DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 BFuWx

DOBRO NAM DOŠLI !


DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 BFuWx

DOBRO NAM DOŠLI !


DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...

Ići dole 
+15
Lakota
Lily
Danubius
Okano
ZoxZoja
Samouka
AstrinaKomsinica
Astra
Gagica78
brunolino
Samhain
sonia
Only women
cojle
determinanta
19 posters
Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći
AutorPoruka
Danubius
Čuvar Vatre
Danubius


Godina : 63
Location :
Datum upisa : 19.01.2008

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPet Dec 10, 2010 10:21 pm

First topic message reminder :

Kolumne su gotovo najkvalitetniji deo dnevnih novina -pa hajde da ovde stavljamo one koje nam se učine zanimljivima , nevezano za autora ili temu .

Nedelja... Mihailo Medenica

Smernice za Deda Mraza

Dragi Deda Mraze, za razliku od prethodnih godina, ove ti pišem nešto ranije, koliko da se na vreme spremiš za dolazak u Srbiju. Naime, izdešavalo se mnogo toga za ovih 11 meseci, pa ne bih da te događaji zateknu nespremnog i zbune, jer ovde ludi svašta rade zbunjenima, a i u većini su, uglavnom grupisani u koalicije
Mihailo Medenica

Koalicija je inače politički korektan naziv za tešku dijagnozu - običnom narodu se u sličnim stanjima duha i svesti propisuje obavezna mera zadržavanja i lečenja, a „njima" koalicione terapije: naprednjačke, nazadnjačke, narodnjačke i demokratske, što mu u principu dođe isto oboljenje mozga, samo se leči različitim metodama... mada nema tu trajnog izlečenja.

Dakle, ove godine dolaziš (ako već odlučiš da svratiš) u državu Srbiju na čijem se čelu nalazi „prosrpski" predsednik, šta god mu to značilo?!

Dosad je bio protadićevski (dez)orijentisan, ali se nedavno deklarisao kao „prosrpski", zbog čega će najverovatnije morati ili da se izvini nekom, ili da objasni naciji u kakvom se to bunilu nalazi već dva mandata, ubeđen da mu se kabinet nalazi na Kriptonu, planeti koja je čovečanstvu dala njega i Supermena, s tim što ovaj drugi nije zaboravio da obuče kostim superheroja ispod odela, dok „prosrpski" nikako da ogrne plašt preko bratelke...

Inače, za koji dan njegovu stranku očekuju izbori za nove potpredsednike. Njih petoro. Najozbiljniji kandidati su Petrović, Pajtić, Šutanovac, Đilas i Ekrem Jevrić, ali Gospoda nikako da napusti „Farmu", što će možda dodatno prolongirati izbornu skupštinu u „prosrpskoj" stranci.

Navalio čovek na Vendi, k'o Mićun na dnevnice, pa to ti je...

Druga stvar, ako pušiš - zaboravi! Stupio je na snagu novi zakon, prema kojem smo obavezni da umiremo zdravi.

Dobro, i gladni, goli i bosi, ali aktivno gladan čovek ne ugrožava pasivno sitog, tako da glad još nije zabranjena. Naprotiv, ulaže se u njeno unapređenje, i prema nekim pokazateljima, naredne godine će u toj struci biti zaposleno još nekoliko desetina hiljada ljudi.

Hvala bogu da je broj sitih u opadanju, ne bismo znali kud ćemo sa njima.

Vodi računa šta nosiš u džaku - objavljen je rat tajkunima, a za tebe se pouzdano zna da si pohodio Srbiju i u vreme Miloševića, što ti se beleži i pamti.

Ne poriči, Deda, zna se da si zavidan imetak stekao u tim vremenima, i red je da nešto vratiš narodu.

Naravno, i Ivici onu fotografiju gde ste Sloba, on i ti u diskoteci „Madona", a Iva ti sedi u krilu, zatvorio oči i poželeo za Novu godinu: „Želim da ova izdajnička bagra nikad ne dođe na vlast - ne bih mogao da živim sa njima u istoj državi, a kamoli da vladam! Nemaju oni čoveka za „prosrpskog" predsednika, i tačka! E, da, voleo bih i novo koferče, staro mi se skroz raspalo"...

Usput, čuvaj se lovaca na glave - vitlamo Mladića za 10 miliona evra, pa nije nemoguće da te skembaju i isporuče - i ovako niko ne zna kako dotični danas izgleda.

Biće tebi „ho-ho-ho" u Sheveningenu, kad shvatiš da su te irvasi prodali. I Šainović pokušava da dokaže kako je samo bio dobri baštenski vilenjak, koga su na jednom od kongresa zavele strašne šumske vile...

Nego, kad već pomenuh irvase, der ove godine doleti s kravama, ako je ikako moguće.

U opasnom smo manjku s njima - kažu da smo ih pojeli i da mleka nema zbog naše proždrljivosti, a ne zbog ministra koji je ubeđen da pegazi postoje, i da ih je moguće pomusti kad slete na krovove zgrada...

Kao mali, izdržao je 18 minuta bez vazduha. Rekli su da neće imati posledica, ali...

Inače, za Mlađu se ne sekiraj, onaj problem je rešio sam.

Prodao je stari stančić, malo pomogla porodica, Keba pazario dve skupe pesme, Dulić mu vratio 300 dinara duga, Tomica zapretio ostavkom ako sva tri člana stranke ne daju po 100 evra, a i loš komšiluk je donekle oborio cenu kvadrata - pa mali konačno kupio stančić o kojem je maštao, kao i o cenzusu.

E, sad Toma nešto zateže - kao, neće kafenisati zajedno, niti pretakati kupus, niti će im se veš sušiti na istom suncu, ali dobro, leći će sve na svoje. Kod političara uvek legne...

To je ona bolest o kojoj sam ti pisao na početku - koalicija, ne bira ni gde ni kad udara, a ima iste posledice k'o šlog. Po narod, razume se!

Eto, to bi ukratko bilo to, za sada.

Pisaću ti još jedared krajem decembra, ko zna šta će se izdešavati.

Možda čak i rekonstruišu Vladu, pa otpuste višak portira?

A možda i obnove Kraljevo pre zime, pa se zemlja grohotom nasmeje 374. put, po Rihterovoj skali...

Mihailo Medenica










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
https://danubius.forumsr.com/

AutorPoruka
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPon Maj 30, 2011 9:26 am

Marko Vidojković - Slobodna teritorija

SVI MI KOMADIĆI

( 28. Maj, 2011.| Autor: MARKO VIDOJKOVIĆ

Đeneral se nije još ni "oladio" u pritvoru, nisam siguran ni u koliko je očuvanom stanju (čini se da nije baš), definitivno mi se više dopao u mojoj prošloj kolumni njemu posvećenoj, ali ću svejedno morati ovaj tekst da posvetim ne toliko njemu koliko njegovim fanovima. Gde je ekipa koja je bila u stanju da polomi pola Beograda, razljućena pederskim mini-paradiranjem, ista ona ekipa koja je sa đeneralom na majicama lepila nalepnice "Bulevar Ratka Mladića" preko tabli s natpisom "Bulevar Zorana Đinđića"?

Dok ovo pišem (24 sata po hapšenju), jedina sranja desila su se u Novom Sadu, kada je razljućena velikosrpska "gomilica" napala biciklistu, a onda su ih panduri sporadično drali od batina. U Beogradu nije stigla da se okupi ni gomilica, već šačica, vičući "Nož, žica, Srebrenica" i time svesrdno odmažući đeneralu u njegovoj budućoj odbrani.

Televizijske ankete otkrivaju da jedan deo "Komadićevih" fanova još uvek ne veruje da je ovaj zaista dolijao, ali šta to znači? Da li će se, kad im konačno sine da je poslednjem velikosrpskom snu konačno došao kraj (prema čemu bi Goran Hadžić mogao da bude nešto kao blaga jutarnja erekcija posle poslednjeg velikosrpskog sna), podići kuka i motika i uraditi šta? Napasti novog biciklistu? Ili hrvatsku zastavu? Ili nekog za koga im se učinilo da je peder?

U ovim situacijama jasno se vidi kolika je moralna beda u kojoj smo se konačno i udavili. Svi putnici koji su plutali u bušnom čamcu srušenih srpskih snova kojim je upravljala Koštuničina vlada, poput Crne Gore, Mladića i Kosova, sad su utopljenici. Kapetan Koštunica zapalio je sa čamca na Gornji Dorćol, a novi kapetani jurcaju na Evropskoj uniji fensi gliserom u kome ima mesta samo za njih, ne i za narod, a poslednjeg velikosrpskog utopljenika Milorada Komadića gledaćemo u njegovoj novoj javi, haškom TV ekranu.

No, vratimo se onima koji su prekjuče ostali bez svog poslednjeg idola. Setimo se kako su bili srčani kad je hapšen Šljivančanin, setimo se kako su bili kilavi kada je uhapšen Karadžić i zapitajmo se gde su se zavukli sad kad je uhapšen Milorad Komadić. Da li im je jasno da je bilo kakav agresivni protest protiv ove neminovnosti besmislen? Da li im je jasno da će ovog puta, ako nešto pokušaju, realno popiti preko pičke, a ne kao onomad, kad su zamahivali praćkama na pedere?

Da li je hapšenje "srebreničkog kasapina" zapravo bio onaj dugo očekivani metak u glavu siledžijama koji su za sebe rezervisali patriotizam i ograničili ga na maltretiranje "jebiguza", onih koji navijaju za drugi tim (pod uslovom da su malobrojniji i slabije naoružani), iživljavanje nad pripadnicima drugih veroispovesti i paljenje njihovih bogomolja, odnosno maltretiranje žene kod kuće uz dobru kapljicu?

Upravo sam dobio informaciju da su radikali zakazali miting za sutra u sedam uveče, što znači da će izbacivanje iz "Velikog brata" dobiti konkurentan zabavni ulični program, koji se svakako neće završiti ni oslobađanjem Mladića, ni rušenjem Tadića, ali će se možda završiti lomljenjem ponekog izloga, trolejbusa i mlaćenjem svoje nežnije polovine po dolasku kući.

Vlast je pripremila pendreke, suzavac (možda i poneki gumeni metak ako se "srpskoj mladosti-ludosti" usijaju glave preko predviđene temperature), elektronske narukvice i poučena onim što je videla na gej paradi, poručila ozlojeđenim rasutim komadićima velikosrpskog sna: "Čekamo vas".

Naoštrimo svoje daljinske upravljače i budimo spremni da se svakog trenutka sa direktnog prenosa ničega na beogradskih ulica prebacimo na napetu atmosferu u košutnjačkoj šumi, pred izbacivanje najnovijeg ukućanina.
Nazad na vrh Ići dole
determinanta
Matematički kompleksna



Datum upisa : 06.01.2008

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPon Maj 30, 2011 12:11 pm

Dobro što Komadić nije "Komadić koji nedostaje" (org. "The Missing Piece Meets") od Shel Silverstein, bilo bi bruka!
Odlična kolumna.
Nazad na vrh Ići dole
http://www.tagged.com/determinanta
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyUto Maj 31, 2011 5:37 pm

Isidora Bjelica - Bez dlake na jeziku
SODOMA, GOMORA I SRBIJA

| Autor: Isidora Bjelica

Mislila sam da vam ove nedelje predočim bizarnu priču o tome ko sprečava filmske autore koji su dobili pare od gradskog fonda za film da ih i upotrebe, ali zbog šokantnih događaja moraću to da ostavim za sledeću nedelju. Naime, ovo sa kresanjem kučeta, ova vest da je penzioner, i to pred unukom, seksualno opštio sa kučetom jezivija je čak i od onog što trpe filmski autori u Srbiji. Kao što znate, nesrećna unuka je odmah pozvala komšiju, koji je onda i prepričao ovu bizarnost vaskolikom auditorijumu, pa su se mnogi pitali šta bi poslovično mirnom komšiji i dobrom majstoru...

Ovaj slučaj, javno priznanje penzionera o sodomiji, otvorio je niz pitanja. Šta se to dešava s nama? Zašto raste broj devijantnih? Ako ste zaboravili, nedavno smo imali slučaj mladog Kragujevčanina koji je „jeb’o ježa“, ali i doslovno. Naime, na nagovor vračare, on je prvo polio ježa vrelom vodom, popio njegov urin koji se tom prilikom izlučio, a posle prešao na seksualno opštenje sa istim, ježom, mislim!

Nije jasno šta je penzionera nateralo da flipne i nasrne na kucu, ali ovaj mučenik je to sa ježom radio u terapijske svrhe jer je imao probleme sa potencijom, pa mu je ovu bizarnu terapiju sugerisala pomenuta vračara. Umesto da uzme „vijagru“, on kresne ježa. Kada je krvav i isečen doveden u bolnicu, ceo slučaj je izašao na videlo.

Slučajevi sa kucom i ježom nisu usamljeni. Baš kao u legendarnom Olbijevom dramskom delu, imali smo i slučaj odbeglog muža zaljubljenog u kozu, a na internetu je apsolutni hit izvesni pervert Marko, koji detaljno objašnjava kako je pedeset puta „opalio“ dedinu kobilu i kako mu je to bilo „fantastično“ (?!) iskustvo, što i drugima preporučuje. Ako se setite slučaja iz zoološkog vrta kada su manijaci nasrtali na labudove, a zebra dobila sifilis, pa je moj drug Vuk Bojović morao da ih spasava, e onda se postavlja pitanje šta se to zapravo dešava i otkud sodomija, najstarija seksualna nastranost, odjednom počinje ovako naširoko da cveta kod nas Srba?

Jadne mi žene, kao da nam nije bilo dovoljno što je sve veći broj muškaraca po novim globalnim principima legitimno izabrao isti pol, nego sada imamo sve više primera totalnih devijacija da muškarci različitih godina nasrću na koze, ovce, svinje, o kučićima i mačićima da ne govorimo. Jedan od najpopularnijih viceva poslednjih godina je onaj kada Mujo dolazi kući i ispod miške nosi ovcu. Fata sprema večeru i gleda u Muju s ovcom, a ovaj kaže: „E, ovo ja jebem kad tebe boli glava!“ Kad šokirana Fata zausti nešto da kaže, Mujo kaže: „Fato, tebi se ne obraćam.“

Iskazano je kroz vic, ali zapravo ovo je verno svedočanstvo o tome dokle su došli odnosi muškaraca i žena u ovom društvu. Koliko će zaista normalnih frajera ostati kada se svi ovi pacijenti rasporede po mačkama, psima, kobilama, labudovima, svinjama i drugim životinjama?! Nedavno je jedna ugledna dama zatekla svog supruga u neugodnoj pozi s mačkom, a jedan poznati pevač kažu previše pažnje iskazuje svom psu. Šta se ovo za ime božje dešava i gde je kraj perverzijama? Postajemo li mi nova Sodoma i Gomora i da li je to posledica opšte krize, nemaštine i jada, ili zračenja, ili smo prosto zaista došli do dna, to jest metaforički jebali ježa, pa je sve više onih koji to žele i bukvalno da demonstriraju?
Jeza...
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPet Jun 03, 2011 9:04 am

OČARAVANJE

Nisi primetio tu prenaglašenu potrebu za fasciniranjem? Nizanje šala, gotovo histeričan humor, iščekivanje reakcije, ogledanje efekta u očima nas koji to slušamo? Znaš, sve to krije veliku, suštinsku nesigurnost.

Znam. Odgovaram analitičnoj sagovornici u sebi. Zapravo ćutim. Znam i ne zanima me. Kakav bi čovek ustvari bio ukoliko bih nesigurnost smatrao dovoljno velikim grehom za odustajanje od nekoga? Nesiguran mi zvuči kao najverovatniji mogući odgovor. Tu se krije draž i opasnost prepoznavanja. Platon se jako plašio toga kako bi se na njegovu idealnu državu odrazilo to ukoliko bi vojnik počeo da krekeće kao žaba ili još gore ukoliko bi u nečijoj „scenskoj“ boli prepoznao svoju sopstvenu?


U svakodnevnim susretima sa ljudima, od chit-chata to ozbiljnih sudara, realno i virtuleno, ne mogu da prestanem da razmišljam o toj velikoj podvali. Veća je mogućnost da sretnem čoveka koji ne zna kuda je zapravo krenuo, nego čoveka koji je potpuno oslobođen nesigurnosti u ono nešto lično. Samoprocena, vera u ono što znaš, umeš i možeš, taj neprestani rolerkoster, vratolomije sa sopstvenim snagama, željama, projekcijama. Kako se ogledam u tebi? Prepoznaješ li moju vrednost? Hoće li me taj nezainteresovani pogled srušiti? U suštini, boli koliko je banalno. Ali to smo mi, to je naš trenutak, naša kultura. Surova podmetačina jednog velikog projekta.


Ne mogu drugačije da posmatram nesigurnost nego kao dobro osmišljen i neverovatno uspešan projekat, zamešateljstvo raznih industrija – modne, farmaceutske, industrije tela, lepote, a potom uspeha skrojenog između ostalog i na ovim parametrima. Gde je razlika između rigidnosti crkve koja ne savetuje već naređuje, bukvalno te bije regulama - „To je porodica! To je sreća! To je ljubav!“, pa prevedno u otužne parole njenih besnih pasa u civilu- „Ponos je kad posmatraš svoju decu kroz prozor kako zagrljeni idu u školu i vraćaju se recitujući duhovne pesmice, a ti sa ženom spremaš večeru i punog srca slušaš vitlanje veš mašine“ i rigidnosti promotera savršenosti koji te šibaju sa svake trafike ili telešopa refrenima - „Savršeni trbušnjaci do sledećeg petka, tačno u podne, ili nikada nećeš biti frajer“, te - „Ukoliko ti čista penetracija bez predigre ne traje 65 minuta i ni sekund kraće, kompletna si nula“, sve do onog „Don't touch my breil“.



Ne brinem toliko za nas koji već cepamo četvrtu deceniju, jer ukoliko se do sada nismo „izdilovali“ sa sobom (ej, zrelosti!) onda nule stvarno i jesmo, ali kuda sa ovom decom stišnjenom između veroučitelja i bilborda? Pa opet koliko je lepše i tačnije sve to sagledati kao neizmerno bogatstvo. Kao čitav niz mogućnosti... I zvuk veš mašine i breil na lepoj ruci. Zamisli zgradu. Zamisli njene prozore u suton. Na jednom je neko poput mene sa laptopom u krilu, na onom iznad majka češlja devojčicu i obraća joj se osmehom, i to je poezija za sebe, razumljiva iako uzvišena...tu levo je starac koji ne želi da ti otkrije u kom pravcu gleda, jer je to je samo njegovo, pa bilo sačuvano, oteto ili jednostavno - jedino preostalo i u tom nekom, nemom dostojanstvu, ti ga smeštaš u Vijonovu baladu...I dalje u nedogled...



I zbog svega toga sedim i puštam osobu preko puta da me fasinira ako joj to već nešto znači. Jasno mi je da tu nije reč o nekakvoj mojoj posebnosti, ja sam slučajna, a ne privilegovana meta. Volim tu požudu u očima, tu strast da se ostavi utisak. U našem bestrasnom vremenu, u predozirnosti gorčinom, strahom, cinizmom, najpovršnijom ljubavlju prema sebi, i to je nešto. Uostalom, gde se dede velikodušnost, galantnost, širina, prevedeno u ovaj opori udžbeničko-pamfletski jezik – tolerancija?



Imam vremena, imam i razumevanja. A možda sam i poželeo da budem fasciniran sa punom svešću o tome da je fascinacija kratka, površna i prolazna, a potreba za njom zamena za stvarno životno iskustvo? Ne moram da budem poštovalac. Hajde malo da budem fan. Fanovanje je čarobno u svojoj infantilnosti. Suštinski bezazleno. Direr se poštuje i voli, Džastin Biber se obožava. Ne može se biti fan Šekspira ili Čehova, ali se može ošišati kao Lady Gaga. Za Ratka Mladića ne znam. Po ovoj logici, ne brinem za njegove fanove, ali se njegovih poštovalaca bojim.



Fasciniranje mora da se pumpa, da se održava, da zadovoljava stalnu glad za novim pa bio to novi skandal, nova pesma, nova naslovna strana sa etiketom - dramatično. Poštovanje se teško osvaja, ali se podjednako teško i gubi.



Proveo sam noć u očaravanju. Bez razmišljanja o tome da li će se to sutra kapitalizovati, izroditi u nešto. Oprostio sam nesigurnost, odbio sam čak i da je primetim. Hteo sam samo jedno – da budem u tome dok se zavesa ne spusti. Da ne budem analitičan, već samo prisutan. Pristojna i zaintersovana publika. Ona koja ne upire prstom u naprsla mesta. Koja se ne povlači na njihov prvi nagoveštaj. Koja u njima ne nalazi opravdanje za sopstvene praznine.



Postoji ta čarobna, filozofska formula koja se zove – bezinteresno dopadanje. Iščupano iz konteksta, primenjeno na neki slučajni komadić života, to razumem kao mogućnost naklonosti, pa i ulaganja u nekog (koje ne mora da bude epsko i da mobiliše sve snage, ali može mnogo da znači) bez onoga „ja“ u čitavom pokusu. Bez predračuna, bez profita, bez vajde, bez misli o sebi. Na ovom đubrištu od civilizacije, koje nas ne uči da komuniciramo već da odmeravamo snage, da zarad sopstvene nadmoći ili iluzije o njoj, prvo prepoznajemo slabost na licu preko puta, to je istinski uzvišeno. Do te mere da ponekad i sam sebe fasciniraš. Ali o tome treba razmišljati kasnije.

Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySub Jun 04, 2011 10:17 pm

Зоран Христић

Власник контејнера

Ови што живе у околним вилетинама сигурно нису дошли до њих путем тендера

У смирај дана, обично, кренем у шетњу с намером да се опустим после напорног рада. Иако сам навикао да се у земљи Србији често нађем у средишту надреалних призора сиромаштва, нисам могао ни да сањам призор који сам угледао на углу једне улице у елитном делу престоног града.

Два сиротана, један старији, други млађи, на расклиматаној справи која је некада била бицикл, жучно су се расправљали око једног јединог контејнера за одлагање смећа, што је лепши назив за ђубре. Само што се не потукоше оруђем за рад: штаповима који им служе за чепркање по контејнеру, односно по његовом ,,богатом” садржају, с обзиром на то да се налази у тајкунском крају и да га штите накострешене сигурносне камере у близини ,,објекта”.

Старији од њих двојице тврдио је да је то искључиво његов дугогодишњи контејнер, другим речима да је он једини власник тог ,,објекта” и да не дозвољава да му дођоши чепркају по ,,власништву”, јер у земљи Србији ова нова врста власништва представља питање опстанка многих људи. Млађи човек није одустао од контејнерске борбе па је посегао за флашом у којој је био гутљај вискија заостао од препијених, околних, газда. Занемео, стајао сам као укопан пред призором туге у којој и сам учествујем својим присуством. Да бих умирио ове несрећнике, усудих се да запитам старијег човека да ли је претходно био расписан тендер за власништво над контејнером? На мој ужас човек крену ка мени са ,,оруђем за рад”. Међутим, врло смирено ми је објаснио да је он, нажалост, образован човек, да није пијанац, јер не би дозволио да му колега попије гутљај вискија, да зна шта је тендерисање и да ови што живе у околним вилетинама сигурно нису дошли до њих путем тендера, осим ако постоји тендер за отимачину, а вероватно су се ,,уграђивали” у тендере које су сами расписивали. Затим ми је старији човек, уз наклон, пружио штап и рекао: ,,Господине, послужите се!” Захвалио сам и пришао контејнеру који је стварно био ,,садржајан” и пун обести околних станара.

Бициклиста, уз шкрипу расклиматаних точкова, оде да нађе, ако их је још преостало, свој контејнер. Ја, затечен, са штапом у руци и ,,изобиљем” у контејнеру, само што не узех пола хлеба јер, како ствари стоје, и та полутка полако али сигурно достиже небеску цену, примерену ,,небеском” народу.

Ако се призори оваквог живота у Србији наставе, ја присуствујем ,,светлој будућности”.

Као да изнова чујем како цео стадион Звезде скандира: ,,Помози Боже, помози Боже”. А тада је Пикси изводио само један обичан корнер.
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySre Jun 08, 2011 9:12 am

Kolumna Borisa Dežulovića | utorak 7.06.2011
Dani ponosa i slave Croatia Airlinesa
| Boris Dežulović

Dragi mladi prijatelji, ne dopustite da vas zavedu privlačna obećanja lakoga uspjeha, načinu života koji daju prednost izgledu, na štetu nutrine, rekao je Sveti otac Benedikt XVI mladima na Trgu bana Jelačića. “Ne popuštajte kušnjama da se pouzdate u posjedovanje, u materijalne stvari, odričući se slijediti istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu, kamo vas Krist želi povesti”, poručio im je papa: “Dopustite da vas povede u Božje visine!”

[You must be registered and logged in to see this image.]



Prastara je ta stvar s “lakim uspjehom”, “posjedovanjem” i “materijalnim stvarima” nauštrb “nutrine” i “istine”. Papa koji nosi crvene Pradine cipele i skupocjene Moreschine mokasinke od klokanove kože zna valjda sve o tome. Pretpostavimo za potrebe ovog ogleda čak i da je vanjska manifestacija raskoši u službi posredovanja “nutrine”.

Pretpostavimo i da je Crkva u pravu kad pretpostavlja kako je njeno stado obična stoka koja Riječ Božju ne bi shvatila ni prihvatila kad bi je tumačio neki bosonogi asket u dronjcima umjesto u svili i kadifi, i na magarcu umjesto u papamobilu. Pretpostavimo da je “slijediti istinu” lakše kad “istina” korača u Pradinim cipelama. Pretpostavimo dakle da “način života koji daju prednost izgledu” u tom slučaju ne ide “na štetu”, već izravno u korist “nutrine”.

Zašto, međutim, ta ista “istina” živi “život koji daje prednost izgledu” i onda kad taj izgled nitko ne vidi, dakle kad “izgledom” i “materijalnim stvarima” ne osnažuje Riječ Božju? Milijun je svakodnevnih primjera, evo jednog nasumičnog.

Avion Croatia Airlinesa kojim je papa Ratzinger otputovao iz Zagreba u Rim preuređen je specijalno za tu priliku, cijeli timovi inženjera i tehničara danima su u hangaru na Plesu preuređivali Airbus 320 u leteći papamobil, povadili sjedišta iz business klase i sklopili mali, ali raskošni papinski salon, samoborska tvrtka Kristal izradila je posebnu seriju kristalnih čaša za vino, karlovački Kordun specijalni komplet pribora za jelo, katering je krcao raznovrsne delicije i sanduke vrhunskih vina, polomili su se ljudi iz Croatia Airlinesa i državnog protokola da Airbus pretvore u papavion, a sve za - šezdesetak minuta leta.

Za jedan beznačajni sat u životu Svetog oca, u kojemu neće predvoditi euharistijsko slavlje niti svjedočiti “istinu koja ide dalje, poput visoke zvijezde na nebu”, već samo “Božjim visinama” putovati od točke A do točke B.

- Poštovani putnici, dobrodošli na let Croatia Airlinesa na liniji Zagreb-Rim – govorio je glas iz zvučnika dok je lijepa stjuardesa pred Poštovanim Putnikom izvodila onu pantomimičarsku točku sa smješkanjem i mahanjem rukama.
Kuckaju čaše

- Izlaz za slučaj opasnosti nalazi se u Vašoj iskrenoj, čvrstoj vjeri i ustrajnoj molitvi Gospodinu Bogu Ocu Svemogućemu. Podsjećamo vas da je pušenje zabranjeno tijekom cijelog leta.

Jedva su dočekale stjuardese da se ugasi onaj znak za obavezno vezivanje, pa se razletjele avionom gurajući kolica puna mediteranskih specijaliteta i arhivskih vina, uz plemeniti zvuk kuckanja kristalnih čaša.

- Hvala, ne bih ništa – rekao je kratko Sveti otac, pa se nekako raznježio vidjevši razočarane poglede stjuardesa. - Dobro, može kikiriki i čaša vode.

Cijenu cijelog tog historijskog putovanja nije teško saznati, dovoljno je da nazovete Croatia Airlines i pitate ih koliko bi koštalo da isprazne let za Rim za vas i nekoliko prijatelja, novac nije u pitanju, samo vas zanima koliko bi stajalo da za taj let izvade sjedišta u business klasi i urede luksuzni salon s kateringom iz Esplanade. Bit će drago ljudima u Croatia Airlinesu, nemojte sumnjati u to: prošlu su godinu završili sa stotinu i šezdeset milijuna kuna u minusu.

Papa je, međutim & naravno, sve dobio mukte, a koliko je poznato nije se nešto ni bunio zbog cijelog tog preseravanja. Cijena, uostalom, ni za Crkvu u Hrvata, ni za Airlines u Hrvata - a ni za ovaj ogled - nije važna. Nije važan ni taj jedan let.

Primjera besmislenog rasipanja novca ima bezbroj, ovo je samo jedan od njih. Joseph Ratzinger nije imao pojma, niti je morao imati, koliko se ljudi polomilo i koliko je novca potrošeno da bi on sat vremena drijemao u avionu pretvarajući se da kontemplira.

Što se njega tiče, on je mladima održao nadahnutu propovijed o “kušnjama materijalnih stvari na štetu nutrine”, poručujući neka “dopuste Kristu da ih povede u Božje visine”, a onda bez osobitih nesporazuma sa samim sobom dopustio Kristu da ga povede u Božje visine s kristalnim čašama, šampjerom al forno i sandukom Miloševa Stagnuma iz 2003.

Letjeli su avionima Croatia Airlinesa razni celebrityji, premijeri i predsjednici, pop zvijezde i ruski tajkuni, svijet dakle koji po definiciji “daje prednost izgledu”, “lakom uspjehu” i “materijalnim stvarima”, sve “na štetu nutrine”, ali ni za jednog zrakoplov nije posebno uređivan: u leteći salon, divnog li paradoksa, preuređen je samo za potrebe jedinog od svih celebrityja na čitavom svijetu koji po definiciji ne mari ni za izgled, ni za laki uspjeh, ni za materijalno, već za duhovnu “nutrinu”.
Policijska racija

Papa, kao i njegovi niži oficiri, nije od našeg svijeta. O njihovoj se “nutrini” brine udvorički katering o trošku smrtnika koji sa beštekom u prtljazi ne mogu proći već i aerodromski checking. Naši životi, u strogo teološkom smislu, ne vrijede isto. Dan-dva prije papinog dolaska – samo još ovaj primjer – policija je od stanara u zgradama na trasi papamobila oduzela više od tisuću komada vatrenog oružja!

Zagrepčani svih ovih godina žive u njihovu susjedstvu i prolaze ulicama kojima je prošao papa, ali nikad policija nije napravila raciju i oduzela sve te duge i kratke cijevi. U cjelokupnoj povijesti Vatikana nijedan papa nije u Hrvatskoj ubijen vatrenim oružjem, istodobno svake godine od metka pogine tridesetak Hrvata, pa ipak je tih hiljadu pištolja i pušaka oduzeto samo dok je u državi boravio Sveti Otac.

Po istom onom divnom apsurdu, jedini od svih na nišanima cijevi duž Ilice i Ksaverske ceste koji po definiciji ne mari za svoj zemaljski život.
I koji, kad mu dođe vrijeme, neće čekati redovni let i stajati u redu za checking, već će u Božje visine luksuzno preuređenom business klasom.

Slobodna Dalmacija


Hm, sa ovim Dežulovićem bih se rado kolumnirala.
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySre Jun 15, 2011 8:38 am

Не причај са њим, набоди га

antioksidant RSS / 12.04.2011.

Искрено, горње стихове сам певао више пута у животу. а и "судијо кретену, јеб`о сам ти жену" и "носи говна напоље" (док неког "повређеног" на носилима спорим кораком носе до ивице терена где ће он одмах скочити на ноге лагане и потрчати натраг у игру којој је одузео пар секунди превијајући се). осећам потребу да нагласим да сам увек тако нешто певао из зезања, не мислећи озбиљно. ово говорим, не због судијине жене коју нити сам видео, нити сам јебао већ згађен контекстом у којем сам скорије чуо насловну строфу.

а контекст је следећи - дечија утакмица (небитно је који је спорт у питању, небитно је годиште деце - далеко је испод тинејџерских годишта) а "навијачи" који су тако здушно "пружали подршку" су наравно - родитељи. или боље рећи "родитељи".

тих дечијих турнира у разним спортовима има на све стране. поента је (теоретски) бављење било каквом спортском активношћу, ради правилног развоја (и физичког и психичког). поента је (теоретски) у великом броју деце која може да потрчи, зна да плива, клиза, скија... али та поента је сасвим теоретска. на крају се дође до "носи говна напоље". на крају остаје ужасан притисак да је победа једино што је битно је данашња победа под било којим условима, на било који начин.

згрожен сам.

Згрожен сам притиском, згрожен сам тим лажним такмичарским духом, згрожен сам одсуством било какве жеље да дете буде здраво, покретно, весело, друштвено... одсуством било какве жеље да дете за 20 година одрасте у слободно, разумно, хумано биће... све што је битно је данашња победа под било којим условима, на било који начин...

не. то није такмичарски дух. јер победници такмичења су они који за 20 година буду дизали трофеје. не они који данас, по сваку цену победе клинце из суседне улице.

не. то није спортски дух. јер спортски дух подразумева фер плеј и поштовање противника. прихватање пораза и тражење правог и јединог такмаца само у себи.

не. то није mens sana in corpore sano. јер проналажење здравог духа у здравом телу на индивидуалном нивоу подразумева да не постоји префорсирање организма који расте а на колективном подразумева да што већи број деце буде физички активан, а не селектирање четворогодишњака.

Моја другарица има сина пубертетлију који много воли фудбал. али да га игра. не занима га да седи заваљен у фотељи са пивским стомаком, глумећи селектора. али није талентован. не може да пронађе клуб у ком би тренирао. не постоји аматерски, рекреативни клуб у коме би се скупљали и тренирали људи заинтересовани за дружење, трчање, шутирање лопте а апсолутно незаинтересовани за победу у финалу купа шампиона. нема. не постоји. нијe у "систему"...

здравље нације my ass. Толики политичари по управним одборима клубова а срчана обољења нас косе као куга средњовековну европу. док год се јуре медаље и сликања маши се поента mens sana in corpore sano. све је само гребање о туђе победе, сликање са шампионима, док су будући људи остављени сами себи...

Али да се вратим ја на ове "навијаче" с почетка приче. лепа је и корисна ствар што се деца баве спортићима (тенис је хит бр1 у последње време што опет говори нешто) али да би деца добила пуну меру позитивних ствари а била заштићена од негативних неопходно је сачувати забаву у дечијем спорту. за децу бављење спортом подразумева добру забаву и добру клопу после утакмице. победе и порази имају сасвим другачије значење у њиховом свету... осим ако им одрасли не наметну сопствену матрицу. а није циљ направити спортску каријеру већ створити услове за лепо, забавно, подстицајно одрастање...

Или би то бар требало да буде циљ?


Изгледа се код нас од малих ногу "спортски" учи да је човек човеку вук.
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPon Jun 20, 2011 8:29 am

Životna radost


Sreća i ljubav se ne dobijaju uvek na dar, mnogo češće se otkrivaju naporima duha. Ljudi koji umeju da osmisle obesmišljeno, da izleče bolesno, da izmame osmeh na licu tužnih, da vrate nadu razočaranima - mogu biti srećni što su rođeni. Činiti druge srećnim ispunjava im srce. Njihov život nije uzaludan. A kada jednog dana dođe vreme da odu, nema za čim da žale. Životni elan im je dao snagu da nikada ne klonu. Nije važno da li su živeli u siromaštvu ili bogatstvu, u carstvu hladnih zima ili žarkih leta, u materijalnoj oskudici ili izobilju, njihov bogat duhovni život i vitalan elan su ih učinili otpornim na sve loše izazove.
Zanemariti vitalni elan i velike kreativne potencijale mladih ljudi, željnih znanja, nadmetanja i samonadmašivanja, veliki je greh prema mnogim talentovanim ljudima kojima naša zemlja nije pomogla da se školuju i da po završetku studija ostanu u svojoj zemlji i pomognu njenom razvoju kako bi se priključila tehnički razvijenijim državama. Naravno, na doživljaj životne radosti utiče i psihosocijalna klima u zemlji, koja pruža mladima mnogobrojne šanse za njihovo samodokazivanje, osećanje prihvaćenosti i iskazana briga za kvalitet njihovog življenja. Ovo kod mladih stvara osećanje sigurnosti i brige društva da od njih stvori kreativne ljude. Međutim, nezainteresovanost za mlade ljude, otpuštanje stotina hiljada ljudi sa posla i nezainteresovanost za njihovu sudbinu stvara od njih desperadose i osobe sklone kriminalu, jer se jedino takvim načinom može preživeti u zemljama u kojima se ne misli na budućnost. Ovo je greh ne samo prema tim mladim i mlađim ljudima punim energije i životnog elana već i prema zemlji iz koje su ponikli. U stanju beznađa svoj elan će ponuditi drugima.
Optimizam, vedrina, smirenost, duhovitost, sigurnost i ležernost sigurno nisu vezani uz genetsku formulu. No, isto tako je sigurno da se takva stanja majke prenose onom nevidljivom vezom koju simbioza dva bića tokom trudnoće stvara, a koju će neko nazvati intuicijom, božjim darom, biologijom, sve dok neko novo naučno otkriće ne skine koprenu tajanstvenosti i na svetlost dana iznese konkretne uzročno-posledične veze nečeg do tada misterioznog. Tako pomalo padaju poslednje tajne čoveka od kojih je još najveća njegova duša.
Priznajem da i pored nepodnošljive ružnoće Zla, ja i dalje, možda naivno, možda beznadežno, verujem u mit o poljupcu, ili, ako hoćete, o ljubavi kao metodologiji borbe protiv Zla. Bez obzira na to što se najstrašnije slutnje ostvaruju i što tamna i ružna senka Zla natkriljuje našu nesrećnu planetu i na kraju milenijuma, ja i dalje verujem u svetlost na kraju tunela.
U našem narodu, i pored svih nedaća koje dolaze spolja ili iznutra, mnogo više iznutra, jer mi smo nejedinstven i nekoherentan narod, podeljen između sebe, trenutno na trista partija i stranaka, pa, prema tome, smo i sami sebi najveći neprijatelj, ipak, verujem u neki prirodni ili istorijski samoregulišući princip, koji se u najtežim trenucima, kakvi su trenutno aktuelni kod nas, uvek pobrine da iznedri novog harizmatskog i mladog vođu, neuprljanog i čestitog, koji spasava narod od sigurne propasti.
Čovek na koga mislim ima viziju, čovek ove kaldrme na kojoj se školovao i učenik Prve muške gimnazije, i udisao miris beogradskih dorćolskih lipa, koje danas i njegove ćerke, šetaju - udišu je, koji će morati da vrati Srbiji dostojanstvo, ovom gradu dušu i romantiku, svu lepotu koju je nekada zračilo kao zaštitni znak grada na dve reke!
On je tu, samo ga definitivno treba prepoznati. Dati mu svoj glas (nadam se da mu je većina dobronamernih posebno mladih čestitih ljudi dala). I, eto šanse za Srbiju, za narod koji je u ovom trenutku, izgleda, sve bitke pogubio. To je čovek koji nam može vratiti veru u sebe i radost, životnu radost. Posle svega što smo doživeli i preživeli, zaslužili smo, ako ne mi, onda naša deca, da osetimo radost življenja u slobodi i miru, jer smo ljudska bića.
Da li će ova vlast doneti jedan optimizam, nadu da nam deca očekuju bolju budućnost, da se oboleli i stari dostojanstvenije leče i žive, ne samo održavajući goli život već kao nadgradnju zasluže kvalitetnije življenje! Mogu li se strasti usmeriti ka boljitku, evropskim ciljevima, dostojanstvu koje kao nacija jednom moramo zaslužiti i dobiti zasluženu pravičnost, čestitost jer sve to mora već jednom zameniti iznurivanje, duhovni ponor, poniženost, ispošćenost našeg naroda.
Mladost, lepota, radost življenja! Postoji li tajni recept za uspeh Ili još bolje, kako sačuvati i razviti ta stanja duha uprkos godinama koje nikoga ne štede Jednom rečju, kako očuvati lepu mladost.
Mladost i lepota zajedno učestvuju u radosti življenja. Ali, mladost je ograničena - ona nestaje, tako brzo, suviše brzo! Zato ova mlada generacija nema vremena za čekanje.
Valjda će se obećani evropski put ostvariti, pa ćemo prestati da spominjemo kriminal, siromaštvo, gladnu decu, nezaposlenost, pa će mladi početi da gledaju neko drugo nebo sa čistijim kiseonikom i mirisom lipe u okruženju koje će biti bez agresije, mržnje, zavisti, ubijanja …
U jednom od prethodnih uvodnika citirao sam jednog psihijatra, prijatelja sa Dorćola: „Istina je da je, u današnje vreme, sve demistifikovano. Osim onih koji demistifikuju, inače ne tako nevinim kao što se prikazuju."
Tada sam zaključio: „Na svu sreću ostaje mladost, koja, sama po sebi, nema godine, jer se definiše kroz plemenitost, entuzijazam, ulaganje u lepo, dobro i istinito. Za svakog čoveka i za svaku civilizaciju, to je veliki izazov koji se uvek mora prihvatiti. Budimo mladi u duši i srcu! Trenutak je presudan za ovaj narod, za ovu mladost."


D.Gregorić


Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa



Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySre Jun 22, 2011 11:27 am

"Noli turbare circulos meos! "

”Ako imaš veze sa mudrošću...”

