predgovoru Branislav Nusic naglasava da je knjiga opis njegovih dozivljaja iz detinjstva na jednom starom velikom hrastu pored obale Dunava na koji bi se popeli on i jos njih petorica i redovno druzili cetvrtkom i nedeljom. Bilo ih je sestorica “stalnih”: Zika Dronja koji nikako nije mogao da zapamti lekcije koje je ucio, a zvali su ga Dronja jer je bio sav rasklimatan i sve je visilo na njemu, a sveske i odeca su mu stalno bile prljave od mrlja mastila. Mile Vrabac je dobio nadimak vrabac jer je uvek kopao po dzepovima, vadio mrve od hleba i grickao ih. Bio je jedan od najgorih ucenika. Jedino sto je znao da odgovara su bili predmeti iz hriscanske nauke ili istorije. Mita Trta jee oko svega umeo da se rasplace. Imao je dobro srce, ali je bio jako lenj. U skoli kad je odgovarao odgovarao je najkrace moguce i sporo kao da je to preveliki zamor za njega. Najteze mu je bilo da ujutro ustane iz kreveta pa su ga u kuci prozvali Trta i taj nadimak mu je ostao. Laza Cvrca je bio najduhovitiji,najmanji i najveca kukavica. Umeo je svasta da izvodi, da stavi nogu iza vrata ili da napravi lice kao zaba, ali je mucao kad treba da odgovara od prvog razreda gimnazije. Da li je stvarno mucao ili se pravio blesav kao Sima Gluvac nikad se nije saznalo. Sima Gluvac dok su se igrali nije bio gluv, ali kad je trebao da odgovara pravio se da ne cuje pitanje nego je odgovarao ono sto je znao, cak i stivo iz drugih predmeta. Jednog dana su u razred dosli razredni, profesor i lekar i poceli da ga ispituju jer su culi od nekog da on uopste nije gluv. Pravio se on i dalje gluv, sve dok nisu sapatom rekli da treba da dobije batine. Iako su saputali Sima ih je cuo i poceo da place. Onda je pokusao da se izvuce da cuje samo na jedno uvo, pa da je odjednom poceo da cuje i na drugo, ali su ga otpustili iz skole sa pravom da polaze ispit koji nije polozio, pa je ponavljao prvi razred. Ceda Brba je nadimak Brba dobio jer se jednom pogresno potpisao na kontrolnom. Izbacili su ga iz skole jer je bio prava napast, znao je kako drugu decu da povuce da ne uce i tako je postao pekarski segrt. Bio je najjaci od svih i lagao je mnogo kako gvozdenu sipku moze da savije rukama, kako su mu u cirkusu nudili pare da se tuce, svi su znali da laze, ali su se pravili da mu veruju jer su ga se plasili. Ali bio je pravedan, stitio je slabije. Jednom je u skolu doneo neki prasak koji je prosuo izmedju klupa po podu i od kog su se svi cesali. Profesor se iznervirao jer se ceo razred cesao, ali onda je pocelo i njega da svrbi, pa je pokusao da ispituje, ali nije islo i onda je ceo razred pustio kuci. Za sebe Nusic kaze da je jedini o sebi mislio kao o dobrom detetu. Nije bio dobar djak. Nije voleo da ide u skolu i jednom kad ga je zaboleo zub majka ga nije pustila da ide. Od tada kako nekog, majku, oca, sestru, brata, zaboli zub, on ne ode u skolu. Profesori su ga kaznili za to. Cetvrtkom posle podne nisu imali skolu da bi radili domace, ali je to bio njihov najomiljeniji dan na hrastovom drvetu. Poceli bi da pricaju o necemu, pa presli na drugu temu, i tako redom sve dok im ne bi dojadilo, pa bi napravili loptu od kucine i na poljani igrali fudbal sve do veceri. Nedeljom je bilo drugacije. Ceda Brba je dolazio samo nedeljom, poranio bi i od rane zore sedeo na stablu cekajuci drustvo i najvise pricao o svojim “podvizima”. Neki su bili i istina. Na jednom vasaru je neki Italijan imao svoju tacku sa majmunom obucenim u generalsko odelo i dresiranim psom koji je bio osedlan kao konj. Italijan bi sa majmunom izveo prvi deo tacke, a onda mu na Italijanskom rekao “Avanti” (u prevodu “Napred”) i majmun bi skocio na psa i tako bi optrcali nekoliko krugova na odusevljenje publike. Ceda je doveo nekog velikog pakosnog psa i kad je Italijan rekao ‘Avanti’ pustio ga. Ovaj je nasrnuo na italijanovog psa da ga zakolje i sigurno bi to i uradio da mu u jednom trenutku izbezumljeni majmun nije skocio na ledja i cvrsto ga uhvatio za vrat. Ovaj se silno uplasio i krenuo da bezi. Nasli su ih u sumi, majmun je bio na drvetu i tek posle mnogo ubedjivanja je pristao da sidje i onda je zagrlio Italijana onako uplaseno kao da je covek, dok je pas iznemogao lezao. U drugom kraju sela je ziveo Matamuta. Ime mu je bilo Mata, ali je bio nem od rodjenja, pa su ga prozvali Matamuta. Bio je neverovatno jak i klonio se druge dece, radio je oko kuce sa ocem. O njegovoj snazi su se medju decom pricale legende. To je jako iznerviralo Cedu Brbu i i krenuo je sa dvojicom da ga izazove na tucu da se vidi ko je veci junak. Kad su stigli blizu setio se kako nije namazao ruke uljem i kako tako ne moze da se bori. Neki su poverovali neki ne. Sledece nedelje je dosao sa zavijenom glavom i opisao kako je isprebijao Matamutu, ali je drustvo saznalo da ga je dan ranije premlatio gazda. Naravno svi su se pravili da mu veruju. Dosao je na hrast i svima rekao da je resio da ide u hajduke. Celo drustvo ga je odgovaralo i pricalo kako su hajduci losi jer otimaju, napadaju, rade ruzne stvari. Ali onda ih je Brba ubedio da rade i dobre stvari i pitao ko bi jos isao u hajduke. Cvrca se prvi prijavio. Kad ga je zapanjeno drustvo pitalo zasto odgovorio je kako ga majka svake subote kupa, pa bi on otisao u hajduke samo da se toga spase. Onda je pristao i Dronja. Ostalo drustvo se neckalo. Posto je bila sreda, dogovorili su se da se sutradan nadju na hrastu i kazu sta je ko odlucio. Nije bila laka odluka. Nekada, za vreme Turaka hajduci su stitili narod. Na sastanku u Orascu sa Karadjordjem, skupile su se sve hajducke staresine, od kojih su najpoznatiji Hajduk Veljko i Stanoje Glavas, najstariji medju njima. Prvo su njega pitali da vodi ustanak, ali on nije prihvatio pa su onda izabrali Karadjordja. Ti hajduci su bili slavljeni junaci i drustvo se razislo razmisljajuci da li ovi danasnji hajduci jesu junaci ili samo razbojnici. Sledeceg dana su se dogovorili da ce svi u hajduke. Igrali su se hajduckih igara, bacanje kamena s ramena, napravili gusle i pred vece se dogovorili da se nadju u starom mlinu na kraju sela koji je davno izgoreo i niko ga nije popravljao niti je bilo ko tu zalazio. Tu su izabrali Cedu Brbu za ‘Arambasu - staresinu. Sutradan je skola bila zatvorena do daljneg zbog epidemije. Celo drustvo se okupilo na hrastu i onda je ‘Arambasa odlucio da se sutradan u rano jutro nadju na grobu Makse Zabe i poloze zakletvu. Maksa Zaba nije bio nikakav junak, nego lopov koga su streljali posto je ubio nekoga u pljacki i tu sahranili. Na tom mestu su pre njega bili streljani i sahranjeni hajduci, ali su njihovi grobovi nestali tokom vremena, ostao je vidljiv samo taj grob. Tu su se zakleli, ali se Cvrca nije pojavio. Objasnio je tog popodneva na hrastu da nije izdajica nego da je zamolio majku da ga rano probudi jer ide da polaze zakletvu za hajduke, a ujutro mu je u sobu usao otac sa kajsem i isprebijao ga. Odlucise da mu sude popodne u starom mlinu jer je prekrsio zavet cutanja. Posle vecanja svi su bili za to da se zavezani Cvrca odveze i da mu se oprosti, te da u subotu ode na grob i polozi zakletvu sa Cedom i Vrapcem. U nedelju nisu otisli do hrasta nego se svako kod kuce spremao za polazak u hajduke. Sutradan ujutro svi su se nasli i krenuli. Od “oruzja” su imali noz, viljusku i iglu. Prvu noc su napravili plan kako da opljackaju putnicka kola, izabrali Vrapca za guslara, zapalili vatru i u gluvo doba noci prvo Ceda, a onda ostali za njim, zavrsili na drvetu jer ih je uplasio magarac, kog nisu u prvom trenutku videli jer je bila noc. Kad su uvideli da je magare, vratili su se kod vatre, ali niko nije mogao da zaspi, pa je Ceda Brba predlozio da svako isprica po jednu pricu, da prekrate vreme do jutra. Brbina prica je bila o Caru koji nije umeo da nadje odgovor na 3 pitanja – kada je covek najjaci, kako da izbegne smrt i da li treba da slusa samo sebe ili i savete prijatelja. Zbog tih pitanja se preobukao u prosjaka i obisao pola sveta dok nije cuo za jedno dete Marka Kraljevica za koga su pricali da je pre nego sto je napunio godinu dana prohodao i progovorio, da je sa godinu dana bio vec toliko jak da je rukama lomio orahe, sa dve godine jahao, ali nije to bilo najbitnije. Kaludjeri iz manastira Treskavica bi silazili u Prilep da se dive njegovoj mudrosti. Kad je car u prosjackom odelu nasao Marka ovaj mu je odgovorio da je covek najjaci kad brani pravdu, da zivi posle smrti ako je cinio dobra dela i da je dobro slusati savete prijatelja jer retko ko voli da vidi svoje mane. Car se zadivio odgovorima i vratio u svoje carstvo, a Marku poslao poklone koje je ovaj razdelio sirotinji. Zadrzao je samo zlatni mac i buzdovan. Gluvaceva prica je o mladom kozaru koji je u planinama cuvao koze od jutra do veceri. Jednog dana vide da je jedno jare otislo previsoko, i pope se na stenu da ga spusti kad ugleda predivan cvet koji je jare htelo da pase. On spusti jare u stado i kako je cvet bio lep, ali skoro uvenuo bez vode, ode do izvora, napuni svoju kapicu vodom i zali cvet. Otad ga je zalivao svaki dan i uzivao u njegovoj lepoti i mirisu. Jednog dana je oluja polomila cvet i kozar je proveo ceo dan trazeci ga. Nasao ga je u sumi i odneo kuci i stavio u vodu gde se cvet malo oporavio. Te noci je sanjao san u kom mu je starac rekao da ode tamo gde je bio cvet i da ce naci blago kad pomeri stene. I stvarno mladi kozar je nasao blago, ali nije hteo da ga dira jer nije bilo njegovo. Kad je uvece zabrinut za cvet stigao kuci zatekao je prelepu devojku koja mu je objasnla da je ona bila taj cvet nastao iz suze njene majke Carice koju je otac oterao od sebe. Pre nego sto je posla u beli svet, sklonila je blago tamo. Devojka mu rece da je svo blago njegovo jer je ona njegova jer joj je jedini prisao, negovao je i voleo. Trtina prica je o snu u kom je sanjao da je car i da cini dobra dela ljudima. Kad su ga dvorjani pitali sta on zeli naredio je da mu se kupe crvene bonbone, napravi torta i upregnu kocije sutradan. Sanjao je dalje kako se najeo bonbona i probudio se taman kad je trebao da pocne da jede tortu. Ceo dan je bio tuzan i samo je sluzavki ispricao svoj san jer je umela da tumaci snove. Rekla mu je da ce mu se brzo nesto desiti, da mi predstoji velika radost i da ce mu se do podneva desiti sve to. U medjuvremenu je njegov otac izasao iz crkve, sreo profesora koji mu je o Trti rekao sve najgore, dosao besan kuci, izmlatio ga kao nikad i kad je Trta pitao sluzavku kako je tako lose protumacila san ona mu je odgovorila da je pogodila jednu stvar, a to je da ce se sve vrlo brzo desiti. Vrapceva prica je o misu koji nije mogao da izadje iz svoje rupice od macka koji se namerio da ga pojede. Zapoceo je pricu sa mackom i dogovorili su se da macak ne dira njega, a da mu on dovodi druge miseve da ih pojede tako sto ce im reci da je macak liznuo rakiju i napio se. Dogovorili su se da mis izadje iz svoje rupice i pokaze ostalima da moze da skace po macku i slobodno se seta. Mis je doveo miseve i rekao im da je macak pijan, izasao iz rupe i poceo da skace po njemu i oko njega, i poceo da mu gricka brkove. Macak ga je u tom trenutku scepao u zube i rekao mu da nece dirati druge miseve, ali da ce njega ubiti jer je izdao svoj rod i da zna da ce tako sutra izdati i njega. I pojeo ga. Cvrcina prica je o njegovom bratu Peri koji je krenuo da cupa kose sestrinim lutkama. Majka ga je videla i istukla, a sestra se jako naljutila na njega. Posto je bio dobar lazov Pera je uspeo da ubedi sestru da su se lutke same pocupale jer su se posvadjale u ormanu, gde ih je sestra sklanjala od njega, koja je bila lepsa u izlogu, dok nije bila kupljena. Dronjina prica je o bogatasu koji je stekao veliko bogatstvo svojim radom, pomagao siromahe i nije bio cicija, ali je bio zabrinut da li ce njegov sin moci to blago da sacuva ili ce se pokvariti od silnih para za koje ni dan nije radio. Jednu noc je uzidao blago u zidove dok sin nije bio tu i pred jutro polomio prozore da izgleda da su pokradeni. Sinu je bilo zao blaga, ali jos vise oca, i poceo je da radi sve vreme stedeci. Ustedeo je za konja i rekao ocu da bi je stedeo sve vreme i da ce sa konjem vise zaradjivati i vise stedeti i da ce otvoriti malu radnjicu pa da ce jos bolje ziveti. Kad je otac to cuo, poslao ga je da kupi budak i naterao da razbije zidove. Kad je video blago, sin je pitao oca zasto je to uradio. Otac mu je rekao da je hteo da ga nauci kako je tesko steci i sacuvati bogatstvo. Moja prica (Nusiceva) je o Raki Pustoglavicu, jedincu sinu, jako nevaljalom i neposlusnom detetu. Roditelji su bili ocajni. Jednog dana odose u cirkus i otac vide dresera zivotinja kako izvodi svoju tacku sa raznim zivotinjama i ode kod njega sa molbom da vidi moze li mu pomoci oko sina. Dreser se slozi i dodje u njihovu kucu. Posto Raka nije hteo da mu pridje, on uze korbac i izmlati ga. Za ruckom Raka odgurnu tanjir sa supom, a dreser ga opet izmlati i rece roditeljima da mu daju da jede tek kad bude molio. Posle rucka mu zapreti ako ne nauzi sve sto ima do sutra, da ce lose proci. Sutradan je Raka sve naucio. Dreser objasni roditeljima da nije lepo decu vaspitavati batinama, ali da je to bio jedini nacin. Od tog dana Raka se potpuno promenio i deca su ga prozvala: Dresirani Raka. U tim pricama su jedan po jedan zaspali. Probudili su se umorni, nazuljani, smrznuti, gladni i zedni. Nisu znali sta da jedu, probali su tikvu,travu,zemlju,koru drveta, nigde nije bilo vode, a bili su suvise slabi da krenu u napad. U medjuvremenu su roditeli otkrili da dece nema kod kuce. Kad je pala noc majke su vec bile jako zabrinute, a ocevi besni. Sledece jutro skupise se ocevi i odoce kod Nacelnika i ispricase mu kako stoji stvar, a posto je ovaj bio dobar poce odmah da istrazuje. Prvo se raspitao o pekarskom kalfi, Dronji i saznao da ga je pekar istukao i oterao jer mu je ukrao 2 perece. Nacelnik naredi da se pretrazi suma i decu pred kraj drugog dana iznemoglu i sklupcanu na zemlji nadje jedan pandur sa batinom i zajedno sa magaretom ih zakljuca u svoj svinjac pun buva, pred noc im dade hleba i slame za spavanje. Ujutro, posto je dojavio Nacelniku da ih je nasao, povede ih u njihovo selo. Nacelnik dojavi roditeljima da sacekaju “hajduke” na putu da se ne bi brukali pred selom. Uprkos ocekivanjima dece da ce ih roditelji izljubiti srecni sto ih vide, ocevi ih odmah isprebijase. Ceda Brba je dobio batine i od bivseg gazde jer mu je iz zlobe kad ga je ovaj otpustio, rasekao dzakove sa brasnom, otsekao konopac za kantu za bunar i pustio kanarinca iz kaveza kog je gazda obozavao. 2 nedelje niko nije dosao na Hrastovo stablo. Svi su bili otpusteni iz skole. Celo selo im se smejalo. Posle 2 nedelje su se svi skupili sem Cede koji je presao da segrtuje kod jednog opancara. I tu su se zarekli da nikad vise nece praviti takve gluposti. | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:05 pm | |
| Ovo će obradovati omladinu koja dolazi ovde zbog toga što nisu pročitali lektiru. [You must be registered and logged in to see this image.] | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:05 pm | |
| Guliverova putovanja - Džonatan Svift ( Put u Liliput )
Beleška o piscu:
Džonatan Svift, jedan od najvećih i najpoznatijih satičara svijeta, rodio se godine 1667. u Dublinu, glavnom gradu Irske, od siromašnih engleskih roditelja. Kada je napisao satiru “A tale of a Tub”(Priča o buretu), koja je govorila protiv svećenstva nigdje ga nisu htjeli primiti za biskupa. Bio je vrlo omiljen u engleskom društvu i svatko tko je bio pismen čitao je njegova djela. Umro je 1745. god.
