Henry Miller – luđak, ženomrzac i američka ikona

[You must be registered and logged in to see this image.]
Legendarna knjiga Henryja Millera 'Rakova
obratnica' objavljena je u Americi prije pedeset godina, a nastanku tog
seksualno provokativnog romana, koji je srušio mnoge društvene granice,
posvećeno je i nedavno objavljeno publicističko djelo 'Renegade: Henry
Miller and the Making of Tropic of Cancer'. Autor je publicist i urednik
Frederick Turner, a knjigu je izdao Yale University Press
Nema mnogo pisaca koji se mogu pohvaliti time da se o njihovom romanu
raspravljalo na američkom Vrhovnom sudu. Jedan od njih, ili možda i
jedini, jest Henry Miller, čiji je roman 'Rakova
obratnica' krajem 1961. objavljen u autorovoj domovini, na što je
konzervativni dio javnosti reagirao sa zgražanjem. Naime, 'Rakova
obratnica' je jedan od onih romana koji su se vrlo otvoreno bavili
seksualnim životom glavnog junaka, ne pretjerano prikrivenog alterega
Henryja Millera, što se u to vrijeme smatralo vrhuncem opscenosti.

'Rakova obratnica' je zapravo prvo objavljena u Francuskoj, još 1934.
godine, a njena je reputacija s vremenom sve više rasla, pa je neovisni
izdavač Grove Press odlučio 1961. konačno predstaviti roman i američkoj
publici. Njoj je bilo onemogućeno i čitanje francuskog izdanja, s
obzirom da je američka carina zabranila uvoz knjige. Uskoro je
uslijedila hrpa tužbi zbog navodne opscenosti knjige pa je slučaj na
kraju došao sve do Vrhovnog suda, koji je 1964. presudio da je 'Rakova
obratnica' umjetničko djelo, a ne pornografija. Umjetničku vrijednost
romana prosuđuje i knjiga 'Renegade: Henry Miller and the Making of
Tropic of Cancer' Fredericka Turnera, koji zaključuje
da je Millerov najpoznatiji roman 'dobro izdržao test vremena' te pisca
ubraja među 'značajne, možda i među najveće'.

S druge strane, poznato je da žene nisu baš oduševljeno reagirale na
Millerovu prozu, koja je ispunjena brutalnostima prema ženama te stalnim
naglašavanjem bezgranične virilnosti glavnog junaka (odnosno Millera).
Izostavljanje te perspektive iz knjige je Turneru u svojem tekstu
objavljenom u The New York Timesu zamjerila spisateljica Jeanatte Winterson.

'Turner ne zamara ni sebe ni čitatelja pitanjima o Millerovoj
emotivnoj i financijskoj ovisnosti o ženama. Miller je bio opsjednut
muškošću, ali nikad mu nije palo na pamet uzdržavati samoga sebe, a
kamoli žene u svojem životu. Turner empatizira s Millerom kada ovaj na
ulicama Pariza, da bi preživio, mora prodati svoja lijepo sašivena
odijela, ali je vrlo indiferentan prema činjenici da je June prodavala
svoje tijelo da bi uzdržavala Millera', piše oštro Winterson. Spomenuta
June je druga supruga Henryja Millera, koja je vječno siromašnog i
nezaposlenog pisca financirala u njegovim tridesetim godinama, pa mu je i
platila odlazak u Pariz.

'Rakova obratnica' opisuje Millerovo klošarenje po Parizu 1930-ih
godina, koje u literarnoj verziji, naravno, izgleda mnogo
spektakularnije, poetskije, provokativnije i uzbudljivije nego što je
bilo u stvarnosti. U tom se raskoraku i nalazi ono što 'Rakovu
obratnicu' čini ključnim književnim djelom, dakle beskrupulozno
fikcionaliziranje autobiografije, koje Millera – smatra Frederick Turner
– smješta u rang s autorima poput Marka Twaina i Walta Whitmana (čije
je 'Vlati trave' Miller nosio u džepu sa sobom u Pariz). Za Turnera je
Henry Miller 'američka ikona', iako i sam priznaje da su piščeve kasnije
knjige skoro pa nepodnošljive i dozlaboga pretenciozne.

O tom periodu Millerove karijere uputno je pak pročitati kritički esej Gorea Vidala
'The Sexus of Henry Miller', prvotno objavljen u književnom časopisu
Book Week 1965, koji se nesumnjivo može ubrojiti među najubojitije i
najduhovitije obračune među piscima. Nasuprot Vidalu je George Orwell,
koji je Henryju Milleru napisao hvalospjev još 1940. u tekstu
naslovljenom 'Inside The Whale', nazvavši Amerikanca 'najmaštovitijim
piscem svoje generacije'.

Knjiga 'Renegade' Fredericka Turnera očito se uvrštava u onu
književno-kritičarsku tradiciju koja u Milleru vidi neku vrstu literarne
izvanrednosti, smještajući ga u 'dugu i živopisnu tradiciju luđaka,
propalica, varalica, avanturista, odmetnika i utopijskih sanjara koji
imaju duboke korijene u američkom iskustvu'. Kako se u to uklapa
bezobrazno parazitiranje Henryja Millera na seriji žena te njegova
dehumanizacija ženskih likova i u 'Rakovoj obratnici', očito je neka
druga priča.