"Koliko u Sunca krava i bikova ima, izračunaj stranče,
Napregnuvši um, ako ti je zaista svojstvena mudrost.
Kolika se stoka isteruje u doline Sicilije vlažne?
Šarena stada je imao sjajan bog,
Na broju četiri: od njih je jedno - kao sneg belo bilo,
Kod drugih se crnim prelivom belesala masna vuna,
Mrko je treće stado, šareno - četvrto. U svakom
Stadu bio je veliki broj plemenitih bikova.
Ovako ćeš izračunati bikove: da bi našao broj belo - snežnih
Od crnih oduzmi polovinu i trećinu,
Dodaj im zatim sve mrke (uzmi sve to u obzir!)
Četvrtina broja crnih bikova jednaka je petini
Šarenih bikova, ako im se doda broj mrkih.
Broj šarenih, najzad (onih koji su preostali ),
Bio je jednak šestini i sedmini belo - snežnih,
Ako im se dodaju svi mrki bikovi.
A ako zaželiš krave da izračunaš dobićeš evo šta:
Broj belih krava jednak je trećini sa četvrtim delom
Celog crnog stada (bez ikakve greške).
Broj crnih krava jednak je četvrtini
Šarenog stada, ako tome delu dodamo i peti deo
Onih koje su s bikovima pasle zajedno na istoj livadi.
Zbir šarenih krava bio je jednak po broju
Petom delu sa šestim delom mrkog stada.
Broj mrkih krava jednak je polovini od trećine
Zajedno sa sedminom broja belog stada.
Ako izračunaš koliko je tamo svega bilo stoke,
Koliko je na livadama paslo mesnatih bikova,
Koliko krava muzara i koliko od svake boje,
Niko te više neće nazvati neznalicom,
Ali i u mudrace te neće ubrojiti,
Ako uzto ne izračunaš i različite navike bikova:
Ako se pomešaju crni bikovi sa belim stadom,
Oni će u polju zauzeti pravi kvadrat
Širine jednake dužini, i ova bezbrojna masa
Popuniće čitavo polje Trinakije
Ako se pak pokupe zajedno svi mrki i šareni
(A ostali će zasebno pasti,
Ili, je isto ako im dođu i svi ostali),
Tako da u prednjem redu stane jedan, a zatim
U svakom daljem redu sve više, imaće figura,
Koju svi oni popunjuju, tri strane:
Umeš li sve to da nađeš i duhovnim pogledom
Da obuhvatiš veličinu stada i drugima da preneseš,
Gordo koračaj napred, kiteći se velikom pobedom:
Znaj da si, prevazišavši druge, po mudrosti prvi ti."

Arhimed
***
... iz arhiva ...tragom

( bilo bi lepo kada bi mogli da ih učinite dostupnim: onima koji će razumeti o čemu pričam)

... Čoveku, prijatelju, muzičaru ( iz bande) , uz čiju svirku sam dočekao mnoga jutra , , a da često nisam morao da platim pesmu...jbg, kad sam imao ja, imali su od mene i oni,
ali nisam dao da mi kradu strofu...
dok su mi pevali ...

Scena:

' 90-tih, prošlog veka ...novembar...kao da će sneg...ružno , hladno, , onaj osećaj da je sve prljavo od smoga, vlage... benzinska pumpa kod Mlekare, red skreće u Partizansku pa skoro do Temerinske... oko 2 km +-...par metara...


čeka se cisterna...pada veče, čekam već dobrih pet sati...


osatvio auto kod semafora , ubacio u brzinu, povukao ručnu( predostrožnost, da ne izguraju auto dok nisi u njemu -


( katastrofa to mii se već dešavalo . zapamtim gde sam ostavio auto , dođem kasnije , posle dva tri sata, a on izguran skroz u p ...) ...


jedan poznanik , je dogurao još pre nedelju dana , neispravnu Ladu na ulazu u pumpu, pa kad god stigne benzin na pumpu , njegova kola su negde 14,15, po redu ...i posle napuni izvuče benc, pa kad se rasčisti gužva, sutradan ponovo parkira na istom mestu, i čeka sledeću priliku, otprilike svakih 6-7 dana
šta sve neće smisliti...


ostavim auto, idem da vidim šta se dešava,sve smrknute face, brojim...32, 33, .....87... 96 , nije loš broj ,odmah računam, ako stigne mala cisterna ( oko 9000 l + - , 500, 600, zavisi koliko maznu ovi sa pumpe u dilu sa vozačem) ako svaki auto sipa 40 l( ne sipaju više, ni u fricovke) to je oko 4000 , 1000, za muriju (šatro) , 1000 za HP... stići ću na red ....

naravno pod uslovom...

jbt...kakve matematičke proračune izvodim, strašno...

gledam ,neki se skupili u gomilu pored i zapalili vatru , greju se , flaša sa cugom ide u krug, još samo muzika fali pa ko na poselu ...jbt...kakav horor, još počinje da duva neki vetar...

neko je provalio da ovaj deo grada neće imati struje od 7 uveče do 1 , posle ponoći ,
panika je odmah zavladala....

uzmuvali se ljudi, treba ostaviti kola pa doću sutra, a u toku noći, naravno, raj za lopove, em nema svetla, nikog pored kola, mogu da izvade ceo motor ako se namere...

rezervnih delova na najlonu koliko hoćeš ...
sretnem drugara , koji radi na pumpi( nije bio u dilu sa ekipom koja radi, nije hteo da muva , pa su ga seljakali sa jedne na drugu pumpu svakih 10 dana)

kaže da će doći cisterna oko 10 uveče,a za struju ne zna, da li će nestati ... i onda kaže nekom da neće prodavati za marke , doći će murija, pa će moći benc da se sipa samo za čekove ili lovu...

sada će biti šou...
vraćam se nazad , do kola,, smrznut...ulazim unutra da se zagrejem, a unutra ledara... palim cigaretu, ko zna koju po redu, pa mi se čini nekako toplije ...

.jbt...sve za jbenih 40 litara goriva, da popizdiš ...

onda izređam sve redom i ispsujem, nekako mi lakše, i opet čekam...


da li postoji nešto gore od čekanja, to užasno bespomoćno osećanje, kada nešto čekaš, a nisi siguran ni da li ćeš uopšte ...dočekati,

a i da li je vredno čekanja ...došao mi onda Andrić napamet , iako u nekom drugom kontekstu ali ...


"Zaraziti nekog čekanjem
to je najsigurniji način vladanja nad njim,
to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim zauvek,
i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora
i jača od najjačih bukagija,
jer se, sa mnogo sreće i veštine ,
iz zatvora može pobeći i okova se čovek može osloboditi ,
ali te obmane - nikad ni doveka.
Sve što jeste i što znate, umete i možete
stavljeno je u službu toga čekanja
bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje.
Jednima vek prođe
u mučnom i uzaludnom čekanju,
a drugi dobijaju i bez najmanjeg čekanja
sve što žele i čemu se nadaju. "
.
Preturam po glavi to o čemu je pisao ,kako je čovek sve dobro rekao ....

pa se nekako isključim iz svega...
I mislim o Jeleni , ženi koje nema..., ...počinje da promiče sneg, susnežica, šta li je... I to traje i traje....čekanje...


a imam i poziv na piće, u bilo koje doba... i , ne znam da li vredi ... već zamišljam scenu , kao kod Enesa

«Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme....
Ona se divila bedrima,
kukovima, dojkama,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...
A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
Ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset miliona na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici."


Da...dobro bi mi došla sada jedna boca vinjaka, pa makar I Rubinov,

Iako...hm... nisam bio kod nje do sada , verujem da je " raspored I retki predmeti" kao kod Enesa ili može I kao kod Ines,

pa I to bi bilo sasvim sasvim pristojno, zadovoljavajuće u ovakvom času, , ..
uz "Mozart, Requiem, Agnus Dei, , ipak meni je "uvek" najdraži početak "mmm


Prekine me iz takvog bunila , lupanje po prozoru kola.
Čovek, koji je parkirao iza mene moli ako imam da mu napišem čekove za benc, on ima samo marke, daće mi 2,7 DM po litru ...

gledam ga belo, smrznuto ,
ništa ne kapiram u momentu...


"kakve marke, kakav benzin, čekovi ? šta priča ovaj čovek"...


Ovaj ne prekida , nastavlja da mi objašnjava, onda se vratim polako , gledam imam 24 čeka, 20 treba za 40 litara ... ali kod kuće imam oko 100 čekova što iz banke , što poštanskih...dogovaram sa čovekom , ostavim mu ključeve ukoliko stigne cisterna u međuvremenu, i odem na Liman ...

Naravno taj odlazak/povratak je trajao, dobrih sat i nešto, kad ...stiže cisterna..

Neverovatno je gledati lica ljudi... koliko ushićenja , neki trijumf se očitava pogotovo kod ovih što su bliže pumpi...

kao da neka neverovatna sila izbija na površinu posle one učmalosti od pre samo desetak minuta... odmah su svi nešto živahniji, dobacuju jedni drugima, zezaju se, smeju se čak...

a sve to zbog jbenih nekoliko litara benzina , koje će potrošiti, vrlo brzo I onda ponovo... kakav bedak...


Guram kola do pumpe , negde treći , četvrti od aparata, kad sa druge strane dolazi fića, ko metak , I zaustavi kod aparata za sipanje . Izlazi tip, prepoznam ga debeli B., jedan od onih iz bande...kao svi njegovi udarao je begeš...


Naravno frka, ovi što čekaju hoće odmah da tuku, ljuti, viču, i ... ,a on ni pet ni šest
« Šta je bre , šta oćete , jedino vas mi Cigani volimo ! Ajde brzo ću ja, . »


I neverovatna situacija ,svi ućutali odjednom, , a on kako je došao tako I ode, ko metak ...

Kasnije sam, u toku noći, otišao ipak, na muziku..i napio da li od muke ili iz očaja ne znam ...

Sećam se samo ,

kada sam ulazio , da je počeo begeš
« Bele ruže , nežne ruže ...


i imali su me odmah ...


B92
autor Trener92
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPet Jun 24, 2011 3:40 pm

SRCE POD PRITISKOM: Novak kao metafora - Mirjana Bobić-Mojsilović

Novakov trijumf bio je tema samo jedan dan, ali zato estradni razvod, otrovna estradno-porodična zavera i pomije rijaliti šou programa, ne prestaju da nas zabavljaju

PARADOKS žute štampe - ili privlačnost zla, zavodljivost svakog posrnuća, atraktivnija je i medijski daleko isplatljivija tema od bilo kog dobra. Dobro, uzvišeno, plemenito i lepo ima neuporedivo manji vek trajanja od bilo koje bljuzgotine kojima se, u nasladi, razmazuju naslovne i srednje strane novina. U nedelji u kojoj bi bilo prirodno slaviti uspeh, plemenitost, skromnost i osećaj za druge našeg velikog sportskog i ljudskog šampiona Novaka Đokovića, koji je spektakularno pobedio na Otvorenom prvenstvu Australije, ispostavlja se da je sve drugo atraktivnije od njegovog podignutog pehara. Novak Đoković i njegov trijumf bili su tema samo jedan dan. Ali zato spektakularnost jednog estradnog razvoda, sve sa blatom najnižih komentara čitalaca, zatim jedne otrovne estradno-porodične zavere i, naravno, neizbežne pomije rijaliti šou programa, ne prestaju da nas zabavljaju. Kurve, preljubnici, podela imovine, te menažerija svih ostalih životinjskih farmi, nažalost, pečatiraju srpski život daleko više nego jedan blistavi mladić koji svoju pobedu, osim svojoj porodici i svojoj devojci, posvećuje i svojoj zemlji, zarobljenoj u teškoj moralnoj, i svakoj drugoj kaljuzi.

Jer, kako inače protumačiti tako kratko medijsko trajanje priče ne samo o Novakovom trijumfu, nego i o njegovoj ljudskoj veličini - govor koji je održao primajući onaj pehar, zadivljujući je trenutak dobrote, plemenitosti i gospodstva. Taj zlatni dečak je, podsećajući svet na žrtve katastrofalnih poplava u Australiji, ali i na užas kroz koji prolazi narod u njegovoj zemlji, Srbiji, pokazao kako izgleda moralna i ljudska vertikala. Nažalost, to je ovde od trećerazrednog značaja u odnosu na „našu situaciju“.

Podsetimo se kako su, samo pre nekoliko nedelja, po novinama bujali ogavni komentari protiv Novaka Đokovića, samo zato jer je podržao svog oca u ratu oko Teniskog saveza Srbije. Kako je medijska mašinerija sa zadovoljstvom i oblapornošću dočekala taj slasni zalogaj koji je obećavao mnoge naslovne strane, prljavštine, srozavanja i osvetu netalentovanih a udruženih mediokriteta. Kako su nekoliko dana pred Australijen open pojedini tabloidi pokušali da slože priču o tajnoj romansi Novaka i Ane Ivanović, kako su u ovoj nedelji Novaka, umesto zbog spektakularnog osvajanja grend slema, češće pominjali u jednoj bulevarskoj bračnoj aferi. I kako su od njegovog oca, posle osvajanja Dejvis kupa, pokušali da naprave monstruma koji želi da pokvari srpsku sreću u našoj voljenoj žabokrečini.

U zemlji u kojoj je sistem vrednosti totalno poremećen sve je okrenuto naopačke. U zemlji poraženih, u zemlji u kojoj su porazi i beznađe „dobro jutro“ tolikih života, postoji neka vrsta indukovane blaziranosti pred pobedama. To se nas, u stvari, uopšte ne tiče. Pobede, u stvari, sa nama nemaju nikakve veze, zar ne? Porazi su naša duhovna hrana, dokaz da smo svi isti, da ličimo i da nam nema spasa. Otuda Novak Đoković jeste metafora. Kad taj najdivniji srpski princ izjavi da pehar posvećuje i nama, mi se okrećemo da vidimo da li je bilo seksa u parovima, ko je koga opsovao i da li ima još blata i prljavog veša u aktuelnim bračnim sapunicama.

Erotičnost zla, primamljivost prljavog jeste ono što odlikuje savremene medije koji su odavno još svaku pristojnost proglasili dosadnom i ekonomski neisplativom. Uostalom, pobeda traje samo jedan dan, ali posrnuća su uvek procesi koji garantuju mnogo naslovnih strana.

Ipak, verujem da ima još mnogo onih koji su ove nedelje mislili na Novaka Đokovića, na njegove roditelje koji su ga takvim napravili, da postoji ono parčence Srbije koje veruje, upravo u trenucima dok Nole podiže onaj pehar i ljubi ga i za nas, da nije baš sve izgubljeno.

Upravo zbog tog dela Srbije, zbog nas, moram da napišem Đokovićima da se ne sekiraju. Svi veliki ljudi u ovoj zemlji doživeli su isto. Ipak, moram da obrnem onu čuvenu Kenedijevu izreku:

Dragi Nole, nije više pitanje šta ti možeš da uradiš za Srbiju, nego šta Srbija može da uradi za tebe.
Nazad na vrh Ići dole
cojle
Zaštitnik seljačkih prava
Zaštitnik seljačkih prava
cojle


Location : Kumova slama
Humor : smešan samom sebi
Datum upisa : 09.08.2009

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPet Jun 24, 2011 10:42 pm

Citat :
SRCE POD PRITISKOM: :heart1:
Novak kao metafora - Mirjana Bobić-Mojsilović

Dragi Nole, nije više pitanje šta ti možeš da uradiš za Srbiju,
nego šta Srbija može da uradi za tebe.

55555

O Miro, s40
a Nole će se već i sam snaći.

Slažem se sa Tobom da je Nole ostvario sjajan rezultat, cenim da je svojim uspesima afirmisao i Srbiju ali kad me već pitaš da ti pravo reknem.booored

Dosta mi je bre prodavanja te magle...
sve neke lovorike i uspesi pa aj da se dernjamo po trgovima i vašarima
sve slaveći svakodnevnu propast.
Ne sumnjam ja da će i Noletov tata napredovati... i mami svaka čast...
a tek strini...!

O Mirjano bre,

jes da jošte umilno šuškaš al kanda si i Ti neđe zabasala kamo se nisi bila zaputila.
Jošte ćeš i branitelj lika i dela Voljenog vođe i golemih postignuća da postaneš.
Nemoj Miro da nam na golemu muku jošte i brigu za Noleta turaš.

I šuškaj Miro,

i kad drugi ćute, kao što si to nekada umela.
Hrabro i pošteno... o svemu al dostojanstveno.
I ne dozvoli da Noletove uspehe zloupotrebljavaju da bi nas zatupeli.

Tako će se najbolje Srbija zahvaliti Nolu ali i učiniti dobro svima.

Vratiti se realnosti i temama koje život znače!ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 900975











Seljak sam pa umem i reč da probiram!
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPon Jun 27, 2011 7:56 am

Komentar dana, Jelena Velinović novinarka rubrike vesti
KO BELI MEDVEDI

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kako se zove čovek koji je na vlasti? - Pa lopov! Ne znam kako se stvarno zove, kako mu je pravo ime, ali on je lopov - kratko i jasno reče onaj mali u legendarnoj „Kefalici“.

E sad, iako deca sve znaju, pa i to da onaj ko laže i krade, to jest lopov, ide u zatvor, onaj čika iz politike neće. Mislim, neće u zatvor. Jer, štiti ga imunitet! Ne onaj od kijavice i gripa, već upravo od zatvora, kazni za saobraćajke, javno pljuvanje i blaćenje političkih mu neistomišljenika, i to u direktnom prenosu na nacionalnoj televiziji.

I tako se gospodin poslanik, na primer, zaputi na putešestvije duž Srbije, usput pređe dve-tri naplatne rampe za „dž“ (kako predstavnik naroda da plaća putarinu?!), građani mu debelo plate gorivo, doda gas kako bi što pre stigao na „neodložan sastanak“, ako je baš maler, zaustavi ga saobraćajac, ali... Neće moći, druže policajče, gospodin poslanik ima imunitet! Šta će onaj saobraćajac - slegne ramenima i pusti ga na „važan sastanak“. U eventualnoj prijavi, ako je policijski službenik i napiše, ni slova o tome da je dotični poslanik iskoristio svoje „Ustavom zagarantovano pravo“ i pozvao se na imunitet. Pa ajd sad mi novinari nek (zvanično) saznamo ko se sve bahatio po drumovima!

- Nema šanse! Teško je tome ući u trag - priznaju nam i u MUP. A teško je, osim iz tračeva po skupštinskim kuloarima, doznati i ko je taj gospodin poslanik koji je imun na nasilje u porodici! Ili na uličnu i kafansku tuču. Ili na prikrivanje prihoda. O zloupotrebi službenog položaja da i ne govorim.

Ipak, ima nade, odzvoniće i njima (tako bar najavljuju u Ministarstvu pravde). Skresaće im, kažu, i taj imunitet. Za premlaćivanje žena i dece, kafanske tuče, prekoračenje brzine... moraće da stave prst na čelo. Ali ne i jezik za zube - pljuvanje je i dalje „besplatno“.
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyUto Jun 28, 2011 6:20 pm

Balkanizacija, idiotizam i ostali ološ

Dobar dan, ja sam Dino i dolazim iz Osijeka. Pišem već mjesec dana za vaš i naš Wannabe Magazine. Sada je vrijeme da pričamo o nekim stvarima koje nemaju toliko veze sa modom, malo o svakodnevnim problemima koje nas sve muče, vjerujem. Sve u svemu nadam se da ćete uživati u mojim tekstovima. Vrijeme je da krenemo.

Crno-bijeli svijet.

Žalosno, jadno i tužno je naše stanovništvo.

Problem naše okoline je kako se u psihijatriji zove “komšijski sindrom” – znači, što će reći, komšija. Mi smo zemlja u kojoj još uvijek traje rat, gdje se puca i rađa velika mržnja prema neprijatelju (iako je rat bio prije 20 godina). Jednostavno smo kao tragični film sa zaleđenom radnjom. Žalimo se kako nam je teško, ljudi nemaju posao, djeca su gladna, ‘oćemo u Europu, gradimo autoceste, glumimo nedostižan snobizam. Apsolutno nitko ništa nije poduzeo, sve je ostalo na kafanskom traču i suzdrmavoj čajanki. Zato ljudi nemojte biti ograničeni krivim teorijama i ciljevima.

Za tebe je tvoja zemlja svetinja, glumiš odanost domovini, a žališ se kako ti nije dobro u njoj. Treba shvatit i pomiriti se da smo mi Balkan koji “nešto” pokušava. Zemlja gdje su najveći vjernici i najveći lopovi. Zemlja bez budućnosti. Zemlja koja je kao veliki zatvor. Showbiznis nam je na nivou, jedine osobe koje nam ispunjavaju svakodnevicu i kojima se divimo. Političari su glavne zvijezde i najveća konkurecija showbiz majstorimam i osobe koje se bogate na jedan šokantni način igrajući se sa tuđim životom. Da ne pričam o pravnim službenicima (smijeh i koprcanje nogicama). Policija i njeni službenici su uživljeni da snimaju neki kriminalni film i neopisivo im je zadovoljstvo kada uhvate onog tko iskazuje svoju umjetnost na starom zidu kuće. Naime hvataju djecu sa par grama canabisa, a ispred nosa im se švercaju ljudi i šleperi kod nas nelegalne robe. Opet nitko ništa ne poduzima, šutimo.

Ljudi, ako niste znali što je demokracija, krajnje je vrijeme da naučite taj pojam i poćnete ga koristit vrlo često. Ustanite se, izađite na ulice, nemojte više sljegati ramenima i šutit, u ovom slučaju šutnja nije zlato. Ako si drugačiji od drugih i ne misliš onako kako većina misli, odma si spreman za liječenje. Balkan smo koji još ne prihvaća gay populaciju koju smatramo izvanzemaljcima. Balkanskom mačo muškarcu je nepojmljivo da živi u istoj sredini sa nekom homoseksualnom osobom, plaše se da ih neće netko kresnuti. Psihijatrijski je dokazano da svaka fobija i potreba za deklaracijom znači da postoji neka sumnja. Ako su Vas natjerali ovi iz Europe da ih podržite, pa budite. Lakše ja baciti kamen i vračati se u 17. i 18. vijek, spaljivati na sred ulice, ali to nas ne vodi u Europu, nego nas zadržava da ostanemo još uvijek na primitivnom Balkanu.