Vrsta djela: Putopisni pustolovni roman Vrijeme radnje: Krajem XVII. st. (1699/1700. god. ) Mjesto radnje: Liliput i Blefuscu Tema: Odnos čovjeka i patuljka Opisi:
Nasukavanje u Lilliput – Dne 5. studenog, kad u onim krajevima počinje ljeto, u gustoj magli opazi kormilar hrid na pedeset sežanja od broda; ali je vjetar bio tako jak da nas je natjerao ravno na nju, i brod nam se razbije. Nas šestorica spustimo čamac i uspijemo nekako da se otisnemo od broda i od hridine.
Krajolik kod starog hrama – Kraj oko mene učinio mi se samim vrtom, a ograđene njive, ponajviše po četrdeset četvornih stopa, nalikuju na same cvjetne lijehe. Te su njive izmiješane sa šumama od pol stanga, a najviše je drveće, koliko sam mogao rasuditi, visoko sedam stopa. jedna njihova igra – Ima još jedna zabava, koja se prikazuje jedino pred carem i caricom i ministrom predsjednikom, u osobitim zgodama. Car polaže na stol tri tanka svilena konca, duga šest palaca; jedan je modar, drugi crven, treći zelen. Ti se konci određuju za nagrade onima koje car izvoli odlikovati osobitim znakom svoje milost. Ceremonija se izvršava u svečanoj dvorani njegova veličanstva, gdje se kandidati moraju podvrći ispitu o svojoj vještini, koja je posve drugačija nego pređašnja, i takva da ni izdaleka sličnu nisam vidio ni u kojoj drugoj zemlji u novom ili starom svijetu. grad Mildendo – Tavanski prozori i kućna sljemena bijahu tako načičkani gledaocima te sam mislio da još nikad nisam vidio napučenije mjesto. Grad je prava četvorina, jer svaka je strana zida duga pet stotina stopa. Dvije velike ceste što unakrst presijacaju grad i dijele ga na četiri četvrtine, široke su pet stopa. Uličice i prolazi, u koje nisam mogao ulaziti, nego sam ih samo razgledao kako sam prolazio, široki su dvanaest do osamnaest palaca. U gradu se može smjestiti pet stotina tisuća duša; kuće imaju od tri do pet katova; tržišta i dućani obilno su opskrbljeni. careva palača – Vanjsko je dvorište četvorina od četrdeset stopa te obuhvaća dva druga dvorišta: u unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje, koje sam jako želio da vidim, ali sam razabrao da je to vanredno teško; jer velike kapije iz jedne četvorine u drugu samo su osamnaest palaca visoke i sedam palaca šitroke. No zgrade u vanjskom dvorištu u najmanju su ruku pet stopa visoke, pa ih ne bih mogao prekoračiti a da ih silno ne oštetim, premda su zidovi čvrsto građeni od klesana kamena četiri palaca debeli.
Karakterizacija:
Guliver – dolazi iz jedne obitelji koja se nastanila u Londonu. Bio je treći od pet sinova. Sa četrnaest godina išao je Cambridge, u Emanuel College. Izučavao je navigaciju, matematiku i druge znanosti koje su mu poslije trebale. Sreća ga je služila i u najgorim slučajeviman kao kada se spašavao nakon što je brod lupio o hridinu i razbio se, a on je rekao:“Što se zbilo s mojim drugovima u čamcu, ne znam kazati; ali sudim da su svi zaglavili. Ja sam pak plivao nasreću, a vjetar i struja gonili me naprijed. ” Spasio se, ali su ga zarobili patuljci Liliputanci. Dali su mu jesti i piti, a on je obećao da im neće ništa učiniti. “Priznaje, često ga je snalazila napast, dok su mu gore – dolje hodali po tijelu, da zgrabi prvu čterdesetoricu i tresne s njima o pod... ”, ali ga je pekla savjest jer je vrlo pošten i drži obećanja. Liliputanci su dobro postupali s njim i dali mu slobodu. Postavili su mu uvjete za slobodu, a on ih je “potpisao sve s velikim veseljem. ” Pošto je vrlo volio čitati i učiti, a dobro je pamtio brzo je naučio Liliputanski. Njegovu dosjetljivost pokazao je kad je uspio ugasiti požar – mokraćom. Vedra su bila premala da bi Liliputanci uspjeli ugasiti požar, a Guliver se jednostavno – pomokrio. Njegova dobrota i poštenje nije dobro prošlo jer je kraljeva pohlepa rasla te je htio više. Pomagao je Liliputancima u ratovanju s Blefuščanima (ukrao im ratne brodove), a kralj je htio potpunu pobjedu na što Guliver nije pristao jer je pravedan i ne želi se mješati u političke probleme dvaju država. Nakon osuđenja saznajemo da se čak i u njemu može pojaviti strah od malih ljudi, pa bježi u Blefuscu od kuda se vraća doma.
O djelu:
Djelo je vrlo zanimljivo, ali ima po mojem zvani “Kraljević i prosjak kompleks” – previše opisa. Da se pisac usredotočio na događaj djelo bi bilo zanimljivije. Isto tako želio bih reči da je u djelu mjestimice problem kao i u “Robinsonu Crusoeu” odnosno pisac spominje neke stvari pa kaže da će o njima poslije govoriti i to dovodi u zbrku. Djelo mi se vrlo svidjelo.
Osnovna misao: Dobro se uvijek ne vraća dobrim
Problemska pitanja:
1. )Sažeto ispričaj zbivanja. 2. )Plan uzbudljivih pustolovnih događaja u Liliputu. 3. )Stvarni i nestvarni događaji. 4. )Slikoviti ili uzbudljivi prizori 1. )
Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Guliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.
2. )
1. Liliputanci zarobljavaju Gulivera 2. Sklapaju dogovor s njim 3. Oslobađaju ga 4. Otima narodu koji su u ratu s Liliputancima brodove 5. Spašava ih od požara 6. Urote se protiv njega 7. Bježi u Blefuscu 8. Odlazi doma
3. )
Stvarni događaji i pojave: Požar , Brodolom , Rat. Nestvarni događaji i pojave: Liliputanci , Blefuščanci, Lik pravde.
4. )
Najuzbudljiviji dio knjige je, po mojem mišljenju, kada izbije požar. Guliver tada iskazuje svoju domišljatost. Jako je dobro opisan i vidi se koliko je pisac truda uložio u tekst. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:05 pm | |
| Mali princ - Antonie de Saint Exupéry
Pisac
Antonie de Saint Exupéry (1910 – 1944) francuski pisac, napisao je neveliko ali značajno delo – Mali Princ. Napisao je i romane Pošta za jug, Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot, Tvrđava. Osim što je bio pisac, Antoan de Sant Egziperi je bio vojni pilot i sudelovao je u II svetskom ratu u kojem je i poginuo.
Sadržaj
Mali Princ je živio na svojem malom planetu pod imenom B-612. On je bio jako usamljen na planeti, sa crvenom ružom. Crvena ruža je za njega bila sve. Ona mu je bila jedino društvo. Vodio je brigu o njoj. Princ jednoga dana odluči otputovati. Prolazio je kraj mnogih, također malih, planeta na kojemu su živeli raznoliki ljudi. Svi oni su bili veoma čudni, zauzeti svojim poslom i nisu imali vremena ni za što drugo. Na kraju je stigao na Zemlju, u Afriku. Hodao je pustinjom i naišao na osamljenog čoveka - pisca. Pisac je imao kvar na motoru aviona. Mali Princ i pisac su se upoznavali. Mali Princ mu je pričao o svojoj planeti i crvenoj ruži. Pričao je o tome kako je susreo veoma čudne ljude. Mali Princ je spoznao da su rad,prijateljstvo i ljubav vrijednosti bez kojih čovek ne može živeti. Princ je shvatio da je povrijedio crvenu ružu i odlučio se vratiti na svoju planetu. Pisac ga je tražio da ne odlazi, no Mali Princ je čvrsto odlučio i vratio se na svoju planetu. Pisac je pisao ovo delo u prvom licu. Ovde prevladavaju osećaji. Svi oni čudni stanovnici malih planeta su osobe modernog čoveka. Princa kod tih likova zapanjuje besmislenost, besciljnost i beskorisnost njihova rada, silna uobraženost i samoživost, te potpuno odsustvo ljubavi i razumijevanja prema poslovima što ih obavljaju. Tamo vlada duhovna pustinja. Pisac nam u ovoj pripovijetki dočarava stvaran svijet i želi da ljudi budu što sličniji Malom Princu. Lica
Mali Princ je glavni lik u ovoj pripovetci. On je osamljen. Ima osećaja i ljubavi prema svakome. Bez svoje crvene ruže ne bi mogao živeti. Zaljeva ju svaki dan i s njom razgovara. Njoj poveruje svoje probleme. Nikada ju ne bi mogao ostaviti da se sama bori za život sa četiri trna.
Mjesto radnje
Radnja se odvija u svemiru na malim planetama i na Zemlji u Africi, pustinji Sahari.
Dojam
Ova pripovijetka me potiče na razmišljanje o ljudima i o samom sebi, o ponašanju prema drugima. Pripovijetka me se jako dojmila jer opisuje ljude, kakvi zbilja jesu. Nadam se da su druge knjige slične ovoj.
---------- Post dodat u 04:20 PM ---------- Prethodni post je napisan u 04:19 PM ----------
Prokleta avlija - Andric Beleška o piscu: Istaknuti romanopisac, pripovedač, pesnik i esejist. Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Detinstvo je proveo u Višegradu, gde je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gde je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima. Kao srednjoškolac i student Andrić sudeluje u naprednoj delatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svetskog rata živi povućeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih dela. Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. župančića, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pesama u prozi Nemiri. Između dva svetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovedaka Nove pripovetka, Priča o vezirovom slonu, Lica … Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću … Godine 1956. Dobio je povelju za životno delo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Likovi Ćamila: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Čamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima nameru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ućenjem, za znanošću, želja za knjigama, a verojatno oni nisu ni znali šta je sve to. Možemo reći da se Čamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gde učeni i bogati mogu također brzo postati bezpomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili. Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva dela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje “povesna ličnost” te tamnice. Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti. Analiza dela Delo Ive Andrića Prokleta Avlija jedno je od njegovih najvećih dela. Delo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliču, u njima Čamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Čamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd. Tim naćinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom delu Prokleta Avlija. Tematika u Andrićevim delima Andrić se u većini svojih dela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priće vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povesne priće već što tajnovitije i čudnije priće. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit čovekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška. Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim delima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike. Stil pisca Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem znaćenju riječi. Početkom 20-ih godina opredelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je ćinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928 .godine većina se pisaca u znaku protesta vraća materinom jeziku i svoja dela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
__________________ Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:06 pm | |
| Smrt Smail-age Cengica
Beleška o piscu :
Ivan Mažuranić se rodio 1814 god. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873.g izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina. Umro je 1890.g. Ivan Mažuranić je napisao spev "Nenadović Rado", ljubavnu pesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pesmu "Vjekovi Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV pevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-age Čengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.
Vrsta pesme: Umetnički ep Vrsta stiha: Slobodni Mesto radnje: Hercegovina Vreme radnje: XVI vek Tema: Krvnički život Smail-age Čengića Lica: Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk Ritam : umereno polagani
Sadržaj pesme :
AGOVANJE
Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić. imao je puno robova, Crnogoraca. Budući dfa je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladiča. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajuči tjela ubijenih Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.
Stil: epiteti (lijepo,hladnoj,gladna,planinskog) personifikacija (zadrhtaše ta vješala tanka) kontrast ( zadrhtaše ta vješala tanka, al nepisnu Crnogorčad mlada) arhaizmi (dželate, arslan) onomatopeja ( Krcnu kolac njekoliko puta Zviznu pala njekoliko puta )
NOĆNIK
Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca
Stil: epiteti (ljući, gorski, sviloruna, malenoga) kontrast ( Sunce zađe, a mesec izađe )
ČETA
U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudi i svoj narod.
Stil: epiteti (mala, noćna, tamna, brze ) kontrast (Malena je, ali hrabra ) usporedba (Već ko' tajni glas duhova ) metafora ( Studen kamen prima život ) onomatopeja ( Ni tko šapće, ni tko zbori, Ni tko peva, niti se smije )
HARAČ
U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi ih kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada hrabra četa je napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.
Stil: epiteti (lijepo, ljuta, debela, žuti, nevesela) gradacija ( Hljeba, hljeba, gospodaru ! Ne vidjesmo davno hljeba !) usporedba ( Riknu aga ko' bik ljuti ) metafora ( Ljuta glada i nevolje ljute )
KOB
Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.
Stil: epiteti (zlatno, žalosno, tužno) personifikacija ( Čija 'e ovo ponosita čalna ? ) arhaizmi ( izba, gataj ) ponavljanje ( Čije 'e ovo ... )
---------- Post dodat u 04:23 PM ---------- Prethodni post je napisan u 04:21 PM ----------
Tvrdica - Molijer
Molijer, pravim imenom žan-Baptist Pokelan, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu,a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vraća , kad je imao 36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”.To kazalište deluje uglavnom u Lyonu, Avignonu, Grenobleu, Rouenu.Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu.U kraljevskoj palači družina ostaje sve do Molierove smrti.Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik.Nakon njegove smrti pravnicima je trebalo tjedan dana , da popišu njegovo bogastvo.Naslijedio je od oca dobar dio tog bogastva, ali je svojim radom uvećao bogastvo. Dela su mu:Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kaćiperke, Škola za žene, Don žuan, Mizantrop, Tvrdica, Građanin-plemić, Učene žene, Umišljeni bolesnik. Klasicizam i Molijer Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osećaja.Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u Molijervu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašću”. Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Molijer njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smešne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni će joj pronaći razlog i kazati vam zašto se oboljeli”). Glumci su u Molijervo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa zbog toga se Molijer okomio u svoji delima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež. U svojim delima Molijer poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mesta i radnje.Što susrećemo u Molierovim komedijama. Moral ili razum? Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne? Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka , budući da je upitanju njihov bolji život , dovest će do promena u tadašnjem društvu i umetnosti. Čast i moral postaju jedna nedeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokući smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga. Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum , su samo sredstva da se dokući smisao našeg života, njegova bit i esencija. Komika Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao. Molijer se u svojim delima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori decu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odeću), Harpagonovo lihvarenje itd. Harpagon iliti tvrdica Gde?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo , Harpagon je tu i kani ostati gde je.Namerava do kraja večnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću.Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je škrtost centralna tema Molijerve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima koja dovode gledatelja do smeha a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav? Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više zaradio , za njega je način života a škrtost njegovo biće u cjelosti. Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvetu njegov je najslađi san. Gospodin je Harpagon čovek koji je od svih ljudi najmanje čovek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najne- darežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost tako da razveže kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost.A riječ dati tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego:Posuđujem vam ruku. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:07 pm | |
| Orlovi rano lete - Lektira Lektira, prepricano delo, likovi. Likovi ORLOVI RANO LETE o jovancetu-on je snalazljiv,hrabar,pravi harambasa,lukav je,glavni u svojoj druzini,zeleo je svakom da pomogne jako je pozrtvovan stric-najvisi u skoli,siroce bez majke i oca,snalazljiv lukav i hrabar,tvrdoglav lunja-tiha cutljiva desetogodisnja devojcica,ima 6 culo koj joj pomaze u zivotu,mirodjija u svakoj corbi lazar macak-prgav decak,uvek je za svadju,nije se plasio nikoga,vesele cudi,okretan,otvoren i veliki majstor,na tavanu je imao citavu malu radionicu licni utisak-svidja mi se hrabrost i snalazljivost decaka i lunje.za ovako nesto jje potrebna velika sloga i hrabrost.Volela bih da sam se nasla u njihovom drustvu. tema-ova prica govori o snalazljivosti i hrabrosti slozne druzine.Oni se u teskim trenucima ponasaju kao odrasle osobe. prepricavanje-novi nastavnik u skoli ih je redovno tukao,i zbog toga su ogrceni i organizuju hajducku druzinu.grade kolibu u prokinom raju u logoru tepsiji.Bilo ih je sve vise i vise.NAjbitni likovi u druzini-stric,lazar macak,lunja,djogo potrk,vanjka,nik djulbrk,nikolica sa prikolicom,na celu harambasa jovance i kuca zuja.bili su organizoovani.Zakleli su se na grobu HAjduka Jovanceta na vernost.Na kolibi je pisalao-``ovde zivi hrabra ceta harambase Jovanceta``.Pronasli su neku pecinu i u njoj je bilo jezerce.ali oni su se plasili da udju u njega.Ucitelj je rekao roditeljima da im deca ne dolaze u skolu.trazili su decu da ih izgrde i posalju u skolu.poljar lijan je otkrio njihovu kolibu,upao je u njihovu zamku ali je ipak izasao,na kuci im je napisao da im preti velika opasnost zato sto mu je bilo zao njih..Roditelji i knez su opkolili logor.Zarobili su celu druzinu osim jovanceta.Nikoletina Bursac,Stricev rodjak ih je branio,jer je nepravda da ih ucitelj bije.i jovance se predao i nije vise bilo opasnosti ali njihovo hajducenje se time zavrsilo.RAt je poceo i svi su otisli yu vojisku pa i nikoletina.Skola nije radila.Nemci trazili da svi vrate oruzije a jovancetova druzina je obavestavala narod kada nailaze nemci.ustase su pucale u strica ali ga nisu ranili.Zbog sv9oje hrabrosti druzina je kasnije sa nikoletinom otisla u rat. o lunji Lunja-povucena devojcica,uvek se druzila sa decacima,sve dala da bi usla u njihovu cetu.Volela dugonog Strica,i on je nju voleo ali se stideo da to kaze pred decacima pa je stalno terao od sebe.Da bi usla u cetu bila je spremna i da je profesor istuce,ali ipak kada joj je prisao ona se uplasila i iskocila kroz prozor........ BRANKO ĆOPIĆ: ORLOVI RANO LETE Vrsta djela: Roman Tema: Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom Ideja: Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo. Glavni likovi: Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom. Kratki sadržaj: U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu - jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole. Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju. | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:07 pm | |
| Romeo i Julija - Šekspir
Ponešto o autoru:
William Shakespeare (1564-1616) je bio jedan od najboljih dramaticara i pjesnika Elizabetanske Engleske, i smatra se jednim od najtalentiranijih pisaca svih vremena. Napisao je 36 drama, 154 soneta i 2 narativne pjesme. Od toga su najpoznatija djela: Kralj Lear, Otelo, Hamlet, Romeo i Julija, Macbeth.