Rakova obratnica (roman)



Rakova obratnica je roman Henrya Millera objavljen prvi put 1934. godine. Sastoji se od 25 poglavlja, ima 250-ak stranica, i predstavlja život pukog siromaha koji želi postati poznati pisac. Roman je autobiografski, sadrži mnogo psovki, ali i elemente humora, ironije, filozofije i erotike. Pisan izrazito eksplicitno i uz korištenje velike umjetničke snage, dugo je bio zabranjen u SAD-u
zbog ondašnjih rigoroznih pornografskih zakona. Odlikuje ga kratkoća i
jasnoća izraza, i zanimljiva radnja. Opisano je niz zanimljivih likova,
utemeljenih na stvarnim osobama. Postoje i određeni dijelovi koji su antisemitski, što umanjuje vrijednost djela. Najzanimljiviji likovi su Carl (simbol za Henryevog prijatelja i sponzora imenom Alfred Perles),
Van Norden i Germaine, prostodušna i simpatična prostitutka, posvećeno
joj je treće poglavlje knjige, opisana je kao simpatična djevojka,
drugačija od ostalih prostitutki tada u Parizu. Prostodušna je i ponosi se svojim poslom. Na samom početku djela Henry piše: „Nemam novaca, prihoda, nada. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu".

Časopis Time uključio ga je na listi 100 najboljih engleskih romana od 1923. do 2005^[1]. Moderna knjižnica ga je stavila na 50. mjesto na listi 100 najboljih romana 20.

Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.
1930-te.
Autor (Henry Miller) u uvodu opisuje kako živi u vili Borghese i kako
je njegov prijatelj Boris otkrio da ima uši. Već druge godine živi u Parizu dok njegova supruga Mona živi u SAD-u.
Boris je također izrazio mišljenje da je gospodin Wren, inače slikar,
dobar pisac, no autoru se njegove rečenice čine neartikuliranima. Boris
je potom doveo neku Nijemicu
Elsu da stanuje sa njima i bude služavka, a Henry je spavao s njom kad
je ovaj otišao pogledati neku jeftinu sobu. Henry potom razmišlja kako
već stotinu godina ili više ovaj svijet umire. U stanu kod Sylvestra i
Tanje se osjeća kao da nije poželjan, dok je primjetio da je ovaj
fasciniran Moldorfom, čija supruga Fanny je ostala u SAD-u sa njihovo
dvoje djece, Moe i Murray. U nedjelju je Henry postao gladan, no pošto
nije imao novaca ništa si priuštiti nije htio gnjaviti Borisa ili
Cronstadtove. Dok je šetao duž bulevara Beaumarchais sreo je po prvi put
prostitutku Germaine sa kojom je završio u krevetu, opisujući kako je trljala vaginu
i "gurnula mu je pred nos". Nju je usporedio sa drugom prostitutkom,
Claude, koja je imala dušu, savijest i profinjenost - što je loše za
takvu vrstu zanata. Prostitutke kolegice čak su zafrkavale Henryja da se
zaljubio u Germaine, što je za njih gotovo nezamisliva situacija.

Tu je i Carl, bogati aristokrat koji se stalno žali na Pariz jer u
njemu ljudi samo kartaju, vječno pijani Marlowe, urednik književnog
časopisa koji se želi vratiti u San Francisco,
te Olga koja pravi cipele te tako uzdržava Eugena i njegovu ženu. Henry
se potom sjeća kako ne želi natrag u Ameriku da ga "opet zapregnu da
radi kao životinja", te je stoga radije siromašan čovjek Europe. Kad sretne Rusa
Serga ovaj mu ponudi prebivalište i ručak u zamjenu za lekcije iz
engleskog jezika, što ovaj prihvaća, ali postaje revoltiran prljvaim
stanom i njegovim psima koji tamo prebivaju. Potom je našao novo
prebivalište kod nekog Indijca,
Nanantateeja, koji ga je zaposlio kao kuhara i sobara u svojem
apartmanu. No i taj mu je ubrzo postao nepodnošljiv, pa se Henry izvukao
kada je dobio zadatak odvesti nekog indijskog mladića u javnu kuću - no
taj prouzroči pravi metež kada zabunom obavi veilku nuždu u bideu.
Nakon toga Henry je svratio k Van Nordenu, kojemu su svi zubi truli i
koji mu priča kako više voli djevojke koje se daju nego one koje su
neodlučne i oduzimaju mu vrijeme natezanjem i nećkanjem. Kasnije ga je
čak zamolio da mu se pomogne riješiti bogate, ali sredovječne Amerikanke
Irene, a kasnije je naišao na Bessie koja je također odugovlačila. Kada
pogine Peckover, Henry dobiva njegovo mjesto korektora u časopisu te
tako dobiva nešto novca za samostalni život. Nadalje opisuje kako je
nemoguće hodati od Rue Lafayette do bulevara bez da te ne napadnu razne
sponzoruše i prostitutke: "Što se tiče spolne opskrbe, nikada nisam
vidio mjesto poput Pariza. Čim ženska izgubi prednji zub, ili oko, ili
nogu, odmah se dade na posao. U Americi bi umrla od gladi kad ne bi
imala kakve druge privlačnosti osim nakaznosti".