Sredina smo gdje dijete ne završi fakultet je glup i malouman, kod nas se sve MORA, ništa ne radimo kako mi želimo i ono što mi želimo. Ljudi rade poslove samo da rade, nigdje nema ljubavi i odanosti prema tome što rade. Čast izuzetcima. Balavci od 18 godina su derišta koji još nisu sazreli i koje ne treba slušati i obračati veliku pažnju na njih. Dajte ljudi koji ulazite lagano u penzije shvatite da ti balavci trebaju izgraditi budućnost u ovoj zemlji i da sve ostaje na njima. Vi ste imali svoju priliku, niste ništa poduzeli, sad pustite malo druge da možda poprave štetu iza vas.

Što reći osim da je možda kasno za sve, primitivizam je duboko pustio korijenje. Who knows?
Dino Kalember je ponosni vlasnik modne kolumne i bloga DinoBoy, budući stilista ili urednik modnog časopisa. Moda nije sve što se nosi, to je njegov život.
Rubrika: Wannabe Blog
Nazad na vrh Ići dole
Danubius
Čuvar Vatre
Danubius


Godina : 63
Location :
Datum upisa : 19.01.2008

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySre Jul 06, 2011 8:46 pm

ANA RADMILOVIĆ: A SAD MALO O GLADI

sreda, 06 jul 2011 12:06

[You must be registered and logged in to see this image.]


Ukoliko neko ovaj tekst shvati kao poziv na pljačkanje radnji, neće pogrešiti. Ovo jeste poziv na pljačkanje radnji


[You must be registered and logged in to see this image.]

Šta
vas muči, ali onako, zaista - šta vas muči? Ako se na trenutak
odmaknete od velikih tema, zapostavite svoj veltšmerc i prestanete da
se mnogo sekirate oko toga šta je danas izjavio Dačić, juče Tadić a šta
će sutra reći Šutanovac? I kakve s vašim životima ima veze to da li
su Jeremić i Stefanović u sukobu, gde ste tu vi? Niste toliko ludi da
mislite da se zbog vas još iko ozbiljan u ovoj državi svađa. Naravno!


Vi
čak i ne znate ko s kim posluje, ko se javno raspravlja a zajedno pije
burbon daleko od vaših očiju. Ali nije to sad važno, ne razumete se u
politiku, svet vas plaši, EU odbija svojom nerazumljivošću i bliži su
vam Kazahstan i Azerbejdžan od Viene i Londona. Mislite..., mada niste
bili ni tamo ni ovamo a, ako i jeste, to je sve bilo toliko davno da se
svet već dvesta puta promenio a vi niste bili tu. Sve vas je zaobišlo i
niko vas nije pitao. Ne muči vas to, da se ne lažemo, i baš vas briga
za Evropu i Ameriku sve zajedno sa Rusijom i Kinom, posebno s Kinom,
koju ne dovodite u vezu s onima koji imaju radnje na svakom ćošku vaših
gradova i sela.

Manite se velikih priča. Bliži vam je onaj
nedavno maltretirani Danijel u policijskoj stanici, makar vam koža bila
bela poput mleka - jer vi i Danijel nemate za hranu a ostvarenje vaše
želje za sitošću sprečava nekakva policija. Za razliku od vas koji ovo
čitate, Danijel ume da krade. Ne mnogo spretno, ali bar se trudi. A šta
vi radite?

Gledate televiziju. Pratite vesti. I šta još?
Gledate tamo popularne emisije o tome kako da napravite ručak za samo
300 evra, slušate o kavijaru i putovanjima, uz koju ribu najbolje ide
suvo belo a uz koju crno vino, uz šta sve idu špargle (idu uz sve, ako
mene pitate) i kako bi trebalo da jedete makar bri ako već nemate za
sir od magarećeg mleka. I zašto češće ne pravite biftek kad je tako
ukusan (blago sirov i mekan) i da ga ne bi trebalo pržiti na prostačkom
margarinu, nego na, kako Bog zapoveda, puteru. I ja ću biti slobodna
da kažem da mislim da je to stvar koja vas najviše muči. Ne biftek,
list, ostrige niti kavijar. Starijima među vama možda su u bledom
sećanju ostali ukus vangola i miris lavande na nekoj terasi gde ste
nekad mogli da sednete i ne potrošite svoju višemesečnu zaradu - ako
uopšte imate platu. Naravno da nije pristojno, u vremenu kada je u
Srbiji previše gladnih i nezaposlenih i onih što hoće da se ubiju,
prikazivati sve one slike šarene hrane.

TUCE NOŽEVA U LEĐA REVOLUCIJE Onima
koji su imali strpljenja da pročitaju ove redove, otkriću jednu tajnu.
Sve vam ovo pišem zato što ste me donekle podsetili na jedan opis
Rusa, nekad dostojanstvenih građana koji su u doba najveće gladi - kada
se čekalo u redu za pomije koje su opisivali mnogi, među kojima i
Cvetajeva - zamišljali hranu.

Crnohumorni film o gladi
odgledala sam nedavno čitajući knjigu koja se zove „Tuce noževa u leđa
revolucije" i rekoh sebi - to je to. Sa jednom bitnom razlikom. Drugovi
Rusi bili su, za razliku od vas, duboko svesni poraza i, kada su jedni
drugima, po svedočenju pisca, pričali i do u detalj opisivali hranu i
kako su i gde jeli i na koje meso sipali limunov sok a na koje nikako,
oni su to radili za inat. Za inat gladi, za inat lomiteljima duha, za
inat sebi u jednoj autoironiji, svojstvenoj, pametnoj.

Ali vi
niste ironični. Samo ste gladni i do mozga vam još uvek ne dopire da,
kada se sablažnjavate nad brutalnošću policije koja maltretira Danijela
ili se sablažnjavate nad tamnoputim lopovom, vi više ličite na njega,
onako nemoćnog, nego na sebe, kakvim se možda vidite. Zaboravite to. Vi
ste Danijel. Mada on ipak zna da nema šta da izgubi i nešto ne
verujem da gleda emisije o kulinarskim guruima koji mešaju pune šerpe
nečega. Niste ironični, nego ste upravo tragikomično ozbiljni i, kada
ste zabrinuti, vi ste smešni - jer vi se, Bože moj, brinete o
budućnosti Srbije, o nacionu, gubitak identiteta vas posebno pogađa i
jako ste svesni situacije. Svesni k'o kokoš u polumraku, k'o one guske u
magli i borbeni kao ovce dok ih ošišane vode na klanje.


Tužno je to jer vi ste dokaz da evolucija ide naopako. Da vreme ide
unazad. Da su svesniji bili oni 1920-tih nego vi, sto godina kasnije.
Sto godina kasnije - vi ste uhapšeni Rom u policijskoj stanici.
Uplašeni ste, ni na šta nemate pravo.

Eto, čak je i Knjaz
Miloš imao zakon koji na neki način dopušta krađu - 25 po turu i u
redu je. Ustvari zavisi od stepena krađe - moglo je sa manje da se
izvuče. Ima jedan omaž tome i u filmu „Marš na Drinu", kada onaj kaže
na pitanje zašto je krao: „Pitao sam svoju stražnjicu da li može da
izdrži 10 batina, rekla je da može". Radilo se o stražnjici srpskog
vojnika, a vi se sad pitate gde je nestala čast i gledate one nesrećne
policajce i nesrećnog Roma u državi nesrećnih Srba. Toliko se
nazadovalo.

MRVA DOSTOJANSTVA A
da ste barem ukrali... Niste, promenili ste kanal i nastavili da
patite za onom hranom sa TV ekrana, čijeg se ukusa ne sećate. Kada je,
pošto je SSSR oslobodio Mađarsku od Mađara, Bela Hamvaš opisivao vina i
u inat komunističkoj svedenosti, sivilu i zavetu siromaštva kao jedine
mere pravovernosti, i kada je opisivao mesta na kojima je lepo piti
vina, i koja, i uz koju hranu - on je to radio da bi spasao sebe i
nešto malo čitalaca tih tajnih knjiga, da bi sačuvao mrvu ljudskog
dostojanstva i svest o tome da na svetu još uvek postoji lepota, da
postoji vinova loza i vetar s mora. Ne da bi mučio sapatnike u gladi
vodom koja čoveku pođe na usta kada misli na punoću ukusa i lepotu
življenja - a sve vam je nedostupno. Čak i knjige o vinu, jer vi čitate
knjige o geopolitičkoj zajebanciji i glad zavaravate gledanjem loše
režiranih i sa providnim namerama pravljenih političkih talk-show
emisija.

Punite se besom i mržnjom, ne znate gde da je
usmerite, ljuti ste, sve vas je izneverilo. I mislite da će vas taj
smešni pokušaj da shvatite svet u kojem živite tako što revno pratite
izjave političara prosvetliti? Mislite, u boljoj ste poziciji od
pretučenog Danijela jer ste vi ispred svojih TV ekrana, u svojim malim
zatvorima. Niste ni to. On je makar stvarno pokušavao da krade. Ako
biste sledili njegov primer i bili dovoljno odvažni da umesto hleba i
paštete (to je ono što kradu penzioneri) ukradete pršut, makar
industrijski, ili kavijar, makar bili odviknuti ili nikad naviknuti na
njegov ukus; ako biste, naime, počeli da makar kradete, ali ne one
prekopotrebne stvari, nego stvari koje vraćaju čoveku osmeh na lice;
ako biste barem bili u stanju da se rugate sami sebi i, poput onih
gladnih Rusa, smišljate pakleni plan krađe hrane iz magacina koji
snabdeva skupštinu - za vas bi bilo neke nade. Ovako, bojim se,
ostaćete pored vaših malih ekrana i tupo gledati kako vam lopovi
pričaju o ulasku u EU a neki „pakleni kuvari" o delikatesima.

P. S.
Ukoliko neko ovaj tekst shvati kao poziv na pljačkanje radnji, neće
pogrešiti. Ovo jeste poziv na pljačkanje radnji. I gledajte da, dok to
radite, pušite. Zapravo, izađite iz fabrika ako je još ostala koja da
radi, izađite iz firmi na ulicu, dignite glavu sa strojeva i uradite
upravo ovo što su uradili ludi Rusi iz spota

Nazad na vrh Ići dole
AstrinaKomsinica
Master Spamer
AstrinaKomsinica


Location : Daleko
Humor : :)
Datum upisa : 22.01.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyUto Feb 14, 2012 1:09 pm

Niko k'o Nino:))))))))))


[You must be registered and logged in to see this link.]



Slikama pridružujemo i pismo čitateljke Amele N. koja nam piše:
Kao Vaša redovna čitateljka željela sam da vam pišem o noćnoj mori koja me je zadesila na putovanju, umjesto da idemo kući, prijateljica, prijatelj, suprug i ja ostali smo 5 dana i 5 noći u zatočenom Mostaru. Taj događaj mi je povratio vjeru u ljude i ljudskost, ljudi su ljudi ma koje nacije bili.

U MOSTARSKOJ SNIJEŽNOJ MEĆAVI
(od 04.02. do 09.02 2011.godine)


Vraćajući se iz Herceg Novog naišli smo na strašno nevrijeme, prvo Neum «stakleni» grad od leda a zatim Metković zaleđen i uništen. Srce mi se steglo gledajući uništene plastenike i plantaže. Jadni ljudi, koliko ulaganja a sve uništeno. Kada smo došli da pređemo granicu u Doljanima ljubazna službenica nam kaže da ne možemo dalje - nije bezbjedno do Čapljine. Iskreno i nije bilo bezbjedno. Mi smo se uputili do Čapljine na svoju odgovornost – ni jedna traka auta nije bila očišćena tek tragovi auta iz kojih ne smiješ iskočiti inače nećeš nastaviti jer ćeš zaglaviti u snijegu. Dolazimo na benzinsku stanicu Čapljina i kažu da se ide za Mostar, ali ako baš moraš.

Mi smo morali, jer gdje su Tuzla i Lukavac?! Uputili smo se za Mostar, put isti, jedna ugažena traka i bogu se moli da ne naide niko iz suprotnog pravca. Put je trajao tri i po sata od Čapljine do Mostara. Nevolje su tek nastale kad smo došli u Mostar. Sniježna lavina nanosi snijeg sa jedne na drugu stranu brzinom takvom da imaš osjećaj da ti iglice sijeku lice, nanosi snijega zatrpali donje spratove zgrada, poslovne prostore, ulaze zatim auta zatrpana ali i polupana od padanja crepova sa zgrada. Jednom riječju užas. Auta policije i civilne zaštite na svakom koraku, ralice čiste ulice ali vjetar vraća a mi nemamo ni mjesta gdje da prenoćimo jer put za Jablanicu nije otvoren, stotine ljudi su uhvaćeni u putu na milost i nemilost. U tom metežu prilazi nam neki fin čovjek, nudi nam kafu i da se ogrijemo i raspituje se mobitelom od čovjeka do čovjeka za smještaj i nalazi nam ga. Smještaju nas u pansion Mostar – in, izvjesnog Mirse i njegovog sina i njihovih supruga koji nam naplaćuju tek minimalno, vjerujem da nismo imali para da ne bi riječ rekli. Ovim putem im se zahvaljujem jer smo tu čekali pet noći da se otvori put tri noći sa grijanjem i dvije bez struje i grijanja kao i oni. Za tih pet dana i pet noći provedenih u Mostaru ja sam se oduševila Mostarom i njenim građanima. U rekordnom roku su glavne ulice očišćene samo su pojedinci sa privatnim autima i autobusima koji su zaglavljivali kočili saobraćaj, pazite ipak oni nisu navikli na snijeg kao mi a ipak su uspjeli glavne ulice da očiste. Nisam vidjela nikog da se tuče za hranu, da se svađa iako sam i sama stajala i čekala da kupujem. Drugi dan našeg boravka su Interex i Robot normalno radili, bez ikakve panike i gužve.

Toliko su bili ljubazni da nas je jedna gospođa odvela prvi dan kad je sve bilo pod snijegom do prodavnice i kafane koje su jedine radile to jutro i rekla je da ako ništa ne bude radilo da ćemo kod nje u stan na čaj i kafu.

Druga situacija je kada smo tražili gdje ima šta otvoreno da jedemo toplo, jer -5 kod njih je gore nego ovo naše -15 na onom vjetru koji te nosi. Gospođa se zove Biljana i kada smo je pitali radi li gdje kakav restoran, kad je saznala ko smo i da dolazimo iz Lukavca njene riječi su bile «ako nemate smještaja idete kod mene zajedno sa mojim mužem i djecom spavaćete i ješćete sa nama, kad bi svi po podu spavali» Pronašla nam je restoran. Gazda tu u restoranu Nino nam je našao nešto toplo ali dok smo čekali donio nam je sarmu da se ugrijemo koju je njegova majka pravila.
I šta da vam pričam, došla sam u situaciju kada sam momka u prolazu pitala gdje je pekara da mi je nudio da uzmem da podijelimo njegov hljeb!!! Nije me pitao kako se zovem niti ja znam kako se on zove. Poslije kad je nestalo struje u Istočnom išli smo u Zapadni dio, pili tople napitke i punili mobitele da budemo u kontaktu sa djecom i porodicom. I tu nas je čekalo veliko iznenađenje, svi su nudili pomoć neko bi dao broj mobilnog ako nam šta zatreba dok smo tu u Mostaru a neki su nudili novčanu pomoć, ljudi i ljudskost na svakom koraku. A da ne pričam da su nas dvoje (rijetki koji su grijali stan) Jusuf i Siba non-stop zvali da pređemo kod njih da spavamo i budemo kod njih. Toliko ljudskosti u Mostarkama i Mostarcima, bez granica Istok i Zapad, tople duše spremne da dijele do zadnjeg su oživjeli moje srce, ublažili moju tugu što ne mogu kući. Proživjeli smo i nestanak struje do kojeg je došlo zbog oštećenih stubova, zajedno sa njima.

Kad smo odlazili kući, nakon što je put otvoren duša me je boljela za sve one koji su bez struje i grijanja, duša me je boljela što je Mostar odsječen od svijeta. Ko je dozvolio da ovakav snijeg uzme svoj danak i ne čisti se na vrijeme magistralni put??? Ko je ovo uradio svim ljudima iz Mostara i okoline, ali i putnicima koji su se našli na tom putu i danima čekali u neizvjesnosti???

DA NAS OVAKAV SNIJEG NIKAD VIŠE NE IZNENADI!!!
Amela N.


A.M.

Napomena Tuzlarija:
Na kraju se ispostavilo da smo i slike i tekst dobili od čitateljke Amele N. samo sa različitih mail adresa, te koristimo priliku da joj se zahvalimo.
(tuzlarije.net)
Nazad na vrh Ići dole
AstrinaKomsinica
Master Spamer
AstrinaKomsinica


Location : Daleko
Humor : :)
Datum upisa : 22.01.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPet Feb 17, 2012 1:45 pm

Francuski proizvodjac sampanjca dijeli bogatstvo sa radnicima koji su pri preuredjenju jedne stare zgrade naisli na 1 mil vrijednosti u zlatnicima:)

Koji smek, udariti cekicem po plafonu, a "kisa" krene:)))

[You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
Danubius
Čuvar Vatre
Danubius


Godina : 63
Location :
Datum upisa : 19.01.2008

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySub Feb 18, 2012 4:46 pm

Diogenov sindrom




Svetlana Lukić
| 17/02/2012










[You must be registered and logged in to see this image.]

Počeli smo da se gušimo od klaustrofobije; ako je zbog minus 10 ili
15 bilo logično da danima sedimo zatočeni u kućama, zašto ne izlazimo
napolje poslednjih dana, od kada je otoplilo? Nemamo zbog čega. Sve je i
dalje zatvoreno – škole, preduzeća, državne institucije, pošte, banke…
više se ne zna da li zbog snega, Dana državnosti koji niko ne slavi ili
zbog toga što državu najmanje koštamo i ugrožavamo kada smo u
dobrovoljnom kućnom pritvoru. A tek nailaze dani kada ne treba izlaziti
iz kuća: zbog zapušenih šahtova ulice će plivati u vodi, ledenice će
vrebati sa svake zgrade, a i treba sa šerpama i loncima dežurati u
stanovima kada počnu da prokišnjavaju krovovi i fasade, delo neimarskih
ruku naših građevinara, građevinskih inspekcija i javnih stambenih
preduzeća.

Posle nekoliko dana širenja panike, usledila su anestezirajuća
saopštenja: ledolomci su spremni, vojska je spremna, Srbija vode su
spremne, beogradska kanalizacija je spremna, EPS i Kolubara su na
adrenalinu. Da ipak nisu svi orni za rad, potvrđuje vest da je vlada
opštinama morala da naredi da upotrebe svu raspoloživu mehanizaciju za
čišćenje snega. Na pitanje zašto, i pored danima zatrpanih ulica i kuća,
opštine ne koriste mehanizaciju koja im je na raspolaganju, odgovorila
je sama vlada, koja tek treba da donese odluku da se odobri novac za
kupovinu goriva za sve te mašine koje je zaplenila privatnim firmama
proglašavajući vanredno stanje. Dakle, vlada je znala da proglasi
vanrednu situaciju da bi besplatno dobila sve te bagere i kamione, onda
je obećala da će za njih platiti naftu i benzin, ali to izgleda nije
učinila. Bilo je ono – dođem ti. Kako država nikome ništa ne plaća,
posebno ne građevinskim firmama i putarima od kojih je zbog snega
konfiskovala mašine, ovi su izgleda rešili da stave rampu na svoj vozni
park. I tako, i pored otopljavanja i prestanka snežnih padavina, stotine
hiljada ljudi i dalje sedi zatočeno u svojim kućama i sokacima.

Indikativno je da niko ne komentariše i ne pravi dramu zbog 22 ljudska života koja je, kako glase novinski naslovi, odnela zima.

Taj broj, 22 (za sada), namerno se utapa u broj žrtava u celoj
Evropi, tačnije u Istočnoj Evropi – i niko se ne uzbuđuje jer, zaboga, u
Ukrajini je umrlo više od 100 ljudi. Ali tamo je bilo minus 30. U
Poljskoj je umrlo 80 ljudi, ali ta zemlja ima 40 miliona stanovnika; da
ne pominjem da je najviše ljudi životom platilo ove hladnoće upravo u
zemljama zbog kojih na zapadu kontinenta postoji tzv. otrežnjenje
istokom – Rumuniji, Bugarskoj, Ukrajini, Rusiji, Balkanu. Nije
zanemarljiva ni činjenica da je broj žrtava kod naših suseda, Hrvata,
Crnogoraca i Bosanaca, nekoliko puta manji, bez obzira na opskurne
likove kao što su gradonačelnik Splita Kerum, koji krivi svoje sugrađane
zato što su se masovno lomili na poledici, ili zagrebački šef kriznog
štaba koji traži da mu se kupi “tenkić“; bez obzira što Crnogorci moraju
da zovu u pomoć NATO, pa im Slovenci i Grci šalju po jedan helikopter, i
što su tek pre neki dan počeli masovno da kupuju lopate, a neki njima
čak i da se služe.