Karakterizacije likova:
Romeo- mladi sin Montekijev, smmrtno zaljubljen u Juliju, hrabar, pošten i spretan na rapiru Julija- kci Kapuleta, strasno voli Romea, mlada, pametna, odana Monteki i Kapulet- starješine daju zavadenih kuca, vrlo tvrdoglavi i “slijepi” Paris- mladi grof i knežev rodak, koji želi oženiti Juliju Tibaldo- ratoborni necak gospode Kapulet, stalno traži priliku da zapocme tucu Monah Lavrentije- franjevac koji pomaže Romeu i Juliji da se vjencaju Dojkinja- Julijina dojkinja, koja ju savjetuje i pomažu u svemu[/size]
Osnovne crte fabule:
Romeo se na jednoj zabavi upozna s Julijom, te se njih dvoje zaljube. Svoju ljubav ne smiju otvoreno pokazati, jer su pripadnici smrtno zavadenih porodica. Zato Romeo dalazi u Julijin vrt kriomice i predlaže joj da se potajice vjencaju. Julija pristaje, pa Romeo odlazi kod monaha Lavrentija i dogovara tajno vjencanje. Lavrentije ih vjenca, ali istog dana Tibaldo napadne Romeovog prijatelja Merkucija i dok ih Romeo pokušava razdvojiti Tibaldo probode Merkucija. Tibalodo izazove i Romea, te ga Romeo probode. Buduci da je knez zabranio borbu izmedu obitelji, pod prijetnjom smrtne kazne, Romeo bježi kod Lavrentija da ga ne bi uhvatili. Knez ga ipak ne osuduje na smrt nego na prognanstvo. Prije nego što ode iz grada Romeo proved noc s Julijom i iako mu teško pada odvajanje od Julije on ipak ode u Mantovu. Nakon što Romeo odo, Julija sazna da se mora udati za grofa Parisa ili ce je se otac odreci. Ona odlazi kod Lavrenitija, a on joj daje uspavljujuce sredstvo, od kojeg ce izgledati mrtva. Lavrentije pošalje i pismo Romeu da dode po Juliju u obiteljsku grobnicu. Julija popije otrov i svi misle da je mrtva. Ali Romeo ne dobija pismo od Lavrentija i ne zna za prijevaru. U meduvremenu Baltazar, Montekijev sluga, dolazi kod Romea sa viješcu da je Julija mrtva. Romeo na to ode kod apotekara i kupi pravi otrov i odlazi u Veronu u grobnicu Kapuleta. U to vrijeme Lavrentije doznaje da Romeo nije primio pismo, pa uzima željeznu šipku i odlazi na groblje izvuci Juliju koja bi se uskoro trebala probuditi. Ali Romeo stiže prije i o dvoboju ubije grofa Parisa koji je došao položiti cvijece na Julijin grob. Romeo ulazi u grobnicu i misleci da je Julija mrtva ispija otrov i umire. Tada dolazi i Lavrentije, a Julija se budi. U meduvremenu je Parisov paž pozvao stražu i Lavrentije želi odvesti Juliju na sigurno. Ali Julija ne želi poci, a kako se straža sve više približava Lavrentije bježi ostavljajuci Juliju samu. Julija vidjevši Romea mrtvog uzme njegov nož i sama sebe probode. Uto ulazi straža i vidjevši što se desilo pretraži groblje. Nadu Lavrentija koji im sve ispripovjedi, a Kapulet i Monteki shvate kakvu su glupost ucinili i pomire se.[/size]
Mjesto i vrijeme u dijelu: Radnja se odvija u Veroni i Mantovi nešto prije Shakespearovog vremena, tj. oko 14. 15.st Tema djela je nesudena ljubav Romea i Julije. Ideja djela je dokaz da ljubav uvijek nalazi put, a da se tvrdoglavost ne isplati. William Shakespeare
[size=18]ROMEO I JULIJA II verzija 1. KRATAK SADRŽAJ
UVOD: Vec u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svadi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svada koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslucujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija. POCETAK: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dode na zabavu. ZAPLET : Na zabavi Romeo susrece Juliju. Izmedu njih se rodi ljubav, cista i iskrena, bez ogranicenja koje namece mržnja izmedu njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaca pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjencaju VRHUNAC : U jednoj svadi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeci osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeci, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuduje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjecaji prema Juliji prijece ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza. RASPLET: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemica. Zbog vjecne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeci sprijeciti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reci Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleci da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život. KRAJ: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali clanovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvacaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i cistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesrecu.
2. SOCIOLOŠKA I PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA GLAVNIH LIKOVA
Romeo je mladic iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki nacin žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeduje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji. “Zublja sama Nek od nje uci sjati. Djeva ta Na crnom plaštu mrkle noci sja Ko alem kam na uhu crne žene – I nije vrijedan svijet krasote njene. Uz druge djeve kao snježna, cista Golubica u jatu vrana blista. Kad ples se svrši, ja cu je potražit I uz nju blagu divlju cud cu razblažit. Sad vidim da je to mi prva ljubav Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74 Romeo shvaca da je sreo sudbinu te je spreman uciniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reci da je poduzetan i hrabar mladic. Pun je vedrine i mladenackog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju. “Dvije ponajljepše zvijezde na nebu U nekom poslu sad odilaze I mole oci njene neka sjaju Na njinoj stazi dok se ne vrate. Ej, da su njene oci tamo gore, A zvijezde tu u glavi njezinoj, Od sjaja njenih obraza bi zvijezde Potamnjele ko svijeca od sunca, A njezine bi oci na nebu Obasjale sav svemir takvim sjajem Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83 Julija potjece iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom oznacit ce njen život. Shvaca kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka. “Iz ljute mržnje nice ljubav medna! Ah, prekasno te ja upoznah bijedna I nemila je srca mog sudbina Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78 Spremna je odreci se svega, pa cak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom. “Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo? O zataji oca svog, Odbaci ime to – il ako ne ceš, Prisegni da me ljubiš, pa cu ja Poreci da se zovem Capuletti. ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim? JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin Jer ti si ti i bez tog imena. “Montecchi” nije niti ruka niti nnga Niti lice niti trup ni drugo ništa Što pripada muškarcu. Drugo ime Na sebe uzmi – ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi Mirisalo i s drugim imenom. Baš tako bi Romeo, da i nije Romeo, svu milinu svoju divnu Sacuvao i bez tog imena. Romeo moj, odbaci svoje ime Jer ono nije dio bica tvog, I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84
3. TEMA
Sjajna, cudesna, neiscrpna, duboka i velicanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu pricu strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.
4. IDEJA
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i pocetak najvece tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki nacin bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeduje mržnju.
5. METAFORICNOST
Metaforicnost u ovom romanu uocava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima izmedu Romea i Julije. 1) “ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana I brazgotini taj se podsmijeva – Al tiho! Kakva svjetlost prodire Kroz onaj prozor tamo? To je istok, A Julija je sunce. – Sunašce, Izadi sada i udavi mjesec, Što zavidan je, smucen vec i blijed Od bijesa što si ljepše ti od njega, A služiš njemu. Zato nemoj njemu Da služiš više kad je zavidan. Livreja mu je vestalska zelena I bijela, kakvu tek budale nose – Odbaci je –“, citat, str.82 2)”A bujna glazba tvog jezika Nek objavi svu srecu naših duša Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108
6. NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU
Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret izmedu Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju. Susret Romea i Julije zanimljiv je jer oznacava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obicne ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio znacajan. Borba izmedu Tibalda i Mercuzija takoder je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio oznacava pocetak ove citave tragedije i sudbonosnih dogadaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja izmedu dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteca ljubav koja se, prema prici, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugacijim okolnostima tijek ovih dogadaja krenuo prema sretnijem kraju. “LORENZO. E, takva divlja naslada imade I divlji kraj – u slavlju svome gine, Baš ko barut, kad se s vatrom združi, U isti tren se s njom i raspline. I najsladi se med nam gadit stane Kad okus mu je najugodniji Jer jeduci uništavamo tek – Pa zato budi umjeren u milju, Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107 “LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95
8.DOJAM O KNJIZI
[size=9]Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to prica o kojoj se vec sve zna. Zatim sam je poceo citati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu cini posebnom je da od pocetka naslucujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeca i u najsretnijim trenucima u prici. U tome je sva ironija ovog djela. Ova ce prica uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjecau ljubav. Ona ce uvijek buditi mladost i uzbudenje u covjekovom srcu. “Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit dogadaj ili nije, nece se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romanticnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet ce vjecno u ovoj tragediji.” Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:11 pm | |
| Detaljnija analiza
Zločin i kazna - Dostojevski
O PISCU:
Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme. ----------------------------------------------------- U središte svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder poniženog i uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Vec na pocetku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života cija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješcu i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, cine mu se kratke zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi. Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su cinovi ne samo motivirani njegovim shvacanjima etike, vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zlocin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj, socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideološki roman izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Vec u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost. Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog covjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje ce mu omoguciti da postane dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu. Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin. SADRŽAJ:
Zlocin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana. Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopce zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s predoumišljajem i na taj nacin razmatra se ideološki zlocin uopce. Ni istražitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješcu-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zlocin – zlocin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio. LIKOVI:
Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom sviješcu, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju. “Na nježnim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit..... On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu.” Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica “To je bila sicišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u njenim ocima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost.” Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna “To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...” Marmeladov – covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj “To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.” Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir “To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”
Nastavak:
Dimitrije Prokofjic-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe “To je bio neobicno veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je, u društvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.” Petar Petrovic Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i podmukao “To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time što zastade na vratima gledajuci oko sebe uvredljivo – ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.” Sonja – dobra, kršcanski požrtvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama “Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.” Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna “Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”
Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz “Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci.” Porfirije Petrovic – inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obicni policijski službenik “Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.” Arkadije Ivanovic Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život “Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”
PEJZAŽ:
“Nad gradom je ležala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvece i žbunje, i najzad onaj žbun...” “Na ulici je bila strašna vrucina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...” Opis sobe “To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž citavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe. To je bila Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.
MORALNE I PSIHOLOŠKE KRIZE GLAVNIH JUNAKA U ROMANU ''ZLOČIN I KAZNA''
Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' može se svrstati u psihološke romane, što potiče iz moralnih i psiholoških odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne čudi da je stvorio roman trajne vrednosti, koji predstavlja neiscrpni izvor tumačenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja društva, ali u tom društvu dominira beda, pa se čovekova egzistencija, u ovom slučaju primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao ključno pitanje, ali i objašnjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistička crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je težište i suština romana usmerena na samog Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, glavnog junaka, i njegove motive za dela koja čini. Tumačenje psihologije glavnih likova umnogome olakšava česta upotreba unutrašnjeg monologa u piščevom stilskom izrazu. Ovo remek-delo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je čitalac uz ubicu i njegov zločin, ali je nezaobilazna i za tumačenje najbitnija, njegova unutrašnja borba. Glavni junak nije zle duše. On čak i nije hteo da pokrade staricu, zelenašicu. Njegova motivacija leži u osnovnoj ideji o zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi zahvaljujujući tuđoj nesreći. Splet je okolnosti koji je naveo Raskoljnikova da je ubije sekirom – siromaštvo, beda i uopšte, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kome je živeo. Naravno, ne i opravdanje za zločin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumćare i nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog ideala. Na sreću ili nesreću glavnog junaka, istražitelj je dobar poznavalac ljudske duše, dovitljiv je i lukav policajac koji u čitavom romanu steže obruč oko glavnog junaka. Najbolje dat psihološki karakter likova vidi se baš u komunikaciji između ubice i policajca. Postavljena su brojna etička i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio svoje moralne i psihološke dileme. Mnogobrojni su likovi u romanu, ali za moralni i psihološki rasplet glavnog junaka najbitnija je Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja zločina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konačno nalazi volju za životom u ljubavi prema Sonji i Bibliji. Svi likovi su psihološki dobro osmišljeni, ali je najizrazitije oslikan baš glavni lik sa svim moralnim i psihološkim pitanjima običnog čoveka. Tumačenje pobuda glavnih likova uslovljeno je i prostorom i vremenom prikazanim u romanu. Prostor je veoma skučen, a samim tim dočarava i životni stil glavnih junaka i njihovih položaja u društvu. Vreme je takođe oskudno, svega devet i po dana (dva pre ubistva i šest posle ubistva). Ostatak vremena je umetnički raspoređen na suđenje, odlazak u Sibir, odnos sa Sonjom... Raskoljnikov ima sve odlike duple ličnosti. S jedne strane, on je principijelan, statičan i nepromenljiv u stavovima, ali s druge strane, itekako reaguje na spoljašne događaje i izrazito je netrpeljiv prema društvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda i principa u njemu. Mlad je čovek, bivši student, obdaren je lepotom, pameću, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom životno nametnutog siromaštva, patnje i usamljenosti. Celi život njegov, žalosno, ali istinito, može se svesti u tri faze, a sve se okreću oko počinjenog zločina – pre, za vreme i posle zločina. Racionalna priroda i snaga duha ga dovode do savršene podloge za zločin. Vidljivo je kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odlučuje za zločin. Očito je nemiran i zbunjen, i naravno preplašen, ali je interesantno da u samom zločinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje psihološki i moralni pakao ovog mladog čoveka. Jednim delom zna da mora prikriti zločin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba neprestano traje, lomi ga, uništava. Naizgled hladan, racionalan, siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i uloženi napor da se prebrodi kriza. Danonoćno proživljava ono što je učinio, što ga dovodi do duševnog i fizičkog uništavanja. Sestrine suze i majčinu smrt ne može da prevari u svojim izmučenim osećanjima. Svojom jakom ličnošću, Sonju navodi na žrtvu, što se vidi u njenom dolasku za njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najveća moguća kazna, mnogo veća nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog čina, pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom. Velika je muka ovog mladića koji je beg iz krajnje neimaštine video u samo jednom potezu. Odlučivši da izvrši zločin koji će mu zagorčati život, i ne sluti da više nema puta do poštenog i normalnog života, jer za zločin nema opravdanja. Može se pronaći razumevanje za njegove moralne i psihološke krize, može se razumeti starica koja je svojim načinom života dovela indirektno do svoje smrti. Razumevanje ličnosti postoji, ali je sigurno da opravdanja za zločin nema!!! Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:12 pm | |
