Narkomanija kod mladih Autor: prof dr Bojana Dimitrijević [You must be registered and logged in to see this image.] Zloupotreba droge je osobito karakteristična za moderno društvo. Droga
se vise ne događa negde drugde i nekima drugima, ona je ovde među nama.
Naglo raste broj uživalaca droga, naročito među mladima, među
srednjoškolcima, pa i starijim osnovcima. Medicinski stručnjaci tvrde
da nijedna droga nije bezopasna, napotiv, ostavlja teške posledice i po
mentalno i po fizičko zdravlje. Upravo zbog toga neke škole u saradnji
sa lekarima i policijskim stručnjacima organizuju sastanke sa
učenicima, roditeljima, nastavnicima, kako bi se upoznali sa ovim
problemom, a cilj je da deca ne posegnu za drogom, odnosno da prestanu
sa njenim uzimanjem.potreba droge je osobito karakteristična za moderno društvo. Droga
se vise ne događa negde drugde i nekima drugima, ona je ovde među nama.
Naglo raste broj uživalaca droga, naročito među mladima, među
srednjoškolcima, pa i starijim osnovcima. Medicinski stručnjaci tvrde
da nijedna droga nije bezopasna, napotiv, ostavlja teške posledice i po
mentalno i po fizičko zdravlje. Upravo zbog toga neke škole u saradnji
sa lekarima i policijskim stručnjacima organizuju sastanke sa
učenicima, roditeljima, nastavnicima, kako bi se upoznali sa ovim
problemom, a cilj je da deca ne posegnu za drogom, odnosno da prestanu
sa njenim uzimanjem.
Kobna popularnost marihuaneKod nas se koriste uglavnom lakše droge, a najpopularnija je marihuana. U
kontaktu sa drogom je bio veći deo populacije od 15 do 25 godina. Nema
jeftine droge, pa se u potrazi za novcem ona često preprodaje i tako
čini krivično delo. Kontakt roditelja sa policijom i školom vrlo je
važan. Nastanak zavisnosti tumači se preko više različitih teorija.
Takođe se ukazuje na značaj različitih faktora, među kojima se oni mogu
grupisati u sledeće: psihoaktivna supstanca, ličnost, porodica i
društvo. Društvo ne može samo svojim restriktivnim stavom prema
uzimanju droga i zakonskim propisima suzbiti ovu pojavu. Mora se
preduzimati neka "prijateljska aktivnost" ali ne i neopravdano
popustljiva, prema mladim ljudima. Kao odgovor na dilemu u kom pravcu
treba tu aktivnost kanalisati, može poslužiti i Frojdova klasična
definicija duševnog zdravlja: ono što karakteriše zrelu, duševno zdravu
osobu je kapacitet za ljubav i kapacitet za rad. Potrebno je da
školski programi obuhvate mlade pre nego što se određeni oblici
ponašanja uspostave.
Droga i među osnovcimaMeđu mladima je sve više korisnika duvana, alkohola i droge. Posebno je
alarmantan sve veći broj narkomana. Ta pojava i te kako utiče na društvo
u kojem se ti narkomani nalaze i narkomanija se može suzbiti samo dobro
organizovanom prevencijom i akcijom, upoznavanjem široke populacije o
drogama i njenim štetnim delovanjima na društvo. Droga osvaja mlade,
donja starosna granica se sve više spušta, pa je pored srednjoškolaca
uzimaju i učenici starijih razreda osnovnih škola. Najviše se koristi
marihuana u obliku cigarete, i njen miris se širi i po školama, i po
ulicama, i svim sastajalištima mladih. Osim nje najčešće se koriste
"markice" LSD-a i tablete ekstazija.
Zloupotreba droge je osobito karakteristična za moderno društvo. Taj
fenomen izvire iz napetosti koje nastaju zbog visokih zahteva koje
društvo nameće pojedincu a droga se uzima kao sredstvo za koje se
očekuje da olakša svakodnevno suočavanje sa problemima.
Alarmantno širenje narkomanijeNarkomanija se širi u svim zemljama sveta pa i naša zemlja nije
pošteđena ove pojave. Drogu najviše koriste mladi uzrasta izmedju 14 i
25 godina. Uzimaju je iz znatiželje, dosade, potištenosti, želje za
avanturom, slabosti da odbiju ponuđenu drogu kao i zbog nedostatka
čvršće veze s porodicom. Drogu jos uvek shvataju kao dobru zabavu,
bežanje u nestvarni svet, čak i kao modu ili ulaznicu u svet odraslih.