Dakle, kada ćemo i da li ćemo porazgovarati o tome zašto je toliko
ljudi stradalo, u kojim delovima zemlje, zašto baš u njima, kakav je bio
socijalni status tih ljudi, itd. Jedan od odgovora dala je poslednja
žrtva, umrla od zime u svojoj kući, u opštini u kojoj od 10.000
stanovnika, 20 odsto ljudi živi od socijalne pomoći.

Naravno da je ovo pitanje retoričko; niko neće o tome razgovarati ili
tražiti objašnjenje dalje od onog: naišlo zlo neko vreme, uzelo
dvadeset dvoje ljudi i odnelo ih bogu na istinu.

Da se zima da uhapsiti ili da se za njom makar može raspisati
poternica, bilo bi lako; Ivica Dačić bi se u ovu borbu prsa u prsa sa
snežnim pahuljicama uhvatio; ovako, političke poene skuplja na drugim
temama. U intervjuu Večernjim novostima, on objašnjava kako ga
Amerikanci i Evropljani u strahu stalno zapitkuju – da li je to što sa
Rusima pravite u Nišu začetak vojne baze – a on im odgovara – a šta vi
nudite? Šta bi sa tim Centrom za vanredne situacije, zar on i Sergej
Šojgu od 2009. do danas nisu nekoliko puta potpisivali sporazum o
izgradnji centra koji treba da pomogne u ovakvim slučajevima? Na niški
aerodrom sletao je i Iljušin sa milionima tona opreme, bila je i neka
vežba sa ruskim helikopterima kojima su se divili lokalni novinari. Ako
to u Nišu nije začetak vojne baze, nego stvarno centar za vanredne
situacije, koliko ledenih doba mora da prođe da on i Šojgu preseku
vrpcu? Šojgu, dobitnik ordena svetog Save, zauzet je ovih dana drugom
vrstom vanredne situacije; eno ga u Podgorici gde traži od crnogorske
vlade da njeni građani, na jedan ili drugi način, plate stotine miliona
evra gubitaka Aluminijumskog kombinata, čiji je jedan od vlasnika Oleg
Deripaska. Šojgu je po snegu doleteo u Podgoricu da zaštiti svog
oligarha, a ostaje da se vidi ko će da zaštiti Crnogorce, od ovog Rusa i
pogrešne politike njihove vlade.

Pomoći nema od nepostojećeg srpsko-ruskog centra za vanredne
situacije, ali nema je ni od onih kojima je u opisu posla da pomažu
ljudima kada su u nevolji. Šta je radio srpski Crveni krst, osim što je
drugog dana zakukao kod međunarodnog Crvenog krsta za pomoć od 100.000
evra. Ako Crveni krst nema ili u svojoj državi ne može da nađe 100.000
evra, treba da crkne, da se ugasi, da ne pričamo o tome kako se
proslavio tokom ratova, a znam ponešto o tome, jer sam godinama
obilazila kolektivne kampove po Srbiji i videla njegov učinak.

Ulicama Beograda i većih gradova, po ovoj hladnoći lutaju stotine
dečaka i devojčica proseći, majke im obilaze zgrade pokušavajući da od
svojih sugrađana izmole neko ćebe, kapu ili jaknu. Gde je u ovoj
vanrednoj situaciji bila SPC, zašto dveri svojih crkava nije otvorila, i
makar ovih nekoliko dana grejala i hranila svu ovu decu, kao i one
starce i starice koji nemaju novca ni za ogrev, ni za hranu, a nemaju ni
hrabrosti da izađu na poledicu. Gde je bila crkva da privije na svoje
majčinsko srce sve one Rome koji crkavaju po kartonskim naseljima, a
čije smrti i bolesti niko ne broji. To odsustvo saosećanja prema
ljudima, vladike su pokazivale svih onih godina rata. SPC se nije
proslavila karitativnim radom; bila je tu da obodri braću kada je
trebalo ratovati, sada je tu da u ime Hrista ratuje sa homoseksualcima,
političarima koji joj nisu po volji, kao što su to ovih dana Nenad Čanak
i Čedomir Jovanović – ali da pokaže samilost prema siromašnima i
nemoćnima, pogotovo ako nisu pravoslavne vere, to nije u opisu njenog
posla i karaktera.

Umesto da jedva dočekaju spajanje zime i Dana državnosti i zatvore
svoja vrata, zašto makar neke državne institucije nisu pozvale ljude
koji ne mogu sami da prežive zimu, da se na nekoliko dana ogreju i
njihovim lepim hodnicima. Javne biblioteke širom Amerike postale su
utočište od hladnoće beskućnicima; u biblioteci San Franciska svakoga
dana borave stotine beskućnika. To je prva biblioteka u SAD koja je,
umesto da ih izbacuje, kao Đilas pijance iz gradskog prevoza ili Rome iz
divljih naselja, za potrebe tih ljudi zaposlila socijalnog radnika.

Nama su srcu bliža drugačija poređenja – pa šta ako prokišnjavaju
škole, bolnice i pozorišta – sneg je ovih dana oštetio i rimski
Koloseum. 2000 godina Koloseum je odolevao raznim vremenskim nepogodama i
glupostima rimskih i italijanskih vladara. Pre dva milenijuma je
projektovan tako da 50.000 posetilaca u slučaju požara može da se
evakuiše za 10 minuta, imao je čak i pokretni krov od platna, ali već
godinama ne može da počne restauracija ovog kulturnog spomenika, iako je
25 miliona evra obezbedio neki italijanski milijarder – jer se sude
udruženja restauratora, udruženja potrošača, sindikati i gradska uprava.
Tako to ide u zemlji čiju demokratiju i pravni poredak decenijama
usavršava čovek kao što je Silvio Berluskoni. Korupcija, Rubi, ekonomska
i politička kriza i rušenje delova Koloseuma od malo većeg snega –
imaju veze.

Predsednik Tadić je pre neki dan svečano proglasio pobedu nad zimom,
rekao je da je Srbija izdržala, jer smo mi “napravljeni od čvrstog
materijala“. Žrtve nije pominjao, one bi umanjile veličinu njegove
pobede nad zimom, a to nije korisno u vreme predizborne kampanje. Zato
je predsednik Srbije svoju humanost pokušao politički da unovči na
Kosovu. Ponudio je da Srbija stipendira devojčicu koja je jedina od
jedanaestočlane kosovske porodice preživela lavinu. Stigao mu je šamar
koji se i mogao očekivati – nije potrebno, dovoljna nam je pomoć naše
države. Tadićevoj vladi stigao je šamar i od braće sa severa Kosova.
Uprkos protivljenju Beograda, za dva dana i jednu noć u četiri opštine
na severu Kosova, Srbi su izglasali još jedno NE priznanju kosovskih
institucija. Taj referendum nije sproveden ni zbog međunarodne
zajednice, ni zbog četvorogodišnjice kosovske nezavisnosti, nego zbog
srpske vlade. To referendumsko NE upućeno je Tadiću i znači samo jedno –
ne priznajemo tvoju vlast, ti si u Mitrovici persona non grata. Dok
lukavi predsednik opštine severne Kosovske Mitrovice tvrdi da će
rezultati referenduma olakšati poziciju srpskog pregovaračkog tima, šef
tog tima taj referendum opisuje kao – nelegalan, neustavan, bespotreban i
besmislen. SAO Mitrovica je ovim referendumom potvrdila svoju
nezavisnost i od Kosova i od Srbije; njome vladaju stranke koje su
pozdravile ovaj referendum – Šešeljevi radikali, Nikolićevi radikali,
Koštuničini radikali, i njima bliski delova DB-a, kriminalnih krugova i
SPC čiji poglavar stalno poziva njene građane da, ako zatreba, budu
spremni da proliju krv. Za sada krv nije potrebna, dovoljna je
referendumska olovka. Beograd i dalje nudi razne modele, irski,
hongkongški, model dve Nemačke. Na to, kada je ne mrzi, uzvraća Evropa
preko svojih predstavnika kao što je Piter Fejt, i nudi, na primer,
katalonski model autonomije – može zdravstvo, može obrazovanje, kultura,
ali granice i Jarinje ne dolaze u obzir. Ovaj referendum
severno-kosovskih Srba neće biti ni prvi ni poslednji; to će se završiti
kao referendumi u onih stotinak sela i varoši u Kataloniji. Meštani iz
tog kraja Španije, kada se završi turistička sezona, svake godine
organizuju referendum i proglašavaju nezavisnost Katalonije. Referendum
je postao deo katalonskog folklora i turističke ponude: imaš La Sagrada
Familiu, imaš more, paelju, tapas, pantomimičare na La Rambli i –
referendum.

U poslednja 2-3 meseca, crkva i država su podelile toliko odlikovanja
da više nisam u stanju to da pratim: orden svetog Save (nekoliko
stepeni), orden kralja Dragutina, Milutina, carice Milice, svih 9
Jugovića, Belog anđela, sivih sokolova… a dobili su ih svi po spisku:
Putin, Konuzin, Medvedev, Lužkov, Šojgu, Filaret, Dačić, Bajatović i
naravno Novak Đoković. Posle prekjučerašnjeg dodeljivanja Karađorđeve
zvezde, taj momak i zvanično dobija status božanstva, kao fudbaler
Čelzija Didier Drogba u svojoj rodnoj Obali slonovače. Tadić i njegovi
ceremonijal-majstori su pre dve godine obnovili ovaj orden koji je
prestao da se dodeljuje 1945. godine. Dok je postojao, dobijali su ga
samo slavne vojskovođe: vojvoda Stepa Stepanović, Živojin Mišić, a evo
sada je naš novi vojvoda postao Nole. Da je Anđelina Džoli samo malo
bila nežnija prema srpskoj vojsci, i ona bi dobila Karađorđevu zvezdu,
doduše drugog stepena; predsedniku bi bilo milo da se slika sa njom i
metne je u album sa sličicama.

U ovoj turi dodele znamenja, još je značajnije to ŠTA ova demokratska
vlast i njen poglavar smatraju da treba odlikovati, kome se treba
dodvoravati. A odlikovano je sve što nosi uniformu ili ima pištolj: BIA –
za natprosečno, uzorno i časno izvršavanje zadataka, V uprava BIA za
nešto, Žandarmerija za nešto, policija, sektor za vanredne situacije, a
laureat je i Akcioni tim za saradnju sa Haškim sudom, koji je celu
deceniju tražio, a nije nalazio Karadžića i Mladića i Hadžića. Taj
dream-team je odlikovan za unapređenje pravne države. Laureati su u
skupštini bili počastvovani i prisustvom Milorada Dodika, komandanta 37.
motorizovane brigade Ljubiše Dikovića i sličnih srpskih veličina.
Posebo me je zaintrigiralo to što je nekada postojala i Karađorđeva
zvezda sa dijamantima, koja je dodeljena samo dva puta: Nikolaju II
Romanovu, i to mi je manje-više jasno, bili smo saveznici, mrzeo je
komuniste, voleo crkvu, Rus je, ali zašto dijamanti Mehmedu V, i ko je
uopšte taj sultan… Ne znam šta je Srbima lepo uradio, ali znam da je u
Prvom svetskom ratu bio nemački saveznik i da je pod njegovim barjakom
izvršen genocid nad Jermenima.

I najzad, medalja Miloš Obilić posthumno je dodeljena Srđanu Aleksiću
koji je, kako se kaže u obrazloženju, kao Srbin iz Trebinja uzeo u
zaštitu komšiju Bošnjaka, koga je napala – grupa nasilnika. Kojih
nasilnika? Navijača FK Trebinje, lokalnih pijanaca ili možda pripadnika
Vojske Republike Srpske. Kako to da jedino ubice u ovom obrazloženju
nemaju nacionalno obeležje, kao da se ne zna da je Srđan Aleksić ubijen
kundacima pušaka.

Da li jednu stvar mogu da urade kako treba, da ne manipulišu mrtvima,
makar jednom. Ne mogu. Ne možeš da odlikuješ Srđana Aleksića, a da u
isti mah dozvoliš da ti, navodno, pobegne iz zemlje komandant tih
trebinjskih ubica, Božidar Vučurević, i da uz tebe, dok dodeljuješ
odlikovanje mrtvom Srđanu Aleksiću, stoji Milorad Dodik koji Vučurevića
smatra herojem koga po svaku cenu treba zaštititi od suđenja.

Pa se posle pitaj zbog čega je sve više ljudi u ovoj zemlji obolelo
od beznađa i očaja, zbog čega svakoga jutra moraju da se bore sa željom
da ne ustanu iz kreveta i ne izađu iz kuće. Gledala sam Đokovića dok je
primao orden, na neki čudan način me je dirnula njegova nežnost dok je
pominjao Srbiju, svoj narod i te stvari. Objašnjenje za tu ljubav stiglo
je već sutradan; umesto ordena Svetog Save i Karađorđeve zvezde, nosio
je šal i kapu FK Milan, bio je na utakmici i navijao za svoj omiljeni
klub. On ne živi ovde, on ne radi ovde, ne zarađuje novac ovde; dođe kad
treba da se popne na terasu gradske skupštine i zapeva, dođe da dobije
neki orden, plac u Beogradu ili Kragujevcu, i ode.

Nemam drugo objašnjenje za one koji obožavaju svoju državu, a da nisu
profesionalni patrioti, nego da su oboleli od stokholmskog sindroma. To
zbližavanje žrtve i zlostavljača nije novina u srpskoj političkoj
kulturi i istoriji. Postoji i Londonski sindrom: talac se ne miri sa
situacijom, buni se i na kraju bude eliminisan. Taj sindrom se u Srbiji
nije zapatio. Ako stvarno postoji Diogenov sindrom, onda se on kao
zaraza širi Srbijom; to je ono kada si izolovan, zapušten, očajan i
najbolje se osećaš kad se zavučeš u neku rupu ili bure. I kada bi ti
kojim slučajem došao vladar, kao što je Diogenu došao Aleksandar Veliki,
i pitao, dobro, šta ti u stvari hoćeš, odgovorio bi ono što i Diogen –
ništa, samo da mi se makneš sa sunca.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
https://danubius.forumsr.com/
cojle
Zaštitnik seljačkih prava
Zaštitnik seljačkih prava
cojle


Location : Kumova slama
Humor : smešan samom sebi
Datum upisa : 09.08.2009

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySub Feb 18, 2012 5:13 pm

Danubius ::
Diogenov sindrom

Ako stvarno postoji Diogenov sindrom, onda se on kao
zaraza širi Srbijom; to je ono kada si izolovan, zapušten, očajan i
najbolje se osećaš kad se zavučeš u neku rupu ili bure.
I kada bi ti kojim slučajem došao vladar, kao što je Diogenu došao Aleksandar Veliki, i pitao, dobro, šta ti u stvari hoćeš, odgovorio bi ono što i Diogen

[You must be registered and logged in to see this image.]

ništa, samo da mi se makneš sa sunca.











Seljak sam pa umem i reč da probiram!
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySub Jun 09, 2012 5:50 am

[You must be registered and logged in to see this image.]


Vedrana Rudan zabavljala svoje čitaoce



BEOGRAD - Hrvatska književnica Vedrana Rudan nagradila je danas svoje verne čitaoce u Beogradu urnebesnom seansom ispovedanja, umesto klasičnog promovisanja novog romana "Kosturi okruga Medison" u izdanju VBZ-a, što je i razlog njenog dolaska iz Rijeke.

Sve stolice u sali " Amerikana" u Domu omladine Beograd bile su zauzete, organizator su nastojali da dovuku sve rezervne, ali su neki ostali da stoje, a književnicu su, kada se pojavila, dočekali burnim aplauzom, kakav dobijaju samo estradne zvezde prvog reda.

Gošća, čiji su svi romani, a ima ih oko 10, hitovi ne samo u Hrvatskojn gde je "najprodavanija" autorka, već u celom balkanskom regionu, nije krila da je iskreno iznenađena što je privukla tako impozantnu masu čitalaca koji su bili spremni da kupe roman bez dodatnog ubeđivanja , što se moglo videti na kraju neobaveznog ćaskanja kada su opseli štand gde je izdavač prodavao njene knjige koje je potpisivala.

Izdavač VBZ je odabrao da Rudanovoj budu sagovornici dvoje iskusnih voditelja radio programa Svetislav Stefanović ( Radio Naxi) i Tanja Obradović ( Radio 202).

Vedrana Rudan je demostrirala svoju veštinu da bude šoumen šaleći se na šarmantan način "bez dlake na jeziku", pričajući o ljubavi posto je knjiga "Kosturi okruga Medison" njen prvi pravi ljubavni roman. Kada su je pitali zašto je izabrala tu temu. njen odgovor je bio: "Jer, to je jedino preostalo osiromašenom, ojađenom narodu Srbije i Hrvatske".
Nazad na vrh Ići dole
Kijara-brm
Glavni Administrator
Glavni Administrator
Kijara-brm


Godina : 44
Location : 𝐹 - 𝐴𝑁 - 𝑇 - 𝐴𝑆 - 𝑇 𝐼 𝐶
Humor : 𝑌𝐸𝑆-𝑌𝑜𝑢 𝑛𝑜𝑤 :)
Datum upisa : 21.12.2008

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyPon Jul 09, 2012 12:35 pm

Kolumna Fish & ChipsCure meni slinice kada vidim minice…

Piše Ribafish - Domagoj Jakopović




[You must be registered and logged in to see this image.]


Godina je 1984. Još je sarajevski Vučko bio najveća
faca u bivšoj državi, a mali kilavi pubertetlija se sjedeći na zidiću
ispod diska u Veloj Luci po prvi put, ono pošteno – zaljubio.


Prišla
mi je i rekla da se znamo s kupanja i da se zove Marie Helenne. Valjda
se to tako piše, nemam pojma. Trenutno sam bio na off, čuo sam samo
anđeoski cvrkut plavokose Barbike u ekstremno kratkoj haljinici, koji je
pjevušnuo nešto poput 'Marielen'. I to s tako drčnim, povišenim 'n' na
kraju, da sam trenutno erektirao i odlučio pustit korijen i ne mrdat.


Dakle, ponoć je, vidno pijana raja ulazi i izlazi iz diska, a ja bih
već trebao ići pješke nazad doma pet kilometara preko brda. Ali mi se
ne da jer mislim da je život tu, a ne tamo, iako je tamo gdje si ga
urediš. Mali dežmekasti jumfer tako sjedi i bulji u ovu instant vilu, i
bulji u nju s, nazovimo ga, vrlo priglupim osmijehom. Pitam je da ponovi
što je rekla jer nisam skontao od prve. Ona nastavlja polakše na
kombinaciji francusko-luškog, pa polako shvaćam da žena skuplja pare da
kupe žižu i zove da im se pridružim. Gledam ja tako i dalje svoju
Anđelku Amalku i smišljam jadan kako da joj objasnim da sam za zadnje
pare netom kupio Alana Forda, Giganta s Modesty Blaise i, o sreće –
Umpah Paha u boji. Pa promrmljam da ne duvam, a ona se nasmiješi, okrene
i krene do drugog pankera s istim pitanjem. Uto zapuše vjetrić i onako
joj lagano merilinkasto zadigne haljinicu. Nikad nisam od rođenja bio
bliže ženskoj guzi, mislim da bi me valjda u zoru smetlar špahtlom morao
maknuti s tog mjesta da nisam morao doći doma do 1. I dan-danas nekad
na tome mjestu ostavim cvijet…


Puno godina kasnije, nakon što je prva simpatija imala dlakave,
druga debele, a treća nikakve noge (to su one same rekle), upoznao sam
Branku. Ona je duvala, a ja sam fajn pio, a u tih dva i pol tuluma u
kojima nam se križala škvadra, uspjeli smo pričati deset sati i ljubiti
se deset minuta. I ne sjećati se baš svega. Pa kad smo se konačno više
trebali naći na dejtu na Trgu pod satom – ispala mi je ladica od sreće.
Do sada smo se pipali po mračnim studentskim izbama, bio sam zaljubljen u
njen mozak, ali i tek nagađao kako izgleda, a sad je prema meni na
dnevnom svjetlu skakutala frčkava slatka mršavica u lepršavoj ljetnoj
haljinici. Jebate, pelud je s mene štrcala… I još mi je i Milku veliku
dofurala jer su joj starci često išli do Trsta, pa sam tih par sati
blejanja po centru bio totalni plafon. Prekinuli smo za tri dana jer je
bila naporna, a ja sam polako shvatio da mi lepršave windy minice
jednostavno nisu suđene. Jer sam ubrzo zasro i s prvom Majom, iako je
ona nosila više uske minjake.





[You must be registered and logged in to see this image.]