| DERVIŠ I SMRT - Mesa Selimovic "Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku." Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču. "Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi. Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje. Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati. U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom. "Jesi li zadovoljan?- upitao je, gledajući me mirno. Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem. Ne možeš me ubiti. Nitko ne može. Precjenjuješ svoje snage. Ne precjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe. Onda postojim. I utoliko gore po tebe." Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?! U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen. Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda." Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi. Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene." Ahmed će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta. Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca. Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje." Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor. Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan. Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu." Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore. Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao. Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega. Drugi dio Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo. Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće. Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio. Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg. Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju. No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad "Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar. Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju. Ne moraš. Odluči po savjesti. Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio." Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje. Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio. "Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život." "Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku." Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:13 pm | |
| BORISLAV STANKOVIĆ -Koštana
Ulaze devojke i pevaju, Vaska grli i ljubi Kocu, dolazi i neka Stana, Vaska i nju moli da igra s njom, Stana nešto plače, ogovaraju Koštanu, kažu da njihov brat kupuje Koštani haljine; dolazi njihov otac Hadži-Toma, nešto je nervozan i besan, govori kako je štedljiv, kako ne ide u kafane, kritikuje svog sina što pije s cigankama i majku što samo kuka; dolazi Kata (majka), Toma viče na nju što ne pazi na sina, što ništa ne radi po kući, kaže joj da ide da vidi kako joj sin pije u ciganskoj kafani; dolazi Arsa (predsednik opštine) čestita Tomi Uskrs, Toma mu se žali, i dalje je besan, kaže da mu se kuća raskućila, dolazi Vaska, Arsa joj naređuje da ide kući i da pomogne majci da dočekuju goste; Toma i dalje viče i besan je, seća se šta su mu govorili kako treba da čuva sina od maleckog pa do velikog čoveka, da ima ko da mu oči zaklopi kad umre; pričaju o Koštani, tj. šta drugo ciganima ostaje da rade, sem da sviraju i igraju; Arsa se takođe žali i da mu je i kuća i opština puna, svi dolaze nešto da se žale i tužakaju, ne zna da li da uhapsi svoje komšije što igraju s Koštanom ili nju opet da protera, sve se nada da će se već jednom udati, pa da će ostali prestati da trče za njom, kaže da ona neće da se uda, mnogi je prose, ali ih ona sve odbija; ođednom upada policajac i govori Arsi da daje otkaz, da ne može više da izdrži, Toma kreće po sina; ulazi Kata, proklinje i sina i ciganku, vrača sa zrnevljem i proriče: “Postelja mu prazna, put dalek i krvav”, moli Boga da ne bude krvi, ništa njenom sinu da se ne desi; U Sobini, Vranjskom predgrađu, sede na stepenicama ispred jedne kućice Marko (Tomin vodeničar) i Magda i osluškuju, uz svirku dolaze Koštana, Stojan (sin Tomin) i Salče i Grkljan (Koštanini otac i majka) i pevaju, Stojan se grli sa Magdom (očigledno svojom dadiljom) i Markom, Koštana se raspituje kod Magde za neku goru, peva; dolazi Mitka, govori kako neće još dugo živeti, verovatno je veoma pijan, govori kako je nekad i on bio mlad; Stojan hoće da ubije Koštanu zato što je voli, daće joj sve dukate, ona kaže da neće pare od njega, Stojan krene da je ljubi, ova beži kod majke; Mitka viče sa čardaka Koštaninog oca da je dovede da nastavi da peva, baca joj dukate, ljuti se na brata (Arsu) što ga je oženio, tj. zarobio, preti ciganima da će da ih ubije, ovi moraju još tužnije da mu sviraju, ne da Koštani da mu priđe, proklinje brata što ga je oženio, što mu nije dao svet da vidi, govori Koštani koju pesmu da mu peva, kako da stoji, mintan da skine; dolazi Marko i najavljuje hadžijin dolazak, ulazi Toma kritikuje Mitketa, viče na Magdu, pa na Stojana, on odlazi pokunjen, Magda moli Tomu da se ne ljuti, da sedne da pojede hleb i so, jedva ga nagovaraju da se smiri, tj. da sedne; Koštana hoće da ide, da ne smetaju Tomi, ali Mitke ne da; Marko daje Tomi pare da da ciganima da se ne priča kako su ljudi sa Tominog imanja otišli gladni, Magda opet moli Tomu da se ne ljuti na nju; Toma se misli u sebi kako Koštana ima lep glas, hoće da poruči neku staru pesmu što mu je još Salče pevala; i Toma je pao u zanos pesme i on igra i peva i pije; Stojan spava kao zaklan, Stana ga stalno obilazi; Stojan se budi, sanjao je ciganku i priča kako je voli, dolazi Stana, on je tera, dolazi Kata, Stojan i nju tera, ne da da ga pomiluje po čelu, majka plače što se sin na nju ljuti; dolazi Toma zagrljen sa Koštanom, verovatno pijan, kaže da nema sina, da nema ženu, govori kako želi da bude mlad, oseća se neiživljeno, daje Koštani dugate, ova mu peva; ulazi Stojan i govori Koštani da je najobičnija ciganka i odlazi, a Toma besan uzima pušku i govori ko je gazda u kući, hoće da ubije Stojana, dolazi Arsa, tera Mitketa kući, tera i cigane, Toma ne da da Koštana ide, kaže Arsi da ako je pipne postaće mu neprijatelj, Arsa govori Koštani da se napravi bolesna; Mitkina kuća, dolazi Mitka sa ciganima, naređuje im da mu sviraju "njegovu pesmu", Grkljan ne zna koja je to "njegova pesma", a Mitke kaže da ne zna ni on, da tu pesmu samo noću i u snovima čuje, jako je tužan, oseća se kao proklet, Koštana mu peva, Mitke je jako tužan, hoće da se ubije; tu upada Arsa sa pandurima, bije cigane, Mitke neće da priča sa bratom, tj. sa Arsom, on mu govori da će ga ubiti ako ga još jednom vidi u kafani ili ako ga uhvati da se veseli sa ciganima, Arsa se kaje što je jednom sprečio oca da ubije Mitketa, a spominje i majku što je obuzdavala i njega i oca da ne tuku Mitketa, Mitke govori da majku ne spominje, kaže da je majka samo u jednom pogrešila: što je njega mlađeg rodila, pa mora da sluša starijeg Arsu, Arsa tera Mitketa kući; okreće se Salčetu i Grkljanu i dere se na njih, Grkljan govori kako nije ništa kriv, kako je Salče naučila Koštanu da peva i da igra, Arsa naređuje da ako za nedelju dana ne udaju Koštanu, neće više za njih da čuje, ako neće živa da se uda-udaće se mrtva i to za onog Asana iz Banje, Salče plače, moli Arsu da to ne radi; Svatovi, neki kmetovi čuvaju Koštaninu kućicu da ne bi pobegla, Koštana je tužna, neće da se uda, pogotovo ne za Asana, moli kmeta da je pusti da ide, dolazi Stojan, hoće da otme Koštanu, govori joj kako je voli, kako će da je odvede, svet da je ne vidi, ona se predomišlja, neće da beži sa njim, neće da služi u hadžijskoj kući, iz sobe da ne sme da izađe, Stojan je slomljen, sve je zbog nje odbacio, a ona je odbacila njega, govori Marku da poruči njegovoj majci da joj se Stojan vraća kući; ulazi policija, došli su po Koštanu, čekaju Salče da se Koštana s njome oprosti, dolazi Mitke, opet neviđeno pijan, hoće nešto da da Koštani, ova ga grli, moli ga da je ne da, moli ga da je vodi, ne zna ni ona sama kuda, Mitke opet govori kako će i on jednog dana da umre, plače i on i ova ciganka, govori kako po naredbi brata ne sme više da ide u kafane da ga sramoti, sad mora da bude kod kuće sa ženom i decom; prekida ih neki policajac, Mitke i Koštana se opraštaju, Mitke joj briše suze, govori joj da ide, da bude jaka – treba da se uda, daje joj dukate, teši je; Koštana ulazi u kola, dotrčava Salče da se pozdravi sa kćerkom, a ova je odguruje sa rečima: "Ćuti stara!" Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:14 pm | |
| Tihi Don - Mihail A.ŠolohovGotovo sav svoj život proveo je Šolohov na Donu, živjeci sa kozacima. Stoga nije neobicno što je Don s kozacima glavna tema njegovog književnog stvaralaštva. Svojevrsna prethodnica Tihom Donu bile su Šolohovljeve "Donske pripovijesti". Vec u njima on se bavio kozackim pitanjem a one same obuhvataju razlicite vremenske periode: periode Šolohovu savremene i periode prelomne za istoriju Rusije i Podonja. Tihi Don je najvece djelo poslijeoktobarske ruske književnosti i zasigurno jedno od najvecih uopšte u XX vijeku. Ovaj roman u cetiri knjige nastajao je 15 godina: I i II dio štampani su 1928. i 1929., III-1933. a posljednji IV-1940. Radnja romana obuhvata razdoblje od maja 1912. do marta 1922. godine. To je ujedno i period velikih zbivanja kako u svjetskoj tako i u ruskoj istoriji:I svjetski rat, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Gradanski rat. Ruše stare norme morala i života uopšte, nastupa novo doba koje je u duhu "oslobodenja radnog naroda od kapitalistickih ugnjetavaca", "pravilne raspodjele" (svakom prema potrebi, svakom prema radu, itd.). Novi junaci su Marks, Engels, Lenjin. Krst, novi, bolji ljudi (boljševici) MIJENJAJU zvijezdom, srpom i cekicem. Medutim, postoje i ljudi i etnicke skupine kojima novi poredak ne odgovara i oni se bune te je ljude Šolohov nastojao da prikaže i to mu je veoma zamjereno. Za ovo veliko djelo M.A.Šolohov je dobio Nobelovu nagradu u cijem obrazloženju stoji: "Za umjetnicku snagu i istinitost kojima je u svojoj donskoj epopeji opisao istorijsku epohu života ruskog naroda." Fabula: 1.Porodica Melehovih.Grigorije i Aksinja 2.Koršunovi.Grigorije se ženi Natalijom 1.Trgovci Mohovi. 2.Radnici i Štokman-boljševicka skupina 3.Grigorije napušta kucu i bježi s Aksinjom 4.Natalija pokušava da se ubije.Natalija rada 5.Grigorije odlazi u vojsku 1.Natalija se vraca Melehovim 2. HAPŠENJE Štokmana. Rat 3.Natalija i Aksinja 4.Grigorije odlikovan 5.Aksinja i Listnicki.Grigorije se vraca kuci 1.Rat 1916.Nezadovoljstvo.Buncuk 2.Natalija rada blizance 3.Februarska revolucija 1.Rat 1917.Kozaci se vracaju.Oktobar 2.Grigorije sa boljševicima 3.Crveni i bijeli-sukob.Potjolkov i Cernjecov 4.Grigorije ranjen dolazi kuci 5.Ratne operacije 6.Grigorije sa bijelima 7.Potjolkov.Valet 1.Rat u aprilu 1918.Rascjep u kozaštvu 2.Listnicki se ženi,napušta Aksinju 3.Stepan se vraca iz zarobljeništva,Stepan i Aksinja 4.Grigorije komandant,dolazi kuci i vraca se 5.Miška Koševoj ubija Petra 6.Ustanici prelaze na lijevu obalu Dona 7.Aksinja i Grigorije 8.Miška Koševoj ubija Grišaku,pali kuce 1.Aksinja i Stepan.Aksinja,Stepan,Grigorije 2.Grigorije i general 3.Natalija umire 4.Raspad donske vojske.Grigorije se razboljeva 5.Darja se davi u Donu 6.Grigorije,Prohor i Aksinja odstupaju 7.Umire Pantelej 1.Grigorije stupa u Crvenu armiju 2.Koševoj i Dunjaška 3.Umire ILINIČNA 4.Grigorije demobilisan.Grigorije i Koševoj 5.Grigorije i Fominova banda 6.Bijeg Grigorija i Aksinje 7.Umire Aksinja 8.Grigorije se vraca kuci,sinu Radnja romana "Tihi Don" se odvija u drugoj deceniji XX vijeke na jugu Rusije,odn. na teritoriji Donska Oblast.Kako je radnja romana obimna mjesto radnje nije jedno, naprotiv; ipak, linija zbivanja vezana je ponajviše za mjesto Tatara Jagodno-front. Okosnice radnje predstavljaju: -na prvom planu Grigorijeva ljubav s Aksinjom -Grigorijev odlazak u rat -pojava boljševika i komunisticka vlast -sukob crvenih i bijelih Kroz sudbinu Grigorija Melehova sagledana je kontrarevolucija oko Dona a to je osnovna tema ovog romana. Sam Melehov,u previranjima savremenim mu, postaje simbol ljudskosti, moralne cistote i viteštva. Kuca Melehovih je u središtu romaneskne price:predocavaju je prva i posljednja slika u romanu. Ova fabularna linija(Melehovi), razvija se u nekoliko posebnih, sporednih tokova:Petar, Darja, Pantelej, Natalija,ILINIČNA,Grigorije, Dunjaša. Šolohov nam takode istice i slijedece tokove radnje: Melehovi-Koršunovi, Melehovi-Astahovi i Melehovi-Koševoj. Kroz glavne likove ovog romana predstavljen nam je i život kozaka u ratu i miru. Medutim, bitno mjesto u ovom romanu zauzimaju i boljševici kao nosioci nove svijesti.Oni su predstavljeni kroz Štokmana, Koševoja, Potjolkova, Buncuka i kroz lik crvenoarmejaca utopista. Kroz cijeli roman pratimo preobražaje glavnog lika-Grigorija Melehova:u ratu vidi besmisao, a duša mu je "tamna kao prazan bunar". On je najprije crveni, zatim bijeli pa onda ustanik, da bi zatim ponovo postao crveni i na posljetku otpadnik u Fominovoj bandi. On je poražen u sticaju istorijskih dogadaja i okolnosti, ali je pobjednik stamenošcu i dosljednošcu svog moralnog lika.Vecina junaka u Tihom Donu tragicno skoncava, onako kako je i živjela. Grigorije se vraca kuci i živi sa sinom.Njegov daljnji put je nedorecen. Tema:kontrarevolucija oko Dona Ideja:besmisao rata(bratoubilackog) Likovi:Grigorije Melehov,Aksinja Astahov,Natalija Melehov,pantelej melehov,ilinična melehova,Darja Melehov,Petar Melehov,Miška Koševoj,MiĆka Koršunov,boljševici,kozaci. Likovi: Grigorije Pantelejevic Melehov: Grigorije P. Melehov,mladi sin Panteleja Melehova,središnji je lik romana "Tihi Don".On je u središtu romaneskne price,a stice se i utisak da opisi ratovanja,revolucije i kontrarevolucije nisu knjizi zbog sebe samih(iako su bitni),vec da su i to samo sredstva za što uspješnije sagledavanje njegove licnosti.Grigorije Melehov je veoma kompleksna licnost;predstavljen je,može se reci,u više dimenzija:kao vojnik kozak,kao seljak,kao muž,kao ljubavnik. Za njega,takode,možemo reci da je nosilac najviših moralnih vrijednosti-on je covjek cija je krivica u tome što se našao u škripcu istorijskih zbivanja koja su zahtijevala samoopredjeljenje.Grigorije,medutim,nije ni za kakvu jednostranost i zbog toga ce doci u sukob gotovo sa svima. Njegov opis dat nam je na samom pocetku knjige:"...a mladi Grigorije,bio je sav na oca:gotovo za glavu viši od Petra,iako šest godina mladi,isto kao u oca povijen orlovski nos,u malko kosim prorezima plavkasti bademi vatrenih ociju,izbocene jagodice mrkorumenkaste kože.Isto kao otac,i Grigorije je bio malo povijen,cak i u osmehu bilo je kod obojice nešto zajednicko divljacno." Da bi se bolje razumio Grigorije,njegovi postupci i ponašanje,potrebno je razmotriti i porodicno stablo Melehovih,tj.njegove korijene.Prica Melehovih je slijedeca:Grigorijev djed Prokofije,pri povratku sa turskog ratišta,doveo je sebi za ženu Turkinju,koja ja odmah,skupa s Prokofijem,postala predmet ismijavanja cijelog sela.Seljaci su zbog nje, "Turkinje",veoma osudivali