| | NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA | |
|
+13Zana Tattoo popovac slatkicass REVELIN daca Krupljanka Storm_z Astra Sanjalica doctorr67 Silvy Danubius 17 posters | |
Autor | Poruka |
---|
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Maj 27, 2008 11:00 am | |
| PRIČA O NAMA
Svijeća lagano dogorijeva na stolu, kraj mene. I poslednji trag crvene svjetlosti je nestao. Ugasio se. čak je i ona otišla od mene, napustila me. Zvuci laganog sentiša se čuju na radiju. Svaka pjesma me podsjeća na tebe. Sjeća me na dane kada sam bila sa tobom, kada sam imala čitav svijet pod nogama i kada sam ga bacila kao opušak cigarete. Nisam znala da vratim ljubav za ljubav jer... sreli smo se u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu i pustili smo neke pogrešne ljude da utiču na naša osjećanja i nače odluke.
Sjećam se onog dana kada smo se upoznali. Sjećam se utakmica koje smo zajedno gledali. Svi su nam zavidjeli na sreći, govorili kako oboje izgledamo srećni dok smo zajedno. Noćas pada kiša sve jače i jače... Sjećač li se onog dana kada smo se ljubili na kiši? Rukom si zaklanjao moje lice, moju kosu, moje tijelo da ne pokisne. Tog dana si mi rekao da na kraju školske godine odlaziš u Vojvodinu, da ćeš tamo vjerovatno i ostati. Zaljubljenim okicama si mi govorio da nećeš otići jer ne možeš da napustiš svoj grad, svoje društvo, mene! Tješeći tebe, tješila sam sebe i govorila ti da je to za tvoje dobro, za dobro tvoje sportske karijere! Znala sam da te taj put dijeli od mene i po prvi put sam se uplašila jer si mi već puno značio i samo sam te zagrlila. I sad se sjećam tog zagrljaja. Drhtala sam kao uplašeno dijete u tvojim rukama, plašeći se tvog odlaska. Ipak, Bog nije htio da usliša moje molitve koje sam noćima ponavljala i... ti si otišao! Zahvaljujući mojim glupostima i teškim riječima, uspjela sam da razbijem dva srca, da te otjeram iz svog zagrljaja i pustim da te putevi života vode daleko od mene. A ja... ja sam ostala sama! Sa svojom tugom, tvojim likom i našim poljupcima urezanim duboko u mom srcu. Vremenom je svaki kontakt između nas bio prekinut. Ponekad je poneki mladić pokušavao da pređe granicu mog srca, ali ja sam na kraju, ipak, ostajala sama. Pokušavala sam da te zaboravim, ali sam uvijek u drugim očima tražila tebe, tvoju kopiju... Uzalud... Sve je bilo uzalud... Svaki pokušaj da u tuđem naručju osjetim onu toplinu i ljubav koju si samo ti znao da mi pružiš, da od nekog drugog pogleda srce počne ubrzano da mi kuca, da mi od nekog drugog dodira čitavo tijelo zadrhti... Sve je bilo uzalud! Zima je polako stizala na naše pragove. Sa prvim pahuljama snijega i moja duša je postajala sve hladnija i tamnija. Rijetko smo se sretali. Na tvojim usnama je i dalje bio isti osmijeh, u tvojim očima stari sjaj, a u tvom zagrljaju se nalazila druga djevojka. Tokom dugih zimskih noći, zamišljala sam kako joj sklanjaš pahulje sa lica, griješ tijelo, kradeš poljupce i poklanjaš ono što ja nisam znala da čuvam – svoju ljubav! Po ko zna koji put molila sam Boga da vrati vrijeme i izbriše sve greške kojim sam te povrijedila... ali... bilo je prekasno. U tvom životu više nije bilo mjesta za mene. *** Dugo se nismo vidjeli. Pola godine je prošlo od našeg poslednjeg susreta. Da li je to bila igra sudbine ili velika slučajnost, ja i ti smo se ponovo sreli. Sjećaš li se... sreli smo se u gradskom parku, tamo gdje smo se prvi put poljubili! Znaš li da nisam mogla da dišem, imala sam osjećaj da neću moći da izdržim... U tom trenutku se u mom srcu probudilo neko novo osjećanje, praćeno starim sjećanjima i nadom o nekoj novoj budućnosti. Pričao si mi o sebi, o svom životu u Novome Sadu, privremenom povratku u naš mali grad... Slušala sam te kao opijena. Nisam mogla da vjerujem da si to ti, ti koji si me nekada volio kao svoju boginju i nikome nisi htio da me daš! Ubrzo si otišao na pripreme. Svakodnevno smo jedno drugom slali poruke koje ću vječno da pamtim. I u tim trenucima si znao kako da me oraspoložiš, kako da vratiš osmijeh na moje lice kada sam tužna. Svaka tvoja poruka i nježna riječ je u meni budila nadu da ćemo ja i ti možda ponovo biti zajedno. Noćima sam slušala naše pjesme i budna sanjala sebe u tvom zagrljaju. Istina je što ljudi kažu da snovi ponekad postaju java. Jedne tople julske noći, ponovo sam osjetila dodir tvojih usana. Po prvi put sam osjetila kako u grudima kuca jedno zaljubljeno srce. Još jedan put nas je dijelio, ali ovaj put sam ja odlazila na ljetovanje. Petnaest dana je prošlo bez ijedne tvoje poruke, bez ijednog tvog javljanja. Tiho sam plakala i ponovo proklinjala sebe. Bojala sam se da mi još uvijek nisi oprostio one moje grube riječi, da si sa mnom samo iz hira – da bi me povrijedio!!! Plašila sam se da si prestao da me voliš, da ti naš novi početak ne znači ništa! Kroz moju glavu je prolazilo mnogo pitanja, a odgovora nije bilo nigdje. Odgovore si znao samo ti, a nisi htio da mi ih kažeš. Kući sam se vratila sa željom da te istog dana vidim, zagrlim, poljubim, ali mi se nismo vidjeli ni tog, ni sledećeg, ni dana posle tog. Tvoj odlazak u vojsku se sve više bližio... a ja i dalje nisam znala na čemu sam. Da li da budem srećna što smo ponovo zajedno, ili da budem tužna jer sam polako osjećala kraj – stalno sam pitala sebe. Sa čežnjom sam očekivala svaki tvoj poziv. *** Za veče 15. avgusta sam živjela kao da mi je poslednje. Poslije dvadeset dana, ponovo sam te vidjela, tvoje ruke su ponovo bile oko mog struka, tvoje usne ponovo na mojim! Osjećala sam se kao u raju, kao ponovo rođena, a sve to zahvaljujući tebi – srećo moja! Sjećam se kada je sat otkucao ponoć, uz lagane zvuke poznate pjesme, zamolio si me za ples... Bilo je kao u snu. Tiho si mi pričao i poljubio me. Osjećala sam tvoj dah na svom vratu i tvoj miris svuda oko sebe. To veče sam upoznala tvoje roditelje, a tvoj mlađi brat se stalno smješkao kada je prolazio pored mene. Bože, kako sam samo bila srećna! Pod nebom punim zvjezda, topila sam se u tvojm dodirima i čarobnim šaptanjima. Nadala sam se da je sreća najzad došla i na moja vrata, da i ja mogu slobodno da volim i budem voljena, ali... tri dana pred tvoj odlazak, nazvao si me i rekao da želiš kraj! Sa tugom u srcu sam slušala kako ne želiš da se vežeš, da si u Novome Sadu imao dužu vezu i da nisi spreman za novu! Zoru sam dočekala budna. ^itavu noć sam plakala i na taj način pokušavala da izbacim sve iz sebe, ali ti si i dalje bio u mom srcu. Nisam mogla da ubijedim sebe da više nismo zajedno. Te noći kada si mi bio potreban više nego ikada u životu, te noći kada se čitav moj svijet rušio, kada mi je bila potrebna samo jedna tvoja riječ, jedna tvoja nježnost – ti si me napustio. Nisi bio tu da mi pomogneš, da uz tvoju podršku prebrodim težak trenutak u mom životu. A znao si koliko si mi bio potreban! Svi naši zajednički trenuci, naše male ludosti, naši trenuci nježnosti – otišli su u nepovrat. *** Vratio si se. Započeo si novi život. Vojska te je mnogo promijenila. Uozbiljio si se... A ja... Ja sam i dalje ostala ona ista, još uvijek želim da uživam u tvom naručju, da i dalje slušam riječi sa tvojih usana. Ne mogu da prihvatim činjenicu da si tako brzo zaboravio ljubav u koju si mi se nekada kleo. Reci mi kako da ubijedim srce da ne misli na tebe! Kako da mu kažem da ti više nisi moj! Kako da sakrijem suze u očima i tugu u mom pogledu! Kako da smirim tijelo da ne zadrhti svaki put kada u vazduhu osjetim tvoj miris! Vrijeme prolazi, dani brzo teku, a ja te i dalje volim. I dalje sanjam da ćeš me uveče nazvati i poželjeti da lijepo spavam i slatko sanjam. Svako veče sanjam kako si samo moj, a onda se probudim... i tiho plačem. Ne mogu da prihvatim činjenicu da više nisi moj! Tako te želim! Teško mi je da glumim sreću pred drugima, da se smijem kada prođeš pored mene! Tvoj pogled me tako boli! Pitam se da li sam ja ovo zaslužila, a sve sam ti pružila? Znala sam kako da ti ugodim, da se tvom dodiru i poljupcu prepustim, ali jedino nisam znala kako da te zadržim. živote moj, vrati mi se! I dalje sanjam da se srećna budim – a srećna nisam. Sreća mi je okrenula leđa one noći kada si otišao od mene! *** A bili smo na samim vratima raja. Nedostajao nam je samo još jedan korak do sna. Ali... ti nisi htio da u raj uđeš sa mnom. Okrenuo si mi leđa i ostavio me uplakanu. Otišao si nekoj drugoj u zagrljaj. ^ujem da si stalno sa njom, kažu da je voliš. Nju voliš, a ja... pitam se šta ja sada predstavljam u tvom životu. Da li me gledaš kao poznanicu, kao svoju bivšu djevojku ili još uvijek duboko u svom srcu osjećaš nešto prema meni? Svaki dan te viđam, svaki dan osjećam tvoj pogled na sebi. Ima nešto posebno u tvom pogledu. ^esto pokušavam da izbjegnem susret sa tobom jer nemam snage da gledam te oči koje su mi još uvijek tako drage. Ponekad poželim da te nazovem, da ti čujem glas, da se pretvaram kao da se ništa tužno nije desilo između nas. U glavi mi stalno odzvanjaju tvoje riječi "Volim te". Samo si me bio lagano zagrlio i tiho šapnuo te dvije čarobne riječi. Bilo je posle tebe i drugih koji su mi to priznali, ali niko to nije znao da uradi kao ti. Po tvom glasu sam mogla da vidim koliko ti znači što si mi ti rekao i sa koliko iskrenosti si to rekao. Znala sam da govoriš istinu. Evo, i poslije duge dvije godine, svih prolivenih suza, neprespavanih noći i časova provedenih razmišljajući o tebi, i sada poželim da se ponovi ono vrijeme koje smo zajedno proveli. Znaš li šta me najviše boli? Laži, te odvratne laži koje stalno slušam o tebi, o sebi, o nama. Pričaju da si me varao, da me nikad nisi ni volio. ^ula sam neke priče koje sam, navodno, ja govorila o tebi. Priče i riječi koje nikad nisu prešle preko mojih usana. Bojim se da su te laži još jedan razlog za tvoje ponašanje prema meni. Pokušavam da ne slušam te glasine, ali i pri samoj pomisli da ti vjeruješ u njih, srce mi se slama. Evo, ponovo se spremaš za odlazak u NS, ali ovaj put ostaješ tamo. Ali, ako me makar malo voliš, ako ima nade za nas, pogledaj me kao nekada, reci mi ponovo "volim te" i oprosti mi...
Poslednji izmenio danubius dana Čet Jul 10, 2008 6:10 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Maj 27, 2008 11:01 am | |
| NE DAM DA ODEŠ
Naša je veza (ako mogu tako da je nazovem) bila propast. Te dve nedelje, koliko smo bili zajedno, ponašali smo se kao dva stranca. Bilo je očigledno da nam ne ide. Nismo uspeli ni da se viđamo. Prvih dana se nismo viđali zbog raznih obaveza, što mojih, što njegovih. A onda, taman kada smo uspeli da se dogovorimo za izlazak, javio je da ujutru putuje u Beograd, na nedelju dana. Šta dalje da vam pričam? Propast od samog početka! Mislim da nijedno od nas dvoje nije ni slutilo da će tako biti, inače ne bismo kvarili ono što smo do tada imali - prijateljstvo. Poznavali smo se mesec dana i sve je bilo OK. Bili smo dobar tim. On je jedan od retkih kome sam otvoreno pričala o sebi, svojim vrlinama i manama, usponima i padovima. Ali, eto, veza nije bila za nas. Bilo je očigledno da cemo raskinuti. I jesmo, čim se vratio iz Beograda. Razgovarali smo o tome i zaključili da je bolje da ostanemo drugovi. Razgovarali… Pa nismo baš razgovarali. Ja sam htela da mu kažem da želim da imamo pravu vezu jer to što smo imali nije ni ličilo na vezu. I baš kada sam mu rekla da želim da razgovaramo, on me je prekinuo. - Znam o čemu. - O čemu? - Pa hoćeš da raskinemo pošto nam ne ide. I ja mislim da je najbolje da ostanemo drugovi. - OK. Šta sam drugo mogla? Nije me želeo. Bar sam tako shvatila njegove reči i nisam videla dalje od povređenog ponosa. A sviđao mi se, iako me je izvodio iz takta. Ipak, ućutkala sam srce. Ostali smo u kontaktu. U početku smo se često čuli dosta često, povremeno i viđali. Kada smo razgovarali telefonom, sve je bilo OK, ali kada bismo se videli… Njegova blizina mi je smetala, iritirala me. Nemam pojma zašto. Valjda te njegove okice koje sevaju, i način na koji puši cigaretu, i njegov osmeh… Kasnije se sve stišalo. Svelo se na poneku SMS poruku i cimanje. Pojavili su se neke druge osobe, i u njegovom, i u mom životu. A onda, sticajem okolnosti, samo mi je on mogao pomoći oko nečega, pa sam ga pozvala. Naravno, nije me odbio. Ionako se nismo dugo videli. Skoro godinu dana! Nisam znala da li da ga poljubim kada ga vidim, kao i ranije, u obraz, ili da mu samo pružim ruku. Kada sam ga ugledala, srce je odlučilo, dobio je poljubac - što je, čini mi se, i očekivao. Bilo nam je super. Čitav dan smo proveli zajedno. Stvarno sam uživala u njegovom društvu. Sve vreme sam se ponašala prema njemu kao prema drugu. Nisam ni primetila da je vrlo privlačan. Posle duge šetnje, odlučili smo da odemo na krov jedne zgrade, da odmorimo. Volela sam da idem tamo zbog predivnog pogleda na grad. Sedeli smo i pričali. Onda sam ja otišla do ograde i sela na nju. Gledala sam iza sebe i nešto se zamislila. Nisam čula kada mi je prišao. Prepala sam se kada sam osetila da su me nečije ruke zgrabile. Naravno, hteo je da se našali sa mnom, samo što sam se ja uplašila jer sam bila odlutala u svoje u misli. Zaljuljala sam se i malo je nedostajalo da stvarno padnem, pa sam ga zgrabila i čvrsto ga zagrlila. Umrla sam od straha da ću pasti! - Nemoj tako da se igraš… - zaurlah na njega i zaćutah u momentu. Tek tada sam opet primetila njegove lepe okice i mio pogled, onaj osmeh, osetila njegov dah, nežnost njegovog dodira, njegovu blizinu i jezu u svom telu - … sa mnom – dodala sam tiho posle kraće pauze. Onda sam se trgla i pošla, a on me je zgrabio za ruku, povukao ka sebi i poljubio. Kaže, bio je uveren da hoću da ga ostavim, onda, kada smo kao bili u vezi i kada sam rekla da želim da razgovaramo. Zato je i rekao da i on tako misli. Mislio je da me više ne zanima, da sam se ohladila od njega. Sada me ne ispušta iz zagrljaja. Samo sam njegova. I on je samo moj. Već nekoliko meseci. Ovaj put imamo i vezu i prijateljstvo kakvi se samo poželeti mogu.
“TE AMO” | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Maj 27, 2008 11:02 am | |
| NAŠA BAJKA JE IMALA TUŽAN KRAJ
1993, 1994, 1995, 1996, 1997... Pet godina - ja i moja tuga, ja i moja rana, ja i neopisiva patnja zbog izgubljene mladosti u zabludi, ja i moj bol u hladna četiri zida bez ikakve nade, bez reči utehe, sama, ostavljena da se borim sa bičem života koji šiba do bola i ostavlja neizbrisive tragove. Da, pet godina bačenih pod noge, pet godina koje si ti nemilosrdno gazio kao bezvredno parče zemlje, pet godina nadanja da si vredan čekanja i vera da ćeš jednog dana sigurno biti moj. Gledao si me kako propadam, gledao me i davao mi podstreka da to činim kao da ti je želja bila da me slomiš, da me odvedeš do dna i tek onda, kad budeš bio siguran da si to učinio, tek onda da mi okreneš leđa. Ne, nisi mi dozvolio da primetim, da osetim da je laž, nisi dozvolio da budem samo ranjena, želeo si da umrem od tuge za tobom. Nikada neću oprostiti sebi što sam ti verovala. Verovala sam u nas, u našu ljubav, verovala sam da me voliš, da voliš moju neozbiljnost zbog koje si me i zvao “ludača”, pa bih se trudila da budem stalno nasmejana, da budem raspoložena i kad mi nije do toga. Verovala sam da nam niko ne može zabraniti ljubav. VEROVALA SAM, PROKLETNIČE!!! Niko nikada nije video to more suza koje sam isplakala svaki put kada bi odlazio, niko nije video koliko sam noći probdela nad tvojom slikom moleći se da sve bude u redu, niko nije mogao ni zamisliti koliko sam te volela. A onda si mi zabio nož u leđa, kukavice! Ti nikada ne bi mogao da me pogledaš u oči i kažeš da je kraj, nikada nisi imao snage za tako nešto. TI I ONA! I došao je taj dan, prosvetljenje tvoje budućnosti, a zamračenost moje duše. Gledala sam vas visoko podignute glave. Ona u beloj haljini sudbine, a ja zavijena crnom bojom bola. Smejem se, smejem se do iznemoglosti i žalim. Koga? Tebe, sebe, nju! Jaka sam ja, Nenade. Jeste mi srce slomljeno, ali duša živi, bori se, mada sam mislila da neće izdržati. Nisam pustila suzu, nisam ti dozvolila da je vidiš, jer dosta je suza bilo. Prošao je i taj čin tvoje radosti. Otišao si, ne sećam se više ni kada je to bilo, samo znam da je bolelo beskrajno dugo. Sećam se samo da sam gledala kako se moj svet ruši. Svet koji sam gradila pet godina, srušio se za jedan tren. Ali, tebe nije bilo briga, ti si grejao njenu ruku dok je moja bila smrtno hladna. Išla sam nekud bez cilja, bosa gazila po trnju i htela vrištati od bola, ali ne, znala sam da moram stići do kraja puta. Pratili su me pogledi tih bezdušnih ljudi, a moja duša je bila tako čista, puna ljubavi. Po prvi put sam osećala da mi ponestaje snage, volje, po prvi put sam bila slomljena. Ali, išla sam, vukla sam se kao ranjena ptica po asfaltu svojih neostvarenih snova, nisam htela da dozvolim sebi da ostanem na mestu gde si me ti ostavio. I, evo, kada je prošlo sve, čujem da vas dvoje imate problema, da niste srećni. Jeste, Nenade, nisi srećan, to sam i sama mogla videti. Ovaj naš susret, posle toliko godina, govorio je više od samih reči, shvatila sam da me još nisi preboleo, da me još ima u tebi. Sad mi je jasno zašto si im dozvoljavao da me krive za neke stvari za koje ni najmanje ne mogu biti kriva. Vidim i da se sada tvoja majka kaje, ali ona nije vredna pomena. Ja ne mogu da vratim prošlost, i ne želim, ona mi je oduzela svaku nadu, želju, volju. Život joj ne dam, nije ga vredna. Moram priznati da ponekad kradom pogledam naše slike, kradom pročitam svesku o nama, kradom pustim suzu... i onda krenem dalje. I neka me niko ne pita zbog čega mi srce nekad ubrzano lupa, zbog čega mi se dlanovi znoje, ruke drhte, a za vazduh se borim. Neka me niko ne pita zašto sam toliko tužna a tako mlada, tek mi je 21, neka me niko ne podseća na ono što je duboko skriveno u meni, neka me niko ne tera da kažem da si ti taj koji mi je mom srcu naneo nepodnošljiv bol a ono ga posle svega voli. Neka me niko ne pita jer - počeće da boli, počeće da peče. A ja ne želim više da se sećam. “LUDAČA” | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Maj 27, 2008 11:03 am | |
| KAD SRCE GOVORI
Dugo sam živela u mraku. Tako da sam počela da se stapam sa njim. Bol, patnja, more tuge, bili su mi jedini prijatelji. Bilo mi je dobro. Bar sam mislila tako. Bila sam mračna, okrutna prema svima. Ogorčeni pesimista. Ima li šta gore od toga?! Prijatelji su bili oko mene, ali me nisu razumeli. Nisu mogli da shvate da osoba koja je puna života može da bude toliko mražna, uplašena, nedodirljiva i sama. Pokušavali su da me izvuku iz mog stvorenog sveta, ali nije im polazilo za rukom. Nisam dozvoljavala nikome da dospe do mene. Bila sam okružena ljudima, a sama. Povređena, razočarana u ljubav, u život, u snove... Bilo je i mladića. Neki su me voleli. Iskreno, jako. Ja sam ih vređala. Omalovažavala. Ismejavala. Zadavala im bol. Naterala ih da me zavole, pa ih odbacivala kao stare stvari. Nije me bolelo. Hranila sam svoj bol njihovom patnjom. Svi su me molili da prestanem s tim i pustim nekog u svoje srce, da ponovo budem ona stara ja. Nisam htela, srce nije htelo. Duša još uvek nije bila spremna na novi rizik. Srce je znalo da sam jednom rizikovala i izgubila veliki deo sebe. Srce je znalo da je drugi rizik mnogo veći. Ulog je veći. Rizikujem celu sebe. Srce, duša i ja smo morali da pazimo kome ćemo da se poklonimo... A onda si mi se desio ti. Ušetao si u moj život lagano. Sasvim slučajno. Preokrenuo ga naglavačke. Vrata mog mraka, otvorio si klauzulom ljubavi. Ponovo napravio od mene onu staru devojku sposobnu da živi i voli. Uneo si svetlost u moj san, zoru u moj dan. Postao si centar mog života, smisao mog življenja. Učinio si ono što niko nije mogao u proteklih sedam godina. Zaljubila sam se. Zavolela te. Kako? Kada? Ne znam. Srce je znalo. Osetilo. šapnulo mi tiho, da niko ne čuje, da je spremno na rizik da ti se da. Da na crvenoj čoji ljubavi stavi sebe kao ulog. Zahtevalo je i reklo da je spremno da voli. Tebe da voli. Da ti se preda celo, da sa njim radiš šta hoćeš. Da bude tvoje, kuca istim ritmom. I ja sam se predala. Pustila sam srce da me vodi. Osećam... svakim otkucajem te volim sve više i više. Predajem ti se i dušomi telom, ne razmišljajući o sutrašnjici. Sve potiskivane emocije suizbile na površinu i prave eksploziju za eksplozijom u mom telu. Toliko su jake da me prosto boli ova ljubav prema tebi! Kad god pomislim na tebe, rasplačem se. Od sreće. Od zadovoljstva. Od ljubavi koja je sve jača i jača. Pulsira mi venama, odzvanja u glavi. Dovodi do slatkog ludila. I srećna sam zbog toga. Živim za tebe. Dišem za tebe. Ponovo sanjam... zbog tebe. Moja duša je ponovo žista. Srećna. Euforična. Dao si mi razlog da živim. Da stvaram. Pokazao mi da i dalje zaslužujem da budem srećna. Voljena. Vratio si mi veru u sebe. Samopouzdanje. dao si mi sve što sam mislila da je davno izgubljeno. Zaključano u mračnom sefu patnje. Možda grešim. Možda je sve ovo još samo jedna iluzija stvarnosti, ali je lepa i ne želim da je se odreknem. Ne mogu da dozvolim da mi pobegne posle sedam godina samoće. Ljubavi, kunem ti se, užiniću sve što je u mojoj moći da naša ljubav traje i opstane. Predaću ti se sva, biću sve što hoćeš. Pokloniću ti sebe pokorno kao žena sa Istoka i podano kao žena sa Zapada. Živećeš u meni, a ja živeti u tebi. šta još da kažem? Isuviše sam tvoja da bih se mogla zvati sobom. Za kraj ću te samo zamoliti nešto: Ako ti moja ljubav i moja predaja ikada budu dosadile i predstavljale teret, otidi tiho iz mog života, kao što si i ušao u njega. Oprostiću i neću žaliti, jer ti, ti si onaj koji jhe uneo svetlost u moju dušu i samo ti imaš prava da je opet zatvoriš u mrak. nadam se da se to nikad neće desiti... P. S. Želim da se probudim pored tebe makar jedno jutro, ako ne možeš da mi pružiš više... Ljubavi, volim te!
"SWEET LULLABY" | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Maj 27, 2008 11:04 am | |
| VEČNOST TRAJANJA
Lete dani, godine, prolazi život i ostavlja nam samo misao na neke prošle dane, uzdahe, još otvorene rane, uspomene koje nikada neće izbledeti. Sve se vrti u krug. Danas ti, sutra ja... Prekosutra neko treći. Sreća svakoga nađe makar jednom u životu. Negde ostane, negde proleti, nekada nismo ni svesni da je tu. Bavimo se nekim nevažnim stvarima, gubimo se u mnoštvu besmisla tražeći suštinu stvari, tražeći pokušaj za beg, spas. I svakodnevno pokušavamo da izbegnemo surovu realnost idući u zagrljaj iluziji, mašti i prolaznosti. Ponekad je bolje živeti u snovima, prepustiti se samo lepim stvarima, zaboraviti da nas negde čeka bol, da nas podseti da postoji, da je tu, i da će uvek biti deo naših života. Deo MOG života. Dugo mi je trebalo da prihvatim da nije sve tako ružičasto, da svet nije krojen po mojim merilima i da moja životna staza nije prepuna ruža. Bol i tugu sam prihvatila sa osmehom i suzama, sa iskrom u oku i nostalgijom u glasu. Ne smeta mi. Sudbinu ne možeš pobediti, ali joj možeš verovati... Nisam prestala da živim, i dalje gledam sunce, brojim zvezde, pevam i ludo se smejem, ali sa nekom setom. Bio si u mom životu, čisto onako, da mogu da kažem da sam nekog volela. A volela sam te, samo toga nisam bila svesna. Više ne lažem, i svima bih vrištala koliko mi nedostaješ, koliko mi trebaš, i kako sam izgubljena bez tebe. Polako učim život. Navikavam se na prigušene uzdahe i zaustavljene suze. Na izveštačene poglede, i lažno podignutu glavu. A ti? Gde si ti u svemu tome? Gde si ti u ovo prohladno decembarsko jutro da uneseš pometnju u moje srce, da izazoveš struju u mom telu, da me zagrliš i kažeš mi da me voliš kao nekada? Bog mi je svedok koliko sam samo puta poželela da te nađem i kažem ti sve, ali plašim se da me ne povrediš, onako jako, kao ja tebe nekada davno. A znam da bi me povredio, jer ti si moja najveća bolest, i najbolji lek. I bez tebe i sa tobom bih umrla, ovako sam na sredini – i imam te i nemam te... Čujem kako drugi pričaju o tebi. Kažu, našao si nju. Govore da je dobra, da te voli i da ćeš biti srećan sa njom. Govore kako je gledaš, kako se sve lepše smeješ, i kako si zaboravio da postojim. I da, kada neko spomene mene, spustiš glavu i ćutiš. Ma, prebolećeš, znam, ali znam da ja neću. Nisam srećna. Nemam nikoga pored sebe, ne volim više nikoga, ne smejem se drugima, ne hvatam više poglede ulicama Beograda, kao da su sva osećanja koja su nekada bila deo mene, otišla sa tobom. Pokušaću jednom da ih vratim, kada budem imala dovoljno snage da se suočim sa životom. Kada više ne budem sanjala snove koji se nikada neće ostvariti, i kada prebolim. A preboleću, moram. Više nisam ista. Promenila sam se. Promenila sam osmeh, pogled i dušu. Družim se sa ljudima koje i ne poznajem, tražim sebe u njihovim pričama, tražim tebe u njihovim pogledima... I svaki dan prolazim tvojom ulicom u nadi da ću te videti. Tebe nema već mesecima, koji će se jednom pretvoriti i u godine. Košava duva ulicama Beograda, kiša kvasi zemlju, a nebo mi po ko zna koji put šalje tvoje mirise...
"A. F" | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Maj 27, 2008 11:05 am | |
| NEDOĐIJA LJUBAVI
U začaranoj igri sablasno dadoh i ono poslednje što mi je ostalo! Ko ste? Ne, ne treba reći Vi. Ko si? Tinjalo je u meni kao vatra. Adrenalinski pad, bio je željan uspona. I zalutah na jedan poziv u nedođiju začaranih osmeha i kradenih svetova... Teško je razumeti jezik sjajne kose, sjajnih očiju i siromaštva. Jasno je, iz provalije htedoh i krenuh u kradenim sandalama. Bilo je leto. Jako toplo, razuzdano. Plakala sam jer se na groblju plače. Umro je i otac, godinu dana posle majke. Uspavljivala sam se čvrsto držeći u zagrljaju plišanog belog medveda. Onda je u moj život ušao on. Hteo je nešto od mene. Šta? Stidela sam se još uvek svog nagog tela, a on je tražio mene, nagu. Skinuo mi je odeću, nekako. Nije me uzimao, nije me doticao. Gledao je. Kupeći zavidne poglede, adrenalin je rastao kao brzina na skali motora. Hrlila sam ka vrhu iz svog ponora. Da li je neko prepoznao u meni lek i iskup za greh, teško je reći. Da li je on to sve u meni spoznao? Te noći, prosula sam svoju devičansku krv. Ujutru mi je rekao da negde ima ćerku, pet godina mlađu od mene. Video je jedini i prvi put kada se rodila. Nije hteo njenu majku. Nije hteo slučajnost kao nameru. Kupio je novcem slobodu. Zašto je to trebalo da znam? Slavili smo njene rođendane – iako su bili moji. Kupovao mi je dva poklona. Prve godine, bila je to ogrlica i slika. Svake godine, jedan poklon pripadao je lično meni, a drugi, iako je bio moj, pripadao je nekom drugom – njoj. Volim ga, osećam. Iz svih životnih bitaka, izvukao me je i stavio na tron. Nisam tada žalila za vršnjacima, dečjim igrama, prvim suzama zbog neuzvraćene ljubavi. Godine su prošle i on je sazidao kulu za svoju princezu. Njena soba je bila na vrhu, blizu oblaka. Oko nje svita, a njega – nigde. Samoća i raskošne zidine, mladost. Mogla sam kud god sam htela. Čula sam mu glas svakog jutra: – Dobro jutro. – Dobro jutro. Gde si? – Negde sam... Volim te, princezo! – Tamo negde, je l'? – Svugde, volim te! – Treba da bude smešno?! Dokle? – Uskoro. – Kao i pre?! – Još mesec. – Prošlo je već jedanaest meseci. – Idi na zimovanje i onda ću doći. – Volim te. Plakala sam svaki dan tih jedanaest meseci. Čeznula sam za starim krpama na sebi, za hladnoćom jer nema drva, za glađu. Htela sam u svoju staru postelju, da zagrlim belog medveda i zaronim u plišani san. Nisam mogla zgaziti godine. Osećala sam se kao devojčica kojoj otac nije rekao kud ide, a otišao je. Nekada sam u tom ludilu mislila da je mrtav i da su svi oni naši razgovori samo moj umišljaj. Otišla sam na zimovanje. Gledala zajapurene dečake kako žive svoje godine mladosti i sreće. Mogla sam i ja biti sa njima. Ali ne... ja sam daleka, nedostižna. Volela sam ga. Gazeći po belom, sjajnom snegu, znala sam da je on jedini... a njega – nema, otišao je bez reči! Volela sam ga umom devojčice i telom žene. Njegovo ćutanje i odlazak, ostaviću ovde, u ovim planinama. Nikada ga više neću pitati gde je. Zarekla sam se. Sanjaću svoj bol, kako bih prebolela. Ćutaću o njegovim odlascima. "Službeni put"! Ipak, neko mora platiti. Platila sam njegov nekadašnji beg i kupila ljubav i raskoš. Voleli smo se. A voleo je i ostavljenu ćerku. Njima se vraćao. Njoj i njenoj majci. Prošlost nije mogla razoriti naše vreme. Isplakaću, ali ću ga čekati. Kome bih rušila dom? Kome bih u miraz nosila svoj bol, pretešku životnu priču i raskoš? "Negde"?! Tamo su bile one, njih dve. Ćerka i majka. Tražio je davnu mladost, grešku, slučajnost. Vratio se. Ljubio me dugo, dugo dok je sneg vejao. Nisam htela u toplu odaju. Zamišljala sam nas bez prošlosti kako na hladnoći strahujemo od smrzavanja. Da li bi vredelo? Mnogo je još dana u mom životu. Nijedna Eva, nijedan Adam. Nije ovo raj. Spakovala sam sve one poklone, tačnije svaki drugi poklon i poslala Jeleni. I posle nekog vremena, opet isti razgovor: – Volim te, princezo. – Prinče, volim i ja tebe. – Dolazim za... – Kad poželiš. Ne brini. Ne boli. Strahinja je još beba, neće osetiti, a ja imam njega. – Volim vas, oboje.
"NJEGOVA PRINCEZA" | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pet Maj 30, 2008 5:21 pm | |
| Moj Tajni i ja.....