U onih par puta što sam šetao u kiltu, em sam se smrzo, em bih
uvijek zaboravio podić šosić kad bih sjedao, em bi mi uvijek ispalo jaje
na fotkama. A kilt je do koljena, a minice u liniji
međica-dražica-guzovi!!! Nekad mi to zgleda malo vulgarno, ono, poziv na
uzimanje iz izloga, eto me, kupi me dok sam na dražbi… A nekad sam i
ljubomoran kad moja cura s mrak nožicama privlači slinave poglede
svakojakih prolaznika. Iako neke druge frajere upravo to veseli i pali…


Uskoro sam shvatio da se više veselim tetama s velikim cicama, kao i
da minice nose uglavnom tete koje ne spadaju u tu ciljnu skupinu.
Fakat. Jeste li ikad vidjeli ženu u punom dekolteu da ima i minjak?
Rijetko, zar ne? Misle li one da se ne smiju šaliti s božjim darom, ili
to jednostavno ne uspijeva na istom organizmu, ono, kao pošteni
političar. Je li moguće da većina žena fura minice samo zato jer imaju
male cice, pa da nekako dođu do izražaja kad su vani s frendicama koje
imaju veći broj? Jer misle da frajeri stavljaju sise na prvo mjesto?
Moje je skromno mišljenje da cure s malim cicama imaju više problema s
velikim sisama od bilo kojeg frajera. Ali im to nikad ne smijemo reći
jer se možemo pozdraviti sa seksom. Tako da ćemo danas često na ulicama
sresti finih minjaka, jer dokle god će cure s četvorkama nositi
dekoltee, i one s dvojkama će furati minice.




[You must be registered and logged in to see this image.]


A meni je i dan-danas divno gledati gole glatke, triput premazane
nogare kako poput hromog bambija napikavaju nesigurno asfalt u
štikletinama, uživati dok im vjetrić mrsi falde i leprša rubove. I htio
bih sjediti u nekom žiriju i davati ocjene i veseliti se što sam
dovoljno blesav da me takve sitnice mogu ispuniti. I zato, živjeli
minjaci i tete koje ih imaju hrabrosti nositi. Ali nek se ne čude kad im
priđemo i počnemo se upucavati. Makar i loše…



Domagoj Jakopović Ribafish
08.07.2012.










Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.






Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/groups/146401177244/ Na mreži
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyUto Jul 17, 2012 8:21 am

Vedrana Rudan - U zemlji krvi i idiota


Aleluja, Aleluja! I na prostoru “Regiona” ukazala se Velika Majka Angelina Jolie. Nije došla sa svojom mnogobrojnom djecom i stotinu dadilja jer su u Sarajevu sige padale sa krovova. Žao mi je što anoreksična bivša drogerašica baš nikad nije osjetila potrebu da uz egzotično dijete iz neke divlje Kambodže usvoji i neko siromašno crno ili bijelo dijete, svejedno, iz Amerike.

Svi znamo da i u Americi žive milijuni gladnih mališana samo… To se jednostavno ne nosi. Kakva bi to bila poruka, vući za ručicu mršavo, prebolesno, gladno njujorško dijete?

Smije li Big Mama roniti suze iz očiju premazanih šminkom otpornom na tekućinu nad sudbinom vlastite zemlje? Malo morgen, rekao bi pokojni Milošević.

Smije li Angeline Jolie snimiti ljubavni film o Libijki kojoj su Ameri zatrli svu rodbinu i Amera koji je to učinio? Smjela bi jedino kad bi u filmu pokojni Libijci puni ljubavi silovali Amera.

Ali doći u Region i prodavati nam priču o “lošim momcima” i “srpskom narodu koji je dobar” mnogo je lakše. Preciznije, poželjno. Krajnje precizno, Jolie je jednostavno dobila zadatak i logistiku.

Tko normalan može povjerovati da je Jolie “režiserka”, “scenaristica”… Smije li se tako vrijeđati ozbiljna profesija?

Naravno da mi Indijanci sa ovih prostora koji smo od Amera dobili šarena stakalca u obliku filma “o ljubavi” ne možemo iz svoje kože.

U Zetri je plakalo nekoliko milijuna Bosanaca uvjerenih da su ih silovali i da ih siluju i da će ih silovati “Srbi”. Odavde do vječnosti.

Mi ćemo sutra gledati Jolie u Zagrebu i skupa s njom liti gorke suze nad silovanim Bosancima i s užitkom u sebi jebati mater “Srbima”. U sebi jer je glasno jebanje “Srba” u Hrvatskoj u međuvremenu postalo politički nekorektno.

Koju i kakvu je ulogu u klanju u našoj bivšoj zemlji igrala i igra domovina Suzane Jolie nikad nećemo saznati. A i koga briga. Ako budemo dobri Angelina će usvojiti neko Bosanče bez ruku i nogu da svijet podsjeti na divljake sa Balkanu.

Priznajem. Jebe mi se i za Jolie, njene suze i frku koja se digla oko “njenog” filma. Ja i dalje čekam film u kome ću vidjeti kako kršni Amer jebe čitav svijet.

Neću dočekati film ali da osjećam američki (upotrebljen neprikladan izraz koji se ne koristi na forumu ) u guzici iz dana u dan, iz godine u godinu, da će me šarafiti dok sam živa, to osjećam. To će osjećati i splitska dječica koja će umirati od raka kad se u Lori budu prali američki ratni brodovi.

Film Angeline Jolie o silovanju sigurno je potresan, baš, ono, potresan. Naravno. Tko o silovanju može napraviti bolji film od silovatelja?

Извор: [You must be registered and logged in to see this link.]
Nazad na vrh Ići dole
sonia
حبيبي
sonia


Godina : 50
Location : my world
Humor : ;)
Datum upisa : 23.03.2008

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptySre Avg 08, 2012 11:06 pm

Vrelina






Autor Dejan Stojiljković




Pisac i novinar. Autor bestselera "Konstantinovo raskršće".

Vrelina pritisla Niš ovih dana, pa čoveku nije ni do čega. Gledam istoimeni film Majkla Mena sa Al Paćinom i Robertom De Nirom i pitam se kad će ovaj potonji da vrati pare koje mu je pre više od 30 godina pozajmio jedan domaćin iz sela Čokot.

Nema ništa od tih Amerikanaca, samu jedu big mekove i spremaju zavere protiv Srba. A ovde kod nas u Nišu, vrelina ima efekat na sve i svašta. Od nje se skuplja i rasteže asfalt (zavisno od toga koju ulicu asfaltirate) a sličan efekat ima i na ljude.

U svakom slučaju, bilo leto ili zima, u Nišu nikad nije dosadno.

Dobili smo novu gradsku vlast i ona je već krenula sa reformama. Jedan savetnik, zamenik i sekretarica po glavi stanovnika. Nema stranačkih zapošljavanja. Od sad zapošljavamo samo bližu rodbinu i kumove. I to samo uz overenu potvrdu iz socijalnog.

Nekolicina niških političara bila je pred izbore listom najavljivana floskulom "budući gradonačelnik Niša". Pošto je mesto gradonačelnika jedno, i sada je već popunjeno, pitaju se mnogi, s pravom, gde se dedoše ti silni "gradonačelnici"? Za jednog kažu da se odselio, drugi je otišao da peca a neki su bogami kod kuće, u teškoj depresiji.

Imam jedan predlog. Zašto svi ti političari ne bi osnovali bend, pa počeli da praše čvrst rokenrol u nekoj garaži? Poznat je terapijski i antidepresivni efekat muzike.

Evo, ja imam i predlog za naziv benda - VIS GRADONAČELNICI.

Prof. dr mr Mile Ilić je kao predsedavajući gradske Skupštine poželeo odbornicima da lepo provedu svoje "odmorske" dane. Lepo. Neki ćemo da odmaramo, a neki ćemo da učimo gramatiku.

Nema ništa od dolaska Pape u Niš. Sad možemo da odahnemo. Taman smo od Niša napravili moderan evropski grad, sređen i uređen, gde se živi na visokom standardu, gde svako ima dobro plaćen posao, otvorili smo kupališta i hotele, sagradili supermoderan medija centar, od Medijane napravili vrhunski arheološki park, podigli Konstantinu dostojan spomenik - i šta? Da nam dođe taj Papa iz tog tamo Vatikana pa da nam sve pokvari? E, pa neće moći ove noći. Ne da se Srbin tek tako.

Hvala Bogu i svetom Caru Konstantinu što je ovde u Nišu bilo mudrijeh glava koje su nas na vreme upozorile na tu opasnost, tj. na činjenicu kako ćemo se svi po dolasku pape masovno pretvoriti u zombije, pa je sve lepo predupređeno.

Podignuto je skromno obeležje posvećeno Konstantinu i Milanskom ediktu na nišavskom keju. Nišlije ga već od milja zovu "čokolada" zbog specifičnog izgleda. Klesaru se slomilo dleto baš kad je trebalo da stavi kvačice na slova "Ć" i "Š". I to je izazvalo silne proteste, baš kao i činjenica da na spomeniku nema ćirilice - čuvenog srpskog pisma koje je dobilo ime po jednom Grku. Brižni ljudi iz udruženja "Ćirilica" napisali su silne protestne note, gradonačelniku, patrijarhu, medijima... Priča se da se sprema i protestna nota samom Konstantinu Velikom zbog toga što je tekst Milanskog edikta pisao latinicom. Još samo da provale kako će da mu je uruče. Gradom kruže glasine da je specijalno za tu misiju pozvan čuveni bugarski prizivač duhova.

Kad smo već kod ćirilice, izašao je predlog da se zabrani štampanje knjiga na latinici. Lično sam sklon mišljenju da bi za kulturu u Srba veći efekat imala zabrana plastičnih kesa.

Famozni "Niški leksikon" postao je veoma traženo štivo u regionu, a i šire. Priča se da je njegov humoristički i fantazmagorični potencijal toliki da će se po njemu možda snimati nove epizode "Letećeg cirkusa Montija Pajtona". To uopšte nije loše. Ako imamo u vidu koji lokalni "intelektualci" su bili glavni za uređivanje istog, dobro je da se po njemu ne snimaju nove epizode "Kursadžija".

Jedan čitalac "Južnih vesti" mi je zamerio što sam se "prošvercovao" na premijeru "Betmena". "Tolike si pare zaradio od knjiga", kaže, "pa si mogao i da platiš kartu."
U pravu je čovek.

Čak i "Džoker" iz Aurore je platio kartu.

A poznato je da srpski pisci toliko zarađuju od prodaje svojih knjiga da mogu sebi da priušte čak i plaćanje struje i stanarine. Stvarno me bilo sramota. Meni čak ostane i za burek.

Divan je, zaista, poriv nekih naših sugrađana ka isterivanju pravde, po tome se nimalo ne razlikuju od Betmena i ostalih superheroja. A imaju i još jednu sličnost - svi listom koriste lažne identitete i maštovite pseudonime, baš kao što to rade poznati super-junaci. Danas je Pera neupadljivi Nišlija koji prodaje kifle u obližnjoj pekari, ali kada padne noć, Pera se pretvara u nemilosrdnog borca za pravdu, seda za svoj kompjuter i, skriven iza raznih nadimaka, napada diljem interneta književnike i ostale kriminalce.

Naravno, tog baju ne štreca mnogo što političari o njegovom trošku letuju na Bahamima i asfaltiraju već asfaltirane ulice, ali se strašno ozlojedio kad me je video kako u salu "Kupine" ulazim sa besplatnom kartom.

Šta da radim?

Da pustim da me uhapse ili da se sam prijavim policiji?

Sve je bolje nego da čekam da mi dođu niški Mračni internet-vitezi i donesu osvetu.

U krugu fabrike "Beneton" su pronađene grobnice iz antičkog perioda. Arheolozi su ih otkopali da bi posle mogli ponovo da ih zakopaju. Pa dobro, moraju i oni ljudi nekako da zarade platu.

Ne znam da li ste primetili, ali jedna od većih investicija na arheološkom nalazištu Medijana je je staza koja se nalazi sa leve strane ulaza i koja krivuda kroz park i na kraju vodi - nigde. Tačnije, na njenom kraju se nalazi livada od neprocenjive arheološke i istorijske vrednosti. Videćemo šta će biti sa tom livadom tamo 2074. godine kada se Muzej, Arheološki institut i Zavod za zaštitu spomenika dogovore u čijoj je nadležnosti.

Nešto se mislim, dok se kuvam na ovoj južnjačkoj vrelini, ta staza što vodi nigde mu nekako dođe i kao metafora za grad Niš.

Kao da smo je napravili da bi samo sebi pokazali gde idemo.



[You must be registered and logged in to see this image.]










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyNed Avg 12, 2012 12:11 pm

[You must be registered and logged in to see this image.]


Intervju – Boro Stjepanović, glumac >

Kako sam pucao na Sarajevo
tamara nikčević

"Sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila je u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Rafal u vrata, a onda: ‘Neka izađu svi muškarci!’ Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije. Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli: ‘Ja sam Jugosloven!’, rekao je. ‘Neću sa vama!’ Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške. ‘Napunite ih!’, naredili su. Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: ‘Pucaj!’ Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću... ‘Samo prebacujte preko Miljacke!’, vikali su"

Za svojih šezdeset i šest godina života i nešto malo manje od pola vijeka glumačke karijere, Boro Stjepanović je uspio da odigra više od stotinu pozorišnih i filmskih uloga, da sarađuje sa najvećim jugoslovenskim rediteljima, dobije više značajnih nagrada, bude profesor na četiri škole glume – beogradskoj, sarajevskoj, cetinjskoj i osječkoj – napiše četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnuje dvije pozorišne akademije – u Sarajevu i na Cetinju…; da preživi jedan rat, bude nasilno mobilisan, doživi raspad svoje zemlje i opsadu Sarajeva. I da dâ tako malo intervjua.

"Ne volim intervjue", kaže Boro Stjepanović. "Uostalom, šta bih tako važno imao da kažem? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao da bude zanimljiv? Pored toga, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentarisanja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je... Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me je pitao – volim li glumce.

‘Glumce?!’, začudio sam se. "Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’

To su mi mnogi zamjerili.

Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine..."

"VREME": Kako vi zadovoljavate sopstvenu glad za javnošću?

BORO STJEPANOVIĆ: Tako što svakog mjeseca igram po pet, šest predstava; pored toga, na taj način i svoj organizam, svoju ličnost štitim od bespotrebnog trošenja. Dugo se bavim pedagoškim radom i najteže mi je da svakoj novoj generaciji studenata glume objasnim kako je veličina glumačke umjetnosti – mnogo više od premijera, predstava, crvenih tepiha i nagrada – sadržana u sposobnosti da se istražuje, da se uživa u probi; ili na filmu: od "akcija" do "stop".

Gluma je, kaže Arto, neposredna bezrazložnost. I to je tačno. Igrati neposredno, bez ikakvog konkretnog razloga... Često svojim studentima kažem kako će samo jedan od njih deset ili dvanaest postati glumac.

Odmah znate ko će to biti?

Sa umjetnicima nikada ne znate kada će se otvoriti; zato sam spreman da čekam. Jednom su nekog profesora na moskovskoj ili petrogradskoj akademiji pitali kako, među tolikim prijavljenim kandidatima, prepozna pravi talenat.

"Kada me obuzme...", odgovorio je.

Ljudi misle – čovjek se pojavi, izdeklamuje i vi znate da je to to. Ne!

U knjizi Blistavo i strašno, Bekim Fehmiu kaže kako je beogradski Fakultet dramskih umjetnosti upisao ne znajući ni riječ srpskohrvatskog.

Glumački talenat ne prepoznajete u jeziku... U školama glume, na prvoj godini, studenti uvježbavaju radnju bez govora. Prije svega, glumac mora da prepozna radnju. Na prijemnom sam imao slučaj da kandidat govori pjesmu Ciganin hvali svoga konja, ali nikako da odgovori na pitanje: šta radi Ciganin.

Kako to?

Naprosto, ne prepoznaje radnju. U tome mu donekle mogu pomoći pisac, reditelj, kolega – uradi, kažu mu, to i to.

"Glumac hvata u letu", kaže Stanislavski.

Zato je Bekim Fehmiu prošao… Moj prijatelj iz Sarajeva, reditelj Mladen Matarić, po tom je modelu napravio odličnu predstavu...

Tetovirano pozorište?

Tako je... Poznato je da Čehovljevi junaci, govoreći, više skrivaju nego otkrivaju.

Misli se da glumac, dok igra, sebe poništava, da se uživljava u lik...

Što nije tačno?

Nije. I Platon je vjerovao da glumci lažu, da uobražavaju da su neko drugi, pa ih je zbog toga izbacio iz idealne države. Isto je učinio i Žan-Žak Ruso. A glumac, kako to kaže Stanislavski, samo pravi partituru radnji; po njoj svira, a vi to onda prepoznajete kao Hamleta, Ofeliju, Trepljeva ili Don Kihota...

"Od glumaca tražite da budu što više svoji", rekao je jedan engleski teoretičar.

Svaka uloga je zanimljiva ukoliko je posebna i moja i najmanje je važno prikazati čovjeka; važnije je da kroz likove koje igramo ispričamo priču o revolucijama, o smjeni vlasti, porodičnoj tragediji, o životu i smrti...

Kako ste postali glumac?

Rođen sam i odrastao u Varešu, u Bosni i Hercegovini. U srednjoj školi smo imali sjajnog profesora koji nas je učio da glumimo, da režiramo, da pišemo. U vareškoj biblioteci slučajno sam naletio na Sistem Stanislavskog; bio sam oduševljen. Knjigu sam zadržao; zapravo – ukrao sam Stanislavskog. Znate, ako ima sreće, čovjek se pronađe, shvati da ga nešto vuče na tu stranu. Poslije gimnazije, došao sam na studije u Beograd i najprije upisao Filološki fakultet, Grupu za jugoslovensku i opštu književnost; istovremeno, počeo sam da glumim. U početku amaterski, u "Krsmancu". Tamo sam, recimo, upoznao sjanog glumca, budućeg reditelja, Ljubišu Ristića.

Sjajnog glumca?!

Da, da… Ljubiša je bio odličan glumac, bolji od svih, bolji od mene. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu sam 1971. igrao u njegovoj diplomskoj predstavi, Buba u uhu; u onoj prvoj postavci.

Nakon "Krsmanca", činilo mi se logičnim da pokušam glumu na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti. Prošao sam. Ipak, prvu godinu sam pauzirao…

Zašto?

Klasu je vodio profesor Minja Dedić koji mi, onako strog i agresivan, nije odgovarao. Ali, Dedić me je sačekao na trećoj godini i veoma mi pomogao da se opustim, da se otvorim, da savladam pojedine tehnike…

Šta ste spremili za prijemni, sjećate li se?

Molijerovog Tvrdicu i Hanu Oskara Daviča.

"Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
Između presečene narandže i sapuna
zavoleh je što je najlepša, zavoleo sam je stoga,
što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna"…

Poslije prijemnog, prišao mi je Dragan Nikolić.

"Momak, čestitam!", rekao je. "Jedini si koji igra sa dve ruke!"

Kažu da na sceni glumci često ne znaju šta će sa rukama.

To je ogroman problem! Moj profesor Mata Milošević u knjigama Moja gluma i Moja režija napisao je kako je, prilikom gostovanja Moskovskog hudožestvenog teatra u Beogradu 1922, gledao Čehovljevog Galeba i kako je kasnije, u Akademskom pozorištu, docnijem "Krsmancu", pokušao da odigra Trepljeva po uzoru na Stanislavskog i MHAT.

"Bili ste sjajni, gospodine Miloševiću", govorili su mu. "Ipak, čini se da ste se previše pridržavali za namještaj."

Kada Stanislavski govori o "datim okolnostima" i "kad bi"…

To glumcu pomaže da odabere partituru. "Kad bi" je uobrazilja; "date okolnosti" su okvir, koordinate u kojima se umjetnik kreće.

Nemoguće je opisati to što glumac radi, koje asocijacije budi kod gledaoca, koje dubine, emocije, kakva se tu čuda događaju. Zato ljudi iz pozorišta izlaze ispunjeni i neku predstavu ili ulogu pamte, nose je kroz cio život.

Šta vi nosite?

Nosim neke rumunske predstave sa ondašnjih BITEF-a... Ili Krejčine Tri sestre… Često mislim da je gluma najveća umjetnost. Doduše, to tvrdi i Hegel. Drama je radnja, sukob.

"U nj’ ratuje duša sa tijelom,

U nj’ ratuje more s bregovima", kaže Njegoš.

To je svemir. Iz tog sukoba ne proizlazi ništavilo, nego harmonija.

Šta je u glumi harmonija?

Gledate na filmu Dastina Hofmana: izašao je iz zatvora i namjerava da se osveti bivšem prijatelju koji ga je potkazao policiji; traži ga; drama se zahuktava, mijenja mu se izraz lica, počinje da se znoji; bivšeg prijatelja pronalazi u automobilskoj radnji, prilazi mu i vi pratite – sve u istom kadru – taj strašni unutrašnji sukob glavnog lika, njegove promjene raspoloženja, psihološkog stanja… Bezbroj puta sam gledao tu scenu… Ne razumijem kako to uspijeva…

Zaista ne razumijete?

Ne. Teško je razumjeti, znate… Psihotehnika je ključni pojam kod Stanislavskog: svjesnom tehnikom doći do podsvjesnog stvaralaštva. Ili, kako kaže Hamlet, držanje, sve sa svojom maštom dovesti u sklad. To je idealan glumac. A takvoga nema.