Henry potom iznenada dobiva pismo od Borisa, kojeg nije vidio mjesecima, a u kojem mu piše: "Ono
što se među nama dogodilo - u svakom slučaju, bar ono što se mene tiče -
jest da si me ti prodrmao, prodrmao si moj život, odnosno, onu točku
gdje sam još uvijek živ: moju smrt". Kada se Tanja vratila iz Rusije, zamolila je Henryja da otiđe s njom i Sylvestrom živjeti na Krim.
On je odbio, ali je zavukao ruku u njena jedra i gnječio joj sise kod
Seine. Kao korektor u rukama je imao neki oglas sa ljetovalištem u Dalmaciji
zamišljao je o putovanjima iako nije znao gdje se to mjesto nalazi. Kad
je dobio poruku da je Mona bolesna i gladuje, pao je u depresiju. Kad
je dobio otkaz, iskoristio je ostatak novca da plati svoje stare dugove.
Potom je prihvatio grozan posao pisanja teze nekog gluhonijemog
psihologa o njezi defektne djece, da bi naišao na slikara i kipara
Krugera koji ga je primio u svojem stanu i posuđivao mu novac u zamjenu
za razgovor o svojim ezoteričnim idejama. Ipak, iako je Henry bio
bolestan, izbacio ga je nakratko iz stana da može predstaviti svoju
izložbu. Sa Collinsom i Filmoreom je posjetio Jimmijev lokal u kojem se
održavalo slavlje. Tamo mu je Collins savjetovao da se zbliži sa
Marcelle, bivšom prostitutkom koja je sada ljubavnica pomorskog kapetana
i koja bi ga mogla pozvati da kod nje odsjedne. Kad ju je ljubavnik
međutim vidio kako izlazi iz taksija polu-gola, izmlatio ju je remenom, a
njoj se to čak i svidjelo. S obzirom da je imao ponešto novaca, Henry
je naletio na dvije sponzoruše koje su ga "očerupale": prva je bila neka
"Engleskinja" koja se jadala da nema novca i da je sama na svijetu, a
druga je bila plavuša koja ga je odvela u stan i spavala s njim za
novac, ali samo nakratko jer je potom otišla posjetiti svoju bolesnu
majku u prizemlju. Na to je on pobjegao glavom bez obzira. Potom je
stanovao kod Fillmorea koji je naletio na pretilu ženu, Mašu, koja ga je
počela iskorištavati tvrdeći da je ruska princeza. Fillmore je plaćao
sve za nju, ali je htio imati i snošaj s njom, no ona se stalno nećkala
te tvrdila da ju prvo treba uzbuditi gledanjem drugih kako to rade, pa
su otišli u bordel gdje je ovaj platio jednu crnkinju da bude s njim.
Kada je konačno htio biti intiman s Mašom, ona mu je obajvila da ima triper.
Henry je otišao u licej kako bi radio kao profesor i predavao
studentima, ali mu je i to ubrzo dojadilo. Kad je Maša otišla, Fillmore
se našao u kandžama djevojke Ginette koja je počela tvrditi da je trudna
s njim, tako da su njeni roditelji prisilili njega da se zaruči s njom i
zaposli u njihovom poslu. Očajan, dok je jednom prilikom dobio dopust
od pola sata da otiđe do banke, Henry ga je nagovorio da pokupi sav
novac i pobjegne natrag u Ameriku.

HENRY MILLER / Sexus




Izdavač: Meandar
Godina izdanja: 2005


U razgovoru za novine koji je s njim
vodio Hans-Jürgen Heinrichs Emile Cioran je rekao kako dvije knjige za
njega izražavaju Pariz. ‘Zapisi Maltea Lauridsa Birggea’ R.M. Rilkea i
‘Rakova obratnica’ Henrya Millera, ‘koja prikazuje drugačiji Pariz nego
što je onaj Rilkeov, čak njegovu suprotnost, Pariz bordela, prostitutki i
makroa, Pariz razvrata. I to je onaj Pariz koji sam ja upoznao…Pariz
osamljenih ljudi i prostitutki.’ U Pariz je američki pisac Henry Miller
stigao pretkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća u društvu svoje
fascinantne druge žene June Smith. O njoj je pisala i Anais Nin u
meomoarskoj prozi što ju je kod nas objavio ‘Profil’ (‘Henry i June’), a
moguće je da ste gledali i istoimeni Kaufmanov film snimljen po toj
knjizi. Prelijepu June Smith-za koju je Anais Nin napisala da je
pomislila kako je najljepša na svijetu-glumila je Uma Thurman. June je
Millera nagovorila da napusti posao-radio je u pošti, kao i Faulkner,
Bukowski i gomila drugih američkih pisaca-i posveti se isključivo
pisanju. Novac je nabavljala od ‘obožavatelja’, a mudri Miller u to je
vrijeme mislio ‘važno je ne čeprkati ispod površine, važno je sve ne
doznati’. Živjeli su u New Yorku koji je već tada bio ogroman. Htjeli su
se riješiti starih znanaca te jednostavno preselili u drugi dio grada.
Tamo i tada Miller je otpočeo ‘trenirati pisanje’. Miller je iza sebe u
tom trenutku imao ostavljenu ženu s kćerkicom i otkaz na poslu, a pored
sebe osobu koja je bila uvjerena kako je on genije. Ova lijepa
obožavateljica Strindberga radila je kao plesačica i glumica. ‘Ružičasto
raspeće’, koje započinje ‘Sexusom’, povijest je njihove ljubavi. Baš
ovdje je antologijska scena koja se događa u kuhinji Millerova starog
stana: on da June jedan svoj tekst na čitanje i prati promjene na njenu
licu, od početne radoznalosti ka oduševljenju i na koncu suzama. I onda
otprilike kaže, baš taj sam efekt htio izazvati kod svojih čitatelja, u
mašti sam vidio kako se emocije iz ove male kuhinje šire svijetom i kako
gorim u čitalačkom plamenu. Bila ta vizija megalomanska ili ne, Miller,
poznat prije svega kao pornograf, jedan je od najboljih pisaca koje je
Amerika imala. No ne misle svi tako: Salman Rushdie smatra da se radi o
autoru samo jedne knjige, ‘Rakove obratnice’, a nakon toga su uslijedile
sve razvodnjenije stvari. Norman Mailer, koji je čak radio antologiju i
u nas svojedobno objavljenih tekstova, mislio je da se radi(lo) o
najvećem američkom živućem piscu (sedamdesetih godina), odličnom
portretisti i, kada je htio (npr u ‘Crnom proljeću’), izvanrednom
stilisti. ‘Ružičato raspeće’ Miller je počeo pisati nakon što se iz
Francuske a preko Grčke (o čemu je također napisao izvrsni putopis
‘Kolos iz Maroussija’), u kojoj je boravio kao gost Lawrencea Durrella,
svog velikog i doživotnog prijatelja, vratio u Ameriku. Gdje je bio
zabranjen sve do početka šezdesetih. Živio je u Big Suru, koji je s
godinama postao mekom mladih pisaca. Presudno je utjecao na beat
generaciju i svojim nekonformističkim životnim stilom i svojim pisanjem.
Bukowski ga čita u jednoj svojoj knjizi i kaže, kada je dobar, najbolji
je, ali kada je loš, onda je to stravično. Međutim tih slabih mjesta u
‘Ružičastom raspeću’ baš i nema. Kada se god prihvatio opisivanja života
kakvog ga je on vidio, Miller je bio sjajni, nebrušeni dijamant. U moru
spisateljskih pozera i istih takvih izmistificiranih ljubavnih ‘veza
stoljeća’ ljubav ovog para, ovjekovječena u Millerovim knjigama djeluje
svojom krhkošću i uglavnom pobjeđivanim očajem kao zraka sunca u odnosu
na zračenje iz solarija. Gotovo seljački neposredan i direktan, ovaj fan
Knuta Hamsuna pisao je možda najuzbudljiviju autobiografsku prozu
prošlog stoljeća, uspoređivali su ga s Aurelijem Augustinom a sam je
obožavao Petra Abelarda, čiju je ‘Historiu Calamitatum’ obilato citirao
po svojim knjigama. Svojedobno je na televiziji (čini mi se 1987.
godine) bio dvodijelni intervju s ovim neobičnim čovjekom. Bio je toliko
opušten, toliko mudar, iskusan, razložan, da sam pomislio, šteta što
nije prelazno. U jednom je trenutku Miller, koji se gadio nasilja i
politike, ispalio:’Ja sam pacifista, ali zbog nekih bih stvari išao u
rat’. Njegovi romani prošarani su divljenjem prema majstorstvima pisaca
koje je volio, i čak je napisao jednu knjigu posvećenu samo knjigama:
‘Knjige mog života’ prvi je slučaj da je neki veliki pisac prstom
pokazao prema ljudima od kojih je učio i tamo se nalaze lucidni
Millerovi tekstovi o Blaiseu Cendrarsu, Jeanu Gionou, Rideru Haggardu,
Waltu Whitmanu, Fjodoru Dostojevskom i mnogim drugim autorima, da bi na
kraju Miller dao i spisak sto knjiga koje su najviše utjecale na njega.
Već starom i nepokretnom došli su mu u goste Sartre i Simone de
Beauvoir. Simone de Beauvoir poslije je samo rekla: pregazio nas je
svojom životnošću. Iskrenosti i neposrednosti zub vremena izgleda ne
može ništa. U to ćete se lako uvjeriti čitajući ‘Sexus’.