Ponekad upoznamo ljude koje znamo od uvek.Prvi put ih vidimo a osecamo ih. Znamo odmah kakvi su i od cega su. Nismo ih nikad do sada videli ali ih poznajemo. Ne mozemo sebi objasniti zasto su nam toliko bliski,a i ne pokusavamo...jer bitno nam je samo da nam je sa njima lepo i da smo opusteni kraj njih. Volimo iste stvari..na isti nacin gledamo na zivot..istim se stvarima smejemo i uzivamo u onom sto volimo.Takvi smo moj Tajni i ja. Znam ga od uvek.On je ja i ja sam on. Postoji ipak nesto u cemu nismo isti. Na tuzne i bedne stvari ne gledamo istim ocima, a bedni smo mi.Ja i on. Krijemo se da nas niko ne vidi...krijemo da niko ne sazna da imamo jedno drugo...pred drugima glumimo da se ne poznajemo. Lazemo one koje mozda volimo...ali za koje znamo da sigurno vole nas.To nam daje snagu i pouzdanje...mi smo voljeni i zato smo jaki.Vole nas oni koji zele da budu voljeni...a mi ih i mozda i ne volimo ali im dozvoljavamo da nas vole! Trebamo jedno drugo...ocajnicki...jer jedino kad smo zajedno mi znamo ko smo i sta smo.Jedino tad. Opet idem tamo,tamo negde gde je on.Idem,da bi se osetila zivom.Osecam drugaciji vazduh..ostriji...gledam u nebo.Vidim predivno nebo i divne bele oblake. Razmisljam koliko dugo vremena nisam videla oblake.Sve je ovde cistije.. put kojom putujem...i kuce i sume i grad...sve..bas sve! Lepo mi.Ovde je sve drugacije i lepse iako me ovi ljudi ne poznaju.Nisam njihova...ali prihvata me ovo nebo i ovi oblaci jer ovde sam dosla,da bih bila sa njim.Saljem mu poruku:Stigla sam.Ne dugo zatim cujem poruku.On javlja: Veceras sam sa tobom.Srce pocinje jace da mi udara...zamisljam nase trenutke bivse i buduce i ta sreca me odvodi u san... Noc je pala.Cekam ga.Otkljucavam vrata jer treba svakog trena da dodje.Vrata ostavljam tako..otkljucana da odmah udje...bez kucanja,da ga niko ne vidi..jer on je Tajni.Cujem kucanje.Tu je. Ne ljubimo se i ne rukujemo se.Samo se smejemo i pozdravljamo.De si ti Lutak rece mi...Pa tu sam odgovaram. Sedamo na krevet....pocinjemo da pricamoKaze mi: Nisam hteo da dodjem ovog puta...Kada sam primio poruku rekao sam sebi: Necu ici....ali ti si me urekla.....nisam mogao da se obuzdam...Pocinjem da se smejem.I ja i on.Pokusava da bude duhovit ali ja znam da je iskren. Ne ljutim se ..zato ga trebam...sto je uvek iskren i sto ne postoji maska na njegovom licu. Njegova iskrenost me ne boli i ovog muskarca sto sad sedi kraj mene vise ne volim i nikada vise necu, ali trebam ga...trebam ga da se osetim zivom i da sa njim budem ono sto jesam! Ne volimo se..ali trebamo jedno drugo. I sedimo jedno kraj drugog na krevetu. Pijemo vino...gledamo se...bez dodira.Ne dodirujemo se dugo...predugo..jer zelimo da zelja za nama samima postane sto veca. Gasim svetla..palim svece i rasprostirem crno cebe na pod sobe..bacam i jastuke..eto tako, cisto da nam se nadje. Krecemo da nestajemo sa ovog sveta i odlazimo u svet dodira i zadovoljstva.Goli smo,pijani i zivi. Ne postoji niko i nista na ovom svetu sem nas...samo mi..nasa tela i zadovoljstava.Jedno zadovoljstvo prelazi u drugo pa u trece...ne mozemo da prestanemo......ponekad uzivamo u neznosti a vec sledeceg trenutka u grubosti..zavisno od toga u sta se tog trenutka pretvorimo.Pijemo i topimo se u hiljade boja.Vidim boje..konacno! Po cele dane jedemo, pijemo i lezimo.Svakim danom smo umorniji i iscrpljeniji.Ponestaje nam snage, a i maste...zato treba da se rastajemo i da ide svako na svoju stranu. I odlazi.Odlazi bez poljubca ..samo mi rece: Odoh ja...ne volim rastanke.... Ostajem opet sama u hotelskoj sobi. Ne znam sta cu,ni gde cu, ni kod koga cu. Ne mogu da pricam...place mi se. Usamljenost me boli.Sloboda boli. Ne moze mi ni sa kim biti tako lepo kao sa njim .Niko mi ne moze pomoci....Moze mi pomoci MORE setih se,uzimam stvari i idem njemu...moru...Opet putarim..Stalno negde putujem a nikad nigde da stignem... Ipak,najlepse je kad stignem na more. Tu sam,gledam ga.Predivno je. Idem da plivam,da ga zagrlim..idem da nestanem u ogledalu onih divnih oblaka i onog neba...Osecam njegov miris..isto mirise kao nekad davno kad sam zadnji put bila u njemu. Ronim,prevrcem se u njemu...lezim na njemu...mislim na NJEGA...eh da ga volim kao ovo more...,da mi rasiri ruke kao ono...i da me primi u sebe. More daje zivot ali ON to ne moze da da.Jer niko nam ne moze dati ono sto nema. Osecam se cistom...svi mirisi NJEGOVI sa mene nestaju...danas ga se secam a sutra necu vise. Sutra cu se secati samo mora...i njegovog zagrljaja. Ove topline sto mi je dalo. Sutra cu se secati kako sam bila ziva kad odem tamo gde postoji puno ljudi ali sa maskama na licima..koji nisu kao moj Tajni....tamo gde ne vidim oblake nikad...tamo gde svi glume da imaju dusu da bi te sto jace i dublje povredili...tamo gde nema mora. Ali ko zna sta nosi zivot...mozda i tamo jednog dana sretnem nekog ko je kao moj Tajni...
Ali ko ce mi dozvoliti da ga volim.... | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Maj 31, 2008 12:23 pm | |
| Oprostaj.....
Toliko ruznih reci sada se nakuplja u meni zbog toga sto mi se dogadja.Ali trudicu se da nijednu ne izustim jer ne zelim da se rodi mrznja.Ne zelim da mrzim coveka koga sam volela, s kojim sam jela isti hleb i disala isti vazduh. Ne znam zasto ti je pogled tako hladan, i zasto tako mrsko razgovaras o nasim problemima ali znam da nam tisina nece pomoci. Ona ce nas ubiti. Ubice ono malo topline u nama koju smo znali da delimo, ubice nase poslednje lepe trenutke koje zelim da pamtim. Zar mogu da cenim nekoga ko voli samo sebe? Takav mi ne trebas, takvog te nece nijedna. Meni prebacujes, a sebe stitis, mene trujes a ti se sladis. Takvo zlo iz tebe vrca,TAKVO! Treba li da se pravim da ne primecujem koliko ti je tesko da se trudis? Treba li da ti precutim svaku gresku?Mislis da se toliko plasim da cu te izgubiti? Ne plasim se, nemoj da racunas na to. Bitnija mi je moja sopstvena dusa od tvog bivstvovanja.Tebe ionako vec dugo gubim. Ti vise nikada neces biti onaj koga sam volela, kome sam bila u stanju da poklonim sve. Mogu ja i sada sve da cinim za tebe, ali vise ne zasluzujes bas nista. Kako dati coveku koji ne zna da kaze hvala, kako dati coveku koji ne ceni trud i ljubav?Kako dati nekome ko nikad ne daje i uzvraca? Hriscanski je, ali ne mogu preko sebe.Ne zelim. Nije toliko vredno da gubim sebe zadrzavajuci tebe. Ne zelim da trampim svoju srecu ni za sta tvoje. Ti nisi rodjen da volis.Nisi znao da otvoris srce i prepustis se.Nisi nikad znao da cenis moje suze prolivene zbog nas, nisi nikad mario kako mi je kada odes nasmejan i ostavis me tuznu. Vidi se koliko ti znaci ova veza, ne moras da se trudis da govoris, ti ionako vise volis da cutis. Pa cuti sad, i uzivaj u svojoj sebicnosti, u svojoj oholosti. Smej se i raduj, likuj. Zivi sam,trosi samo na sebe, posveti se "onima,koji ne zele da se vezuju" koji su spremni za sekund da ti okrenu ledja. Radi sve sto hoces, bas onako kako si radio . To je tvoja igra, tako ti igras.Gazis pravila i mislis da pobedjujes.Mislis da je to pravi put? Vise me ne zanima ni da pokazes kajanje i zaljenje, ni da priznas sve svoje greske. Sad si za mene samo utvara koja se pojavljuje u hodnicima mog secanja. "Ostaces slobodan, neces se vezati,vazno je samo dobro se zezati" Neka ti je sa srecom tvoja sloboda, nadam se da je stvarno toliko vredna da si menjao mene za nju... | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Maj 31, 2008 4:03 pm | |
| Patnja....
Mislim da zaista neki moraju sve na teži nacin. Iz nekog razloga koji ponekad i ne moramo znati. Ali to nije razlog da mislimo kako smo najnesrecniji i kako su svi naši pokušaji i nadanja uzaludni. Ponekad zanemarujem cinjenice, zamagljujem oci lažima. Ne lažem druge. Cak mislim da sam okrutna u iznošenju istine, pa ko preživi neka prica.Lažem sebi. Ali ne dugo i ne toliko da se izgubim u maglama cudesnog sveta. Ne. Saspem ja tu istinu jednako okrutno i sebi. Možda je malo bolnija zbog zavaravanja, ali je barem istina. Nikad se ne smatram nesrecnijom od drugih. Naprotiv. Verujem da me u životu prati sreca. Ljudi olako odbacuju lice srece iz svog života. To je do percepcije, do našeg doživljaja stvarnosti. Da, mogu se baciti u depresiju i reci da mi je sve do sada preživljeno više nego dovoljno za ovaj život. I šta onda? Da propustim ostatak svog života? Da ga provedem u oplakivanju? Ne. Ostaje još vremena da se stvari pokrenu na bolje. Možda se nikad ne pokrenu, ali to nije moj problem, jer ja jednostavno moram ostati do kraja bitke. Moja briga je kako da ucinim život boljim i kvalitetnijim sebi i drugima. Na kraju æu znati, možda. Hocu da pokušavam. Izgradila sam svoje mehanizme za preživljavanje. Pisanje je jedan od nacina. Možda je u svemu previše tuge. Ali to je nacin da budem sretna kad stavim tacku na slova o jednoj emociji. Neke se vracaju uvek. Konstante su mog pisanja. To su oni duboki zarezi u duši koje je teško zakrpiti zahvatima olovke i papira. Jesam li preživela pakao? Zavisi kako se uzme. Svakom je coveku njegov bol najveci na svietu. Svi mi živimo svoj pakao. Nesreca je u glavi coveka. Ona žena o kojoj sam pisala i jeste i nije nesrecna. Relativno je. Možda živi ispunjeniji život od nekog prolaznika koji je sažaljeva. Jer skloni smo uvijek prvo komentarisati druge, a ne videti svoju sliku u ovom svijetu. To je naša stvarna nesreca. Možda je ovaj život jedno ludilo. Ali moje je da se borim i ostanem normalna. Rodjena sam sa pobunom u venama i ne pristajem na ono što mi se nudi ako znam da mogu uciniti da bude bolje. Ako u svemu tome ostavim traga na druge ljude, jer ja sama sebi nikad nisam konacni cilj i svrha, onda ima smisla. Možda jednom nekom coveku ponudim obrazac za preživljavanje. A to je vec sreca! A sreca nije imati sve što poželiš. Sreca je umeti živeti s onim što imaš i biti sposoban videti srecu u svemu što ti se servira u ovom životu. Naravno, ne uljuljkivati se u sadašnjem trenutku, vec težiti da vec sutra stvari budu još srecnije. Teško je. Strašno je teško. Zato cu i sebi, a i vama koji ovo citate otvoriti vrata još jedne okrutne istine: "Da bi grane stabla dosegle nebesa, korenje mora dosegnuti pakao." Ne kazem to ja,vec alhemicari iz srednjeg veka..... | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Jul 10, 2008 6:12 pm | |
| Pozelio sam da budem vjetar, pa da se u trenu vinem u visinu trazeci Tebe. Tebe! Onu koja daje magiju mojim rijecima, Onu bez koje bi moje rijeci bile nizane bez ikakvog smisla i znacenja, Onu koja mi rijeci oduzima i opet pisem bez ikakvog smisla, ali Ona je tu i razumije svaku rijec, svaku tacku, svaki trenutak sutnje, svaki pogled.... Kako vjetar mogao bi na oblacima ispisat Tvoje ime, kao vjetar mogao bi otjerat oblake pa da Sunce obasja najdivniji cvijet njeznosti, kao vjetar sada bi mogao doletit do Tebe.... Nasao bi Te negdje da sjedis i gledas u daljinu... razmisljas... Kleknuo bi ispred Tebe i gledao u oci koje gledaju u daljini nesto. Ponekad sklopis oci i udahnes. Vec sam se skupio uz Tebe... Samo na trenutak da se sjetis mene i da osjetis da nisi sama. Da nisi sama kada se brines i tugujes. Mila da sam vjetar svaku Tvoju ispustenu suzu odnio bi do Sunca i pretvorio u bisere. Nanizao bi ogrlicu i u svaku suzu napisao rijeci ljubavi namjenjene Tebi. Kada bi se vracao Tebi negdje u daljini bi nekome odnio kisobran da se nasmijes. Pa bi se brzo vratio da uhvatim magiju Tvog osmijeha. Onda da uz pomoc te magije pronadjem najdivnije latice ruza i spustim ih Tebi na dlan. Stvorim jos jedan Tvoj osmijeh... Mozda je taj osmijeh stvoren od misli na mene :-)..... mada nije niti bitno mila. Bitan je Tvoj osmijeh. Onda se zavucem u dlan medju latice i cekam da me primaknes usnama. Osjetim dodir Tvojih usna... njeznost i ljubav polako oduzimaju me. Posljednjom snagom uzljecem sa Tvog dlana noseci latice koje padaju po Tvojoj kosi i licu.... Smijes se. Tvoj smijeh odzvanja prostorom... Najnjezniji izvor moje srece. Eh da sam vjetar.... Milo moje. Tvoja sreca mi je najbitnija. Tu sam za Tebe u svakom momentu. Polako me vec obuzima ceznja.... ruke su stale pisati, ali dusa i dalje govori rijeci ljubavi. Sve znas mila. Sve znaš.... [You must be registered and logged in to see this image.] | |
| | | Silvy Frumos si de foc
Godina : 47 Location : Bor Datum upisa : 11.10.2007
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Jul 10, 2008 10:19 pm | |
| Pitali su jednom jednog zaljubljenog covjeka:
Zasto se ne divis ljepoti ruze kao ostali? Zasto se smijes i pogledas u Sunce kada ono iznenada jos vise zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja? Zasto kada je najveca oluja i grmi ti izlazis iz kuce i kisnes? Zasto nocu izlazis i pricas Mjesecu? Zasto....
Covjek ih prekida odgovarajuci:
Ruza je ljepa, ali nikada niste vidjeli Onu koja je posadila tu ruzu. Nikada niste osjetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacili sjeme ruze kojoj se sada vi divite. Niste osjetili ljubav kojom je ta ruza njegovana. Niste vidjeli lice, osmijeh, njeznost... One od koje je ruza naucila tajnu ljepote, cistoce, njeznosti...
Sunce grije i obasjava svako bice na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko bice. Svaki put kada Sunce vidi Njezinu srecu, osmijeh, ljubav... onda jos jace zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim njezinu srecu, pa makar izgubio vid? Njezin osmijeh, sreca, radost.... to je sve moje.
Oluja na koju izlazim nije nista u odnosu na strah da je Ona negdje sama i drhti. Kada izadjem saljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, saljem joj misli koje samo Ona smije da zna.
Nocu pricam Mjesecu sve zelje, snove, nade... Pa u svitanje kada bude sretao Sunce neka sve isprica. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zrakama pomiluje Njeno lice i prenese joj moje rijeci.
Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bi vas pustit u moje snove. Mojim snovima samo Ona ima pristup. | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Jul 10, 2008 10:59 pm | |
| Sreca. Pitala si me sta znaci sreca. Meni sreca znaci tvoj osmijeh, pogled, malo vlazne oci dok citas ovaj e-mail, tvoj sms, e-mail poruka, onaj mali poklon koji si mi poslala e-mailom, koji citam svaki dan. Ne, lazem ti, to nije sreca. To je mnogi vise od srece. To je nesto divno sto rijeci nisu u stanju dostojno opisati. Eh znas kada dijete dobije nesto divno i onda izgubi dah, oci zasjaje, rukice se grce, usnice se nasmiju najdivnijim osmjehom... eh ja sam to dijete svaki put kada pomislim da mislis na mene, kada dobijem sms, kada mi napises hrpu skracenica i ja kontam sta znace.... kada... kada.. do sutra mila moja mogu nabrajat. Mila, srecu koju meni dajes svojim prisustvom mozda ti nikada necu uspjet vratit u tolikoj mjeri koliko ti meni pruzas. Zelja. Toliko bolna da oduzima dah. Tako divna da tjera suze na oci. Tako jednostavna, a u isto vrijeme komplikovana... Sada kada ovo pisem vjerovatno spavas. Cijelo tijelo mi zadrhti od pomisli da te samo vidim na trenutak tako divnu i prelijepu. Bojim se mila da je moja zelja toliko jaka da ce te ovog trenutka probudit. Ako te probudim, sklopi oci chedo moje milo i utoni u san. Molim Boga da ti podari divan san. Ne, nemoj sanjat mene, sanjaj nesto divno. Sanjaj sebe mila. Nisi svjesna koliko si divna. Tvoja misao, pojava, pogled, rijec, sve sto je vezano uz tebe odise nekom divotom. Nisi svjesna koliko mi pruzas u zivotu. Gotovo nikada nisam umoran. Radim, ucim, trcim na sve strane. Utices na mene da kada ucim prvo sto uradim podvucem slova koja su u tvom imenu u knjizi. Mama je primjetila neke promjene na meni. Kaze mi nekako si zamisljen, ali si sretan, pazljiv, nema vise da dodjes kuci i samo sutis. Otvorila si moje srce. Necu ti se zahvaljivat. Izvini ali necu. Kazu nevalja se zahvaljivat na ljeku. Ti si ljek za moju dusu mila. Melem koji mojoj dusi daje zivotnu snagu. Saljem ti.... ma ne vec sam ti odavno to poslao. Svoj uzdah, poljubac, zelju, razum..... SRCE sve se to nalazi na tvom dlanu. Ponekad ih zovnem nazad, ali ne oni ostaju uz tebe, nece nazad. Pazi sve to, ne moras puno paziti, savim malo mi je paznje dovoljno. Ponekad neki uzdah namjenjen mom uzdahu, poljubac posalji mi makar onako kroz zrak, zelju mi ne trebas ispunjavat, jer zelja mi je vec ispunjena, moja razum hmm.... nema mu spasa :P. Srce. Rekli su pametni neki ljudi da je svako zensko lopov koji krade muska srca. Ako je tako mila moja ja nemam srce. Tako da nemas sta ukrast. Mozda ti necu biti zanimljiv. Ali, samo kada bi znala istinu! Mila moje srce lezi na tvom dlanu i sretno je, nemoj ga slomit osjetljivo je, a imam samo jedno srce. Ustvari nemam ni jedno. Kod tebe je ovo jedino koje imam. Zato pazi, jer, svaki tvoj uzdah, treptaj, osmijeh... sve je to otkucaj mog srca. [You must be registered and logged in to see this image.] | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Avg 05, 2008 9:54 pm | |
| Plakalo mi se, ali sam osećao da mi je srce bilo suvlje nego pustunja"
Ne tragaj za imenom,i nikad ne poželi da upoznaš onog ko ti piše ovo pismo.U trenutku kad to učiniš,izgubiće svaki smisao reči koje su ti upićene,jer neće više biti samo tvoje. Kako noćas žalim što sam te slučajno sreo negde kraj fontane,dok je umorna jesen nosila pokislo lišće uličnog drvoreda,a krupne kapi kiše slivale sa tvog crvenog kišobrana na nebranjena ramena i krajeve crnog mantila.Za trenutak ugledah lice koje će me od tada pa svih ovih dana, pratiti kao teška grudobolja.Leže i bude se sa mnom bez reda za buđenje.Zove me usred noći i primiče prozoru.Gledam ga u vodi,u krošnjama lipa ispod prozora,u prozirnim zavesama snežnih pahulja,vidim ga na krovovima kuća i zagledam u oči koje ni pre ni posle tebe nisam sreo.U tvojim očima čitam svoju sudbinu.Možda je to razlog zašto ih tražim bez straha da u njima pročitam nešto što mi ne bi godilo. U godinama sam kada strah od svega onoga što me očekuje polako uklanaja tragove svega što je, možda, i bilo lepo.Da li to stiže osveta za sve što sam nerazumno otkidao od života uvek u žurbi da prigrabim i ono što mi nije bilo namenjeno. Početak zime i prvi sneg dočekao sam u teget iznošenom kaputu.Često ogrnut njime pratio sam te ulicama kojima si šetala i razgledala izloge.Zastajao sam na korak od tebe i kradom posmatrao tvoje oči i lice koje se ogledalo u izlogu.Na ulici nisi nikog primećivala.Ne pamtim da si ikada zastala u razgovoru sa nekim od prolaznika.Godilo ti je da budeš sama kao što je meni godilo da te pratim.Nadao sam se da ćeš me u svojim kratkim i strogo planiranim šetnjama jednom primetiti.Ne,nisi me primetila,ili se bar meni tako činilo.Pogled koji bi mi nehotice uputila znao sam da nije bio meni namenjen.On je uvek prolazio kroz mene i ledio mi krv.Drhtao sam od hladnoće ili od zebnje što ti se nikada neću približiti i što nemam hrabrosti za odlučujući korak.Na ruci ti nikada nisam ugledao venčani prsten,a znao sam da nisi sama. Zavideo sam čoveku kome si kuvala prvu jutarnju kafu i ogrnuta kućnom haljinom,uz poljubac,pratila na posao.Telo ti se hladilo kraj ograde balkona dok te je zasipao nežnostima,zagledan u tvoje lice i kratko ošišanu kosu.Zavideo sam čoveku sa kojim si izlazila u večernju šetnju dok ti je zakopčavao dugmad na crnom mantilu i privijao uz sebe,štiteći te od vetra.Nikada nisam čuo razgovor koji ste vodili, ali radost koja vas je ispunjavala u meni je budila mržnju prema tom čoveku.Na korak od vas,ja sam umirao od mržnje prema njemu i istom tom mržnjom pucao u njega.Bio sam vaša senka do povratka kući.Posle šetnje ti si postavljala večeru uz glasan smeh, ispijali ste šolju čaja i odlazili u postelju.Ja sam dugo ostajao pored kapije i gledao u tvoje prozore sa željom da upoznam raspored stvari sobe u kojoj si živela.Od svega mogao sam da vidim samo tvoj ogromni portret sa crnom rolkom.Pogašena svetla u vašoj spavaćoj sobi ukazivala su na vreme da krenem kući sa novim bolom i dubljom ranom. SAN I
Železnička stanica.Držimo se za ruke pokušavajući da održimo ravnotežu hodajući po šinama.U kratkim dijalozima ne uspevam da uhvatim tvoj pogled i zagledam u oči u kojima se čitala moja sudbina. -Odakle dolaziš? -Iz tvojih snova. -Moji snovi su prazni. -Neće biti kad sam ja u njima. -To sam već čula.Bojim se. -Čega? -Praznih snova. -Snovi ne mogu biti prazni. -Puni su straha...od novog dana...od neizvesnosti. -Kuda vodi ova pruga? -U pune snove. Zaćutala si.Nalazim katanac bez ključa i stavljam ga u tvoj džep od mantila.Uzimam tvoj dlan i ispisujem: Obećaj noćas da ćeš sa mnom biti dok gledam smrti u oči poslednju "lozu" s tobom ću piti kad sama noga na prugu kroči" Prstima prelazim preko tvojih usana i lica.Na levom obrazu mali sivi mladež.U trenutku dok sam ti se približavao nestala si.
SAN II
Poslednji dani decembra.U tvojoj ulici samo moje stope u snegu.Stojim ispred kapije zagledan u tvoj portret na zidu.Izlaziš i glavom daješ znak da uđem u kuću.Prolazim kraj tebe zagledan u tvoje oči.Ćutiš. Na sredini ogromnog predsoblja tvoje dve devojčice kite jelku.Toplinu doma koja me zadesila nikada ranije nisam osetio.Nikada se u roditeljskom domu nisam radovao novogodišnjoj jelci kao večeras u ovim godinama.Nikada toliko svetlosti i sjaja na jednom mestu kao večeras u tvom domu.Sve je bilo ispunjeno tihom muzikom i mirisom kolača koje si ti spremala.Tvoje dve devojčice,zanesene muzikom i sjajem jelke,nisu primetile moje prisustvo. Kao ni ti.Znao sam da sam suvišan u tom sjaju.Moja radost je ostala zatrpana negde u dvorištima mog detinjstva.Smeh je zaboravljen, negde pred kraj leta,na pločniku oko fontane.Zagledan u novogodišnju jelku, krenuo sam ka izlazu neprimećeno.Krenuo sam tvojom ulicom istim stopama kojima sam došao,samo tebe nije bilo na vratima.Pahulje snega su prekrivale moje tragove.Privijao sam uz sebe svoj stari teget kaput željan neke topline koja me nikada nije dotakla.Sa tornja obližnje crkve udarala su ponoćna zvona rušeći u meni san o sjaju tvoga doma i novogodišnje jelke sa čijih grana su zvonili zvončići i padale zvezdice dogorelih prskalica. Srećna ti Nova godina i ostaj mi daleko nepoznata moja. | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Avg 16, 2008 2:41 pm | |
| Greh gospođe Emilije | autor: v.stojković (Vojislav Stojković, Beograd, Srbija ) | |
Gospođa Emilija, supruga marvenog lekara Bačke županije, dvadesetiprvog dana meseca augusta leta gospodnjeg 1889. posmatrala je svoje dve ćerkice kako bacaju kamenčiće u bistro Palićko jezero. Tek je počeo četvrti dan njihovog porodičnog odmora u ovom banjskom mestu, a juče su iz župskog dvora poslali brzi dvopreg, kako bi se njen suprug gospodin Stefan hitno javio velikom županu u Novi Sad. Kočijaš je umeo reći samo toliko da su svinje, u nekoliko bačkih sela, naglo počele da crkavaju i da se u Magistratu plaše da nije u pitanju svinjska kuga. Gospodin Stefan je bio jedan od prvih marvenih lekara od kada je Magistrat u Novom Sadu to zanimanje stavio u spisak gradskih činovnika. -Do skora su marvu lečili priučenikovači, a evo sada bez marvenog lekara ne mogu ni jedan dan- razmišljala je gospođa Emilija, ali se nije baš mnogo ljutila što je ostala sama sa decom. U Trščari, novom banjskom hotelu gde su odseli, osoblje je prema njoj uslužnije od kad se proneo glas da je po njenog muža svoj dvopreg poslao lično veliki župan. Palić je tih godina, sa svojom banjskim kupalištem, jezerom i teniskim terenima postao poznato odmaralište, gotovo kao Karlove Vari ili Opatija, i zato nije bilo neobično da u njemu gostuju dame bez svojih muževa ili pratioca. Gospođa Emilija se osećala sasvim opušteno, udobno je namestila banjski ligeštul, proverila šta rade njene ćerkice i nastavila da čita započetu knjgu. Već posle nekoliko redaka misli joj odlutaše, a preko njenog lepog lica prolete zagonetni osmeh. Razmišljala je o svom mužu i o razlozima zbog kojih je insistirao da odmor provedu sami na Paliću, a ne kako su običavali svih prošlih godina njihovog braka, kod njenog oca u Hodšagu. Naime, njen muž je žarko želeo da mu ona rodi još jedno dete i to sina. Zato je, pri hitnom odlasku u Magistrat, predložio da ona i ćerkice ostanu na Paliću, a on će gledati da im se što pre ponovo pridruži. Gospođa Emilija i gospodin Stefan živeli su u uspešnomi zašto ne reći srećnom braku. Odrasli su u maloj varošici smeštenoj na plodnim ravnicama pored Dunava sa bačke strane. U njoj su zajedno živeli Mađari, Švabe i Srbi. Madjari i Švabe su išli u jednu veliku katoličku crkvu, međusobno se udavali i ženili, a Srbi, koje su tamo zvali još i Raci, u manju pravoslavnu i brakove su sklapali samo u okviru svoje zajednice. Kada je njen otac, ugledni i bogati Švaba vlasnik najveće olajnice i mlina u Bačkoj, odobrio udaju svoje lepe jedinice, za tek svršenog marvenog lekara gospodina Stefana, ta vest je odjeknula po čitavoj varošici i okolini, jer mladi gospodin Stefan je bio Rac. Najstarijm varošanima njihov brak i nije bio neko čudo. -Krv nije voda- govorili su i prepičavali kako je njen deda po ocu u njihovu varoš izbegao iz Šumadije. Pravu istinu o tome zašto je napustio rodni kraj, znala je samo njena pokojna baka. Na samrti, o svom pokojnom mužu Peteru, njoj svojoj jedinoj unuci, rekla je –Emili, oću da znaš,tvoj deda u mladosti nije bio ni hajduk ni ubojica.- Zatim joj je ispričala, kako je protinica iz njegovog sela, njega golobradog mladića, uvukla u svoju postelju i to baš onog dana dok je proto, njen muž, sve odrasle meštane vodio na litiju u atar da izmole kišu. –Omađijala ga veštica- rekla je baka. Kad se to pročulo seoski knez je presudio: –Beli svet, ili robija.-. Tako se njen Peter, a onda se još zvao Petar, obreo u bačkoj varošici i našao uhlebljenje u olajnici i mlinu njenog oca. Naočit i vredan brzo je napredovao, a kada je jednog dana baka rekla svom ocu –Ili za njega ili u Dunav- ovaj nije imao kud. Tražio je samo da Petar promeni veru, kako bi venčanje bilo u crkvi Svetog Mihovila. Petru, koji je imao loše iskustvo sa svojom crkvom, to i nije bilo teško – promenio je i veru i ime, a u crkvene knjige je upisao prezime svoje supruge i tasta. Gospođica Emili, tada još devojčurak, bila je koliko iznenađena, toliko i ganuta, jer bakina priča joj je ličila na ljubavne romane, koje su joj rođaci donosili iz Beča i Pešte. Odmah nakon venčanja u skromnoj pravoslavnoj crkvi, gospodin Stefan je svoju lepu i bogatu suprugu odveo u Novi Sad, gde ga je u Magistratu već čekalo mesto marvenog lekara. Pre njenog prvog porodjaja, otac joj je, kao miraz,kupio lepu i veliku kuću u Petrovaradinu, gde i sada žive. Dok su joj misli lutale nad otvorenom knjigom, odjednom je prenu vriska njene mlađe kćerke. U potrazi za piljcima devojčica je zagazila u vodu i upala u omanji jazak u kome joj je voda dosezala do grla. Gospođa Emilija se silno uplaši, ali pre nego se i pomerila niodkud se stvori jedan mladi oficir, zagazi u vodu i visoko podiže devojčicu. On se sa nekoliko svojih kolega šetao pored jezera i prvi priskočio. Grupa oficira iz Prestonice bila je u inspekciji graničnih utvrđenja na Dunavu i sinoć su kasno stigli na Palić radi kraćeg odmora. Primajući svoju kćer u naručje, gospođa Emilija mu se toplo zahvali. –Husarski poručnik Konrad fonLandau, u službi Njegovog Veličanstva i uvek na usluzi vama gospođo- odgovori mladi čovek i pridruži se svojim kolegama, koji su do tada posmatrali čitav događaj. Gospođa Emilija je uspela samo da zapazi da je on najmlađi i najviši u grupi. Istog dana, posle večere, gospođa Emilija i njene ćerkice potražile su osveženje, na terasi hotela Trščanik. Orkestar je svoj program započeo Radecki maršom, verovatno u čast grupe oficira koji su nedaleko od njenog stola pili dobro rashlađen rizling. Kada su kapelnik i njegovi muzičari nastavli sa Štrausovim valcerima, husarski poručnik priđe njihovom stolu. Gospođa Emilija na trenutak pomisli da će je zamoliti za ples, što ona nikako ne bi mogla prihvatiti. Poručnik, međutim uz elegantan naklon poljubi njenu ruku i uz osmeh upita kako se oseća devojčica posle današnje velike avanture.Pre nego se ponovo naklonio i udaljio, obraćajući se njenim ćerkicam reče, da ukoliko bi mlade gospođice i sutra poželele da plivaju, on će biti na jezeru u isto vreme i rapoložen je da ih poduči. Gospođa Emilija, bez razmišljanja i prilično neoprezno odgovori, da će oni svakako biti na plaži ukoliko bude sunčan dan. Dok joj je ljubio ruku, osetila je blagi miris mošusa, a pogledi su im se sreli. Gospođa Emilija nije mogla a da ne zapazi nejgove čeličnoplave oči na lepom preplanulom licu. Na desnom obrazu imao je dubok ožiljak sakriven ispod guste i kratke brade. To je njegovom mladom licu davalo muževniji izraz. Dok je husarski poručnik te večeri plesao sa malađim gošćama hotela, pogledi su im se još nekoliko puta sreli. Noć je bila sparna. Devojčice su mirno spavale. Gospođa Emilija je pred ogledalom, u košulji za spavanje, odsutno i po ko zna koji put provlačila četku kroz dugu raspletenu kosu. Sećala se vremena dok je, kao mlada devojka, u internatu Medhenšule u Gracu, provodila noći i noći maštajući o svom princu na konju. Nehotice zaključi da je njen princ, kog je svake noći dozivala, bio daleko sličniji husarskom poručniku, nego marvenom lekaru. Ne bez izvesne sete, gospođa Emilija ugasi lampu, i dok se ušuškavala u široku hotelsku postelju, učini joj se da u tami njene sobe svetlucaju dva čeličnoplava oka. Nedugo zatim, iako je bila mrkla noć, sasvim jasno je videla njega, husarskog poručnika, kako stoji kraj njene postelje i mirno je posmatra. Umesto da se uplaši, čula je sebe kako mu govori: -Hoću bebu i to sina. Ti mi napravi bebu, neka moj sin liči na tebe.- Istovremeno je bestidno, sve više i više, širila bedra. Husarski poručnik Konrad fon Landau je lagano skidao košulju, čizme, pantalone... i čitavo vreme prodirao u nju svojim čeličnoplavim pogledom. Kad joj je konačno prišao njenim telom se razli milina i ona jecajući izgubi svest. Razbuđena oseti telo joj gori, bradavice na grudima ukrućene, medju bedrima vlažna, nije uplašena, samo se pita gde je on? Tek onda je obli ledeni znoj. U panici ustaje i u mraku pritrčava vratima –zaključana, zatim prozorima - zatvoreni. Pali lampu i vidi da je potpuno naga. Krsti se tri puta. Pije naiskap času vode, prska se po grudima i čelu, oblači spavačicu i nešto smirenija, zaključi da je to ipak bio samo san. Odmah potom oseti da je čitava soba ispunjena mirisom mošusa. Sledećeg jutra naložilla je da im se doručak servira u sobi i da je odmah posle doručka čeka otvoreni fijaker. Od kočijaša je tražila da je što brže i najkraćim putem odveze u Petrovaradin. Daleko od Palića i događaja iz prethodne noći u sigurnom okrilju svog doma, gospođa Emilija je bila potpuno mirna. Po povratku kući iz Magistrata, prijatno iznenađen, gospodin Stefan je zatekao svoju lepu ženu kako u bašti zaliva ruže. Te večeri su rano pošli na počinak. Kad joj je muž, u zajedničkoj bračnoj postelji, prišao na svoj uobičajeni način, bila je sretna što može predvideti gotovo svaki negov pokret. A onda odjednom u nozdrvima je osetila miris mošusa, a umesto muževljevog glatko izbrijanog lica, čekinjastu bradu husarskog poručnika. Nemoćna da se suprostavi silini strasti koja ju je obuzimala, pomisli: –Ako je ovo greh, Gospode, neka budem prokleta.-
* * * Idućeg proleća gospođa Emilija je rodila lepog i zdravog sina. Sve strine i tetke su odmah zagraktale da mali nimalo ne liči na oca. Kada je dečak izrastao u visokog i vitkog mladića sa čeličnoplavim očima, sličnost sa husarskim poručnikom je bila više nego očigledna. Svih godina njegovog odrastanja gospođa Emilija je pitala i sebe i Boga kako je to moguće. Kao dečak, njihov sin nije voleo oca, a kao mladić bio je s njim u stalnom sukobu. Za inat ocu uzeo je majčino nemačko prezime i upisao se u vojnu školu u Beču. Rat ga je zatekao u činu poručnika. Dok su zvona na NotrDamu oglašavala prvu pobedu savezničkih snaga u velikom ratu, koju je izvojevala Srpska nad Austrougarskom vojskom, na kućnu adresu gospođe Emilije u Petrovaradinu, stigao je telegram sa potpisom generala Poćoreka. Njen sin, poručnik Peter Grečl hrabro je poginuo jurišajući sa svojim eskadronom na srpske položaje kod Tekeriša, dana 21. augusta 1914.godine. Od tog dana, pa sve do svoje smrti, gospođa Emilija je stalno ponavljala iste reči: - Greh, greh, prokleta sam, prokleta...- |
|
| |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pet Okt 10, 2008 4:24 pm | |
| Godine odmicu..Kalendari na zidu se menjaju.Ne mislim mnogo na njih.Bile su nekada tu...sada su otisle.Ne osvrcem se bas cesto za sobom.Samo ponekad u misli klizne po koji dogadjaj...neki dan...sat...tren.Nesto sto je bilo i sto ce mi zauvek ostati u secanju.I ova godina prolazi...vuce se polako(cini mi se sporije nego bilo koja do sada)ali odlazi...na samom izmaku je.Pamticu je cini mi se celog zivota.Pamticu je zato sto je na moj zivot ostavila trag. Godina kada se posle duzeg vremena u zenice oka useta neciji lik...kada osetim laku nesvesticu pri pogledu .Nadam se i iscekujem neke noci tako hladne a tako tople u njegovom velikom zagrljaju.Noci bogate dodirima..poljupcima...bogate strascu.Gledam taj lik dok mi ne ispuni zenice do bola.Reci koje sire moju noc ,kidaju sve sto postoji.Kidisu na vec usporenu pokretljivost mog tela..na spokojan i nezainteresovan izraz mog lica...i na kraju svega dva oka koja me gledaju.Gledaju..putuju po meni onako kako one hoce.Drske su...svaki detalj uocise...teraju me da se neprirodno i izvestaceno ponasam...Zasto me gleda?Ko je on? Pojavio se od nekud kao ona trinaesta vila koju su kako se prica u bajci zaboravili da pozovu i koja je sada dosla da se sveti.Ne znam vise da li mi se svetui ili mu je drago sto je napokon tu...Ali kada me je pogleedao onako ispod obrva..kao vuk...nije se javila kometa ,niti su pucali topovi,pa ipak..u meni je sve grmelo.Boze...sta se to desava sa mnom?Odgovor ne nalazim.Polako ono sto mi on pruza trenutno pocinje da postaje sastavni deo moje do sada jako monotone svakidasnjice.Uz njega se osecam tako lepo raspolozena da pozelim da dohvatim najsjajniju zvezdu....Koliko sam podetinjila?... Molim te budi iskra koja pripada velikom svetlu ljubavi,i neka govor tvoje duse ne bude utisan nikada.Veruj mi da bih ti verovala...LJubi me da bih te ljubila...Ne moras me voleti...ja tebe hocu...i nemoj da me boli... | |
| | | doctorr67 NR .1 foruma
Location : Singidunum Humor : Onaj koji napravi gresku, a ne ispravi je - cini i drugu gresku!! Datum upisa : 20.12.2007
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Uto Okt 14, 2008 12:46 pm | |
| Rambo Amadeus - Svancwlad klinik
Usled velike nervne epidemije pacijenti vojno-milicajsko-medicinske akademije zauzeli su "F" odelenje, balkone i hodnik i na ulazu farbom napisali Svancwlad vilkomen, vilkomen in Svancwlad klinik ovde cemo vasa spolovila fiki fiki fik postati zena vise nije neki trik ako ti je dosadilo da budes pandur, sumnjivi civil il vojnik posao je krenuo vise nego dobro kastraciji o mobilizaciji doskace pobro
Rjetki su za zahvat imali 150 marona al red pacijenata se otegao preko pola balkona kad na jednom neka svita prosiri panik po klinik u medicinskom dostignucu ludak je vidio scheine prilik predsednik ultra levo-desnicarske partije isprazni cekaonicu uz pomoc placenicke patije pickara i psuje ne zaobilazi ni oca ni majku ali ne sluti da su sestre i doktori u strajku brzo se neki brko dogega na salteru obuven u borosane raskopca mantil i tjesan brushalter predsednik tresnu ispred brka pun sljem sperme rece doktore brzo s ovim u frizder da mi ne ugine pleme odma me operisite od mene napravite zenu pa mi ubrizgajte ovu moju punjetinu
Nada se da ce odma ostat u drugom stanju da bude musko doktori primise k znaju a sin totalitarno i etnicki cist bice idealan za politicku kampanju Vaspitavace ga istovremeno kao otac i kao mati da bi se dobili vrhunsko-sportsko-politicki rezultati ajne narod, ajne vodja, ajne mama un tata biraci ce ga etnicki cistog voljeti ko brata glasace se po punktovima do rujne zore za najcistijeg predsednickog kandidata plan je paklen procedura demokratska u prmijerski bidermajer prduckace lukavi tata
Fiki fiki fik ... Fiki fiki fik ...
Povodnici se automatski bacise na sljaku od pokojne kurve prisise mu pizdu a zavrljacise patku punise ga tekucinom dok nisu dosli do dna al jalova kurvina pizda oploditi se ne da Jebacu vam oca i majku prijetio je gad cim mi moga ratnog druga prisijete nazad dade se besumucna potraga za brkom poslednjom licnoscu primjecenom sa otkinutim patuljkom u Svajcerskoj je za petnes iljada prodat Rumenige Brajtner i to pod sifrom nedje u Zenevu porucio ga zeni neki razocarani gastarbajter laze lazni bolnicar i jos se kune u kevu
Spremi se operisani na mucan put da nadje svoj penis ćera ga ponos krut ali kako da ga nadje gusi ga u dusi morace po kucama u Zenevi da ga pusi racuna da ce lako da ga prepozna jer na kraju i OZNA sve doznaznaznaznaznazna doznaznaznazna Bas je operisani predsednik trlasio po kucama ali od njegovog ni glasa ni traga sve dok jednog dana u prisivenoj mindzi ne poce obilno da se luci vlaga Neki ga je crnac zvao na hopa cupa kuci kad se ufatio za rodjenoga mislio je srce ce mu puci - Vrati mi ga ! - Nedam posteno sam ga platila da mi ga ugrade mnogo sam propatila !
Poce otimanje oko spornog spolovila od potezanja kroz zilu krvca je bujicom zaplovila dok si reko "free Mandela" crnac stade da ga trti planu ljubav jaca od politike i smrti Operisani sad pun zenskih hormona poverljivo zakljuci da on vise nije on, nego ona automatski ostade u blazenom stanju zajebavsi svoju politicku kampanju Umjesto etnicki cistog sina dodje na svijet ko mobilni crna zenskinja majcinska ljubav bez granica je zna se beljezimo jos jednu pobjedu internacionalne radnicke klase Samo u noci punog mjeseca operisanog nesto u nesto grudima presijeca dje sam bio sta sam radio kako sam se na rodjeni kurac nasadio dok iz sobe crnac dobacuje sto se zalis mila mome sto se zalis mila mome sto se zalis mila mome oduvjek si htjela biti svoj na svome
Vilkomen, vilkomen in Svancwlad klinik ovde cemo vasa spolovila fiki fiki fik postati zena vise nije neki trik ako ti je dosadilo da budes pandur sumnjivi civil il vojnik
Fiki fiki fik ... Fiki fiki fik ... | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sre Nov 26, 2008 4:05 pm | |
| Magicno i nestvarno plavetnilo neba, tako daleko i nedodirljivo, svojom lepotom zapljuskuje misli obicnih smrtnika. Sudbinski dah duhova neba razdvaja duse darovane kosmarom zivota i duse koje na neznom povetarcu nade odnosi sa sobom. Lelujamo u prostoru kao sicusna zrna prasine koja zbunjeno udaraju o vetrenjace zivota koje krilima bola i patnje zlurado docekuju slabe, prepustene oluji tuge i ponora. Boze koliko je vetrenjaca a ja samo zrno...Odsjaj tudjih nada u mom oku pokusava da prevari oluju, da umilostivi proklete vetrenjace...Slucajno izbegoh vetrenjacu straha, vetrenjacu koja paralise dusu i um smrtnika.Nepravednost i oholost duhova neba me razdrazuje i besno pokusavam da oluji tuge presecem dah. Nosi u ponor prazne duse, u mojoj tinja ljubav i snaga nekih srecnika koje ne mozes dotaci. Moja ljubav je neunistiva, moja zelja nepobediva, moja vera dovoljno jaka za sve vase udare...Zasto magicna lepota beskrajnog plavetnila neba ne svetli velikodusnoscu? Zasto u svoje okrilje prima samo srecne smrtnike? | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Nov 29, 2008 11:52 am | |
| Gde stanuje vaša ljubav?
Prostorija je bila zagušljiva, prepuna, projektor je bio upaljen, polaznici kursa su ćutali. Gledali su uglavnom u stolove ili na sat, ili se pretvarali da podešavaju svoje male audio uredjaje. Bilo ih je očito sramota, jer biti ovde, na ovom kursu, svakako znači da njihovi životi nisu, da tako kažemo u stopostotnoj formi… Bilo je drugačije nego na ostalim kursevima na kojima je Petar bio do tada, nije bilo onog entuzijazma i mladalačkog elana. I polaznici su bili nekako već u srednjim godinama, pogureni, muškarci sa prvim znacima debljine i nervozne, uznemirene žene sa podočnjacima.. Kao i uvek, kurs je sadržavao prezentaciju napravljenu u programu “Powerline”, od firme :”Megasoft”. Na prvom slajdu na pozadini na kojoj su bili nacrtani plamenovi, pisalo je belim slovima “Emocije – upravljanje i kontrola”….
Petaru se naravno savet sekretarice Sonje da se upiše na kurs “Emocionalnog management-a” činio u prvom momentu nesuvislim, ali pokušavajući da nabroji emocije koje ga obuzimaju u toku dana, kao što su savetovali na reklamnom materijalu za kurs, nije mogao ni jedne da se seti. Da li on to možda nema u sebi nikakve emocije? Ili ih nema niko u firmi? Zašto nikada nema vremena da sedne ispred kuće i sa slučajnim prolaznicima porazgovara o tome? I oni svakako uvek negde žure…
Predavač se najzad okrenuo publici. Jako je lličio na predavača kursa “Time management”. Petar nije mogao da veruje, da li je to isti čovek, ili samo njegov brat…
Podigao je ruke, a u prostoriju utrčaše dvojica uniformisanih lica. Uniforme im behu identične policijskim, samo što su bile bele, a na rukavima behu trake sa velikim crvenim srcima. Iz velikih korpi oni su vadili objekte i delili ih prisutnima. Bilo je samo tri vtrste objekata: kocka, piramida i lopta.
“Ovo su emocionalni objekti ili vaši buddy-objekti”, objašnjavao je predavač, “svako od vas dobija po jednog u vlasništvo, to je uključeno u cenu kursa”. Koncentrišite se na ove objekte, dajte im sve svoje emocije. Ova naučno zasnovana metoda omogućava vam da postanete svesni svojih emocija da izvršite njihov transfer. Očekujem da ovi objekti u danima koji dolaze postanu vaši najbolji drugari. Kakve god da su vaše emocije, prenesite ih njima, oni će biti tu, uvek će imati vremena za vas i vaše probleme…”
I Petar beše dobio jednu plastičnu loptu. Nije znao šta će sa njom. Pokušao je da se koncentriše, davao je sve od sebe da dozove svoje emocije, ali i pored najbolje volje, nije mu polazilo za rukom. Nikako nije mogao da odagna misao o tome da je lopta iznutra šupja, da u noj nema ničega. U prostoriji je vladao muk, čulo se samo duboko disanje zanesenih kursista, uzbudjenih što pop rvi put kommuniciraju sa svojim buddy-objektima. Ali Petru su i ti zvuci smetali, sve je zvučalo tako šuplje…
Onda se seansa sa objektima završila i polaznici su dobili formulare, zapravo neku vrstu dnevnika u kojima će upisivati vrste emocija koje ih ophrvaju u toku dana. Sledeće emocije su bile dopuštene i planirane:
-bes -strah -osećaj krivice -tuga -gorčina -pomirenost sa sudbinom -ljubav -radost
Petar je posmatrao listu bezuspešno pokušavajući da upari svoja stanja sa rečima na papiru. A onda, sasvim nenadano, predavač podiže ruke i povika iz sveg glasa: “Pokažite gde stanuje vaša ljubav!” “Pokažite gde stanuje vaša ljubav!”
Petar nije znao. Gledao je oko sebe, i drugi su gledali jedni u druge. Većina je najzad pokazala na srce, nekoliko ljudi na svoje stomake ili grudi, jedan na svoju glavu…
Lice predavača bilo je ozareno. Sa pažnjom je posmatrao kursiste kao da nešto traži. Najzad je upitao Petra: “Zašto vi niste pokazali, zar ne znate gde stanuje vaša ljubav?”
I dok bi samo nekoliko nedelja ranije i Petar pošao za većinom i verovatno, izvinjavajući se pokazao na svoje srce, kao kakav američki sportista kada sluša himnu te zemlje, ovog puta Petar je prkosno ćutao. Bio je i sam malo iznenadjen svojim odbijanjem da učini ono što se od njega zahteva..
“Vaša ljubav nije u vašem srcu? Nije u vašoj glavi?”, oprezno je zapitkivao predavač odajući svojim osmehom da je nedavno prošao poznatu kuru izbeljivanja zubala “Extensic”.
“Nije.”
“Pa gde je vaša ljubav? Da nije negde u ovoj sobi?”, zapitao je, na šta se nekoliko sredovečnih gospodja malo uspravi u naslonima svojih stolica.
“Moja ljubav nije u ovoj sobi, u ovoj sobi nema nikakve ljubavi, nema je ni u ovoj zgradi, ni u ovom gradu, a i da je ima, da li bi ljubav mogla da bude moja ili vaša, od kada se ljubav poseduje?”
Predavač je bio malo iznenadjen, ali se nije dao zbuniti. Podigao je desnu ruku i pokretom iskusnog rutinera pokušao da smiri publiku koja se već po malo beše uskomešala.
“Naravno, naravno, to su filozofska pitanja, ali da znate odgovor na njih, da znate kako stoje stvari sa vašim emocijama ne biste ni uplatili ovaj kurs. Da li se ljubav da kupiti i prodati, to vam je čIsta metafizika, pa ljudi razbijaju glavu o tme hiljadama godina, ali nas, vas, vas zanimaju dnevne stvari, recimo kako da izdržite na poslu a da ne poludite, kako da ne ubijete ženu kada vas podseti da joj niste doneli sve neophodno sa pijace, kako da održite vezu, brak, kako da mirno spavate, kako da se ne ubijete, kako da uspete u životu….”
Napravio je pauzu. Poljuljani autoritet beše ovim čarobnim rečima ponovo uspostavljen. Predavač je nastavio: “Vi ćete naučiti da kontrolišete emocije, vi ćete naučiti, vi ćete uspeti…”
Predavač je tapšao rukama i vikao: “Ja kontrolišem emocije, ja znam gde je moja ljubav..”
Predavač je deklamovao, sala ga je pratila: “Ja kontrolišem emocije, ja znam gde je moja ljubav..”
Kao TV propovednik, predavač nastavi svoju pripovest. “Emocije, emocije, emocije”, gušio se Petar u toj reči, davio se u moru te reči dok su se nekima iz ženskog dela publike oči orosile suzama. Epizoda sa prebivalištem ljubavi beše zaboravljena, potisnuta, ali Petar je svoju sumnju u odnosu na zamislivi svet oko sebe osećao snažno kao nikada do tada. Polako se iskrao iz sale kao lopov i zatvorio vrata za sobom. U hodniku je bilo mirno i hladno. U ruci je još uvek držao žutu plastičnu loptu, svoj buddy-objekat. Pogledao je oko sebe, napravio par koraka do suprotnog zida. Tu, u uglu, spustio je svoj buddy-objekat nežno u kantu za smeće, kao da se plaši da ga ne probudi. | |
| | | Sanjalica Maman Papillons Charmants Petits
Godina : 48 Location : Tamo gde vecno sunce sja... Datum upisa : 16.08.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Nov 29, 2008 3:22 pm | |
| SENKA
Zbog svega što smo najlepše hteli hoću uz mene noćas da kreneš. Ma bili svetovi crni, il beli, ma bili putevi hladni, il vreli, nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku, da se ne bojiš vetra i mraka, uspavana i kad kiše tuku, jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ, korake moje da uhvatiš, pa sa mnom bol i smeh da piješ i da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba pronađeš hleba komadić beli, pronadješ sunca komadić vreli, pronađeš života komadić zreli. Il crkneš, ako crći treba
zbog svega što smo najlepše hteli.
Mika Antic | |
| | | Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Nov 29, 2008 4:26 pm | |
| Najdraža moja, Žao mi je što nemam reči kojima bih ti sve ono što osećam i mislim mogao reći u trnutcima koje provodimo zajedno.Naprosto nisam siguran šta mi se tada događa, tražim reči, a one beže.Misli su mi kao ona gomila papira na radnom stolu.Sve je tu samo treba naći . Veruj mi da sam uporan, hvatam se u koštac sa dahom i tražim reči, tražim, tražim ...Načas se netragom izgube. Biće da sam sasvim ne naviknut na razgovore, ogrnut godinama samoće na svojim ramenima ili jednostavno, imam toliko toga reći u trenu da se sasvim izgubim u gužvi osećanja i mojoj večitoj žurbi. Oprosti. Dobro znaš da svakog trenutka mogu izaći pred gomilu ljudi i govoriti im do besvesti, usmeriti njihovu pažnju na geometriju rečenica koje izgovaram.Znaš, oni mi nisu važni, ništa prema njima ne osećam, oni su samo nekakva čudna rulja koja traži nekoga ko će preneti njihove želje, očekivanja i nadanja. Sa tobom ne mogu tako. Oprosti. Oprosti što sa tobom govorim jezikom dodira, pogleda, što sa tobom najlepše reči samom sebi mrmljam u bradu i što beskrajno osećam, osećam, osećam... Eto, recimo danas videh ne tugu, ne setu...danas videh očaj u tvojim očima, a kako je biti očajan sasvim dobro znam.Iskusio sam hiljadu puta na sopstvenoj koži.Poučen tim gorkim iskustvom pokušao sam da te izvučem i sebe same.Znam...ispalo je sasvim traljavo i glupo, gotovo dečački. A lepo sam ti rekao ne umem. Zato, molim te oprosti.
Do lepšeg sutra, grlim te mislima i volim svakim ovim napisanim slovom. | |
| | | Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Nov 29, 2008 4:27 pm | |
| Milice, Jesen se nenajavljeno uselila pod moju kožu, još uvek toplu od letnje žege. Upravo sam se vratio iz lagane šetnje po Bulbulderskim sokacima.Vlaga se zavlači u džepove u kojima pokušavam da zagrejem dlanove, hladne bez tvog dodira.Nije mi uspelo, zato sam šake zavukao duboko pod košulju, sasvim ubeđen da je tu toplije, jer si ti u mojim grudima. Dok sam izvodio tu igru sa šakama, nemo su me gledale nakrivljene tarabe.Veruj mi, imao sam utisak da i one plaču.Olajisanim suzama...Teško provodim dane bez tebe.Naročito ako su ovako kišni i hladni.Uostalom, dok još ima iole svetla i nekakve lažne toplote, nakupim poneko zrno snage i bijem se sa satima.Ali kada noć svojim maljem udara o trotoare, primećujem da gubim bitku. Sve me podseća na tebe. Dok ovo pišem mirišem okovratnik košulje koju smo prali i sušili u onoj našoj malenoj sobi okrenutoj licem ka reci.Neverovatno, košulja ima miris tvojih dlanova... Gde li si sada? Hiljade pitanja lete mi kroz misli.Bljesnu kao munje usred letnje oluje, bljesnu i osvetle sećanja, brigu i pomalo tuge, a tugu, tugu držim u vazi umesto cveća na klimavom stolu.Sasvim pristaje uz težak crni stolnjak. Podseti me da sutra promenim taj čemer u nešto svetlije, belo. Sutra? Šta je sutra?Zaustavio sam kalendar i prestao da brojim dane, još onog decembra pred Svetog Nikolu.Moj kalendar su dani provedeni sa tobom.Kada tebe nema, nema ni dana. Uostalom, ti to najbolje znaš.Sad, ostaj mi zdravo ušuškana u toplinu leptirića. A ja....ma nije važno. Grejaću se mislima, sećanjima i nadom. | |
| | | Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Nov 29, 2008 4:29 pm | |
| "Bože, kako si mi se učinila lepom, one nedjelje, u ljubičastoj haljini. Oh, kako si snažno pogodila sva moja maštanja! Zašto si toliko tražila da ti kažem ono što sam hteo da ti izrazim samo pogledom? Misli te vrste gube riječima. Htio bi da predam iz duše u dušu plamenima jedan pogled! A sada, moja obožaana, ma što ti pisao gonjen vremenom tužan ili veseo, znaj da u mojoj duši postoji beskrajna ljubav, da ti ispunjavaš moje srce i moj život, da ništa neće izmjeniti tu ljubav iako je uvijek dobro ne izrazim; da će cvjetati sve ljepša, novija, ljupkija, jer je to prava ljubav a istinska ljubav stalno raste. Ti si moja snaga, ti to vidiš."
Onore De Balzak, Evelini Hanskoj | |
| | | Storm_z
Godina : 54 Location : Olujna polja Datum upisa : 07.02.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sre Dec 03, 2008 12:24 pm | |
| Vuk samotnjak
Published on 02/23,2008
Ponekad još, sretnem sebe. Onog starog mene, veselog, nasmejanog, prepunog života, snova, nadanja. Samo u snovima, u retkim trenucima kada posustalo telo zataži malo sna. Retkog i skoro nikakvog. Ali ipak, ponekad se desi, pa, kažem, sretnem sebe starog. U prvi mah se ozarim, ali već sledeći i svi ostali, donesu već tako prepoznatljivu stvarnost, stvarnost koja je označila moju budućnost, stvarnost koja se naziva - bol. Može li neko voleti, iako je mrtav? Može. Svuda u meni tragovi tvojih stopala, razrušeni predeli srca, škripave ograde duše, razvaljeni bedemi i razorani drumovi duše. Neko drugi bi samo prešao preko te životne epizode, zaboravivši uskoro i izgled i ime, i neke meni sasvim bitne i važne dane... Lutam kao vuk po nepreglednim predelima ravnice. Svuda je sneg i led. I - večita zima. U hladnim, ledenim noćima, čini mi se da sva hladnoća koja reže kosti, dopire direktno iz mog srca, koje ne prestaje da krvari... Da li mije žao što sam te voleo? Ne znam. Možda i jeste. Moj svet se srušio jednog proleća, kada je sve počinjalo da živi. Idem, samo si kratko rekla. U trenu su se srušile brane, tuga je ispunila sve šavove i sve pore života mog, i skamenjen ostah do dana današnjeg... Skrivam se od drugih, dočekujem zore usamljen, kao niko na svetu. Znam da postoje i drugi usamljeni, drugi koji tuguju, ali tuga se njihova može objasniti, opisati, definisati, rastumačiti. Mnogi od njih su našli bilo kakve utehe... A ja lutam, među stablima zaborava, često lutajući do ivice besmisla samo na pomen tvoga imena. Fijuče vetar i noćas među granama, čini mi se da i mene obilazi, jer je i moja duša hladna, hladnija od svega. U mislima si mi ti. Pokatkad zaluta neki trag, pokatkad u ledenoj noći odraz meteora napiše tvoje ime od osam slova, ponekad ipak mrvica temperature pogodi i mene. Taman dovoljno da skotrlja jednu suzu niz lice prerano ostarelo, lice na kojem su umrli svi osmesi, istog onog dana kada si otišla... Biće još ljubavi, znam, nažalost biće još tugovanja, još dugo će zaljubljeni u crvenim cvetovima s proleća nalaziti tragove mog ranjenog srca... Znam da ni na kraju pameti moja senka ne šeta mislima tvojim, ali ne mogu prestati da te volim. Ljubavlju prošlom, ostavljenom, u ritama i beznađu. Družim se sa veštačkim osmesima, bledim kopijama ljubavi, ali kažem ti... Ponekad uspem da usnim, i čini mi se da čitava večnost u sekundi prođe, sve one nežne reči, osmeh tvoj, zlatna kosa u sumrak, šaputanje mora i tvoj glas na jastuku...Oni dani, kada sam još bio čovek. Progoni me smrt, postavlja čeljusti svuda po ledom okovanoj ravnici, priziva me imenom tvojim. Jurim, ne gledam, srljam u veštački smiraj, ali avaj... Ne uspeva mi ni to, osuđen sam da drugujem sa mesečinom, sa pustopoljinama, ponekad u noći ispuštajući nečujne krike koji lede krv u žilama onih koji su još živi. A u stvari sam samo senka, avetinjska figura u sumraku nestajanja, nada, snova...Kad zatvorim ova olovna vrata života, moliću se Gospodu da izbriše svako sećanje na tebe. Jedino tako, možda nekad, ne znam kako, ali možda uspem da sakupim hiljade komadića svoje razbijene duše. I sve mi je sada postalo svejedno. I dani nemaju imena, naziva, broja. Dok žeđ utoljujem na rekama suza, hranim se sećanjima i živim jureći eho po pustim poljima, svake noći, komadić mene umire, ledenim suzama jedino ispraćan. Drugujem sa mesečinom, ljut i na nju, jer znam da nas još ona spaja. Sakrijem se ponekad i od nje, ne bi li nas spojila, preveliku bol nanevši... Umrle su reči u meni, nežnosti, radosti i toplina. Nikada više u naručju tvom, nikada više s osmehom tvojim, sitnim iznenađenjima i radostima... A svet ovaj i dalje teče, i sneg zaborava polagano zavejava dve mrvice na horizontu. Tebe. I ono što je nekada bilo ja.
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Apr 16, 2009 9:48 am | |
| Djevojcica
Bila je zima i vrlo hladno.Snijeg je padao i pocelo je da se smrkava. Bilo je poslijednje vece u godini - vece uoci Nove godine. Po toj hladnoci i mraku ulicom je isla jedna umorna i bosonoga djevojcica. Dodusa na nogama je imala neke papuce, al kakava korist od njih kad su vec bile stare i potrosene. Bile su toliko velike da su joj spale sa nogu kad je potrcala da se skloni od kola koja su prosla ulicom.
Polako je sada ta djevojcica nastavila svoj put, mrsavog tjela i crvenih obraza pokusavala je nekoga naci i pitati za pomoc, al nigdje nije bilo zive duse.Iznenada ugleda neku djevojcicu koja se vracala odnekud.Zastala je i pitala nesto, a druga djevojcica se okrenula za trenutak.Tada je pita za ime i kaze da je zna, a to se nije odmah vidjelo zbog jakog nevremena dok se nisu sklonile na sigurno.
Tako je sasvim slucajno u jedenom velikom gradu, jedne velike teske zime nastala ljubav i sreca dvije drugarice koje su i dan danas zajedno u dobru i zlu. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Apr 16, 2009 9:49 am | |
| Sjetiš li se nekad, ljubavi
Sjetiš li se nekad, ljubavi, sjetiš li se septembra ? Sunčan, veseo peti septembarski dan, da li ti je nekad nešto značio, da li ga se nekad sjetiš, mislima dozoveš? Ljubavi, podsjetiću te, bio je petak kao i ove godine, prvi školski dan. Sreli smo se, slučajno, na ulici ispred stana, uobičajene riječi pozdarva: - Gdje si, šta radiš, hoćeš sa mnom do druga za knjige? Tvoj poziv, drhtaj u meni. Pošli smo starom ladom tvog brata, očekivala sam sve i ništa, neobavezan razgovor. I kad smo stigli, kad si krenuo: - Brzo ću doći, sačekaj me. Moje lice se našlo u tvojim rukama, jedan poljubac na mojim usnama, topao, bljesak u meni kao zrak sunca tog divnog dana, oduzima dah: - Najslađe usne na svijetu - rekao si i izašao. Moj prvi poljubac, neopisiv, i sad kao da stoji na mojim usnama, vječit, nezbrisiv, neponovljiv! Nisam znala gdje sam, ni ko sam, bio si samo ti i sunce u tvojim očima. Da li si znao, slutio koliko je bio važan, koliko mi je zančio taj dodir usana tada i sad posle toliko godina? Znam ljubavi, bili smo mladi, ti student, ja srednjoškolka, ti u velegradu ja u provinciji, toliko nas je toga razdvajalo. A živjela sam za telefonske pozive, kratke susrete, poljupce na brzinu, kao da su kradeni ... Pisala sam ti pisma koja nikad nisi dobio, koliko ih samo nisam poslala, čestitka za tvoj rođendan – 12. septembar, nisam ni sad zaboravila, i ... nijedan odgovor. Pisala sam, pisala samo tebi, olovkom koju si mi ti poklonio i koju sam tako sebično čuvala od bilo čijeg dodira, kao svetinju, kao poljubac tvoj... A poljubac, pečat sudbine, za cijeli život. Pokušavala sam da ga zaboravim, izbrišem, da se svakog septembra ne sjetim, ne proživim taj dan, tren – vječnost. Sad kad, odavno nismo zajedno i ne znamo ništa jedno o drugom, kad smo na dvije različite strane svijeta našli nekog da nam život učini ljepšim, ne želim i ne mogu da zaboravim taj septembarski peti dan i sunčanu ulicu našeg grada. Dan mog prvog poljupca. Dodirujem usne rukom, provjeravam, da li je tu, taj mali, slatki dodir. Niko i nikad ga neće izbrisati kao što neće nestati ni miris cigarete sa tvojih usana. Ne može se vratiti, ali ne može ni zaboraviti. Ne, neću ništa pitati, neće suza krenuti, bilo ih je nekad i previše, sada je samo tiha sjeta u meni i prelijepo sjećanje. - Sjećam se prvog poljupca samo on je bio sladak... čuje se divna pjesma. A ti ljubavi, tako te i dalje zovem ovog dana, sjetiš li se, dok ponekad šetaš pljevaljskim korzom, stare lade tvog brata, Greva, septembra 87. i jedne klinke koja te voljela?
Bila je jedna ljubav, 5.septembar '87 i jedan Rajko. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pon Apr 27, 2009 7:13 pm | |
| NEMA NAS VISE...
Budim se,otvaram oci i shvatam da je jos uvek noc...brisem suze,ponovo sam te sanjala. Ne boli me vise,suze su tekle kao znak olaksanja,zaborava...Otisao si odavno,ne secam se cak ni kada sam ti poslednji put cula glas,ne pamtim vise ni jedan dodir,poljubac,nista tvoje... Ostao si negde na dnu duse samo kao dokaz da si nekada postojao u mom zivotu. Da mogu da vratim vreme unazad sigurna sam da bi sve bilo mnogo drugacije...ali vreme ne prasta i nikada se ne vraca!Ni moje godine,ni moje suze nikada se nece vratiti,ostale su zarobljene negde izmedju dva sveta gde smo poceli i prestali da postojimo...ti i ja! Pokusavam da se setim kada sam prekoracila granicu bezbriznosti i srece,kada sam te zavolela i na svet prestala da gledam ocima deteta,kada sam shvatila da smo daleko od savrsenstva?Kada sam pocela da patim,da te volim i mrzim istovremeno?Kada sam prestala da se smejem,kada moj zivot vise nije imao smisla? Milion pitanja,a odgovor ne umem da dam ni samoj sebi!Proslo je...bilo je 'davno,izbledela su secanja,sve je gotovo...ZAUVEK! Da li sam zaboravila? To necu nikada! Ne zato sto si bio previse dobar,vec iz razloga sto si bio jedno veliko nesavrsenstvo koje je moje srce idealizovalo,jer je tako bilo lakse pronaci opravdanje za ogromnu ljubav koju sam osecala...Sve je bilo mnogo lakse od priznanja da nikada ustvari nismo ni postojali,da je sve bila laz,obicna farsa,sve...samo ne ljubav! Volela sam,ali sta? Da li je tebe uopste bilo moguce voleti? Bio si iluzija mog savrsenstva,bio si ljubav ona prava,jedna jedina,za mene...bio si ostvarenje svih mojih snova,moj vazduh,moj zivot,a opet...nisi bio nista od toga! Bio si nestvaran,bio si samo san koji sam predugo sanjala,laz...u koju nikada nisam prestala da verujem.Bio si sve od cega sam oduvek bezala,a tako sam se snazno vezala za tebe...nisam zelela,po prvi put u zivotu da pobegnem,zelela sam da ostanem,da se borim,da ti verujem,da sanjam o onome sto nikada nismo umeli da ostvarimo...Da,shvatila sam sve mnogo ranije nego sto si ti toga bio svestan,znala sam za svaku laz,za svaku rec koju nisi izgovorio,za svaki pogled,svaku misao...znala sam sve,ali nisam zelela da znas koliko te dobro poznajem,nisam zelela da prekinem tvoju predstavu,da menjam scenario,uloge...jer nije bilo sudjeno,bilo je vec prekasno...za mene! Za tebe jos uvek postoji nada jer dobrog glumca uvek ceka neka nova uloga...ti si ostao,ja sam pala! Nisam bila jaka,nisam ostala dosledna sebi,nisam imala prava da te menjam,da patim,da te volim...Nisam imala prava ni na jednu suzu,a prolila sam ih milion,nikada nisam imala prava na tebe,ali nekim cudom verovala sam da jesam! Ne,nisi bio pogresan,bio si pravi...ali u pogresno vreme! Sada znam da nisi kriv ni za sta,kriva sam samo ja! Izvini,bila sam dete,nisam znala,nisam zelela da ucim zivot...htela sam da zivim u snovima,bez ikakve predpostavke da ce jednom uslediti budjenje,htela ja to ili ne...da ce me jednom dotuci stvarnost,surovi svet gde te vise nece biti,za mene! I dosao je taj dan! Probudila sam se i vise nista nije bilo isto...vec odavno nista i nije isto,ali danas sam to uspela da prihvatim...danas,posle mnogo vremena! Nisi tu i znam da se vise nikada neces vratiti,u meni ne postoji vise nada,ne postoji vise nista samo neki osecaj praznine,posle koga sledi olaksanje...Kao da sam se ponovo rodila,da pocinjem sve iz pocetka... Udahnula sam vazduh punim plucima,nasmejala se posle mnogo vremena iskreno,od srca,u ocima mi je zablistao onaj stari sjaj...i sve je ponovo kao nekada...samo tebe vise nema tu,vise ne postojis,za mene...ni sad',ni nikada!!!
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pon Apr 27, 2009 7:14 pm | |
| "SUZE SU TVOJ DAR"
Sedela je u polu mraku sobe,zagledana negde daleko,iznad stvarnosti... Boleo je svaki delic tela,ali nije zelela da pokaze svoju slabost, nasmejala se ali njen osmeh je odavao tugu,prazninu u srcu i dusi, vise nista nije ostalo,samo bol...,kao veciti pratilac cvrsto je drzao za ruku i nije zeleo da je pusti,da je oslobodi okova proslosti... Kao da je uzivao u njenom lepom licu,koje je prekrila tamna senka, vise nije licila na sebe,smejala se i plakala istovremeno. Zelela je da se suprotstavi,ali nije zelela da prizna da vise nema snage. Uporno je dozivala njegovo ime,ne svesna da on vise ne moze da je cuje... Otisao je,napustio je,posle svega. Zvali su ga da se vrati,da je izvuce iz tog mraka,da je otrgne od tuge, ali nije dosao...nikada i nece,rekao je da ona zasluzuje mnogo vise od zivota, rekao je da je voleo kao ni jednu do sada,ali da nikada nece moci da se promeni. Rekao je "Ona je Andjeo,a ja momak sa vrelog asfalta",rekao je da ne zeli da rizikuje njen zivot,jer ne bi podneo da joj se nesto desi,otisao je bez poslednjeg zbogom... Osecao je da mu je zivot u opasnosti,imao je samo nju i nije mogao da dozvoli da propada sa njim,ne-ona je bila stvorena za mnogo lepse stvari,ona je bila svetica,jedina svetla tacka u njegovom mracnom zivotu... Bog ga je uzeo sebi! Nisu imali srca da joj kazu da ga vise nema,da je njeno ime poslednje sto je izgovorio kada je napustao ovaj svet...jer ona se nikada u potpunosti nije oporavila od njegovog odlaska,svakim danom volela ga je sve vise i ako nije bio pored nje i ako je mislila da ima novu ljubav,nov zivot,nove navike... Nikada nije prestala da se nada njegovom pozivu,zelela je da ga,kao nekada ugleda na svojim vratima sa buketom belih ruza,zelela je da mu se baci u zagrljaj i zaboravi na ceo svet...ali,nije je pozvao,nije se vratio,nikada vise ni nece, a ona...pretvarala se u senku onoga sto je nekada bila,ostali su samo tragovi njene nestvarne lepote,ostalo je samo srce koje kuca,kao dokaz da je jos uvek ziva i ako je,kako sama kaze umrla onoga dana kada je on otisao...To je bilo poslednje sto je rekla o njemu! Nikada vise posle toga nije izgovorila njegovo ime,valjda je previse bolelo... Borila se sa senkama secanja,sa uspomenama koje su bile tu i koje nije mogla da izbrise. Posle dugo vremena prihvatila je njegov odlazak kao nesto neizbezno i pomirila se sa tim,ali nikada u potpunosti,znam.U njenim ocima je ostao trag nade i to je ono sto je jos uvek davalo lepotu njenom pogledu. Govorila je "Jednom kada zauvek zatvorim oci,znacete da sam prebolela,tada cu ziveti nekim lepsim zivotom,medju Andjelima i necu znati za bol,za suze"... Nije znala da on pociva tamo i da je verno ceka da joj ispuni poslednju zelju, da je jos jednom cvrsto zagrli i kaze joj da je bila nesto posebno za njega,jedina prava, koju je voleo,zbog koje je patio... Nista nije znala,verovala je da je negde srecan,ko zna sa kim,verovala je da je zaboravio njeno ime i da se vise ne seca,verovala je u sve sto je bilo daleko od surove stvarnosti... I niko nije imao snage da joj kaze istinu.Niko nije imao srca da joj oduzme ono jedino sto joj je ostalo,posle njega...Onu iskru nade u njenim ocima. Prolazile su godine,sve se promenilo,jedino je ona ostala ista, i ako ispijena od tuge i umorna od zivota,taj dan je zablistala nekim posebnim sjajem, ponovo se smejala,a zatim pustila suzu...Niko nije znao zasto,ponosno je obrisala sa lica i rekla "ON je rekao da su suze moj dar,rekao je da sam neobicno lepa kada se smejem,jer sam oduvek nosila neku tugu u ocima...Nije znao da je to zbog njega,nije znao koliko me je boleo njegov odlazak i koliko sam patila,tada sam naucila da placem i smejem se istovremeno...jer bilo je toliko lepih i ruznih stvari sa njim,nisam umela da pronadjem zlatnu sredinu,jer je nije ni bilo,a on-mislio je da sam suvise jaka,da me nece slomiti njegov odlazak,mislio je da cu biti srecnija bez njega,a ne zna da me je osudio na zivot,bez srece zivota,mislio je da cu ponovo voleti,a nije znao da na mojim usnama i dalje stoji trag njegovog poslednjeg poljupca,niko ga nije i nikada nece izbrisati... Ne boli me vise,proslo je...",obratila se njemu,izgovorila njegovo ime posle toliko vremena, a onda...spokojno je sklopila oci zauvek i tada smo znali da je prebolela... Posle svega,ostalo je samo secanje na jednu veliku ljubav,ostala je samo nada da ce se negde "gore" sresti dve izgubljene duse koje su ceo zivot tragale jedna za drugom, da ce Andjeli zauvek izbrisati bol iz njihovog srca i da ce ostati samo cistina na putu za beskraj,tamo gde ce ljubav pobediti bol.................
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pon Apr 27, 2009 7:15 pm | |
| KASNO JE ZA KAJANJE
Dolazis,poznajem tvoj hod,cujem ti korake...Necu podneti,pascu pred tobom, ljubicu ti stope,molicu za spas svoje duse,molicu za ljubav,bez stida. Pogledi se srecu i to smo oni isti "mi",na trenutak,ali vise nas nema,ne postojimo, znas,kao sto i ja znam-prekasno je.Gde sam pogresila,ko me je prokleo? Zelim samo tvoju ljubav,tvoju ruku da me vodi,bilo gde,tvoje srce da kuca u istom ritmu sa mojim,tvoju tugu da je delimo na pola,tvoju srecu da se smejemo zajedno,kao nekada... Blede slike naviru,a mi i dalje stojimo,gledamo se nemo-bez reci...za srecu kasno je,znam, ali ne mogu to da prihvatim! Ne zelim da odes,zelim da budes tu,da ti kazem sve sto nisam, da ti pricam,da me slusas i uzivas u boji moga glasa,da te gledam i potonem u dubinu tvojih ociju...ali,moje zelje su san,ne realnost,a ti si stvaran,stojis tu predamnom, ali nemam prava da te dodirnem,da te zagrlim...ruka u ruci,samo to-premalo za ono sto je bilo i previse za ono sto je ostalo.Boli...mnogo boli.Hoce li ikada i prestati? Hocu li povratiti dusevni mir,osmeh na licu i radost u srcu? Hocu li prestati da sanjam o ljubavi,o nama? Kada ces prestati da mi gazis po srcu,lutas po mislima? Kada ces se umoriti i dati mi pravo da zivim,da ponovo volim? Kada cu to i sama pozeleti,iskreno,od srca? Htela sam da vristim od srece i bola,istovremeno.Htela sam da ti kazem,da znas Volim te i mrzim...htela sam mnogo toga,a nista nisam... Ostala sam nema,pregazena od zivota,umorna od bola i iscrpljena od tuge... na mom' licu se nije ocrtavalo bas nista,osim ravnodusnosti. Mislis,izgubila sam svaki osecaj,posle tebe ne umem da volim...donekle si u pravu. Gledam te pravo u oci,skreces pogled,kao da se plasis,znas da te poznajem, kao da ne zelis da znam sta se krija iza tog' tvog,na izgled,hladnog pogleda, a znam i osecam i jos vise boli,jer ostalo je toliko ljubavi,ostalo je toliko reci, neznosti,ostala je tanka nit koja nas i dalje veze,cvrsto kao okovi,ne popusta i ako je kraj, boli i ako je proslo,budi uspomene na prosle dane,na nasu ljubav,a gde smo mi? gde smo se izgubili? Pricas o zivotu,o svakodnevnici,o nekim,za ovaj trenutak,ne bitnim stvarima, pitas kako mi je,jesam li pronasla srecu,radujem li se i dalje sitnicama, budim li se jos uvek sa osmehom na licu,kao nekada? Nase "sitnice",nase "male" stvari...sve nase sto je bilo nekada i sto je proslo ne ostavljajuci nam bas nista za utehu... I sta da kazem,a da me ne izdaju suze? Rekla sam :"zurim,drago mi je sto sam te srela", rekla bih bilo sta samo da pobegnem sto dalje od tuge,spustila sam pogled,bila sam kukavica,kao i ti,plasila sam se da ce ti moje oci reci sve sto sam precutala. Nasmejala sam se na silu,da ne vidis koliko patim i krenula dalje... Rekao si:"Ne smejes se vise isto...,ali si i dalje onako ponosna"...i krenuo u suprotnom smeru.Putevi nam se ponovo dele na dve strane,odlazim,odlazis i ponovo onaj isti osecaj...Niko od nas se ne osvrce,krenuli smo pravo,putem nove srece, ne sigurni u njeno postojanje,ali sigurni u kraj....... Sve prave ljubavi su tuzne. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pon Apr 27, 2009 7:17 pm | |
| RECI UTEHE KOJE NIKADA NECES PROCITATI,JER SU ONE SAMO MOJE...
Boli me svaki trenutak,svaka misao na tebe...boli me tvoj izgubljeni pogled, tuga,u tim lepim ocima.Bole uspomene i sve ono izgubljeno,nekada samo nase, a danas vise nicije,zaboravljeno za sve,osim za mene. Znam,procice meseci,godine dok ne prestanem da mislim ne tebe, a secanja cu zauvek sacuvati na dnu srca i ne brini,bebo,secacu se za oboje,bas kao sto sam i volela.Znam da je tvoj bol drugaciji,neuporedivo veci od mog',znam da se sve tuge sveta ne mogu meriti sa tvojom,ali svakom je svoja tuga najveca... Ti si bio i ostao moja tuga i sreca,moja ljubav i mrznja,sve moje... Niko,nikada nece moci da te zameni,a to ni ne zelim. Zelim da tvoj poljubac jos dugo bude poslednji na mojim usnama,ne zelim da ga iko izbrise, hocu da me seca na to da smo nekada postojali. Sudbina se surovo poigrala sa nasim zivotima i svako sada cuti za sebe,zivi sa svojim bolom daleko od ovog drugog,daleko od srece koju smo nekada delili. Niceg' vise nema,ostala je samo praznina,pogledi nam se srecu u prolazu i krecu suze,iz duse, moje za tobom,a tvoje za svim izgubljenim. Znam da je tesko da nastavis dalje,sve bih dala da mogu da budem pored tebe, da ti pruzim svu ljubav sveta,cvrst zagrljaj i podrsku,ali sada to,umesto mene cini neko drugi...tako je,valjda bilo sudjeno,a ja sam kroz zivot naucila da se sve dogadja sa nekim razlogom,koliko god nama bilo tesko u odredjenim trenutcima da shvatimo dobru stranu svega sto se desilo,koliko god da boli,moramo dalje. Sve i da sam mogla da promenim svoju sudbinu,tebe nikada ne bih "izbrisala", uradila bih sve isto,ponovo.Nikada se necu kajati zbog vremena koje sam provela sa tobom,naucila sam mnogo o zivotu,ljubavi,patnji,ali i o sreci. Vise te namam ali i dalje zivim,borim se,stapam se u masi ljudi koji kriju neku svoju tugu, samo zivim za trenutak kada cu u tvojim ocima videti onaj isti sjaj,srecu zivim za to da se ponovo onako isto smejes,nije vazno gde,ni sa kim', zelim samo da budes srecan,makar bio na kraju sveta,kilometrima daleko od mene, jer ljubav nema granice,ljubav je upravo to sto sam te pustila da odes, dala sam ti slobodu i nikada,ma koliko to zelela,necu traziti da mi se vratis... Volela sam te na neki svoj,poseban nacin,najvise sto sam mogla i umela, mada znam da nikada nisi razumeo moju ljubav,a sada kada je sve proslo verujem da ces shvatiti...Volela sam te kao Boga i dalje te volim,oprosti mi...Nebo,to je bila moja granica...ali na mom nebu vise nema sunca,jer vise nisi pored mene, na mom nebu vise nikada nece osvanuti dan,ostala je samo praznina,bol,mrak i ja u njemu ...trazim onu jedinu svetlu tacku,moju zvezdu vodilju,trazim tebe,kao spas....ali vise te nama pored mene,ali iz mog' srca mi te niko,nikada ne moze ukrasti, tu jos uvek postojis,a meni je to dovoljno za srecu..... Go to the top of the page :zvezde 1: | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Pon Apr 27, 2009 7:19 pm | |
| ---LJUBAV, BEZ GRANICA ---
Ova noc ima miris bola, secanja... Po zidu nase senke lutaju,stapaju se u jednu, na tren, a zatim se razilaze… Pustam tvoje ruke,dajem ti slobodu, svesno gledam kako odlazis, napustas me, ne placem, ne okreci se, ne gledaj me vise,idi dok sam ponosna, prekasno je, znamo oboje… Ne govori, jer reci vise nemaju smisla, ne lomi me, ponovo, nisam to zasluzila. Ne diraj u stare rane, jos uvek krvare. Ne umem da te volim vise, ne vracaj se.
Pred kim’ sam ponosna? Pred zidovima,tisinom,ulicnim svetiljkama… Tebe vec odavno nema tu. Slika u ramu je jedina stvar, koja zamenjuje tvoje odsustvo,moja ikona, a pored nje poruka, znas da mrzim rastanke, oprostajne reci, nikada je nisam otvorila… Mozda, jednom, kada budem imala snage za to… Cuvam te u mislima, u srcu I dusi, Tu si I dalje prisutan, ne dam nikome da kvari Tisinu, da unese svetlo u moj mrak, Ne dam da te spominju, da kvare uspomene na tebe. To je moj svet I na njega imam prava. Bio si nesto najlepse u mom zivotu, Kako da zaboravim? Znam da vise nemam prava, Pustila sam te, u pogresno vreme, Onda kada sam najcvrsce trebala da se vezem za tebe, kada smo mogli da sanjamo budni, da letimo do neba, Ja sam nam svesno polomila krila, Nije nam bila sudjena uloga Andjela, Ne, u ovom zivotu. Nije mi bila sudjena takva ljubav, a Ipak se dogodila. Verujem da se nista ne desava slucajno, Nas je susret bio sudbina. Posle mnogo vremena, ti I ja… Kao da je prosao tren, kao da se nikada nismo razdvajali, ponovo se smejemo kao nekada. Tugu smo potisnuli na dnu srca, Uspomene precutno ne diramo, Lepo nam je…uzivamo u trenutku, Pricamo ocima, odajemo najskrivenije tajne, Nikad izgovorene reci… Mogla bih tako citavu vecnost. Plasim se da sanjam, ne zelim da se probudim, Pruzam ti ruke da se uverim da si stvarno tu, Dodirujem ti obraze, oci, usne, kao u bunilu… Grlis me kao prvi put I ponovo se osecam sigurno u tvom narucju, to je moje utociste, moja oaza srece… Suze su nekontrolisano pocele da teku, Smejala sam se,bila sam srecna… Od zivota nisam trazila vise. Jedan osmeh, poljubac u rame I cvrst zagrljaj, Sitnice koje se pamte… Dva bica povezana nevidljivim lancima, Dva srca koja kucaju kao jedno, Dve duse ‘ davno rastavljene pronalaze svoj put, ti I ja sanjamo ono sto nikada nismo uspeli da ostvarimo… Nailazimo na raskrsce zivota, Duse se razilaze, ne idu zajednickim putem, Ovo nismo sanjali, ali ce to zauvek da ostane samo san, nemam snage da promenim smer, Ne zelim da kvarim tvoju zapocetu srecu… Mozda nikada nece umeti da te voli kao ja, Ali nemam prava da sudim o tome. Zazmuri ako ikada pomislis na mene, Ne dozvoli da u tvojim ocima ugleda moj lik, Seti se onda, kada ukrades delic samoce, Seti se jos samo jednom I onda zaboravi… Nastavi tamo gde smo stali, prestali da postojimo, Nastavi neku drugu pricu sa srecnim zavrsetkom, Budi hrabar, nemoj da se predas. Ne brini za mene, ja cu jednom nauciti da zivim bez tebe… :zvezde 1: | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Okt 01, 2009 3:32 pm | |
| kaktus i ruza....
Krenuo je!Razmisljao je o nekim nevaznim stvarima dok se mimoilazio sa ljudima koji su svi negde zurili!Onako nehajno je pomislio u sebi: -Gde to zure!? Suvise je bio zanesen sobom da bi video da se sprema kisa!Kap po kap i prolecni pljusak u punom obimu bio je tu!Auto mu je bio daleko pa je morao negde da se skloni.Video je na 5 metara cvecaru.Potrcao je prema njoj i stao.Video je u izlogu drvo zivota i krenuo da mu se divi.Rece u sebi: -Zasto ne bih usao i pogledao dok ova prokleta kisa ne stane!?Prvi njegov ulazak u cvecaru bio je tog kisnog majskog dana. Cvecara za njega je bila mesto gde idu sonje i slabici,pravi muskarci nikada tamo ne idu,mislio je u sebi.Hajde da vidim sta ima tamo toliko znacajno!? Usao je,bilo je tiho i osim prodavacice i jedne devojke nikog drugog nije bilo.Unutra se sirio miris svakojakog cveca,prelep miris je to bio ali nije hteo to da prizna jer je mislio da na ovakvom mestu pravi muskarci ne mogu da uzivaju!Krenuo je da razgleda po radnji ali je u sebi jedva cekao trenutak kada ce kisa stati i napustiti to odvratno mesto !Onu devojku koju je video kad je usao nije se udostojio ni da pogleda,pogledao je samo njeno dupe i nista vise! -Ima dobro dupe-pomislio je! Posle nekih 10-ak minuta kisa je stala i on je krenuo prema izlazu onako bezvoljno kako je bio i usao!Medjutim pri izlasku zakacio je saksiju u kojoj je bila neka nepoznata biljka za njega!Saksija je pala i devojka se okrenula!Bila je to njena saksija koju je upravo kupila.Rekla mu je -Izvini bi bilo sasvim dovoljno. On se okrenu i rece ne gledajuci je oci vec u razasutu zemlju na podu: -Izvinio bi se kad bih znao kome!? Ona mu samo rece: - Pereskia grandiflora. On u sebi pomisli kakvo cudno ime za devojku.I onda se desilo ono cega se citavog zivota bojao.Ne nije to bila ljubav na prvi pogled vec nesto jos gore za njega.Pogledao je u njene kristalno plave oci a one su mu prosle kroz svaki atom njegovog tela.Osetio je strah u tom trenutku,strah za koji nije ni znao ga ima.Imao ga je,ali sta je ona to uradila jednim pogledom da se on po prvi put uplasi od neke zene!?On covek bez mane,ledeno hladnog srca,bez ikakvih emocija u isto vreme neranjiv i besmrtan!?Sta je ona to uradila? Znala ga je istog trenutka kada ga je pogledala!Procitala ga je celog,za nju nije vise bio tajna.On je to osetio.Zbog toga se uplasio.Konacno je razotkriven,pojavila se osoba koja ga moze citati kao otvorenu knjigu a da ne preskace strane jer mozda su neke strane dosadne ali se vrede procitati.Osetio je nemir,hteo je da pobegne glavom bez obzira od nje.Ali nije mogao.Gledali su se oci u oci a vreme je u isto vreme bilo stalo ali je i teklo.A ona ga je citala i citala a on nista nije govorio.Na neki nacin mu se to svidjalo.Osetio je tog trenutka da ipak mozda postoji osoba dostojna njega.Neshvacena osoba od strane drugih ali dovoljno svesna njega da shvati.Ni sam ne zna koliko dugo su se gledali ali mu je to licilo na vecnost.Pruzila mu je ruku i rekla: -Lana! On onako izgubljen samo promrmlja: -Marko! Upitala ga je: -Volis li kaktuse? A on nju: -A ti ruze? Klimnuli su oboje glavama i nasmesise se istovremeno.Onda je Marko upita: -Da li mislis da bi ruza mogla opstati u pustinji!? Lana mu odgovori: -Mozda, ako ima ko da je zaliva i stiti od vetrova!?Lanu je to pitanje dosta zacudilo ali sa nestrpljenjem je ocekivala sledece jer je znala da se nece na tom pitanju zavrsiti! Marko joj postavi ponovo pitanje: - A koja bi bila svrha ruzina u pustinji!? Ovo drugo pitanje je zbuni jos vise ali mu odgovori: -Pa ne bi imala nikakvu svrhu tamo,ko sto neki ljudi nemaju svrhu u zivotu pa ipak zive tamo gde zive!?Marko podize obrve i zamisli se: –Zanimljiv odgovor svidja mu se!Ali dade joj ipak drugaciji odgovor: -Ruzina svrha u pustinji je da zacudjuje ljude i da u isto vreme ljudima stavi do znanja da ako nesto zarko zelis ne postoje granice,jer ako ruza raste i opstaje u pustinji onda covek moze uraditi bilo sta,samo mora sacekati pravi trenutak! Tog trenutka kada je Lana cula taj odgovor znala je da ipak ima svrhu u zivotu a da nije bezvredna ko sto je mislila veci deo svog zivota!Na neki nacin taj nepoznati covek je razotkrio bitisanje njenog bica za samo nekoliko minuta,a njoj je za to trebalo citav zivot!U sebi je pomislila da je ona ta ruza u pustinji ali jedini problem je bio sto se ta ruza iznova radjala i venula jer nije imao ko da je stiti od vetrova samoce kao i da je zaliva ljubavlju!U njenom oku se pojavila suza koju je hitro sklonila ,nadajuci se da Marko to nije video.Marko je to video ali se pravio da nije.Nastavise svoj razgovor na sebi svojstven nacin I Lana krenu njemu da postavlja pitanja.Upita ga: -Da li kaktusu treba zastita tamo gde on raste i zasto raste na takvim negostuljubivim mestima kad moze rasti na mnogo boljim!? Marko prodje rukom kroz svoju kratko osisanu kosu i rece: -Svakome treba neka vrsta zastite pa i kaktusu ali on je odlucio tamo da zivi,izopsten od svih,sam, a drustvo mu prave jedino kojoti i skorpije koji imaju slicnu filozofiju zivljenja kao kaktus.Jedina razlika izmedju njega i ruze je ta sto njemu ne treba toliko zalivanja ko ruzi ali kad tad zatrebace I njemu voda!Oboje imaju bodlje ali kaktus je ceo oblozen bodljama dok ruza nije pa samim tim kaktus nema Ahilovu petu! Mislio je da nema! Ovaj odgovor koji je dao totalno ga je raspametio,jer istog trenutka je shvatio da je on taj kaktus!U glavi mu je bila prava pometnja jer citavog zivota izigrava hladnog,cvrstog momka kome niko ne moze nista!Ne plasi se niti muskarca niti zene,nikoga na ovom svetu!Ne plasi se nicega jer ne veruje u nista osim u samog sebe.Ali sada se plasio jer ta devojka koja je stajala ispred njega,razotkrivala mu je strasnu istinu da ce nekada u nekom trenutku i njemu zatrebati neko da ga zalije.I da mozda ipak na kraju nece biti nikog pored njega da to ucini!Nije znao sta je gore po njega!Saznanje da nije neranjiv ili to sto ce mozda trebati da prizna strasnu istinu sebi,da mora verovati jos nekom osim sebi!Gorko se pokajao sto je uopste usao na ovo mesto.Kaktus i Ruza!Ali ono sto ga je najvise prestravilo bio je Lanin pogled koji mu je govorio: -Znam te Kaktuse,bicu ti potrebna jednom skoro sigurno! I doista,Lana je upravo to i pomislila!Ali nije znala da je i on shvatio da je ona bila ta Ruza iz pustinje i da ce joj i on jednom biti definitivno potreban.Pomislio je u sebi da nekada covek sretne sudbinu na putu kojim je krenuo da bi je izbegao. Kisa je odavno bila stala ali oni nisu bili svesni nicega oko sebe osim potrebe da budu jedno pored drugog!Marko se konacno osmelio da napusti cvecaru a Lana ga je gledala kako odlazi i nista nije preduzimala!Ipak je napravila nesto sto ce obeleziti ovu pricu,pozvala ga je rekavsi mu: -Kaktuse evo ti moj broj telefona. On se okrenuo i rekao: -Hvala ti puno Ruzo. Otisli su svako na svoju stranu.Oboje nisu mogli da spavaju,prevrtali su se u krevetu i razmisljali o tome sto se dogodilo! Vec je skoro bilo jutro kada je Lani zazvonio telefon.Javila se onako sanjiva.Na drugoj strani bio je Marko.Rekao joj je: -Izadji na prozor. Uradila je to sa blagim iscekivanjem zbog cega joj to govori!?Prisla je otvorenom prozoru i osetila dim u vazduhu. Onda joj on rece: -Pogledaj u pravcu reke. I stvarno visoko na nebu stajao je on,njegovo velicansto plavi mesec!Veoma je retka pojava plavi mesec,a jos redje se vidjaju takve stvari jer ipak on se pojavljuje na svake dve iI po godine. On joj tada rece: -Znas li da postoji staro Indijansko verovanje da kada osobe gledaju zajedno pojavljivanje plavog meseca ostaju citav zivot zajedno!? Ona mu odgovori: -Ovo se ne vazi jer nismo zajedno! Ali on je iznenadi rekavsi da moze veoma brzo da dodje do nje, ako ona to zeli!?Lana pogleda u mesec a onda u reku i dade mu adresu.Stigao je veoma brzo taman na vreme jer jos samo nekoliko minuta je mesec bio vidljiv.Lana ga je sacekala ispred zgrade na drvenoj klupici.Seo je pored nje.Gledali su cutke neverovatan prirodni fenomen.Kako su sekunde prolazile ona se pribijala uz njega,jer on je imao neku neverovatnu silu koja ju je vukla ka njemu.To nikad pre nije osetila.Osecala je nekada davno i ona sama nesto sto je bilo slicno ovome nazovimo to LJUBAV.Ali ovo je bilo drugacije ni nalik necemu od ranije.Osecala je da ovog coveka zna citav zivot iako ga zna samo jedan nepuni dan ali on joj je bio blizi nego bilo ko u ovom trenutku.Ustvari shvatila je da su oni razlicite strane istog novcica i da mozda imaju proslost u nekom proslom zivotu. -Cudni su putevi sudbine-pomisli ona. Na drugoj strani Marko je bio zbunjen i pometen u isto vreme.Nije mogao da shvati sta se upravo dogadja sa njim.Osecao je da ovo nije on vec nesto pogresno,slabo.Celog zivota je takve stvari osecao ali je uvek mogao da ih kontrolise ali sada je bio spustenog garda ,bespomocan.Na neki nacin ga je takva situacija ljutila ali bilo mu je i drago.On nije nista znao o ljubavi,samo je znao da je to nesto sto ti ne treba u zivotu nikako.Ljubav te cini ranjivim,nesposobnim da pravilno rasudjujes.Ljubav te unistava iznutra.Ljubav je za one koji zele da komplikuju stvari u zivotu a on je vodio jednostavan zivot i nije hteo da dozvoli nikome da pomuti jednostavnost njegovog zivota.Mnoge su mu govorile da ga vole ali on nije nijednoj to rekao.Cak bi otisao bez pozdrava od nje kada bi mu rekla da ga voli.To je bio nacin da zastiti sebe.Jeste bio malo cudan nacin ali je delovao i iznova ga je primenjivao.Sve do ovog trenutka. Lana se priblizila njegovim usnama i poljubila ga.Bio je nepripremljen totalno na to.On Marko koji je svaku situaciju u zivotu drzao pod kontrolom,dozvolio je ovoj devojci da napravi nesto na sta nije imao protiv-odgovor.Uzvratio joj je poljubac.Lana mu je onda rekla: -E sada mozemo ostati zajedno zauvek. Shvatili su da je zora uveliko pocela i da su od meseca ostali samo obrisi.A oni su cutali zagrljeni na klupici i posmatrali nemirne valove u reci. Svako je razmisljao o onom drugom.Jedina stvar koju nikada nisu shvatili bila je njihova surovost prema samim sebima!Marko je mozda bio najsuroviji covek u gradu jer nikada nije svom srcu dozvolio da iskreno voli dok je Lana neke muskarce u proslosti zaista volela ali su je oni svi napustili na najgori moguci nacin!I onda je jednog dana nesto puklo u Lani i ona je odlucila da od tog dana vise nikoga ne voli.Zatvorila je svoje srce i bacila kljuc u duboko more sa namerom da nikada ne bude pronadjen.Osetila je ljubav nekada ali ta ljubav joj nije donela nista dobro i onda je odlucila da odbaci ljubav ali sto je bilo najgore po nju,prestala je da veruje u ljubav.I tako je bilo vec 10 godina sve do ovog trenutka.Podsetila se starih rana i iznenada se istrgla iz Markovog zagrljaja.Otisla je bez reci. Marko joj nista nije rekao jer je znao njenu pricu.On je tu pricu pisao desetinama puta samo to su bile druge devojke a ne ona.Iako mu se stalno osmehivala video je tugu u njenim ocima,tugu koja se skupljala godinama. -Tuga ne moze nestati tek tako-mislio je. Seo je u kola i otisao je. Dani su prolazili.Nijedno od ovo dvoje se nije osmelilo da pozove drugu stranu.Plasili su se samih sebe.To je bio odgovor.Marko je nastavljao da radi ono sto je najbolje znao ali je neprestano razmisljao o Lani.Nije mogla da mu izadje iz glave ta nezna i krhka Ruza koju je vetar zivota nekoliko puta lomio.On je bio jak.Ali da li je i Lana bila jaka kao on!? -Nije-pomisli on i odmah zgrabi telefon. Telefon je zvonio i zvonio ali odgovora sa druge strane nije bilo.Lana je posmatrala telefon i to ime koje se pojavljivalo na displeju izazivalo je kod nje strasnu bol.Razmisljala je da li da se javi ili da baci telefon daleko u nistavilo ovog grada koji joj nije doneo nista dobro.Ustade sa fotelje i krenu prema vratima noseci mobilni telefon u ruci.Sisla je niz stepenice i sela na klupu.U tom trenutku joj dodje kao flesbek ona njena izjava: -Nikoga nikada vise necu da volim! Nikada nikome necu reci da ga volim! Ustade i pogleda prema nebu videvsi na nebu cudne oblake koji su joj licili na neke ptice koje ne sputava bas nista u zivotu.Pomislila je kako bi lepo biti oblak!I pozva Marka.Marku je bilo veoma drago da je cuje.Radovao se kao malo dete tome. I krenulo je.Kocnice su popustile kod ovih mladih ljudi i oni su krenuli na putovanje zvano “videcemo sta ce sve ovo da nam donese”. Nisu mogli jedno bez drugog.Bili su zajedno kad god bi imali vremena da se vide.Nije to bilo klasicna romansa pre bismo rekli da je ovo bilo putovanje u nepoznato.Znali su samo da dok su zajedno niko im nista ne moze.Voleli su samo da se gledaju,mnogo su malo pricali.A i dok su pricali imali su obicaj da dopune onog drugog u nedorecenoj recenici.Znali su se vekovima.Niko im nije bio potreban osim njih samih.Svi oko Marka i Lane su primetili da se nesto desava.Ali oni su to krili jer su imali osecaj da ce to sto oni imaju neko da im uzme.Nisu bili svesni toga da samo oni mogu unistiti to sto imaju i niko vise.Cak ni Bog nije mogao.Nijedno nije pomislilo da je ovo ljubav.Definisali su to kao potrebu za necim od cega ti bude mnogo bolje.Ljubav je za njih bila zabranjena rec.Nedelje su prolazile i sve je bilo dobro sve dok jednog dana Lani nije zazvonio mobilni telefon.Javila se.Sa druge strane glas joj rece nesto od cega je njeno lice dobilo uzasavajuci izgled.Izgledalo je kao da joj nista u ovom smrdljivom svetu nije preostalo.Bila je kao ruza usred najgore pescane oluje.Savijala se i savijala.Lisce i cvet su nestali,samo je stablo bilo ostalo.Ali pitanje je bilo, do kada ce i ono da stoji!?Otrcala je.Otisla je u bolnicu. Marko je lezao u sok sobi prikljucen na aparate.Bio je na granici izmedju zivota i smrti.Smrt je bila mnogo bliza njemu.Svi su ocekivali trenutak kada ce njegovo srce stati.Bio je pogodjen u grudi.Metak je okrznuo i srce.Bio je u specijalnoj jedinici koja se borila protiv krijumcara droge.Bio je najbolji od svih.Lana je to znala.Suze su joj isle na oci,nikako ih nije mogla zaustaviti. Ispred sok sobe bilo je nekoliko muskaraca,svi nekako dostojanstveno ozbiljni,sa suznim ocima koje su pokusavali nekako da sakriju.To su bili Markove kolege.Jedan joj je prisao i rekao: -Marko mi je rekao da ako mu se ikada nesto dogodi da zovem tebe i da ces ti dodji i izleciti ga.Rekao je isto da ste vas dvoje jaci i od same smrti. Lana je gorko zaplakala.Nije verovala u to.Sa druge strane Marko je lezao nepomicno.Medjutim nije bio svestan toga sta se dogadja oko njega ali je negde duboko u njegovom mozgu postojala neka druga stvarnost. Sanjao je ili sta god vec mesto gde je odrastao.Bio je pored reke na kojoj je toliko puta pecao.To mesto je bilo za njega svetionik mira i tisine.Ali oko njega su sada bili svi ljudi koji su mu ikada znacili nesto u njegovom zivotu.Znao je da su tu svi oni tu zbog njega ali nije znao koji je bio povod tome.Bio je u isto vreme i veoma srecan i veoma tuzan.Osecao je da mu neko ipak tu nedostaje.Znao je duboko u sebi da ide negde gde vise nece vidjati ove ljude bas tako cesto.Dugo ce vremena proci dok ih ponovo ne vidi.Sta je to bilo sto je nedostajalo,sta je to sto ga jos uvek drzi da ne ode!?Nije znao.Znao je samo, tada u tom trenutku,da mu ocajnicki treba ljubav.Nije bilo nigde nikoga da mu je da.Shvatio je da je zbog toga tuzan.Toliko su mu puta rekli da ga vole.On je ostajao nem na to uvek.Ali sada je njemu to bilo potrebno.To je u tom trenutku bilo jace i od smrti i od zivota zajedno.To je bila njegova karta za besmrtnost.Svi ti ljudi oko njega bili su ipak beznacajni za njega sa aspekta besmrtnosti.Niko mu je nije mogao dati.Osecao je da negde tamo postoji neka osoba ali da je on ne vidi.Ona je daleko ili nije htela da dodje. Pogresio je.Lana je sedela na stolici pored njegovog kreveta drzeci ga za ruku.Razmisljala je o surovosti zivota,kako joj ponovo zivot oduzima jedinu stvar zbog koje vredi ziveti.Bila je besna na sve.Pogotovo na Marka.Kako se on usudjuje da je napusti na ovaj nacin.On to ne sme uraditi ,nikako,nikada.I tog trenutka odlucila je da se bori.Uvek je ostajala sama na kraju jer nije imala snage da se bori za ono sto vredi.Sada je Marko bio pored nje a on ju je naucio kako treba da se bori.Krenula je u borbu protiv smrti. U tom trenutku Marko je upao u sok.Srce je prestajalo sa radom.Utrcali su doktori i sestre i krenuli sa ozivljavanjem.Lana je bila zacudjujuce smirena,cvrsta u odluci da pobedi smrt. Marko s druge strane je krenuo prema mostu kako bi presao reku.Svi su mu mahali.Jedina stvar koja mu je izazivala nelagodu bio je osecaj da ga nesto vuce za ruku i ne daje mu da predje reku.Kako je bio blizi mostu,stisak je bio sve jaci.Nije mu davao da predje reku.On se otimao ali to je bilo nesto jace od njega.Osetio je da, to sto ga vuce ustvari je ono od cega je i on sam nastao. Uveliko je trajala borba za Markov zivot.Lana ga je drzala za ruku i samo je pustala njegovu ruku kada su mu davali elektrosokove.Marko je bio na konacnom putu.I onda je uradila nesto sto se zarekla da nikada vise nece da uradi!
Rekla mu je: -Volim te! Onako necujno samo on da to moze cuti.I ta nevidljiva ruka je pustila Marka da ide.Marko je cuo kroz vetar to sto je ocajnicki hteo da cuje.Reci koje pobedjuju smrt.I vise nije ni on sam hteo da predje reku.Okrenuo se.U tom trenutku Lana je videla suzu u njegovom oku.Znala je da ju je nekako cuo.Mozda se toga nikada nece setiti ali …Marko se vratio.Srce je pocelo ponovo da radi onako kao da nikada nije bilo ni stalo.Lana je izasla na trenutak a onaj isti covek joj je prisao i rece joj: -Marko uvek sve zna,zbog toga je toliko poseban. Lana samo klimnu glavom,izmucena od tolike borbe ali bila je zadovoljna jer ipak je dobila najvecu bitku u svom zivotu.Upravo je bila shvatila da ipak moze uraditi mnogo sta u zivotu.Preslo joj je to od Marka jer Marko je mogao biti najbolji u bilo cemu,zbog toga je bio toliko poseban.Sada se i ona na neki nacin isto tako osecala.Prolazili su dani a Lana je bila pored Marka svakodnevno i drzala ga za ruku.Marko iako jos uvek u dubokoj komi ,osecao je da nesto postoji tamo negde sto ga odrzava u zivotu.I jednog dana Marko je otvorio svoje oci i znao je momentalno u kom pravcu da pogleda jer Lana je tu bila pored njega.Pogledi su im se sreli.Pogledali su se onako kada su se prvi put sreli.Ali ovog puta nisu bili uplaseni.Bili su srecni jer ponovo vide ono zbog cega se vredi buditi svakog dana. Lana mu nikad nije rekla kako ga je povratila iz mrtvih.To je bila njena najdublja tajna.Marko nije mogao toga da se seti,cuo je njene reci ali on je tada bio u nekom drugom svetu u kome nije mogao razlikovati javu i stvarnost.Ipak od tog dana nista vise nije bilo isto.Duhovi proslosti su ponovo dosli po oboje. Osecali su da previse znace jedno drugome i ponovo su podigli odbrambene mehanizme.Nisu mogli da se prepuste potpuno suprotnoj strani.Mozda je Marko dozvolio Lani da ga procita ali Lana ga nije procitala do kraja do zadnjeg slova do zadnje tacke!
Marko je uporno u sebi ponavljao da to nije ljubav sto oseca.Bio je uplasen,zbunjen,ranjiv.Nije mogao da ubedi sebe da je ipak sposoban da nekog voli na kraju.Branio se koliko je mogao a samo je trebao da se prepusti tome i sve bi bilo mnogo lakse za oboje.Osecao je duboko u srcu da ga Lana iskreno voli ali to nije hteo da prizna pa mu je bila potrebna potvrda te ljubavi. Bilo mu je potrebno da mu u oci kaze da ga voli.Ocajnicki mu je to trebalo.Bez te potvrde on nije mogao da izneveri sebe i da krene da veruje Lani. S druge strane Lana je bila previse ponosna da pogazi svoje reci.Nije shvatila na vreme da je Marko na klackalici i da mu je to neverovatno potrebno.Hteo je da cuje od jedine osobe u zivotu do koje mu je zaista bilo stalo samo dve reci.Ali te reci nikada nisu dosle ili su dosle ali prekasno.
I Marko je otisao onako kako je dosao.Nije vise mogao da se bori protiv samog sebe a Lana nije shvatila da mu je ona potrebna da se izbori protiv samog sebe jer to njegovo drugo JA je bilo previse jako i nikad ga nije mogao pobediti sam. Pre nego sto je otisao postavio joj je pitanje koje nikada nikome nije postavio.Od tog odgovora je zavisilo sve na ovom svetu.Lana je bila besna na samu sebe jer mu nije pomogla da shvati neke stvari i napravila je najvecu gresku u svom zivotu. Pogledala ga je pravo u oci i rekla mu: -Idi,nikada te nisam ni volela! Marko je bio unisten. Tog trena prestao je da veruje u sebe i nista mu nije preostalo.Nije imao vise ni sebe na svojoj strani.Nikog nije bilo pored njega.Oko njega je samo bilo nistavilo i sve to samo zbog toga sto nisu mogli priznati sebi da su ipak stvoreni od Boga da budu zajedno. Pri odlasku Marko joj je rekao: -Ako nekada odlucis ipak da me volis,pusti mi poruku a ja nikad necu ispustiti ovaj telefon iz ruku. I otisao je ne okrenuvsi se.Oboje su bili unisteni.Marko potpuno. Lana je ostala da tuguje a Marko da se osveti samom sebi.Hteo je pobegne daleko od nje, da ode zauvek negde.Ali pre nego sto je otisao zauvek otisao je na najcudnije mesto da se oslobodi bola.Otisao je na kliniku za doniranje organa.Otisao je da donira svoje izdajnicko,kukavicko srce. Primio ga je bio neki stariji doktor kome je tog dana bio zadnji dan na poslu jer je isao u penziju.Video je u Markovim ocima strasno razocarenje ali i tugu i upitao ga je krajnje neocekivano: -Zbog cega ovo radis? Marko podize glavu i krenu da prica svoju pricu od pocetka.I na kraju rece : -Ako ovo moje srce nije moglo nikoga da voli dok je bilo u mom telu onda neka voli nekoga kada umrem i bude u nekom drugom coveku.Ono je to zasluzilo.Bar sada znam da nisam uzalud ziveo. I suze mu potekose.Ustao je i krenuo prema vratima ali mu stari doktor rece: -Vrati joj se,oduvek te je volela samo nije htela to da ti prizna! Marko ga onda upita da li on to zna zasigurno da je tako!? Ali doktor mu rece: -Ja mislim da te je ona volela, ne mogu da znam,to niko ne zna! Ali Marko rece: -Ja znam da me ona nikada nije volela i ode zauvek iz grada. Dani su prolazili,nedelje su prolazile ,niko nije znao gde je otisao i da li ce ikada da se vrati.Tesko je coveku koji je izgubio volju za zivotom pomoci i on postaje ono protiv cega se borio citavog zivota!Narko diler!Marko je hteo sto dalje da ode od Lane i otisao je u Meksiko da bude na raspolaganju tamosnjim kraljevima droge.Ipak je nekada radio za policiju i bio je visoko kvalifikovan da se bori protiv te iste policije sada.Vise mu nista nije bilo sveto.Nije verovao u nista.Krenuo je na put samounistenja. Predstavljao se kao Kaktus i bio je neverovatno nemilosrdan i hladnokrvan.Svi su ga se plasili jer nije imao sta da izgubi.Vreme je prolazilo a Kaktus se peo na lestvici u narko kartelu.Na Lanu je mislio svakog dana i bilo mu je tesko,bol nikako nije hteo da ode.Mislio je da cak i da i kada bi otisao na neku drugu planetu bol nece nestati.Mislio je u sebi da ce ga smrt na kraju spasiti. Kaktus je jednog dana video prelep kaktus na imanju jednog njegovog poslovnog partnera.Toliko je bio odusevljen njegovim bodljama da je trazio od bastovana seme tog istog kaktusa.Svi su bili zacudjeni tim njegovim gestom i cudili se, govoreci sta ce mu to. Ali on je znao istog trena sta da uradi s tim.Poslace ga Lani. I uradio je to. Lana je bila jos uvek sama iako je proslo vec tri godine od kada je on otisao.Iznenadio je paket koji joj je stigao.Pogledala je adresu.Meksiko.Nikog tamo nema.Bilo joj je veoma cudno.Ali kad je otvorila paket zaplakala je jer je videla kaktusovo seme.Trazila je ocajnicki poruku ali nje nije bilo u kutiji.Znala je od koga je.Marko.Posadila ga je i negovala kao da joj je sin a ne samo neka biljka.I tugovala je i dalje. Kaktus je nastavljao po starom i bivao sve gori i gori,postao je posle 5 godina prvi do “velikog sefa” njegova desna ruka.Postao je suvise mocan.Svi su mislili oko njega da je neverovatno surov ali i hrabar u isto vreme. Bio je kukavica .Nisu znali da je ocajnicki trazio da smrt dodje po njega ali nje nije bilo.I jednog dana je ipak dosla. Federalna policija Meksika je krenula da hapsi clanove narko kartela,cak su uhapsili i velikog sefa ali Kaktus je konacno dobio priliku da se oslobodi bola.Krenuo je da bezi a policija je krenula za njim.Hapsenje najveceg meksickog kralja droge izazvalo je neverovatnu medijsku pompu svugde i Lana je to gledala na televiziji dok se nije skamenila kada je videla Markovu sliku.Njen Marko tamo znan kao Kaktus bio je u bekstvu.Tada je shvatila da je njena laz Marka potpuno unistila i suze su tekle niz njene hladne obraze kao reka.Gorko se pokajala zbog te lazi.Zasto jednostavno nije mogla reci nesto sto mu je jednom vec rekla!?Zasto?Zar je to toliko bilo tesko?Nije shvatila na vreme da je ona odavno postala kaktus i da vise nije ruza.Zivot ju je naterao da postane kaktus a Marko joj je upravo pomogao to da shvati iako je bio daleko. Kaktusa je uveliko jurila policija i bio je u bezizlaznoj situaciji.Bezao je kolima kroz meksicku pustinju.Oko njega je bilo bezbroj kaktusa ali bol je jos uvek bio tu.Konacno je stao, izvadio svoj pistolj i cekao smrt i oslobodjenje u isto vreme.Konacno ce se osloboditi bola.U dzepu od kosulje jos uvek je cuvao telefon i cekao na poruku.Bio je opkoljen sa svih strana.Nije hteo da odstupi.Dosao je do kraja. Lana je shvativsi da ga jos uvek voli osetila istu onakvu tugu dok ga je gledala i drzala za ruku u bolnici dok se borio za svoj zivot.Nije bila pored njega kada mu je bila najpotrebnija.Setila se njihovog prvog razgovora.Bilo joj je jasno da mora ovog trenutka zaliti Marka ljubavlju jer sam joj je rekao da ce mu to biti potrebno nekada.Uzela je telefon u ruke i pocela da kuca poruku. Na drugoj strani Kaktus je besomucno pucao na policiju.I dogodilo se.Osetio je strasan bol u grudima.Pogodili su ga.Pao je. Pored njega je bila neka cudna biljka sa predivnim cvetovima.Cudio se u sebi kako uspeva ovakva prelepa biljka da prezivi na ovakvom mestu u pustinji Meksika. Zivot je oticao iz njega sa svakim otkucajem njegovog kukavickog srca.Onako na samrti prisao mu je general Federalne policije Meksika i rekao: –Izabrao si cudno mesto da umres Kaktuse.To pored tebe je Pereskia grandiflora ili Ruza Kaktus kad je prevedemo sa latinskog.Zar ne vidis u tome malo ironije!? Tog trenutka mu nije bilo ni do cega.U trenutku je shvatio sve.Prvi put kad je sreo Lanu,setio se koje su bile njene prve reci.Pereskia grandiflora.Hteo je da vrati vreme.Pogresio je.Shvatio je to na samrti.Znao je da je za sve sada kasno.Shvatio je da kroz zivot ne mozes ici samo kao kaktus zatvoren i nikome ne dozvoliti da ti pridje.Moras ponekad pustiti nekog da uziva u tebi!Moras biti ruza uvek a kaktus samo ponekad. Konacno se osvetio samom sebi.I bilo mu je krivo zbog toga.Oko njega je bio samo pesak i nije bilo Lane da ga vrati ponovo iz mrtvih.Most koji je hteo preci nekada sada je uveliko prelazio i nije bilo ruke koja ga drzi da ga ne predje.Ta ruka je bila daleko ali nije znao da je ona bila uvek tu pored njega ali je on sada nije video.Ta ruka je bila duboko u njegovom srcu. Zadnjim atomima snage rekao je generalu: -Ja sam Marko,nisam Kaktus.I ispunite zelju umirucem coveku.Recite Lani da sam je uvek voleo! Vetar je pocinjao sve jace da duva a Marko je brojao poslednje sekunde na zemlji.Polako je sklapao oci i vec je jednom nogom bio na drugoj obali reke kada je cuo da mu je zazvonio telefon i da mu je stigla poruka.Citavih 5 godina nijednom nije zazvonio i sada se konacno i to desilo.General se sagnuo i uzeo telefon. Marko je otvorio oci po poslednji put a general je tiho rekao: -Lana.Voli te! Marko je mislio da ce umiranjem da natera bol da ode.Pogresio je,kao sto je gresio uvek za najvaznije stvari u zivotu.Ta bol koju je imao u srcu na ovom svetu pratice ga i na onom.Nista nije znao o ljubavi.Na neki nacin mu je bilo lakse sto napusta ovaj svet znajuci da ga ona voli.Ali nije mu se islo jer to znaci da ce nju napustiti i ostaviti je samu.Ali cekace je na drugoj strani zauvek odmah pored mosta. I presao je reku.Umro je. General uze onaj telefon i napisa Lani poruku: -Mrtav je!Uvek te je voleo! Poslao je poruku.Lana kada je videla sta je pisalo u poruci postala je ljuta sto ju je napustio na takav nacin,bila je besna i na sebe!Vikala je: -Kukavica si bio Marko ali ja sam te ipak volela! U isto vreme je i plakala.Pogledala je prema reci.Na nebu je bio plavi mesec ponovo.Pogledala je prema mesecu i rekla: -Marko nadam se da cemo se sresti ponovo nekada…
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Čet Okt 01, 2009 3:34 pm | |
| Feniks....
Zavalio se udobno u sediste.Cekao je da se stvore svi uslovi za poletanje.Cekao je onako bezvoljno u avionu razmisljajuci u sebi cime da prekrati vreme.Dograbio je neki casopis sa gomile.U njemu je imalo mnogo cega ali nista mu nije okupiralo paznju.Konacno je dat signal za poletanje.Vezao je pojas.Osetio je kako se avion krece po pisti.Poleteo je.Konacno osecaj slobode,mislio je u sebi.Posto nista pametnije nije mogao da smisli da bi prekratio vreme dok ne stigne na svoje konacno odrediste,resio je da odspava.Dok ga san nije uhvatio posmatrao je oblake i zavidio im na slobodi da formiraju kakve god oblike zele.Mozda i ja to isto mogu,mislio je dok ga je san polako obuzimao. Koracao je sirokom ulicom.Ulica je bila toliko duga da joj se kraj nije nazirao.Sa jedne strane ulice je bio drvored sa lipama.Sve lipe su bile procvetale.Miris lipa je opustao njegovu dusu koja je krenula u traganje za ko zna cime.Odjednom je video na drugom kraju ulice neku devojku.Istog trenutka kada ju je video osetio je u sebi neko neobjasnjivo osecanje.Nebjasnjivo jeste bilo ali nikad nista lepse u zivotu nije bio osetio.Sam pogled na nju je bio dovoljan da oseti to.Devojka je bila veoma udaljena od njega i nije znao ko je ona,nije mogao ni da nasluti sta ona radi ovde i sa kojim razlogom se ona pojavljuje u njegovom snu.Sa tog mesta gde je on stajao nije mogao da krene ni korak napred prema toj misterioznoj devojci.Neka sila mu je drzala noge na tom mestu gde je stajao.Devojka ga je posmatrala ali nije htela da krene prema njemu.U jednom trenutku je osetio prisustvo svoje sestre i njenu ruku na njegovom ramenu. Gospodine,stigli smo!Mozete odvezati vas pojas-rece stjuardesa blago mu prodrmavsi rame. On se probudi naglo i sve nestade u istom trenu razmisljajuci kako je san tako kratko trajao a on je vec stigao kuci.Jedino sto je ostalo, bio je onaj nebjasnjiv osecaj blagostanja.Taj osecaj nikad nije iskusio u svom zivotu. Na aerodromu ga niko nije sacekao.Nije imao mnogo ljudi u svom zivotu na koje bi se mogao osloniti.Mogao se osloniti na sebe,to je bilo apsolutno tacno.Uzeo je taksi i otisao kuci.Onako umoran legao je da se odmori od dugog puta.Cim je zaspao ponovo je krenuo da sanja onu istu ulicu punu lipa.Tu je bila ponovo ista devojka kojoj nije mogao da pridje dovoljno blizu.I onaj osecaj, jos jaci nego u avionu ponovo je osetio.Probudio ga je sat.I ponovo sve nestade ali osecaj ponovo bese tu.Nije ga napustao na nekoliko trenutaka posto bi se probudio.Ponovo je vreme proletelo a da nije ni svestan bio toga.Prespavao je jedno 12 sati i vec je bilo podne narednog dana.Resio je da poseti svoju sestru,koju nije video od kako je otisao na odmor. Petar udje u garazu i upali auto.Osecao se nekako lepo jer je ponovo u svom rodnom gradu.Dok je vozio auto po gradu,posmatrao je sve stvari na neki novi nacin.Stigao je ispred kuce gde se rodio.Zazvonio je i vrata mu je otvorila njegova mladja sestra Aleksandra.Obesila mu se oko vrata i krenula da ga ljubi.Petar poljubi Aleksandru jednom u obraz ali nekako setno.Aleksandra oseti to.I onda pogleda Petra pravo u oci.Ono sto je videla u Petrovim ocima nagnalo je da pusti suzu.U njegovim ocima videla je tugu ali i uzas.Uzas u njegovim ocima nikad nije videla pre.Kada je otisao na odmor videla je tugu ali sada je pokupio nesto mnogo gore od tuge.Ipak je Aleksandra znala Petra ceo zivot i ona je bila jedina osoba u njegovom zivotu koja je mogla Petra da prokljuvi a da ga uopste pre toga i ne pita nista.Petar nista nije mogao da sakrije od Aleksandre.Pokusavao je to dok su bili deca ali mu nikad nije uspevalo.Nju Petar nikad nije mogao da slaze.Ona je ipak bila jedina osoba dostojna njega koja ga nikada ne bi izneverila.I jedino nju nikad nije pokusavao pobediti.Od nje nikada nije prihvatao nijedan izazov.Ona je bila njegova savest koju nikada nije imao.Mozda je i imao savest ali nije znao da je ima jer je uvek sve radio ispravno pa mu ta njegova savest nije bila potrebna.Imao je Aleksandru uvek pored sebe. Usli su u dnevnu sobu.Ponudila ga je sokom.Petar je seo u fotelju.Cutao je.Aleksandra mu je donela sok i sela preko puta Petra.Gledala ga je uporno u oci.Petar je pokusavao da izbegne njen pogled ali bezuspesno.Oboje su cutali.Po Aleksandrinoj glavi su se vrzmale svakakve misli.U jedno je bila sigurna.Petar vise nije isti i mozda nikada nece biti isti.To ju je duboko pogodilo.Ipak je on bio njen stariji brat,njen andjeo cuvar.Koliko puta je on stao u njenu odbranu,ponekad i sam protiv svih.Ni sama nije znala broj njenih poznanika i onih koje nije poznavala koji bi se gorko pokajali kada bi joj nesto lose uradili ili pak samo dobacili nesto.Uvek je bio tu negde Petar i njegova gvozdena pesnica pravde da je zastiti.Petar je bio dobar ali nikada nije nikome dozvoljavao da mu diraju sestru ili pak devojku sa kojom bi bio u vezi. Pruzao je zastitu Aleksandri koliko god joj je bila potrebna.Ali sada ovog trenutka Aleksandra je videla nesto u Petrovim ocima sto ju je smrtno plasilo.T o nikada pre nije videla kod njega.Kod nikoga nije to videla.Petar je cutao i nista nije progovarao.Ta turobna tisina izgledala je kao vecnost i Aleksandra je cekala na Petra da sam zapocne razgovor,da joj se poveri.Petar ispi sok polako i ustade.Tada on rece: -Moram da krenem.Moram da odem do firme da vidim sta se tamo desava i da vidim kada da krenem sa poslom. Taman krenu da zatvori vrata medjutim Aleksandra ga uhvati za ruku i upita ga: -Sta ti se to tamo desilo? Petar okrenu glavu u stranu i rece: -Sada sam i ja na istoj strani na kojoj je i Nikolina! I ode. Aleksandra je gledala u svog brata kako odlazi i savrseno je znala o cemu on prica.Znala je ona pricu njegovog zivota suvise dobro i jos vise su je uplasile njegove reci o strani na kojoj se sada on nalazi.Konacno je razumela uzas koji je samo ona videla u Petrovim ocima.Nije bila pogresila,Petar je sada i za nju bio pali andjeo kao sto je bio i za samog sebe.Morala je takvu strasnu istinu da nosi na dusi.Samo nije shvatala ko je mogao to da pobedi njenog brata,ipak je mislila da je on nepobediv.Njega nije mogla ni Nikolina da slomi.Nikolina je za Aleksandru bila oduvek cisto zlo i nikada je nije volela.Nikako joj nije bilo jasno sta se njemu dogodilo pa je on postao ono sto nikad nije bio.
Jos jedna noc je prosla i ponovo ista prica.Ponovo isti san i onaj osecaj.Poceo je stalno da sanja isti san.Nije mogao objasniti zbog cega je tako, ali tako je bilo.Konacno se umilostivio i otisao u firmu u kojoj je radio.Bio je diplomirani pravnik i radio je u osiguravajucoj kuci.Bio je na odmoru veoma dugo i konacno je resio da se vrati u sedlo i da nastavi onde gde je nekada stao.Svima je bilo drago kada su ga videli.Ipak je bio omiiljen medju ljudima sa kojima je radio.Bar jednom u zivotu je pomogao nekome od njih.Zbog toga su ga postovali jer ipak iako nekad ne bi bila Petrova briga da pomogne nekome od njih,on je ipak pokusavao na sve nacine bar da ublazi probleme ako ne bi mogao da ih resi u potpunosti.Svi su govorili da on siri pozitivnu energiju i da se pored njega osecaju vedro i lepo.Uvek je znao da kaze pravu rec u pravom trenutku.Ni sada nije bilo drugacije ali sada je bio malo drugaciji.Jos uvek je bio onaj stari sa jednom bitnom razlikom,nije nikome otkrivao svoju mracnu tajnu.Niko to nije znao osim Nikoline i njegove sestre.Dani su prolazili a Petar je sanjao isti san svake veceri i uvek je sve bilo isto.Kada bi se probudio osecao je setu zbog osecaja koji se gubi kada se probudi.Ali sta je tu je i nije mogao protiv toga.Tokom vremena stalno je razmisljao o onim oblacima koje je posmatrao dok je bio u avionu.I odlucio je.Ako oni mogu biti sta god zele zasto i ja ne bih isto mogao.Nije zaboravio Nikolinu nikada.Ne, ona odavno nije bila u njegovom srcu, nasuprot tome bila mu je u mislima.Petar je imao cudnu moc da svaku devojku sa kojom bi bio,izbaci iz svog srca ko da nikada tu nije ni bila.Na srcu nije imao nijedan oziljak od proslih ljubavi.Zamalo smrtni oziljak da mu ostavi Nikolina ali joj to on nije dozvolio jer ipak je ona bila nedostojna njega i njegovog srca.Medjutim bila je Nikolina uvek tu negde u Petrovim mislima.Bila je tu da ga podseca da ipak nije svemocan i da nekada postoji nesto sto ne mozes poraziti.Novac je ipak gotovo uvek ultimativna istina.Novac razotkrije i coveka premazanog sa hiljadu boja na kraju.Ipak je Petar imao dve osobine koje su mogle da mu pomognu u tim razotkrivanjima.Bio je majstor manipulacije i imao je neverovatnu sposobnost citanja ljudi.A kako je bio zavrsio pravo,sledeci logican korak bila je advokatura.I to je i postao.Advokat.I to veoma uspesan advokat.Tokom vremena je toliko napredovao da nije bilo nikoga u gradu koji je smeo da mu izadje na crtu.Bio je vraski dobar.I ponovo nepobediv.Nije postojao slucaj koji nije mogao dobiti.Govorili bi da bi i samog djavola oslobodio krivice.I konacno je imao mnogo para.Medjutim Petru novac nije znacio nista u zivotu.Imao ga je uvek dovoljno.Jos uvek je stanovao u istom stanu,vozio ista kola,izlazio na ista mesta.Jedino sto se promenilo bile su devojke sa kojima bi izlazio.Kroz zivot Petar nikada nije bio neki zenskaros.Bio je daleko od toga i nikada nije gledao zene kao na trofej,kojim bi se pohvalio drugarima.Daleko je on bio od toga.Zene je uvek postovao i odnosio se prema njima sa uvazavanjem koje bi retko gde dobile.Zene su ga zbog toga volele.Bolje receno,obozavale su ga.Ipak dobar glas daleko se siri.U sebi je imao smrtonosnu kombinaciju za sav zenski rod.Bio je lep,nacitan,elokventan,veran i gospodin.A da ne zaboravimo i pun para.Nije postojala zena koja ne bi pala na njegov sarm,bar Petar je u to istinski verovao.To je na neki nacin bila apsolutna istina.I Petar je uvek tezio tome da svaka naredna njegova devojka bude bolja od one prethodne.Davao je sebi sve teze zadatke koje je uvek ispunjavao.Na taj nacin je samo postajao jos bolji.Petra su privlacile lepe devojke,mahom su to bile visoke crnke.Znaci njega nije mogla privuci neka neprivlacna devojka.Kod njega je fizicki izgled bio sve kada je u pitanju bio izbor devojaka.I menjao ih je bio stalno.Medjutim niko nije znao svrhu tog njegovog lutanja.Niko nije znao da Petar ustvari trazi u nekoj od njih onaj osecaj iz snova.Ali to nije pronalazio u nijednoj.Nikome nije ispricao onaj svoj san.Mozda je to njegova savest pokusavala nesto da mu kaze ali on ipak je verovao da ne poseduje savest.Shvatio je dobro Petar, da je poceo da sanja taj san onog istog dana kada je napustio Anu svu u suzama i slomljenu.Onog istog dana kada je postao pali andjeo.I od tog dana on pokusava da ustane ali nikako da uspe u tome.Ne,on ne bi napustao devojke slomljenog srca bez reci kao sto je nekada uradio sa Anom.Promenio je sada bio taktiku i doveo je do savrsenstva.Devojci sa kojom bi bio poklanjao je svu mogucu paznju.Naterao bi je da se oseca kao kraljica.Kitio je svakavim poklonima,izvodio bi je gde god bi zelela.Svaku zelju bi joj ispunio.Cinio bi je da se oseca posebnom.Ali uvek je pazljivo birao i znao je svakoj slabu tacku.I onog trenutka kada bi shvatio da ipak nema onog osecaja koji trazi svih ovih godina u toj devojci,tu njenu slabu tacku bi iskoristio protiv nje.Izgledalo bi kao da je uvek ona kriva za raskid.I posle raskida nikada ne bi nista lose rekao za devojku sa kojom je bio.Postovao bi je do maksimuma.Na taj nacin je jos vise unistavao devojku sa kojom je bio jer joj je dokazivao da je ipak suvise bio dobar za nju.To je bila njegova skrivena podlost. Sve te njegove izlete u trazenju onog sto ne moze pronaci nikako, posmatrala je njegova sestra iz prikrajka.Zalila ga je ali mu nista nije rekla.Smatrala je da je to lekcija koju sam mora nauciti.Ali sa svakom novom devojkom Petar se bio sve vise umarao u potrazi.Poceo je cak i da zaboravlja sta trazi.Zene su mu postale stanice pored puta.Ponovo nije pokusavao da se digne vec je nastavljao da pada. Aleksandra to vise nije mogla da gleda.Jednog dana je stala pred Petra i sasula mu u lice direktno pitanje: -Sta ti se to desilo u Meksiku dok si bio na odmoru?Ko te je tako unistio?Mislila sam da tebe niko nece, nikada, moci baciti na tlo ali prevarila sam se! Petar je posmatrao svoju sestru koja mu postavlja pitanja na koja vec dugo zeli zarko da odgovori.Petar skupi hrabrost i poce da prica svoju pricu jedinoj osobi za koju je je bio siguran da ce ga razumeti. I razumela ga je savrseno.Ipak Petra niko nije pobedio,Petar je pobedio samog sebe ali to jos uvek nije shvatao.Sada joj je bilo sve jasno.Medjutim Petar joj nije ispricao za san koji je iznova sanjao iako je proslo vec nekoliko godina .To je bila njegova najdublja tajna koju nikome nije hteo da otkrije.Plasio se toga da ipak mozda ima savest. Nista nije promenilo ovo njegovo priznanje .Nastavio je ponovo da zivi isti zivot.Trazio je i trazio,lutao i gubio se.Ali najgore je bilo sto je svim tim devojkama sudio na osnovu lepote a onda kada donosis sud o zenama na osnovu lepote onda nemas vremena da ih volis.Petar toga nije bio svestan.Dva puta u zivotu nije sudio zenama na osnovu lepote i malo mu je bilo trebalo da ih iskreno voli.Ali to je bio Petar.I Petar nije slucajno dobio svoje ime.Na neki nacin je to njegovo ime odredilo njegov karakter jer ipak ime Petar kada bismo preveli sa grckog znacilo bi “Stena”.I Petar je bio to.Prava stena iznutra i spolja.Ali svaka stena uvek ima neku pukotinu i mesto na kojem moze puci.Petar nije bio izuzetak u tome. Kada covek preuzme potpunu kontrolu nad svojim zivotom bez pogovora postaje skoro pa nepobediv.Nikoga se tada ne plasi pa ni same smrti.Petar se nicega nije plasio ali jednog dana je ipak djavo dosao po svoje. Petar je poslednjih nekoliko dana osecao tupi bol u donjem desnom delu trbuha.Nije posebno obracao paznju na to.Pripisivao je to losem varenju.Imao je konstantnu temperaturu koja je bila malo iznad granice dozvoljenog.I jedne veceri usred onog svog sna kojeg je sanjao po ko zna koji put,osetio je strasan bol.Povracalo mu se koliko ga je bolelo.Bio je sam te veceri u krevetu pa je samo mogao da pozove hitnu pomoc. Hitna pomoc je brzo stigla i prevezla ga onako polusvesnog do bolnice. Sjatilo se oko njega mnosto ljudi u belim mantilima.Bilo mu je svejedno sta ce se desiti sa njim.Nije mu bilo ni do cega.Posle izvrsenih pregleda ustanovili su da mu je slepo crevo puklo i da mora hitno na operaciju.Posto je Petar bio u besvesnom stanju neko je morao potpisati dozvolu za operaciju.To je uradila njegova sestra Aleksandra.Nekako je sada ona odlucivala o Petrovom zivotu.Jer ipak i da je Petar bio svestan,Aleksandra bi bila jedina osoba kojoj bi Petar poverio svoj zivot.Odvezli su Petra da ga operisu. Operacija je bila duga i teska.Ipak kada slepo crevo pukne moguce su svakakve komplikacije.Operacija je koliko toliko dobro prosla ali doktori nisu dobili bitku jos uvek do kraja.Plasili su se se sepse.I ono cega su se najvise plasili to se i desilo.Petar je dobio sepsu.Petar je pre nego da udje u bolnicu izgubio volju za zivotom.To je Aleksandra videla u njegovim ocima i toga se smrtno plasila.Vise nije videla onu zivost u njegovim ocima.Ali Petar u komi ponovo je sanjao onaj svoj san.Ali sada je bilo drugacije.Vise nije pokusavao da vidi lice one devojke vec je pokusavao da ode iz te ulice lipa.Ona sila koja ga je drzala da ne ode prema njoj sada ga je bila popustila i pustala ga je da ide iz ulice lipa.Ali ona devojka videvsi da joj Petar okrece ledja krenula je za njim.Koliko god da je Petar hteo pobeci od nje ona ga je sledila.I sto je bilo najgore onaj osecaj spokoja i blazenstva samo je postajao sve jaci kako se ta nepoznata devojka priblizavala njemu.Odjednom Pertar vrisnu iz ocaja i prozbori: -Necu da budem na istoj strani sa tobom,Nikolina.Necu. I Petar se konacno probudi iz kome.Tog trenutka kada se Petar probudio iz kome pored njega je bila doktorka koja ga je operisala i ona je jedina cula ono sto je Petar izgovorio kada se budio iz kome.Nije joj bas bilo najjasnije na koju stranu Petar misli ali to nije bio njen problem.Najvaznije je bilo da je Petar dobio ponovo bitku,bitku za svoj zivot.Od dana kada se probudio stalno su dolazili razni ljudi da ga posete.Dolazile su mnoge njegove bivse devojke da mu pruze podrsku da brze ozdravi.Ona doktorka je znala za Petrovu reputaciju i drzala se na distanci u odnosu na Petra.Jednog dana se ispred bolnice zaustavila luksuzna limuzina.Iz nje je izasla zena koja kao da je sisla upravo sa neke modne piste.Sa njom su bila i dva krupna momka,to su bili njeni telohranitelji.Svi su u gradu znali ko je ona i ko je njen muz.Znala je i doktorka.Ta zena se zaputila ka sobi gde je lezao Petar.Upravo u trenutku kada je htela da pokuca na vrata,vrata je otvorila doktorka.Nepoznata zena je pruzila ruku doktorki i rekla: -Nikolina! Doktorka joj isto pruzi ruku i rece: -Andrijana! Petar koji je bio u blagom snu probudi se na pomen imena Nikolina ali pored njega cu jos jedno,Andrijana.Pre nego sto je Petar shvatio sta se desava Nikolina je usla u sobu zajedno sa doktorkom.Svi su cutali.Poceo je minut neprijatne tisine.Svako je razmisljao kako da prekine tu neprijatnu tisinu.Doktorka je konacno shvatila ko je Nikolina.Konacno Nikolina prekinu tu neprijatnu tisinu rekavsi: -Drago mi je da vidim Petre da ti je bolje. Petar je cutao i dalje pun besa.Ovo je prvi put da vidi Nikolinu od onog dana kada ga je napustila.Otisla je i posle nekog vremena se udala za najmocnijeg i najbogatijeg coveka u gradu.Prodala je njegovu ljubav za vrecu novca ,to joj nikako nije mogao oprostiti.Samo ju je pogledao pravo u oci i rekao: -Odlazi i ne vracaj se vise,tisinu mi ne kvari! Niko nije smeo da se obrati tim tonom i tim recima Nikolini,niko osim Petra.On je jedini u tom gradu imao to pravo.Cak ni Nikolinin muz nije smeo to da uradi.Te reci su zabolele Nikolinu kao nikad nista pre toga.Znala je da je sve receno,okrenula se i otisla. Ali pre nego sto je otisla rekla je Petru krajnje zacudjujucu recenicu: -Ti si izabrao da zivis u toj tisini,nisam ja! Doktorka je ostala i posmatrala tog neobicnog coveka koji je upravo unistio jednom recenicom mozda i najmocniju osobu u tom gradu.To ju je fasciniralo. Nikada pre nije videla toliku hrabrost i jacinu u jednom muskarcu.I onda joj bese jos milije sto nije izgubila borbu za njegov zivot,jer mislila je, bila bi steta za citav zenski rod da se to dogodilo.Ali s druge strane nije razumela o cemu ovo dvoje ljudi govore,kakvu tu tisinu spominju.To ju je na neki nacin kopkalo jer ipak ju je zainteresovao taj nepoznati covek.