Prokofija.Tada je nastupio veliki pomor stoke i svi su okrivili Turkinju i osudili je na smrt.Umrla je mucenicki.Na samrti je rodila Panteleja." Da li se sudbina ponavlja? Sam Grigorije je veoma slican Prokofiju:on se ne obazire na druge nego sluša svoje srce,njegova ljubav je isto osudena od strane svih I svoju ljubav je isto tako izgubio tragicno. Za Grigorija možemo reci da je bio pravi kozak:ratnik I ratar.Bez Dona,stepe I njiva on nije mogao da živi:"Od zemlje se ja nigdje ne micem.Ovdje je stepa,ima se cim disati....Nikud iz sela necu ici!". On je bio uobicajen momak,medutim,nemir i buru strasti u njemu izazvala je Aksinja,komšinica,udata žena:"On je uporno oblijetao oko nje.....Grigorije ju je naglo zgrabio za ruke-tako vuk na svoja leda zabacuje zaklanu ovcu."I tako pocinje velika,bezgranicna ljubav od koje ce se Grigorije povremeno udaljavati,ali kojoj ce se uvijek iznova vracati. Kada je poceo Prvi svjetski rat,Grigorije je,kao i ostali kozaci,otišao na front.Tu se upoznao sa pravim zivotnim iskustvima i upoznao surovosti ljudi,te pokazao vitestvo.Mozda je to bilo njegovo prvo razocarenje u covjeka.Veoma je upecatljiva i scena prvog Grigorijevog ubijanja.Na pocetku je bio veoma osjetljiv,ali kasnije je postao suroviji i nijedan se juris nije mogao zamisliti bez Grigorija."Srce mu je otvrdlo kao slatina na susi.Ono nije imalo sazaljenja". Naravno,rat je iz dana u dan ostavljao tragove i na njegovoj dusi "Meni se brate dusa umorila."Sad se osjecam kao nedotucen".Rat se blizio kraju,osjecao se zamor i rasulo.Medjutim ,tad se razbuktao Gradjanski rat,pocela je Oktobarska revolucija.I Grigorije je igrom slucaja , dospio u crvene i borio se hrabro ,jer drugacije nije umio.Saglasan je sa dosta komunistickih ucenja-pravda jednakost svih ljudi.Medjutim istovremeno je razocaran postupanjem crvenih sa svim sto im protivno.Malo je trebalo,pa da Grigorije promjeni stranu-cuo je pricu kozackog oficira o autonomiji Donske oblasti,a kako se Revolucija vec bila nadvila nad Donom on napusta Crvenu armiju i odlazi u Tatarsko.Kao prvi kozak,tradicionalista,Grigorije se pridruzujeDonskoj armiji koja ne stedi nista sto je boljsevicko.Za dvije godine rata postaje nosilac najvisih odlikovanja i ranjen je cetrnaest puta.On postaje sinonim za ratnika,a ne progresa,vizije buduceg.Njegov stav prema revoluciji je dosta kolebljiv on stalno luta sa strane na stranu ,a kad pobuna bude pocela slabiti,on ponovo prelazi crvenoarmejcima, on je opet hrabar vojnik koji juriša u okršaje. Medutim svugdje nailazi na sumnju i nepovjerenje:bijeli mu zamijeraju što jednom bio u crvenima, a crveni što je bio sa bijelima. Ranjavan, umoran i bolestan, on se vraca u svoje Tatarsko, jer misli da je okajaoo grijehe i zaslužio mir i spokoj; nove vlasti, a narocito Miška K. Pocinju da sumnjaju na njega, htjeli su da ga zatvore. To ga je boljelo i on bježi. Skriva se sve dok ne naide na fominovu bandu. Postace njen clan sve dok ne shvati da je propao, da je postao progonjena zvijer. Tad se vraca u Tatarsko uzima Aksinju i polazi u neizvjesnost, ali nailazi na zasjedu i Aksinja biva ubijena. Nosi ju na rukama i sam sahranjuje. Shvatio je da je sve potonulo. Ostao je bez svega što mu je bilo drago. U meduvremenu pomrli su gotovo svi osim njegovog malog Mišatke. Djelo se završava slikom doma Melehovih:"stajao je kod kapije svog doma i držao sina u narucju. To je bilo sve što ga je povezivalo sa zemljom i sa cijelim tim ogromnim svijetom.Tako se na kraju sve smiruje ,sve pocinje da tece mirno i tiho kao Don.Grigorije je kompleksan lik u višestrukom sukobu sa okruženjem:razdire ga osjecanje pravde i prezira,licemjerja. Zato Miški i kaže:"ti kažeš da sve bude jednako. Uzmi crvene, prošli su ovuda. Vodnik u cizmama od najfinije kože, a obicni vojnik u valjenkama. Vidio sam komesara sav se zavukao u kožu a drugima nema kože ni za cipele." Grigorije nije covjek misli i ideja vec osjecanja. Zarobljenike i protivnike ne muci i druge isto tako sprecava u tome. Grigorije Melehov nije stvoren za komplikovana stanja. On je covjek vjecitih dilema. Kad malog Mišatku vrijedaju rijecima "otac ti je bandit", Aksinja ga tješi "nije on bandit, vec prosto nesrecan covjek". Po povratku s ratišta Koševoju kaže "ja sam svoje odslužio. Sve mi je dosadilo, neka ide sve do davola" a nešto kasnije kaže i "pobijedite me, hocu smrt". To su rijeci covjeka od 30 godina koji je i pored sve svoje snage, bio stvoren za starost, za život u miru, a ne za velike dogadaje i za velike prelome u istoriji. Aksinja Astahova je postala Stepanova žena kad joj je bilo 17 godina. A godinu dana prije toga otac ju je silovao i osramotio. Stepan ju je tukao od prvog dana braka zato što je bila osramocena. U njenom životu nigdje nikad nije bilo ljubavi i nježnosti. Strast i sreca dolaze Aksinji sa Grigorijem. Njena ljubav je kao neka bunika pored puta.Kad Pantelej zahtijeva od nje da mu ne sramoti kucu ona kaze:"Hocu da se naljubim za cio svoj gorki život. Poslije me možete ubiti. Griška je moj!" Ona i Grigorije žive bestidno ne krijuci se. Stepan se vraca iz vojske i ponovo tuce Aksinju. Njena cerka sa Grigorijem umire i kad on ode na front ona postaje Jevgenijeva ljubavnica. Ljut Grigorije se vraca Aksinji a Stepan moli Aksinju da mu se vrati. Ovo udaljavanje nije bilo trajno poslije Natalijine smrti. Oni su ponovo zajedno. Aksinja se brine o njegovoj djeci kao da su njena. Ona ne može imati svoju djecu, što može biti dokaz njene neukorijenjenosti u životi, ali barem je umrla na nacin dostojan samo nje, na Grigorijevim rukama. Natalija Mironovna je olicenje vrline i dobrote, cistoce, hrišcanske predanosti mužu i nacelu porodice uopšte. Ona je nosilac ideala kozacke patrijarhalne ženstvenosti. U kuci Melehovih svi je obožavaju osim muža. Griška joj se odmah svidio:"Drag mi je Griška; ni za kog drugog necu poci." A stvarnost je bila surova prema Nataliji. Otkad je muž napustio, ona je izložena uvredama. Pokušaj samoubistva, gubitak najbližih, neodreden položaj u braku, sve to donosi bol i stradanja ovoj ženi. Kada na kraju saznaje da se Grigorije ponovo srece sa Aksinjom ona tuguje i buni se ali se ne boji. U njoj sazrijeva odluka da ne rodi. I tako u vrijeme strmoglavog kraha ni Natalija nije mogla više ostati cestita. Pisac je za to kažnjava mucenickom smrcu. U ovom djelu veoma su upecatljivo dati ženski likovi. Prije svega tu valja pomenuti, sem Aksinje i Natalije, Dariju, Dunjašku i Iljinicnu a isto tako i kolektivni lik žena. Kozakinje su brižne, vrijedne, dobre majke i domacice. Nosilac nacela materinstva je Iljinicna Melehova. Pisac ovu stamenu, kozacku, seljacku majku daruje atributima: mudra,hrabra i dostojanstvena. Sav smisao svog života vidi upravo u tome da bude majka. Darija Melehova, Petrova žena, nosilac je nacela drskosti, životne radosti. Kao soldatuša živi raspuštenim životima i krši sva nacela kozackog morala. Stari Pantelej je odlucio da zavede red u kuci tj. Da urazumi Dariju na bilo koji nacin, medutim Darija je mudrija od njega."Neceš!Ili možda ne možeš? Privukla je svekra na sebe i dodala: muža nemam evo godinu, a ja niti cu, necu valjda sa kerom." U takvim prilikama Darija je bila jedina razonoda, vjecito nasmejana. Medutim sve ima svoje posljedice, oboljela je od sifilisa. Darija nije htjela da skonca od sifilisa, stoga se utopila u Donu.Dunjaška, najmlade je dijete Panteleja i Iljinicne, simbol je mladalacke ljepote, nevinosti i zanosa. Ona je poslušna, vrijedna djevojka: u svemu se vinuje svojim roditeljima. Zbog svoje ljubavi prema Miški Koševoju dolazi u sukob s roditeljima. Njena žrtva je velika i njezin nesrecan, težak život. Šolohov ne bi stvorio tako veliki i ssveobuhvatan roman da se zadrzao samo na liku Grigorija Melehova .Veoma vazno mjesto u romanu posveceno je boljševicima-nosiocima nove svijesti:Štokman,Buncuk, Koševoj. Štokman je tip boljševika i asketa,koji svoju u revoluciju potvrduje licnom žrtvom i smrcu.Metode Štokmana i onih slicnih njemu su dobrim dijelom i izazvale ustanak kozaka protiv svjetskw vlasti. Buncuk je boljševik po svemu znatno bliži Grigoriju.On je borac za rad i mir i za socijalnu jednakost.I sam je kozak,u krvi mu je narodni izraz i zato ga kozaci primaju znatno prisnije od Štokmana.Medutim,on je ipak covjek sa manje dostojanstva od Grigorija.Pa ipak,Buncuk nece moci da podnese sav teret svoje teške uloge u revoluciji.Bio je sudija i osudenik,ubica i žrtva,zaljubljenik i ljubljen. Miška Koševoj,mali i zao covjek prikazan je u romanu kao izraz pesimizma jer je sam u vlasti osvetnickih nagona i svojih duboko urodenih kompleksa. Kozaci Kao specifican društveni sloj,a poslije i vojnicki stalež,kozaštvo se pocelo formirati krajem 14 vijeka ,popsebno u 15 vijeku. Kozaci vode porijeklo od odbijeglih najsiromašnijih seljaka-kmetova,koji su se poceli naseljavati na stepe juga Rusije ,zvane divlje polje ,koje su opustošili Mongoli.U pocetku su oni bili nezavisni ,medutim ruski car Ivan lV Grozni,sredinom XVl-vijeka,angazovao kozake kao vojnike,cuvare svojih južnih granica.Kozaci su bili pod pokroviteljstvom imperije,priznate su im sloboda i autonomija.Njihova skupština se zvala Krug. Kozaštvo je ukinuto u SSSR-u.Sva istorija kozackog naroda sadržana je u jednoj njihovoj pjesmi:"Ponosan je naš dom,tihi Don,naš bacuška".Kozaštvo u romanu Tihi Don izraženo je u vidu mnogih protivrijecnosti koje posebno dolaze do izražaja u revoluciji.U ratu oni potvrduju svoju staru slavu :"stotine ihiljade njihv otišlo je u smrt.padale su glav ena sve cetri strane svijeta,lila se crvena kozacka krv.Takvi su kozaci u boju,a kod kuce oni su vrijedni kosioci,zemljoradniczaljubljeni u svoju slavu.Mkedutim unutrašnja komešanja u carskoj Rusiji i dužina ratovanja stvarali su medu vojnicima haos i dezertiranje.Kozaci,nemocni da shvate novo i revolucionarno,opredjeljuju se za staro kao dobro poznato i sigurno.Zato je revolucija i bila tragicna za kozake i kozaštvo.Kasnije umorni od zablude i sablje,prikljucivali su se crvenima,ili su se pretvarali u bande koje su remetile mir stepa sve do 1922.godine.Kao najizrazitijeg kozaka,iizdvajamo,naravno,Grigorija Melehova. Don Don je najveca rijeka u južnoj Rusiji,peta po velicini rijeka u Evropi,dug je 1970 m.U bijegu od kmetova ruskii seljaci su se naselili na stepe uz Don.Bila je to plodna zemlja.Na Don,kozaci nisu gledali kao na obicnu rijeku,voddenu površinu-Don je za njih bio nešto više; stoga mu se pjesmama obracaju:"Oj ti,naš bacuška,Tihi Done!" I sam Šolohov mu je dao znacajno mjesto u djelu.Don je mjesto ljubavi,mjesto lova,mjesto smrti,mjesto bola,mjesto srece-mjesto življenja.Don se pojavljuje u opisima slika od važnosti za junake:cin Grigorijevog i Natalijinog vjencanja.Medutim,ratovi i smjena vlasti dovodi Don skoro do samouništenja.Sve što je ostalo jeste zlo i smrt. "Okicen je naš Tihi Don mladim udovicama,procvjetao je bacuška Tihi Don sirocicima,valovi Tihog Dona prepuni su suza oceva i materi. Simboliku romana sugeriše,prije svega, narušenost ravnoteže izmedu života i smrti i nadmoci stihije smrti. Šolohov vecinu sudbina svojih likova gradi na principu:"Ko se noža lati od noža ce i poginuti." Kako bismo se uvjerili u istinitost teze "Kako umiru junaci u Tihom donu, to je svjedocanstvo kako su živjeli, moramo najprije razmotriti svaku pojedinacnu smrt. Natalija: "Da li cu živjeti s Grigorijem, zasad ne znam, ali više necu da radam njegovu djecu. Blijeda kao smrt, pridržavajuci se za ogradu, Natalija se pela uz stepenice, gdje je gazila njena noga - ostajala je mrka krvava mrlja." Umrla je u podne. Natalija je za života bila olicenje vrlina hrišcanstva. Darja: "Nastradala sam... Moja slabost... Juce sam išla doktoru... Odjednom svemu je kraj. Zaglavila sam. Ubicu se. Eto šta cu." Darja je živjela nemoralno: kao udata žena se zabavljala, kad joj je muž bio u vojsci. Živjela je bez obaveza i posljedica. Medutim, posljedica je bila samo jedna - smrt, ona koja je varala muža stalno i bila razbludna umrla je od tada najstrašnije polne bolesti - sifilisa. Ne direktno, naravno, ali sifilis je bio uzrok njenog samoubistva. Kao što vidimo, tragicnost djela ne ogleda se samo u liku Grigorija i njegovog sukoba sa sredinom; ona se proteže kroz citavo djelo i mogli bismo reci, prati svaki lik od prve do posljednje stranice. U romanu "Tihi Don", agitatori umiru agitujuci, ubice bivaju ubijene, kradljivci bivaju pokradeni. Oni koji citav život nastoje da što više steknu, umiru u ostaji punoj namirnica i stvari, oni koji citav život pate i tuguju umiru neutješni. Medutim smrt dva lika je potrebno izdvojiti: Aksinjinu i Natalijinu. Kad je rijec o grešnoj ljubavi Šolohov je ipak dosta blaži: Aksinja umire bez muka, brzo, na rukama Grigorija, a Natalija koja je citav život patila, umire dugo, mucenicki. Ovakva smrt za Nataliju je bila iskupljenje.I tako, na kraju djela, ostaju pesimizam i gorcina. "Kozaku je na rodenoj stepi istocni vjetar.Doline zavejane snijegom. Nema ni puteva ni staza. Kud god se pogleda gola bijela ravan brisana vjetrom. Stepa kao da je mrtva." A Don tiho i polako tece... | |
| | | montoya NR .1 foruma
Location : gde god da treba Datum upisa : 09.02.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:15 pm | |
| Revizor-Gogolj
Komedija ima pet cinova: PRVI CIN Za mesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve drustvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: nacelnik grada Anton Antonovic, direktor bolnice Zemljanika, sudija Amos Fjodorovic Ljapkin Tjapkin, skolski nadzornik Luka Lukic, postar Ivan Kuzmic, varoske spahije Dopcinski i Bopcinski … Lik koji je iznad njih, koji pokrece radnju jeste Hljestakov, sitni cinovnik iz Petrograda. Nacelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopsti iznenadnu I neprijatnu vest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reci saznajemo da u bolnici vlada prljavstina, bolesnici lice na kovace, nema bolesnickih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, pusi se duvan. U sreskom sudu je opsti nered. Sudija uzima mito- lovacke kucice, nacelnik sve sto mu padne saka- skupocenu bundu, sal ili bilo sta drugo. Dolaze spahije Dopcinski i Bopcinski sa vescu da je u gradskoj gostijonici cinovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovic Hljestakov, da je tu vec dve nedelje. Nastaje dilema sta raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraze revizora, ali kako kad ne znaju nista o njegovom izgledu.
DRUGI CIN
Mesto desavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hljestakov i njegov momak Osip. Vec je drugi mesec kako je Hljestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj- do svijih roditelja. U gradu nista ne placa, gostionicar preti da ce ga prijaviti vlastima i oterati u zatvor. Nastaje izuzetno komicna situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.
TRECI CIN
Razgovor nacelnikove zene Ane Andrejevne i kcerke Marije. I one su uzbudjene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopcinski im javlja da ce u njihovu kucu na smestaj doci revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi. Nacelnik dovodi u kucu uglednog gosta. Do izrazaja prvo dolazi provincijski du nacelnikove zene i kcerke. One su fascinirane prisustvom i pricom Hljestakova o petrogradskom zivotu. Posto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neizivljenosti i potrebe za zivotom u velikom gradu i svetu otmenisti. Hljestakov , u pricanju, gubi granicu izmedju istinitog I izmisljenog. Njegova prica ima svoje dejstvo. Nacelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok prica, zivi zivot o kome je sanjao kao sitan cinovnik.
CETVRTI CIN
Do kraja se uoblicava motiv korupcije i podmicivanja kao sredstva u ocuvanju polozaja u drustvu. Korupcija i malogradjansko ponasanje malih ljudi u malom mestu spram vaznih licnosti, uveliko su dosli do izrazaja, sto dobija i vanvremensko znacenje. Prvo Hljestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudija. Prilazi zaplaseno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videci povoljnu priliku, Hljastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmicuje, on ima jos jednu crtu: potrebu da svakog od bliznjih podkazuje i jos vise obelezi greskama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u sto boljem svetlu. Dolaze i trgovci koji se zale na nacelnika. Njegova gramzivost popsima takve dimenzije da se nicega ne libi- sve nosi, pa cak i suve sljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi sto vise dobio, on i po dva rodjendana slavi godisnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Nacelnikovu bahatost i samovolju potvrdjuje i zena jednog podoficira, cijeg je muza nezakonito oterao u vojsku a nju isibao. Hljestakov se naizmenicno udvata nacelnikovoj zeni i kcerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi nacelnikovu kcerku. Hljestakov pise pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, ciji ce se sadrzaj otkriti na kraju. Odlazi u kocijama, sa izgovorom da ce to biti nakratko, a nacelnikova porodica ostaje presrecna sto je sve dobilo takav nesluceni obrt.
PETI CIN
Ovaj cin donosi resenje, ali na nacin kako je komedija i pocela. Na pocetku ovog cina data je slika malogradjanske porodicne srece. Nacelnik u udaji kcerke vidi izuzenu sansu za svije napredovanje u sluzbi. Verujuci da se visoko vinuo, izrice pretnje i osvetu svima koji su se zalili na njega. Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako cinovnickog tako i trgovackog sveta, Gogolj i treci put na pozornicu izvodi i sudiju, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da nacelniku cestitaju na udaji kcerke i da sa njim podele “zadovoljstvo” i srecu. A onda- sok za sve njih. Dolazi postar sa pismom Hljestakova koje je upuceno prijatelju u Petrograd. Pocinje citanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hljestakov podsmeh upucen svima koji su uvereni da nesto znace u tom provincijskom zivotu. Pismo otkriva da Hljestakov nije nikakav revizor, niti neka vazna licnost, vec slucajni prolaznik i prevarant, te da je nacelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismejan. i dok jos traje stanje izazvano brukom koja je dosla sa pismom, stize gromovita vest o dolasku pravog revizora. Ova vest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni reci. Tako se zavrsava Gogoljeva komedijau kojoj, na prvi pogled, sve deluje obicno, a opet izuzetno i neponovljivo. Ludosti učinjene u mladosti ne može nadoknaditi sva mudrost u starosti. ..[You must be registered and logged in to see this image.] | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:18 pm | |
|
Camus – STRANAC
ŽIVOTOPIS: Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora. 1945. g. postaje glavni urednik lista “Le Combat”, a od 1947. se posvećuje isključivo književnosti. Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”. Poginuo je u automobilskoj nesreći.
KNJIŽEVNI ROD: proza VRSTA DJELA: roman lika
MJESTO RADNJE: Alžir
O DJELU: ''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima. Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja mu preostaje. Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama. Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film. Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima. ''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA: MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.
MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.
RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa njezinim bratom.
SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.
PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično nježne kose virile čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.
CELESTE, Mersaultova majka
EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma
VRATAR DOMA
MASON i njegova žena
VLASNICA RESTORANA u kojem se Mersault hrani
ANALIZA JEZIKA I STILA: - epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh - usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja po maminu lijesu, kao da se lutak razglavio
KRATAK SADRŽAJ: Radnja se romana događa u Alžiru. Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.
Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj. O majci: ''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.''
Nakon majčine smrti: ''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:21 pm | |
| JULES VERNE - 20 000 MILJA POD MOREM
LICA:profesor Arronax,Savet,Kanadanin,Ned Land,kapetan Nemo
MJESTO RADNJE:u dubinama mora
VREME RADNJE:19.vek
TEMA: pustolovine i plovidba podmornicom
OSNOVNA MISAO: normalan život na zemlji je privlacniji od sveg blaga i zlata pod morem
SADRŽAJ:
Godinu 1886. svi ljudi istražuju morsko čudo. Koji god bi brodovi išli na istraživanje vratili su se bez rezultata. Neki su mislili da je to cudovište neprirodne snage, a drugi su mislili sa je to podmornica sa beskrajno jakom pokretnom snagom. Tako je jedan brod krenuo u istraživanje s namerom da se ne vrati dok nešto ne sazna. Na tom brodu je bio profesor Arronax, njegov večni pratilac Savjet i Kanadjanin Ned Land. Profesor Arronax je rekao svim mornarima da gledaju u more ne bi li ugledali čudovište.Na moru se pojavila velika riba i prevrnula brod. Arronax,Savjet i Ned Land su skočili u more. Ugledali su podmornicu i popeli se na nju. Vrata podmornice im je otvorio kapetan Nemo. Sutradan je kapetan Nemo vodio Arronax, Savjeta i Ned Landa na ronjenje da upoznaju sviet pod morem. Tu su bile razne školjke, ribice i različite morske trave. Arronax,Savjet i Ned Land su se čudili lepoti morskog dna.Kapetan Nemo se hvalio podmornicom koja se zvala "NAUTILUS". Podmornica je bila vrlo lijepa. Imala je muzej u kojoj su se držali zlato, biseri i drago kamenje. Kapetn Nemo im je rekao da ko god dodje na podmornicu mora na njoj ostati do kraja života. Prolazili su dani i nedelje. Jednog dana Savjet je gledao kroz prozor i odjednom povika:"profesore,dodite!" profesor pridje prozoru, pogleda i vidič camac. Na palubi je bilo nekolko leševa jer ih je zatekao brodolom. Plovili su ka ostrvu Vanikovo. Nakon nedelju dana bili su na ostrvima Australije.Profesor je zamolio kapetana Nema da ih pusti da odu na ostrvo. Kapetan Nemo je dozvolio. Ušli su u camac i bili naoružani električnim puškama. Ostrvo je bilo prekriveno divnom šumom. Iz dana u dan su išli na ostrvo. Jednog dana kada su bili na ostrvu i grejali se na vatri, počne padati kamenje na njih. Uhvatiše puške i pobegoše u čamac. Uto iz šume izadoše divljaci i pocnu ih gadjati strielama. Zaveslaju i odu na podmornicu. Prolazili su meseci plovidbe na podmornici. Jednog dana Arronax, Savjet i Ned Land se dogovore za beg. No nisu uspeli jer je podmornica zaronila u morske dubine, ali nisu odustajali nego su čekali novu priliku. Podmornica je plovila prema jugu do južnog pola. Dok su plovili našli su se u klopci od ledenih stena. Podmornica je radila punom parom i sledeceg dana su se probili. Podmornica je jurila velikom brzinom ka severu.Jednog dana Ned rece profesoru :"nocas bežimo!" Došla je noc. Profesor, Savjet i Ned ukrcaše se u čamac. U tom trenutku podmornica se našla u vrtologu. Čamac se otkačio i našao usred vrtloga. Ujutro kada su se probudili bili su u kolibi pitali su se da li se podmornica izvukla? Svo troje bili su sretni što su živi. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:22 pm | |
| Ivo Andric
Most na Žepi
Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i prolece. (Bilo je neko zlo i hladno prolece koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem izide Jusuf iz zatocenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican. Ali od onih zimskih meseci, kad izmedu života i smrti i izmedu slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reci.
Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se setio svoga porekla i svoje zemlje. Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost. Setio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu beli nadgrobni nišani.) Setio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.
Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleko zemlju i raštrkano selo Žepu, gde u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni cenu po koju se uspeh stice.
Još toga istog leta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz bosne. Raspitivao je, i kazivali su. Posle buna i ratova bejahu naišli nered, oskudica, glad i svakojake bolesti. On odredi znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradevina. Javiše mu da ima još cetiri kuce Šetkica i da su ponajimucniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i pogorela, cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušca. Kakav god most nacine od brvana, voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadode Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.
Vezir dade šest cilima za džamiju i novaca koliko treba da se pred džamijom podigne cesma sa tri lule. I u isto vreme odluci da im podigne most.
U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigrada i po njima se procuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.
Stigli su još za snega u Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su gledali zacudeni Višegradani neimara kako, pognut i sed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameni most, tucka, medu prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka i kako premerava koracima okna. Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz kojeg je vaden kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima. Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most. Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mesto gde ce biti skela za prevoz kamena. Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vratio u Carigrad s racunom i planovima.
Neimar ostade da ceka, ali nije hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe. Na uzvisini, u onom uglu što ga cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru - onaj vezirov covek i jedan višegradski kjatib su mu bili tumaci - i u njoj je stanovao. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voce. A mesa, kažu, nije nikad kupovao. Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.
Uto se iz Carigrada vratio onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trecinom potrebnog novca. Otpoce rad. Svet nije mogao da se nacudi neobicnom poslu. Nije ni nalicilo na most ono što se radilo. Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedu njih dva reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom kao šanac. Tako svratiše reku, i jedna polovina korita ostade suva. Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negde u planini, oblak, i zacas se zamuti i nabuja Žepa. Tu istu noc provali vec gotov nasip po sredini. A kad sutradan osvanu dan, voda je bila vec splasna; ali je pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene. Medu radnicima i u narodu pode šapat da Žepa ne da mosta na se. Ali vec treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede. I opet je iz dubine odjekivalo kamenito recno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.
Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao vodenicari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i merio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu. Vec su bili s jedne i s druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade novca. Nasta zlovolja medu radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta nece biti ništa. Neki koji su dolazili iz Carigrada pricali su kako se govori da se vezir promenio. Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve nepristupacniji i zaboravlja i napušta vec otpocete radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov covek sa zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi.
Na petnaest dana pred Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko brvana, malo poviše gradnje, primeti prvi put kako se s obe strane reke pomalja beo gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana skelama kao paucinom. Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi mrazevi i rad se obustavi. Zidari odoše kucama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i racunima. Samo je radnju priglédao cesto. Kad, pred prolece, stade led pucati, on je svaki cas, zabrinu, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i nocu, sa lucem u ruci.
Još pre Ðurdevdana vratiše se zidari i rad otpoce ponovo. A tacno u pô leta bi posao dovršen. Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene.
Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako cudesnu gradevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostavili tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukrocena Žepa. Dugo nisu oci mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da ce prvom prilikom nastaviti let i išceznuti.
Iz okolnih sela povrve svet da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
- Valja rodit vezira! - odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova, kao da je od sira rezana a ne u kamen secena.
Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno sa onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
Tek tada pode po varoši i po selima govor o njemu. Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
- Asli i nije on covek k'o što su drugi ljudi. Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otidi po desetak-petnaest dana. A kad dodem, a ono sve neraspremljeno k'o što sam i ostavio. U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od mededine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struce ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi reko proždrijece te. A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, pode u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal na nas jal na cupriju! Jok.
A ducandžije ga sve više ispituju o neimaru i njegovom životu, i sve se više cude i ne mogu da nažale što ga nisu bolje i pažljivije zagledali dok je još prolazio višegradskim sokacima.
A neimar je dotle putovao, i kad bi dva konaka do Carigrada, razbole se od kuge. U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad. Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca. A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
Vec iduceg dana, ujutro, izvestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale racune i nacrte mosta. Neimar je bio primio samo cetvrti deo svoje plate. Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hleb i corbu.
Upravo kad je to naredivao - bilo je mirno jutro potkraj leta - donesoše mu molbu jednog mladog a ucenog carigradskog mualima, koji je bio iz Bosne rodom, pisao vrlo glatke stihove, i koga je vezir s vremena na vreme darivao i pomagao. Cuo je, kaže, za most koji je vezir podigao u Bosni i nada se da ce i na tu, kao na svaku javnu gradevinu, urezati natpis da se zna kad je zidana i ko je podiže. Kao uvek, on i sad nudi veziru svoje usluge i moli da ga udostoji da primi hronogram koji mu šalje i koji je s velikim trudom sastavio. Na priloženoj tvrdoj hartiji bio je fino ispisan hronogram sa crvenim i zlatnim inicijalom:
Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština
Pružiše ruku jedna drugoj,
Nastade ovaj krasni most,
Radost podanika i dika Jusufova
Na oba sveta.
Ispod toga bio je vezirov pecat u ovalu, podeljen na dva nejednaka polja; na vecem je pisalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, a na manjem vezirova deviza: U cutanju je sigurnost.
Vezir je sedeo dugo nad tom molbom, raširenih ruku, pritiskujuci jednim dlanom natpis u stihovima, a drugim neimarove racune i nacrt mosta. U poslednje vreme on je sve duže razmišljao nad molbama i spisima.
Prošle su, još letos, dve godine od njegova pada i zatocenja. U prvo vreme, posle povratka na vlast, on nije primecivao kakve promene na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se zna i oseca puna vrednost života; pobedio je sve protivnike i bio mocniji nego ikad pre; dubinom skorašnjeg pada mogao jer da meri visinu svoje moci. Ali što je više odmicalo vreme, njemu se - umesto da zaboravlja - u secanju sve cešce javljala pomisao na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli, on nije imao moci da spreci snove. U snu poce da mu se javlja tamnica, a iz nocnih snova je, kao neodreden užas, prelazila u javu, i trovala mu dane.
Postade osetljiviji za stvari oko sebe. Vredali su ga izvesni predmeti koje pre nije ni primecivao. Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom cohom koja je glatka, meka i ne škripi pod rukom. Omrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom. Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu. Sve pokucstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba.
Sve poce da prima sa prikrivenim ali dubokim nepoverenjem. Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka rec mogu da donesu zlo. I ta mogucnost poce da veje iz svake stvari koju cuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteci ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad covek pocne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.
To je zlo rovalo kidalo u njemu, a nije mogao ni pomisliti da ga kome ispovedi i poveri; pa i kad to zlo dovrši svoj rad i izbije na površinu, niko ga nece poznati; ljudi ce kazati prosto: smrt. Jer, ljudi i ne slute koliko ima mocnih i velikih koji tako cutke i nevidljivo, a brzo, umiru u sebi.
I ovoga jutra vezir je bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; ocni kapci su mu bili tešli a lice kao sledeno u svežini jutra. Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimicno da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljudenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamija bez ukrasa i lepote?
U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
Sunce je bleštalo po sitnoj zelenoj ceramidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pecata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U cutanju je sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju.
Tako ostade most bez imena i znaka.
On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo - pomalo, išceznu posve, onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parcad skela i preostalu gradu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenadivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.
Onaj koji ovo prica, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog vecera kad se vracao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noci. Kad se naslonio ledima na kamen, oseti da je još topao od dnevne žege. Covek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i cudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlucio da mu napiše istoriju. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:30 pm | |
| Pinokio – Lektira Pinokio – Sadržaj Lektire Pinokio Jednom davno, Džuzepe stari stolar napravio je drvenu lutku i nazvao je Pinokio, i tada stari Džuzepe koji nije imao djece reče tužno svoju najveću želju: “Volio bih da si ti pravi dječak”. Te noći u Džuzepeovu radionicu je došla plava vila i rekla mu: “Dobri Džuzepe, ti si mnoge ljude učino sretnima, zato zaslužuješ da se tvoja želja ostvari!” Sa smiješkom na licu, dobra plava vila, svojim čarobnim štapićem, nježno dodirnu lutku. “Mala drvena lutkice probudi se, dajemi ti dar života!” i u tom trenutku mali Pinokio oživje a vila mu reče: “Pinokio, ako si hrabar, iskren i nesebičan, jednog dana postat ćes pravi dječak.”Tada se vila okrenu prema Cvrčku. ” Mali Cvrčko” – reče ona – “dajem ti jako važan zadatak! Ti treba da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla.” Narednog dana je Džuzepe sav ponosan poslao svog malog drvenog dječaka u školu. “Cvrčak će ti pokazati put” – reče Džuzepe – “i budi siguran da ideš pravo tamo!” Pinoki se spremio i krenuo, ali nikada nije stigao u školu. Odvukao ga je jedan zli marioneta Zloćo, koji mu je obećao da će ga učiniti slavnim. Te noći se Pinokio beskrajno zabavljao dok je plesao na sceni sa ostalim drvenim lutkama – marionetama, ali nakon toga ga je Zloćo zaključao u kavez da nemože pobjeći. U tom trenutku se pojavila plava vila i pitala Pinokija zašto nije otišao pravo u školu kako mu je njegov dobri Džuzepe rekao. Pinokio joj je počeo lagati i pričati kako je bio kidnapovan. Dok je to pričao njegov nos je rastao i rastao. što je više lagao, nos mu je postajao sve veći. Kad je napokon rekao istinu, dobra vila ga je oslobodila i rekla: “Ovog puta ću te osloboditi Pinokio, ali zapamti, ovo je zadnji put da ti ja mogu pomoći. Zapamti, dječak koji ne želi biti dobar može biti i od drveta.” Narednog dana, srete Pinokio čovjeka koji je vozio kočiju sa dva mala tužna magarenceta. “Dodji sa nama na Ostrvo Sreće” – reče kočijaš. Kočija je bila puna dječaka koji su u isti glas vikali, pričali i smijali se. To je Pinokiju izgledalo jako zabavno i on spreman za avanture uskočio u kočiju. “Neee, nemoj ići” – plakao je mali Cvrčak. Na Ostrvu Sreće, Pinokio i svi dječaci su izletjeli iz kočije, ganjali se i prejedali se slatkišima. Ali Pinokijeva sreća nije dugo trajala. Iznenada su mu počele rasti magareće uši i rep!!! Bio je preplašen i zajedno sa Cvrčkom je pobjegao sa Ostrva Sreće da bi spasao svoju glavu. Ali kada su se vratili kući Džuzepea nije bilo tamo. Pinokio je bio jako nervozan jer nije znao gdje je dobri Džuzepe mogao otići… Odjednom se pojavio golub sa malom porukicom. U poruci je pisalo da je dobri Džuzepe otišao na more da tamo traži Pinokija i da ga je progutao veliki kit. Pinokio je krenuo istog momenta da nađe to čudovište i da spasi svog oca. I našao ga je, ali kit je i njega progutao. U kitovom stomaku Džuzepe je bio presretan što vidi svoju malu lutkicu ali njih dvojica nisu znali kako da se izvuku van?! Tada se Pinokio dosjetio! Zapalili su vatru i na taj način dimom natjerali strašnog kita da kihne. Kit je kihnuo i izbacio naše junake u more. Obojica su bili iscrpljeni ali ipak živi. Trebalo se još samo dokopati obale. Boreći se protiv velikih valova, Pinokio je uspio pomoći svom ocu da se dokopaju obale i sigurnosti. Ali za Pinokia je to bilo previše. Potpuno iscrpljen ostao je ležati s glavom u vodi! Tužni Džuzepe ga je nježno podigao i odnio kući. Stavio ga je u svoj krevet i klečao pored njega: “Dragi moj Pinokio, ti si rizikovao svoj život da bi spasao moj!” – rekao je jecajući. Iznenada se ponovo pojavi plava vila. Mahnuvši svojim štapićem iznad Pinokiove glave reče: “Sada si dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš danas postati pravi dječak. Probudi se Pinokio!” Mali Cvrčak je bio presretan gledajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njihove nevolje su gotove i njegov zadatak je bio ispunjen. Na kraju se ispunila najveća Džuzepeova želja da ima pravog sina! | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Uto Nov 03, 2009 11:31 pm | |
| Lektire – Čitanje, Prepisivanje i Download.
Pikova dama...Aleksandar Sergejevič Puškin Bilješke o piscu Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799.godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvuprepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice ArineRodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanjeruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkomučilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnomknjiževnom kružoku “Arzamas”. Od 1814. godine Puškinovi stihovi seštampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićkointeligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmute oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogusredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovaoistaknuti mislilac P. J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščevai Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev,V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je uliterarni kružok “Zelena svjetiljka”. Njegovi necenzurirani stihovi i političkiepigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista naSenatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: “U tebe su uperene očiRusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik igrađanin.” Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jugRusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom graduKišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima “Južnog društva”Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europiojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.)Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije.Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno seloMihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila odkazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I “oprašta”Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd,ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenjadekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu nepolazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama iklevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenujekamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom nanjegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimnapisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara.Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D’Anthesa,avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umirenakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se svremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije.Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističemisao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temeljuzakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove koji suizražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinjepisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja.Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskogromantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz togarazdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti počinje “romantizacijaprirode”. Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaskizarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeopisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i doneklepomodnim bajronovskim “svjetskim bolom”. Progonstvo u zabitnom seocuMihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio JevgenijaOnjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta,roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu,nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poezijite o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac.Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskomprošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavioproblem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd,Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda…) te poemuPoltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo jeputopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje”male tragedije”: Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge;Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina,Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina.Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu PetraVelikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačkepobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnutivjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovimao Rusiji citirao Onjegina, tu “enciklopediju ruskoga života dvadesetihgodina” (V. G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka oameričkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskimtvornicama sukna, te ropstvu američkih crnaca. U ruskoj književnostiPuškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovuprekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasičnedrame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost.U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi,ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode,starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici.Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i Čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malih ljudi.U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljeneepohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija,epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom,njegova je poezija “primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritokeprethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženomobliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature”. Svojom visokorazvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama inaprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija,Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novelePikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nasprevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martićado Kombola, Krkleca i Cesarića. Sadržaj Lektire Pikova Dama
Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi.Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet satiujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je savelikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina jeuporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao uiskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak ipo pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade dastekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentiraliriječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicuAnu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz itamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona.Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu iostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila muda isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbijeisplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germainakoji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je uvelikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževusurovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednutajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila uVersaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igratiprotiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednjepare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedanmladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme zaspavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakicesazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojkekoje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovnakoju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazilapogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela jesa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazudobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko nevidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetkuipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kodjednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanuda će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići.Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućomgrofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nijeotišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatraostaru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja jojje po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednudobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao zatajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednomriječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici.Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutkuona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da jegrofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljalao riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bartri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima sepojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon togakad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom.Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željannovca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kućekako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalnomotala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučiootići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i ujednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake ususjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraćaiz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su seotvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali boljepogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći muda dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je rećitajnu triju karata govoreći ove riječi: “Trojka, sedmica i kec dobivat će tijedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svojusmrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom…Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nijebilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišaookušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartustavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjenopogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.Dobiva – vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman jeponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon togase pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurnodobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijeliokarte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:”Kec dobiva!” pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu! Analiza likova Pikova Dama
Herman Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio neštomalo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svojunezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živiosamo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjekzakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da damu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti ibujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjihzabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanjene dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da ćedobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolomi sav u groznici pratio različite obrate u igri.Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga štoje učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvimpromijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nijevolio. Sva ta “lažna” ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice kojazna tajnu triju karata. Lizaveta Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teškoživjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je krivaza sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane groficebudući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanomona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jakozaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da jeHermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipakpronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji imaveliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice. Dojam o djelu Pikova Dama
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tomekako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijenitii sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenjasvoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekimdrugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanovaličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnogčovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sre Nov 04, 2009 10:37 pm | |
| DANILO KIŠ " RANI JADI " RANI JADI |
| -Analiza: | Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana. | -Sadrzina: | Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''... | -Motiv kestenova i simbol prolaznosti: | Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti. | -Jednostavno kazivanje: | Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom. | -Naracija: | Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja. | -Biografski elemementi: | U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama. | -Andreas Sam: | Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi. |
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Nov 28, 2009 9:46 am | |
| BIOGRAFIJA PETAR KOCIC rođen je jednog junskog dana 1877.godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina.Rodio se na Zmijanju,selo Stričići, u Bosanskoj krajini,u brvnari bez prozora,u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom.Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet. Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku,njegov otac,sveštenik Jovan,iz duboke žalosti za ženom,napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim.
Iz baba-Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh,bistrih i rodoljubivih kaluđera.U manastiru je završio dva razreda osnovne škole(više ih tamo nije ni bilo).Ostala dva učio je u Banjaluci.Po završetku osnove škole 1891.godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo.Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju,ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.
Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895.godine prešao u Beograd.Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti.Gimnaziju je zavšrio u junu 1899.godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića.U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove. Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom "S planiine i ispod planine" pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902.godine.Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta,od stvarnog i originalnog talenta".Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića",najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka "Jazavac pred sudom".
Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju.Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo.
U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist.U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile.Tako je bio protjeran iz Sarajeva.Ali Kočić ne miruje.Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce.Ipak policija ga nije ostavljala na miru.Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.
Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi.Početkom 1910.godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom "Jauci sa Zmijanja",a već iduće godine i svoju homorističko-satiričnu propovjetku Sudanija.Krajem 1912.godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize.
Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan.Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori .Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914.godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu.I nestao je tiho,nečujno,u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916.godine u porobljenom Beogradu.Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao:"U ropstvu se rodih,u ropstvu živjeh,u ropstvu vajme i umrijeh."Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.
Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika.Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom;da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga.Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti.njih je dosta:duhoviti,prevejani i kompleksni David Štrbac,šaljivi,hvalisavi i tragični Simeun Đak,surovi i mračni mrčajski proto,zaneseni Relja Knežević,...
|
| | |
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Nov 28, 2009 9:47 am | |
| JAZAVAC PRED SUDOM
Čista,svijetla sudnica.Po zidovima vise slike velikih ličnosti.Na desnoj strani od vrata kraj prozora,sto,na lijevoj takođe sto.Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.
David(malen,nizak,suva kao grana,lagan kao perce.Lijeva mu je noga malo kraća od desne,te se gega kad ide.Oči su mu svijetle i prelijevaju se kao u mačke iz mraka.Sav sijed,preko pedeset godina.mijenja glas.Umije zaplakati kao malo dijete,zalajati kao pašče,a zakukurikati kao pijetao.Često puta udari zgodno rukama o bedra kao pijetao krilima i zakukuriječe,te prevari pijetlove,a se prije vremena raskukurječu po selu.Zato ga ruže pomlađe žene.Pretvara se i da je stidljiv.Ne vjerujte mu.Ulazi u sudnicu krsti se i drži jazavca svezana u vreći.U Jazavca samo njuška viri iz vreće)...
Djelo "Jazavac pred sudoma nastalo je 1904. godine.
David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića,on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.
Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.
U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.
Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Nov 28, 2009 9:47 am | |
| DAVID ŠTRBAC
Junak satirične aktovke Jazavac pred sudom David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.
Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.
U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.
Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.
David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Nov 28, 2009 9:49 am | |
| Dobrica cosic-KORENI
KORENI
Koreni Dobrice Cosica su tematsi slojevit roman,moderan i po tematici koju obradjuje i po umjetnickoj metodologiji kojom je gradjen .Tematski slojevi romana celovito predstavljaju srpsko selo u njegovom sporom preobrazavanju tokom 19 veka. U mnostvu motiva i tema osobito se istice sledece : tradicionalno slobodarstvo srpskog seljastva,izrazeno u otvorenoj borbi protiv domace despotije i apsolutizma; radikalizam kao idejno-politicko uporiste borbenog seljastva; odrzavanje kultova srpske srpske nacionalne mitologije konstituisane jos u davna vremena i sublimisane kroz etiku narodne epike;problem preranog gasenja porodicnih stabala; patrijarhalna despotija kao kult; evropeizacija srpskog intelektualca; raslojavanje srpskog sela; materinski nagon;psihologija suvisnog covjeka;problem identifikacije licnosti, itd. Devetnaesti vek u zivotu knezevine srbije omedjen je na pocetku ustanickom osvetom pobunjenika nad Osmanlijama ,a na kraju tiranijom sopstvene drzavne vlasti nad nezadovoljnim seljastvom.Cosic je pokazao kako svaka generacija ,gradeci sopstveni zivot ,placa velike dugove onome sto nasedjuje od predaka. Cosic je prikazao tri generacije iz zivota srpskog drustva: jednu cine Karadjordjevi ustanci koji se kao ljudi ostvaruju u borbi protiv turaka i stvaranju sopstvenih poseda .Druga generacija se socijalno raslojava i u tom se raslojavanju markantnije izticu bogatiji posednici ,jedne ,i njihove sluge ,s druge strane .Trecu generaciju cine oni koji nastoje da u osvit 20. veka ,pokrenu srpsko drustvo iz mrtvila i apatije kao posledice politicke obezpravljenosti i despotije.Prvu generaciju predstavljaju Luka Dosljak ,njegova otresitya supruga Kata, njen prvi muz Vasilije ,roditelji neobicnog starca Nikole i roditelji Steve Cadjevica . U drugoj generaciji isticu se Acim Katic ,Steva Cadjevic , profesor Andra ,starac Nikola ... Predstavnici trece generacije su Acimovi sinovi Vukasin i Djordje ,DJordjeva supruka Simka, Njihov sluga Tola Dacic .Da bi umetnicki realizovo ovako slozenu drustvenu, socijalnu, eticku, psiholosku problematiku ,Cosic je zamislio desetak ljudskih karaktera koji cjelovito oslikavaju srpsko drustvo 19.veka . Pitanja :
1. Tragika porodice i tragika naroda
2. Acim Katic kao seljacki vodja
3. Djordje i Vukasin - nasljednici ili izdajnici
4. Simka-zena i majka
5. Rodjenje Adama - novi pocetak ili kraj
Odgovori :
1. Koreni su ogledalo sa dva lica ; u jednom se oslikava Srbija 20. veka izjedena unutrasnjim previranjima ,neslogom naroda i pohlepom politicara .Drugo lice ogledala zadire u psihologiju jedne porodice kojoj uprkos materijalnom bogatstvu i prestizu prijeti raspad i gazenje loze.
2. Acim Katic,seljacki sin,gazda,domacin i radikalski prvak istice se u jednom planu kao vodja naroda ,domisljat i sposoban ,sa jasnim politickim ciljevima izgradjeni na tradiciji i jako tradicionalnom osjecaju .S druge strane ,on je skrhan saznanjem da nemoze da se uhvati u kopstac sa problemima koje donosi novo vreme ali i sa porodicnim problemima ,te prezivljava niz poraza koje to jos vise oslabljuju.
3. Djordje i Vukasin su dva lika koje veze zajednicko porjeklo ali ih mnogo vise razdvaja .Vukasin predstavlja izdanak novog bremena novog doba i misli. Francuski djak se vraca u Srbiju koja jos nije uspjela da se oslobodi turskog jarma i nasledja koja posce pod teretom neprosvecenosti i siromastva.On stremi ka evropskom duhu ali se istovremeno budi Vukasin zadojen tradicionalnim i seljackim, sto dovodi do unutrasnje borbe ,mucenje i preispitivanja.Djordje je svojim poslovnim uspjesima ,trgovinom i bogatstvo osigurao mjesto u drustvu ,ali ono je poput njegoivog polozaja u porodici na klimavim nogama , jer on nije u mogucnosti da ispuni osnovni zadatak-da obezbjedi sebi potomka i nastavi lozu Katica.Pritisnut sa jedne strane ocevom naklonoscu prema Vukasinu a s druge sopstvenim nedostatcima ,sto ga jos vise unizava u sopstvenim ocima ,iako je mocnik i gazda u ocima drugih .I Vukasin i Djordje su izdanici Acima Katica ali ne udovoljavaju negovim zeljama : prvi se priklanja ocevim politickim protivnicima a drugi je zigosan jalovoscu .
4. Simka je lik okarakterisan ljepotom snagom i zdravljem sto jos vise istice Djordjevu jalovost. Ona je u potpunosti svjesna svog porjekla i svog polozaja u kuci Katica u koju je usla iz siromasne nadnicarske porodice.Iako je to protiv na njenoj prirodi ona se predaje Toli Dacicu da bi ocuvala sebe i porodicu .
5. Prodjenje Adama ponistava sve sto je bilo prije trulo i lose u porodici - Simka se oslobadja mora i nesanica ,Acim mu posvecuje ostatak zivota a Djordje dobija toliko zeljenog nasljednika .Adam je simbol prelaska iz starog vremena u novo , i sto se tice porodice i Srbije s pocetka 20. vijeka. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Nov 28, 2009 10:05 am | |
| Kuda nas vode nasi koreni ?
Svaki covjek ima porjeklo koje na neki nacin odredjuje njegovu sudbinu ili bar dobar dio nje.Kod nas na Balkanu ta uloga porjekla je istaknuta kao nigdje drugdje u svijetu .Kakvo ti je prezime ,odakle dolazis ,ko su ti bili djedovi cesto moze da bude vaznije od onoga sta si ti ustvari.Covjek bez korjena je - nula bez proslosti i buducnosti .Neminovno se ,dakle , postavlja pitanje kakvi su to nasi toliko vazni korjeni koji nas kao aveti iz proslosti progone na nasem putu buducnosti .Ono sto se moze reci da su ti korjeni generacijama iznicali iz krvavog tla .Stalni ratovi ,bune i ustanci ,tlacenja od strane turskih osvajaca kroz istoriju odnosila su nase (srpske) najbolje glave i najhrabrije duse .Kada sumiramo Srpskog naroda mi mozemo samo zbunjeni da stanemo i upitamo se : kuda dalje ? Cemu nas uci nasa istorija i sta zahtjeva od nas ?da li je to nemilosrdna osveta zbog ogromne nepravde i zla koje su vjekovima okomljavale na nase pretke ? Trebamo skupiti horde ubice i krvoloka i zbrisati sa lica zemlje sve nase neprijatelje ili da i dalje budemo mirne ovce koje cekaju klanje. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sre Dec 16, 2009 9:32 am | |
| BIOGRAFIJA
Balzak je rođen 1799.godine u Turu, Francuska. Kao ličnost i kao pisac formira se u prvoj polovini 19. vijeka, koju obilježavaju snažan uspon buržoazije i njene filozofije života i sila novca kao osnovna pokretačka snaga svega djelovanja i stila življenja. Kada je završio studij prava, trebalo je, po želji roditelja, da bude bilježnik jer je taj poziv obezbjeđivao društveni ugled i udoban život. Balzaku se taj poziv nije dopao, čak mu je bio odvratan. Htio je, o tome je maštao kao dječak, da bude pisac. Naslućivao je svoj stvaralački genije i uporno odbijao da se bavi bilo čim osim pisanja. Njegov prvi pokušaj je tragedija Kromvel, ali je to bilo vrlo slabo djelo. Okrenuo se romanu, napisao za nekoliko godina nekoliko romana, ali je vidio da su vrlo slabi i nije ih potpisivao svojim imenom. Poslije prvih književnih neuspjeha, opredjeljuje se za izdavaštvo, potom kupuje štampariju uz finansijsku pomoć roditelja. U ovom poslu propada i doživljava materijalnu katastrofu koja će ga pratiti do kraja života; stalno je bio u dugovima i stalno se borio sa nemaštinom. Opet se vraća književnosti rešen da piše roman o gradjanskom ratu između monarhista i republikanaca u Bretanji. Odlazi na mjesto događaja, mjesec i po dana prikuplja građu i vraća se u Pariz, piše roman Posljednji šuan i, svjestan njegove vrijednosti, potpisuje ga svojim imenom. Od tada pa za sljedećih dvadesetak godina Balzak će napisati stotinu kniga pišući iz dana u dan, bez predaha, po sedamnaest sati dnevno. Balzak je primjer ogromne stvaralačke snage, posvećenosti književnosti i sagorijevanja u neprekidnom stvaralačkom zanosu. Ogromna radna energija je slabila, zdravlje se sve više pogoršavalo i posljednjih nekoliko godina, umoran i ophrvan bolešću, ništa nije napisao. Umro je 1850. godine, na vrhuncu slave. Balzak je došao na genijalnu ideju da sve svoje romane objedini u jednu cjelinu koju je nazvao Ljudska komedija. Svaki roman je posebna cjelina ali sve ih objedinjuje vrijeme, podneblje, mentalitet, ličnosti. Neke njegove ličnosti javljaju se u različitim djelima, različitim vremenima i drugačijim ambijentima.U Ljudskoj komediji Balzak prikazuje plemstvo, ministre, političare, bankare, sudije, advokate, oficire, sveštenike, trgovce, novinare, studente, fabrikante, seljake, zanatlije, prosjake, robijaše, prostitutke. Njegova Ljudska komedija je tako postala i ostala istorija naravi francuskog društva prve polovine 19.vijeka. On je postao najbolji i najpoznatiji istoričar. U najznačajnija i najpoznatija djela ubrajaju se: Čiča Gorio, Šagrinska koža, Evgenija Grande, Rođaka Beta, Rođak Pons, Izgubljene iluzije, Traženje apsolutnog, Seljaci, Pukovnik Šaber. Kompozicija romana Priča romana Čiča Gorio razvija se na dva plana: individualnom i opštem. Na individualnom planu predočene su dve ključne priče: o mladom studentu Eženu de Rastinjaku i ostarelom fabrikantu rezanaca čila Goriu. Oko ove dve sudbine razvija se niz individualnih istorija: stanara pansiona gospođe Voker (stara gospođica Mišono, gospodin Poare, mlada devojka Viktorina Tajfer, gospođa Kutir, odbjegli robijaš Votren), vikontese de Bozean, grofica Anastazije de Resto, baronice Delfine de Nisenžan. To su samo istaknutiji pojedinci koji imaju značajnije mesto u romanestkoj priči, ali pored njih, kroz ovaj roman defiluje nekoliko desetina epizodnih likova. Na opštem planu data je slika pariskog društva od najnižih najviših slojeva. U pansionu gospođe Voker je sirotinja različitog životnog doba i porekla, a u predgrađu Sen Žermen je visoko društvo odeveno u svilu i okićeno zlatom i dijamantima. Pariz je veliko iskušenje, nada i čežnja mladih ljudi, željenih da dopru do senžermenskog društva. Pariz je i slika moralnog blata, bezdušnosti i egoizma. Čiča Gorio Čiča Gorio je stekao bogatsvo za vrijeme revolucije prodajući brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. Kada je ostao udovac, svu svoju ljubav je posvetio dvema kćerima: kupovao im haljine, nakit, kočije; obezbedio im velik miraz i obe su se udale u aristokratske porodice. Starija kćer Anastazija postala je grofica de Resto, mlađa Delfina je postala baronica de Nisenžan. Kada su ušle u visoko društvo, njihove potrebe su postale veće - želele su da se istaknu na balovima i svečanim večerama. Novac su dobijale od oca koje je, zaslepljen očinskom ljubavlju, zadovoljavao njihove prohteve i hirove, rukovođen stavom: ''Očevi uvek treba da daju pa da budu srećni. Uvek davati to znači biti otac''. Dok je ima pare, pazole su ga i kao parajliju svakome pokazivale. A kad je nestalo novca, nemilosrdno su ga oterale. U pansionu Voker je našao sklonište, prezren i siromašan. Stalno menja spratovei i iznajmljuje jeftinije sobe. Odrekao se duvana, otpustio berberina, prestao je da se puderiše, nije više nosio skupa odela, bivao je sve mršaviji. Čiča Gorio '' koji je imao šezdeset i dve godine i izgledao kao da nema ni četrdeset (...), koji je imao nečeg mladalačkog u osmehu, sada je ličio na izlapelog, nemoćnpg i bledog starca od sedamdeset godina''. Kada je ponestalo novca, prodao je nakit, zlatne tabakere, cvjećnjake, posuđe od srebra, uvek je kćerima davao sa suzama radosnicama u očima, srećan što su one zadovoljne i srećne. Kada bi u pansionu neko spomenuo ime neke od njegovih kćeri, osluškivao bi da čuje kako su izgledale, jesu li bile srećne, jesu li se lepo provele. Da je njegova ljubav slepa, pokazuje slučaj kada je zakupio stan da bi njegova kćer Dafina imala gdje da se sastaje sa Rastinjakom. Tek na samrti, kad danima nije bilo njegovih kćeri jer nije bilo ni novca, prvi put će izraziti razočarenje i bunt : Ne, one neće doći! Znam ja to ima već deset godina. Ja sam to pomišljao ponekad, ali nisam smio da verujem. Umro je čiča Gorio sam i napušten od kćeri, kao ubogi siromah. Ispratili su ga samo Rastinjak i Kristof, pokućar gospođe Voker. Kćeri za koje je sve žrtvao nisu došle na sahranu - poslale su prazne kočije i kočijaše. | |
| | | crvenokosa
Godina : 54 Location : banja luka Datum upisa : 07.03.2012
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sre Mar 07, 2012 10:47 am | |
| da li neko ima malo bolju obradu toma sojera
| |
| | | Lily First Bride
Godina : 27 Location : .. majka Serbia.. Datum upisa : 12.09.2008
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sre Mar 07, 2012 5:44 pm | |
| - crvenokosa ::
- da li neko ima malo bolju obradu toma sojera
Crvenokosa, nisi napisala kako ti i sta treba.. a ovo sam nasla.. [You must be registered and logged in to see this image.] Tom Sojer – Kratak sadržaj
Roman počinje dozivanjem Toma. Tetka Poli doziva Tom Sojera na ručak. Međutim, Tom se kao i uvijek mota po okolnim ulicama i stalno je napolju. Nakon ručka, Tom izađe napolje. Uskoro poče izazivati jednog dječaka njegovih godina. Na posljetku, njih dvojica se potukoše. Dječak je otišao plačući. Sutradan, tetka Poli dade Tomu zadatak da ofarba ogradu. Tom Sojer je izašao napolje te okupio mnogo dječaka s kojima je to uradio. Tetka jednostavno nije mogla da vjeruje kako je on to brzo učinio. Osvanu ponedjeljak. To je Tomu teško padalo jer je počinjala škola. Tom se dosjeti da bi bilo dobro da ga boli zub pa ne bi išao u školu. Tetka reče da treba da izvadi zub a u tom trenutku Tom skoči i pođe u školu. Nije vrijedno toga jedan dan da ne ide u školu a da usto ide vaditi zub. Bilo je veče. Sid, Tomov mlađi brat je već odavno zaspao. Izašao je kroz prozor a napolju ga je čekao Haklberi Finn, njegov vjerni drug. Otišli su na groblje. Pitali su se da li mrtvima smeta što su oni tu. Nakon izvjesnog vremena čuli su udaranje lopatom. Približavali su se mjestu gdje se stvarao zvuk. Stajali su iza jednog nadgrobnog spomenika. Vidjeli su 3 čovjeka koji su zakopavali jednog na nosilima. Poblijedili su kao krpa. Razgovarali su da li da prijave slučaj a jedan od njih je bio i Indijanac Džo. Ipak odlučili su da će da se zakunu da neće progovoriti ni riječi. Uzeli su iglicu od mesinga i iscijediše kap krvi iz kažiprsta. Napisali su krvlju ovu zakletvu : „ Hak Fin i Tom Sojer se kunu da neće pisnuti. Neka smjesta padnemo mrtvi ako šta kazali, istruhnuli dabogda. Tom se vrati kući u gluho doba noći. Ujutro, kad se probudio Sid je već bio obučen. Otišao je u školu. Uskoro se gradićem pronese zločin Mafa Potera. Niko nije ni slutio da su Tom i Hak svjedoci toga.U sudnici, bio je Indijanac Džo. Indijanac se kleo da nije kriv. Mirno je davao svoj iskaz. Sedmicu dana kasnije krenuli su brodićem na jedan otok. Pravio se je da je gusar i a na brodu sa Hakom je bio i Indijanac Džo, njihov stari prijatelj. Tu su i jeli… Poslije ručka krenuli sa u lov na kornjačina jaja. Jaja su bila okrugla, nesto manja od oraha i bijela kao mlijeko. Oko ponoći Džo probudi dječake. Pribili su se jedan uz drugog i gledali u logorsku vatru. Poče oluja. Dječaci se veoma uplašiše. Bili su izgubljeni na pustom otoku. U gradiću nije bilo niti malo smijeha. Tetka Poli zacvili jer dječaka nije bilo nigdje i smatrali su ih da su otišli u divljake. Svi dječaci iz grada pričali su o tome ko je zadnji vidio Toma Sojera. Tom Sojer je imao jednu tajnu. Htio je da na njihov pogrebni dan dođe i svima otkrije istinu da su oni živi i zdravi. Razlog što su ih građani smatrali mrtvima je to da je njihova odjeća ostala u koritu rijeke. Napokon, Tom se vratio kući. Tetka je bila u isto vrijeme i ljuta ali i sretna zbog toga što je Tom živ. Tom je rekao tetki da je jedne noći dok je ona spavala on došao i poljubio je. Tetka se začudila. Približavao se raspust. Učitelj, inače strog postao je još strožiji. Djeca su recitirala zadnji dan škole. Tom se upustio u novu družinu koja se zvala Trezvena mladež. Međutim, sve više poče da se sjeća one noći na groblju. Htio je da kaže da je on svjedok i da je vidio šta se desilo. Ponovo je poveden slučaj ubistva. Kao svjedok pojavio se i sam Tom Sojer. Sve je ispričao kako se desilo. Međutim, dok je Tom pričao Maf Poter pobježe iz sudnice. Tom uskoro dobi želju da idu tražiti izgubljeno blago. Odlučili su da kopaju bilo gdje. Međutim, to im dosadi te ubrzo se razigraše Robina Huda. Nekoliko dana kasnije, Tom i Beki su odlučili da idu na izlet. Uskoro su ih ljudi počeli tražiti. Ušli su u neku pećinu, dok je za njima i dalje trajala potraga. Međutim, uskoro se gradićem pronese vijest :“Nađeni su!“ Stanovnici grada su odlučili da zatvore pećinu gvozdenim rešetkama kako se niko više ne bi mogao izgubiti. Kad je Tom čuo tu vijest poblijedio je. Pa unutra je još uvije bio Indijanac Džo! Brzo su ušli u pećinu. Našli su Indijanca mrtvog u ležećem položaju. Indijanca Džoa sahraniše uz sami ulaz u pećinu. Tom odluči da prođu pećinom jer je mislio da je unutra novac. Tako su se Tom i Hak danima pripremali da pođu u pećinu da traže izgubljeno blago. Naime on je pratio Indijanca Džoa i vidio je da on čuva nešto u jednoj rupi. Ubrzo su ušli. I zaista su našli jedan kovčeg zlata. Kući su se vratili prljavi i u potpunosti od ilovače. Svi u gradiću su prevalili svoje kuće ne bi li našli štogod. Na kraju romana, imamo zakletvu ove družine. Krvlju su se zakleli da će jedan drugom pomagati kad god su u mogućnosti. Njihovo prijateljstvo trebalo je biti vječno.
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sre Mar 07, 2012 9:43 pm | |
| - Lily ::
Crvenokosa, nisi napisala kako ti i sta treba.. a ovo sam nasla. Imao je loknastu, smeđu kosu i plave oči. I bežao je od škole, ko đavo od krsta. :329340:
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Veliii
Datum upisa : 26.09.2012
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sre Sep 26, 2012 5:51 pm | |
| Da li ima prica Gromovo đule nisam je mogla nac Mozetel napisati kratak sadrzaj za jedno sat vremena molim vass za sutra mi treba <3 | |
| | | vuk98
Datum upisa : 27.10.2012
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 5:43 am | |
| Moze li neko da napise lektiru vreme smrti od cosica | |
| | | AstrinaKomsinica Master Spamer
Location : Daleko Humor : :) Datum upisa : 22.01.2011
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 12:02 pm | |
| - vuk98 ::
- Moze li neko da napise lektiru vreme smrti od cosica
Trkom knjigu u sake, nemoj da ti mater zovem :rlol: | |
| | | AstrinaKomsinica Master Spamer
Location : Daleko Humor : :) Datum upisa : 22.01.2011
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 12:04 pm | |
| S tatom cu se u 4 oka objasniti :rlol: | |
| | | Tattoo
Datum upisa : 24.10.2011
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 12:05 pm | |
| eee dok je moje dete odrastalo , iznova sam citala lektire, i smejala sam se do suza dok sam citala Orlovi rano lete.
| |
| | | Zana
Godina : 59 Datum upisa : 30.05.2012
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 12:07 pm | |
| - Tattoo ::
- eee dok je moje dete odrastalo , iznova sam citala lektire, i smejala sam se do suza dok sam citala Orlovi rano lete.
joj Tattoo ja sve x 3..da sam znala bezala bih sa chasova srpskog dok sam bila djak | |
| | | AstrinaKomsinica Master Spamer
Location : Daleko Humor : :) Datum upisa : 22.01.2011
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 12:10 pm | |
| Magarece Godine su zakon :zubi3: | |
| | | Tattoo
Datum upisa : 24.10.2011
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Sub Okt 27, 2012 12:11 pm | |
| - AstrinaKomsinica ::
- Magarece Godine su zakon :zubi3:
Joooj jeste, a Lajenje na zvezde, i to je bas, bas. I Basta sljezove boje. Najredovnije sam citala lektire, jos da je moglo da umesto njega odgovaram. | |
| | | Lained98
Godina : 27 Location : Sarajevo Humor : hahaha Datum upisa : 27.02.2014
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Čet Feb 27, 2014 9:38 pm | |
| Može li lektira Veliki vezir Derviš Sušić??? | |
| | | montoya NR .1 foruma
Location : gde god da treba Datum upisa : 09.02.2008
| | | | Kupikay Kip
Datum upisa : 24.03.2014
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Pon Mar 24, 2014 3:55 pm | |
| Možel ko napisati lektiru "Prodavac osmijeha" i da analizira hitno mi treba. | |
| | | Alce
Datum upisa : 27.03.2014
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize Čet Mar 27, 2014 3:33 pm | |
| Moze li neko da napise lektiru Tveđava Mesa Selimovic.? | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: LEKTIRE - kratak sadržaj i analize | |
| |
| | | | LEKTIRE - kratak sadržaj i analize | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 42 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 42 Gosta :: 1 Provajder Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » Nega usanaDanas u 1:25 am od Kijara-brm » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 1:23 am od rouzvel » In memoriam-poznati (EX) JugosloveniDanas u 1:07 am od Kijara-brm » Sta Vas nervira na forumu?Danas u 12:55 am od Kijara-brm » Šta je to lepota?Juče u 7:52 pm od Eugen Grafvajer » CRKVA I BOGATSTVO -LICEMERJE I BEZOBRAZLUK ?Juče u 12:10 pm od Eugen Grafvajer » Samo da rata ne bude!Pon Mar 25, 2024 10:16 am od Eugen Grafvajer » LJUBAVNI HOROSKOPPon Mar 25, 2024 12:32 am od rouzvel » NEDELJNI HOROSKOP ★Pon Mar 25, 2024 12:25 am od rouzvel » Vladimir PutinPon Mar 25, 2024 12:09 am od montoya » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Ned Mar 24, 2024 11:04 pm od Danubius » VICEVI - Ovaj ne znam gde bi ....Ned Mar 24, 2024 8:26 pm od montoya » Mesec Ramadan /Ramazan... رمضان Ned Mar 24, 2024 11:31 am od justicija » Pesma Evrovizije - EurosongSub Mar 23, 2024 8:22 pm od justicija » HIT danaSub Mar 23, 2024 8:01 pm od justicija » Moja životna filozofijaSub Mar 23, 2024 7:41 am od Eugen Grafvajer » Šta trenutno slušate Čet Mar 21, 2024 9:36 pm od montoya » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Čet Mar 21, 2024 7:56 pm od Danubius » I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )Čet Mar 21, 2024 9:46 am od Eugen Grafvajer » NAŠE PRAZNIČNE DEKORACIJE U KUĆI Uto Mar 19, 2024 6:44 pm od Kijara-brm » KREČENJE I FARBANJE Pon Mar 18, 2024 4:20 pm od Danubius » LEGENDARNA VOZILA ex YU Ned Mar 17, 2024 12:04 am od Danubius » Kažite pesmomPet Mar 15, 2024 8:46 am od savo » GREJNA SEZONA stigla -čime se grejete ? Sre Mar 13, 2024 1:57 pm od Danubius » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sre Mar 13, 2024 9:34 am od Danubius » Dr ZORAN ĐINĐIĆ -prolaze godine OD UBISTVA -šta je ostalo od ideje ? Uto Mar 12, 2024 11:19 am od Danubius » SILIKONI (i druga "plastika" )Pon Mar 11, 2024 9:32 am od savo » 8 Mart - dan zena...Ned Mar 10, 2024 11:21 am od Đole » NAJGORI DIKTATORI sveta Ned Mar 10, 2024 10:43 am od montoya » SVI SVETI(Dan mrtvih) / ZADUŠNICESub Mar 09, 2024 6:29 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11609 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je kiki11
Naši korisnici su poslali ukupno 523972 članaka u 7350 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|