Henry Miller

Otac mu je bio njemački useljenik u SAD po zanimanju krojač sklon alkoholizmu.
U mladosti izložen nasilju od strane majke. Imao je sestru Laurettu
Annu, koja je bila mentalno hendikepirana. Bio je odličan učenik, a
pokušaj studiranja trajao je svega 2 mjeseca. Već od petnaeste godine
živio promiskuitetnim životom a sa sedamnaest se zarazio gonorejom u bordelu.
Sa devetnaest godina započeo je vezu sa ženom od 37 godina. Imao je
aferu i sa svojom punicom. Volio je čitati, osobito mu je bio drag Dostojevski., ali čitao je i pisce kao što su Friedrich Nietzsche i Elie Faure.
Radio je niz poslova, ali ih je stalno mijenjao. (Od očeve trgovine,
cementne kompanije, telegrafske kompanije, pa do novinarstva u



Parizu). Tek 1964.
u 75. godini doživio je slavu. Ženio se pet puta. Imao je troje djece.
Počeo je pisati tek sa 40 godina, kada je bio potpuno slobodan.


Djelo


Bio je istinski Mesija erotske proze. Na osobiti je način opisivao seksualne pustolovine ljudi, a često spominje i alkohol te ateizam.(Vidi
Jarčeva obratnica) Zabranjivan i ocrnjivan u domovini. Iako je možda za
neke prevulgaran ili vulgaran do srži, niti jednu temu nije ostavio
nerazrađenu. Bio je pripadnik boemske književne scene u Parizu. Izbijanjem Drugog svjetskog rata, ide u Grčku, ali kasnije bježi u SAD kada Treći Reich napada i tu zemlju.

Više godina proveo boemski u Parizu i tamo objavio svoje najpoznatije knjige, dugo zabranjivane u SAD: Rakova obratnica, Jarčeva obratnica i Crno proljeće.

U njima se seksualna fantazija, vezana uz obilje crnog i ciničnog humora,
uklapa u opis kaotičnog i neodgovornog ponašanja ljudi izvan redovnih
zanimanja. Svjesna amorfnost kompozicije, u kojoj se anegdote prepliću s
prirodno-mističnim meditacijama, odraz je Millerovog nihilističkog stava prema civilizaciji. U nizu daljnih knjiga ističu se Kolos iz Maroussija (o susretima u Grčkoj) i Big Sur i naranče Hieronymusa Boscha (o autorovom životu u Kaliforniji). Kasnija djela uključuju naslove kao što su: "Svijet seksa", "Opus Pistorum", "Moloch", "Ludi penis" (objavljen tek posthumno 1991. godine), "Klimatizirana noćna mora" (1945.), žestoka kritika poslijeratnog SAD-a, "Mirni dani u Clichyu" (napisani 1940. i objavljeni tek 1956.), te legendarna trilogija "Ružičasto raspeće". U romane je unosio vlastitu filozofiju. Nasljednici u području erotske proze su mu: Michel Houellebecq, Jerzy Kosinski, Philip Roth, Wei Hui, Charles Bukowski , Mario Vargas Llosa, Melissa Panarello, pa čak u jednu ruku i Harold Robbins.