Andrijanu nije bilo tako lako zainteresovati.Ona je bila odlikas od kako zna za sebe.Uvek najbolja u svemu sto je radila.To se uglavnom odnosilo na skolu.U ljubavi je bila totalni autsajder.Nije se trudila da nadje nekog,dok je bila mladja prilazili su joj razni ali sa nijednim nije ostvarila neku dublju vezu.Kako je vreme prolazilo postajala je sve usamljenija i povlacila se u sebe jer je postala mnogo probirljivija kada su u pitanju bili muskarci.Bila je i pomalo ljuta na sebe jer su joj prilazili svakakvi kreteni a nijednog normalnog muskarca nije mogla ni da vidi a kamoli da nadje.Pitala se gde su se svi ti normalni muskarci sakrili.Cak je pomisljala da su mozda nestali sa lica zemlje,kao jednorozi.Svu svoju energiju je na kraju preusmerila u svoju profesiju.Htela je svoje umece da dovede do perfekcije.I dovodila je!Bila je jedan od najboljih hirurga u zemlji.Medjutim nikada nije bila zadovoljna sobom.I uvek je htela da izvuce maksimum iz sebe.Pokusavala je da bude sve bolja i bolja,dovodeci sebe na taj nacin na granicu opsesije.Roditelji su joj govorili da se malo odmori od posla,da krene da uziva u zivotu ali Andrijana ih nije slusala.Ipak kada si jedince u porodici steknes neke osobine kao sto je svojeglavost.Medjutim ovog trenutka dok je gledala u Petra,pomislila je da je ipak mozda nasla svog jednoroga.Jeste da je taj jednorog bio ranjen ali zbog nje je jos uvek ziv i ona ima da ga natera da ustane i da trci jos mnogo dugo.Videla je Andrijana da je Petar umoran od svega i da mu je dosta svega.Nije Andrijana znala da Petar nije jednorog vec pali andjeo i da ce joj biti potrebno mnogo energije kako bi ga naterala da ustane.Andrijana nikada nije naletala na ljude kao sto je Petar,ona je samo na osnovu jedne jedine recenice izgovorene od strane Petra nasla u njemu ono sto je citavog zivota trazila.Cvrstinu.Andrijanu je ipak privukao i Petrov fizicki izgled. Mnoge sestre i doktorke su obilaze Petra i cvrkutale oko njega nadajuci da ce mu privuci paznju.Nije im to uspevalo.Nijedna nije bila dovoljno fizicki privlacna za njega da bi je on makar i pogledao.Ali jednog dana Andrijana je dosla da obidje Petra.Nikada nisu o nicemu razgovarali osim o njegovom zdravlju.Ali ovog puta Andrijana je posmatrala Petra i onda mu rekla nesto sto je totalno promenilo nacin na koji je on posmatrao Andrijanu.Andrijana je sela bila na ivicu njegovog kreveta,okrenula se prema njemu i srocila mu u lice zastrasujucu istinu: -Mi lekari mozemo izleciti razne bolesti uz pomoc medicine.Ali jedini lek za usamljenost ,ocaj i beznadje je ljubav!Postoje mnogo ljudi u svetu koji umiru zbog parceta hleba ali mnogo vise ih umire radi malo ljubavi!
Andrijana je tacno znala o cemu govori.To je njeno srce govorilo.To je istina koju je teskom mukom prihvatila.I sada je tu istinu podelila sa jedinim covekom za koga je smatrala da vredi da je podeli.Ali nije znala da je taj isti covek upravo cuo tu istinu koja mu je stajala citavog zivota pred ocima a on je nije video.Andrijana nije bila svesna koliko je Petru otvorila oci.Konacno je progledao.Pali andjeo je otvorio oci.Medjutim jos uvek nije rasirio krila i uzleteo.Od tog dana Petar je poceo drugacije da gleda Andrijanu.Blagonaklono je gledao na njeno prisustvo.Nije ga privlacila fizicki,ipak bila je srednjeg rasta i imala je plavu kosu.Ona nije bila prototip devojke s kojom bi bio.Ali privlacila ga je na neki drugi nacin,nacin na koji nikad nije bio privucen od strane neke zene.Ono sto Petar u prvi mah nije bio primetio je to da vise nije sanjao onaj njegov san koji ga je bio pratio vec nekoliko godina.Znao je da mu nesto nedostaje dok je bio u bolnici ali tek je to shvatio onda kada mu je Andrijana donela svezanj tek procvetalih lipa.Petar cim je osetio miris lipa odmah je shvatio sta je to sto mu nedostaje.Nestao je njegov san.Cudio se i mislio u sebi koji je uzrok njegovog nestanka.Petrovo stanje se popravljalo svakog dana a Andrijana i Petar su postajali sve blizi.Nisu razgovarali samo o Petrovom zdravlju vec o svacemu.Andrijana je Petra svakog dana sve vise odusevljala kao i on nju.Andrijana je u Petru nasla sve ono sto je trazila citavog zivota u nekom muskarcu dok je Petar nasao u Andrijani sve ono sto nikada nije trazio u zeni.I Petru se svidjalo ono sto je pronasao u njoj.Andrijana je za Petra bila nebruseni dijamant koji je uspeo samo on da vidi i niko vise.S druge strane Petar nije sebi mogao da objasni tu iznenadnu privlacnost koju je osetio prema Andrijani,jer ipak ona njega nije uopste privlacila fizicki.To mu se pre nikada nije desilo.Ne,on ne bi mogao da kaze za Andrijanu da je bila ruzna vec nije mu se uklapala u sablon zene sa kojom bi bio.Naposletku Petar nije nikada bio u vezi sa ekstremno pametnom zenom kao sto je Andrijana bila.Konacno je Petar nasao neku koja mu je mozda ravna.Ali ovog puta je sve bilo drugacije po Petra.Petar pre nego sto bi krenuo da osvaja neku devojku uvek bi se raspitao malo o njoj.Na taj nacin sanse za neuspeh je svodio na minimum pa onda iako je imao vec 35 godina nikada se nije desilo da ga je neka devojka odbila.Zvuci zaista neverovatno ali tako je bilo.Uvek je pazljivo birao i imao je krajnje analitican um.Uvek je trazio svrhu u svakom tudjem postupku.I to je uvek davalo rezultate.Pre nego sto bi uopste bio krenuo na neku devojku ona bi bila vec skoro u potpunosti razotkrivena i mozda zbog toga nije pronalazio onaj osecaj kada bi bio sa njima.Sa Andrijanom je bilo krajnje drugacije.Nije hteo odmah da je razotkrije vec je to radio malo po malo.I sto vise je otkrivao o njoj sve vise mu se svidjala.Ali istovremeno je pronasao njenu slabu tacku.Iako je Andrijana pred svima pokazivala zube i borila se ,naziralo se da je to sve usiljeno i da ona nije takva.Pokazivala je da ima visak samopouzdanja i zbog toga su je se plasili a ustvari njeno samopouzdanje je bilo na najnizem nivou kad je upoznala Petra.Petar je to prepoznao i mogao je to iskoristiti protiv nje kada se za stvori pogodan trenutak.Nasuprot Petru Andrijana je bila stena spolja a pamuk iznutra. Konacno je doslo vreme da Petar napusti bolnicu.Andrijana i Petar nisu otisli dalje od razgovora.Bili su oboje tuzni sto se rastaju ali nisu imali hrabrosti da priznaju sebi neke stvari.Andrijana bi oberucke zagrlila Petra da nije znala za njegovu reputaciju unistitelja zena.Petar bi isto to uradio da je priznao da ga je ona privukla na sasvim novi nacin.I rastali su se bez poljupca. Zivoti su nastavili da idu svojim tokom a Petar je poceo da oseca beznadje i ocaj.Aleksandra je vec dugo veoma pomno posmatrala Petra i gledala ga kako se bori sa samim sobom ponovo,mislila je da ce imati snage da pobedi samog sebe ali najzad je shvatila da ipak mozda nema.I prisla mu je. Bio je topao letnji dan i Aleksandra i Petar su sedeli u kaficu i pili sok.Posmatrali su prolaznike i komentarisali ih.Aleksandra je imala jasan clj onog trenutka kada je pozvala Petra kako bi izasli do grada.I krenula je: -Petre kako ti je u zivotu ovih dana? Petar odmah dobi neki ozbiljan izraz lica i rece: Dobro je ali moze biti i bolje! Znala je Petra Aleksandra veoma dobro i znala je da on nikada nista ne govori slucajno.Svako njegovo slovo ima svrhu a kamoli ovakva recenica.Znala je da se njen brat kuva iznutra i da je blizu tacke pucanja. I sta bi sa doktorkom?-upita ga. Nista-odgovori pomalo smuseno Onda Aleksandra mu rece da joj kaze sta mu se to kod doktorke svidja. I Petar je krenuo da nabraja.Aleksandra ga je pazljivo slusala i prekinula ga onog trenutka kada je on rekao da ga uopste fizicki ne privlaci. -Stani,zar ne vidis tako ociglednu stvar!?Konacno si odrastao a ona ti je pomogla u odrastanju.Nije sve u tome kako neko izgleda vec sta ima u glavi.A tebe je ocigledno malo uplasilo to.Prvi put si odbio da prihvatis izazov Petre.A ovo je izazov tvog zivota. Petar je dobro znao sta to znaci.Izazov.Mnogi su misili da je Petar postao stena zato sto ga je neka devojka davno razocarala.Ali to nije bilo ni blizu istine.Setio se Petar svoga detinjstva i raspusta provedenih na reci.Jedne godine Petar se kupao sa sestrom na reci i krenuli su da se penju na jednu stenu pored reke.Kada su se bii popeli na tu stenu,Petrova sestra ga je izazvala da skoci u reku sa te stene.Bilo je dosta visoko i Petar je bio uplasen ali nije hteo da ispadne kukavica i prihvatio je prvi izazov u svom zivotu.I skocio je.Posto je stena bila veoma visoka Petar je propao u vodu veoma duboko prilikom skoka.Petar je onda bio zakacio jednom nogom ostatak ribarske mreze ili sta god vec na dnu reke i upetljao se.Krenuo je da se davi.Batrgao se onako sam u vodi pokusavajuci da se oslobodi.Dozivao je ali nikog nije bilo pored njega da mu pomogne,bio je sam.Mislio je da je gotovo sa njim.Vec je poceo da gubi svest ali u isto vreme je bio besan na sebe sto ne moze da se oslobodi tog samrtnog zagrljaja.I resio je jod jednom da pokusa da se oslobodi a posle neka bude sta bude.I uspeo je.Izronio je na povrsinu.Njegova sestraje bila izbezumljena od straha ali kada je videla Petra kako izranja pocela je da place od srece.Petar je tog popodneva naucio najvazniju lekciju da moze uraditi sve u zivotu samo ako se potrudi i da se nikada ne predaje.I odlucio je da nikada vise nece dozvoliti sebi da oseti ponovo ocaj i beznadje kao sto je osetio na dnu reke.A od izazova vise nikada nije bio bezao.I zato nikada vise nije prihvatao izazov od svoje sestre. Aleksandra je znala kako je Petar postao takav i rekla mu je: -Zar ne vidis na svojoj dusi isti onaj ocaj i beznadje kao onog dana na reci.Molim te pokusaj da je volis,znam da se plasis da je ona mozda jedina osoba na ovom svetu koja moze da te odbije ali prihvati rizik kao sto si uvek to radio. Petru je takav jedan razgovor trebao.Ustao je i zaputio se istog trena prema bolnici da nadje Andrijanu.Andrijana se taman bila spremala da podje kuci kada je naletela na Petra.Petar stade pred nju i rece joj: -Svidjas mi se vec veoma dugo.Nisam to hteo da priznam sebi ali tako je.Protiv toga ne mogu da se borim vise. Andrijana je gledala Petra i te njegove reci odavale su utisak kao da su dolazile direktno iz njegove duse.Prisla mu je i poljubila ga.A onda mu je rekla: Videla sam ja odavno da se ti boris protiv samoga sebe i cekala sam te.Znaci pobedio si! To je bio pocetak neceg tako lepog da Petar nije znao sta ga je snaslo.Konacno se prepustio i vise nije hteo da igra svoju igru.Nije mu ni na kraju pameti palo da iskoristi neku Andrijaninu slabost protiv nje same.Shvatio je da Andrijanu voli onog trenutka kada je realnost bila bolja od onog njegovog cuvenog sna.Andrijana ga je prihvatila takav kakav jeste i nije ga pokusavala promeniti.Jeste da Petar nije bio nesto romantican ali sta je tu je Andrijana je bila romanticna za oboje.Andrijana je najvise volela da sedne na trosed i gleda romanticne filmove dok bi Petar citao novine za stolom.I dok bi gledala film bacila bi na trenutak pogled na Petra i bila srecna sto ima takvog coveka pored sebe koji je bio bolji od onih likova sto se pojavljuju u tim filmovima koje je obozavala da gleda.Petar takve filmove nije hteo da gleda ni za zivu glavu jer ipak je on ziveo na Balkanu u zemlji Srbiji,to je onde gde muskarci ne placu! I onda je jednog dana Petar dosao i rekao Andrijani da se spremi jer idu na odmor.To je bilo malo iznenada za Andrijanu ali je prihvatila,ipak bi isla na kraj sveta sa Petrom.Otisli su u Egipat.Petar se oduvek divio piramidama i hteo je izblizu da ih vidi.Na odmoru su voleli da setaju zagrljeni pored plaze i da uzivaju u zalasku sunca sve dok jedne veceri dok su setali plazom nisu naleteli na bocu u pesku.Andrijana je prisla i otvorila bocu.Unutra je nasla poruku sa Petrovim rukopisom: -Udaj se za mene Andrijana jer ti me cinis svim onim sto ja nisam nikada bio pre!? Andrijana je odmah shvatila da je sve to Petrovo maslo i onda ga pogledala i samo tiho prozborila: -Pristajem,udacu se za tebe! Te noci Petar je posle dugo vremena ponovo sanjao onaj svoj san koji nije sanjao od operacije.To je bio poslednji put da sanja taj san.Ali ovog puta jasno je video lice devojke koja je stajala na kraju ulice.Ali vise nije stajala vec je isla prema njemu ali i on prema njoj.Ona nevidljiva sila pustila je Petra da ide ka njoj.Ta devojka je bila Andrijana.Zagrlio ju je a onda se probudio i video da su i u stvarnosti zagrljeni lezali na krevetu. Dan vencanja se priblizavao.Svi su bili srecni.Najvise Petar i Andrijana.Aleksandra pogotovo.Konacno je njen brat ustao. Vencanje je bilo u uskom krugu prijatelja.I bas kad je trebala da pocne ceremonija vencanja Petrov duh iz proslosti se vratio.Naisla je Nikolina nikada lepsa.Prisla je Petru i Andrijani i predlozila im da izadju na trenutak na vazduh posto ima nesto vazno da im kaze.Izasli su.I onda je krenula Nikolina da prica:
-Mislim da je fer Petre da tvoja buduca zena cuje citavu istinu o onoj tisini u kojoj si odlucio da zivis. Vidis Andrijana,kada sam upoznala Petra ja sam vec bila u vezi sa mojim sadasnjim suprugom.Medjutim Petar je bio muskarac iz snova i svaka bi ga zena pozelela.Ne kazem da nisam volela novac ali Petra sam volela jos vise.Ali Petar nije navikao da bude druga violina nekome pa me je naterao da biram izmedju njega i mog sadasnjeg muza.A zasto je to uradio!?Da bi na kraju zastitio sebe jer sam i njemu pocela previse da znacim pa je hteo da smanji kolateralnu stetu ako ipak izaberem mog sadasnjeg muza.A ja se nisam mogla u pocetku odluciti.A Petar je bio nestrpljiv i bojao se mog odgovora.Mislio je da necu izabrati njega i zato je me jednog dana naterao da predjem na drugu stranu, po njemu- "losu stranu".Oterao me je od sebe a nije ni sacekao moj odgovor jer se toga smrtno bojao.Bila sam povredjena i izneverena i vise nisam ni htela da se borim za njegovu ljubav jer me je ipak tako jeftino prodao.O takvoj je tisini Petar pricao,zivotu bez ljubavi!Nadam se da je sa tobom tu tisinu odbacio od sebe! Zelim vam svu srecu u zivotu i neka te voli ko sto mene nikada nije!
Nikolina je otisla. Andrijanu je ovaj razgovor dosta potresao ali onda je Petar rekao nesto sto ce Andrijana pamtiti do kraja svog zivota: Ja nisam u nicemu poseban,siguran sam u to. Ja sam obican covek sa obicnim mislima. Nema spomenika posvecenih meni i moje ime ce ubrzo biti zaboravljeno. Ali volim tebe Andrijana svim srcem i dusom i to je za mene sasvim dovoljno. To sto je rekao Petar Andrijani je bilo dovoljno,zagrlila je Petra i vratili se unutra da nastave sa vencanjem.
Prva koja je cestitala Andrijani bila je Aleksandra rekavsi joj dok je gledala Petra u oci: -Hvala ti sto si palog andjela pretvorila u feniksa! Znala je Andrijana o cemu Aleksandra govori. Pre nego sto su usli u kola i krenuli prema aerodromu kako bi proveli medeni mesec na Maldivima Petar je rekao Andrijani: -Neke ptice budu feniks a neke nikada ne polete. Ali sve odluce na kraju sta zele da budu!?-odgovori mu Andrijana -Da,a ti znas sta sam ja izabrao!? -Na srecu ,znam Petre! Borbeno ali uspesno-rece joj Petar.
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sre Okt 28, 2009 11:49 am | |
| - Zvezde i suze
Hajde, Sandra, već tri sata se spremaš i čučiš ispred tog ogledala! Devojko, izgledaš odlično, sve je na svom mestu, pođi već jednom, taksi nas čeka već deset minuta! Nevena, inače moja najbolja drugarica mi kljucka nad glavom dok obavljam poslednje pripreme pred ogledalom. - Nevena, ne stvaraj mi još veću nervozu, gađaću te ovom bocom, evo stižem! Navlačim štiklice, zaključavam stan i ulećem u taksi (da ne pominjem da taksista već nestrpljivo gricka nokte). - Nevena, čoveče, ja se nikada u životu nisam ovoliko nervirala i nešto mi užasno kuva po stomaku, i sad bih se vratila u stan, i šta ako sve ovo propadne, i ako ne upali, i ako... - izgovorila sam u jednom dahu. Naravno, Nevena je odmah skočila: - Slušaj me dobro, idiote ženski, sad nema nazad, ideš pa makar te ja i Dejan odvukli! Nismo mi kreteni, znaš! Koliko nam je samo muke trebalo da smislimo ovaj plan i da Dejan rezerviše mesto pored tvog gospodina nedostižnog i ti sada da odustaneš, ej samo preko mene mrtve! Daj, opusti se, bre, šta ti je, sve će biti u redu, osećam. Ja ne sumnjam u tebe. - Nevena, šta ako me on i ne pogleda, a šta ako je kreten pa me žešće izblamira, a šta ako on večeras uopšte ne bude tamo? - nisam se predavala. - Ej, nisi ti glupa, nisi ni ćutljiva, snaći ćeš se, a on jedino ako je ćorav, može da te ne primeti! - Da, ali ako se pojavi sa onom devojkom, onda stvarno od toga nema ništa - mislila sam ja na sve. - E, ja mislim da to lažu, a i ako je istina i ako mu je ona devojka, onda će definitivno večeras otvoriti oči i smuvati tebe i kraj! Opet sam morala da ućutim, mada sam zamolila Boga da sve večeras bude u redu. A evo o čemu je reč: ja sam mnogo, ali baš mnogo, zaljubljena u jednog opasno lepog i opasno popularnog dečka koga ću, da bih zadržala njegovu privatnost u ovoj priči obeležiti slovom P. Znači, P. je uobražen, prelep, i sve što prati jednog popularnog dečka a ja sam, znate, blago rečeno, otkinula za njim. Svojoj najboljoj drugarici Neveni i njenom takođe popularnom dečku Dejanu mesecima sam sedela na glavi i pričala i pričala... sve dok mi jednog dana nije pala na pamet divna misao kako da upoznam dotičnog! Ha! A ta moja ideja se sastojala iz toga da mu svakoga dana ostavljam poruke na autu i to ispisane karminom! Kakva sam pametnica! Naravno da se Dejan i Nevena nisu složili sa tim, pa smo prešli na plan B u kome je trebalo samo da se namontirana od glave do pete sa Nevenom pojavim u "Sovi" i da se smeškam (!). Dejan je saznao od P-a, onako nenametljivo da li će biti u "Sovi" večeras, pošto se oni znaju i kao slučajno imaćemo mesto pored njega i kao slučajno Dejan će nas upoznati i posle je sve na meni (jaoooj!).
Moj san je počeo da se ostvaruje!
I tako, evo nas ispred "Sove", Dejan nas čeka i pomalo nestrpljivo dodaje: - Već sam pomislio da si odustala, ha, ha, taman bi ti to trebalo! - Deki, bre, ne staj mi na muku molim te, vidiš da ne znam gde se nalazim - stvarno mi je bilo frka i dok sam trepnula, sedela sam, pila svoj omiljeni vermut i čekala. Bilo mi je frka ali sam polako počela da se opuštam i da merkam druge frajere, đuskajući sa Nevenom. I onda sam ga ugledala. Bio je na dva metra od mene (bez devojke), tako prelep i za mene tako nestvaran, tako nedostižan... Možda je naš susret očima trajao jedan delić sekunda, ali me je tako opekao da ja nisam mogla da sklonim pogled sa njegovih očiju i lica. Zato me i nije začudilo kada je u pauzi mog đuskanja došao za naš sto. Tada smo se i upoznali. Ne mogu vam reći kako sam se osećala, ne zato što se ne sećam, već zato što to ne mogu opisati rečima. Ipak sam, na svoje iznenađenje, to prihvatila bez straha. Moj san je počeo da se ostvaruje! Te večeri je bio tako pričljiv, opušten i običan a ja opči-njena njime nisam ni primetila da je vreme da pođem kući. Pozdravila sam se sa njima, potajno se nadajući da će P. poći za mnom. I baš kada sam ulazila u taksi, čula sam: - Izvinite, gospodine, ali večeras ću vam uzeti posao! Namera mi je da ovu mladu damu odvedem na mesto gde ću u tišini gledati zvezde u njenim očima, jer na nebu ih nema a meni su tako potrebne. A i složićete se sa mnom da zvezde na nebu nisu ni približno tako lepe i sjajne kao ove u njenim očima. Taksista se nasmešio a ja sam izgubljeno i zbunjeno gledala čas u jednog čas u drugog kapirajući polako šta se dešava. Otvorio je vrata i pružio mi ruku. Onog trenutka kada sam je dodirnula, kada se moja malena šaka našla u njegovoj ogromnoj, znala sam da više neću moći bez njega i da će mi mnogo značiti. Sela sam u njegov auto i krenuli smo... nekud, ne znam ni ja kud... Tamo gde je na miru mogao da gleda zvezde u mojim očima. ]utala sam jer me je bio strah da ću rečima pokvariti taj magični trenutak a to nikako nisam želela. Prvi je on progovorio: - Smem li da ti posvetim jednu pesmu? - Ne vidim razlog zašto ne bi smeo - onda sam začula Darka Rundeka i: " Tražio sam na vrhu planine anđele visine da mi kažu ime, tražio sam na obali mora odavno zaboravljenu tajnu plime... a pogledaj šta sam našao, prevrćući raj i pakao divlje kose, tamna oka dva, cvet bez korena, ples je sve što zna... O, ko te k meni poslao da mi anđelima kvariš posao..."
- Sviđaš mi se, znaš. Dugo me nijedna nije tako privukla kao ti. Malena, šta to nosiš u sebi, šta to imaš u očima? Nisam mogla da verujem da sam sa njim i da mi sve to priča. Bojala sam se da se ne probudim iz tog tako lepog sna i shvatim da sve ovo nije istina. Skupila sam snage i sve mu priznala. I da sam već dugo zaljubljena u njega, i da sam tek sada kada sam ga upoznala shvatila da to nije moja trenutna zaluđenost, da se bojim sebe, njega i ove večeri. Stavio mi je prst na usne i rekao: - Malena, ćuti. Ja sam tu i nigde neću pobeći od tebe, obećavam ti to. Hoćeš li biti moja devojka? Mogu li da te poljubim? Polako mi se približio i lagano, kao lahor, dotakao moje usne. Ljubio me je tu noć tako željno, tako nežno, tako lepo... Vreme je letelo i ja sam opet morala kući, bilo je kasno. Odvezao me je do stana i ugasio motor. - Malena, bilo mi je mnogo lepo sa tobom. Pošto si sada moja devojka, daćeš mi svoj broj telefona! Ne mogu ja svoju devojku da tražim po gradu a, uostalom, ko će te probuditi ujutru?! Bio je tako sladak da sam ga privukla k sebi i još jednom poljubila. - Mala, ako misliš da odeš kući, nemoj me više tako ljubiti. - Uf, to će ići malo teže - rekla sam, ali ako ne misliš da te ljubim, brzo piši moj broj i gubi se odavde. Zapisao je moj broj, još jednom me poljubio za laku noć, sačekao da uđem u zgradu i izgubio se u noći.
Bio je tako lud, lep i samo moj!
Čim sam ušla u stan, pozvala sam Nevenu i dva sata joj pričala o njemu. Strpljivo me je slušala, radovala se sa mnom i savetovala me je iskreno i drugarski. - Saki, pazi sada šta radiš. Devojko, najbolji frajer u Beogradu je tvoj, ribe će poludeti, ha ha ha, sve! Ali ti, pamet u glavu, nemoj da praviš gluposti, razumi ga i pre svakog tvog koraka razgovaraj sa njim. Ne dozvoli da ti nekakva glupost pokvari tu vezu. Mislim da se baš upecao! 'Ajde sada, lepo spavaj i ne zamaraj se glupostima, sigurna sam da će te pozvati ujutru. Tu sam sa Nevenom prekinula vezu, ali i pored njenih reči ohrabrenja, ipak sam sumnjala u njega. Nisam mogla da poverujem da se moj san ostvario tako lako a još više nisam mogla da poverujem da sam ja njegova devojka i baš zato sam se bojala da me neće pozvati. Ubedila sam sebe da nekako zaspim i da treba da budem zadovoljna onim što što se desilo jer jedno veče sa njim - i to je nešto. Ustala sam iz kreveta da zaključam vrata od stana kada sam čula da mi je stigla poruka. Uzela sam telefon. Pisalo je: "Princezo, mislim na tebe! Mala, šta si mi ovo uradila? Nema veze, spavaj, pričaćemo ujutru, tada ću ti sve reći. Laku noć, medo." Nisam mu ništa odgovorila jer nisam znala šta da mu napišem, ali sam zato odmah zaspala. Ujutru me je probudio telefonom: - Dobro jutro, da li se moja devojka probudila? - Dobro, bre, pa što me budiš, koliko ima sati? Ako nisi znao da tvoja devojka ima spavaću bolest, sad znaš! - dreknula sam onako sanjiva jer ja stvarno ne volim da me bude ujutru. - Ej, princezo, pa što se odmah ljutiš, samo sam hteo da te zamolim da mi kažeš broj stana da te ne čekam ispred zgrade dok se spremaš. Pogledaj kako je lepo vreme, vodim te na moje omiljeno mesto! - Izvini, ja sam malo nervozna kada se probudim. Dvanaestica, penji se - i nisam stigla ni da ustanem iz kreveta, već je kucao na vratima. Onako naduvena od spavanja, otvorila sam vrata, a on me je dočekao osmehom i rečima: - Lepa si i tako natečena od spavanja i zato ćeš dobiti najslađi poljubac. Poljubio me je tako da mi se zavrtelo u glavi. - Medo, a kako bi bilo da ja uđem, da se ne ljubimo u hodniku zbog komšija! Nasmejala sam se. - Uđi, naravno, mada mene komšije ne znaju a i ne interesuju me, jedino zbog tvoje bezbednosti od komšinica, ha, ha. Dušo, dok se ja umijem i obučem, stavi kafu i sipaj sokić iz frižidera. - Da, draga! Ha, naučiću i kafu pored tebe da kuvam! Tada me je prvi put tako nazvao i od tada sam bila njegova draga, njegova malena i njegov meda. Od tada me je budio svakog dana telefonom ili je dolazio kod mene. Imao je rezervni ključ od mog stana i često me je čekao sa fakulteta a ja nisam imala pojma da je u stanu. Volela sam ta njegova iznenađenja. Stalno smo bili zajedno, naravno, kada su i meni i njemu obaveze to dozvoljavale, a kada nismo bili zajedno, dopisivali smo se i zvali. Počeo je da me čeka ispred fakulteta. Nisam se obazirala na poglede i šaptanja drugih devojaka i koleginica koje su jedva dočekale da me ispituju o njemu a one koje me nisu podnosile - postale su moje "najbolje drugarice". Ja sam ćutala, o njemu ništa nisam pričala, ponašala sam se kao i da tada, sasvim normalno. Nismo se krili, šetali smo zajedno i izlazili na javna mesta, ali smo ipak vodili računa jer ja nisam želela da se pojavim u žutoj štampi. To je poštovao. Tada, kada me je sačekao ispred fakulteta, shvatila sam da je naša veza malo ozbiljnija. U jednom našem razgovoru, zamolio me je da verujem samo njemu, da ne čitam novine jer se tu provlače svakakve neistine. Imali smo takav dogovor, i pridržavali smo se toga. Nisu me interesovale priče jer sam ga volela i verovala mu. Svaki trenutak sa njim bio je divan, prelep i svaki mi se urezao u pamćenje. Voleo me je, znam to. Osećala sam to a i on je znao da ja njega volim. Ta ljubav se osećala svakim našim pogledom, svakim našim osmehom, dodirom, poljupcem... Puno smo se vezali i samo nam je to bilo važno. Bila sam srećna kraj njega kao što nikada u životu nisam bila, ni pre a ni posle njega. Znao je to. Znao je da mi je sve. Volela sam njegova luda iznenađenja. Donosio mi je plave ruže, medvediće, čokoladice. Bio je tako lud, lep i samo moj.
U mojim oČima viŠe nema zvezda
Zabavljali smo se već pet meseci i približavala se Nova godina, 2003. Dogovorili smo se sa Nenom i Dejanom da je proslavimo zajedno, negde gde nas niko neće znati i gde nam niko neće smetati. I otišla sam, ali bez njega. Sama. Raskinuli smo a da ne znam ni ko je kriv za to. Ni ja, ni on. Neko drugi, neko ko nas nije voleo, ko nas nije znao, ko nam nije dozvolio da se volimo. Nismo raskinuli mi, raskinuli su ljudi. Nisam mogla da slušam, nisam mogla da gledam a da ćutim, i prekinuli smo. Tako tiho. Samo me je saslušao, rekao mi je: - Obećala si, malena, obećala si da ćeš mi verovati. Zašto dozvoljavaš, malena da nam oni koji i ne znaju šta imamo, to sruše. Malena, upamti da te volim i da ćeš uvek biti posebna u mom srcu, jedina, i da si ti tako htela... Polako je izašao iz stana a ja sam ostala da plačem. Plakala sam bez stida i srama, želela sam da isplačem sve suze, da me ništa više u životu ne boli kao prvo jutro, kao prvi dan bez njega. Ja sam razumela njega, ali on nije razumeo mene. Sve je bolelo, svaka pesma, svaka ulica, svaka stvarčica u mom stanu. Nisu vredeli ni Nenini i Dekijevi pozivi i molbe da ga pozovem i da nastavimo. Znala sam da to ne bi vredelo, ne bi moglo da se nastavi jer ni ja ni on nismo očekivali da će se ovako završiti. Ne bi imalo svrhe. Živela sam samo za sećanja, spavala sam u njegovoj košulji, mirisala njegove stvari koje su ostale u mom stanu. Sve je podsećalo na njega. Nova godina je bila sve bliža i ja sam ipak odlučila na Nenin nagovor da krenem sa njima. U avionu mesto do mene, rezervisano za njega a sedi neko drugi. U hotelu, moj krevet, veliki a prazan. šetala sam ulicama tog malog ostrva tražeći visoku figuru, sedela na plaži po nekoliko sati, sama i izgubljena, tražeći ga u morskom beskraju, tražeći taj pogled u dubinama mora... Lutala... I nisam ga našla. Nisam ga ponovo imala. Bio je tuđ, možda sam, možda izgubljen. Vratili smo se u Beograd. Nisam se osećala bolje ali sam postala svesna da dalje moram bez njega. U stanu sam tog dana zatekla vraćene moje stvari, osim jedne majice sa medom koju je on najviše voleo, odneo je sve svoje stvari. Na mom stočiću stajao je buket ruža i poruka: "Malena, izvini, nisam mogao da sačekam da dođeš, video bih te a to bi mnogo bolelo i mene i tebe. Bolje je ovako. Uzeo sam ti medvedića. Želim ti da budeš srećna, ako je neko zaslužio, to si ti i, molim te, nemoj da izgubiš tvoje zvezde iz okica. Izvini ako sam te nekada nekako povredio jer nikada to nisam želeo, osećala si to, ljubavi. Možda nisam imao prava da ovako postupim ali sam morao. Znaš, po prvi put osećam svoju slabost i ne dozvoli bar ti da budeš ovakva kao ja. Čuvaj se, malena!! Volim te! P." Tada sam uradila pametnu stvar. Spakovala sam svoje stvari, javila se Neveni, pozvala taksi i sa suzama umesto zvezda napustila naše ulice, naša mesta. Vratila sam se u svoj mali grad gde sam i sada. Radim kao novinar i znam da, ako nekada budem u situaciji da radim neki intervju sa njim, neću moći, jer neću imati snage da pogledam to lice, te usne koje sam ljubila i zvala svojim. Viđam ga, ponekad, kada odem u Beograd, viđam ga i na naslovnim stranama novina, pišu svašta, ali ja ne znam u šta da verujem. To je sada i nebitno... Više ništa nije bitno sada kada nije moj. Ostalo je nešto u mom srcu čega ne želim da se odreknem, ostalo je puno toga u mom sećanju što ne želim da zaboravim. Ne mogu. U mom oku nema zvezda iako znam da on to ne bi voleo da vidi. Sada u njima postoji samo neka praznina, tuga i pokoja suza kada pročitam njegovu poruku, kada prelistam spomenare ili kada osetim zimu u srcu. Proleće je, sve se budi. Samo moje srce još spava i sanja. Zalutalo je izgubivši povratnu kartu u nekom stanu na Slaviji, u nepostojećoj našoj ulici, jednog za nas nepostojećeg grada. Ja sam sama, samo me po danu prati jedna senka, a noću iz tame izranja jedan osmeh, jedan pogled koji me bodri da nastavim dalje i budem srećna. A možda i neke druge Nove godine čekaju na nas. Znala sam - boleće... ...Kada te godine zasite lutanjima, kada ti kapci postanu teški a ruke umorne i željne zagrljaja, vrati se u staru ulicu, ispod krošnje starog hrasta pronađi urezana dva imena, pronađi jednu plavu ružu, dve izgubljene zvezde i mene sa prikrivenom starom čežnjom u srcu. Čekam jer "sreća je lepa samo dok se čeka".
Poslednji izmenio Krupljanka dana Sre Okt 28, 2009 11:52 am, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sre Okt 28, 2009 11:51 am | |
| Adis i Amina
Koliko puta sam zaspala s pitanjem na usnama:“Boze, hocu li ga vise ikad sresti, vidjeti oci boje neba lice nevino, ma ne s djecijim se ne moze porediti,dijete ipak za cokoladicu, za igru s drugovima, zna i uspije prevariti i slagati, ali ovo lice nije znalo varati. Proslo je toliko godina ali ona slika jos uvijek stoji tako bistra i stvarna, a kazu da vrijeme brise sva sjecanja neka malo bolje, neka slabije, bez obzira na covjekovu svijest i njegovo nastojanje da upamti.Okrenuvsi se na njegov poziv pitala sam se dal da zahvalim Bogu sto je moje ime preslo preko njegovih usana, il da krivim i sebe i sve oko sebe sto sam se okrenula i sto je moje ime ostalo u njegovim mislima, sto ga je morao upotrijebiti? Bila sam svjesna svojih godina, svaki djelic mene je odgovarao sa „DA“ na njegov poziv da me vidi jos jednom, da se bolje upoznamo, da izadjemo ali nazalost mojih 15 godina to nije dozvoljavalo. Ulicna rasvjeta i mokre snjezne pahuljice prekrile su moju zbunjenost i crvenilo na mojim obrazima. Narednih par dana jedno pitanje mi je razdiralo misli:“Boze, zasto o njemu razmisljam, zasto njegova mokra i hladna ruka od snijega jos uvijek hladi moju ruku? Zasto kad sam mu tako hladno i bez imalo kajanja rekla da od tog nece nikad nista biti. Ustvari izgledalo je hladno i bez kajanja, mada se i sad pitam kako sam to uspjela, kad je u meni sve drhtalo i zeljelo da moja ruka zauvijak ostane u njegovoj, ali valjda taj zenski ponos, kojeg sam shvatila kasnije, jer je u meni jos uvijek sve bilo djecije, pa i ta nevinost, eto pobijedise. Ulicama sam prolazila okrecuci se na svaki mali sum. Na svaki glas, krivili mi se ledila u zilama, ne znam koliko bi vremena prolazilo dok bi se povrati u stvarnost i reci sebi:“ Amina, to nije tvoje ime, to nije njegov glas.“ Prolazili su dani i mjeseci, mozda kazem dovoljno vremena da ipak taj susret, ta noc ostane samo slika kao poslije nekog lijepog sna. Ali ta sudbina ne dade da to ostane samo slika, vec ucini da to bude stvarnost. Opet ono isto pitanje za koje sam mislila da sam nasla odgovor, za koje sam mislila da me je pustilo na miru, ali ne. Sta da radim? Moje godine, Boze je li isuvise rano za ove osjecaje, je li isuvise rano da mi srce uzme neko, neka osoba,osoba kojoj sam znala samo ime a sta mi je ono moglo reci ili je mozda ono ime izgovoreno sa onih usana govorili sve i moglo sve reci. Jos uvijek govorim i kazem ja ne znam voljeti, ne znam kako to izgleda biti zaljubljen ali opet se vratim, a sta je s onim osjecajem koji postaje sve jaci, koji sve vise boli ili mozda ne boli ali jedino sto znam je da svako jutro kad ugledam sunce i PLAVO nebo kazem:“ Hvala ti Boze sto i danas vidim sunce, sto i danas osjecam ovu bol.“ Na ciju stranu da stanem, na stranu razuma ili srca, razum zna za moje mlade godine i krivi me sto sam one noci ostala do kasno u vecer jer to se nije smjelo desiti jer jos sam dijete, ali srce ne zna za godine ono jedino zna za ljubav. Kazem ljubav, je li to bila ljubav? Tad nisam znala rijesenje, kako da sakrijem od roditelja da je njihova djevojcica zaljubljena a kako da kazem njemu da je njegova djevojcica zaljubljena, sta da radim, dal da priznam da li on isto osjeca ili je to njegova neka igra. Ne mogu, nemam hrabrosti priznati u lice a i ta okrutna stvarnost ne dozvoljava, razum ipak pobijedjuje ali srce postaje nemirno, gdje je u tome svemu rjesenje, papir i olovka je li ispravno? Ne mogu vise, pisat cu, neka kaze sta hoce, mozda kad kaze da je za njeg smijesno biti u vezi, imati djevojku a ne vidjati je, veza preko papira prosto glupa i da on to jednostavno ne zeli, meni biti lakse, znam srce ce patiti ali u tom slucaju razum ce pobijediti. Budim se, gledam u nebo i naravno smijem se samoj sebi, kontam evo me smijem se kao sto se i on sigurno mi smije ali neka, bar ne gledam da se ponizavam, sto mogu, sto osjecam on bar to ne vidi. Pitanja i pitanja, sta li misli, sta je trazim od djeteta? Moram zaboraviti, moram taj osjecaj potisnuti ali kako kroz ljutnju, kroz posao, skolu, ne, ne uspijeva mi. Papir mi ne daje nikakve odgovore, moram cekati prijateljicu iz skole moram od nje traziti bilo kakve odgovore. Telefon zvoni, u svoj toj ljutnji ne zelim se javiti jednostavno ne zelim ni s kim razgovarati o nekim glupostima, jer u tim momentima sve je za mene bilo ne vazno i glupo. Vicuc ne mene mama ostavlja posao i podize slusalicu. -Amina, za tebe je ili mozda ne zelis ni s Enom razgovarati, sto ti je to izgleda sam Bog zna. -Evo me, idem. -Pa ja, kad je u pitanju drugarica, s njima imas uvijek sta pricati, a s rodjenom majkom nikad nista, samo sto znas je odvratno odbrisiti. Kazem hvala Bogu stigla je, moram je vidjeti. -Hej Ena, hajd molim te dodji do mene moram pricati s nekim. -Eto me, svakako sam mislila, imam jednu radosnu. -Daj majke ti mile, nemoj me zajebavati. -Slusaj zenska glavo, poslao ti je Adis pismo, danas mi ga je dao da ti dam, cekaj me ispred kuce. Slusalica mi je ispala. Odgovorio je na pismo je li moguce,u ostalom i da je odgovorio ko zna sta je napisao. Tresem se, hladno mi, oblacim trenerku, mama me samo izbezumljeno gleda. Roza koverta i papir ispisan, gledam, zelim da procitam, ali ne uspijeva mi, odjednom vidim samo plave linije nigdje rijeci ni slova, mrlje po papiru od hemijske odnosno rastvorene boje, osjetim miris i pitam se mirisuci ruke jesam li dirala tatin ili bratov parfem? Me ne sta ce meni muski parfem? Dajem Eni da cita jednostavno proklete suze ne daju meni. Slusajuci njegove recenice ponavljala sam sebi , ne to nije istina, zar toliko srece za jedan dan, Boze zar si dozvolio da toliko budem sretna, zar je to ispravno? Citala je i naravno smijala mi se, gledala me kako oduzeto sjedim i gledam u papir u mrlje od njegovog parfema. Nista nije govorila, znala je da nista jednostavno nisam cula ali jedino sto je ona cula i sto sam je osjetila na svojim usnama su njegove zadnje rijeci u pismu:“ VOLJENA SI BUDI SIGURNA, TVOJ SARAJLIJA.“ Suze su tekle. Zasto suze, zar je bilo razloga za suze? Sad kad osjecam i znam pravi razlog za suze, zasto su tad tekle, valjda, kazu posljedica koje osjeti svako zaljubljeno srce. Kazam zaljubljeno, ne ovo tad nije bilo zaljubljeno, ne ne mogu to priznati ni sebi ni bilo kome. Pisajuci mu pismo neprestano sam uvjeravala sebe, ne znam zasto, ali to uvjeravanje je bilo kao da me neko drugi uvjeravao a ja poricala i govorila „nije tako“ jednostavno srce je pobjedjivalo i imalo glavnu rijec, ovo su sigurno Amina tvoje zadnje rijeci upucene njemu na koje ce se ako i procita grohotom nasmijati i reci:“ Jos hoce da joj odgovorim, je li ona normalna, sta misli, da hodam s papirom ili preko papira, svasta.“ Te rijeci su izvirale niotkud, moja glupa masta. Srce je potiskivalo i trazilo izlaz, ali nazalost tako je. Prokleta sudbina, tad sam neprestano ponavljala, ali nije bila, tako je moralo biti, samo se pitam zasto Boze dozvolis da srce upozna ljubav tako rano, nama nista u tome lose,naprotiv ljubav, voliti to je bit zivota, ali sta je s boli i tugom? Par kilometara nas je samo razdvajalo, ustvari kilometri nisu bili bitni ali proklete godine tad su glavni razlog bile za moju tugu i suze ali nazalost to nije izgleda ni t od tuge. Jedan susret s njim, izgovorenih par rijeci srce je znalo da nije jedan od onih koji traze samo provod, izlaz iz dosade valjda je zato srce poricalo i nije dalo reci da ce se smijati kad vidi i kad procita. Buljila sam u papir, papir poslat meni, rijeci koje sam tako dugo prizeljkivala da cujem, razum nije dozvoljavao nadati se ali srce bi uporno pa pobijedi. Tad je pobijedjivlo a razum svakim danom sve vise odustajao. Nije htio ili nije mogao odustati odjednom, valjda nije vjerovao da se to desava. Svaki dan izgledao je kao tren. Zivjela sam samo za onaj momenat kad dobijem pismo, pismo umrljano njegovim parfemom, s mojim imenom na koverti, rijeci pisate kao na pamuku i strahom da ne bih uspjela procitati i da se rozi papir ne bi zguzvao. Svako slovo svaka rijec znacila je i vise od onog sto je trebalo i ostalo duboko urezano u srce. Tad ustvari i nisam bila svjesna sto imam, koliko sam voljena. Sad kad se sjetim tih momenata,dana,mjeseci osjetim neku radost izgleda mi kao da sam tad rodjena, kao da prije toga nije bilo zivota. Kad se prisjetim svog prvog osmijeha, svoje prve srece vidim sebe s pismima i onih ukupno par sati provedenih s njim. Dosao je i dan njegovog povratka u Sarajevo. Nije bilo nekog rastank, neko ko ne zna za nasu situaciju rekao bi rastaju se obicni prijatelji ili mozda cak poznanici, nista strasno. Tako je izgledalo. Moj stid, moj strah da nas ko ne bi vidio zajedno i prenio mojima, nisu dozvolili da ga pogledam i oci, da se zadnji put odledam u njima i vidim sebe u njima. Srce se nije imalo vremena boriti, razum, prokleti razum nagovorio je misli, ovo je njegova igra, gluposti i nista vise, opet ustvari trazila sam samo jedan razlog da ga sto prije zaboravim. Znala sam da ga vise nikad necu vidjeti, bolila me je ta pomisao, ali vrijeme ce mi pomoci da ga zaboravim, ustvari ja se nisam zaljubila, kazu da se place zbog ljubavi, da ona boli ali ja volim sto boli ako ja osjecam pravu bol, govorila sam sebi i pitala se. Govorio mi je da ga nazovem ponekad, da se javim, nije me molio, znao je da su moj sram,stid ili sta vec jaci od mene. Nisam mu mogla ostaviti svoj broj telefona, nije ni trazio tad, znao je da ga ne smije upotrijebiti. Dani su prolazili u tisini. Za mene uzbudjenja vise nije bilo, sreca je nestala, iscezla. Osnovnu skolu sam zavrsila, krenula u srednju. Istina je sto kazu za vrijeme da ono lijeci sve rane pa i ove ali sreca moja da nisu bile duboke, srce mlado, tek osjetilo ljubav pocelo je zaboravljati. Pisma sam sve rijedje uzimala i citala. Prosla je godina,dvije,tri. Nikad se necu zaljubiti, voljeti, osjetiti ono, a sta je ono, je li ono bila ljubav, tako mlada da je osjetim, ma ne, mislila sam. Ne znam zasto ali sve vise sam sebe uvjeravala da je ono bila sve laz, igra, pocela me je proganjati i misao da ono cak on nije ni pisao vec ko zna ko, kome je davao da se igra glupostima, govorila sam. Niko me nije imao odvratiti od te pomisli. Slike vise nisam imala hrabrosti gledati. Bojala sam se, pitanje mi je razbijalo glavu, kako je mogao sve zaboraviti, ne bi zaboravio da to nije bila samo igra. Kraj treceg razreda, pocela sam zrelije razmisljati, gledati na zivot, ljubav, ljubav, postoji li ona uopste? Muskarci su me poceli nekako drugacije gledati, ustvari, najvjerovatnije isto ko i svaku djevojku, mozda je to bilo i prije godinu, dvije ali ja nisam primjecivala ili nisam htjela jednostavno nisam dala srce ponovo. Ali naravno to nije moglo vjecno trajati. Kad sam skoro mislila i bila uvjerena da izgubljenu ljubav djevojcice kako me je on nekad zvao, nista nece moci ni upola zamjeriti, da nikad necu naci mladica koji ce mi govoriti onako njezne rijeci, priznati onaku ljubav od koje vecina mladica bjezi, ne vjeruje ni da postoji, jednostavno se boji, naisao je Nermin. Mladic kojeg u pocetku nisam ni primjecivala. Upoznali smo se, napokon neko kome cu priznati ljubav, ljubav koja ne pripada njemu al sta se moze, pretvarat cu se, mozda kasnije bude bolje, mozda i postane Nerminova, mislila sam. Iako sam znala da to nije to, da cu ga ipak na kraju povrijediti, mozda bez milosti, nisam mu mogla priznati ono sto stvarno osjecam. Prisiljavala sam sebe da izgledam zainteresovano, zar da ga izgubim bez razloga, razloga Amina nemas, Adis vise ne postoji, nestao je, zaboravi ga Amina, zaboravi, govorila sam. Godina kako smo u vezi. Ne mogu da vjerujem. Ni u jednom jedinom momentu nismo dosli u situaciju da se ljutimo jedno na drugo. S njim sam imala sve. Zavoljela sam ga, mislila sam, ali sad vidim da to nije to, da to nije bila ljubav, ljubav kakvu sam jednom osjetila, to je jednostavno bila navika, navika da budem s njim, prijala mi je. Gledajuci ga sretnog, uvijek nasmijanog, nije mi morao reci da me voli, vidjela sam to, pokazivao je svojom njeznoscu, pitala sam se Boze kako da mu uzvratim, kako, kad ne osjecam, dokle da se pretvaram? Zavrsila sam srednju skolu. Oduvjek sam zeljela, naravno i mojih roditelja zelja je bila da nastavim, da upisem fakultet. Jedini grad koji su vidjeli, koji je bio najbolji za njihovo dijete, grad u kojem su navodno najbolje skole SARAJEVO. Nisam imala nista protiv cak naprotiv, jedava sam cekala da budem student, ja student. Sarajevo sam gledala ko i svaki drugi grad. Glupo je izgledalo, smijala sam se kasnije sama sebi, ali ponekad sam zamisljala i pitala se kako ce biti ako ga ikad sretnem. Kakav izgleda, je li se promijenio? Poslje takvih razmisljanja samo bi se nasmijala, Amina o cemu ti razmisljas, u ovolikom gradu ti bas njega da sretnes, gluposti, govorila bih sama sebi. Znam zvucalo je glupo sresti ga, ali zelja se javila, zelja toliko jaka da ga samo vidim, znam ako ga i sretnem nece me prepoznati, on mene da se sjeca nakon 5 godina gluposti, ali mozda je i bolje. Ne, ako ga i mozda, mozda kazem sretnem necu mu prilaziti, ne zelim da me vidi jer da sam mu ista znacila nazvao bi me bar, ako nista drugo. S Nerminom sam bila jos u vezi. Pred polazak u Sarajevo nasi izlasci vise nisu bili kao sto su nekad bili. Znam bila sam kriva, pretvarala sam se koliko sam mogla, vise je bilo neuspjesno. Zasto da ga lazem vise, prekinut cu, ne mogu vise. Ne znam zasto ali vise nisam mogla, nije bio razlog Adis, jednostavno godini i pol u vezi bilo je mnogo. Htjela sam biti slobodna. Kao prvo to nije bila ljubav, kad cemo se vidjati, ja u Sarajevu on u Bugojnu, kad se neko ne voli nadje milion razloga za prekid, ali kako da njemu kazem, sta da mu kazem, istini, znam bit ce mu tesko, znam volio me je a ja da mu tako nesto uradim...
| |
| | | daca
Godina : 52 Datum upisa : 12.06.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Dec 26, 2009 9:56 pm | |
| Želela bih da poklonim beskrajnu ljubav i nežnost. Da darujem sebe celu. I telo i dušu. Želela bih da budem tvoja podrška kada je teško, i da se radujemo zajedno nekom uspehu. Želela bih...mnogo toga. Nemam hrabrosti da to glasno kažem. I zaboravljeni su svi...ostao si jedino ti. Jedino si ti dostojan i vredan moje ljubavi, pažnje, razumevanja, nežnosti. Bila bih srećna ukoliko bi mi se jedan san ostvario. I kada bi razumeo sve moje skrivene signale i iskrice sreće kada smo zajedno. | |
| | | daca
Godina : 52 Datum upisa : 12.06.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Dec 26, 2009 9:58 pm | |
| Obećala sam sebi da ti nikada neću napisati pismo.Verovatno me zvuk tramvaja kroz otvoren prozor,miris jeseni i pečenog kestenja sa ulica naterao na to. Ne,ne želim da se pravdam što ti još poklanjam po neki redak.Dovoljno dugo sam lagala i tebe i sebe.Sad konačno želim da znas da ja nisam bila tvoja princeza sa kamenim srcem,kako si ti to mislio.Plašila sam se da ti priznam koliko te volim. A,bio si moja prva ljubav,prva moja stvarnost.Bio si moj prvi san o sreći,moj princ iz mašte koji nije s mogao hrabrosti da ušeta u moje snove i moj svet,koji nije imao strpljenja da njegova princeza "odraste"?! Volela sam te sa svim jesenjim kišama,svakog trenutka u nekim zadimljenim kafićima,volela sam te sa poslednjim tvojim koracima pred odlazak... Ne želim da te se sećam na prošle dane.Znam,rastavljeni smo za sva vremena i to je moja stvarnost.Možda smo mogli malo više da rizikujemo?! Možda... Ali,sada je suviše kasno i za san o jesenjim kišama i za deciji smeh kroz osunčane parkove.Kasno je za sve. Želim da znaš da te još nisam prebolela.Ostao si prva i jedina ljubav u mom životu,prvi i jedini za kojim sam patila celom dušom i zbog koga sam spoznala šta je to samoća. Tražila sam te u uskim uličicama Krfa,čeznula za tobom u istambolskim noćima,slušala tvoj glas kroz glasove Egipćana.Tražila sam te na uzburkanim vodama Kipra,budila me misao o tebi u izrealskim svitanjima...Zbog tebe sam plakala u venecijanskim gondolama... Poželela sam tako da osetim dodir tvoje ruke na mom ramenu,da mi još jednom zamrsiš kosu,da se prepiremo oko muzike,da nastavimo naše razgovore,da uvek budemo srećni...Pa,u ostalom sve bajke imaju srećan završetak.
Osluškujem korake po mokrim pločnicima u našem gradu i znam da će nas kilometri deliti do večnosti,da se možda nikada nećemo viđati... Bili smo dva ponosna protivnika koja su se mnogo volela,dva sveta koja ni ljubav nije mogla spojiti!
...A,mene će znam,boleti davne beogradske noći bez obzira u čijem naručju krenula putem ka večnosti! | |
| | | daca
Godina : 52 Datum upisa : 12.06.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Dec 26, 2009 10:01 pm | |
| Ne znam zašto, ali uvek kada kiša pada, setim se prošlih dana... i zapitam se:
Koliko je zvezda na ovom nebu? Da li svaka sija za nekoga? Za neko usamljeno srce koje èeka... i gleda u zvezde, isto kao ja sada.. i razmišlja... Svaki put kada podignem glavu iz ove sive svakodnevnice i ugledam taj beskrajni svod, ja pomislim na TEBE. Svaki put kada ugledam neki sjajni treptaj, pomislim na tebe i pitam se da li ti misliš na mene ili na neku drugu? Da li ta zvezda sija baš za NAS dvoje? Znam da æu te voleti zauvek... Ta reè zvuèi tako... dugo... Hej, kako je moguæe nekoga voleti toliko? Znaš li da baš ona prava ljubav traje zauvek... Tog trenutka kada sam te ugledala, znala sam da je potreban momenat jedan da mi oduzmeš dah... i jedan otkucaj srca da shvatim da bez tebe ne mogu dalje... A taj jedan momenat je momenat za sva vremena... Ti si za mene bio sjajna zvezda, koja uvek sija u mom oku i mom srcu. Svaki put kada sam pored tebe srce prestaje da kuca, a ti ga svaki put oživljavaš! Ti si zrak koji osvetljava put. I kada nema nikoga- tu si TI! Ti si moje sunce i daješ mi snagu da nastavim da koraèam napred, bez obzira na sve. Ti si duga posle mraène oluje, senka koja krade svetlost. Daješ mi ljubav, koje sam gladna. Spremna sam sve da ti dam, a da ne dobijem ništa! To je ljubav na prvi i poslednji pogled. Na žalost- fatalan po mene. Uzalud pokušavam da spojim delove svog razbijenog srca... Koliko god se trudila, to je nemoguæe! Jer kud god da krenem i šta god da uradim, ja mislim na tebe. Potreban si mi bio samo ti- tvoj topli osmeh i ljubavi do neba. Ali ti to nisi umeo da mi pružiš, jer ne poznaješ ljubav i nikada neæeš znati šta znaèe reèi VOLIM TE! A mene si mogao da voliš... to je bilo tako lako. Trebalo je samo da imaš SRCE, koje oseæa i koje nije hladno kao stena... Sve je bilo isuviše dobro da bi bilo istinito. Nisam mogla da pronaðem reèi koje bi opisale kako sam se oseæala i koliko sam bila SREÆNA! I sama nisam razumela kako tvoja ljubav može da uèini ono što niko drugi ne može! Nikad sebi nisam bila jasnija kao tada. Zahvaljujuæi tebi uvek sam lebdela u oblacima, ali i još èvršæe stajala na zemlji. Ti si bio ostvarenje mojih snova, sve ono što sam sanjala, maštala, trebala... Ti si za mene bio moja ljubav, èežnja, moje srce, moja požuda, moj DRUG... Ispred tebe sam stajala takva kakva jesam. U mojim oèima ti nikada nisi video lažni sjaj... Moji pogledi su ti govorili sve! Reèi i nisu bile potrebne da shvatiš da volim te više od sebe! Takvog kakav jesi... Ne ni tvoje ime, prezime, veæ TEBE, u isto vreme tako jednostavnog i komplikovanog... Volela sam te kada ni jedan razlog za to nisam imala... Kažu da dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, da to i nije prava ljubav. A ja sam volela svaku tvoju manu. One u mojim oèima nisu ni bile mane. Noæu sam mislila na tebe, a danju sam živela za tebe... Naša dva života bila su data jedna drugome, a ipak je svako otišao na svoju stranu, da ponovo luta... I na kraju smo postali samo stranci i ništa drugo... Želela sam da sa tobom doživim prve pahulje, i da zajedno budemo deo te snežne bajke... Kažu da kada padne prvi sneg, treba da se zamisli želja... Pala je i ta prva pahulja, samo što je nismo doèekali zajedno... A želja? Ostala je neispunjena i prazna- baš kao i moje srce. Ostavio si me na pustoj stanici. A ja sam èekala i èekala da se vratiš. Opet mi je duša sve o tebi sanjala... Prolazili su meseci, dani, sati, a ja sam i dalje èekala sama na peronu gledajuæi kako odlaziš, i kako nemaš nameru da se vratiš... Zamisli kolika je tišina nastala, kad je jedini zvuk koji se èuo bio plašljivi otkucaj moga srca. A još uvek na zidu preko puta ulice moja senka sa tvojom luta... Neuspeh nije ako smo nešto uèinili pogrešno, veæ ako nismo ni pokušali... Ali, kod nas je, na žalost, sve bilo pogrešno, iako smo pokušali... U ovom ludom talasu života smo se izgubili... Nastavila sam da idem dalje, kao da te nikad nisam poznavala... Ostavio si rupu u mom srcu koju ne umem da zatvorim. Ali ne mogu da te pustim iz srca... Jer bole me i usne, i duša, i telo... I pogled mi se gubi... U gomili nepoznatih ljudi tražim TEBE.. ili lik koji æe samo lièiti na tvoj. A možda vremenom i postanem slepa da primetim druge... Bez tebe sam postala tako obièna! I niko nije ni primetio da sam umrla zbog tebe... Moja duša je prazna, srce je pusto odkad te nema, odkad si samo otišao... I pitam se da li si ti dno mog najveæeg dna, oseæaj koji me ubija iznutra, zarobljena misao u glavi??? Sada je sve protiv mene.. èak ni zvezde nemaju onaj isti sjaj... Doživela sam da imam rane koje ne krvare, a jako bole. Ti si se samo poigravao sa mojim oseæanjima... U stvari, ti si se uvek poigravao sa tuðim oseæanjima! Ali jednoga dana, kada se najmanje budeš nadao, platiæeš sve svoje kazne. Jer je život jedna velika sluèajnost i sve se u životu vraæa. Bez obzira koliko ti bežao od stvarnosti i realnosti, ona neæe pobeæi od tebe! Onda si ništa- tek jedna èestica praha. I topiš se nestajuæi u tišini, gubeæi se kao senka u daljini, a iza tebe ostaæe tek prašine trag. Taj trag æe biti dokaz koliko si nekad nekom bio drag. Danas mislim da je sudbina nepažnjom promešala karte sreæe...
Samo ti želim da pronaðeš sebe i svoje snove.. i da budeš ono što jesi... Jer ja sam našla svoj novi san... I sada moja senka sa neèijom drugom senkom luta...
Srešæemo se u nekom drugom životu... | |
| | | daca
Godina : 52 Datum upisa : 12.06.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:01 am | |
| Sicusna sam kaplica vode i mogu ispariti.Otkuda dodjoh.
Jesam li to ja kap rose na jutarnjem Suncu u borovoj sumi,ili sam kap vode na kamenu planinskog potoka sto Izvoru hita,ili sam pak otopljena pahulja snezna,sto nenadano na tlo pade,sledec putanju svoju.
Mozda sam necija zedj u pustinji samotnoj,ili suza u oku sina Tvojega.
Sicusna sam kapljica vode,ali zasigurno znam da sam ista kao i Izvor,da od Njega dodjoh i da k Njemu hitam dugim putem samoobmana vlastitih,gde je vreme pojelo trenutke da Izvor i Ja Jedno nismo.Izvor dusa moja iste,Izvoru srce moje hita,i Um moj ispraznjeni,da se umijem,probudim,okupam i uronim u praizvor Svetlece ljubavi,da se sa 0cem/Majkom Nebesnom zagrlim i spojim.
Sicusna sam kapljica vode i mogu ispariti...Izvorom tada postajem i ja.... | |
| | | daca
Godina : 52 Datum upisa : 12.06.2009
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:02 am | |
| Dwa muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je swaki dan imao mogućnost sedeti u swom krewetu zbog izdwajanja wode iz njegowih pluća. Njegow krewet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Ubrzo su se upoznali i razgowarali po cele dane. Pričali su o swojim porodicama, swojim domowima, poslu, gde su bili u wojsci, i gde na odmoru. Swaki dan je muškarac koji je sedeo uz prozor opisiwao drugome muškarcu stwari koje je wideo napolju. Muškarac na drugom krewetu je počeo žiweti za te jednosatne trenutke kada je njegow prijatelj sedeo i pričao o događanjima i bojama spolašnjeg sweta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudowima. Guske i labudowi su se igrali u wodi, a mala su deca spuštali swoje male čamce u wodu.
Mladi parowi su zagrljeni šetali uz cweće swih boja. Weliko, staro i snažno drweće je ulepšawalo pokrajinu, a u daljini su se widela swetla grada. Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjawao sve to, njegow je prijatelj na drugom krewetu zatworio oči te zamišljao sve te slikowite prizore. Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je wideo u svom umu. Tako su prolazili dani i nedelje. Jednoga jutra je sestra donela wodu za umiwanje i uz prozor pronašla telo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozwala je medicinsko osoblje koje je telo odnelo napolje. Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomere uz prozor. Sestra mu je sa zadowoljstvom udowoljila, pobrinula se da se je udobno namestio te ga ostawila samog. Uz weliki napor podigao se polako na laktowe kako bi po prwi puta ugledao spolašnji swet.
Konačno je imao priliku sam užiwati u spolašnjim lepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lepo opisiwao stvari u spolašnjem svetu. Sestra mu je rekla da je bio slep i da nije mogao wideti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: >A, možda je hteo usrećiti vas?< Epilog: Neizmerna sreća leži u usrećiwanju drugih, bez obzira na naše uslowe. Podeljena tuga se raspolowi, a kada delimo sreću ona se udwostruči. Ako se želiš osećati bogatim tada prebroji stwari koje ne možeš kupiti nowcima. >Danas je dar, zato se zove sadašnjost<. | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:03 am | |
| Prava istina Bio je mnogo stariji od nje kad su mu rekli da će joj upropastit budućnost! Odlučio je napustiti, molila ga je i plakala.. ali, obećao je da će pisati! PRVO NJEGOVO PISMO: Stiglo je nakon njihovog rastanka,pisao joj je da mu je teško,užasno bez nje! DRUGO NJEGOVO PISMO: Stiglo je mjesec dana nakon njihovog rastanka,pisao je da mu je teško,ali da se ipak uspio nasmijati jednom sunčanom danu! TREĆE NJEGOVO PISMO: Stiglo je godinu dana nakon njihovog rastanka,pisao je da vrijeme čini svoje i da se smije vrlo često. ČETVRTO NJEGOVO PISMO: Stiglo je nakon četiri godine nakon njihovog rastanka,pisao je da je dobro što su se rastali,jer bi ih smatrali za oca i kći. PETO NJEGOVO PISMO: Stiglo je nakon pet godina nakon njihovog rastanka,pisalo je: Oprosti djevojko,molim te!Tek sada ti pišemo pravu istinu. On se odmah nakon vašeg rastanka ubio. Nismo imali srca da ti priznamo,ali sada nakon 5 godina u nadi da si ga preboljela,odlučili smo ti napisati istinu! TVOJI I NJEGOVI PRIJATELJI! Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:04 am | |
| TEA Jednog kisnog dana Tea je setala ulicom grada. Bila je u mantilu i cizmama, koje nisu bile takve da bi je stitile od kise. Voljela je sa seta po kisi. Uvjek je govorila da joj pomaze da odkloni svakodnevne probleme. Tea je bila ucenica, i imala je petnaest godina. Bila je odlican dzak, dok nije srela njegove plave oci i dok jedno drugom nisu rekli "zdravo". Od tog dana su njeni vidjeli da se sa njom nesta desava. Pocela je da se sminka i oblaci suknje i haljine do tada je nisu mogli izvuci iz farmerki. A onda je njen otac nasao Kristijanovu sliku u fijoki. Od tada nije smijela da izlazi napolje. Kada joj je kasnijo autobus, roditelji joj nisu vjerovali. Tea je svakoga dana bila tuznija i tuznija, nije ga mogla izbaciti iz glave, jer joj se pricestio za suze. Jos se nisu ni poznavali a znali su da pripadaju jedno drugome. Zajedno su setali po kisi, a odma bi Tea rekla "hajmo pod nase drvo". A onda bi dugo sjedili na klupi ispod drveta i pricali. To je trajalo sest mijeseci. Sest mijeseci sunca, ljubavi, nezaboravne ljubavi. Onda su Teu poceli pratiti, a ona je razmisljala o samoci. Pocela je da prica Kristijanu, al je on sve najmanje od nje krio. Zatim je sjedila u svojoj sobi i pokusavala da prica sa svojom majkom, ali ona nije marila za nju. Mama je progovorila sa Teom, a Tea je rekla "cujes li kako se lijepo i tiho cuje". Kristijan je stalno cekao na klupi ispod drveta, ali Tea nije dolazila. Nije je bilo, i kad bi neko pitao za nju, svi su cutali. Tea se potpuno promjenila. Drugarice su joj rekle da Kristijan odlazi iz grada. On govori "tu sam nasao i izgubio srecu". Voz je kretao u 14.00 sati. Ona se vracala iz skole, nije otisla kuci vec na stanicu. Nasla je voz koji je trebao krenuti i nasla je i njega, pune oci suza. Vidio je Teu i iskocio, cvrsto je zagrlio. Oboje su plakali. Kristijan je rekao "stacemo Tea, sta da radimo, da bi smo zivjeli srecno?". Ona ga je gledala i njegove plave oci, a suze su joj postale teget. Cutala je i jecala. Voz je vec krenuo "zbogom Tea, mozda cemo se nekad sresti. Ja odlazim a ti znaj da te jos uvjek volim". Dugo je mahao, a ona je stajala i dugo mahala za vozom. Nekako je nasla put do kuce i odma je otisal u svoju sobu. Odlucila je da se ubije. Kad su joj roditelji otisli na posao, jos je uvjek sjedila u svojoj sobi i razmisljala. Bio je Petak 13. Usla je u kupatilo i pustala toplu vodu u i usla u kadu. Pocela je histericno da se smije drzeci zivot u rukama, dok je umirala govorila je Kristijanovo ime. Tea je polako i sigurno koracala u smrt. Otac je usao u kupatilo i poceo je da vice "ja sam kriv za sve, za sve!". "Ja sam je ubio!". Zena ga nije razumila, ali kad je dosla pala je u nesvjest. Dosla je hitna pomoc, ali je bilo prekasno. U njenoj sobi su nasli pismo, pisalo je: Petak 13 Dragi Oce "Nemoj da se ljutis na mene. Ovo je bilo najbolje i najlakse resjenje. Nije me bolilo. Moj Kristija je otisao iz grada a ja za uvjek iz ovoga svijeta. Vi ste jos mladi. Ako budete imali kcerku, daj te joj ime Tea. Neka ima ono sve sto nisam ja imala. Neka bude srecna. I poslije svega VOLI VAS VASA TEA". Dan poslije Teine smrti stiglo je pismo od Kristijanovih roditelja, pisalo je: Subota14 Draga nasa Tea "Kristija nije vise ziv. Od kada se vratio, djelovao je nikako, izgubljeno. Bio je petak 13. Ovdje je padala kisa, nije htjeo da ponese kisobran, neznam zasto. Drug mu je rakao da se skloni sa puta zato sto su kola nailazila, Kristijan ga nije poslusao i kola su ga udarila. Na smrt nam je rekao: "Ja moram svojoj Tei, on me zove." Dao mi je adresu da ti napisem DA TE JE PUNO VOLJEO. Kristijanovi Roditelji Otac i majka su dobili cerku i nazvali su je Tea. Imala je sve sto Tea nije. [/td][/tr] Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:06 am | |
| DENIS & ELMA
Ova ISTINITA PRICA pocinje u SREDNJOJ SKOLI U AMERICI.. **Bio je Septembar nova skolska godina, ELMA je dosla kao nova ucenica koja je brzo pocela da osvaja srca mnogim momcima , bila je nova i svi zsu je zeljeli z a sebe...a ona je zeljela samo da bude njegova ...Jednom su se njihovi pogledi nasli i odma je tu bila "LJUBAV NA PRVI POGLED" pruzajuci ruku rekao je "DENIS" i zacudjeno je gledao njene oci..:ELMA " dodala je dok je smijesuci se spustala svoj pogled ...Elma je bila mala zavodnica, zelenih ociju koje su zavodile svak srce, njena crna kosa pesijevala je se u 100 kristallica, A denis visok crn momak sa plavim pramenovima.Svi su zeljeli da imaju ljubav kao sto su njih dvoje. Zagrljeni su isli skolskim hodnicima dok ju je DENIS kradom posmatrao kako njene oci sjaje cim bi je on malo jace privukao sebi...Svi su zeljeli d a nadju takvu ljubav..Cak si imali i svoje mjesto gdje su stalno stojali i provodili svoje vrijeme i mnogi s e sjecaju tog skolskog kutka.Taj dan je njoj bio najgori DENIS je mora do kasno da radi i nije mogao da dodje u skolu, bila je tuzna jer njen voljeni nije sa njom, mnoge cure su je ispitivale zasto, kako , sto nije doso u skolu? njoj je to smetalo jer nije zeljela da niko nista zna o njohovom privatnom zivotu. Citav dan je provela suteci i mislseci na njegove SMEDJE OKICE. Konacno cas je zvonio Elma je zurila da stigne na autobus jer taj dan je morala ici...Iduci sa drugaricama neko joj je zvizdao i glasno govorio"MALA HEJ MALA" okrenula je s e i ugledala njenog DENISA koji je se smijesuci prilazio i snazno zagrlio" ZAR SI MISLILA DA JA NECU DOCI PO SVOJU MALU" Njene oci su sijale od srece" NISAM BILA SIGURNA JER SAM BILA UBIJEDJENA DA SI UMORAN I DA NEMAS VREMENA ZA MENE" zacudjeno ju je pogledao i reko" NEMAM VREMENA ZA TEBE? ELMA ZA TEBE IMAM UVIJE VREMENA " onda je jako zagrlio i poljubio. Sretna je bila osjecala je kao da ce sigurno u njegovom zagrljaju... Ostali momci i cure su ih gledali i smijesili se ...nisu mogli vjerovati da je bas njega izabrala jer on je bio jedan od onih sto vara curu "TO SU MISLILI" . Tako su provodili mnogo vremena zajedno on je radio u jednom Bosanskom Kaficu tako da bi uvijek bili zajedno posle skole tu... Bila mu je vjerna i sve je davala od sebe da je zavoli.Svi su ih upoznali i uvijek kad bi dolazili vidjali bi ih zajedno...Sve je bilo ko u snu sve dok jednog dana nije mu prisla neka cura SJELA U KRILO I POCELA GA LJUBITI." DENISE ZASTO MI TO RADIS ZASTO STA SAM TI SKRIVILA MISLILA SMA DA ME VOLIS " i uplakanih ociju je otisla . Zadnji cas ga je vidjela kako je drzi za ruku i nesto joj sapce. Htjela je da umre osjecala je se toliko tuzno drugarice su je tjesile ali ipak ona je suzu po suzu lila...Sytra dan on je s e pravio prolazio je pored nje kao nepoznata osoba ..ELMA je se pocela ponasati kao da ga ne vidi i onda je on pokusavao da privuce njenu paznju gledaju ci o njoj i ljubeci tu curu. ELMA je ga volila i nije znala zasto ju je prevario sa njom..Dani su prolazili i DENIS je naousti skolu Vise ga MALA nije vidjala redovno kao prije samo nekada kada bi prosao njenom ulicom.. Prossla je i godina ELMA je DENISA volila mada je to u svom srcu krila nocima bi plakala i molila boga da ih ponovo spoji ... TA LJUBAV JE S E DUGO PAMTILA..Jednom ELMA dok je se vracala iz skole neko je zaskripao s a autom i povikao" GARA HEJ MALA" nesto joj je srce govorilo da se ne okrece jer je znalo d a je to DENIS..pOTRCAO JE Z ANJOM I REKAO "elma hej elma zasto neces d ame pogledas" Primjetio je da je s e mnogo promjenila ne na los nego na bolji nacin "LJEPOTA NJENA JE BLISTALA JOS VISE" samo oci su joj bile tuzne " DENISE NEZELIM TE VISE NEMOJ ME ZVATI ZABORAVI ZA MENE " uZEO JU JE ZA RUKU ALI ONA JE SE ODMAKLA I KRENULA DALJE OSTAO JE SAM I GLEDAO JE SAMO KAKO ODLAZI.ta ljubav je se zavrsila i dan danas on bi volio biti s anjom ali nesmije svoj PONOS da pregazi i jos jednom je pita za pomirenje...Vidjaju s e ponekad na sijelima ali cesto se cuju ali TA JE LJUBAV NEKADA BILA I MOZDA ILI NIKAD SE VISE NECE PONOVITI JER KO ZNA DALI NJEGA MALA ELMA JOS UVIJEK VOLI ILI NE??? ELMA I DENIS 10 SEPTEMBAR 2002 Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:07 am | |
| Skolarka
Bio je utorak, Suncan dan, nad gradom su visile slike ruzne, htio si vinom da utesis dusu, zasto su prve ljubavi tuzne... Osetio si tada nesto toplo, pomislio si to je ono sto ti treba jedan kaputic zute boje i jedan komad plavog neba. Rekli su ti da sam osmakinja, uredan zivot, knjige, a ne sminka i rekli su ti " ma pusti je ortak" nije za tebe uobrazena klinka. Tog si me dana pratio do kuce a ja sam ti pricala skolske probleme, posao si da me poljubis ali su te sprijecile moje knjige. Pomislio si da nemam pojma, shvatio si da nece biti lako, ali mali moj nisam ja budala i poces to da dokazujem polahko. A druga strana bajke o nama, pise o ljubavi velikoj do neba u rana jutra i hladne noci, znala sam mali sta ti treba. Umela sam da te ljubim dugo, htla sam sa tobom ispod duge i imala sam 17 godina i smedje oci prepune tuge. Znam sve je bilo tako lijepo, sa mnom su dani sto zivot znace crvenu traku u smedzoj kosi a tuzan pogled, voleo si sve jace. Jos jedan utorak u mjesecu mlad sto umornim zrakom luta gde li sam sada, Dali te volim, pitao si se bezbroj putai cekao si me ispred kuce uz vetar i prve pahulje isao ulicom desno do parka do te proklete osnovne skole tesko sam cutala i gledala u prazno nisu pomagale fraze. Nikakve ko zna mozda sam bila tuzna jer takve su sve skolarke neznam zasto si me primetio jer nisam bila posebno lijepa ni ime moje nisi volio al sta ces, kazu: LJUBAV JE SLEPA. Nisam se bojala ni vetra ni mraka voljela sam sa tobom setnje duge, nikad ti nisam rekla " VOLIM TE " jer sam se beskrajno plasila tuge. Sanjala sam buducnost u Ameriku to mi je kazem zivotni san a ti ko pravi BALKANAC zaboravio moj 18 rodzendan, sad cutim i gledam u prazno kad me pitas zasto sam tuzna ponosno ti kazem: " IZVINI, DALI SE ZNAMO?" Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:08 am | |
| Tamo gdje ljubav počinje Jeste li ikada čuli onu mitološku priču o ljubavi? Ja sam je davno čula i otada je postala moja vodilja kroz život. Nedavno me prijateljica podsjetila na nju...
Priča kaže da je Bog na početku, kad je stvarao čovjeka, stvorio samo dušu, a ne i tijelo. Ali to mu se činilo prejednostavnim pa je jednog dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muško tijelo, a drugi u žensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se našli, ako se uopće pronađu...
Pitate li se sada kakva je ovo priča ili je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih piše, nikome ništa ne znače? Oduvijek sam sanjala da ću jednog dana napisati prekrasnu priču o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona snažna i jaka, kako je jača od svega i ništa je ne može pobijediti. To je bio jedan san. Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam trebala pisati priču, smišljati likove, nisam trebala ništa os m živjeti je. Život ju je napisao za mene. I sada ju pričam vama jer ne želim da na tako lijepu priču padne prašina i da ju proguta zaborav. Želim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj! Ispričat ću vam priču o jednoj ljubavi. Ispričat ću priču kako sam sretnica i kako sam našla svoju drugu polovicu duše, Ispričat ću priču o čovjeku mog života, Ispričat ću priču o ljubavi koju mi je dao, kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispričat ću vam priču mog života...
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono što nam omogućuje – između ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitološkom pričom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kažem da je on jedan od glavnih likova ove priče.
Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjećam se kako sam bila opčinjena tim čudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz škole i istraživanje te sprave... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su čekale da budu otkrivene... Sama u tišini sobe upoznavala sam se s njim. Još i danas ne znam ni polovinu onoga što on nudi...
Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doći u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pričaš s ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjuješ misli, ideje; možda nađeš nove prijatelje.
I te je večeri Dinna ušla na chat. Hrpa pozdrava, bok, haj, ciao... i da hoćeš ne možeš zapamtit tko je tko, a ako te traže mail, uzmeš njihov i kažeš da ćeš se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...
Jedne večeri uleti mi na private tako jedan «ave»... tako začuđujući pozdrav. Nitko me nikad u životu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i neće... Žao mi je što odmah nisam osjetila posebnost tog ave, tako da se ne sjećam tijeka razgovora. Sjećam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspoložena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjećam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog ave, ništa ne bi podsjećalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije tražio ni broj mobitela, ni mail, rekao je samo kako će me naći... Mislila sam: svakako, naći će me... nikad ga više neću čuti...
Ali ipak me jednog dana našao još jedan ave... To je bio Igor. Neka mi oprosti što se ne sjećam svih naših priča s chatova, ali što sam ja znala? Zar smo mogli znati?
Razmijenili smo mail adrese... Pisali smo si... Na novogodišnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmjeh na licu i prvu misao da je on netko tko me razumije. To je bila jedna od gorih Novih godina... Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih dočekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodišnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na život što mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoći, a nikad ništa ne traži... Zaista, spremna sam učiniti sve za ljude oko sebe, i ne tražim ništa zauzvrat. Čak ni zahvalu. Sve što sam uvijek tražila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pružio. Bolje rečeno, nikada nikome nije bilo stalo. A što je Dinna mogla učiniti? Toliko se stvari oko nje dešavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doći jednog dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla očekivati da će mi život dati tu osobu, ako mi je već tada skinuo osmjeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokušala s nekim o tome pričati, uvijek bi mi se smijali jer «nemoguće je da Dinnu išta muči, pa ona je uvijek nasmijana, šali se, ona ima sve...» Prava istina je da Dinna nikada nije imala ništa. I što je jutro, novogodišnje jutro primijenilo? Očito puno toga. I očito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zašto je mail od jednog Igora čitan toliko puta i zašto je ružno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je učinila ruža koja je bila u mailu...
Na našim chatovima pričali smo o svemu. Jednom me je pitao što bih htjela da dobijem za poklon od osobe koja me voli. Rekla sam mu ono što je istina, rekla sam da bi ruža bila dovoljna i tog jutra me čekala ruža. Točno onda kada je bila potrebna. Ispod nje je pisalo «Rekla si da bi i ruža bila dovoljna, nije prava, ali nadam se da ti se sviđa!»
Istina je da nije bila prava, ali je najljepša od svih ruža koje netko može dobiti. Možda je i dio ovog što sada osjećam upravo miris te ruže... Igor i ja trebali smo se naći 11.01.2001. točno u 17 h na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam čekala samo 10 minuta, čekala sam duže... pet puta duže. Bila sam uvrijeđena, bilo mi je žao. Ne znam zašto me život tako šibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovat mu da će se pojavit? Kad sam došla kući, poslala sam mu mail i «zahvalila» mu što se pojavio na Trgu, poželjela mu sreću u životu i to je valjda trebao biti kraj. Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savršenog smisla. Na kraju, zašto sam se uopće pjenila što se nije pojavio u 17 h u tenisicama, krem levisicama i tamnoplavoj suothland jakni kad nismo službeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rođendan isti dan kada je i Igorov. Sjećam se da su svi bili pijani i da sam se pitala što radim tu; pitala sam se kako je Igor proveo svoj rođendan.
Za nešto manje od mjesec dana bližilo se Valentinovo. Sjećam se da je bila srijeda. Vani je padala kiša i pokoja pahulja snijega. Ljudi su šetali okolo zagrljeni, noseći ruže, mimoze. «Kako šugavo romantično» to je ono što sam tada mislila. A što drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu možeš samo poželjeti. Točno se sjećam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i pločniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu. Što više htjeti, što više željeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?
Došla sam kući, napisala mail Igoru i ovaj put ja njemu poslala ružu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kič. I nije li bit ljubavi da se osjeti da voliš svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se našli na chatu i o tome pričali. Čudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispričavao se što on meni nije čestitao Valentinovo. Kao da je trebao – bilo je dovoljno što je bio tu, što je netko razumio.
Bilo je to vrijeme kada su počeli snovi, ili bolje rečeno kada je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog početka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj žici koju imam. Kakva žica, pitala sam se tada. Pretjeruje. Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje «Dinna, tko li te to toliko povrijedio?» Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to. «Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena.» A on me otključavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve što se moglo reći, rečeno je. Saznala sam zbog čega je on izgubio vjeru u ljude, zbog čega je tužan, zbog čega mu moja žica vraća osmjeh na lice. Volio je, volio, a onda preko noći je nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nešto nije štimalo. Otišao je na pregled, on je ispao «krivac» za to i san mu se pretvorio u prazninu. Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato što sam ga žalila. Zašto ga žaliti? On je čovjek, on ne treba sažaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sažaljenje. Tada sam više nego ikad do tad željela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noći može nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode. Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jača od svega? Kako imati snage i otići kad nekog voliš?
Što je vrijeme više odmicalo, sve smo se češće čuli mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo već tada vidjeli. Još uvijek se smješkam kad se sjetim njegove priče o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretan kad je pričao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci. Kad bi išao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se. Čime sam ga zaslužila, pitala sam se.
U 6. mjesecu bila je nekakva fešta u studentskom domu. Obećale smo curama s faksa da ćemo doći pa smo otišle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, dečka s kojim sam nešto mutila dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ići na utakmice, ali nikada ništa nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te večeri postalo je očito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti činjenicu da dok te neki dečko, koji ti je još donedavno bio jako drag, ljubi ne osjećaš baš ništa? Kako objasniti da se u tim trenucima pitaš kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono što mi se motalo po glavi. Idućih dana odgađala sam susret s Darijem. Morala sam učiti, idem doma ovaj vikend i slične fore. Činjenica je da sam se osjećala jadno i postiđeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otišla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u životu poslužila ženskom podlošću zbog koje se i danas mrzim. «Nema smisla, ionako se nećemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budeš htio, možemo se čuti.» Prvi put tako nešto iz mojih usta, a ponekad mi se čini da je sve ovo što se sad dešava samo kazna za to.
Kad je prošlo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da ne zna što mi radi. Vjerojatno i nije znao. A kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da već tada zamišljam kako će izgledati susret s njim. Da već tada idem leći i maštam o njemu? Kako je mogao znati da sam bila tvrdi orah? Kada sam još uvijek bila na distanci, još uvijek u svom svijetu. Možda da nisam odlučila da pričekamo sa susretom do jeseni, možda bi bilo drugačije. Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razočaran. A onda je napisao kako je možda tako i pametnije. On će ionako biti uvijek tu i čekati. «Ako sam čekao 2 godine, što je onda još 2 mjeseca?»
Idućih dana otišao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepše osjećaje pretočene u riječi. Kako je samo jasno shvaćao ono što mu dugo nije rečeno, ali je napisano još dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova. San o maloj uvali u kojoj smo sami; otkrila sam mu da želim naučiti roniti i skakati na glavu. Nekoliko dana kasnije, točnije drugi dan nakon što je stigao u Pulu, pronašao je našu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se može učiti skakati na glavu. Tu je uvalu učinio našom uvalom. Posadio je dunju u uvalu, učinio je to za mene. Bilo je tako divno čuti to. Možda sam se smješkala u slušalicu i proglašavala ga luđakom, ali činjenica je da je već tada bio duboko u srcu i da sam već tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad ću ga napokon vidjeti.
Živjela sam taj 9. mjesec od njegovog poziva do poziva. Ništa mi nije imalo smisla, ništa osim njega. čekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdržim do idućeg poziva. Mami ništa nije bilo jasno, otkud Igor. Tko je i zašto me zove? Saznala je nešto kasnije.
Došla je i ta jesen, dugo očekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oči čovjeka mog života, svog dečka iz sna. između gužve i buke na Trgu, tražila sam ga pogledom, pitala samu sebe hoću li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ružom u ruci, pojavio se muškarac svijetle kose u tamno plavoj košulji i trapericama sa onim čudnim sjajem u oku koji mi je bio poznat od nekud. Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Šutjeli smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snažno zagrlili. Još i danas osjećam taj čvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve što sam osjećala bile su hladne suze koje su mi se spuštale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. počeli su moji snovi. Nikada nisam jače osjećala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica. Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vječnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste riječi, iste stvari činili, počeli smo plašiti sami sebe. Otkrivali smo jedno drugom snove i želje, gradili svoje planove i crtali si budućnost; našu budućnost. Novu smo godinu dočekali sa toliko planova i želja, pričao mi je kako će me odvesti u Pulu u našu uvalu «tamo gdje ljubav počinje», kako će mi pokazati sva mjesta svojih dječačkih nestašluka tamo i kako ćemo zajedno napisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta «Igor voli» koji je napisao prije puno godina. Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slušati ga kako diše i kako priča; sve što sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmjeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvijetljene samo svjećicama s bora. Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bio tu pored mene. Da anđeli s neba siđu i zatraže od mene da pođem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih; «volim te» na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio života za koji se živi. Nitko se nije volio te noći više nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije živio svoje snove kao što smo mi živjeli te noći. Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih; on je bio tu, i samo je to bilo važno; prva naša zajednička Nova godina.
A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina počeli su se buditi njegovi strahovi; upleli su se u naše snove i počeli nas vući na dno. počeli su se buditi aveti prošlosti, strah od budućnosti; počeo se mijenjati. počeo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zaslužujem puno više od njega, kako mi nema pravo uskraćivati snove koji su mi prirodom dani i kako ću mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne može dati, oprostiti. Rekao je da me previše voli i da ne može biti sebičan i tražiti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmjehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da griješi. Samo je napisao poruku «Snovi pripadaju drugima» i otišao. Vrijeme je otada stalo. Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da griješi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Naima se budim, osjećam njegov dah na svojim usnama, okrećem se po krevetu i osjećam se tako slabo. Stojim u mjestu sa našim snovima, ne mogu se pomaknuti; osjećam njegove suze i grčeve srca dok je tražio od mene da ga pustim. Nestajem u tišini, živim u trenucima naše prošlosti i sanjam naše snove, nadam se da su još uvijek dio naše budućnosti.
Tako mi je blizu, na momente se čini da čujem kako diše pored mene. Dišemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena, ali tako prokleto duge minute koje se čine da nikada neće stati. U glavi se vraćaju naši trenuci, slike naših snova, tako žive i jasne kao dio stvarnosti. Jednom mi je na uho šapnuo kako sam ga uništila za sve druge, kako će postojati samo za mene. A vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvaćam kako ga nisam uništila ja za sve druge žene, učinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, još bi uvijek živjela svoju priču i šaputala njemu na uho drugačije riječi od ovih.
I sve što želim je da me odvede u našu uvalu, tamo gdje je počela naša ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vječnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku, da ostanem u snu, jedinom snu kojeg sanjam, a zove se Igor.
Ne znam da li je ovo najljepša ljubavna priča koju ste ikada čuli. Najljepšu čeka nagrada, ali ne pišem zbog nagrade. Pišem jer sam svoju priču htjela ispričati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim. To sam do sada uspjela samo s njim, ali je život tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad misliš da ih najčvršće držiš.
Ovo je priča o ljubavi koja će trajati vječno. Ovo je priča o najčistijoj i najiskrenijoj ljubavi. Ova priča neće završiti točkom na kraju rečenice, ovdje nije njen kraj.
Uvijek je spominjao nekakvu žicu koju imam u sebi, koja me čini posebnom i drugačijom od svih drugih. Istina, imam žicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu našla i nikada je neću pustiti. Sve što želim da shvati i da prihvati; uvijek je govorio da žene biraju. Ja sam odabrala.
Stih jedne pjesme kaže «sve prave ljubavi su tužne». Zar baš sve moraju biti tužne? Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | Kijara-brm Glavni Administrator
Godina : 44 Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶 Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :) Datum upisa : 21.12.2008
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Sub Jan 02, 2010 1:09 am | |
| BUKET CRVENIH KARANFILA
Svratila je u cvjećarnu i kupila buket karanfila, uputila se prema grobljanskoj kapiji: - Opet vi gospođice - čula je, dubok, dobro poznat glas starice koja je tu živjela: - Da opet sam došla - Znam dijete moje, ali ti si sama i sjediš na ovom mjestu, čuvaj zdravlje, dijete moje. Mrtve ne možemo podići, i ako ih se svakog dana sjećamo. Uputila se prema ogradi na kojoj je pisalo Rođen 1958.- umro 1977. godine. Sjela je na klupu i srela se sa Goranovim očima. Činilo se da su danas vedrije. Taj osmjeh činio joj se, danas se opet obradovala što je vidjela tu sliku. Dobro se sjeća onog dana kada se slikala za indeks i bila je ponosna što su toga dana postali studenti. Suze su joj se slijevale niz obraze i odmah sušile od vjetra i jecaja. Pod nogama joj je šuštalo lišće i išla za Goranovim kovčegom. -Da ja sam kriva za njegovu smrt. Ali sada je kasno da se greška ispravi. Mislila sam samo na sebe i zadovoljstvo duše. Goran i Branka su se upoznali još u djetinjstvu. Išli su zajedno u gimnaziju, prijatelji su se šalili na njihov račun. Govorili su im da su blizanci, jer gdje je bio Goran tu je bila i Branka. Izdvajali su se i šaputali jedno drugome svoje tajne. Ni profesori nisu imali ništa protiv toga jer su bili odlični učenici. Goran je živio s majkom koja je Branku voljela kao rođenu kćer, a i njeni roditelju nisu imali ništa protiv njihovog zabavljanja jer je Goran bio pametan i simpatičan dečko. Došlo je vrijeme da se upišu na fakultet. Goran na elektronički, a Branka na pravo. Čekao je ispred fakulteta. Razdvajali su se samo kad su morali. Jednog dana u Brankino društvo došao je student treće godine, Nenad. Odmah je zavrtio mozak svim djevojkama, a njemu se svidjela baš Branka. Imao je novac, auto i bio je lijep. Ni Branka nije bila hladna prema njemu, pogotovo što su joj se sviđali njegovi komplimenti. Izlazila je s njim i provodila se. Mislila je da je ovo s njim samo avantura. Branka je počela popuštati u školi, nije htjela da je Goran čeka ispred fakulteta, jer je osjetila da se zaljubila u Nenada. Izbjegavala je Gorana poslije predavanja, Nenad je vozio autom kući. Jednom prilikom Nenad ju je vodio na žal. Bila je pijana i molila je Nenada da je vozi kući. - Ne ljubavi spavamo zajedno kuća je dovoljno velika za sve nas - rekao je Nenad. Odveo je u drugu sobu, ljubio je kako samo on to može. Branka se nije opirala. Odjednom je netko došao i upalio svijetlo. - Odlazi među nama je sve gotovo - reče Branka. Bilo joj je neugodno što je Goran vidio sa Nenadom, ali je brzo to zaboravila jer je voljela Nenada. Sutradan joj je majka rekla: Tražila te Goranova mama i rekla da si ti kriva što se Goran razbolio. Ali čini mi se to kao i kod drugih muškaraca. Mislim da bi ona trebala imati razumijevanja za tvoje patnje. - Žao mi je Gorana, ali mama što mogu. Ja volim koga ja hoću i baš me briga što drugi pričaju. Danas je Branka mislila da izgleda kao kraljica, jer Nenad slavi 23-ći rođendan i ujedno njihove zaruke. Kada je pošla rekla je majci - Sačekat ću Nenada ovdje. Na stubištu je srela Goranovu mamu uplakanu i zbunjenu. – Tebe trebam Branka. On umire i samo tebe doziva. Hoće zadnji put da te vidi. – Ne mogu danas doći ću sutra. Pa nije valjda tako bolestan. - Prekasno će biti, pođi sada. U bijeloj, u maloj sobici ležao je mladić koji nije ličio na Gorana. - Branka, došla si, želio sam da te vidim. Uhvatio ju je za ruku. Osjetila je da su hladne ali se nije branila. Plašila se njegova pogleda. - Znaš što Branka ja umirem, ti ćeš me zaboraviti, a ja nikad neću vidjeti tvoj smiješak. - Ozdravit ćeš Gorane, ti moraš ozdraviti. - Branka htio sam da ti kažem nešto. Izvadi iz ladice moj dnevnik. Čuj reći ću ti svoju tajnu, ja bolujem od leukemije i doktor kaže da neću ozdraviti. Branka dolazi na moj grob sve dok se ne udaš. U grudima joj je sagorijevalo. I dalje je padalo i puhao vjetar. Umro joj je na rukama. Tada se na njegovu grobu zaklela da se nikad udati neće i da će mu na grob dolaziti i donositi cvijeće, crvene karanfile koje je on htio da ona nosi na njihovom vjenčanju. Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑 | |
| | | REVELIN
Location : nedostižna Humor : osmehom razbijam.... valove Datum upisa : 27.08.2010
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Ned Okt 31, 2010 4:37 pm | |
| Brindizi,29. april 58. godine
Terenciji
Tulije pozdravlja svoju Terenciju,Tulijicu i Cicerona Pišem vam redje nego što bih mogao,ne bez razloga;meni je,doduše,svaki trenutak života nesrećan,ali kad god vam pišem ili čitam vaša pisma,toliko mi guše srce,da ne mogu to da izdržim.Kamo sreće da sam manje voleo život!Ne bih video patnje,bar ne u tolikoj meri.Ako mi je sudbina ostavila bilo kakvu nadu da ću povratiti ugled,onda i nisam toliko zgrešio;ako su pak,ove muke večne,onda želim ljubavi moja,da te vidim što pre i da umrem u tvom zagrljaju,kada nam ni bogovi koje si ti najiskrenije poštovala,ni ljudi,kojima sam ja uvek služio,nisu uzvratili zahvalnošću...... O,kako sam nesrećan i jadan! Zar da tražim da dodješ sada kada si bolesna i iscrpljena i telom i duhom? Ili da ne tražim? Da budem,dakle,bez tebe? Mislim da je tako bolje;ako ima nade da se vratim,proveri da li je osnovana i radi na njoj....Čuvaj zdravlje koliko možeš i zapamti da me više pogadja tvoja nego sopstvena nesreća.Terencijo,moja najbolja i najvernija ženo,kćerčice moja najdraža i ti Cicerone,jedina moja nado,budite mi pozdrtavljeni. | |
| | | slatkicass Frumos si de foc
Godina : 62 Location : (zlutala negde.....u mashti) Humor : Smejem se, smeh produžava život pa ću duže uživati u njemu! Datum upisa : 10.10.2007
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Ned Okt 31, 2010 5:13 pm | |
| Jovan Jovanović Zmaj Eufrosini
Mila gospođice Ružo, jesen 1861
Uvek sam se čudio kad je ko pisao pismo tamo gde bi se rečima izraziti mogao. Sad vidim da nisam imao pravo.Sad bolje vidim da ima stvari,koje se ni rečima i pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajiti,prećutati, nikako. Vi čitajući sad ovo pismo ili ste se namrgodili ili - ili ste se možda malo zastideli osećajući da Vam sasvim nepovoljno nije. Ako se mrgodite, derite pismo taki. Molim Vas nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, pa zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim. Vi ćete lako, a ja kako uzmogu. Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopistva) i na ovu stranu prešli, to sedite pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, to mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako,kako se samo evanđelje ljubi... ... Budite mi zdravi - sam se čudom čudim odkud sam nehotice ovo poljubio. | |
| | | slatkicass Frumos si de foc
Godina : 62 Location : (zlutala negde.....u mashti) Humor : Smejem se, smeh produžava život pa ću duže uživati u njemu! Datum upisa : 10.10.2007
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Ned Okt 31, 2010 5:21 pm | |
| Eufrosina Jovanu Jovanoviću Zmaju
Poštovani gospodine, Kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je u snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnosz prestupiti bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve dosad nisam znala da se kome pokloniti možem slušala sam više puta, al osećala i verovala nisam.
Ruža
| |
| | | popovac
Godina : 55 Location : Trebinje Humor : znam i ozbiljan se nasmijati Datum upisa : 26.04.2010
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Ned Okt 31, 2010 7:21 pm | |
| | |
| | | popovac
Godina : 55 Location : Trebinje Humor : znam i ozbiljan se nasmijati Datum upisa : 26.04.2010
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA Ned Okt 31, 2010 7:50 pm | |
| | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA | |
| |
| | | | NAJLEPŠE LJUBAVNE PRIČE &PISMA | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 55 korisnika na forumu: 1 Registrovan, 0 Skrivenih i 54 Gosta :: 2 Provajderi montoyaNajviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » Nega usanaDanas u 1:25 am od Kijara-brm » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 1:23 am od rouzvel » In memoriam-poznati (EX) JugosloveniDanas u 1:07 am od Kijara-brm » Sta Vas nervira na forumu?Danas u 12:55 am od Kijara-brm » Šta je to lepota?Juče u 7:52 pm od Eugen Grafvajer » CRKVA I BOGATSTVO -LICEMERJE I BEZOBRAZLUK ?Juče u 12:10 pm od Eugen Grafvajer » Samo da rata ne bude!Pon Mar 25, 2024 10:16 am od Eugen Grafvajer » LJUBAVNI HOROSKOPPon Mar 25, 2024 12:32 am od rouzvel » NEDELJNI HOROSKOP ★Pon Mar 25, 2024 12:25 am od rouzvel » Vladimir PutinPon Mar 25, 2024 12:09 am od montoya » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Ned Mar 24, 2024 11:04 pm od Danubius » VICEVI - Ovaj ne znam gde bi ....Ned Mar 24, 2024 8:26 pm od montoya » Mesec Ramadan /Ramazan... رمضان Ned Mar 24, 2024 11:31 am od justicija » Pesma Evrovizije - EurosongSub Mar 23, 2024 8:22 pm od justicija » HIT danaSub Mar 23, 2024 8:01 pm od justicija » Moja životna filozofijaSub Mar 23, 2024 7:41 am od Eugen Grafvajer » Šta trenutno slušate Čet Mar 21, 2024 9:36 pm od montoya » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Čet Mar 21, 2024 7:56 pm od Danubius » I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )Čet Mar 21, 2024 9:46 am od Eugen Grafvajer » NAŠE PRAZNIČNE DEKORACIJE U KUĆI Uto Mar 19, 2024 6:44 pm od Kijara-brm » KREČENJE I FARBANJE Pon Mar 18, 2024 4:20 pm od Danubius » LEGENDARNA VOZILA ex YU Ned Mar 17, 2024 12:04 am od Danubius » Kažite pesmomPet Mar 15, 2024 8:46 am od savo » GREJNA SEZONA stigla -čime se grejete ? Sre Mar 13, 2024 1:57 pm od Danubius » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sre Mar 13, 2024 9:34 am od Danubius » Dr ZORAN ĐINĐIĆ -prolaze godine OD UBISTVA -šta je ostalo od ideje ? Uto Mar 12, 2024 11:19 am od Danubius » SILIKONI (i druga "plastika" )Pon Mar 11, 2024 9:32 am od savo » 8 Mart - dan zena...Ned Mar 10, 2024 11:21 am od Đole » NAJGORI DIKTATORI sveta Ned Mar 10, 2024 10:43 am od montoya » SVI SVETI(Dan mrtvih) / ZADUŠNICESub Mar 09, 2024 6:29 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11609 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je kiki11
Naši korisnici su poslali ukupno 523972 članaka u 7350 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|