Često se kaže kako je glumac samo čovjek koji reprodukuje tuđi tekst…

To nije tačno. Karel Čapek je jednom rekao da reditelji i pisci misle da su najvažniji; ipak, biraju da im u komadima igraju najbolji glumci, jer znaju da bez njih nema dobre predstave. Kada napravi partituru radnji, kada posloži sve slojeve lika, glumac se trudi da svaki put to što preciznije odigra kako biste, što kaže Didro, tačno znali kada će krenuti suza – i meni kao glumcu i vama kao gledaocu. To je izračunato. Suze dolaze iz glave. Ako nema glave, ako ona to nije dobro odabrala, posložila, uvježbala i izvela, džaba Šekspir, džaba Molijer.

Gledala sam vas i u pozorištu i na filmu; jeste li nekada dobili glavnu ulogu?

Ne, pogotovu u početku. Tek od svojih pedesetih sam počeo da igram veće uloge iz svjetskog repertoara, pa i veće uloge na filmu… Glumcu nije cilj glavna, nego dobra uloga. Dok sam bio student, Voja Brajović, Cvijeta Mesić, ja, naša klasa, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu smo imali status "Bojanovih beba"…

Bojana Stupice?

Tako je. Kao student sam, u JDP-u, u Šekspirovom Koriolanu, igrao baštovana. Neko bi rekao – mala uloga. Međutim, sjutradan nakon predstave, stojeći ispred pozorišne oglasne table, osjetio sam da mi je neko prišao s leđa, uhvatio me, stegao i podigao. Bojan Stupica!

"Vidiš, jebem ti, koliko je važno igrati male uloge!", rekao mi je. "Svi me pitaju – ko je taj mali, ko je taj mali… Bravo!"

U glumi, ali i u svemu što čovjek radi, nisu važne glavne uloge, nagrade, novac – to je beznačajno; važna je – izvrsnost!

Pored Vojislava Brajovića i Cvijete Mesić, ko je još bio sa vama na klasi?

Ivan Laurenčić, Marko Nikolić, Vladimir Jevtović… Budući da sam godinu dana ranije položio prijemni, na grupi nikoga nisam poznavao. Sjećam se prvog časa: najstariji i već proćelav, sa očevom akten-tašnom u ruci, ušao sam u učionicu; svi su ustali. Mislili su da sam profesor.

Klasu je vodio Predrag Bajčetić. Zvao me je – najveći teoretičar privatne glume.

Šta to znači?

To znači da sam sebi stalno nešto mrsio u bradu, da se tekst koji sam izgovarao nije čuo ni na metar udaljenosti, da je to što sam govorio bilo bez ekspresije i bučnosti koju zahtijeva scena… Igrao sam, recimo, u predstavi Kad su cvetale tikve i Bora Drašković me je uvijek opominjao da govorim glasnije. Nisam mogao. U pitanju je tehnika koju sam tek kasnije savladao.

Rusi su svoje oslobađanje od komunizma nazvali glasnost: došli su u stanje da konačno progovore glasno, ozvučeno, da ih cio svijet čuje.

Kada ste rekli da ste imali status "Bojanovih beba"…

Nas je u JDP doveo Bojan Stupica. Bio je sjajan, prodoran, svojeglav, autoritativan, imao svoju viziju… Sve što kod drugih nije moglo, kod njega je bilo normalno. Jednom je u JDP primio nas četrdeset mladih glumaca. Strepjeli smo hoće li nas zadržati, šta će se dogoditi ako Stupica ode, pa smo, zahvaljujući intervenciji profesora Minje Dedića, u jednom trenutku odlučili da ipak pređemo u Beogradsko dramsko pozorište. Bio sam zadužen da tu odluku saopštim Bojanu Stupici.

"Neka uđe taj drekavac!", čuo sam ga u hodniku kako govori sekretarici.

Ušao sam skrušeno.

"Šta je to, šta to čujem?! Prelazite u BDP?", pitao je.

"Nude nam angažman, bojimo se da nam je ovdje nesigurno…"

"Šta vam to nude, da čujem?"

"Nude nam stalni posao i platu od pedeset hiljada."

"E, pa ja vam nudim pedeset i pet! Je li u redu?"

Naravno da je bilo u redu.

Kasnije, kada je u maju 1971. Bojan Stupica umro, stvari su se iskomplikovale. U septembru je došao novi upravnik…

Milan Đoković?

… Odmah je predložio da pređemo u drugo pozorište. Otišao sam u Atelje 212. Pozvao me je Ljubomir Muci Draškić. Hladan, cinik, čovjek koji se klonio mistifikacija...

Iako sam 1977. iz Ateljea prešao na FDU i tamo radio kao asistent do preseljenja u Sarajevo 1981, Ateljeu sam se uvijek vraćao sa radošću. Čak i 1992, kada sam iz opkoljenog Sarajeva stigao u Beograd. Bez prethodne najave, bez proba, uletio sam u Mucijevog Cvećara.

"Hoćeš da igraš", pitao me je.

"Mogu, dok se ne vratim u Sarajevo", rekao sam.

"Nećeš se ti nikada vratiti, zapamti!", nasmijao se. "Nego, hoćeš li da igraš?"

Bukvalno me je iz bifea uveo na scenu: držeći tekst u rukama, našao sam se licem u lice sa Petrom Kraljem. Gledajući nas, Muci je uživao.

"Vas dvojica se tako dobro kršite", govorio je. "Igrate iz petnih žila, sa strašću i to se oseća."

Koliko je glumcu važan dobar partner?

To je neobično važno. Glume nema bez razmjene, bez povezivanja. Branko Gavela je to zvao – suigra. Slušao sam kako pojedini glumci tvrde da suigra nije važna, da na sceni čekaju šlagvort i, kada izdeklamuju svoje, isključe se; prisutni su, kažu, samo mehanički. A ja mislim da pravi glumci nikada ne prestaje da igra.

Uta Hagen je svojevremeno nastupala na Brodveju i, shvativši da je napravila grešku, nakon predstave je otišla kod svog partnera u garderobu da bi mu se izvinila.

"Izvinite, bila sam malo odlutala; mislila sam da ste završili svoje, pa sam..."

"Dušo, ja nikada ne završavam", odgovorio je njen partner. "Igram dok ne padne zavjesa."

Pored Ljubomira Draškića, sa kim ste još voljeli da sarađujete?

Sa Zoranom Ratkovićem, recimo; kasnije, u Crnoj Gori, sa Milanom Karadžićem... Naravno, volio sam Živka Nikolića. Nedavno sam na nekoj televiziji gledao insert iz Živkovih Oriđinala i danas, poslije toliko godina, naprosto osjećam koliko mi je čovjek iza kamere blizak, koliko je drag... Pričao mi je kako su ga u njegovoj Crnoj Gori omalovažavali, povređivali, dovodili u pitanje sve što je radio. E, a danas hoće da mu dižu spomenik! Ne volim te posthumne parade; muka mi je od tog licemjerja.

Kasnije, kada je bolest poodmakla, sa Živkom sam se često viđao u Budvi; znali smo da, bez ijedne izgovorene riječi, satima šetamo gradom. Izmučen bolešću, više nije mogao da govori. Ali smo se i tada razumjeli...

Igrali ste u gotovo svim filmovima Živka Nikolića?

Jesam. Sjećam se, jednom sam ispred Hotela "Crna Gora" u Titogradu sreo Živka i njegovu suprugu Vesnu Pećanac. Živko mi je rekao kako je, ugledavši me, na vrijeme "upozorio" Vesnu:

"Bježi, eno ti muža!"

I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin muž.

Živko je bio skroman čovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki reditelj! Uopšte, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, pozorišta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.

Niste?

Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijumima, ne vole? Nemojte, molim vas!

U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:

"Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!"

Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubica po kvadratnom metru!

Tokom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, da li bi me ubio... Počeo sam da se bojim ljudi, da im ne vjerujem... Postao sam mizantrop!

Baš – mizantrop?

Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.

"Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol", pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.

"Nije tačno!", skočio je jedan moj kolega. "Naši nisu imali snajper!"

"Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!", rekao sam.

Kada je počeo rat...

Da, bili smo u Sarajevu... Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Sina sam kasnije nekako uspio da izvučem...

Kako su vas mobilisali?

Kako?! Rafal u vrata, a onda:

"Neka izađu svi muškarci!"

Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije.

"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Ko ti je ovo?"

"Sin", rekao sam.

"Dobro, pređite obojica na onu stranu."

Svrstao nas je među svoje, među Srbe.

Šta da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...

Kako niste?

Nisam! Naprosto, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugosloven...

Znate, ne bih više nikoga da plašim sobom. Šta sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Šekspira, to kaže jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalno osjećanje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska porodica je dala sedam generala. Ma ko da su, njima se baš i ne ponosim...

Šta se dogodilo kada su vas izveli iz stana?

Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:

"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću sa vama!"

Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.

"Napunite ih!", naredili su.

Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: pucaj!

Na koga?!

Eh, na koga!? Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću...

"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.

Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila prodavnica slovenačke sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Adidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.

"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.

"Pucaj slobodno!", odgovorio je komandir. "Reci da sam ti ja naredio."

"Samo sam izvršavao naređenja" – tako su se od sopstvenih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.

Jeste li pucali?

U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo da živi, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica komšija... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?

Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili da pucamo u neki prozor iza koga se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska porodica; ili da gađamo u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.

Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu liniju fronta. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.

Za koga ste navijali?

Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.

Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me je napao taksista koji je, kao i njegove vođe, htio da podijeli Sarajevo "kao Bejrut". Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela "Zagreb", gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.

"Šta hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!", čuo je, rekao mi je, od njih. "Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!"

A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda je trebalo da idem na Dobrinju i pucam na brata?!

"Ko ga jebe što je ostao kod Alije!", rugali su se ovi sa Pala.

Znate li šta se dogodilo sa vašim komšijama – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade?

Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat...

Šta je radna četa?

Naiđe kamion, pokupi vas i odvede na prvu liniju fronta da kopate ili rovove ili grobove.

"Šta da radimo, ubijte ih, to su vaši! Znate da su vaši. Ne bismo svoje izlagali na taj način...", govorili su.

Ko ih je vodio na prvu liniju fronta?

Sve vojske su kupile: ako vas procijene kao Bošnjaka ili Hrvata, odvodi vas srpska vojska; i obrnuto... Pošto je odbio da uzme pušku, moj brat je, kao i mnoge Sarajlije, morao u radnu četu.

Kako ste uspjeli da oslobodite sina?

Zahvaljujući sestri od tetke moje žene koja je za dvadeset i četiri sata napravila nekakva dokumenta koja su potvrđivala da sam, kao, bolestan, nesposoban za vojsku, da je moj sin vojni obveznik Srbije, u Beograd pozvan na regrutaciju. To je fotokopirala i poslala na Pale, na faks komande srpske vojske.

Marko i ja smo otišli kod komandanta.

"Ovo vam ništa ne vrijedi", rekao je ulazeći u džip. "Džaba!"

Sin me je pogledao... Taj pogled ne mogu da zaboravim... Onda smo otišli kod zamjenika komandanta koji je odmah potpisao.

"Slobodni ste!", rekao je.

Obojica?

Čekajte!... Rekli su nam da moramo da prođemo još jednu provjeru. Poslali su nas na Lukavicu, gdje nas je opet dočekao komandant sa početka priče. Pored njega je sjedio komandir čete, otac dječaka koji je sa mojim Markom išao u školu.

"Marko je možda rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu; učio je sa mojim sinom, znam!", rekao je bijesno.

I to baš u trenutku kada se njegov šef spremao da potpiše papir koji je mom djetetu obezbjeđivao odlazak iz pakla. Komandant se dvoumio. Nekoliko puta je vadio olovku iz džepa, a onda odustajao. Ćutali smo i čekali. Kao pred giljotinom.

"Evo šta ćemo", rekao je konačno. "Sina ćemo ti pustiti, neka ide; ali ti, ti ćeš ostati!"

Ostali ste?

Ostao. Mislio sam – samo dijete da izvučem; u januaru je bio napunio osamnaest... Sjutradan sam njega i ženu utrpao u neka kola, poslao ih, nadao sam se, na sigurno, u Beograd. Tamo su mi živjeli tast i tašta. Imaju potpisana dokumenta, izvukli su se, dobro je...

"Pravo da ti kažem, ti papiri im ne vrijede mnogo", rekao mi je bezbjednjak iz čete. "Opšti je haos, ništa se ne zna. Svaka straža do Drine može da ga skine sa autobusa i pošalje ga u Žepu."

Zašto u Žepu?

Žepa je bila najveće srpsko stratište. Mrtve i ranjene su dovozili kamionima... Bio sam očajan. Međutim, moja žena je, stigavši sa sinom na Pale, otišla da kupi hljeb. Nismo ga vidjeli mjesec dana. Tražeći radnju, vidjela je helikopter koji je trebalo da krene za Beograd.

"Izvinite", prišla je pilotu, "ako ima mjesta, da li bismo sin i ja mogli sa vama?"

"Prazan sam, gospođo", odgovorio je. "Ali..."

Šta – ali?! Odlučio je njegov kolega, oficir.

"Pusti ljude, čoveče! Prazni smo, ulazite!", nasmijao im se.

U pola dva su stigli na Batajnicu.

Kako ste saznali da su stigli?

Bio sam pod utiskom razgovora sa bezbjednjakom. Ne javljaju se, mislim, nemamo kontakt; ko zna šta je... Veze su bile u prekidu... Ipak, histerično sam okretao beogradski broj: 322XXXX. Nakon bezbroj pokušaja, čuo sam slab zvuk.

"Zorica i Marko su krenuli za Beograd, stići će...", vikao sam u slušalicu.

"Stigli su, već su stigli", prekinula me je tašta i ispričala šta se dogodilo.

Slušalicu je preuzela Zorica.

"Kako je tamo?", prošaputao sam molećivo.

Zapravo, tražio sam da mi kaže kako je u svijetu u kome ti na glavu svakodnevno ne padaju granate, u kome postoji nekakav život. Ili – njegova imitacija. Gušile su me suze... Nalazio sam se na mjestu gdje se bez prestanka pucalo, gdje se ginulo i gdje molite boga da barem na sekund zastanu, da čujete tišinu.

Kada ste vi izašli iz Sarajeva?

Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...

"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.

Nisam smio da kažem, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramnom ratu, o toj sramnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebalo nešto da afirmiše. Šta ovo da afirmiše?! Kako da snimite film veličajući sopstveni zločin?! Ne može!

Ubrzo, ona ista rođaka moje žene napisala je molbu koju su potpisali dekani tri sarajevska fakulteta, rektor, profesori svih vjera i nacija, u kojoj se od komande na Palama traži da mi dozvole da se sa svojim studentima prebacim u Beograd. Pismo je poslala Nikoli Koljeviću.

Koljevića ste poznavali odranije?

Nikolu Koljevića sam svojevremeno angažovao da, kao poznati šekspirolog, predaje na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, na kojoj sam bio i dekan i profesor. Sada sam čekao da me Koljević pozove. Nije se javio. Nekako sam izmolio da me puste da odem kod njega na Pale, da pitam šta je sa mojom molbom.

Sastanak sa Koljevićem zakazala mi je Mira Nogo sa kojom je moj brat nekada radio u Izvršnom vijeću BiH; kada je počeo rat, prešla je na Pale.

Nije u srodstvu sa slavnim prezimenjakom, Rajkom?

Ne, ne... Mislim da nije. Mira mi je obezbijedila i prevoz do hotela u kome se nalazio Nikola Koljević. Vozač je bio odnekud sa juga Srbije, došao na Pale da se bori... Na njegovoj glavi sam prvi put vidio crvenu beretku.

"Ratovao sam u Hrvatskoj, u Vukovaru", brbljao je. "Evo, sada i u Bosni, u Sarajevu... Ali, veruj, jedva čekam da pukne na Kosovu pa da se Šiptarima najebem majke."

Koljević me je primio hladno...

U kakvim ste odnosima sa Koljevićem bili prije rata?

Normalnim: nikada pretjerano bliskim, ali – pristojnim. Sada kao da se trudio da mi stavi do znanja da sve što je nekada bilo više ne važi. Pita – šta se dogodilo.

"Ništa", kažem, "dobili ste, pretpostavljam, moja dokumenta... Znate, ipak bih da se bavim svojim poslom."

U momentu sam shvatio da sam rekao nevjerovatnu glupost.

"Svi bismo mi da se bavimo svojim poslom!", skočio je od stola kao oparen. "Ali, šta ćemo sa srpstvom?! Neko ovde mora da se bori za srpstvo! Nama dolaze ljudi sa svih strana sveta; juče je došao čovek iz Amsterdama, a vi biste da se bavite svojim poslom! Drugim rečima, hoćete da bežite?"

"Ma, ne, ne...", pravdao sam se. "Porodica mi je u Beogradu... Htio bih da izađem sa svojim studentima..."

"Rešili smo da zadržimo sve svoje vredne ljude", prekinuo me je nervozno. "U deset imamo zakazano Predsedništvo, izneću vaš problem, pa – šta odluče! Javite se sutra predsedniku vlade."

Ko je bio predsjednik vlade?

Vjerujte da se ne sjećam... Koljević mi je dao do znanja da je razgovor završen. Do svijesti mi je doprlo da su me smjestili među svoje "vredne ljude". Osjećao sam se bijedno. Da, pitao me je i da li imam još nekog u Sarajevu.

"Na Dobrinji mi je ostao brat sa porodicom". rekao sam.

"I moj brat je ostao dole!", prosiktao je. "Nekoliko puta sam ga pozivao, obezbedio mu da izađe, ali nije hteo. E, više ne mogu za njega da odgovaram!"

Inače, prije rata se znalo: Nikolica Koljević – tako su ga zvali – bio je američki đak, doktorirao u SAD; njegov brat Svetozar takođe profesor Univerziteta – poznati srpski nacionalista! E, sada je Svetozar odbio da izađe iz opkoljenog Sarajeva; a Nikolica je otišao na Pale.

Kako ste to razumjeli?

Nikako! Samo se sjećam da sam, kada je krenula opsada Sarajeva, u mislima svakodnevno pisao pismo Nikoli Koljeviću.

Zašto baš njemu?

Zato što nisam očekivao da će se pretvoriti u to; ipak smo se poznavali, rekao sam vam...

I dok su moji sin i žena sa komšijama silazili u podrum – na čije smo prozorčiće, čuvši da bi to moglo zadržati metke, bili postavili sunđere – ja sam ostajao u stanu; tačnije – u hodniku, jedinoj prostoriji u kojoj se kako-tako moglo živjeti. Na zid sam bio dovukao plakar, na drugi – biblioteku; knjige će nas, vjerovali smo naivno, zaštititi od granata. E, tu, u tom hodniku sam ležao na dušeku i čitao Šekspira. Ponovo ću ga pročitati, mislio sam; cijelog, vama u inat!

Kome?

Koljeviću, Paljanima, bezumnicima, ratu... Neka bombarduju, govorio sam sebi, ne mogu mi ništa! Čitaću Šekspira i, sve i da poginem, neću biti na gubitku. Tako sam, čitajući sa olovčicom u ruci, došao do Mletačkog trgovca, do Šajloka, koga ovih dana igram...

Jevrejine, imaš pravo na svoji funtu mesa; to ti dozvoljava venecijanski zakon. I, kada već insistiraš, uzmi je – kaže Porcija. Ali, ovdje piše i još nešto: ne smiješ proliti kap krvi. Jer, ako je proliješ, visićeš!

Taj dio sam bijesno podvlačio, u glavi pišući pismo Nikoli Koljeviću. Zanimljivo, u hrvatskom prevodu se ne kaže – visićete, nego – molićete boga da presudite sebi... Tako nešto. Upravo se to dogodilo Nikoli Koljeviću. Nažalost, ne zbog griže savjesti, to se zna...

Šta se zna?

Zna se zbog čega se Nikola Koljević ubio, kako, ko mu je donio pištolj...

Ko?

Radovan Karadžić. Ali, ne bih to, pustite...

Za razliku od ostalih Sarajlija koje su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je sopstvenim ušima:

"Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!"

Dakle, on meni i mom djetetu hoće da rastresa mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao... Zauvijek sam se distancirao... U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su "njegovi" htjeli da posvoje. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku...

Mislite da je riječ o upadanju u klopku?

Vjerujete, iz mjesta bih preskočio tu temu. Nema se tu šta dodati. Sve je jasno... Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se dičim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viđam sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Koštunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Dačićem... A nekada smo odlično sarađivali...

Igrali ste Cvikeraša u Sjećaš li se Doli Bel...

Prije toga, u Bifeu Titanik... Emir Kusturica je bio bistar, pametan, izuzetno talentovan reditelj. I fer, korektan čovjek, vaspitan. Poslije Oca na službenom putu, ponudili su mu mjesto redovnog profesora na sarajevskoj Akademiji. Odbio je.

"Nema smisla da Boro Stjepanović ostane vanredni profesor, a ja, njegov asistent, budem unaprijeđen u redovnog", rekao je.

Nakon snimanja, uvijek bi me svojim kolima vraćao kući. Kasnije, Kusturica je iz Pariza Abdulahu Sidranu poslao otvoreno pismo u kome je objasnio zašto Sidranu granate padaju na glavu, zašto ih je zaslužio... Smučilo mi se... Znate, tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, često sam tražio odgovor na pitanje zbog čega su jugoslovenski pisci i reditelji ispali tako loši, pogani ljudi...

Hoćete da kažete da glumci nisu?

U tim gadostima je bilo najmanje glumaca. Zašto? Jedan od ključnih elemenata glumačkog talenta je saosjećanje; ne tugovanje nad sobom, nego:

"Šta je Hekuba njemu il’ on Hekubi da plače za njom?"