Poznat je po izrazu do balčaka koji se spominje na 226.
stranici Jarčeve obratnice. To je najkraći opis veličanstvenog i
savršenog spolnog odnosa. Poznati suvremenici su mu Anais Nin, Anne Desclos i Erica Jong, koja je proglašena "ženskim Henryem Millerom". Napisao je 40 romana, a posljednjih 20 godina života proveo je u Kaliforniji, ponekad objavljujući, ali to mu više nije bila glavna preokupacija. Danju je slikao, a pisao je samo povremeno.

Covjek je haos, ne znam samo zasto se ljudi "nalaze",,,very entertaining:)))

Nemam novaca, prihoda, nada. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu". H.M.

Radite šta želite!" (Rebelais)
"Volite Boga, i radite šta želite." (Sv. Augustinus)

"Ali ako čovjek ovo radi, šta radi rado, ima uvijek onaj osjećaj slobode, čak ako je to sloboda glada i patnje." (H. Miller)

Kontraverza zbog osećaja slobode unutar života, tj. nečeg što je mnogo više
od vlažne P... čke i nabreklog Q...ca, što veliki broj čitalaca ne shvata jer čita ili u doba puberteta ili iz pobuda mentalne i fizičke onanije.


Hajde da krenemo redom: O sexu i NE



Henry Millera većina čitalaca i ne-čitalaca smatra piscem ako ne pornografskim, onda bar piscem skrenute pažnje i interesa svog knjizevnog dijela prema seksu, ženama, jebanju da tako kažem. "Njena pička činila se još više svilena, dok sam je unutra dirao svojim prstima, kao da sviram banjo." … "Na kraju nije više mogla izdržati. Spontano se spustila na koljena i stavila ga u usta." (Sexus) – ovo su rečenice i opisi i (anti-) vrijednosti koje se priviklo povezivati s Millerom. Obscene slike seksualnih igara, zednja, želja, ispunjenja, svršavanja i vriskanja, tečnosti i pokreta. Neki su čak i ozbiljno uvjereni, da je time htio povećati svoju popularnost i "prodajnost" svojih djela.

Stvar je u tome što je velika većina ljudi Millera čitala u periodu… puberteta (uglavnom: Rakovu obrtnicu, naravno!), u vremenu kad je čitanje "skoro zabranjenih knjiga o seksu" bilo pravo zanimljivo. Neki su ga uzimali kasnije, ali i tu – samo zbog seksa. Ovakim ljudima (muškarcima) bi Henry rekao: "Kad muškarci o ženi kazu, da je ona "ništa osim pičke", ili čak i bolje: "sva pička", onda to puno kaže o njima. Ali ja sam uvijek bio zainteresiran za ženu, za čitavu ženu. Osim toga zanima me uvijek, šta se dešava u njenoj glavi. Šta misli? Šta je to za duh, s kojim se sukobljavam?" (My life and times).



Henry nikad nije skrivao svog interesa ni zenama, ni seksom, ni pisanju o njima. Kaže: "Mislim, pisao sam o seksu, jer je on igrao ovoliko veliku ulogu u mom životu. Seks je bio uvijek ono dominirajuće." (World of Sexus). Ipak, kaze dalje: "Kod ove seks-price radi se o puno vise nego samo o seksu. To je elementarna snaga, isto tajanstvena i magicna kao Bog ili Universum." (My life and times).
(Efekat ove rečenice na mediokritete.. elementarna snaga seksa magična kao Bog i Universum)... odgovori na postavljenu temu sami iskaču iz konteksta.

Dakle, seks je za njega veoma bitan, mozda najbitnji, ali sigurno ne jedini element, snazna zivotna sila, posebna stvar. U cemu? U kakvom okviru? Zasto? – U zivotu i za zivot!! Da bi ne samo umjetnicko djelo, nego i ostala djela zivota jedne osobe bile pune strasti, snage, aktivnosti, bi bile bliske nature – i iskrene.

"Ocigledno samo nekoliko razumijejucih dusa je u stanju spojiti suprotne strane jednog covjeka, koji se trudio, da nijedno dio svog Bica ne ugnjetava." – kaze o sebi i o shvatanju svoje knjizevnosti (World of Sexus).

Postoje i "ostalie" strasti Henry Millera, koje su istovremeno ostale bitne teme njegovog knjizevnog i zivotnog sadrzaja i puta.


1. TJELESNE STRASTI.



Rekli smo vec – da je seks bitan dio zivota, da je to prelep i strastven dokaz i spoj dvoje ljudskih strana: zivotinjske i bozanstvene. Da je bitno zivljeti zivot. Ali – ne jedino preko seksa! Sta radite inace osim gledanja, diranja, škakljanja, jebanja, svrsavanja? Sta je vam Bog dao osim klitorisa, vrha penisa, i… svijesti? – Dao je vam jezik i nepce! Isto kao vam dao svijest seksa – orgazam – isto je ljudima dao svijest jela i pica – okus.

Miller nije nikad napisao nijednan roman ili pricu bas o jelu ili picu. Ipak – te strastvene (tako je smatrao i preziovljavao!) elemente zivota smatrao (kao seks) kao neophodnu i lijepu stvar u zivotu, i njegove knjige pune su rijeci o tome! O restoranima i vinu u Parizu, o vecerima s Lawrence Durellom u Grckoj, o svojim kuhanju s najboljim prijateljem Alfredom Perles´om, te o onoj nezaboravljenoj veceri kad je ga prvi put sreo Blaise Cendrars i pozvao na rucak, koji je gladni Henry i zadovoljan Blaise rucali nekoliko sati!!!

Jelo – isto kao zene - nije moralo biti "ekskluzivno", ali opise toga u trenucima kad je vladao glad one ili ove vrste su isto okusne kao opise seksa. Uz to, u oboje lijepim stvarima ja Henry znao uzivati, kao i – je povezivati: "Uvijek su bile neke studentkinje, mlade Amerikanke, koje su preko ljeta dolazile u Paris. Ucilismo se njima priblizavati. Pozivale nas na jelo i posudjivale novac. Tu i tamo davale su da je i jebemo." ." (My life and times).

Osjecaj kurca u vlaznoj picki je isto lijep I bitan kao osjecaj komanda pecenog mesa i gutljaja crnog vina u ustima. Da bi se osjetilo ZIVOT. Da bismo bili ga svijesni.

"Nabavili smo bicikle, i naucio sam June voziti bicikl. Vozili smo se iz Pariza do Marseille, gdje je Juna imala sudar, sta je bio kraj bicikliranja. Nekad smo uzimali voz, trcali malo, i vozili se usput kanalskih puteva. Za rucak kupovali smo komad salame, francuskog hljeba, sir i voce i jeli smo vani. Bilo je bozanstveno i kostalo skoro nista." ." (My life and times).

Kad vec uspoređujemo seks s ostalim tjelesnim radostima – ne smijemo zaboraviti ovu Henryjevu strast – BICIKL. Na voznju biciklom! Zamislite samo njegovu June na biciklu!!! I izraz njegovog lica kad vozi iza... Ili onu scenu, kad – da bi dokazao svoju "muskost" – predlaze svom prijatelju trku do Pariza (nekoliko kilometara!), sa strane gledajuci na reakciju tek poznate Anais Nin...

I isto je – zbog ljubavi – poceo da vozi kao lud bicikl, u svoj mladosti. Jednostavno: bilo je toliko isfrustriran jednom djevojkom, da je sjeo za volan bicikla, i...

Najbolji opis te strasti, tjelesnog uzivanja, i (kako sam kaze) svog najboljeg prijatelja, vec u Parizu, Henry prikazuje u prici My bike and other friends: "Bilo je opasno i uzbudljivo, sa maksimalnom brzinom voziti ulicama grada. Srecom bilo je onda malo automobila. Uglavnom moralo se paziti na djecu, koja su se igrala nasred ceste. Majke su upozoravale svoju djecu da budu oprezni i da se cuvaju onog ludog mladog covjeka koji zuri ulicama. Da to tako kazem: postao sam strah citavog komsiluka. Bio sam isto strah, kao i odusevljenje – ovi mali trcali su svi kod svojih roditelja i zeljeti dobiti isti takav bicikl."

Bicikl bio je simbol i medij Slobode, voznja – slobodnim zivljenjem. Izmedju opasnosti – kao djeca na ulici. "Znam, da sloboda znaci odgovornost. Znam takodjer, kako lake se zelje moze pretvoriti u cinove." – to se tice toliko bicikla, kao i ljubavnog zivota.

2. GRAD I NE.



U sustini Miller nije volio gradove. Mrzio je svoj omiljeni New York, nervirao ga strastveni Pariz. O ovim gradovima je mogao pisati stotine stranica, da li punih ljutnje, razocarenja, ironije, ili punih cudjenja, veselila, srece. Ipak, sreca u ovim gradivima nisu bile same gradove, nego – prijatelji, zene, ljudi. Ali o tome kasnije. Gradovi su bile neophodne osnove Millerovog pisanja. U gradu, zeljeci da bude van njega, da osjeti citavu prirodu – mogao je pisati o prirodi ljudi, ljudskog bica i organizma, o umornosti, o gladi za seksom i za jelom, o trci na biciklu, o seksu. Tek taj GRAD kao background cini ove prirodne aktivnosti ovako ocigledno aktivnim i zivotnijm ("zivotnjim" – znaci, bliskim i zivotinjama, i zivotu).

Najveci romani Millera, najkaoticni i najdublji romani – kao obe Obrtnice, kao Sexus i Plexus – imaju za podlogu Grad. Dok bi na selu, na otoku, na brdu djelovala i vladala mirna atmosfera, skoro savresna harmonija – je grad ognjiste razlicitih individua, zelja, ideja, nagona, karaktera, vremena. Grad je dzungla, gdje treba prezivljeti, sto je moguce samo osnivajuci se na prijatelje, na zene, i – na samog sebe. Grad je trka, da li na biciklu, da li od jedne picke u drugu, da li s predjela u glavno jelo, da li zurka prije zadnjeg centa ili centima.

Gradovi Millera, njegov Pariz i njegov New York – pune su ljudi, i pune samoce. Miller putuje u njima kao u lavirintima – uglavnom sam, ponekad sredivsi ljude, prezivljajuci s njima trenutke (vecera, seks, setnja, razgovor, smijeh) – pa i dalje ide svako u svom pravcu…

Grad se svake ulice, svako vece mijenja. Grad je raskrsnica Dobra i Zla. Sta fali da u gradu to isto radimo: Da li lazemo, da li pricamo iskrenu pricu naseg zivota, da li netkog jebemo, da li se zaljubljujemo, da li dajemo prosjaku ostalih 25 centi, ili da li o iste prosimo 2 sata slucajne prolaznike? Sutra, "sutra", sve je drugo, sve zaboravljeno. Dok bi ove aktivnosti, ove dogadjaji na planini, na otoku bile nemoguce.

Miller skoro nikad nije uspjeo, nije pisao o ne-urbanim sredinama. Pisao je o njima puno, indirektno – preko pisanja o gradovima, o time sta mu smeta, sta mrzi u urbanosti, sta mu nedostaje. Opisi gradova su negativi njegovog pisanja o prirodi i ruralnim, rajskim, mirnim sredinama.


3. NEBO, MORE, ZEMLJA.



Svaki put kad cujem povrsne komentare i ocijene Millerovog dijela, koje ga zatvaraju u pornografsko-seksualnu ladicu knjizevnosti, s "potvrdama" i "dokazima" nadjenim u "Rakovoj obrtnici" ili "Tihim danima u Clichy", cudim se. Cudi me, da je netko, tko je prosao kroz vise stotina Millerovih seksualnih opisa, nije uopce ni u tim tekstovima, ni u drugima 8kojih nije ni trazio…) nasao druge strane njegovog opusa. U takvim razgovorima o Milleru, kad po 20 put cujem: "To je samo/cist seks" (da li kao kritika, ili zadovoljstvo), kazem: "A sta sa nebom? Zar nisi nikad citao "The Colossus of Maroussi"???"

Grcka.

"Ne bih upoznao Betty Ryan, mladu djevojku koja je stanovala u istoj kuci kao I ja, ne bih nikad otisao u Grcku. Jedne veceri pricala mi je uz casu bijelog vina o njenom vagabundiranju preko svijeta. Ja sam je besprestajno pazljivo slusao, jer su njeni dozivljali bile neobicni I jer je znala svoje putovanja divno opisivati – sve, sta je pricala, ostalo je u mom mozgu kao majstorske dijela [masterpieces] nekog slikara." (The Colossus of Maroussi)

U Grcku ga je ustvari pozvao prijatelj Lawrence Durell, ali tek 2. svijetski rat I onaj majstorski opis te zemlje sklonio je Millera da umjesto u Ameriku, umjesto na jug Francuske – ide u Grcku. Mala igra slucaja. Isto kao nekih desetak godina ranije, kad je planirao zivljeti u Spanji, i zavrsio – u Parizu.

Naravno, znao je sta Grcka znaci, da je to pocetak nase civilizacije, da je to zemlja puna Bogova, heroja, i mitologija.

Ali – doslo je i iznenadjenje. U Grckoj je Miller nasao vise Bozanstvenog nego bogova, vise Ljudi nego heroja, i vise mitolosko lijepih mjesta nego mitova. I to je ga odusevilo. "U svakom slucaju nasao sam u Grckoj jedan potpuno novi svijet. U prvoj liniji bio je to svijet prirode i svetih mjesta." ... " I onda ono svijetlo, ono nevjerovatno svijetlo grckog neba. To je nesto, sto nisam nikad negdje drugo vidio." (My life and times).

Nasao je negativ Pariza i New Yorka, umjesto kaosa – samo nekoliko jasnih elemenata. Jedno – dvoje prijatelja, nekoliko ribara i seljaka (koji ga nisu nimalo razumijeli, pa ipak vise komunicirali nego gradjani i intelektualci Evrope i Amerike, i time – ipak bolje razumjeli), jedno more, jedno nebo, jednu zemlju. I sve pod jednom svjetlom, pod jednim bogom. I bez vremena.

Kupanje u moru, setnje i penjanja, upoznavanje ne samo Ljudi, nego i grckih koza i ptica. I jos jedan osjecaj tjelesnosti – u slanoj vodi, na tvrdoj zemlji, ispod sunca, izmedju vjetrova. Ovdje Miller upoznaje ne stotine zena, prijatelja, pisaca – nego stotine brda, doljina, drva, biljka, zivotinja, insekata...

I nikakve knjizevnosti!!! Zivot umjesto knjizevnosti, smijeh i pogledi umjesto pisanja i citanja! Durrell je mu ponekad donosio knjige, casopise – ali Miller nije htio ni da to dira, volje je setnju na obalu, smrad koza, sutnju s susjedom – seljakom.

U Grckoj je Miller po prvi put poceo da gleda. Jasne boje, izraziti konturi, praznina (=sloboda) umjesto lavirinta (=urbane izgubljenosti), vreme – to je bilo idealno da pocinje sa slikanjem, sa akvarelima.

Opustenost – i to je vrsta slobode.



Ovakvo slicnu opustenost, i okolinu da i zivi, i pise, i slika – nasao je tek poslije rata, vrativsi se u Ameriku – ali ne u New York, nego maleno selo na kalifornijskoj obali, u Big Sur, gdje je na brdu nasao malu kucicu, i nekoliko oddaljenih ali bliskih susjeda. "Vazduh je bio toliko ozivljajuci, horizont beskrajan. Kada sam stajao na mojoj terasi, koja je izlazila prema sirokom okeanu, mislio sam uvijek na preko kilometara oddaljenu Kinu i na svijet buducnosti, jedan miran svijet, mozda." (My life and times).


4. AKVARELE



Miller nije samo u Grckoj sreo slikanje, nije samo u Grckoj sreo slikare, vec odavno se druzio s nekoliko od njih – ali tek Grcka I onda Big Sur su mu dale mogucnost I samouvjerenje, da I on uzme kicicu u ruku. Ne umjesto, I ne uz pisanje, vise kao nesto sasvim drugo, ali blisko knjizevnosti. Dok je pisanje bilo vise "urbano", slikanje je vise ono Millerovo "ruralno" osjecanje.

Slikanje, Millerovo slikanje akvarela. Sta da tu puno kazem, ne bih pisao o slikanju. Henry sam kaze toliko: "Slikanje je za mene igra. Znam jedino, sta zelim slikati, i to je ustvari sve sta znam. Rado osjecam kicicu u ruci. Ali sta to ono u sustini slikam, sta je to desava, to nikad ne znam."

Necu pisati o njegovim akvarelima. Imam ispred sebe, citam i gledam, dvije knjizice male: "Insomnia or The Devil at Large" – zbirku gdje akvarelima i tekstovima opisuje svoje odusevljenje mladom japanskom pjevacicom Hoki Tokuda, te zbirku "The Smile at the Food of the Ladder" – bajku – ne-baljku o clownu, koju je Miller napisao, a Joan Miro obogatio slikama. I koja kao puno njegovih tekstova prica i opisuje dubinjsko i jasno Covjeka, Ljudsko Bice.





5. LJUDI – PRIJATELJI – ZENE



Zasto tek sada spominem, u ovom tekstu "branjeci" i pokusavajuci sirije predstaviti Henry Millera i njegovo pisanje, zasto tek sada spominem njegove likove, njegovih Ljudi?

Njegove price, njegovi romani puni su razlicitih likova, vec prve new-yorske romane pune su cudnih i raznih likova sa ulica, sa nocnih barova, s kanceralrije Telegrafskog Zavoda u kojem je neko vrijeme radio. Isto u Parizu: kafane, javne kuce, feste, ponovo ulice...

Miller nije nikad skrivao, da pokusava biti kao Hamsun, kao Dostojevski, da kao Dostojevski zeli opisivati ljude i tajanstvene dubine njihovih dusa.

Ne radi se ipak o kolicini i "razlicini" tik likova, kojih ima sigurno nekoliko stotina kad bismo ih svih pozvali iz knjiga u jedno mjesto. Radi se u intenzitetu i dubini opisa, dakle - pribljizenja nekim likovima, (dijelomicnog, nikad potpunog) upoznanja, i – subjektivnog – prikazanja tih osoba.

Nikad necu zaboraviti Millerovih jevrejskih trgovaca iz Brooklyna, nikad svetih prosjaka i introspektivnih pijanica, nikad nijedne njujorske kurve i nijedne pariske kurve. Miller je s njima ulazio u barove, ulazio je u neke od njih – ali kao vec kaze – za zene: "Mnogo muskaraca smatra odnos s a zenom preko seksualnog aspekata. Za mene je misao na seks ovo interesantno." (My life and times). Da bi uci u dubinu svih ovih likova – treba sici na njihov level (ili se popeti), I to je Miller pokusavao raditi, kako u zivotu tako I u opisama tih ljudi.

Ljudi nisu kicma zivota, nisu skelet, oni su meso i misice. Da li to zagrljaj prijatelja i stisak njegove ruke, da li to strastvene vibracije s zenom, da li to naslonjeno tijelo umornog i pijanog i slucajnog covjeka.



Henry je volio zene. O njima je pisao citave romane, o seksu, o suzivotu, o strastima, o svadjama, o igrima s njima.

Najvise je napisao o svojoj zeni June Mansfield (Mona u vecini knjiga) – koju je od pocetka obozavao, od kojoj je bio ne samo financijski, nego duhovno ovisan, koju nikad nije mogao ni skontati, ni zaboraviti. Zasto bi onda preko 10 godina nakon rastanka s njom napisao preko hiljadu stranica o toj vezi, jos jednom (! – nakon "Rakove obrtnice") – u trilogiji Sexus, Plexus, Nexus??? Tu je Henry bio kao tvrdoglavo djete – pokusavajuci iznova i ponovo i dalje i isto – da opisivajuci June nadje njenu tajnu. Nije mogao je skontati, iako su imalo puno trenutka smijeha i strasti zajedno. Miller nije kontao June, koja je istovremeno bila njim odusevljena i razocarana, koja ga je psovala i ljubila, koja ga trazila i od njega blezala, koja ka stalno lagala i samo u njega vjerovala.

Hmm, mozda nije uopce razumijo zena, a June je bila ova "najskroz" Zena?
(dobro je da nije naleteo na garavo jare, video bi šta je najskroz zena:))
Drugacije s drugom glavnom zenom njegovog zivota i njegovog pisanja. Razlika izmedju Anais Nin i June bila je ista i u ljubavi, i u knjizevnosti. June je bila strastvena, htjela je sve-i-odjednom-i-pravo, hjtela je da bude jebana od covjeka i da taj covjek bude (njen) Dostojevski).

Anais je bila njezna i spokojna, ali konstantna.

Ne znam koju je Miller kako i koliko volio. Jedino gdje nalazim tragove, to ova rijecenica:

"Da iskreno kazem, nisam puno pisao o mojim pravim ljubavima." (World of Sexus)

O June je napisao hiljade stranica, 4-5 romana. Anais je spomenuta jedino u privatnim tekstovima.

S druge strane, bas o June je napisao ovu rijecenicu, koja je kao June: nikad zaboravljena, nikad pravo razumjena: "Sedam godina, sedam godina isao sam kroz zivot, s samo jednom mislom: onom na Nju. Kad bi svi bili toliko vjerni, bilibismo svi Isusi Kristuse. Cak kad sam je varao, mislio sam na nju." (Rakova obrtnica)



"Rado imam zene oko mene, kao sto netko ima cvijece oko sebe. One zrace atmosferu; prave zivot interesantnjim. Uvijek sam radije imao zene oko sebe nego muskarce. Ali ja sam dobar prijatelj, i imam nekoliko malo bliskih prijatelja. Lako ostvaram prijateljstva, ali puno vise prijatljelja ne zelim." (My life and times).

Bez obzira koliko je imao zena, i koju je kako voljeo – prijatelji, "nekoliko malo bliskih" je uvijek imao oko sebe. Da li su to bili Emil Schnellock i Hans Reichel u New Yorku, ili – najveci prijatelj – Alfred "Joey" Perles u Parizu, ili kasnije Emil White u Big Sur.

I oni prolaze korz njegove knjige, vise puta spominje svih ih i jos nekoliko likova u svojim tekstovima, Fred (Alfred Perles) dobiva cak prelijepu pricu "Joey", Hans Reichel je su-autor knjige pisama "Hamlet", dok je Emil skoro stalno "tu" u njujorskom knjizevnom periodu, kao i adresat bezbrojnih i dubokih pisama iz Pariza.

I jos posebno prijateljstvo, jedno od rijetkih za Millera "knjizevnih" prijateljstva: s Blaise Centrarsom. Ali to je vec druga sasvim prica.





6 "Koji vec drugi svijet postoji li, na kojem bi se moglo obradovati zivotom?"

"Which other world there exists, where we could enjoy our life?"

Henry Miller - Crno proljeće (na hrvatskom)


Download knjige  LINK