Većina mladih ljudi, ipak, ne uzima drogu. Manji broj će posle prvog
uzimanja to ponoviti nekoliko puta i njima preti opasnost da postanu
zavisnici. Najučestalija droga koju koriste mladi na našem ilegalnom
tržištu su proizvodi indijske konoplje - marihuana, hašiš i hašišovo
ulje. Prema procenama Zavoda za bolesti zavisnosti, u Beogradu živi
oko 35 000 narkomana. Pretpostavlja se da u čitavoj Srbiji ima oko
80 000 zavisnika od droge. Iako zvaničnih podataka nema, stručnjaci sve
češće tvrde da je oko 60 odsto mladih, najviše srednjoškolaca, u
kontaktu sa drogom. Zanimljivo je da se poslednjih godina izmenila
socijalna struktura narkomana. Pre desetak godina oni su pripadali
višim socijalnim slojevima. Sada ih je najviše iz srednjeg i nižeg
sloja. Takođe se pokazalo da najčešće nema istorije uzimanja droge u
porodici, nema učestalih primera da momak/devoka uzimaju drogu, niti da
to čine bliski prijatelji.
Svaka droga je opasna!Svaka je droga opasna jer svojim delovanjem smanjuje sposobnost za rad i
koncentraciju, pojavljuju se priviđanja, sklonost ka samoubistvu i
aktiviranju pojave skrivenih psihičkih bolesti. Nakon dužeg uzimanja
ovih droga javlja se potreba za "težim" drogama kao što su kokain,
heroin i morfijum. One još razornije deluju na psihofizičko stanje
korisnika, uzimaju se najčesce injekcijama, pa izazivaju AIDS,
žuticu, trovanje krvi i slično.
Osobe koje koriste drogu su narkomani i ne uzimaju je iz zadovoljstva,
već radi neizdrživo jakog nagona za uzimanjem i izbegavanjem mukotrpnih
bolova. Narkoman u društvu živi kao parazit pošto sve uzima a nista ne
daje. Njegovi interesi su vezani za drogu samo kako je i gde nabaviti.
Roditelji i staratelji ne smeju misliti da je narkomanija pojava koja ih
se ne tiče, da je nema ili da je ona problem drugih. Nijedna porodica
nije poštedjena mogućnosti da jednoga dana uđe u taj krug. Vaspitanje
nije svemoćno, ali mu je moć velika. Nema jeftine droge, pa se u potrazi
za novcem ona često preprodaje i tako čini krivično delo. Kontakt
roditelja sa policijom i školom vrlo je važan.
Nastanak zavisnostiU pokušajima da se nađe objašnjenje za nastanak zavisnosti, postoji više različitih stanovišta:
Genetički i biološki pristup. Smatra se da poremećaj u metaboličkom
funkcionisanju organizma može biti osnova za nastajanje zavisnosti. Telo
proizvodi vlastiti opijat ''endorfin'' a njegov deficit dovodi do
veće osetljivosti na bol. Novija istraživanja pokazuju da su ljudi s
manjkom endorfina skloniji aktivnostima koje jače pobuđuju CNS,
aktivnostima koje donose svojevrsno uzbuđenje. npr. kockanje. Iz tog
razloga bi ti ljudi mogli biti skloniji i uzimanju droge.
Teorijski pristup uslovljavanja. Ljudi imaju tendenciju da ponavljaju
aktivnosti koje su im bile prijatne ili su na neki način bile
nagrađene. Ritual uzimanja droge može se shvatiti kao svojevrsna
nagrada, zbog čega se teži ponavljanju toga postupka. Znaci vezani za
uzimanje droge mogu izazvati efekte kao i sama droga. Mnogi eksperimenti
dokazuju da njeno delovanje zavisi od celokupnog iskustva pojedinca i
okruženja. Na primer, neka očekivanja o učincima droge se
najverovatnije usvajaju pre početka konzumiranja i mi pamtimo kako je
neka droga pomogla nekome da se bolje oseća i kada sami probamo to isto i
mi osećamo iako stvarno delovanje droge s time zapravo nema veze
(placebo efekt). Povezanost između očekivanja i učinka droge na svest,
pokazuje da viši mentalni procesi mogu uticati na sve aspekte
ponašanja, uključujući i one pod utjecajem hemijskih supstanci.
Teorije adaptacije. Zavisnost se može tumačiti i kao naučeno ponašanje
koje olakšava prilagođavanje pojedinca konkretnoj socijalnoj sredini.
Želja da se bude prihvaćen u svojoj okolini može se ostvariti na
prihvatljiv ili neprihvatljiv način. Dva bitna psihosocijalna činitelja
koji u detinjstvu i mladosti mogu otežavati proces adaptacije su
socijalna nekompetentnost i agresivnost. Ti činioci mogu biti uzroci,
ali i posledice socijalne izolovanosti. Osobito agresivni pojedinci
nisu popularni u krugu svojih vršnjaka, ali ni u svojih nastavnika i
porodicama, što može uticati na gubitak samopouzdanja, učenje, na
ponašanje. Kako okolina uglavnom deluje represivno, beg u drogu se čini
kao jedino olakšanje. Mladi nastoje odložiti proces odrastanja i
rešavanja situacija kojima nisu dorasli ili se smatraju
nekompetentnima.
Biopsihosocijalni pristup. Stres može povećati verovatnoću zloupotrebe
droge, pogotovo ako se od nas traži više nego što možemo učiniti ili
pružiti, i kada smo izloženi nekoj pretnji usmerenoj na vlastitu
sigurnost. Hoćemo li neku situaciju, problem ili slično doživeti kao
izazov kome se možemo odupreti ili kao pretnju ličnoj sigurnosti, utiču
biološki činioci – odnose se na saznanje da na različite pojedince
stimulusi različitog intenziteta različito deluju. Ovaj pristup
nastoji da sintetizuje biološku komponentu i razumijevanje uslova u
kojima pojedinac živi, kao njegovih osobina koje mogu uticati na
mogućnost korišćenja droga.
Kontakt sa drogomPrema procenama osoba iz SUP-a koji se problemom droge bave godinama,
dobija se procena da je 70-80 procenata mladih, uzrasta od 15 do 25
godina bilo u kontaktu sa opojnim drogama. To su prodavci, kupci,
uživaoci, narkomani. Ne može se reći da se droga koristi samo na
nekim određenim mestima u gradu, ona se, takoreći, uživa svugde i na
svakom mestu. Kada je u pitanju školska omladina, u poslednjih
godinu dana drogu najviše koriste srednjoškolci, a sve više droga
ide i po osnovnim školama. Kao korisnici evidentirana su i deca ispod 14
godina, što do sada nije bio slučaj. Granica se spustila na
sedmi-osmi razred osnovne skole. Zbog toga se sve više i škole
interesuju za nas program edukacije, da vide kako da prepoznaju decu
koja koriste drogu i šta treba preduzeti. Pored takozvane represivne,
SUP ima i edukativnu ulogu kada je droga u pitanju. Preventivni rad
znači saradnju sa školama, bolnicom, roditeljima. Roditelji se
direktno obraćaju za pomoć kada nađu drogu kod deteta. Droga je
problem ne samo porodice već i društva. Ali, ima roditelja koji su
indiferentni prema problemu ili ne prihvataju istinu da njihovo dete
uzima drogu. Problem je kada se to kasno primeti. Škole moraju da se
bore sa problemom droge, da se ne dozvoljava preprodaja droge u
školama. Alkohol među mladima je takođe rasprostranjena pojava.
Karakteristično je brzo ispijanje većih količina, kombinovanje više
vrsta alkohola i drugih sredstava.
U ispitivanjima sprovedenim tokom više godina na populaciji učenika
niških osnovnih i srednjih škola, jasno se vidi da je stav učenika o
štetnosti droga različit. Od odgovora odabrani su samo najčešći - većina
misli da je uzimanje opasno (36-47%), da je štetno (5-15%), da je
moderno (1-4%), a samo oko 1% njih smatra da ke korisno ukoliko se uzima
u manjim količinama.
Psihosocijalni aspekt bolesti zavisnostiPojam "bolest zavisnosti" daje osnovu za razmišljanje da zavisnost sama
po sebi nije bolest. Stanje zavisnosti je, kako navodi dr Jelica
Satarić, jedno od bazičnih ljudskih stanja kojim počinje život.
Osećanje zavisnosti, ma koliko mučno bilo, nije kao takvo bolesno.
Zavisnost je, dakle, deo normalnih iskustava a nekada ima patoloske
oblike. Slično je i sa nekim drugim osećanjima - npr. strah je
normalno osećanje a može imati bolesne vidove (fobije, panični napadi i
sl), tuga je u patološkom obliku depresivno raspoloženje, radost
takode ima patološki korelat u maničnom stanju. Ljutnja i srdžba se
mogu manifestovati kroz neosnovan ubilački gnev.
Ono što je bitna odlika bolesnog uopšte jeste destruktivnost tj. težnja
usmerena ka narušavanju dinamičke ravnoteže fizioloških i psiholoških
procesa. Tako bismo mogli reći da zavisnost postaje bolesna kada počne
da potiskuje i negira druge psihičke sadržaje - druge emocije,
stavove, principe, ideje i razmišljanja, a forsira one osobine koje
služe njoj - manipulativnost, pasivnost, bezobzirnost, nestrpljivost,
samopopustljivost. Zavisnost nije izolovano osećanje i iskustvo, ono
je normalni razvojni stupanj i u procesu biološkog i psihološkog
sazrevanja čoveka menja se u privrženost, toleranciju, odgovornost,
poštovanje, ljubav. Ukoliko zavisnost počne da se "širi", ona se širi
u najvećoj meri na uštrb onih psihičkih stanja koja iz nje nastaju
sazrevanjem. Tako, ono što je bolesno u bolesti zavisnosti je to što i
žudnja za objektom zavisnosti potiskuje sve ili skoro sve ostale
delove ličnosti, osećanja, principe, moral, odgovornost. Zdravi
delovi nisu u stanju da se odupru bolesnoj želji. Oni postoje,
potisnuti su ali vremenom, ako bolest potraje, postaju sve slabiji i
deformisaniji.
Zavisnik lili ne?Uvek se postavlja pitanje zašto neko postaje zavisnik a neko ne,
naročito ako su osobe rasle u sličnim okolnostima ili čak u istoj
porodici. Da li postoji predispozicija za ovu bolest, fizička ili
psihička? Na ova pitanja nema jasnog i sigurnog odgovora. U toku su
istraživanja koja se bave postojanjem neke vrste neurološke
predodredenosti za bolest zavisnosti. Ispituju se receptori u mozgu
koji specifično reaguju na prisustvo unutrašnjih ili spoljašnjih
psihoaktivnih supstanci, njihova struktura i osetljivost. Ukoliko bi se
npr. ustanovilo da je neko osetljiviji, recimo, na opijate, to bi
značilo da takva osoba ako konzumira opijatske supstance, brže razvija
zavisnost i sa težim patološkim ispoljavanjima nego neka osoba kod koje
je utvrđena normalna ili smanjena osetljivost na te supstance. Ova
vrsta istraživanja upućuje na zaključak da jasno treba savetovati
svakog da i ne proba psihoaktivnu supstancu jer se unapred ne zna da li
je neko osetljiv na nju, što bi značilo da i jednokratno unošenje već
stvara psihičku potrebu za ponovnim uzimanjem supstance. Takvi pacijenti
u lekarskoj praksi postoje i za njih je zajednička karakteristika da
im se "droga odmah dopala" iako su pre probanja bili protivnici toga.
Razlozi za početak uzimanja droga, pomodarstvo čak 3-10%Iz našeg istraživanja vide se neki razlozi za početno uzimanje droga:
nisu obavešteni o štetnosti (13-25%), po nagovoru drugih (7-19%), veruju
da mogu da se kontrolišu (3-15%), šele da budu posebni (7-10%), zbog
mode (3-10%).
Može se sa sigurnošću reći da bolest zavisnosti nije sticaj isključivo
individualnih nesrećnih okolnosti. Ona nastaje, razvija se i leči se
kroz interakciju brojnih činilaca koji bi se mogli svesti na četiri
osnovna: psihoaktivna supstanca, ličnost, porodica i društvo. Brojna
istraživanja su pokazala da ne postoji specifična psihička struktura
ličnosti koja bi predstavljala predispoziciju za bolest zavisnosti.
Ipak, među zavisnicima češće se susreću oni koji su pre bolesti bili ili
upadljivo povučeni, pasivni, uplašeni ili oni izuzetno buntovni,
agresivni. Moglo bi se reći da je njihova zajednička karakteristika
psihička nezrelost. Većina stručnjaka iz oblasti psihologije i
psihijatrije ce se složiti da savremeno doba predstavlja do sada
najveći izazov očuvanju čovekovog identiteta i da je to područje vrlo
problematično, da su poremećaji identiteta sve češći i sve masovniji,
naročito kod mladih ljudi gde je ponekad teško razlikovati krizu
identiteta (koja nije bolesno stanje već često deo razvoja ličnosti) od
poremećaja u ovoj sferi.
Kriza indentitetaIdentitet je jedna od pojava čije postojanje i važnost jasno i duboko
doživljavamo ali nismo u stanju da to jasno izrazimo rečima. To je samo
jezgro ličnosti koje omogućava osobi da doživi sebe kao posebnu i
nezavisnu ličnost, svesnu sebe u kontinuitetu, omogućava da doživi
druge ljude i formira svoj odnos prema njima. Pruža osećanje
unutrašnjeg jedinstva i celovitosti, "udobnost u sopstvenoj koži".
Nastajanje identiteta je proces koji počinje rođenjem i stalno se
obogaćuje i razvija. U formiranju identiteta od ključne je važnosti
povezivanje iskustva zadovoljstva i iskustva odricanja da bi se
postigao sklad sa realnošću. Svako želi da bude srećan i zadovoljan,
da mu bude prijatno, da bude prihvaćen od drugih ali takođe želi da bude
svoj, slobodan, da slobodno odlučuje o sebi. Te dve tendencije su u
različitim odnosima tokom razvoja i teže međusobnom usklađivanju. Kod
zavisnika nastaje nesklad u tim tendencijama i samim tim identitet
ostaje defektan i poremećen. Oni se zarad potrebe za zadovoljstvom
odriču slobode, odriču svoga ja i zato je zavisnost u svom ekstremnom,
bolesnom obliku duboko ponižavajuće iskustvo. U zadovoljstvu koje
donosi droga nema samopoštovanja ni poštovanja, nema ljubavi ni
saosećanja. Sav psihički život osobe se svodi na osećanje da je sve
lepo, lako, prijatno, opušteno, sve se doživljava na isti način bez
obzira na to da li je bližnjima dobro ili su tužni, pate ili im treba
pomoć. Zavisnik ne može da održi svoju reč, niko se na njega ne može
osloniti, ne može biti odgovoran - identitet je jednostavno slomljen.
Može se postaviti pitanje koja su to skretanja u razvoju identiteta koja
su rizik za ulazak u bolest zavisnosti. Mladi ljudi u poslednje vreme
su izloženi masovnim udarima na identitet: deformiše se radoznalost,
mladalački "novatorski" duh, poštovanje humanih vrednosti, hrabrost,
bliskost, usamljenost, poslušnost se u potpunosti odbacuje jer se brka
sa pokornošću, nesposobnost za odgovornost za sopstveni život se
maskira manipulativnošću, itd. Široko rasprostranjena pojava među
mladima koja je i podsticana nekim oblicima "kultura" i "subkultura"
ali i celokupnim savremenim načinom života je tzv. glad za
senzacijama ili čulna glad. To je strasna potraga za novim čulnim
iskustvima i žudnja za fizički i socijalno rizičnim ponašanjima
usmerenim ka neobičnim doživljajima. Ova odlika je već devijacija u
izgradnji identiteta i predstavlja veliki rizik za produbljivanje
poremećaja. Treba razlikovati ovu glad od zdrave radoznalosti koja
postavlja granice, koja sadrži odgovornost, nema prisilu i uznemireno
bežanje od samog sebe u svet intenzivnih stimulusa. Drugi, ozbiljniji
znak poremećaja identiteta, tesno povezan sa rizikom bolesti
zavisnosti je osećanje koje se često naziva usamljenošću ili dosadom, na
šta se mladi žale i što često navode kao povod za probanje
psihoaktivnih supstanci. To je osećanje opisao jedan od savremenih
stručnjaka koji se bavi problemima identiteta, Salman Aktar: "Osećanje
praznine kao šupljine. Čudna umrtvljenost unutrašnjeg emocionalnog
iskustva. Osećanje sebe počinje da se kruni, odronjava. Prisilno
druženje, pojave prevelikog unošenja hrane, pijenje alkohola, uzimanje
droga, impulsivni seksualni kontakti, provokativno ponašanje – služe
kao neophodna sredstva za "punjenje energijom". Osećanje praznine se
razlikuje od usamljenosti koja je bolna čežnja za nekim ili nečim što
savest ne dozvoljava ili je nedostupno u realnosti. Unutrašnji svet,
iako tužan, ispunjen je slikama i živim emocijama. Praznina, sa
odsustvom čežnje je duboko uznemirujuće i dehumanizujuće iskustvo". U
srednjim školama droga je postala svakodnevica i sa njom tek počinje
borba. Nije retkost da, prema rečima prosvetnih radnika, učenik nastavi
prisustvuje pod dejstvom droge. Na odmorima između časova dosta se
puši, neki duvan, neki marihuanu. Kada se deci postavi pitanje o
njihovom privatnom i porodičnom životu, često se čuje da su roditelji
prezauzeti, po ceo dan nisu kod kuće. S druge strane, imamo i drugu
krajnost – prezaštićeno dete. Većina te dece nema organizovano
slobodno vreme, a osim odlaska u školu gotovo i da nemaju fiksiranih
obaveza, ne bave se sportom, ne čitaju, a to stavlja veliki prazni
prostor u koji se onda droga lako uklopi. To se pokazuje kao nedovoljno
uspešan recept za stabilan razvojni put mladih. Decu treba voleti, ali
treba imati i zahteve prema njima, treba im davati obaveze u kući, ne
treba im samo davati novac nego emocije.
PorodicaEventualne ideje o ulozi porodice u nastanku "narkomanije", mogu se
svesti na opšte stavove i iskustva i laika i stručnjaka da su odnosi sa
najbližima izvor zdravlja, zadovoljstva, sreće ali i patnje,
nesporazuma, besa, straha, što sve pod uticajem raznih okolnosti,
nasledenih, urođenih, unutrašnjih i spoljašnjih, dovodi do različitih
psiholoških sklopova. Nema jasno određenog tipa porodice koji nekoga
čini "podobnim" da se razboli od bolesti zavisnosti. Ipak se neke pojave
mogu izdvojiti kao značajne. Višegeneracijska tendencija ka zavisničkom
ponašanju (alkoholizam nekih članova porodice, pasivnost,
"parazitizam") ili ponašanju sa gubitkom kontrole (patološko
kockanje, kleptomanija, piromanija). Veoma važan "faktor rizika" je
neujednačen stav roditelja u vaspitavanju - jedan roditelj ispoljava
neopravdanu toleranciju a drugi nerazumljivu strogost i agresiju.
Pošto je porodica osnovni okvir za zadovoljenje jedne od bazičnih
ljudskih potreba - potrebe za pripadanjem, ukoliko ona nije u stanju da
pruži dovoljno iskustva sloge, podrške i uvažavanja, dete će potražiti
neku kohezivniju grupu (npr. grupu zavisnika) u kojoj ce steći
sigurnost i prihvatanje, ali često nauštrb gubitka samostalnosti i
nezavisnosti. Takođe, među osnovnim potrebama je i potreba za
orijentacijom shodno uzrastu i okolnostima. Ukoliko u porodici nema
jasnih i direktnih poruka, razgovora, ukoliko nema slobodnog
izražavanja osećanja, ako postoji detetu nerazumljiva promenljivost
ponašanja, atmosfere, očekivanja, ono ce biti u nekoj vrsti konfuzije
(neće mu biti jasno šta mu se kaže, šta drugi osećaju, šta očekuju, šta
vole šta ne vole itd.). A onaj ko nema orijentaciju ne može imati
sigurnost u sebe i ne može slobodno odlučivati i ne može normalno
sazrevati kao ličnost i graditi identitet. Porodica treba da obezbedi
deci temelje za zadovoljenje svojih osnovnih potreba: potrebe za
ukorenjenošću - preko jasnog i konzistentnog sistema vrednosti, potrebe
za pripadanjem, potrebe za identitetom, potrebe za orijentacijom.
Istraživanja sprovedena na učenicima niških škola, na pitanja o tome
kako se njihovi roditelji ponašaju kako bi prevenirali upotrebu
narkotika, pokazuju da je malo onih roditelja koji ovoj pojavi ne
pridaju značaj (3-10%), takođe i onih koji sprovode konkretne provere
svoje dece vezanu za mogućnost upotrebe i zloupotrebe droga (4-17%), a
da se većina intervencija ograničava na razgovor o štetnosti i njihovu
ljutnju ukoliko posumnjaju ili primete da je već došlo do korišćenja
neke od ovih supstanci (25-55%).
DruštvoSredina u kojoj čovek živi može tolerisati ili čak podržavati
konzumiranje određenih psihoaktivnih supstanci ili pak imati otvoreno
odbojan i negativan stav. Zapadna društva, a i naše, tolerišu pijenje
alkohola dok se prema konzumiranju "droga" uglavnom zauzima
netolerantan i zabranjujući stav. Neke grupe u društvu mogu imati i
svoje posebne obrasce ponašanja kad su u pitanju psihoaktivne supstance.
Npr. urbana omladina može podržavati pušenje marihuane kao i izvesni
umetnički orijentisani krugovi ljudi. Među intelektualcima često može
biti prisutan iznenađujuće tolerantan odnos pema samoinicijativnom
konzumiranju sedativa. Takvi stavovi sredine sigurno imaju uticaja na
broj ljudi koji postaju zavisni od pomenutih psihoaktivnih supstanci.
Potrebno je reći da je ovakav "nezvaničan stav" izgleda delotvorniji od
zakonskih propisa u nekim društvima.
Važno je i napomenuti da se pod "odnosom društva prema nečemu" uglavnom
misli na mišljenje većine, a to znači na mišljenje ljudi "srednje i
starije generacije" u odnosu na šta mladi ljudi prirodno imaju
kritički i buntovan stav. Tako dolazi do raskoraka koji inače može biti
koristan i progresivan, ali kada su u pitanju psihoaktivne supstance
često katastrofalan po mlade ljude, po mišljenju dr Jelice Satarić. Može
se čuti od zavisnika da su se oni usprotivili "lažnim vrednostima
okoline, učmalosti i strahu" što nije u biti prihvatljivo jer u
zavisnosti se ruše sve prave vrednosti i ostaje samo učmalost,
letargija i praznina. Društvo ne može samo svojim restriktivnim stavom
prema uzimanju droga i zakonskim propisima suzbiti ovu pojavu. Mora
se preduzimati neka "prijateljska aktivnost" ali ne i neopravdano
popustljiva, prema mladim ljudima. Potrebno je da školski programi
obuhvate mlade pre nego što se određeni oblici ponašanja uspostave.
Ako se vratimo na koncept o bolesti zavisnosti koja nastaje u
interakciji navedena četiri faktora, može izgledati suviše komplikovano
razumevanje tih složenih odnosa. Vodič kroz lavirinte modernog
sveta može biti i definicija duševnog zdravlja koju je izrekao
"klasični" Frojd: Ono što karakteriše zrelu, duševno zdravu osobu je
kapacitet za ljubav i kapacitet za rad.
Sami mladi vide kao korisne puteve za prevenciju narkomanije bolju
informisanost (koliko god nam se nekada činilo da se i previše govori o
štetnosti droga, kao da to nije dovoljno doprlo do njih), preko
savetovališta za mlade (kojih kod nas još uvek nema u dovoljnoj meri
niti zahvataju veći broj mladih), kao i preko uticaja roditelja.
Prevencija narkomanijeLocirajući prevenciju narkomanije u široke okvire promocije i očuvanja
zdravlja mladih i oslanjajući se na brojne istraživačke studije,
potrebno je da školski programi obuhvate mlade pre nego što se
određeni oblici ponašanja uspostave. Kako rizično ponašanje ne
postoji kao izolovano, pojedinačno, već, najčešće postoji povezanost
između nekoliko oblika, to programe za zdrave stilove života mladih
treba započeti jos iz zabavišta, nastaviti kroz osnovnu sve do srednje
škole.