Ništa mu nije, ali on Hekubu razumije. E, to glumac može. Većina ima tu plemenitu emociju i ona nas je, po mom mišljenju, sačuvala, pomogla nam da ne ispadnemo gadovi. Uostalom, zar jedan glumac-amater nije dao svoj život braneći komšiju muslimana? Govorim o Trebinjcu Srđanu Aleksiću.

Jeste li, nakon rata, nekada razgovarali sa Emirom Kusturicom?

Ne. Poslednji put smo razgovarali negdje 1991, pred njegov put u Ameriku, kada mi je, kao jedine autentične glumce, u nebesa dizao naturščike. Rastali smo se negdje kod knjižare "Svjetlost"; nakon nekoliko koraka, čuo sam kako viče za mnom:

"Ej, ne rekoh ti ko mi igra u filmu! Džoni Dep i Fej Danavej!"

A, mislim se, što ne uze nekog naturščika ako su toliko dobri? Kasnije, slučajno, u Herceg Novom sam ga vidio kako mi ide u susret; brzo sam zabio glavu u izlog, a on je naglo počeo da objašnjava nešto čovjeku koji je išao pored njega. Očito, obojica smo htjeli da izbjegnemo susret. I onda, krajem devedesetih, vidio sam ga na otvaranju obnovljenog Crnogorskog narodnog pozorišta. Iako sam vodio prvu i jedinu glumačku školu u Crnoj Gori, kao prvi profesor glume, dobio sam mjesto na trećoj galeriji. Za razliku od mene, Emir Kusturica – iako u to pozorište nikada nije ušao – govorio je na otvaranju. Družio se sa tadašnjim političkim establišmentom, možda zato. Poslije je organizovan prijem, ali sam Mladena Nelevića zamolio da me obavijesti kada Kusturica izađe iz prostorije da bih mogao da uđem.

Zašto?

O čemu bismo nas dvojica imali da razgovaramo?! Doduše, volio bih nekada da popričam sa nekim ko misli drugačije, ko vjeruje da je nacija sve i svja. Imam isječak iz sarajevskog "Oslobođenja", saopštenje SDS-a za Banjaluku:

"Braćo Srbi, niko nas ne voli, ali svi nas se boje!"

Čekaj, bog te tvoj! Čovjek koji kaže da ga niko ne voli, a da ga se svi plaše, ko govori u tim apsolutnim kategorijama, taj je, u najboljem slučaju – lud. Ili Nikolica Koljević:

"Sve je prolazno samo su nacije večne!"

Jadni moji obožavani stari Grci, gdje su oni? Nema ih! Kako su nestali ako je nacija vječna? Ko to može da ugrozi vječnost?

Šta se dogodilo nakon razgovora sa Nikolom Koljevićem? Kako ste konačno stigli u Beograd?

Jutro nakon susreta sa Nikolom Koljevićem, u hotelu na Palama sreo sam premijera Republike Srpske kome smo, skrušeno i snishodljivo, prišli Mira Nogo i ja. U ruci sam nosio dva papagaja – Miću i Peru – koja sam iznio iz svog sarajevskog stana i kutiju za cipele punu disketa sa bilješkama iz kojih će kasnije nastati moje knjige Gluma I, II i III.

To ste iznijeli iz svog doma?

To! Žena i sin su uzeli zamorca i kompjuter, ja te dvije kutije... Premijer nije bio naročito raspoložen za razgovor.

"Gospodine predsjedniče, da vas upoznam: ovo je naš poznati glumac, Boro Stjepanović...", počela je Mira.

Pružio sam mu ruku. Nije je prihvatio.

"Znam sve", rekao je, ne pogledavši me. "Napravićemo... Slobodni ste!"

I, zaista, paljanski ministar pravde mi je, na haubi svog automobila, ubrzo potpisao papire kojim mi je odobren rad na pravljenju Srpskog narodnog pozorišta RS, data dozvola za angažovanje glumaca, putni nalog za Srbiju, dnevnice...

Dali su vam i kola ili...

Pošto su sa mnom na put krenuli i paljanski novinari-propagandisti koji su imali zadatak da po Srbiji "šire istinu o ratu u Bosni", da prikupljaju donacije, krenuli smo kolima. Čim smo prešli Drinu, zastali smo u nekoj kafani da se odmorimo, da popijemo kafu.

"Šta to radite, Bosanci, što ste se posvađali sa komšijama i braćom?", dočekao nas je gazda kafane. "Dajte, mirite se! Nema to smisla..."

Slično je bilo i u Rumi: došao je mještanin, raspitivao se šta se događa u Bosni, pitao jesmo li normalni.

"Rumu je skoro posetio nekakav pop po kome su građani bacali cveće", pričao nam je. "Srbin sam ali, znate li šta sam tog momenta osetio? Osetio sam da to ne osećam; nije to moje..."

"To je Srbija!", rekao sam trijumfalno svojim saputnicima. "I, gdje ćete vi..."

Bili su zgranuti. Eto, tako sam izašao. Polovinu onih dnevnica sam uzeo za sebe, a polovinu sam ostavio Miri Nogo da odnese mom bratu Dušku...

Je li i on izašao?

Nije, poginuo je... Od srpske granate. A na nekom srpskom sajtu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!

Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Dejtona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.

Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operisali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.

"Dođite ujutro..."

Sjutradan ga nije našla u sobi.

"Gdje je?", pitala je.

"Nema!", rekao joj je doktor. "Uspješno je operisan, bio priključen na vještačka pluća, a onda su vaši sa Pala isključili struju."

"Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!", vikala je moja snaha.

Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među "vaše" i "naše"... Ja sam – ničiji!

Kakva je to pozicija?

Predivna. Izolovanost i samoća su mnogima nepodnošljivi; naprosto, ljudi imaju potrebu da se multipliciraju u nekakvu masu, u "mi"... "Mi" je ono pomoću čega egzistiram. Ne u smislu neidentifikovane gomile, nego u smislu neposredne veze individua. Samo to priznajem.

Moj brat je, inače, mogao da izađe iz Sarajeva; obezbijedila mu Mira Nogo. Ali, odlučio je da ostane...

A vi? Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd?

Ne znam, vidite... Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli da shvate – ko to puca po Sarajevu!

Nažalost, i danas, poslije svega, mnogi to odbijaju da shvate...

Znam... Redakcija "Vremena" je mom tekstu dala naslov: Ko to tamo puca! Naravno, bilo je i drugačijih primjera: beogradski glumci su, u znak protesta protiv granatiranja Sarajeva, sjeli ispred Jugoslovenskog dramskog i blokirali ulicu Maršala Tita. To je bila velika hrabrost.

A moj dolazak u Beograd... Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili da ostanem u Sarajevu i pucam na svoje sugrađane ili da odem u Beograd koji je one koji pucaju instrumentalizovao. Ne znam... Bilo je valjda logično da odemo kod tasta i tašte... Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.

Jednom je moj otac, čitajući novine, zamišljeno promrmljao sebi u bradu: "Vidiš, pokazalo se: svaka ptica svome jatu."

To me je razbijesnilo.

Zašto?

"Kojem si ti to jatu doletio?", pitao sam ga. "Ko je tvoje jato?"

"Ih, kojem jatu?! Pa, srpskom, jeb’o ga ti!"

"Nisi ti došao Srbima, došao si meni! Ni sam nisam došao Srbima, niti u Beograd; došao sam tastu i tašti. Da su u Zagrebu, išao bih u Zagreb. Da sam se zatekao u Prištini, došao bi u Prištinu. Ne bi išao Albancima, nego meni!", govorio sam sve više padajući u vatru. "Uostalom, jesu li Jelena i Ivana tvoje jato?"

"Jesu, šta me pitaš gluposti? Đed sam im..."

"E, pa nisu, ako gledaš na taj način. Njihova baba je Barbara, a majka napola Hrvatica. Jesu li one tvoje jato?", ponavljao sam.

"Jašta su! I zašto ja uopšte sa tobom o tome pričam?!", rekao je, odmahnuvši rukom.

Žao mi je što majci nikada nisam uspio da objasnim da njenog sina nisu ubili muslimani, nego Srbi.

Kako je poginuo vaš brat?

Pekli su hleb iza zgrade... Bili su izašli... Brat se tokom rata izvještio, pravio je odličan hljeb... Pala je granata...

I onda taj idiotizam da su muslimani sami na sebe pucali, da su žrtvovali ljude da bi napakostili srpskoj strani. Čudo jedno kako su Srbi, svako put kada bi granata promašila cilj, priznavali da je njihova; kada bi pogodila, onda su "muslimani napravili pokolj"! Jeste, brate, bio sam tamo, vidio sam kada ste gađali i ubijali!

A majka nije vjerovala. Branila se, do smrti...

"Verujem ti", rekao mi je jednom moj profesor sa Akademije, Bata-duša Mihajlović, "ali to ne smem sebi da priznam. Jer, ako bih priznao, morao bih da zaključim da smo najgori narod na svetu."

"Bato, ne govorim o narodu!", rekao sam. "Riječ je o konkretnim ljudima, sa imenima i prezimenima!"

Koliko dugo ste živjeli u Beogradu?

Godinu i po, tako... Kada sam vidio da se uskoro neću vratiti u Sarajevo, bio sam odlučio da idem u Crnu Goru. Onda su me pozvali sa Cetinja i rekli kako planiraju da osnuju fakultet dramskih umjetnosti; pitali su da li bih im pomogao. Tako sam otišao. Obećali su mi stan... Kasnije sam crnogorskog ministra kulture pitao šta je sa obećanjem. Slegao je ramenima.

"Dakle, prevarili ste me?", pitao sam.

"Prevarili!", odgovorio je.

Pokajali ste se što ste došli u Crnu Goru?

Ne, nisam... Zanimljivo, kada sam iz JDP-a prešao u Atelje 212, svi su se čudili, pitali jesam li lud; isto se dogodilo kada sam napustio Atelje i postao asistent na FDU, kada sam iz Beograda otišao u Sarajevo ili iz Sarajeva na Cetinje... Mislili su da padam, da idem nadolje. Ne, nisam to doživljavao na taj način. Možda tako djeluje iz te "mi" vizure. Vjerujem da sam uvijek odlazio na bolje, za većim izazovima. Najzad, u međuvremenu sam uradio knjige o glumi... A da li sam se pokajao?

"O, da mi je ne misliti na to!", kaže Hamlet.

O čemu ne želite da mislite?

Da mi je ne misliti da sam ikada radio u toj školi na Cetinju! Kažu da se neki crnogorski ministar spoljnih poslova svojevremeno raspitivao ko vodi cetinjsku Akademiju, ko sam, odakle... Rekli su mu da sam jedan od najboljih u toj oblasti na prostoru bivše Jugoslavije.

"Šteta što nije naš!", rekao je.

I, kada bolje razmislim, skoro sve što sam radio na Cetinju bilo je protiv mojih principa. Trudio sam se, recimo, da na Akademiju, kao obavezan predmet, uvedem lutkarstvo, vjerujući da se bez njega gluma ne može savladati. Naime, kada se zavjesa spusti, glumac želi da kaže – evo, nisam lik koga sam do prije pet minuta tumačio; majstor sam koji ga je, zahvaljujući svom talentu, takvog napravio. E, to je lutkarstvo! Ima li boljeg dokaza da je vaš proizvod izvan vas? Jedva sam uspio da taj predmet uvedem, a onda, čim sam otišao u penziju, ukinuli su ga. I mislite da se zbog toga pobunio neko iz jedinog lutkarskog pozorišta u Crnoj Gori?

Sigurna sam da nije. Uostalom, ko bi se usudio da se suprotstavi toj sili, tom čudu od talenta koji već duže od decenije vlada crnogorskom kulturom?!

Naravno da nisu. Predmet lutkarstvo je ukinut i u Sarajevu...

Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo?

Nisam htio. Iako su mi vratili stan.

"Neću", rekao sam. "Više ćete me voljeti ako sam daleko. Pored toga, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan."

A tokom rata sam pisao pisma, slao pakete... Sa nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama... Tako sam saznao za brata... Zapravo, nisam direktno...

Kako ste saznali?

Imao sam predstavu u Ateljeu... Te 1993. smo kasno završili sezonu, negdje šestog, sedmog jula... Nakon predstave, požalio sam se Voji Brajoviću, mom drugu sa klase i kumu, koji mi je, kao i Dejan Mijač, tada mnogo pomagao:

"Vojo, već tri dana zaredom iz čista mira plačem... Ništa, samo plačem..."

Rekao je da dođem kod njega, da se javim da malo popričamo, da izađemo... U JDP-u su, sjećam se, radili Šćepana Malog...

Poslije predstave sam došao kući. Vidim – gori svjetlo; moj sin sjedi na tom kauču na kome sam svake noći plakao. Žena je, ne pozdravivši me, samo protrčala kroz antre i nekud pobjegla... Gledao sam Marka, pitao šta je bilo.

"Javljala se Jelena", promrsio je.

Jelena je starija ćerka mog brata.

"I?", pitam.

"Duško je ranjen... Prevezen je u bolnicu... Operisan..."

"I?", pitam gotovo molećivo. Iako znam...

"Ništa... Eto..."

Koliko je godina imao vaš brat?

Četrdeset... Počeo sam da šutiram stvari... Izletio sam van... Šetao... Kalemegdan, Slavija, Kalemegdan, Slavija... Plakao sam... Te noći sam se sjetio: poslednjeg vikenda pred rat, kod mene su bili tetka i Duško; komentarisali smo situaciju u Bosni, u Jugoslaviji...

"Trebalo je uvažiti srpske argumente", rekli su.

"Šta uvažiti?! Kakve argumente?!", vikao sam. "Imaju li Srbi vlast u ovoj opštini? Imaju! I, šta hoće? Da idu u šumu i puškama osvajaju ono što već imaju?!"

"Ako se ne usvoje srpski predlozi, zaratiće se", rekao je Duško.

"Pa, neka se onda i zarati!"

"Lako je tebi da to kažeš", brecnuo se. "Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati da poginem!"

Eto, to se i dogodilo. Taj bol, ta bespomoćnost strašno ponize čovjeka... Znate...

Znam...

Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo da platimo pet, šest hiljada maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.

I, onda vi mene pitate... Bosna je... Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca... Vidjeli smo... I kasnije...

Šta ste kasnije vidjeli?

Kada smo Duška prenosili na Koševo, komšije kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentarisali su:

"Jedan četnik manje!"

Ili, kada su se, poslije rata, njegove ćerke vratile u Sarajevo i pokušale da dobiju neku bijednu očevu penziju, službenik u opštini ih je vratio, rekavši kako neće da potpiše "četnikušama".

Trebalo bi da se stidimo... Svi! S tim što je, ma šta činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj ko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik stida. Tog dana da se svi samo stidimo i da svako iznosi svoje razloge za stid.

Koji su vaši razlozi za stid?

Uvijek mislite da ste mogli da učinite više... A niste... Poslednjeg vikenda pred rat, dok su se ljudi skupljali oko Baščaršije, držali se za ruke pokušavajući da spriječe sukob, otišao sam na svoje imanje iznad Sarajeva; morao sam da sadim kruške. I šljive.

Niste vjerovali da će doći do rata?

Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je... I to baš – onako... I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti da zamisli priču i da je drži u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se "ličnosti vraćaju iz hrama", upropastio sopstveni komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote.

U grčkim tragedijama ćete naći:

"Kuku, šta smo im uradili!"

Trojancima, Hekubi, roblju... Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve... E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, šta smo im uradili...

Mislite da je tako nešto uopšte moguće?

Da, u pravu ste. Teško... Nažalost, vrlo teško!
Nazad na vrh Ići dole
brunolino

brunolino


Godina : 111
Location : u bespucima...
Datum upisa : 12.10.2010

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyNed Avg 12, 2012 12:12 pm

odlicna kolumna...citao sam je vec , inace doticnog dobro poznajem i obitelj mu... migg
Nazad na vrh Ići dole
Samouka
PrEkoBrojNa
Samouka


Datum upisa : 24.05.2011

ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 EmptyNed Avg 19, 2012 8:26 am

Nedostaje mi Hitler

Sve češće mi pada na pamet kako je nekad život bio lijep. Naši su roditelji znali da se partizani i saveznici bore za slobodu. Mi smo godinama kasnije učili koga je dana Hitler ušao u Poljsku, Čehoslovačku, Francusku… Sve se zna o vremenu prije šezdeset i nešto godina.

Ameri su bili dobri momci koji su nakon rata mene i moje vršnjake hranili žutim sirom i marmeladom, rezala se poput putra. Slali su nam šećer u vrećama. Kad bismo pojeli šećer naše su bake od vreća šile plahte.

Talijani su bili fašisti koji su nam oteli komad zemlje, mi smo onda neke digiće pobacali u jame. Oni koji su imali više sreće napustili su svoje kuće i stanove i pobjegli u Italiju. Ona je tada bila fašistička tvorevina, ni slična zemlji u kojoj ja danas kupujem kilogram špageta za osamdeset centi.

Što reći o Engleskoj? Dok ju je Hitler zasipao bombama Kraljica Majka i njena kći Elizabeta ostale su u Londonu i tako pokazale da im je draža borba za slobodu, čak i smrt, nego pušenje Hitleru.

Taj mali Austrijanac bio je i ostao oličenje zla. Da nije učinio samoubistvo saveznici bi mu sigurno napravili carski rez onako kako je to nedavno netko učinio Gadafiju. Tko? Tko je napao Libiju bez najave? Datum? Godina?

Kad sam već u mračnim vremenima sjetimo se holokausta. Može li se ikad zaboraviti holokaust? Milijuni Židova pretvoreni su u dim, i neki Cigani doduše, ali Cigani u međuvremenu nisu dobili državu i stvorili atomsku bombu. Zato o njihovoj tragediji ne govore tete u vrtićima u zemljama koje drže do sebe.

Da, bilo je krasno živjeti pred šezdesetak godina. Naši očevi i majke i mi dječica nismo imali dovoljno hrane ali smo veselo pjevali jer je veliki rat bio iza nas a Hitler je izgorio sa kurvom Evom i još nekima iz svoje ekipe.

Mora da je to bio dobar osjećaj. Probuditi se, nakon toliko patnji, u svijetu bez Hitlera. Ljubomorna sam na sve koji su bacali cvijeće na partizane, čak i na žene koje su diljem Evrope silovali Rusi. Oslobodioce počastiti pičkom? To je najmanje što jedna žena može učiniti za slobodu.

Danas? Ja sam u problemu. Mogu guglati i saznati kad je Hitler ušao u Poljsku, Austriju, Čehoslovačku, Pariz…Sve je tako jasno. Nijemci su bili zločinci. Svi koji su živjeli u osvojenim zemljama žrtve. To bi bilo to.

Danas? Gdje ću naći kako se zove današnji Hitler? Zaguglat ću. Naravno. “Današnji Hitler je”, prema Večernjaku “u tijelu žene Hilary Clinton”.

Da li je moguće? Kakvu moć ima žena koja je ušla u povijest kao supruga predsjednika Amerike koji se ištrcao na plavu haljinu svoje obožavateljice? Ona? Hitler?

Tko je onda Obama koji svakoga utorka, dok doručkuje, odlučuje na koga će “teroristu” bilo gdje u svijetu uputiti bespilotnu letjelicu. Nema veze ako toga utorka i “terorist” doručkuje, možda, u društvu šestero dječice.

A tko je i koga dana i koje godine ušao u Egipat? Kako se zove taj Hitler? Kako se zove Hitler koji je ušao u Tunis? Dan? Godina? Kako je ime Hitleru koji komada Siriju?

Čitav svijet zna tko upravlja koncentracijskim logorom u Gazi ali se ne smije spomenuti ime toga… Hitlera?

Kako se zove Hitler koji će ubiti Juliana Assangea kojemu je najveći grijeh što je u Švedskoj kresnuo dvije ženske. Jednu bez kondoma, drugu dok je spavala?

Za sada se skriva u ekvadorskoj ambasadi u Londonu ali netko mu je već zaprijetio da će tenkovima krenuti na njegovu utvrdu. Ime? Hoću ime tog Hitlera!

U Moskvi su curice koje se zovu Pussy Riot osuđene na robiju jer su u crkvi zazivale Putinov odlazak. Putin je Hitler?

Kad za koji tjedan neki krenu na Iran nakon što Siriju pretvore u prašinu kako će se zvati vođa koji će razoriti tu zemlju?

Neću više nabrajati. Valjda kužite moju frustraciju. Kad su moji roditelji bili mladi znali su da je krhki pajac ono što treba smaknuti da bi svijetom zavladao mir.

Danas? Hitler do Hitlera, Hitler do Hitlera, Hitler do Hitlera… Nigdje Hitlera Svih Hitlera.

A meni za sreću treba samo jedan.

Vedrana Rudan
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content





ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...   ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ... - Page 2 Empty

Nazad na vrh Ići dole
 
ZANIMLJIVE KOLUMNE -izdvajamo za vas ...
Nazad na vrh 
Strana 1 od 5Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći
 Similar topics
-
» ☆ JK ☆ -kolumne
» EKSKLUZIVNO ,SKANDALOZNO

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: MULTIMEDIJA :: MEDIJI/ ŠTAMPA :: PRESS / RADIO /TV...-
Skoči na: