Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
DOBRO NAM DOŠLI !
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
DOBRO NAM DOŠLI !
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Nov 30, 2008 5:52 pm
First topic message reminder :
-------------------------------------------------------------------------------- Jesen na Cetinju
Ovo je pismeni rad učenika šestog razreda škole na Cetinju koji je ocijenjen, hmm... vidjet ćete na kraju kako. Navodno su ocjena i sastav došli do ministra obrazovanja. Navodno živa istina. Velika greška nastavnice. Sastav je remek-djelo! Klik mu nudi posao!
Jesen? Pa o čemu drugom pisati nego da ti je žao? Počela je jesen u našem gradu. Umrlo je više ljudi. Kao i u svakoj jeseni meni ih je žao, ali Živku Orlandiju baš i nije. On često kaže da tako mora i treba. A kad mu je brata majka gađala među rogove nije tako mislijo.
Domaćice spremaju zimnicu. Ja sam srećan. Grad je pun lišća a tata kaže da bi smećari trebali da idu u kurac jer ovo već treća jesen kako ništa ne rade. Od ove jeseni nam strašno faljiva struje u kuću, pa mama kaže za elektrodistributere to su jedna govna, a nije tako mislila na tom načinu kada nam je kuća bila puna struje.
Ove jeseni i ja sam kao i mnogi drugi smo se zaljubili u istu curu. To je mala od pasenoga - Vera. Ja je zovem Vjera jer me stid da se odvajam od društva. I ove jeseni ptice su pošle na jugu. Rode i vrapci i slavuji su ostali. Meni ih je žao jer su one male i nezaštićene, pa bi ih mnogi mangupi mogli ubiti namrtvo. Djed kaže da su one ptičiji proletarijat, a nije tako mislio kad nam se roda posrala na fiću, pa je tata jurio do Spadijerskog vrha. Djed je tada slomio nogu, a tu rodu je ubio ujak Vlado dva dana poslije golijama rukama.
Djed slomio nogu ili mu se samo neda pješačiti?
On kaže da se branila ka čovjek. Meni je bilo žao a žao mi je i djeda koji je slomio nogu. Ali mi je žalije rodu jer je djed živ a roda ne, a mislim da bi rodi bilo milije da je ujak Vlado slomio nogu, a da je ona ubila djeda pod Spadijerski vrh. Mada bi meni bilo mrznije. Ja isto mislim da bi najbolje da se ujak Vlado posra djedu na fiću i da ga je djed ubio sjekirom, ka što je htio babu jedan put, a da se roda ne miješa. To je radi toga što me ujak Vlado (rak ga izijo) slepio u glavu kad sam prnuo pred direktorom Oboda pa ga je bilo stid od mene. Od kad je ubio rodu još mi je mrzniji.
Brat od tetke mi Vojo, je ka svake jeseni kupio petarde kod Paljevica u Donje Polje. Oni nemaju para za ljeb pa prodaju petarde. Meni ih je žao. Baba kaže da su dobri ljudi, a nije tako mislila kad su joj zapalili garažu đe je djed i njegovi penzioneri igra fircik u pare. Jesen mi je još draga radi strika Velja što dolazi sa broda. On je bogat čovjek i dosta je zgodan. Svaki put s broda dovede novu strinu, pa ode na brod. Poslije ih mi teško izbacimo iz kuće. Neđo kaže da te žene šiljemo kod njega jer mu ih je žao da se svade s majkom po vas dan. A nije tako mislio kad mu na kocku u Pećinu pošle tri plate pa je ijo u našu kušu. Ne znam šta bi još pisa od jeseni. Još sem da je volim i njeni plodovi nama djeci daju vitamine da bi smo postali jaki.
Radenčević Slaven VI 3 Ocjena: jedan (1) Komentar: 'Obrati pažnju na genitiv. Tema je promašena'
Autor
Poruka
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Nov 29, 2018 7:32 pm
10 godina nakon smrti moga oca.... Dete sam iz radničke porodice.Sad bi me jedna moja tetka sa očeve strane, krojačeva šćer, koja inače živi u Subotici, svira klavir, i pati da bude noble, živi Stendalovo Crveno i crno, ukorila, i ispravila : „Bojana, ti nisi iz radničke, već iz građanske porodice!“ Daaa, tetka – izgovaram lenjo....svakako, iz jugoslovenske, dodajem obavezan prefiks – građanske radničke porodice – komentariše komunista u meni. Moji roditelji, iako Jugosloveni, ne znači da su bili nacionalno nesvesni.Majka je volela očevo mađarsko biće, a otac njeno srpsko.Bili su razumni ljudi, rođeni u vreme slavljenja ideje o Bratstvu i Jedinstvu, odrastali u vreme pokreta koji je slavio ljubav i mir među ljudima. Očeva porodica se, kada je mom ocu bila sedma godina iz Bečeja doselila u Beograd.Živeli su u barakama na Banjici.Deda je bio tesar, baka krojačica, domaćica. Moj otac, stariji od dva sina. Rođen i odrastao u siromaštvu, zadojen svetlim idealima strogih nazora humanizma. Završio zanat, odslužio vojsku, zaposlio se, igrao fudbal rekreativno, sa folklornom trupom obišao Evropu, vozio motor, bio član partije, redovno se odazivao na vojne vežbe, oženio se, izrodio dvoje dece, radio prekovremeno, kuglao i beležio uspehe na radničkim sportskim igrama, prekvalifikovao se, svake godine letovao, dobio stan od radne organizacije, razvodio se, penzionisao, zlatan sat, putovao, razboleo se, lečio se, ponovo se oženio mojom majkom, dobio unuče, ridao kad je na gramofonu slušao mađarski evergreen, razboleo se od raka i umro u 64. godini života. Bio je strastven pušač, kako se to popularno kaže, dugo radio sa olovom, stekao beneficirani radni staž i ranu smrt, bio cenjen i poštovan u radnom kolektivu.Trudio se da održava, uglavnom neuspešno, prijateljske veze, a manje se trudio oko porodičnih. U kući držao glavnu reč.Često i mnogo bivao razočaran.Preke naravi.Mi, njegova deca smo ga se uglavnom plašili, a on je čini se, krijući, u tome uživao.Iz dubokih mu,plavih očiju, sevali su oštri prekorni roditeljski pogledi, zapravo bes arijevca koji kroz blato hodi.Nezadovoljstvo utkano u genetski kod. Janoš, moj deda, visoki, pravi, plavooki, sa dva usukana brka, ponosni Mađar, oženio je, nakon što je prethodno ostao udovac žene koju je voleo, moju baku, ružno pače, staru devojku, čiste duše, srca i tela.Čini se da joj to nikad nije oprostio i ceo je život mučio i kinjio.Pod stare dane su se razveli, i baka, odnosno „njanja“ kako smo je zvali, je tiho i neprimetno živela sa nama, Dok smo bili manji, njanja nas je čuvala, kuvala nam, šila, plela, i pevala nam setno mađarske pesme i udarala nam potkovice po tabanima.Kasnije kad je ostarila na način da je postala društveno nekorisna, a brat i ja odrasli u goluždrave ptiće, njena nam se starost činila ružnom, a zadah smrti koji je širila oko sebe izazivao je u nama gađenje, te smo često bili grubi prema njoj.Poslednje godine svog života provela je u potpunoj izolaciji, ta skrušena žena, po čitav dan čitajući knjige i slušajući Ujvideki radio.Sigurna sam da je svaki svoju uspomenu u glavi hiljadu puta reprizirala i temeljno se pripremala i upuštala u umiranje i smrt. Često je bilo neprijatno slušati njen pocepani starački glas koji peva.Radovala se posetama svog mlađeg sina, naspram mog klempavog oca intelektualca, lepog i stasitog sina, uvek punog razumevanja za njene slabosti, koji je dolazio jedared mesečno da je „nosi“ kod lekara. Mog oca je, razume se, pomalo pekla ta životna nepravda, ali ju je on, lepo vaspitan, uvek redovno negirao kad god bi se zagledao u ogledalo i poželeo da lepo misli o sebi. Njanja je umrla tiho, u snu, onako kako je i živela, godinu dana nakon smrti svog razvedenog muža. Smrću roditelja u životu njihove dece, započinje novi ciklus sa podnaslovom: „Ti si sledeći“ Ciklus karakterišu ozbiljne retrospekcije, revidiranje životnih planova i stremljenja.Oni slabiji umeju pasti u surove zamke žali za mladosti.Ali ne i moj otac.On je, kao i njegova majka, počeo studiozno da se priprema za smrt.Dozivao je i očekivao.Možda je, tek tada, kada je u sebi pomirio život i smrt, u njegovim očima zaigrala iskra životne radosti.Činilo se da ga je čekanje smrti oslobodilo okova u kojima je do tada živeo i osetio je olakšanje. Sahranjen je pokraj svoje majke na katoličkom groblju u Bečeju.U trenutku njegove smrti, bila sam u 32. godini, onoliko koliko je on imao kada sam se ja rodila, u tek nekoliko dana razlike.Tek kada je umro, moj se otac u mom životu rodio.I za naš bolni odnos njegova je smrta donela rasterećenje.Zato u prvo vreme nisam imala lirsko obojenih osećanja u vezi sa smrću mog muškog roditelja.Ostala sam na nivou animalnog rasuđivanja smrti.Tek par godina kasnije, rodila se u meni želja, da njemu mrtvom, razočarenja ublažim, sve više gledajući pravo u oči sopstvenim izneverenim očekivanjima.Oca sam ožalila tek kada sam bila sposobna sa žalosti se nositi. Moj pokojni otac i ja živuća, konačno smo u miru.
Boki
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Dec 11, 2018 10:38 am
Zorica Zoja Mladenović
Taksista
Volim da vozim taksi noću, nema gužve u saobraćaju i nekako mi mirnije. Mada, noću imam i malo drugačije mušterije. Jednom prilikom me zaustavlja neka žena, stajem, ulazi ona, a ono smrdi... Smrdi, majko moja, što smrdi! Poče ona da priča: „Kako tebi ide poso? Meni nočas mlogo loše. Doduše, izvuko me ovaj zadnji, ‘teo celu noč i dao mi pedeset eura, ali nije mogo dugo pa me pustio ranije. Kod njega sam se i okupala. Sva sreča, pa sam sad čista“. Ja se okrenem, pogledam je, smrdi, majko moja. Smrdi, sve me oči peku. Nisam mogao da izdržim pa je upitah: „Kako, sestro slatka, smrdiš kad se ne okupaš?“ Kaže ona: „Dobro, možda mi malo odeča smrdi“. Nije daleko išla, srećom. Posle par dana, stojim ja na taksi stanici kad neko ulazi u taksi. Pogledam, kad opet ona. Prepoznade i ona mene i reče: „E, brate, može za 250 dinara? Ne idem daleko. Okupala sam se. Vidi, i namazala sam se sa Šaličem. Evo, kosa mi još mokra, pipni! I odeča mi čista. Jel’ osečaš da mirišem? Ako ‘očeš, može jednom na brzaka, al’ da mi ne naplatiš?“ „Neka, sestro, verujem ti, ne moram da pipam. Osečam, osečam... Mirišeš. Neka, ne volim ja na brzaka.“ Stvarno nije smrdela, možda sam i mogao na brzaka. Ma, šalim se, ne bih to da iskušavam. Ta noć nije bila loša. I prvi put kada sam je vozio i sada, drugi put, baš me krenulo, kao da mi je donosila sreću. Uf, opet ova moja creva. Celu noć mi nešto stomak krklja, u jednom trenutku sam shvatio da moram hitno da stanem da se iskenjam. Počinjem polako da se preznojavam, mrak mi pada na oči, vidim da je ovo neizdrživo. Moram da stanem. Zaustavljam auto pored puta u neki mrak, otvaram vrata i taman čučnem kad čujem glas: „Dobro veče. Očeš da jebeš?“ Okrenem se pogledam je: „Ne, sestro, oču da serem!“ „Ako očeš, mogu da te sačekam.“ „Neka, ne treba, idi!“ „Ma nije problem, sačekaču te i daču ti upola cene!“ „Ma, more begaj, ‘oću da serem!!!“
Oci-ANDJELA Anđelina
Datum upisa : 08.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Jan 13, 2019 8:37 pm
Prva ljubav
Nemoj da mi uputiš više nijedan pogled, čak i ako bi smeo. Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše i tiho, nečujno urezuje tvoje ime u neke moje još nerođene rime žute i plave boje, a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo. Ne budi moje orkane snene da se neki ne zakovitla iz pene, ponašaj se i dalje kao da ne postojim, i kao što si do sada umeo nastavi da gledaš kroz mene u nedogled iako tu ispred tebe stojim.
Nemoj uopšte da me gledaš, zaboravi me. Potroši svoje poglede na one druge, na one što znaju da se kikoću, da od svega naprave važnu temu, na one izgubljene u beskraju što ne znaju za samoću, na one što se trude da uvek nose šminku, na one kojih se sve tiče a tako malo znaju... Gledaj njih, zaboravi mene, klinku, ja nisam takva niti takva mogu da budem, ja sam iz neke potpuno druge priče. Nemoj da mi uputiš više nijedan osmeh. Jedan je dosta. Pomisliću da u tom novom još nešto piše i bojim se, izazvaću podsmeh kod onih kojih se sve tiče... U meni se rodi i osta želja koja klija i raste, i izvija se i trudi da izleti u nebo i nemoguće preraste. I zato nemoj, nemoj nikada više da mi poklonis nijednog smeška. Zamisli da me nema, da ne postojim, tako je bolje. Moram to da te molim jer se bojim, strašno se bojim da je tvoj osmeh samo greška.
Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj, i petoj, i sedmoj, pokloni ga onima koje će znati da ga vrate, onima koje ne vole čekanje, kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate odmah, bez razmišljanja, a da ga prime još manje. Pokloni ga njima, meni nemoj, jer moj osmeh predugo sanja dok ne ugleda svitanje, predugo čezne da izleti, predugo plete šarene duge, predugo trepti dok ne sine, a za sve to vreme moje usne su neme. Zato me zaboravi jer ja nisam kao te druge, ja sam iz neke sasvim druge šeme. Nemoj da mi uputis vise nijednu reč, čak i ako to želiš. Sve reči mogu da imaju i drugo lice, i šta ako ti to prekasno shvatiš i poželiš da ih vratiš i pričuvaš za neku drugu zgodu kad vidiš šta u mojim očima piše, pa se sneveseliš, a već je kasno, već si ih pustio da odu? Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više, bojim se da će i moje reči da poteku izazvane tvojim pa će da se sliju u moćnu reku i da teku i teku... Tako se bojim da će iz mene bujica da provali, da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku da iskažem sve što smo do sad otćutali.
Neka tvoje reči odu na tamo neke očima blizu a mislima daleke, na one što imaju raspletene kose, što uvek slušaju ali retko čuju, na one što se oblače u Rimu i Parizu, na one kojima je važno šta će da obuku i šta će da nose, na one što se stalno utrkuju... Na mene ne bacaj reči, zamisli da ne postojim, jer ja se bojim, strašno se bojim da neće ništa da me spreči jednom kad moja bujica krene, kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene koje nam dele sreću i tuge. Zato te molim, najlepše molim, zaboravi mene, ja sam jaka i sve ću moći da prebolim jer ja nisam i nikad neću biti kao te neke druge.
I nemoj, nikada nemoj da me tražiš, čak i ako se osmeliš pa to poželiš, čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona, jedina prava samo za tebe, ona jedna od miliona koja ti pruža more tišine i svu silinu uragana u istom trenu.
Ne, nemoj da me tražiš, pusti me da sama svoje dane brojim dok postojim, dokle god trajem nekih dana, dokle god moje vreme curi. Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu, nipošto nedaj.
Ja se neizvesnosti više ne bojim ali bih radije da požurim i da se sakrijem u uspomenu.
Potraži one neke druge
koje su svikle da nose štikle, koje samo sa debelim slojem šminke postoje, koje još uvek ispredaju prazne priče, koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju, koje nose samo uzdužne pruge jer im samo takve dobro stoje, koje ne pričaju nego se dovikuju... Mene nemoj, mene ne traži jer ja sam samo drhtaj jednog trena, samo kap rose opijena jutarnjom vlagom, samo neizrecivo malo parče istine u laži, i nestalna kao morska pena od koje sam sačinjena.
Bojim se, strašno se bojim ako me nađeš da ćemo zajedno da potečemo istom snagom, istom silinom, istom žestinom, i da ću početi da postojim, stvarno postojim od tada pa sve do svog kraja.
Probudićeš moje orkane i bujice i reke, moji snovi će da dobiju lice i da ostvare želje daleke. Ali, šta je sve to? Sve će to jednom morati da stane jer kad tad stane sve što jednom krene, jer kratak je ovaj ljudski vek i prolazan poput lepote maja. A ako me ne nađeš, ako me nikada ne nađeš, ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene odavde pa do večnosti, zauvek, bez početka i bez kraja.
Dragana Konstantinović
Oci-ANDJELA Anđelina
Datum upisa : 08.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Jan 13, 2019 10:17 pm
Tebi ljubavi
Volela bih da mogu da te prelijem osmehom... Da ti u oko pretočim ovaj moj iskričav sjaj koji kroz osmeh zaživi kad ti se spomene ime... Da ti stočim jos smelije pogled sa jasnim podstrekom koji vidi početke i ne priznaje kraj...
Kako da ti ga predam? Ne postoje te rime... Kako sve da prenesem kad putevi ne postoje...? Nazirem samo drhtaj, kao dah, treperav, sneni u ono nemušto vreme kad noć smenjuje dan...
I već mi sve nade streme put tog tananog zračka koji se niotkud razli u niti žute boje... I osmeh puče u meni poput zrelog maslačka i ode nošen nečim da ti oblije san...
Volela bih da mogu svu ljubav da ti prenesem, taj oblak beskrajne čežnje i nežnosti i topline... Da se duž zlatnih niti sva moja ljubav raznese i raspline po tebi i nastavi da teče... Da obavijem ti sve bi' najčulnije dubine...
Prizivam bledo veče protkano žutim sjajem. Da li je ovo već bilo ili će sve tek da bude? Svejedno. Ljubav mi teče i ja bih samo da dajem dok se juče kroz danas u isto trajanje slilo.
Da li ce stići do tebe? Ne sumnjam više ni trena. U meni čežnje ima da poruši sve planine. U meni nežnost snena jača od svih morskih plima uz nebo ljubavi greje i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho dok niti šaraju sne: hoće li zaista moći da ti prenesu sve...?
Volela bih da mogu da ti dotaknem lice... Da te usnama svojim toplo osetim žudim... Da talasava vatra u dubinama mojim kroz dodir izroni negde gde skupa s tobom postojim... I da svojom toplinom i tvoju vatru budim...
Negde u odbljesku zlata moj dah se meša s tvojim. Kroz neke žućkaste niti osećam tvoju kosu. Dok modro, kasno veče tvoje mi telo krije, počinjem da postojim kroz zlato koje se prosu.
I nije sve ovo varka. Ja sam ti dala sebe, svu plam što iz mene lije, vrelinu svakog mog kutka... I nije mi više bitno da li sam ja još ja ili postojim kroz tebe dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim... Znam da do tebe stiže... jer s tvojim plamenom sluti, zašto mi nisi bliže...?
Odraz Sunca u meni, toplina koja me greje, i žudnja i dah sneni dok strujimo u jedno... I meki odbljesak snova što se treperi i smeje, i čini od zajedništva sve drugo manje vredno... I sve drugo što šaljem kroz ove zlatne niti, sve ono što imam do čega mi je stalo... Nisu dovoljni u biti... Ne dopiru istim sjajem...
Jer: koliko god da ti dam, još toga u meni ima... koliko god da dajem, u meni je još scvalo... koliki god bio žuti sjaj, još veća postoji plima...
I znam da ti nisam dala dovoljno, da je sve to malo...
Dragana Konstantinović
Astra Zvezda Foruma
Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Jan 13, 2019 10:30 pm
"Zašto su se ljudi udaljili"
Na poslu si, telefon zvoni:
- Jestel ba večeras šta planirali? Mi bi došli malo da vas vidimo...
- Nismo ništa, bujrum!
Jebiga, nisi baš raspoložena za kućne sjedeljke, radije bi se odmarala, ali šta bi čovjek...
Razmisliš malo šta bi pripremila, gosti se moraju dočekati kako bog zapovijeda, a onda zaboraviš na sve to i opet se sjetiš pred kraj radnog vremena.
S posla svratiš u "Bingo" i kreneš: Suho meso je 28 maraka kila, zarebnica; ono prošareno je jeftinije ali ipak džekozno uzmeš po kile zarebnice, isto toliko "Livade", jednu "Bajrinu" sudžuku, malo faširanog, pavlaku, pile, teglu kiselih krastavica... Sjetiš se da krompira ima u kući, barem to ne treba kupovati, ima i šarene salate...
Pomisliš: "Napraviću pogaču, složiću burek... malo meze i... to je to!"
Ideš dalje: Kola, sok, kisela, pivo... naletiš na tartar sos pa ubaciš u korpu i njega... malo travničkog. Znaš da nećeš imati vremena da praviš kolač pa uzmeš voće i nešto slatko, da bude na stolu kad dođu, i... to je to.
Dođeš na kasu, račun je 80 maraka. (?!)
Trčiš kući, usput sabiraš i pitaš se otkud toliko. Staviš te tri kese na trpezarijski sto... djeluje ti kao da ništa kupila nisi. Nije ti žao, ali ipak: Plata kasni, režije još nisi platila, auto na rezervi i ističe mu registracija, kredit, rate... računanje s negativnim brojevima. Krv ti tada udari u glavu.
Pržiš, pečeš, kuhaš, trčiš da obrišeš ogledalo, ugledaš packu na umivaoniku pa obrišeš i nju, narediš mužu da malo usisa što on prekokurca i uradi, brišeš tamo, brišeš ovamo, eno i paučine... Ma, vidiš sve ono što nisi viđala dok ovi nisu nazvali, i tukneš na ulje i znoj.
Sve spremiš, serviraš sto, sve domaćinski, puno... Pogača miriše, meso pečeno, krompir ko duša... Vadiš pitu iz rerne, slažeš hladnu platu, pripremaš salatu i usput se ponadaš da ćeš imati ručak za sutra ako se sve ne pojede.
Plakneš se i presvučes, popraviš šminku, malo špricneš parfema i nabaciš kez od uha do uha.
Zvone, ulaze i prva stvar koju čuješ je:
"Uh, što nešto fino miriše! Ma što si bona spremala, mi jeli pa krenuli!?"
Kroz smijeh odgovaraš: "Ma, nije ništa posebno!", a najradije bi sebe za guzicu ujela.
Služiš, donosiš, praviš kafu, iznosiš slatko, sjeckaš voće, ne znaš jesi li došla ili pošla.
Gosti sjede, i sjede, i sjede...
Diskretno gledaš na sat a leđa ti pucaju dok sjediš na tabureu i razmišljaš kako ćeš ujutru ustati na posao.
- Hoćemo li? - Ma đe ćete ba, neka vas! - Kolko je sati? - Tek 12. Hajd još po jednu da zapalimo! - E, baš nek smo došli! - Bujrum uvijek vala! - Trebate ba i vi kod nas! - Akobogda!
Nakon sat vremena, opet:
- Hoćemo li? - Neka vas ba! - Ma odosmo! I vi ranite sutra. - Ma, nikad ne legnemo prije jedan!
Ustaju...
- Đođite! Nemoj ovo sad pa opet za godinu dana! - Hoćemo, dođite i vi nama! - Nemojte šta zamjerit! - Nemojte ni vi nama!
Otvoriš prozor da se zrači, Černobil je napravljen od cigara u kući. Suđa ima kao da je svadba bila...
Ipak, prije pranja suđa otvoriš kesu, da vidiš jesu li bili obrazli. Pola kile "Zlatne džezve", kila kocke "Dedo", bistri od jabuke i kila banana... Pa i nisu se baš pretrgli!
Sklanjaš sve sa stola, nešto prospeš, nešto staviš u zdjelu pa u frižider... Opereš tepsije, tave, ispereš ovo, ispereš ono... Narediš mužu da ode do kontejnera i baci kesu sa smećem, da ne smrdi u kući, što on prekokurca i uradi... Obrišeš sto.
Pogledaš na sat: 2:15. Istuširaš se i ko mrtva legneš u krevet, ali vrlo brzo shvatiš da ne možeš zaspati. Neće san na oči da ga jebeš! Vrti se, okreni se, naštimaj jastuk, popij vode, vrati se u krevet, naštimaj jastuk, vrti se, okreni se... I taman te san uhvati, kad... alarm.
U bunilu se spremiš i nekako odeš na posao...
Na poslu opet telefon:
- Jestel ba večeras šta planirali? Mi bi došli malo da vas vidimo...
- Nismo ništa, bujrum!
Oci-ANDJELA Anđelina
Datum upisa : 08.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Jan 14, 2019 4:53 pm
NIŠTA ME NE ODBIJA KAO LJUDSKI SMRAD
Ništa me ne odbija kao ljudski smrad, ali ne smrad koji nastaje usled bolesti, ili siromaštva, već smrad usled devijacija zbog kojih čovek počinje da bazdi na nečoveštvo, da gazi sve pred sobom…
U društvu sa takvim i sam se osećaš zaraženo…
Kao crna boja koja u sekundi izobliči sve druge boje…
U njegovom svetu, zlo postaje svačije…
Dovoljno je da sretneš jednog takvog, da provedeš sa njim, sat, ili dan, i da ti ogadi ljudski rod za čitav život.
Ljudi koji ne dođu do sebe ruše one koji hodaju ka sebi…
Ljudi koji ne dođu do vrha, ostatak života provedu u onemogućavanju drugih da uopšte krenu tamo…
Omalovažiće svačiji trud, i pokušaj, u svemu će naći neku prevaru i laž, nemoćno sikteći na sve i svakoga zato što su njihovi vozovi prošli…
Ništa ne boli kao bolest neostvarenosti…
Ništa ne zadire nož tako duboko kao lična nesreća za koju je uvek kriv neko drugi…
I taj neko se ne traži u tom nekom, nego u svima…
Kako izaći na kraj sa čovekom a ne ubiti ga i rešiti svet bede?
Ili ga jednostavno zaboraviti kao da ne postoji?
A postoji, tu je, diše nam za vratom i dahće kao zli duh koga ne možemo da se oslobodimo…
Stefan Simić
Danubius Čuvar Vatre
Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Jan 14, 2019 10:57 pm
Drugarice i drugovi, dame i gospodo, sestre i braćo Srbi, građani Srbije (kako kome odgovara), nismo li svi mi volovi?!!
Sin Željka Mitrovića, vozeći neprimerenom brzinom, na pešačkom prelazu pregazi 17-godišnju devojku i naravno, zahvaljujući "dubokim vezama" svoga tate, bude oslobođen svih optužbi. Mi "graknemo" na seniora i juniora Mitrovića, pravosuđe,državu, sistem i predsednika, ali avaj - posle izvesnog vremena, otac nastradale devojke na PINK-u krivi svoje dete, a staje u odbranu krivca.
Pre godinu dana, ubijen je Oliver Ivanović. Slučaj se zataškava, iako "svi sve znaju", Opet mi "graknemo" u odbranu mrtvog Olivera, njegove udovice i deteta. Godinu dana, uporno iz dana u dan, pitamo "Ko je ubio Olivera". I, opet usred naših napora, javlja se "ucveljena" udovica sa izjavom da Oliver nikada nije dobijao direktne pretnje, da ona "ništa ne zna" i da neće prisustvovati godišnjem pomenu.
U martu Prošle godine, u Banja Luci je, pod sumnjivim okolnostima, ubijen mladi David Dragičević. Sumnjalo se da iza svega stoji "država" i mi, naravno podržavasmo Davidovog oca Davora u isterivanju istine. Pod sloganom "Pravda za Davida", bacasmo drvlje i kamenje na RS, na Dodika, beđe mnogo peripetija, demonstracija, policije, prebijenih i privedenih, u Banja Luci izostao javni doček Nove godine....A, onda je Davor nestao.....Najnovije vesti kažu - traži azil u Austriji. Dakle, odustaje od pravde.
Konačno, slučaj Tijane Jurić, zlostavljane i ubijene tinejdžerke, čiji je otac Igor Jurić posvetio nekoliko godina, ne bi li Narodna Skupština uzela u razmatranje njegov predlog, da ubice dece podležu rigoroznoj kazni - doživotnoj robiji, bez prava na pomilovanje. Naravno da smo bili uz Igora, preko 160.000 građana je potpisalo peticiju u znak podrške. Dok smo se mi borili uz Igora, država ga je ignorisala, proglašavala kriminalcem, kradljivcem goriva, rušeći tako njegov integritet. E, večeras u vestima slušam Igora Jurića, pa ne verujem sopstvenim ušima - u smislu "on je zahvalan predsedniku Vučiću, nije važno šta je pre bilo, to što su ga blatili, bilo je i prošlo.......i bla, bla".....Dalje nisam ni slušala.
Ne znam kako vi, ali ja kao da sam zagrizla jako kiseo limun, ili oskorušu, pa neki grozan ukus u ustima... Silvija Jovanović
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Jan 15, 2019 10:38 pm
Ima žena koje jako lepo stare, tačnije ne stare uopšte Kao da im godine ne mogu ništa Sve se menja, osim njih
Neretko su sa protokom vremena još lepše, izazovnije, privlačnije Pronađu svoju frizuru, boju kose, pogled na svet, stil I ono devojaštvo dvadesetih produžava se i posle pedesete Kada razgovaraš sa njima nemaš utisak da preko puta tebe sedi žena Već devojka
Pritom se ne ponašaju glupavo, klinački Ne, samo odišu energijom mladosti Svežinom duha koji zaista nema veze sa godinama I tačno znaju šta žele i šta im prija
Mnoge žene sačuvaju lice, telo, kožu Imaju svoje načine I još više ih poštuješ kao muškarac Zato što nisu prerano potrošile ono što im je priroda dala Beskrajnu lepotu Uz koju ide i šarm, neodoljivost, lakoća
Divno je biti u društvu takvih žena I posmatrati kako vrlo vešto zaobilaze zamke Na koje drugi nasedaju
Pomoću intuicije, obrazovanja, svesnosti, svega
Voleo bih da i ona koju budem voleo Produži svoju mladost što duže I da se ono gašenje žene u njoj nikada ne desi
Stefan Simić
Danubius Čuvar Vatre
Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Jan 16, 2019 4:14 pm
Marko Vidojković: POSLE J NEMA K
Da li će Srbija preživeti ono što je usledilo…
MARKO VIDOJKOVIĆ / 16. Januar 2019
Na današnji dan, pre godinu dana, ubijen je… Ona, poznata beogradska pevačica – on, razuzdani bosanski fudbaler. Ona u krizi srednjih godina, on u naponu snage. Ona udata, on oženjen. Da li će Srbija preživeti ono što je usledilo… Dvanaestog januara, članovi Lokalnog fronta iz Kraljeva krenuli su pešice na “ibaski marš” ka Beogradu, gde se danas održava… Kako saznajemo, Duško Tošić oteo je, u jeku novogodišnjih praznika, mobilni telefon Jeleni Karleuši i zaključao se s njim u WC. Tamo je saznao za aferu, o kojoj se već dugo šuškalo, između njegove supruge i njegovog mlađeg kolege Ognjena Vranješa. Kad je ugledao njihovu eksplicitnu komunikaciju, nije mu bilo dobro! ZANEMEĆETE kad saznate šta se potom desilo.
Milena Popović, supruga Olivera Ivanovića, inače zaposlena u Vladi Srbije, rekla je da je došlo do značajnog pomaka u istrazi Oliverovog ubistva. Ona tvrdi da se Oliver pre ubistva osećao potpuno sigurnim i da… To je njena pička, ne, to nije njena pička, svađali su se poznavaoci, kada je u tabloidima pre nekoliko dana osvanuo printskrin eksplicitne komunikacije Jelene Karleuše i Ognjena Vranješa, koja se odvijala na fejs tajmu još 2017. Naime, “diva” tvrdi da njena pička ima mladež i da je reč o fotomontaži! “Nema mladež, laže!”, tvitovao je Bojan Karić, njen bivši muž, zbog čega možemo samo da zaključimo da je ovo što nas gleda sa svih strana upravo njena pička i ničija druga!…. Potpredsednik Srpske liste, Milan Radoičić, oslobođen je pred apelacionim sudom od optužbi za krađu šljunka, a njegov kum, Zvonko Veselinović…
Jelena Karleuša objavila je sliku Ognjena Vranješa bez gaća, koju joj je poslala “drugarica”, uz komentar kako ovaj ima mikropenis. Slika kurca je, međutim, bila u spuštenom stanju, a naša redakcija dobila je ekskluzivnu fotografiju podignute Vranješove kite! Kad smo je okačili na tviter, došlo je do sagorevanja interneta. Ljudi, pa to je jedna opasna kurčina, vrištali su tviteraši! Ako je ovo mali kurac, daj da se svi mi ostali obesimo, osuo se opšti gnev na Karleušinu ocenu veličine Vranješovog đoke, jer nikad se ne zna u sta spušten kurac može da se pretvori kad se jednom digne!... Kosovsko specijalno tužilaštvo još uvek očekuje da mu srpska policija dostavi transkripte telefonskih razgovora koji su se odvijali na dan ubistva… “Posle J nema K”, bio je duhovit Bogoljub Karić, brat Sretena Karića, Karleušinog nekadašnjeg svekra. Ovu sjajnu foru preuzeo je najpre ceo internet, a onda, sa malim zakašnjenjem i Maca, popularni učesnik rijalitija! Srbija se ničim drugim ne bavi osim ovom porno aferom, najvećom u novijoj istoriji naše junačke zemlje!...
Beograđani će se danas u osamnaest sati, po sedmi put okupiti na protestu “Stop krvavim košuljama”. Nezadovoljni stanjem u ovoj odvratnoj zemlji, oni se, vanredno, okupljaju između dve protestne subote, kako bi odali poštu… Bili smo u selu odakle je poreklom Duško Tošić, da pitamo komšije šta misle o tome što mu je reprezentativac BiH, Ognjen Vranješ, jebo ženu. Na ekskluzivnoj fotografiji možete da vidite njegovu majku, kako nas tera metlom, uz reči: “Gospode, da li će ovaj pakao ikada da prođe!” Neće nikada, jer tako nam se lepo namestilo da spinujemo do iznemoglosti, rokamo već nedelju dana isključivo Karleušu i Putina, samo da se ne bi primetilo kako… dakle, Beograđani se okupljaju, kako bi odali poštu ubijenom Oliveru Ivanoviću. Da podsetimo, na današnji dan, pre tačno godinu dana, lider Građanske inicijative “Sloboda demokratija pravda” ubijen je s leđa ispred stranačkih prostorija. U Srbiji se “vodi predistražni postupak”, a na Kosovu se tri osobe osumnjičene za ubistvo nalaze u pritvoru, dok se za četvrtom traga. Zanimljvo, taj četvrti je baš potpredsednik Srpske liste…
Autorka pisma iz aprila 2017, pod nazivom “Sram vas bilo, predsedniče”, Jelena Karleuša, koja je tom prilikom pružila podršku pobunjenim studentima, uputila je tvit predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću, u kom ga javno moli da stavi tačku na pisanje tabloida o njenoj aferi sa Ognjenom Vranješom. Zbog njene dece, zbog njihovog zdravlja. Zauzvrat, šest naslovnih stranica dnevnih listova u Srbiji objavilo je fotku njene pičke, Vranješove kare i Vladimira Putina, sa pozivom građanima koji vole Srbiju da dođu u Beograd na miting podrške ruskom i srpskom predsedniku, sedamnaestog januara, tačno u sedamnaest sati!...
Internet je zatrpan printskrinovima poruka u kojima se članstvu SNS preti otkazima ukoliko se ne odazovu pozivu na miting podrške Putinu. Nekima se zauzvrat nudi mleko, a nekima dnevnica od hiljadu petsto do dve hiljade dinara. Dojave o naprednjačkom teroru dolaze sa svih strana, iz valjevskog Krušika, iz požarevačkog medicinskog centra, iz novosadskog… Jelena Karleuša, sad već poznata kao “Porno Karleuša”, pobegla je u Kinu sa ćerkama, evo slike koju je u stanju potpunog očaja uslikala u Guangdžou, na kojoj se jasno vide leđa njene dece i leđa njenog muža, kako se udaljavaju. Ognjen Vranješ trenutno nije dostupan za informacije, savladao ga je neki virus, Anderleht je ponovo postao popularan u bivšoj Jugi, Bosna i Hercegovina ‘ladno ima Srbina sa malim-velikim kurcem u reprezentaciji, kad se u fotošopu stavi Karleušina pička na Vučićeva usta, dobije se smešna slika, posle J nema K, kapirate, posle J nema K, ha ha ha…
Da, ovako izgleda pakao.
Oci-ANDJELA Anđelina
Datum upisa : 08.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Jan 16, 2019 5:31 pm
BOL GORA OD PAKLA Tvoja tišina mi govori da vrištiš iznutra. Tvoje kristalno čiste oči mi govore da jecaš iznutra. Tvoje savršeno smireno telo mi govori da se treseš iznutra.
A niko te ne vidi, niko te ne čuje. No ja te osećam I posmatram. Nivo moje empatičnosti dostiže svaki pokret tvog tela. Čitam mimiku tvog lica kao tragičan roman u kasnim satima. Boli kao pakao, tvoja bol. Uživaš u njemu, zar ne? Uživaš u sposobnosti da sakriješ sebe od ostatka sveta? Da se sakupiš unutar svih emocija I udaraš u njih kao što udaraš u ljude dok šetaš gradom, kao da je sav prostor tvoj. Primećuješ da te ljudi osuđuju pogledom, no ne mariš za to. Ti imaš bol koja je gora od pakla u kome živimo. I ne smeta ti to stanje sve dok neko ne pokuša da ti se približi. Tad si najgora. Koristiš sarkazam kao hladno oružje I napadas odmah, sa ili bez razloga. Odbijaš ljude, jer tako osećaš. Ne želiš pomoć, jer misliš da se dobro držiš. Trula si, a opet predivna jer ne umireš I ne želiš to. Voliš život, ali ne voliš sebe. Pronalaziš razloge da se obnoviš s vremena na vreme. Čudo među čudima. U stanju si da zapališ sveću uveče I gledaš je dok ne izgori. Ne zanimaju te društvene mreže I osećaj surfovanja na internetu. Zanimaju te stvari onakve kakve jesu. Čiste, bez efekta I unutrašnje lepote. Takva si ti. Goriš iznutra, a ledena si spolja. Privlače te mračne stvari pune svetlosti, baš kao ta sveća. Gori I topi se na pismu koje si odavno htela da spališ, ali nisi uspela. Postoji deo tebe koji ne odustaje. Ne isključuješ se uprkos svemu sto si doživela. Dišeš I živiš. Ti si boginja svog pakla. Čudna si I nedodirljiva, barem tako izgledaš. Ne pridajes značaj nikome I ničemu. Primetiš cvet na trotoaru, a ne primetiš saobraćajnu nesreću odmah pored. Ne pripadaš ovom svetu, ali svet pripada tebi. Ne tražiš razloge I ne primećujes ih. Živiš bez razloga. Živiš jer osećaš da tako treba. I neprestano te prati kletva, ta bol gora od pakla. Ali naučila si da živiš s tim. Boriš se protiv bola I kad udara najjače. Ti si glavna u svojoj glavi. Primećuješ kada te ljudi osete I bežiš od njih kao da si alergična. Smišljaš razloge I razloge da ne budeš u njihovoj blizini. Odeš bez traga, ali ostaviš veliki trag. Posebna si bas kao taj cvet na trotoaru. Zaključaš sebe u sebi I tako gledaš kroz prozor. Letiš I maštaš, sastavljas delove prošlosti u vrhunac budućnosti. Smeješ se u okruženju ozbiljnih lica I uvek se izdvajas. Nisi ti sa ovog sveta, ti si iz nekog vremena izvan svega. Mlada I nežna spolja, a stara i razbijena iznutra.
Tvoja tišina mi govori da su ti misli ispunjene. Tvoje kristalno bistre oči mi govore da plačeš većinom svog vremena. Tvoje savršeno smireno telo mi govori da si deo svog bola, ti si ta bol I pored toga sa sobom nosiš bol goru od pakla.
Tamara Stamenkovic
ZoxZoja Stela Polaris
Godina : 56 Location : Plava Planeta Datum upisa : 13.01.2013
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Mar 05, 2019 9:53 pm
Pronalazač i publicista Vojislav Antonić, tvorac prvog jugoslovenskog kućnog računara “Galaksija”, koji je u 65. godini napustio Srbiju i otišao u Kaliforniju da radi, za “Nedeljnik” je, između ostalog, odgovarao i na pitanje šta je bila njegova “kap koja je prelila čašu”. „Nadam se da to nećete proglasiti za zaludno filozofiranje, ali moj život je nastao kao sticaj neverovatnih okolnosti i nikad se neće ponoviti šansa da ga proživim još jednom. Moje vreme na ovom svetu je ograničeno i svaki moj dan je beskrajno dragocen. A onda, zamislite, pojavi se neko ko misli da ima pravo na moj život i ko može da raspolaže ne samo rezultatima moga rada nego i mojim dostojanstvom. To ’svakosatno klepetalo’, kako ga je lepo prozvao Božo Koprivica, u zamenu za sve što će mi oduzeti, nudi mi samo uvrede, jer ja sam kreten i idiot ako mu se ne divim do imbecilnosti na svakom koraku, kao što to za koricu hleba čini gomila gladnih, ucenjenih i poniženih. Nije lako razmišljati o svemu tome i ostati normalan. Zamislite, recimo, da dobijete šansu i moć da pomognete narodu da stane na svoje noge, da obnovite poremećeni sistem vrednosti, institucije, pravdu, da vratite ljudima volju za životom. Umesto toga, vama je važnije da se nakradete i zadovoljite svoje najniže porive, da se silom učvrstite na vlasti, da kaznite sve koji vam ne aplaudiraju, da međusobno zavadite, izvređate i ponizite svoj narod. Sve to pred očima celog sveta, čiju podršku ste kupili poklonom u vidu dobrog dela teritorije kojom upravljate i koju su vam preci poverili na čuvanje.“
Došla je tiho i ušla u legendu [You must be registered and logged in to see this image.]
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Apr 30, 2019 7:30 pm
Uskršnja poslanica
Sutra je Voskresenije Gospodnje – iliti u novogovoru srpske sabornosti „vaskrs“ – kome su prethodili blagi dani radiobeogradske teologije i i tabloidne simbolike.
Ništa tu nije bilo prepušteno slučajnosti. Novinčine su kao i svake godine srbskim ženama, podastrle nadasve tajanstveni recepis kako da oboje i „šaraju“ jaja, a celini SNiS-a detaljan spisak stvari koje na Velik petak „valja“ i „ne valja“ raditi. Posebno, kažu, „ne valja“ koristiti „oštre predmete“. Da se bajagi Isusove rane ne bi dodatno „pozledile“. No comment. Nije zapostavljeno ni srbsko devojaštvo, ali su devojačka uskršnja prava i obaveze nešto lagodnije. Sve što đevojke treba da urade jeste da u crkvenoj porti uzberu cvetak, da ga pre spavanje uture pod jastuk, pa će tokom noći usniti suđenika. Šta, pomislih, ako neka đevojka, daleko bilo, usni Šešelja – o kome će biti još reči – i kako će, ako ga usni, namaći miraz – o tome pravoslavne novinčine ni mukajet. Ja već godinama – u stvari još otkako je zaseo na tron Svetog Save – ne čitam vaskršnje društveno političke poslanice NJ. S. Irineja, ali ovde-onde u štampi, an pasan, naletim na poneki ulomak njegovih celomudrenih vaskršnjih umozrenja i sozercanja. Tako je bilo i ove godine, to jest juče (u četvrtak) kad na sajtu Politikine Rotopalanke nabasah na transkript patrijarhove govorancije izgovorene urbi et orbi na TV Hram. Na momente ne mogodoh razlučiti da li sa Rotopalankinog amvona zbori Jovan Zlatousti, Irinej Lionski ili Irinej Gavrilović. Toliko je to bilo ubitačno i pravoslavno. Poslušajte samo Irinejevo blagoveštenje. „Ja ne pripadam nijednoj politici“ – glagoljio je NJ. S. i dodao – „Želeo bih i molim se Bogu da nema nikakvih podela među nama nego da nam bude jedina politika, jedini pogled i jedini put dobro našeg naroda. Jedina nada, jedino spasenje, jeste jedinstvo među nama.“ Grešnom kakav sam, đavo mi ukaza na jednu protivurečnost u NJ. S.-ovoj govoranciji. Kaže patrijarh, došapnu mi Rogonja, da ne pripada nijednoj politici, a ovamo se moli za N. N. politiku, koju samo vrapci ne prepoznaju. Sad natrag na Šešelja. Sigurno ste svi već čuli za vojvodin preduskršnji tvit u kome je biranim rečima izrazio hrišćansku radost zbog smrti odličnog novinara i čestitog čoveka Dejana Anastasijevića. Ako se pitate kako je subhumana spodoba poput Šešelja uopšte moguća, kako je, štaviše, moguće i da ga neka devojka usni uoči Uskrsa, znajte da je to zato što su patrijarhove molitve odavno uslišene, što će reći da smo – uz podnošljive disonantne tonove – postigli toliki stepen jedinstva „među nama“ da nismo u stanju da, ako ništa drugo, bar oduzmemo poslanički imunitet osobi koja decenija ruši sve temelje i gazi sve vrednosti paganskih društava, hrišćanska da i ne pominjem. Budući da na Veliki petak „ne valja“ koristiti kiblu, preostaje mi samo da patrijarhu i Šešelju saborno poželim srećne uskršnje praznike uz pesmu „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Maj 31, 2019 1:00 pm
Ajfelov most Širaz i njezina Duša
Kad mu je umrla žena, draga naša susjeda teta Rajna, gospon Škrlec odlučio je što prije doći za njom. Prestao je jesti i piti, čak je prestao i pušiti, samo je sjedio pred upaljenim televizorom, gledao Kunolovca, reklame ili raskomadanu djecu koju izvlače ispod ruševina u Gazi, a niz obraze su mu same od sebe tekle suze. Kćeri su najprije našle ženu koja će se za njega brinuti, Filomenu, špičastu staru curu koja je izgledala kao ražalovana časna sestra, ali u Grazu je završila fakultet za brigu o starcima što žele umrijeti, i – pričalo se – sedmorici je dedeka produžila život, otac naftaša Čepikuće dočekao je uz nju devedeset petu, i ne bi ni umro da nije imao zdrave zube, pa je pregrizao štrik za sušenje rublja i objesio se na stubištu. Naravno, Filomena je bila skupa kao sam vrag, ali tri Škrlecove kćeri nisu žalile. Dok god je stari živ, moći će se potpisivati njegovi grafički listovi, možda ga se natjera i da nešto namalja, premda je već skoro sasvim slijep, ali bez očiju se još i može slikati, ako si veliki Oton Škrlec, a mrtav baš i ne. Mislile su tako njegove kćeri, ali uzalud. Bez obzira na svu Filomeninu skrb i znanja stečena u Grazu i po najfinijim zagrebačkim kućama, gospon Škrlec više nije jeo, pio, ni pušio.
Tada se najmlađa sestra dosjetila da se stari cijeloga života žalio što ne mogu imati psa, jer je naša teta Rajna bila alergična na pasju dlaku. Znao bi zastati nasred ulice, čučnuti uz nekog lutalicu, dugo ga milovati i nešto mu šaptati na uho. Uostalom, nisu li Škrlecova platna iz svih njegovih faza često bila ispunjena figurama pasa? Čak se i na onoj slavnoj slici, oko čijeg su vlasništva Beograd i Zagreb godinama pregovarali, pa se prijetilo i prekidom diplomatskih odnosa, na kojoj Nikola Tesla gleda niz Manhattan, negdje u dubini, prije nego što će kuljajuća ljudska masa zamaknuti izvan slike, vidi figura žene koja na uzici vodi foksterijera.
Potvrdit će vam to tko god ih poznaje, Škrlecove kćeri su kao da ih je izvadilo iz kakve Disneyeve bajke. Starija je visoka i zla raspuštenica, velikog nosa. Srednja je malena i debeljuškasta, sitnooka majka petero djece i supruga propalog tapiserista, koji nakon višegodišnjeg boravka na psihijatriji sjedi doma i bocka goblene. Mlađa ima neku bolest od koje joj se krivi kralježnica pa je u Gradskom uredu za urbanizam, što ga vodi već godinama, zovu Kvazimoda. Svaka sestra nesretna je na svoj način, ali zajedničko im je da su patološki škrte i nepovjerljive.
Našle su se jedne subote i zajedno otišle u azil za napuštene životinje. Starija je mladoj volonterki obrijane glave rekla neka pas bude kratkodlak, što kratkodlakiji, jer da ne misle svaki mjesec kupovati novi zauger. Srednja je rekla neka pas bude što manji, jer neće stari prodavati grafike za pseće bifteke. Mlađa je rekla da pas treba imati što kraće noge, jer dugonoge valja puno šetati po parku, pa tatek ne bu imal vremena za slikanje.
Volonterka, koja je rekla da se zove Širaz, otišla je u psetarnicu i donijela maleno žuto pseto, goleme glave, kratkih nogu i skoro bez dlake. Sestre su ga strpale u kartonsku kutiju, Širaz im je održala predavanje kako bi se oko kujice trebale brinuti, ali njezine riječi nisu stizale do sestara, pa se može računati kao da nisu bile ni izgovorene.
Gospon Škrlec bio je sretan, smijao se i skakutao po kuhinji, otvarao i zatvarao frižider, pokušavajući nahraniti psa, a odmah zatim ga i pomilovati, nije ni sam znao što bi prije i što u tom času ima smisla učiniti. Kujica je mahala repom, ali to je činila tako nervozno i energično, a sva je bila tako sitna, da se činilo kako rep maše njome. Njegova ruka pokušavala je doći do njezine glave, tražila ju je kao ključaonicu u mraku, ali nije išlo. Neprestano se izmicala; činilo se – od silne radosti nije mogla ni trenutka biti na istome mjestu, a onda je izgledalo kao da zapravo bježi od ruke, da se plaši udarca.
Neka se zove Duša – rekao je gospon Škrlec – neuhvatljiva je kao duša! Sestre su se zgledale: visoka se osmjehnula, debeloj su se ovlažile oči, a grbava je uzdahnula kao da joj ponestaje zraka. Veliki teret pao im je sa srca, jer su povjerovale da je otac ponovo našao razloge za život i za umjetnost. Samo je Filomena bila nezadovoljna. Vidjelo joj se to i na podbratku, i na punđi, i na nosnicama koje je širila kao da njuši je li to u kuhinji istječe plin. Možda je u Duši vidjela konkurenticu.
Nekoliko dana gospon Škrlec igrao se s kujicom, šetao s njom po kvartu, dao intervju za televiziju dok je ona histerično trčala oko klupe i pokušavala se otrgnuti s uzice, hranio je psećom hranom čiju je reklamu znao gledati kada bi plakao za našom tetom Rajnom. A onda je zapalio i svoju prvu cigaretu nakon njezinog sprovoda, zakašljao se i umro.
Smrt Otona Škrleca, posljednjega iz generacije velikih hrvatskih umjetnika dvadesetog stoljeća, čije je ime odjekivalo i u New Yorku i u Parizu, potreslo je Zagreb. Jedne kišne nedjelje, od ranog jutra pa do večeri, kondoliralo se sestrama u pokojnikovu domu. Pristizali su susjedi, profesori s Akademije, Škrlecovi ratni drugovi, političari, a one su, jedna za drugom, pružale svoje blijede ručice, dok su im se oči cijedile, bezbojne poput stotinu puta iskuhanih kuhinjskih krpa. Gradonačelnik je obećao da će grad otkupiti Škrlecov stan i pretvoriti ga u spomen dom hrvatskoga slikarstva. Na to su sestre jedna za drugom briznule u plač. Iz ostave se sve vrijeme čulo kako cvili Duša, dugo i otegnuto, kao da jeca neka izmišljena četvrta sestra, koju se zbog mentalne zaostalosti i slonovske fizionomije drži sakrivenu od ljudi. Bože dragi, mislili smo, dok smo posljednji put prolazili kroz dom gospon Škrleca, kako li samo onako malen i neugledan pas može imati takav glas!
Narednih dana novine su pisale o Otonu Škrlecu, njegovom životu, o tome kako je svojedobno dobio priznanje od Picassa kao “martir na posljednjoj barikadi figuracije i balkanski genij koji dokazuje kako je ljudsko lice apstraktnije od svake naše misli o njemu”, pa onda o onoj neobičnoj epizodi kada je Škrlec 1948. pristao uz rezoluciju Informbiroa, nakon čega su mu u apartman u bolnici na Golniku, gdje se liječio od tuberkuloze, došli sam Maršal i Moša Pijade, a nakon što su dva sata kasnije izašli, Škrlec je rekao medicinskoj sestri Božici, rodom Sarajki, kako je ljudski život vredniji i istinitiji od komunizma, da bi drugi dan započeo onaj svoj veličanstveni triptih u ulju: „Dan kada se više nismo molili Bogu“ O svemu su novine pisale, a nakon što su potrošili život i djelo Otona Škrleca, raspričale su se o posljednjoj njegovoj prijateljici, Duši.
Sestre su kujicu vodile od snimanja do snimanja, pozirale su uz nju u crnini, s paučinastim velovima preko lica, a Duša je skakala po njima, mahala repom kao da se želi otrgnuti od života i – ruku na srce – ponašala se glupo čak i za pseća mjerila.
Neko vrijeme je trajalo, a onda se sve naglo utišalo, slegnula se zemlja na Škrlecovom grobu, još se samo čekalo da grad ponudi novac za slikarev stan i da jednu ulicu nazovu po njegovu imenu. Ali dok se to ne dogodi, sestre nisu znale što bi s psom. Jednog tjedna bio bi kod visoke, drugog kod debele, trećeg kod grbave; Duša im je bila teret i muka, gora nego živo čeljade. Otac je umro naglo, nije im pao na brigu, ali jest pas.
A onda je grbava čula od prijateljice kako je slavna tenisačica svoga psa smjestila u pseći hotel, i tamo ga drži već mjesecima. Jest, bilo im je skupo, ali svejedno su Duši platili hotel. Kad prođe sve i kad novine zaborave, odnijet će je veterinaru, da je uspava i pošalje tamo gdje sad boravi njihov tata.
I zaista, nakon pola godine, kada je već bilo jasno da ih je gradonačelnik prevario i da neće biti ništa od otkupa stana i spomen doma hrvatskoga slikarstva, sestre su došle po Dušu. Ona je histerizirala oko njih, ali nije bilo znakova da ih je i prepoznala, jer je oko svakoga tako histerizirala. Na pola puta prema veterinarskoj stanici naglo su se predomislile. Zašto plaćati eutanaziju, ako psa mogu odvesti tamo odakle su ga i uzele?
Širaz se pravila kao da ih ne prepoznaje. One su se pravile kao da su tu prvi put. Neka je uspavaju, rekla je debela sestra. Ne bismo mogle preživjeti da je netko nakon našeg tateka šeta po parku, rekla je grbava. On je bio slavni slikar, rekla je mršava. Kako se zove, pitala je Širaz. Zašto vam je to važno, štrecnula se grbava. Tek tako, rekla je Širaz, radi evidencije. Kako da je upišem? Duša, rekla je debela. Baš Duša, začudila se Širaz. Imala je doma već četiri psa, ali nijedan nije bio Duša.
miljenko jergović
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Jun 13, 2019 8:26 pm
Govorit ćeš o sebi. Na toliko različitih načina. Načinom na koji uđeš u prostoriju, prođeš prstima kroz kosu, osmjehneš se, ispustiš glas, pozdraviš prva, naručiš kavu, zahvališ se. Iako će šalica nakon tebe ostati prazna, prostorija će ostati puna. Nećeš to primjetiti, ali budi sigurna, primjetit će svi ostali. Tvoja karizmatičnost odjevena u skromnost koja svakodnevno korača s tobom ruku pod ruku, govorit će o tebi više nego ijedna skupa haljina, torbica ili cipele. Skromnost je puno, puno vrjednija od onog što za svoje tijelo kupiš. Njeguj je molim te. Vrijedna je i toliko rijetka.
Govorit ćeš o sebi. Na toliko različitih načina. Načinom na koji vjeruješ u ljude koji nedovoljno vjeruju u sebe. Načinom na koji nekoga pohvališ netom nakon što u sebi pomisli da je suviše slab, suviše mali. Dati nekome komad svojih krila nakon nesreće u kojoj je svoja krila slomio, to je ono što će o tebi govoriti više nego ijedna riječ. Ne gledati na ljudima ožiljke, već linije koje ih čine posebnima. Ne može to svatko, ali ti to možeš. Ne skreći zato pogled molim te. Gledaj pravo i kada sve oko tebe bude krivo, jer znaš, upravo ćeš govoreći tišinom govoriti najviše. A ljudi će te uživati slušati.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Jul 29, 2019 10:17 pm
Nijedna šansa koja nam se ukaže nije veća od nas samih. Mi smo ti koji joj određujemo veličinu, upoređujući se sa njom. Mi smo ti koji odustajemo zbog nedostatka ljubavi i poverenja u sebe. Dobra vest je da prilike nikada, baš nikada, ne odustaju od nas. Nanovo i nanovo će se pojavljivati, vraćati se, menjati oblik i ime, ali biće uvek tu. Najbolja vest je da ih pred nas šalje Onaj koji tek nikada ne odustaje; kao što roditelj ne odustaje od svoje dece, ma koliko puta padala učeći da hodaju. Pružena ruka je sveprisutna. Mi katkad nismo. Ili lutamo ili spavamo. Možda je ovo čas da se probudimo i prihvatimo tu ruku. Nije teško prihvatiti pomoć. Teško je i prava bi šteta bila ostati na kolenima ako već imamo moć da trčimo.
Brankica Damjanovic
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Avg 23, 2019 11:27 am
Subotnja matineja
Ne bih više bio J. L. Borges, htio bih biti netko drugi
Dok sam u ovih godinu dana spremao stvari za konačnu selidbu sa Sepetarevca i zatvaranje stana koji je tu negdje, u Sarajevu, na Ilidži, u Kaknju, Doboju, Usori ili Konjicu otvoren prije skoro stotinu i dvadeset godina, svako malo bih osjetio žal za nestalom pupčanom vrpcom, papirnom maramicom u kojoj je spremljen pramen kose novorođenoga i identifikacijskim trakama iz rodilišta. Sve je to bilo pohranjeno u posrebrenoj kutijici od plastike, kojoj se i na razdaljini od nekoliko metara vidi koliko je jeftina. Gdje je i kako nestala, nisam znao. A pravo rečeno, nisam znao ni zašto mi je do nje toliko stalo. Taj komadić pupčane vrpce, skorenoga ljudskog tkiva, odavno je izgubio strukturu i miris. Umjesto da se čuje na strvinu, na začetak leša izazvan životom, umjesto da podsjeti na to herojsko vrijeme u kojem sam devet mjeseci hranjen majčinom krvlju i njezinom odlukom da me ne pobaci, ta je pupčana vrpca, položena na komadiću gaze iz ambulante rodilišta, predstavljala samo bolesnu uspomenu, važnu samo dvjema osobama. Jednoj s jedne, drugoj s druge strane pola stoljeća stare pupkovine.
I onda je prijatelj koji već neko vrijeme umjesto mene živi na Sepetarevcu pronašao plastičnu kutijicu, s koje se srebro već pomalo osipa. “Mislim da sam našao tvoje mliječne zube!”, zbog nečega je rekao, iako tu nikakvih zuba nije bilo, i dobro sam se sjećao da smo u to vrijeme zube već bacali, kao što se baca sve ono nepotrebno i pokvareno od čega smo se lako odvojili. Ali zbog nečega sam odmah znao što je to on pronašao. I ne mogu reći da mi nije bilo drago.
Dok sam razgledao ono što barem četvrt stoljeća nisam vidio – pramen oštre riđe kose, koji ničim ne podsjeća na moju današnju kosu – i dok sam pažljivo rastvarao gazu s pupkovinom, u strahu da će se sasuti u prah, poput odavno mrtvog tijela, i dok sam onda, kao i svaki put, uzalud pokušavao razvezati nikad razvezani konac kojim sam konačno razdvojen od majke, na um mi je palo Borgesovo predavanje o besmrtnosti, iz knjižice “Usmeni Borhes”, objavljene u Beogradu, kod izdavača Rad, u biblioteci Reč i misao. Prevoditelji su bili Anđelija Stanojević i Predrag Marković, sveščica od jedva osamdeset stranica izašla je 1990, tako da smo je jedva stigli pročitati i o njoj porazgovarati, a već se zaratilo. Ono što smo čitali neposredno pred rat je, kao i ono što bismo čitali u vrućici i pred san, kliznulo u neku specifičnu vrstu zaborava, koji možda i nije sasvim zaborav, nego je sjećanje zaključano iza sedam brava, što će se zatim, sve do posljednje, godinama i desetljećima jedna za drugom otključavati.
Između 24. svibnja i 23. lipnja 1978. Jorge Luis Borges održao je pet predavanja na sveučilištu Bergano u Buenos Airesu. Teme predavanja su, kako je unaprijed najavio, bile knjiga, besmrtnost, Emanuel Swedenborg, detektivska priča i vrijeme. Odavno je već bio slijep, brajevim se pismom nije služio, tako da je predavanja držao bez unaprijed priređenih bilješki. Bilo mu je sedamdeset i osam godina, i bio je slavan. Predavanja su snimana na magnetofonsku vrpcu, da bi zatim, bez znatnijih intervencija, bila prenesena na papir. Pisac ih je autorizirao i napisao dvadesetak redaka predgovora, koji završava ovako: “Kao i čitanje, i predavanje je delo saradnje, i oni koji slušaju nisu manje važni od onog koji govori. U ovoj knjizi se nalazi moj lični deo tih sesija. Nadam se da će ih čitalac obogatiti kao što su ih obogatili slušaoci.”
Predgovor srpskom izdanju Predrag Marković započeo je citiravši Wima Wendersa, koji kaže da “izgleda arogantno da se nešto kaže ili napiše o Ingmaru Bergmanu”, da bi se onda, ohrabren autoritetom, odvažio na nekoliko stranica teksta. Taj početak danas mi je važan. Pišući o velikima, divljenjem sam uglavnom uspijevao prikriti strah od vlastite arogancije. Strah od toga da, čitajući ih javno, ne ispadnem baš sasvim glup. Ali, doista, postoje i oni o kojima se čitatelj usuđuje samo da šuti. Oni i ne moraju biti veći od drugih velikih, ali kako o djelu treba govoriti jezikom samog djela, na neke se od govora i od jezika čitatelj odvaži, a nekih se plaši. Ono što je iz Wendersove perspektive Bergman, to je iz moje Borges. Zašto? To je druga i duga priča. Ova je današnja o nečemu drugom, o nečemu što mi je bilo na umu kada sam ugledao svoju prethodno izgubljenu pupčanu vrpcu.
U predavanju “Besmrtnost” Borges sastavlja jedan od svojih testamenata. I već u prvih nekoliko rečenica kaže da ga osobna besmrtnost zapravo ne zanima, te da mu nipošto nije stalo da do kraja vremenskog beskraja bude onaj koji tog trenutka jest, “ja ne želim da i dalje budem Horhe Luis Borhes, ja želim da budem druga osoba. Nadam se da će moja smrt biti potpuna, nadam se da ću umreti i telom i dušom.” A zatim nastavlja nizati citate, sustave mišljenja, emocionalne i intelektualne konstrukcije o besmrtnosti, koji, svi do jednoga, vode tomu da je u određenom trenutku u životu, ili bi tako trebalo biti u svakom trenutku u životu, čovjek sit sebe samoga, a onda i onoga najdragocjenijeg što ima, onog zbog čega s takvim strahom čezne individualnoj besmrtnosti. Nije njemu do tijela – ono ga ionako samo boli i tišti – niti mu je do duše – duša je mutan konstrukt – nego je čovjeku do njegovih sjećanja. Svega bi se drugog lako pred smrću odrekao, ali čovjeka hvata strava od toga da će u jednom trenutku ostati bez sjećanja.
Borges se odrekne tih sjećanja. Odrekne ih se elegantno i duhovito. Kada je o posljednjim stvarima riječ, humor biva jedini način da se pronađe mjera između sebe i svijeta. Ta mjera se naziva elegancijom. On ponavlja: “za mene bi bilo užasno da znam da ću potrajati, bilo bi strašno da ću nastaviti da budem Borhes. Sit sam samoga sebe, svog imena i slave i želim da se oslobodim svega toga.”
I onda iz te misli i osjećaja, možda istinitih, možda lažnih, jer možda se to starac tješi smrću, predavač razvija apologiju one druge besmrtnosti. “Znam – majka mi je to rekla – da svaki put kada govorim engleske stihove, govorim ih glasom svoga oca. (…) Kada ponavljam Šilerove stihove, moj otac živi u meni. I druge osobe koje su me čule, živeće u mom glasu, koji je refleks njihovog glasa koji je bio, čini mi se, refleks glasa njihovih starijih. Šta drugo mi možemo znati? Odnosno, možemo verovati u besmrtnost. (…) Važna je besmrtnost. Ta besmrtnost se postiže u delima, u sećanju koje neko ostavlja drugima. To sećanje može biti beznačajno, može biti bilo koja rečenica. Na primer: Tog i tog, više vredi izgubiti nego ga pronaći. Ja ne znam ko je izmislio ovu rečenicu, ali svaki put kada je izgovaram, ja sam taj čovek. Šta mari što je taj skromni druškan mrtav, ako živi u meni i u svakom ko ponavlja ovu rečenicu.”
Glazba je besmrtnost. “Jezik je oblik kreacije, postaje oblik besmrtnosti. Ja se služim kastiljanskim jezikom. Koliko mrtvih Kastiljanaca u meni živi? (…) Ta besmrtnost nema razloga da bude lična, može zanemariti slučajnost imena i prezimena, može ih apstrahovati iz našeg sećanja. (…) To je literarno pribežište; ja sve to mogu da zaboravim i nastaviću da postojim, a sve to će živeti u meni mada ga ne pominjem. Možda je najvažnije da se toga ne sećamo sasvim tačno, možda se najvažnijeg sećamo na jedan nesvestan način. (…) Nastavićemo da budemo besmrtni, izvan naše telesne smrti ostaju naša dela, naša suština, i naše sposobnosti, sav taj čudesni deo univerzalne istorije, mada to ne znamo i bolje je da ne znamo.”
I to je kraj predavanja, kraj besmrtnosti. Sjetio sam se kratkog Borgesovog teksta, što sam ga pročitao samo jednom, prije dvadeset i sedam godina. Prilika je bila krajnje sentimentalna, dostojna samoprijezira: bizarna uspomena u posrebrenoj plastičnoj kutijici. Ali ta je kutijica, zajedno s pupkovinom i onom prvom kosom što otpada odmah po rođenju, ono što čovjeku pomaže da ostane blizak sa smrću. A meni je, dok pripremam Sepetarevac za selidbu, ta vrsta bliskosti dragocjena. Selim mrtve.
Za pojedine riječi znam od koga sam ih naučio. Znam tko mi ih je namreo. No, većina je riječi tu bez dubljeg znanja o njima. Svaka je riječ, pisao je Borges, po jedna mrtva metafora. Jezik je groblje metafora i oblik besmrtnosti. Glazba je što i jezik.
Dođe li vam do ruku “Usmeni Borhes”, pročitajte. Čitanje će trajati kratko. “Kada je sveti Pavle rekao: Umirem svakog dana, to nije bila njegova patetična izjava. Istina je da umiremo svakog dana i da se svakog dana rađamo. (…) Ko sam ja? Ko je svako od nas? Ko smo? Možda ćemo to nekad znati. Možda ne. Ali u međuvremenu, kako reče Avgustin, moja duša gori, jer želim to da znam.”
I to su posljednje riječi Borgesovih predavanja.
miljenko jergović 28. 10. 2017.
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Avg 31, 2019 9:20 am
Stani ženo.....
Stani ženo malo. Odmori....Ništa ne moraš, ništa ne trebaš. Da te sutra ne bude, sve bi se opet dešavalo bez tebe. Nedostajala bi najmilijima neko vreme... ali sve to trebanje i moranje bi se kotrljalo i bez tebe. Ne nameći sebi više nego što možeš povući. Jer nisi magare. Žena si. Savim je uredu da nisi danas skuvala ručak i da im narežeš salate i odmrzneš onu sarmu što stoji od januara. Neće im ispariti svi vitamini iz organizma za jedan dan. Neka ženo i te prašine. Čujem peglaš peškire i čarape. Zapitaj se samo da li je život zamišljen tako da se provodi u peglanju? Mora da ima i boljih načina. Skuvaj sebi kafu i konačno čitaj knjige koje si kupila za dane kad ćeš imati vremena. Jer da ti kažem jednu tajnu... Nikad nećeš imati dovoljno vremena. Nemamo mi vreme, nego vreme ima nas.
Zato oslobodi sebi minute, sate i dane za sebe. Odmori dušu i budi samo ti. Nemoj barem malo biti ni žena, ni majka ni kraljica. Biće ti zahvalna tvoja štitnjača.
Odmaraš li dovoljno?
A i koga će biti briga... I za tebe i tvoju štitnjaču... Nikoga... Odgovor njihov će biti... Ma ko je terao... Da... Da... Baš tako!!!
Stani ženo... I nateraj sebe da misliš.. Ima li tvoje življenje i trud svrhu... Ceni li neko to....??? - Pitam te... Pitam vas????
Zato stanite... Odmorite... Život se nastavlja i posle vas. Neće vreme stati zbog tebe, mene.... Ma svih nas žena!!!
Cesto sama sebi kazem, al nikako da se poslusam hehe
Trepet Duše.
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Sep 09, 2019 7:30 pm
I ne zavaravaj se. Svako je tu onoliko koliko si mu potreban. Čim se potreba smanji ili nestane, nestaće i taj neko. Koliko te to zaboli, tolika je i tvoja potreba za tim bićem. Sve je stvar potrebe u odnosu sa ljudima. Tek kad se odnos preraste i postane stanje ljubavi, tek tad će bol i osećaj nedostajanja minuti. A dotle...dotle uzmi svoju bol, rasprostri je i prođi kroz nju, svesno. I ne huli. Onaj ko nanese bol, odnese zabludu, a to nije malo.
Brankica Damjanović
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Sep 15, 2019 2:57 pm
Draga Ti,
Video sam na hiljade žena na ovom internetu Glumica, manekenki, lepotica raznih, svega Ali tvoj lik, stil, to nešto što izazivaš Još nisam
Imaš takvu sposobnost da probudiš maštu Ne u onom klasičnom smislu kada muškarac kaže - Uhh, kako bih sa ovom… - Ne, nego onu na duže staze Kada prosto teraš nekoga da ti se posveti, poveruje, voli I poželi da stvorite toliko toga zajedno
Takve su ti crte lica Pogled Poruke koje šalješ svojom pojavom
Odmerene, iskrene, nikada prenaglašene Uvek sa merom Kao i emocija Emocija žene koju ne možeš a da ne primetiš
Voleo bih da je više takvih Suštinski normalnih Koje žive za sebe, svoju intimnu bajku Ali su tu i za druge
Koje ne zanima svako mesto Da se pokažu i dokažu po svaku cenu Nego ono svoje Otmeno, žensko, damsko Koje zavodi i kada ne radi ništa
Zato je dovoljna neka tvoja fotografija Nešto tvoje Diskretno, nenametljivo I već mi se ušunjaš u misli Već mi zastaje pogled, budi se ono nešto Šta malo koja može
Jasno mi je da je u tebi toliko toga I lepog i ne samo lepog I patnje i razočaranosti i mnogo sitnih pobuna, prećutkivanja, odustajanja Nije ovaj svet najbolji ni za druge A kamoli za takvu tebe Ali sve to umeš tako fino da sakriješ i ušuškaš Da na trenutke deluješ Kao da su te svi problemi sveta mimoišli
Često primetim i tvoje tužne oči Mnogo jasnih poruka za nas malobrojne koji znamo da ih čitamo Ali ta spoljašnja slika Slika žene Od prvog dana kada sam te ugledao Pa sve do sada
Nikada, nikada ne prolazi I neće
Ne samo zato što smatram da si nešto posebno za mene Naravno da jesi Ne zato što smatram da si nešto posebno za mene Nego zato što smatram da si nešto posebno za sebe Svet Što postojiš takva kakva jesi I zato što imaš to nešto U koje čovek stvarno može da se zaljubi Da se posveti i voli
Koliko puta kada mi izađe neka tvoja fotografija Samo osetim – e to je devojka
Takođe sam siguran da nisi osoba za samo jedno zanimanje Da bi bila podjednako uspešna šta god da si studirala Koju god umetnost Sva si za scenu Imaš osećaj za sklad, linije, boje Sve one fine nijanse koje drugi ni ne primete Koji znaju za nekoliko boja A ne i onih stotine varjanti koje mogu da nastanu od svake
Ti si jedno pravo malo umetničko delo Koje si sama od sebe stvorila I koje ne prestaje da svetli i zrači na svoj način
Hvala ti što postojiš takva I što budeš to nešto Što, veruj mi, malo koja može
I da, ne laskam ti Ni ne očekujem odgovor Ni ne pišem ti da bi mi odgovorila Samo prenosim ono što osećam Ono što iznova budiš u meni
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Sep 16, 2019 7:39 am
Kad kažu svi ste isti ? Aha,jesmo, jesmo pa ko od nas pravi te iste? Garant Marsijanke! Dosadi bolan,dosadi i gledati i slušati sve one sa promašenim životima (na žalost mnoge opravdano i ne njihovim krivicama) , dosadi i tražiti i šansu davati svakoj! Ne postanu one više ni broj već se svedu na jednu cifru, na 0! Jer i broj 1 znači da si imao nekoga a ona "0" nesto drugo! Gdje nestadoše one žene za koje si morao da se boriš, da je primijetiš i daš sve da je osvojiš ! Ko ih zamijeni sa ovim danas, ovim što prvo vide jesi li sa zapada, ovim što im se ni broj ne zna ali svako zna da je može imati? Muško bolan k’o muško, ludo i glupo, ide i traži , traži a ne zna ni šta! Što je jeftiniji i lošiji više traži dok ne nadje neku jeftinu kao i on! Oni što vrijede puste da ih primijete, dokažu to svojim stavom a ne nametanjem, dokazaće to onoj kojoj zasluži, koja će ga sama izdvojiti iz mase onih bezvrijednih Iskreno mi žao sve i jednog koji padne na to da traži na jedan način koji je toliko jadan da samo one isto tako jadne mogu da padnu na takve! A onaj pravi je traži na drugi način! I traži je u toj jednoj, nekoj za koju misli da postoji! To on samo misli ,naći će je sutra ili malo sutra! Čast izuzetcima, samo ih treba pronaći! A i more je sastavljeno od kapi, negdje u tom moru svako ima svoju kap, svako ima svoju sreću! Idemo pozitivno, još mora i oceani nisu presušili, tražimo tu kap, mala jeste ali postoji negdje to znam.
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Sep 18, 2019 7:54 pm
NEKAD I SAD - dobar tekst Jelene Tinske
: "Svakog jutra, prosečan Srbin, u demode kineskoj garderobi, ispija brazilsku kafu, seda u italijanski auto, kupi za doručak francusko pecivo, vozi ulicama asfaltiranim nemačkim parama i stigne na posao u austrijsku firmu. Odmah uključuje japanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počne da obavlja radne obaveze.. A kad se vrati sa posla negde u kasnim večernjim časovima, opere ruke turskim sapunom, otvori slovenački frižider, izvadi iz njega konzerviranu američku hranu, nalije čašu portugalskog vina, upali južnokorejski televizor i uživa u latinoameričkim sapunicama, dok ga greje ruski gas. Eto zato volim Srbiju i sve domaće! " Medjutim to gore mi se nije dopalo. Tako je u bilo kojoj koloniji, od Afrike do Zanzibara. Robovi su svugde isti, samo se gazde razlikuju. Medjutim, nije uvek bilo tako u Srbiji, a i šire. U stara Dobra Vremena bilo je ovako: "Svakog jutra, prosečan Srbin, u modernoj garderobi (koju su proizvodli Beko, Kluz i ostali, a koja se izvozila po celome svetu), ispija čuvenu Centropromovu kafu, seda u domaći auto koji se proizvodio i u Kragujevcu i u svakoj republici bivše Jugoslavije , kupi za doručak PKB pecivo i jogurt, vozi ulicama asfaltiranim nemačkom ratnom odštetom ili parama koje su nemački turisti ostavili na Jadranskoj obali ili od nekog Titovog bespovratnog kredita kojim nas je svet u to vreme obasipao. I posle par minuta stigne na posao u Državnu firmu gde je bio bog i batina , odnosno Radnik Samoupravljač. Odmah se uhvati za Iskrin Telefon i na srpskom jeziku počne da obavlja radne obaveze, bez obzira da li zove Ljubljanu, Zagreb, Skoplje, Sarajevo ili Prištinu. Ne treba mu ništa osim srpskog jezika da bi ga ceo svet razumeo? A kad se vrati sa posla najkasnije u 2 popodne , opere ruke Merima sapunom iz Kruševca, otvori domaći frižider, izvadi iz njega ne konzerviranu hranu kao ovi robovi danas, već Njeguški pršut, Homoljski sirac i domaće Čvarke, nalije čašu dobrog Vršackog vina, upali EI Niš televizor i uživa u Domacim TV Programima , dok ga greje Spokojnost i Bezbrižnost."
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Sep 19, 2019 9:10 am
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Sep 22, 2019 4:55 pm
IVO ANIĆ- Dragane brate, ne mogu oni da mrze našu zemlju koliko je mi volimo
Zašto ti pišem našu?
Pa zato ljudino moja što je nikada i nisam držao tuđom, kao što je tuđom drže ovi što su se rodili devedeset i prve. I u najcrnjim njenim danima ja sam je držao svojom, i plakao nad njenim ranama, ranama koje su neljudi napravili ljudima. Ja kao i ti dijete sam Jugoslavije i na to ću cijeloga svoga života biti ponosan. Moja zemlja nije zemlja koja ima granicu na kakvom Crvenom grmu, moja zemlja ima granicu tamo gdje živi zadnji dobar i pošten čovjek u njoj. I potpuno se slažem da je to država Mile Kekina, koji je poslije ustaškog napada na Bajagu odjebao nastup i podučio kretene što je čovjek biti, kao što držim da je ta država i država Ramba Amadeusa koji bi napravio istu stvar, Seje Sexona za kojeg znam da je napravio sličnu stvar, i kojem se ovim putem ispričavam za potrgan prag na gitari. Jebaji ga, ponijelo me.
Slažem se brate u potpunosti da je Hrvatska država dobrih i poštenih ljudi, jer samo se s takvima i družim, a oni drže kako je BiH, dakle ono iza Crvenog grma također zemlja dobrih i poštenih ljudi. Samo pređeš tu zamišljenu granicu koju su postavili isti oni koji bi da dijele, a ne da spajaju, koji bi da ratuju, a ne da se mire. Koji bi susjeda rado, ali da imade pasoš, a vidiš brate mi smo odrasli drugačije. Nama su susjedi bili rod, i još uvijek jesu. Kažeš da je moja država država dobrih ljudi sa najnevjerojatnijom geografijom na svijetu. Meni srce brže zakuca kada se spuštam onom cestom prema Bugojnu, pa mi dole kad dođem jedna prijazna i dobra žena ponudi topli burek, a starac uz cestu rakiju. Meni srce brže zakuca, valjda je to zbovg pozitivne geografije koju je davno smislio baš Bajaga, pa nam je nama, generaciji Zagora i Texa Willera baš ta pozitivna geografija najvažnija, kada stanem uz cestu prema Jajcu, a starica što nudi med i ovčji sir me uvede u ono svoje sirotinje i ponudi mi meda ispod sača i toplog kruha. To je moja jedina pozitivna geografija koju poznajem, a ona se kako kažeš nalazi i u Dežulovićevom, Ivančićevom i Lucićevom Splitu, Kekinovu Zagrebu, Motovunu gdje su zbilja najbolji fuži, i Brionima gdje Šerbedžija u krvavom sutonu igra Lira.
Ali brate moja pozitivna geografija je i ona okuka pred Jajcem kada mi se srce uzlupa jer tamo živi najveći čovjek kojeg poznajem, svećenik, intelektualac, brat, Drago Bojić. Kao što je moja pozitivna geografija onaj strmiji put do Mostara. Neugodno mi brate u Mostar putovat autoputevima. Zbog te naše pozitivne geografije. I zbog benzinski pumpi prema Mostaru. Tamo ne točiš samo gorivo, nego se grliš sa ljudima koji te prepoznaju pa vele eno Spliće što puši one električne cigarete. Te pumpe su mi nekako najdraže. Jer ispod šanka se izvadi rakija, pa se i zaboravi da je ona nesretna granica na Crvenom grmu ili gdje već, pa se sjeća Makarske i Brela, ljetovanja, djevojaka, a Splita naročito. Pa ti brate budem ponosan, što ljudi drže još taj moj nesretni split divnim gradom.
Hrvatska jest moja domovina, ali brate moja domovina je i Mostar. Jer tamo živi moja sestra Štefica i moj brat Amer. Pa kako onda da taj moj Mostar sa mojom rodbinom bude tuđi? I znaš što? Baš me se jebe što će neka napirlitana guska s umjetnim trepavicama govoriti o toj mojoj zemlji u kojoj žive moja braća i moje sestre bilo što? Mogu oni govoriti, urlati, vikati, pjevati, zatvarati i otvarati granice ako će o sudnjeg dana. Te budale ne znaju kako je lijepo sjesti sa svojim bratom, sa svojom sestrom kod starog mosta i oduševiti se onim pogačicama za koje mi još nisi recept poslao Dragane konju jedan!
Zemlja je tamo gdje te ne tuku, kazala bi moja braća Romi, a moja je zemlja puno veće i puno šira od ove skučene koju ti opisuješ. Jest brate da je lijepa, ali mi je kao mahala, mala brate, a mene u proljeće srce vuče prema Sarajevu. Kad procvjeta behar, pa sjednem na Bašču, točno na ono mjesto na kojem je Crvena Jabuka snimila onaj spot za Begovu džamiju. I tada shvatim koliko je moja zemlja lijepa, i koliko je moja. Pa se utješim ćevapima u Želje, ili samo naručim espresso kod Mehmeda, a on me pošalje u pičku materinu.
Ili kad stanem pred onaj grafit na zidu “Čelik – Zenica” i pitam malog što nabija loptu jel zna gdje je Nebojša Lujanović, a on mi odgovori da je u Splitu i da piše knjige pa meni dođe milo, ili kad trefim Mustafu Nadarevića nasred rotora kod Tuzle, a on me pošalje u tri kroz prozor i vikne mi da sam konj jer ne znam tko ima prednost u kružnom toku, a meni opet dođe milo.
I sjetim se jedne Alme, i jednog ljeta na Miljacki, a Sarajevo meni ima dušu. I dio mene u njoj. Ne vjeruješ mi? E pa kad odemo do brata Eldina, one dobre i drage ljudeskare što može pojest da te bog sačuva, pokazat ću ti jednu klupu i jednu ureznu tajnu na njoj. Jebo vas Crveni grm, da vas jebo. I jebo one što bi da zavade, što pljuju po našoj Bosni, to su oni koji su nam uzeli sdašnjost i kaparisali budućnost, ali jebaji ga, nikada nam neće i ne mogu uzeti prošlost. A što idem stariji, sve mi ta draga i sretna prošlost više znači, i nalazim je u vama, velikim ljudima koje s ponosom držim braćom i sestrama. Njima nitko ne prijeti, niti njima itko aplaudira. Problem kao što znaš nikada nije bio u njima, već u pizdama oko nas što šute.
Šute kada vas i sve dobre i drage ljude bosne nazivaju problematičnima, i teroristima. Nesigurnom zemljom u kojoj kao živite. A ja eto Bogu hvala u sigurnoj zemlji živim. Nema dana da tko ne pretuče starca, ne premlati ženu, ne opasa se bombama pa uleti u banku, nema dana da netko ne pregazi dijete na ulici, ne izvadi pištolj na turista, nema dana da netko na smrt ne pretuče curu jer je u disko klub ušla u japankama. To je moja sigurna zemlja. A vidiš upravo sam najsigurniji kad pređem onu nesreću od Crvenog grma. Pa sam kao dijete sretan, i ljudi oko mene u svoj svojoj bijedi i nesreći postanu na moment sretni. Kada čuju da sam iz Splita i da bih se htio napit vode. Pa izvade rakiju.
Nema do naše zemlje brate moj. Nema do naše pozitivne geografije. Njihova je mala, uska i omeđena šančevima. Naša niti ima granica, niti ima kraja. Pa jedva čekam putovati njom, jedva čekam onaj kruh iz ruke starice, i onaj burek sa pulta one djevojke, jedva čekam u Muje ćevape pa sjest i divit se curama u Banja Luci. Ne mogu oni da mrze tvoju i moju zemlju, koliko mi možemo da je volimo. I koliko mi možemo da izgradimo mostova među ljudima, koje bi oni da ruše i da ne postoje.
I daj brate pošalji mi recept za one kifle, Dragane Bursaću, konju jedan!
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Okt 04, 2019 10:16 pm
BOSANSKE ŽENE
Ko je iz Bosne a ja nisam Teže može da primeti različitost bosanskih žena u odnosu na ostale Verovatno zato što ih gleda svaki dan I u svakoj traži nešto drugačije A ne vidi šta ih sve, u najvećem, spaja
Ali ko dođe ponekad, kao ja I ko je voleo bosanku a zagledao se u nekoliko Rećiće vam da ima razlike I biće neuporedivo fasciniraniji od onih koji su stalno tamo
Bosanske žene se razlikuju po govoru Što nama, sa strane, prvo upada u oči Kada ga onako razvuku, nama se istog momenta razvuče osmeh
Milica nije Milica nego Mil’ca Naglašavajući neka sasvim druga slova pri izgovoru
Zatim njihova toplina u pristupu Kao da bi te odmah vodile kući, ne u krevet Nego da te zbrinu, nahrane
Mnogo im više radi srce nego glava I ako neka žena zna da ušuška muškarca Onda je to bosanska
Imaju to nešto brižno i kućno Da koliko god se trudile da budu moderne to ih izdvaja Ta pojačana emocionalnost za muškarca I emocionalnost uopšte Koja meni naročio prija To neko drugarstvo, prijeljstvo, poverenje Koje nije baš tako primetno na drugim mestima
Bosanske žene često nemaju tu otmenost Zagreba Mada ne zaostaju puno Ili prepotentnost Beograda tj. beograđanki Ali imaju svoju neku toplinu kojoj je teško odoleti
Kada se nađu negde gde su ljudi sa svih strana sveta Izgovore sa posebnim naglaskom ono da su – iz Bosne Kao da to treba nešto da znači I koliko god da im je zemlja podeljena One se ponose njome
Bosanske žene su jako seksualne Ali ponajmanje feministički u odnosu na ostale Kao da u njima ima ponajmanje frigidnosti Nigde, kao tamo, nisam sretao prirodnije žene I onu glad za muškarcem Iskonsku, pravu, bez foliranja, pretvaranja
Koliko god da znaju da žive i za sebe Kao da ponajmanje od svih mogu bez drugih Društvenije su, povezanije i lakše se uklapaju U njima ne samo da ima nečeg prkosnog, što ne da na sebe Nego i želja da se mnoge stare vrednosti održe Ni približno koliko u drugim zemljama Kao da su koreni nekih prošlih vremena i uticaja mnogo dublji Samim tim i toplina, nežnost
Bosanske žene nisu srećnije od drugih žena Možda nisu ni nesrećnije Ali kao da sve u sebi nose neku pojačanu patnju Da li zbog ratova koji su se nedavno završili I preterane potrebe za mirom Ili zbog svoje lične sudbine i potrage za srećom
Koliko god da je tuge u njima Ima i neke posebne snage, izdržljivosti, nepokolebljivosti Da gde god da se nađu, one se snađu
Niko me nije voleo kao bosanske žene I nigde se nisam osećao tako važan kao muškarac kao u Bosni Ne znam zašto
Kao da one imaju nešto što druge nemaju I kao da znaju nešto što druge ne znaju Da ti priđu, ugode I podare toplinu koja na drugim mestima izostaje
Zato posebno volim bosanske žene Prepoznam ih na ulici i one koje ne poznajem Neke i po crtama lica Nečemu Prosto imaju nešto što druge nemaju
Ko nije voleo bosanku Kao da nije voleo uopšte
I koga nije volela bosanka Kao da nije bio voljen uopšte
Pitaš me kako znam Jednostavno znam
I da, nevažno da li se zvala Sandra ili Emina Marija ili Erna Sanja ili Lejla, Esma, Asja
Bosanska žena je bosanska žena
I ko nije voleo i upoznao bosansku ženu Kao da nije voleo ni Bosnu Ni ono najlepše od Bosne
Žene Bosanske žene
Stefan Simić
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Okt 14, 2019 4:24 pm
Na društvenim mrežama možete pročitati svakakve situacije koje na dnevnom nivou zadese ljude. Neke su krajnje trivijalne, neke vas nasmeju, a neke na vas ostave toliko dubok trag, da o tim pričama i sudbinama razmišljate danima.
Takve karakteristike ima priča jednog fakultetskog profesora, ovo su njegove reči: - Sedeo sam u kafiću u kome sedim skoro svakog dana. Poručio sam kafu i uzeo da pročitam novine. Kelner mi je doneo kafu i dosta glasno rekao: „Komšija zašto čitate to đubre?” Nije bilo zlobe u njegovom glasu. Osećala se čak iskrena zabrinutost za moje mentalno zdravlje. „Oni objavljuju samo laži i obmane”, to je već rekao povišenim tonom. Ljudi u kafiću su se okrenuli prema meni. Odjednom se atmosfera promenila. Ili se meni tako učinilo. Ljudi su me gledali nekako drugačije. Nisam bio uplašen, ali mi je bilo neprijatno, u meni se pojavio nekakav osećaj krivice, bez razloga i bez povoda. Shvatio sam koliko se suzio prostor opšte i lične slobode. Pomislio sam: danas mi propisuju šta da čitam, sutra će šta da govorim, prekosutra šta da mislim…. kao spas zazvonio je mobilni telefon. „Ja sam doktor iz psihijatrijske ustanove ’Laza Lazarević’. Da li ste vi gospodin P.?” – „Da.” – „Imamo ovde jednog pacijenta koji tvrdi da vas poznaje i da vi da garantujete za njega ako ga pustimo.” – „Kako se zove?” – „Đorđe V.” – „Ne poznajem čoveka.” – „Tako smo i mi mislili… On umišlja razne stvari, pa je tako verovatno izmislio i vaše ime. Izvinite na uznemiravanju.”
Te noći iznenada sam se probudio… i setio… Đorđe V je moj drug sa Fakulteta. Prokleta starost. Prokleti zaborav. Đorđe V je bio briljantan student svetske književnosti, paralelno je studirao i Fakultet dramskih umetnosti. Bio je aktivni učesnik studentskih nemira ’68 godine, držao vatrene govore u Kapetan Mišinom zdanju, pisao za „Student” i „Vidike”, držao tribine u Studentskom kulturnom centru o književnosti i politici. I onda iznenada nestao iz javnosti. Šta se dogodilo sa njim? Gde je nestao? Nisam imao pojma, nisam ga video, dvadeset, trideset godina…
Ujutru sam seo u auto i krenuo prema „Lazi”. Zagrlio sam svog druga i pitao: „Otkuda ti ovde? U čemu je problem?”
Govorio je tihim, jedva čujnim glasom: „Sinoć oko ponoći izašao sam iz stana da bacim đubre. Obukao sam na golo telo bade mantil jer je kontejner ispred moje zgrade. Bacio sam đubre u kontejner i sa kesom đubreta bacio i ključeve od stana koje sam držao u ruci.. Bila je noć, padala je kiša, nisam znao šta da radim. Popeo sam se i ušao u kontejner prepun đubreta… nisam uspeo da nađem ključeve. U blizini je policijska stanica. Otišao sam onako sav prljav u stanicu i zamolio da mi pomognu, gledali su me prilično sumnjičavo. U međuvremenu dok sam objašnjavao šta mi se dogodilo, naišao je kamion, ispraznio kontejner i otišao. Poludeo sam, počeo da urlam, da vičem… Policajci su me zatvorili i ujutru prevezli u ’Lazu’. Da maler bude veći bio je vikend, opet sam se drao i besneo jer su mi rekli da će doktor doći u ponedeljak, tako da su me zadržali i dali mi sredstva za smirenje. Kada me je pregledao, doktor je tražio da navedem nekog prijatelja ili rođaka koji bi garantovao za mene. Nećeš mi verovati: nisam mogao da navedemo ni jedno ime. Žena mi je umrla. Ćerka mi živi na Novom Zelandu, znaš gde je to? Na drugom kraju Zemljine kugle… ja ne znam kada je tamo ponoć a kada podne? I uvek zovem u pogrešno vreme kada oni spavaju, tako da sam prestao da zovem i ja njih i oni mene. Odjednom sam shvati da sam sam na svetu, da nemam nikoga…
„Ma daj svi smo u ovim godinama sami, pa živimo…”
„Nemam razloga da živim. Nikome ne trebam. i nikome neću nedostajati kada me ne bude bilo. Kada sam se našao u nevolji odjednom sam shvatio da nemam kome da se obratim za pomoć. Ceo život pomagao sam drugima, a kada je meni potrebna pomoć nema nikoga. Tebe sam se setio slučajno. Čitam tvoje tekstove u novinama. Hvala, što si došao.”
„Ja ću sutra otići u tvoj stan sa bravarom. Promeniću bravu, doneću ti ključ i biće sve u redu”
Sutradan sam otišao sa bravarom u stan svoga prijatelja. Stan mi je delovao kao da je neko upravo izašao: na stolu novine i šoljica napola popijene kafe, upaljeno svetlo i uključen televizor. Promenili smo bravu, uzeo sam novi ključ i krenuo u bolnicu. U sobi sam zatekao prazan krevet.
„Gde je moj prijatelj”” pitao sam. – „Umro je noćas”, odgovorio je doktor. „Jel’ bio bolestan? – „Nije..” – „Pa od čega je umro?” – „Od samoće i tuge..” – „Zar može da se umre od samoće i tuge?” – „Kao što vidite, može.”
Organizovao sam sahranu. Na sahrani smo bili samo pokojnik i ja.. Od njegove ćerke sam dobio poruku da ne može da stigne sa Novog Zelanda jer je razvedena i nema ko da joj čuva decu. Javiće mi se kada dođe u Beograd da proda očev stan. Zamolila me je da snimim sahranu i da joj pošaljem sliku da stavi na „Fejsbuk”. Odgovorio sam da ne znam kako se to radi…
Dao sam čitulju za svoga prijatelja, Došao sam u kafić i raširio novine da svi vide šta čitam. Konobar mi je doneo kafu. Nije ništa rekao. Samo me je čudno pogledao. Kafa je bila hladna i gorka…
Autor: Predrag Perišić, profesor Fakulteta dramskih umetnosti
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Okt 14, 2019 8:12 pm
Učeni ljudi lako mogu da prepoznaju amaterizam. Struka duboko zadire u materiju, stalno je usavršavajući. To je znanje. Učeni ljudi, medjutim, ne ponižavaju one koji od njih manje znaju. Pomažu im da, ako to žele, nešto nauče. To je veličina. Odstupanje od ovoga najčešće je pokazatelj da je neko uskočio u skupe "cipele', ali za tri broja veće. Vredno, ali beskorisno. Brankica Damjanović
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 04, 2019 8:33 pm
Ponekad nam se nešto ne da. Bilo da je reč o susretu sa nekim, započinjanju kakvog posla ili putovanju. Sve se dogovori i onda ništa. I tako više puta. Volim te situacije. Tada jasno razumem da nam nije dato da se upletemo u nešto što nije za nas. Mi smo zapravo sačuvani prilikom koja nam se izjalovi. Sačuvani i nagrađeni, a ne uskraćeni. Ono što je stvarno naše dođe lako i dođe kući. Klikne. Ono što nam ne pripada, čak i da ga uz napor i tvrdoglavost priuštimo sebi, ne postaje izvor zadovoljstva već se sa svakim danom preobraća u sve veći spomenik zabludi. Tako da... kad pomislite da vam se nešto ne da, zapravo vam je dato. Dato da naučite šta vam ne treba. Sa tim saznanjem i potrebe se profinjuju i smanjuju. Sve do trena kada shvatimo da smo sebi najpotrebniji.
"Rukopis moga brata" Brankica Damjanović
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
ZoxZoja Stela Polaris
Godina : 56 Location : Plava Planeta Datum upisa : 13.01.2013
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Nov 06, 2019 8:01 am
Kad mi neko kaže "vetar u kosi a ti dodaš gas! " ja se aVtomatski distanciram od tih osoba! Brataš ja sam iz Banata, ovde je vetar počeo da duva kad je zemlja bila užarena lopta i nije prestao do danas. Pogotovo mi je drag zimi kad na minus šurnaist prođe kroz kosti ponese jetru, jedno plućno krilo, depilira te kompletno i ubije prva tri sloja ćelija na koži. Ovde duva iz zidova bre, ovde kad otpušiš čep od kade opizdi te promaja ! A kad malko podivlja ondaK svi idemo u istom pravcu , i ptice i najlon kese i babe, deca, kere, biciklisti, ko 'oće i ko mora . Donese nam pesak iz Sahare pa svi budemo žuti, ujutro kad ustanem od komšija pomislim da su pokemoni ili da nas je napao Japan . Donese nam grip iz Konga, Milisava iz Stepojevca i tri padobranca sa Novog Zelanda. Pa kad ti uđe u uvo a izađe na levu patiku, tada svi imamo afro frizure. Imaš frizuru kao da si izgubio opkladu pa moraš takav kroz grad tri dana ! Dakle, jebo te vetar u kosi , kupi fen!
Nebojša od Zrenjanina
Došla je tiho i ušla u legendu [You must be registered and logged in to see this image.]
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 11, 2019 3:16 pm
Sinoć je moja ćerka, sticajem okolnosti, bila gost u kući jedne divne porodice u Berlinu i večeras mi je ispričala kako je žena koja tu živi, majka, bila ljubazna i nežna, grlila je i rekla joj da može da joj se obrati kad god joj nešto treba. Nepoznata žena, rekli bismo, sasvim objektivno, bez ikakvih obaveza prema mome čedu. Setila sam se kako sam pre dve zime i sama ugostila jednu devojku iz daleka, kad još nisam znala da će moja kći biti student u inostranstvu. Sve to sada nije mnogo važno, to su detalji koji vode do poruke ovog teksta, a ona je stara i toliko puta u praksi potvrđena istina - sve što radimo, bilo kad i bilo gde, sebi radimo. Nepogrešiva životna mera na kantaru našeg delanja.
Brankica Damjanovic
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Dec 15, 2019 10:34 am
Ta nedeljna jutra puna topline i ljubavi ... Kada se probudino sa snovima na jastuku, kada sve dobija smisao postojanja a dom zamiriše na kafu i hleb. Lep osećaj sigurnosti koji daje snagu ... Treba se radovati ... Svakog dana onako bez razloga radovati se sitnicama, dragim ljudima, izlasku Sunca I kada nam život da razloge za tugu izbrišimo ih verom da je baš sve prolazno i radujmo se što smo živi i imamo još jedan dan za nadu ...
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Dec 19, 2019 9:52 am
Ponekad mi dan poput peska iscuri kroz prste. Da me neko posmatra sa strane mogao bi me mirne duše nazvati dangubom. A zapravo stvari stoje sasvim drukčije. Takvi dani u kojima ne radim ama baš ništa su prava pravcata pustolovina. Penjem se po vrletima svoje duše, pospremam misli, glancam srce do visokog sjaja... I kad se najednom prenem i spazim dan i noć kako nakratko razmene nekoliko reči tokom uobičajene „primopredaje dužnosti“, na tren osetim krivicu. Samo na tren. Brzo je nestane jer pogledam u dlan i vidim da je, nakon što je sav "pesak" iscurio, na njemu ostalo nekoliko najsjajnijih zrnaca. Vreme je običnom čoveku isto što i reka tragaču zlata. Na kraju, kad se sva prljavština spere, u rukama ostane samo ono najvrednije. "Dobro je"
Brankica Damjanovic
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
ZoxZoja Stela Polaris
Godina : 56 Location : Plava Planeta Datum upisa : 13.01.2013
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Dec 20, 2019 8:52 am
Nekako me sramota kad gledam ovoliku kolicinu fenomenalnosti! Svi divni, pametni, vrijedni i dobri! Pa prastaju, pa se vole, pa su trn u oku zavidnima,tek sta imaju nozeva u ledjima...Jebote, ja sam najgora! Umijem da budem i te kakav skot. Cesto se tako zeznem u procjeni ljudi, zali Boze izgubljenog vremena i zivaca! Nekad ustanem nervozna i svi mi idu na ganglije brzinom japanskog voza. Ima stvari koje necu da prastam, ima dogadjaja u kojima necu da ucestvujem, imam srce u kome nema mjesta za svakog. A ima i stvari i ljudi koje uopste ne volim i to vrlo transparentno. I nisam nikom trn u oku,ako i jesam,njihov problem ,a ne moj,nek ga vade ako im smetam. Pritom, grijesim, i ne samo sto grijesim, nego se cesto zajebem do kosti! Ponekad zaboravim bitne stvari. A tek sto sam tvrdoglava !. Jebote, imam li ja neku dobru osobinu?! A, da imam petlju da sve ovo kazem,bez foliranja i podilazenja !Ah i dobro dobrim vracam,zlo pamtim kao slon.
Astrin status na FB, jutrošnji
Ništa ja tu ne bih dodavala ni oduzimala.
Došla je tiho i ušla u legendu [You must be registered and logged in to see this image.]
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Dec 29, 2019 9:03 pm
Nepotrebno je prenositi ljudima da ih neko ogovara. Oni će, svaki put kad se toga sete, pomisliti na onog ko im je taj loš glas doneo. Zaboraviće i onog ko ih je klevetao i zasto je to činio, ali će ih svaka pomisao na glasnika povrediti. Povrediće ih tako onaj ko je mislio da ih štiti. Nepotrebno je prenositi ljudima da ih neko ogovara, osim u slučaju ako im je život ugrožen. A nije. Ogovaranje je po život ili bar kvalitet života najopasnije za onog koji ogovara. On tada propušta svoje ovozemaljsko vreme, dok ljušti fasadu sa tuđeg života u pokušaju da ga naruži. Ne zna on da neki životi sa ožiljkom još i više vrede.
Brankica Damjanovic "Rukopis moga brata"
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Djulieta Nights of Cabiria
Datum upisa : 13.07.2011
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Jan 21, 2020 5:56 pm
" Imao sam četrnaest prvih ljubavi. Moja prva ljubav bila je jedna učiteljica. Sada je već baka. Moja druga prva ljubav danas je jedna veoma debela gospođa, koja me se sigurno i ne seća. Moja treća prva ljubav nije me primećivala. Moja četvrta prva ljubav bila je jedna od prvih žena u životu koje nisam imao. O petoj, šestoj, sedmoj, osmoj, devetoj i desetoj prvoj ljubavi ne vredi ni govoriti! Bile su tako slične ostalima da mi se već mešaju u glavi. No, najčešći oblik prve ljubavi za svakoga je ljubav prema samom sebi. Čovek zaljubljen u samog sebe ima najviše izgleda da bude srećan. Ipak, nisam bio sasvim iskren: jedna od mojih prvih poslednjih ljubavi svakako je književnost. To je vrlo zgodna partnerka i ostaje uz vas i onda kad vas svi napuste. Zahvaljujući toj srećnoj vezi vi i čitate ove redove o prvoj ljubavi."
David Albahari - ”Mrak”
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Jan 23, 2020 10:52 pm
________________________________________ Veterinarska ambulanta. Žena ulazi noseći svog psa u rukama i kreće prema ordinaciji. Nepoznati muškarac (čudno, posle mesec dana ovakve svakodnevice, mislila je da su joj svi poznati) telom zatvara prolaz. -U toku je pregled jednog pacijenta. Žena podigne pogled sa svog kučeta i, ne zastajući, glavom pokaže ka stalku za koga vise plastične flaše sa tankim plastičnim crevima. - Infuzija. -Aaaaaa..... Muškarac nasluti da Žena neće stati i skloni se, nedovoljno brzo da izbegne njen lakat. Žena se ne izinjava. Radi isto što i prethodnih skoro pet nedelja: unosi psa , stavlja ga na sto, namešta platno u kome ga je donela i pokriva ga. Seda na svoju stolicu, leđima okrenuta stolu za pregled. Na jednu ruku naslanja glavu a drugom mazi psa nad kojim je nagnuta gornjim delom tela. Nešto mu šapuće na uvo. Pas reaguje samo umornim pogledom. Omiljena veterinarka kratkim, brzim pogledom odmerava pristiglog psa, ohrabrujuće se osmehuje Ženi uz jedva primetno klimanje glavom i nastavlja pregled koji je u toku. Muškarac se okreće prema Ženi i pita: -Koliko ima godina? -Ima dosta, odgovara Žena tvrdim glasom. Čovek ne čuje nepomirenost u glasu. Promiče mu tvrdoća odgovora. -Pa vidi se da je star pas... Jedva da je završio rečenicu. Ostajući da sedi, žena u trenu okreće gornji deo tela ka njemu i foksura mu zenice. Kroz stisnute zube izgovara: -A koliko Vi imate godina? Muškarac je potpuno zatečen. Nesvesno se odmiče od žene, širi oči i, potiskujući ljutnju, poteže kartu pametovanja kombinovanog sa dozom šmeka beogradskog mangupa: -Pa, sigurno sam mlađi od vašeg psa... Muškarac pokušava da osmehom ublaži napetost u vazduhu . Kasno. Žena ne pušta. - Pitala sam koliko Vi imate godina, prekida ga naglašavajući svaku reč. I dalje ga gleda direktno u zenice. Ne dozvoljava mu da skrene pogled. - Pa, imam 58.... Ali kada se preračunaju njihove godine.... Muškarac govori polako. Kupuje vreme, pokušavajući da se pribere. Žena mu ne dozvoljava. -Ko ih preračunava? Kako? - Psi kraće žive... Žena i dalje ne pušta. -Koliko žive? -Pa, kako koji.... Žena steže. Ne dozvoljava mu da završi rečenicu. -Ovaj! Koliko živi ovaj? Glavom pokazuje na svoje kuče, i dalje mu prikivajući pogled. -Pa, možda petnaest – šesnaest godina, pametuje Muškarac i u trenutku shvata da ne može pobediti. Da je ono što on vidi kao njenu drskost odgovor na ono što ona vidi kao njegovu bahatu glupost. Na grešku koju mora da plati. Jer je Žena rešena da ne dozvoli odustajanje. -Pa, onda će se moje milo kuče još naživeti, suprotno iznetim prognozama. Sad ga več vređa. Uviđa to, pokužava da odledi osmeh i izgovara: -Seda brada, šarmantan muškarac a nije naučio da se dame ne pitaju za godine... Ovaj deo sa šarmom ubacuje kao potrebnu laž. Muškarac kao da ne shvata da je omča otpuštena i nastavlja da maše svojim glupošću: -Ma znam, znam... Al nekad mi se omakne.... - A možda da ovo bude poslednji put.... Žena mu oslobađa pogled, upućuje mu osmeh iskrivljen prezirom i okreće se ka svom psu. Na jednu ruku naslanja glavu a drugom mazi psa nad kojim je opet nagnuta celim gornjim delom tela i nastavlja da šapuće u meko, čupavo uvo. By Taša
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Feb 02, 2020 4:41 pm
I ne znam otkud ova potreba odjednom da ispovedim bol. Godinama brižljivo skupljanu, glancanu, ređanu u vitrine. Vitrine razbijenih stakala tokom vaspitnih maksima moga oca. Fino izrezbarene kao dugo čuvane reči u dogrobnim tišinama. Odakle potreba da ih izložim pogledima kao skulpture anonimnog umetnika, stidljivog pred proždrljivim publikom . Čovek je alav na tuđu slabost. Čovek je alav na nesreću, skandal, čovek je alav na "gore " od sebe. Čovek je pizda, prijatelju. No uzmi čekić i lomi, satri- sećanje na svaku tugu, beleg i pečat. Na svaku brazdu, seme i mraz. Na vrane, na zidine, memlu, kajanja, greh. Na svako dobro, radost i zoru. Na bolest. Na isceljenje. Na postajanje. Na krštenje. Stigme i krvarenje bez kraja. Udri i ruši. Ruši i udri. Razbijaj. Ne ispovedaj, ne glancaj, ne izlaži! Čovek je pizda prijatelju. Žaklina Milojević
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Feb 04, 2020 11:37 am
20. oktobar.........godina 2001.... potpuno sam sigurna da sam se probudila.......mada...
gledam kroz prozor i ne znam...ne vidim...ne čujem ništa......čak ni ptice koje su do juče u parku preko puta naše kuće neprestano pevale.......... i danju i noću........ htela bih negde da krenem...nemam pojma gde, samo da izadjem, da odem, da nestanem...da me nema........a ni ne znam tačno zašto ? znam samo...da se juče desilo nešto strašno....nešto mnogo strašno...nešto najstrašnije...ali ne mogu da se setim šta ?,jer ono što ne želim da poverujem uvek-odmah...istog trena obrišem...zaboravim... razmišljam ...gde li je sada on...kako ga u kući nema ,a nije me probudio, nije mi se čak ni javio...nije mi rekao ni gde ide ..................................... i gde sada ja da idem ...da ga tražim....... ostaću ipak tu...u kući...
Posle skoro sedam godina, nisam uspela da se snadjem....sama...u ovom njegovom gradu...............u kome je svaka ulica bila naša.... u kome me svaki deo grada, svaka raskrsnica, svaka zgrada, svaki lokal, svako drvo, svaki saobraćajni znak, svaka pesma....i svaki čovek........ podseća na njega. Ne mogu, ne želim, ne umem, neću......... i ne smem......teško mi je..... jedva preživim neke prolaske...kroz neke ulice........ali ... moram dete da " vodim kroz život "...ne mogu njega da zatvorimu kuću - kao što bih sebe....najradije !
...a ako već ne mogu da se zatvorim u kuću, koju smo u šali gnezdom zvali.........ići ću tim prokletim " ulicama...ali ću gnezdo " uništiti "...... šta će mi............................ a ne treba ni detetu od žive majke "grob ".
i jedino znam...pored te kuće nikada više neću proći...
Malena KV
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Feb 04, 2020 11:41 am
….sedim za stolom drumske kafane na putu od grahova prema risnu. U društvu sam još 8 muškaraca. Profesionalno zavisni od turističke privrede.
….kafana kao kafana. Reklo bi se…..
….neko te ima noćas neko te voli noćas to nisam ja…..dolazi iz solidnog kućnog stereo uređaja.
Konobarica riđokosa mršavica sa više od 180cm visine, uklapa se u raspon godina 25 i više. Pred kafanom parkirano 4-5 teških kamiona sa bh-rs-cg tablicama. Njihove posade ispijaju kafe i kisele vode pod odrinom sa gustom lozom.
….neko nas je poslao u obilazak puta koji je pravio stari otac nacije kome danas mladi oci nacije prigovaraju da nije bio dovoljno nacionalno svestan.
Put je danas zaista idiličan, kako je izgledao u vreme izgradnje i pune komercijalne upotrebe mrzelo me da zamišljam. Minibus je usput otkazao poslušnost jednom od 9 izabranih. Rekao nam je: jebiga momci, prokuvao je nisam primetio na vreme, nema paljenja pre nego se zameni zaptivka na glavi, šlep će doći kad dođe, ako nije kakva preša vodim vas kod mene kući imam i bazen.
….jednoglasnom tihom aklamacijom usvojeno. trojica od devetorice su se povukli u stranu da telefoniraju. Jedan je rekao: pakleno je sad za kretanje idemo do kafane, produžićemo kad preladi.
….sad smo tu pod odrinom. Na beloj neonskoj reklami piše kafana….
….čoveka ne uništi ni droga ni piće. Uništi ga san kada shvati da će ostati samo san…..
…putem nailazi pogrebna povorka. Sunce je zašlo iza oblaka koji do tada, siguran sam, nije postojao. Muzika je utihnula.
Riđokosa visoka konobarica u crvenoj majici kratkih rukava i izbledelim farmericama sa brižljivo negovanim stopalima u letnjim sandalama i crveno lakiranim noktima kose vezane u rep je prišla ivici ceste i mirno stala. Posade teških kamiona staju pored nje duž ceste. Prilazi i poštar, priključuje im se i starica koja je na kamenu pod smokvom sedela i čekala. Stoje u nizu duž ceste. Ustaje i polazi naš vozač, ustajemo i mi. Stajemo u niz duž ceste.
Kolona prolazi. Drvena piramida na čelu, slika pokojnika, venac, buketi cveća, šest muškaraca koji na ramenima nose drveni kovčeg, ožalošćeni, rodbina, komšije….
….kaže novak kilibarda u fazonu umri đe oćeš al dođi u nikšić da te ožale. Tu su sprovodi kilometarski. U gradskoj kapeli su četiri prostorije, sramota je izjaviti saučešće u jednoj, a ne učiniti to i u drugim prostorijama…
….kolona i dalje prolazi. Već upadljivo bulje u naše čelo kolone oličeno u liku riđokose konobarice. ona gleda u asfalt ispred sebe i moli povremeno krsteći se. Kolona i dalje prolazi.
Riđokosa odlučuje da je bilo dovoljno. Ulazi u kafanu. Za njom i ostali. Apsolutna tišina. Starica se pridružuje za stolom dvojici kamiondžija. Obojica imaju dugu kosu sa bebi licima. Nemaju više od trideset.
….ova mala što vas gosti ođe mi je unuka. Ostala mi iza pokojnog sina. Poginuo u kolima osamdeseprve. Sa ženom. Ova mala bila kod mene ođe, a oni tamo. u vojvodinu. Ovi što ga pronesoše bio joj prvi momak. Dok je još bila ođe u školu. On posle pošo u švesku a ona na velike škole u prištinu. Bio on stariji od nje desegodina. Eto siroma, neki dan ga strefilo tamo bez iđe ikog svog. Strani ljudi ga donijeli braći da ga sarane. A čegovići ste vi đeco ?
….baba aj ti samnom do kosijereva neka Rade nek radi, kaže dugokosi kamiondžija. Kreću. Starica se penje u visoku kabinu volvo-a. Tišina. Zvuk gusala sa stereo uređaja je prekida….
…poleće soko sa vite jele, spuštio krila do crne zemlje
Poleće soko i nisko pade, žalosno pismo đevojci dade
Đevojko moja raspleti kose mrtvog ti dragog kroz selo nose…..
……prasak razbijene čaše…..stereo je zamukao. Prasak razbijenog stakla i na terasu izleće grlić slomljene flaše. Gosti u tišini napuštaju terasu. Mi ostajemo. Sunce je pojelo oblak i sada rasteruje zaostali dim teških volvoa i scania…
….opet je jara i tišina. Vozač ulazi u kafanu. Izlazi. Išla je samnom u gimnaziju. Nisam je video od mature. Ja otišao za beograd ona za prištinu. Ćutimo.
….čoveka ne uništi ni droga ni piće. Uništi ga san kada shvati da će ostati san….
….zvuk sterea prekida tišinu….
….prijatelj i ja sedimo na klupi gledamo zvezde, slušamo vesti što su upravo stigle. Kažu da imamo još samo par godina za nas….
….na vratima kafane pojavila se riđokosa rada.
….u etno beloj haljini od lana, dužina pada preko kolena, lučno zatvorenog poprsja, po dnu vez. Letnje sandale salivene uz preplanulu nogu. Crni lak na noktima. Brdo riđe raspuštene kose do polovine leđa. Oči nisu bile plave .
prišla je i rekla: ako te zamolim da me fotografišeš kako mogu dobiti fotografije ? stala je ispred ulaza u kafanu. Hoću da me fotografišeš cijelu ispred ovih vrata. Da se vidi natpis kafana. Hoću i da se lijepo vide i haljina, ja sam je šila i vez, ja sam ga vezla i sandale, i hoću da budem lijepa na slici.
Ja se danas udajem, kao što vidiš………
….ovaj krug sam krug sa razbio u vetar rasuo čuo se stereo….
…..čoveka ne uništi ni droga ni piće. Uništi ga san kada shvati da će ostati samo san…… ….sedimo pod odrinom. Nas 9 izabranih. Tišina je. Riđokosa Rada je nestala u unutrašnjosti kafane. Naš vozač je par puta odlazio unutra i ćutke donosio mineralne vode. Stereo je vrteo neku muziku onda je ućutao.
Na terasu je ušao poštar. Riđokosa Rada se pojavila na vratima kafane. Drago, reci ljudima da kafana ne radi sedam dana ! poštar je ustao i krenuo ka cesti. Riđokosa Rada je utonula u mrak kafane.
Pojavila se sa ružom u ruci. Zatvorila je gvozdenu kapiju terase. Drago, reci Jovanki, neprebol i nek ne dolazi. Oću Rade, zovi je ti ako ti treba ! Doviđenja Rade !
Ovo mu je zet. Za istom sestrom. Stajala je sa tamno crvenom ružom u ruci. Naručila sam mu ruže u Švedskoj. Putovale su sa njim. Jutros na saučešću sam iz buketa uzela ovu.
Sa kolica je uzela providnu usku vazu sipala rosu: Dobro mi došli kićani svatovi, jeste li mi se svati umorili ? Dušane reci svatovima noćas konačite ovdje. i sjutra na ručak. Nestaje u tami kafane. Devet vaspostavljenih svata gleda u ružu na stolu i puši.
Ovde gore su sobe za spavanje, tu joj đed sa majčine strane držao kafanu. Ona je završila ekonomiju, radila je po moru, ovo je jesenas otvorila. Majka joj bila jedinica ovo je sve njeno, ima i očevine oko granice. Sa njenim rođacima sarađuje, očevi poslovni prijatelji. Neki od njih su danas bili u povorci.
…..stereo se oglasio…marija šerifović molitva neki dance remix…..
….na odrinom zaklonjenim prozorima čulo se otvaranje žaluzina. Pojavila se na vratima kafane gurajući kolica pored sebe.
….čoveka ne uništi ni droga ni piće. Uništi ga san kada shvati da će ostati samo san…..
….ona je bila gimnazijalka, a on je dolazio kolima pred gimnaziju. Bili su momak i đevojka. Bila je nevina do treće godine fakulteta. On joj bio prvi frajer. Onda je on poša u Švedsku. Imala je momka kao apsolventkinja u prištini. Pomirili su se dvijehiljadite, za novu godinu, u budvi, ona je bila sa drugaricama, nije radila. On je radio sa kolima i kupio je pljac za auto pljac. On je šezdeset peto ona sedamdeset drugo. Otvaranje kafane nije pravila. Da ne bude otvaranje prije njegovog. Sanjala je skoro da se udaje i nije joj se svidjelo.
Loza je nedovoljna, jel ima neko od vas, kićanih svatova, nešto ?
…..telefoni počinju da rade. Riđokosa Rada traži odgovarajuću radio stanicu. Od devet izabranih šest je organizovalo odlazak. Ostajemo nas trojica. Ispraćamo one koji odlaze. Prelazimo u unutrašnje dvorište. Servirani su ovali sa mezom. Dva džointa kruže. Dušan se smeje. Zdravko gleda u sunce na zalasku. Riđokosa Rada pali novi džok. Pratim. Dušan je odlučio i odlazi. Crnjak mu je. Zdravko se smeje i govori: komandire, aj živeli ! pali novi džok. Živeli !
…..izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze čulo se iz zvučnika………
CA Blues
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Apr 03, 2020 11:59 pm
Draga Ti,
Video sam na hiljade žena na ovom internetu Glumica, manekenki, lepotica raznih, svega Ali tvoj lik, stil, to nešto što izazivaš Još nisam
Imaš takvu sposobnost da probudiš maštu Ne u onom klasičnom smislu kada muškarac kaže - Uhh, kako bih sa ovom… - Ne, nego onu na duže staze Kada prosto teraš nekoga da ti se posveti, poveruje, voli I poželi da stvorite toliko toga zajedno
Takve su ti crte lica Pogled Poruke koje šalješ svojom pojavom
Odmerene, iskrene, nikada prenaglašene Uvek sa merom Kao i emocija Emocija žene koju ne možeš a da ne primetiš
Voleo bih da je više takvih Suštinski normalnih Koje žive za sebe, svoju intimnu bajku Ali su tu i za druge
Koje ne zanima svako mesto Da se pokažu i dokažu po svaku cenu Nego ono svoje Otmeno, žensko, damsko Koje zavodi i kada ne radi ništa
Zato je dovoljna neka tvoja fotografija Nešto tvoje Diskretno, nenametljivo I već mi se ušunjaš u misli Već mi zastaje pogled, budi se ono nešto Šta malo koja može
Jasno mi je da je u tebi toliko toga I lepog i ne samo lepog I patnje i razočaranosti i mnogo sitnih pobuna, prećutkivanja, odustajanja Nije ovaj svet najbolji ni za druge A kamoli za takvu tebe Ali sve to umeš tako fino da sakriješ i ušuškaš Da na trenutke deluješ Kao da su te svi problemi sveta mimoišli
Često primetim i tvoje tužne oči Mnogo jasnih poruka za nas malobrojne koji znamo da ih čitamo Ali ta spoljašnja slika Slika žene Od prvog dana kada sam te ugledao Pa sve do sada
Nikada, nikada ne prolazi I neće
Ne samo zato što smatram da si nešto posebno za mene Naravno da jesi Nego zato što smatram da si nešto posebno za sebe Svet Što postojiš takva kakva jesi I zato što imaš to nešto U koje čovek stvarno može da se zaljubi Da se posveti i voli
Koliko puta kada mi izađe neka tvoja fotografija Samo osetim – e to je devojka
Takođe sam siguran da nisi osoba za samo jedno zanimanje Da bi bila podjednako uspešna šta god da si studirala Koju god umetnost Sva si za scenu Imaš osećaj za sklad, linije, boje Sve one fine nijanse koje drugi ni ne primete Koji znaju za nekoliko boja A ne i onih stotine varjanti koje mogu da nastanu od svake
Ti si jedno pravo malo umetničko delo Koje si sama od sebe stvorila I koje ne prestaje da svetli i zrači na svoj način
Hvala ti što postojiš takva I što budeš to nešto Što, veruj mi, malo koja može
I da, ne laskam ti Ni ne očekujem odgovor Ni ne pišem ti da bi mi odgovorila Samo prenosim ono što osećam Ono što iznova budiš u meni
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Apr 07, 2020 10:30 pm
Rejting ne sme pasti
Ko god veruje da je ova vlast sposobna da se bori sa ovom nemani, u opasnoj je zabludi. 26Piše: Nenad Kulačin07. aprila 2020. 15.00 [You must be registered and logged in to see this image.] [You must be registered and logged in to see this image.] I upravo zbog toga, ne mogu da se saosećam sa njom, niti da se stavim pod njen jedinstveni kišobran. A šta mogu? Mogu ono što ona nije sposobna, a to je da se pridržavam mera koje je donela. Ona, na čelu sa Prvorođenim, nije sposobna da sprovede nijednu. Na zatvorske kazne osuđuje poljoprivrednike, a Đanija šalje u kućni pritvor na tri meseca. Taj poljoprivrednik je obrađivao zemlju da bismo mi imali šta da jedemo, a Đani je ladio, da ne kažem šta, u hotelu visoke kategorije. Obojica u vreme policijskog časa. Od kada je zaseo na vlast, taj poljoprivrednik i Đani su paradigma Srbije. Prvorođenom su važniji Đaniji i tako će i da bude. Ono što nikome koje pri zdravoj pameti u Srbiji nije jasno to je činjenica da Srbija sprovodi najrigoroznije mere u istoriji, a rezultati su poražavajući. Hrvatska ima manje stanovnika od Srbije, nešto manji broj pozitivnih na korona virus, ali zato neuporedivo manji broj preminulih, i daleko veći broj izlečenih. I da, nema rigorozne mere poput nas u Srbiji. Kako, zašto? Upravo smo izašli iz najdužeg karantina ikada. Trajao je 40 sati. Preživeli smo, nije da nismo. I nije bilo toliko strašno. Pita me stari drug Meca, koji živi i radu u Beču, kako smo se tako lako predali, kako bilo ko može da nam naredi da ne smemo da izađemo da se prošetamo, kuče da izvedemo na nuždu. Jeste, Meco, predali smo se, takvi smo, ali imamo barem toalet papir. Smeje se Meca. Prvo su mu bili krivi penzioneri, pa naši građani koji su se vratili iz inostranstva, pa kućni ljubimci, a sada čitav narod. I svi su krivi, i svi smo u karantinu, samo je on taj jedan bezgrešan, jedan jedini ko se bori da mi preživimo, i još po neki od njegovih. Pa, svi predsednici država na svetu rade to što on radi, ali samo on kuka da to radi. I ne nasedajte na priču da su krenuli na vreme. Nisu! Zavitlavali su se sa najsmešnijim virusom na svetu, slali nas u Milano u šoping, da bi dobili na vremenu kako bi sakupili potpise za izbore. Taj Prvorođeni se hvalio kako je 90.000 ljudi stajalo u redu da bi podržalo listu sa njegovim imenom. Morala je korona to da sačeka, isto kao i skup u Krušiku u Valjevu. Sada je Valjevo jedno od žarišta. Slučajno ili ne, Prvorođeni je upravo pitanje o greškama u Valjevu preskočio. Ismejavao je novinare koji su ga pitali da li će izbori biti odloženi, zašto ne nosi masku i rukavice. Svima se smejao, sve nas je zavitlavao, a onda je vikao i drao se na nas, da bi sada krenuo u kampanju. Video je da je dara odnela meru i da se rejting kreće obrnuto u odnosu na broj pozitivnih na korona virus. I zato je narod danas u karantinu, u toru, a on u kampanji. Ne postoji nijedan svetski državnik koji u vreme pandemije putuje po zemlji, vodi novinare sa sobom, i deli opremu. Ima ko to da radi. Pošto je, međutim, on jedini predsednik na svetu koji je uspeo da nabavi respiratore, glupo je da takva oprema samo bude isporučena tamo gde treba. Mora on i to Pink da snimi. Svaki trenutak ove krize besprizorno koristi za svoju kampanju. Bio je u Novom Pazaru, i najavio posetu Nišu, Kragujevcu… Jede zeljanicu u helikopteru. Možeš misliti, važna stvar. Ako treba, i masku će da nosi. Sve može, ali rejting da padne – ne. Da su životi bili važni, radilo bi se na vreme. Otkrilo bi se na vreme, a ne da prebrojavamo dane kao kada devojka ostane u neželjenoj trudnoći. Kafići, restorani i kladionice bi bili zatvoreni istog trenutka kada su zatvorili škole i fakultete. Ceo Las Vegas je zatvoren, ali valja se kladiti na drugu belorusku ligu. Šabac bi dobio krevete od svoje vojske, a Stanija i svi sportisti i treneri bi delili sudbinu ostalih sunarodnika u kolektivnom karantinu po povratku iz zemlje. U zatvoru bi bili ljudi koji svakoga dana izračunavaju koliko će sutra da nas umre i koji bi da nas leče sa fantom, a ne Jovana Popović i Ana Lalić. Uzdam se u zdravu pamet građana Srbije da kada jednog dana sve ovo prođe neće pasti na priču kako su, oni koji su se iz ovoga izvukli živi i zdravi, tu gde jesu zahvaljujući njemu. On i njegovi će učiniti sve da nas ubede da je Prvorođeni spasitelj koji nas je izvukao iz ove tragedije. Na svi sreću, ubeđen sam da naša pobeda isključivo zavisi od nas samih i naše odgovornosti da sačuvamo sebe i druge. Moramo da izdržimo i da zapamtimo gde smo stali i da upravo odatle nastavimo. U zdravlju se našli.
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Apr 30, 2020 8:44 pm
Marko Vidojković: BUKOM PROTIV GOVNARA IZ OZA
Građanska akcija „Bukom protiv diktature“ bila je zakazana za nedelju, 26. april, u 20.05, a već u subotu, odmah posle kilavog aplauza medicinskim radnicima, koji su naprednjaci još na početku vanrednog stanja ukrali i pretvorili u aplauz svom iskompleksiranom fireru, jedna ekipica u mom kraju ispentrala se na krov i počela da urla „Vučiću pederu“. Nas nekoliko izletelo je na prozore i spremno se prihvatilo klicanja. Niko nam nije naredio, niko nas nije ucenio. Drali smo se iz sveg srca.
Iduće večeri izneo sam gitaru i pojačalo na terasu i već u 20.01 počeo da drndam. Sa ostalih terasa nekoliko njih je lupalo u šerpe i zviždalo, a poneki su i urlikali. Kad se premijera „Bukom protiv diktature“ završila, na društvene mreže su iz svih delova Srbije počeli da pristižu snimci udaranja o šerpe i lonce, zviždanja u pištaljke, duvanja u vuvuzele, bacanja petardi, puštanja muzike sa prozora i ispuštanja očajničkih urlika Vučićevih zatočenika.
Nekoliko puta tokom vanrednog stanja i sadističkog policijskog časa pokušavalo se sa bukom u 20.05, ali tada je oprez od zaraze još uvek bio dominantan u odnosu na opravdanu potrebu za pobunom. Prošlog vikenda postalo je jasno da će monstrum popustiti sve mere, pre svega jer mu je tako sa zapada naređeno, ali je policijski čas ipak ostao i eto razloga što je „Bukom...“ postao do sada najuspešniji oblik masovne pobune protiv režima.
Šta drugo da radiš, dok si u kućnom zatvoru, osim da izađeš na terasu i najebeš se majke onome ko te zatočio. Ko je 1996/1997. lupao u šerpe i lonce, te iznosio zvučnike na prozor u vreme drugog dnevnika, setiće se da tadašnja buka nije bila ni blizu ovoj. Prvo, nisu svi toliko mrzeli Miloševića kao što mrze ovog gada, a drugo, nisu svi bili zatočeni kod kuće, što je ključno za osećaj jedinstva koji se stvorio drekom u osam i pet, skoro četvrt veka kasnije.
Za sve mudrace koji nas iz udobnih kreveta obaveštavaju kako se vlast ne skida udaranjem u šerpe, već na ulici, evo objašnjenja: poenta urlanja u osam i pet je u tome da se prebrojimo na primalni način: da makar čujemo koliko nas je, kad nam je već sve ostalo zabranjeno – kada napolje ne smemo, kada medije nemamo, kada policija bije, a helikopteri nadleću. Možemo samo da se deremo, duvamo u vuvuzele i pištaljke, udaramo u šerpe i puštamo muziku do daske. Kad smo skapirali koliko nas je, onda je neizbežno nastupila euforija.
Vrhunsko govno je to osetilo, pa je, kao i uvek kad napuni pelene, pristupilo maloumnom teranju inata, gostovanjem na RTS-u baš u vreme večernje dreke. Dok je govno sa ekrana poklanjalo i više nego što se od njega tražilo, najavljivalo skraćenje policijskog časa, ukidanje vanrednog stanja, gradski prevoz, teretane, sportske centre i pičke materine, narod se napolju drao.
Ponovo zaboravivši da se na internetu sve sazna i pre nego što se desi, još u sredu popodne režimski plan za kontraudar bio je jasan: lokalni naprednjački gmizavci puštaće audio lup „Đilasu lopove“, koji im je poslat putem wetransfera, a ko je neuk da koristi ovo čudo tehnike, taj može u pola osam da uključi radio pink i odvrne ga do daske. Ako je nekome bilo čudno što je juče popodne došlo do navijačke tuče kod „Partizanovog“ stadiona, sve je donekle razjašnjeno u pola devet uveče, u Ulici Save Kovačevića, u Zemunu, gde je na krovovima solitera organizovana naprednjačka bakljada, uz puštanje snimka „Đilasu lopove“.
Govnar iz Oza nije uspeo da organizuje samome sebi bakljadu (nema tih para koje bi to mogle da plate), već je bakljada, praćena snimkom sa razglasa, posvećena njegovom arhineprijatelju Đilasu, koji nikakve veze sa bukom u osam i pet nema, čak sam iz dobro obaveštenih izvora čuo da je i sam Đilas bio iznenađen količinom narodnog besa prve večeri. Naprednjački „navijači“ vitlali su bakljama u ritmu dreke sa razglasa, ali, kao što svi znamo, baklje se brzo zapale, brzo ugase i na koncu se pretvore u pičkin dim.
U Pančevu je, u znak zahvalnosti za izvoz obolelih od korone iz Beograda u taj grad, skriven iza maskirne tende, u slučaju da neko poželi da ga gađa jajima ili govnima, neki smrad puštao „Đilasa lopova“, a normalni Pančevci su ga snimali i smejali mu se. U Novom Sadu, „Đilas lopov“ puštan je sa ozvučenja postavljenog na objekat u izgradnji. U Nišu se, u znak zahvalnosti što je, propustima režima, taj grad najviše najebao od korone, nekoliko mandrila popelo na krov zgrade, odakle su vitlali bakljama, a kad su ih pre vremena bacili, zapalile su tendu na prodavnici u prizemlju i umalo izazvale požar. U mom kraju, negde izdaleka, čula se usamljena baba kako zapomaže „Đilasu lopove“ i komšiluk kako joj se horski smeje. Nikada nijedna naprednjačka akcija nije bila ovako uspešno raskrinkana i pre nego što je počela, nikada nijedna njihova akcija nije prošla tako jadno kao ova. Ipak, ona je jasno pokazala rešenost režima da pred razjareni narod kao prvu liniju odbrane gurne svoje maloumne pristalice, gladne plaćenike i ucenjene nevoljnike. Tek kad se međusobno pošibamo, onda će u igru ubaciti muriju, da nas mlati.
Nemojmo psihu pričiniti to zadovoljstvo. Izađimo na terase i prozore u osam i pet i servirajmo mu večeru koje se najviše plaši – gromoglasnu buku iz stotina hiljada stanova i kuća. A onda pustimo njegove pajace da odigraju svoj bedni naručeni performans u pola devet, posvećen Đilasu i potom odu da šmrču lako zarađeni državni kokain. Sve je jasno. Ima nas više. Niko ne mora da nam šalje cirkularne mejlove. Niko ne mora da nam preti. Niko ne treba da nam naređuje šta ćemo da puštamo s prozora. Mi sve to radimo sami od sebe. I vrlo brzo buka koju dižemo izliće se na ulice.
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Maj 03, 2020 11:04 pm
I dođeš tako u neke godine kad te se ništa ne tiče, a sve te dotiče. Raduješ se kad sretneš dvoje čiji su prsti isprepletani, a oči zaljubljene. Diviš se čistoti deteta i detetu koje te iz nekih uvelih očiju posmatra. Svakoj se lepoti pokloniš, zahvalan što ti se pokazuje i što još umeš da je prepoznaš u nečijem licu, stihu ili tek iskrenom pozdravu. Niko ti ne stoji na putu, jer svako ima svoj put; nikom ne staješ na žulj, jer bi tako svoje rane pozledio. Vidiš širu sliku svega, pa ti "uska grla" sitnih nesporazuma ne obesmišljavaju dan koji nekim čudom može biti i poslednji. Dođeš u neke godine kad te baš briga za godine, jer znaš da su one tek broj, a život skup onih trenutaka koje bi ponovio da možeš. A ne možeš. E, zato ih ne propuštaj.
Brankica Damjanovic
Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.
Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Čet Maj 21, 2020 2:30 pm
Ratko Bukšić – KRAJINA.BA
Svi smo danas svjedoci nečemu do sada ne viđenom. Epidemiji, pandemiji ili kako god se ova nenormalna situacija već zove, te bi si dozvolio da povučem nekoliko paralela.
Naime, svijet se suočio sa pošasti nazvanom Corona-virus ili COVID-19. Dogodio se potpuni kolaps svih vertikala, kako onih političkih i ekonomskih, tako i zdravstvenih i humanitarnih. Ipak mi dopustite da to uperedim sa ratnim stanjem u bivšoj Jugoslaviji, a naročito u Bosni i Hercegovini.
Svima nama koji smo se iz bilo kog način zatekli tamo i tada je, u najmanju ruku, bilo stostruko teže, gore i lošije. Zamislite ili se sjetite da smo se mi prije nepunih trideset godina našli u potpunoj izolaciji sa neupredivo težim uslovima bitisanja. Nije bilo hrane, mislim pritom na najosnovnije namirnice poput kruha, mesa, voća i povrća, soli i šećera, ulja ili masti. Isto tako nije bilo ni struje, često ni vode, goriva ili javnog prevoza, svijeća, šibica niti nove obuće i odjeće. Nije, također, bilo ni bebi-papica, pelena niti takozvanih luksuza poput cigareta, slatkiša ili pića…u stvari nije bilo ničega, ali eto, preživjeli smo… Eh da, da ne spominjem i onaj najstrašniji podatak da su nam na glave svakodnevno padale stotine ili hiljade granata, bombi i svih ostalih, mogućih projektila. Ostavilo je sve to duboke mentalne ožiljke na svima nama, a najlošije od svega je to što smo upoznali strah. Onaj duboki i stvarni. Baš onaj o kojem sam već ranije pisao…strah koji ti se uvuče u svaku poru i koji te potpuno pokori. Bio je i tada policijski sat, niko se nije smio kretati u periodu između 22:00 h i 06:00 h, ali su tada posljedice za one koji su ga kršili bivale puno strožije i teže. I tada je bila izolacija…samo što smo je mi zvali „okruženje“ ili „opsada“.
Ovo što nam se danas dešava je u poređenju sa tim vremenom, izvinite što ću biti vulgaran, samo obična zajebancija. Sjedimo u kućama, ne smijemo izlaziti, ne radimo, ne privređujemo, nemamo novaca (ha,ha pa kad smo ih imali), ne možemo ići na slavlja, u kafiće, na utakmice… na more. Ali imamo TV, internet, hrane i vode u izobilju, telefoni rade, benzina ima neogrničeno i što je najvažnije niko nas ne bomabrduje.
Sljedeće poređenje se zasniva na tome da su tada živote gubili mladi ljudi. Ljudi u naponu životne snage, baš oni koji su zauvijek otišli nedočekavši da vide sopstvenu djecu ili u najboljem slučaju unuke, dok danas na put bez povratka odlaze, uglavnom, ljudi treće dobi koji su svoj život doveli do samog kraja i to je jedna od najbitnijih razlika. Tada su ginuli ili umirali oni kojima je život tek trebao početi, ali je bio prekinut u trenutku kad su trebali biti najplodniji, dok su stvari sada potpuno drugačije.
Ipak, moram apostrofirati, da je postojala jedna veoma važna razlika. Tada je postojala mogućnost izlaska iz tog proključalog “Bosanskog lonca”…
Postojao je, negdje tamo, slobodni svijet, dok danas nema takve alternative jer smo svi skupa upali u globano ludilo i ne zna se gdje je gore, tu ili negdje drugdje.
– Ono što se danas dešava je neshvatljiva količina ne solidarnosti, licemjerja i rušenja svih postulata na kojima bi se trebao zasnivati moderni svijet. Potpuno je nestalo bratstvo, ravnopravnost, jednakost, poštovanje kao i želja da se pomogne drugome. Cijeli se svijet pretvorio u sebične, male zajednice koje su obustavile svaku vrstu pomoći onima kojima je to sada zbilja potrebno. Evropska se unija urušila kao kula od karata jer su naprosto jedni drugima odbili dati pomoć sada kada je najpotebnije. Sjedinjene Države su zaboravile na sve osim samih sebe, te se liberalni kapitalizam, kojem svi toliko težimo, potpuno raspao. Jedino su se, donekle, Kina i Rusija pokazale humanijima. Niko nema pojma šta dalje, niti kako izaći na kraj sa samo malo težom gripom. Ali posljedice toga su minimalne u poređenju sa onim šta nas tek čeka, jer je potpuno normalno za očekivati da pogrom tek slijedi usljed potpunog sloma svjetske ekonomije i biznisa.
– Na kraju je najveće pitanje da li će se jednom, kad sve ovo prođe, izvući ikakva poenta. Da li ćemo shvatiti da je industrija zabave prevršila svaku mjeru. Da li će svijet priznati da je potpuno besmisleno da neki tamo Ronaldo godišnje zaradi više neko ljekar ili medinska sestra za cijeli život. Da li je potrebno da Messi ili LeBron James žive u zamkovima, da li ima smisla da Tom Hanks ili možda Lady Gaga trebaju za jedan set snimanja dobiti honorare od kojih bi se mogla izgraditi jedna sasvim pristojna bolnica. Da li se toliko novaca treba ulagati u industriju uništavanja i destrukcije… u vojsku, avione, tenkove ili hemijsko oružije. Ili možda treba pomisliti na onu već spomenutu humanost.
– Pitam se isto tako i gdje su sada „veliki humanisti“? Gdje je sada Bob Geldof, a gdje Bono ili gdje je ona mala, retardirana Greta da nam malo pričaju o spasu planete. Gdje je briga o delfinima, o migratima, o plastičnoj amabalaži, o klimatskim promjenama, o ratovima, Siriji, Libiji, Iraku…jebi ga, o ljudskim pravima. Sve je nestalo osim krvoločne želje za zalihama konzervi, brašna, ulja i naravno neizbježnog i najvažnijeg toaletnog papira, kako bi circus bio kompletan…
– Naprosto na kraju poželim, oprostite mi molim vas na brutalnoj iskrenosti, da nas sljedeći virus koji će se pojaviti potpuno istrijebi…sve do zadnjega. Da konačno ovu prelijepu planetu oslobodimo iz kandži ljudske pohlepe, trčanja za profitom i dobiti…
Ipak kako bismo svi skupa sačuvali bar ono malo nade i dostojanstva, sve vas zajedno pozivam na dvije momentalno najpopularnije svjetske rečenice:
#Stay safe, stay home. #Think positive, be negative.
P.S.
Samo prije par dana je jedna meni bliska osobe postavila tweet koji kaže:
“Imala sam toliko planova za 2020, a onda je neki Kinez pojeo šišmiša!”
Na to sam joj replicirao iako shvatajući sav njen sarkazam:
“Meni ovo više liči na to da je nekome ispala epruveta iz ruke, i dok je on uspio reći-ups… našli smo se tu gdje jesmo.”
“Ti znaš da ja znam” – odgovorila mi je…
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Jun 26, 2020 12:55 pm
Da bismo znali kako da izađemo na kraj s glupošću, moramo da pokušamo da shvatimo njenu suštinu. Jedno je sigurno: ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi."
glupost nije intelektualna nesposobnost, nego karakterna osobina.
nema veze sa sposobnostima, nego sa vrednostima.
biti pametan, je sposobnost. biti istinoljubiv, je vrednost.
* * * * * * * * * * * * * *
"Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i sprečiti silom; zlo uvek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko od glupaka ne veruje – u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan... Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupakom nego sa zlim čovekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubedimo argumentima, to je besmisleno i opasno. Da bismo znali kako da izađemo na kraj s glupošću, moramo da pokušamo da shvatimo njenu suštinu. Jedno je sigurno: ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama. Utisak da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama načine glupima, tj. da sami dopuštaju da budu zaglupljeni. I možemo da vidimo da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu ređe poseduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni. Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat delovanja izvesnih istorijskih okolnosti na čoveka, psihološki fenomen koji prati određene spoljašnje prilike. Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak spoljašnji razvoj sile političkog ili verskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih zavisi od gluposti drugih. Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju, već preovlađujući utisak koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost – oni, manje ili više nesvesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj se nalaze. Činjenica da je glupak često i tvrdoglav, ne sme da nas zavede da poverujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primećujemo da nemamo posla s njim lično, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga potpuno zarobili. On je zaposednut, zaslepljen, zloupotrebljen i zlostavljan u čitavom svom biću. On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju da čini sve moguće zlo, a istovremeno nije u stanju da ga spozna kao zlo. Ovde leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čoveka može zauvek da uništi."
Ditrih Bonhefer
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Jun 30, 2020 10:02 pm
Љубодраг Гачић
ODAVNO NISAM NEŠTO BOLJE PROČITAO
"Nazire li se uopšte kraj ovom debilizmu i manipulaciji? Da bi lakše shvatili poentu ovog posta, probajte se vratiti 30 godina u nazad. Živiš kraj svojeg komšije kojega poznaješ 10,20 ili 30 godina. Gledaš ga svaki dan. Postajete kao braća. On je prvi tu kada počinješ graditi kuću iz temelja. Osnivate porodicu i ti i on. Deca vam postaju najbolji prijatelji. Idete zajedno na more. Žena mu pravi kolače pa svaki put donese tebi pola tepsije. U zimskom vremenu ga čuješ u 5 sati ujutro kako lopata sneg. Ti se probudiš u 7,pogledaš kroz prozor i vidiš da je očistio i pred tvojom kućom, samo iz razloga da bi proveo to vreme sa tobom uz jutarnju rakijicu koje bi ti izgubio na čišćenje. Ako si se slučajno zatekao na poslu dok su ti suprugu uhvatili trudovi, taj komšija ju je odvezao u bolnicu. Što se tada dešava? Upališ jedan dan TV, i neki kreten ti govori da ti to nije komšija nego tvoj najveći neprijatelj. Da je on to sve glumio kako bi te mogao ubiti,i tebe i tvoju porodicu. Ma nemoj? Isto tako i njegovi mediji pričaju njemu o tebi. Znači toliko si naivan da veruješ nekom šupku koji ni ne zna pokazati na karti tvoje mesto u kojem živiš, ali zna što ti komšija misli? Kaže : ili ti njega, ili on tebe. Uzimaš pušku u ruke, opališ preko ograde i promašiš. On ti uzvrati. To vide i druge komšije pa kažu: evo ipak su mediji u pravu. Uzimaju svi oružje i nastaje histerija. Nakon svega se vratiš kući, bez ruke ili noge. Fali ti nekoliko članova tvoje porodice, dete, brat, sestra, tata, mama.. Ali dobio si penziju 500 eura, jer si ostao bez ruke. Gledaš u komšijino dvorište gde su vam se deca igrala dok ste vi roštiljali, ali sada više nema ni suseda a ni tvoga deteta. Opet upališ TV gde se pojavljuje onaj isti, samo u novom ruhu i sa nekoliko miliona više na bankovnom računu. Uverava te da je to ok što si izgubio vlastito dete, brata, oca... Oni su dali živote za domovinu. Ti sada moraš uživati u toj domovini, bez ruke, bez najmilijih. "Komšija je krivac" za to što ti se desilo. Ti mu opet veruješ i živiš u zabludi. Srećan si što si dobio državu i napokon više ne gledaš svog komšiju. Nakon kratkog vremena počinju u tvojoj državi deliti vlastiti narod na istomišljenike od neistomišljenika,STRANKE.. ustaše, četnici, balije.... i dok se vi prepucavate medjusobno, oni vas kradu ispred očiju. Godina po godinu i vi im naivci opet verujete. Shvatite da nešto nije u redu tek kada vam preko noći nestane pola ulice mladih ljudi, koji su otišli u svet zbog vaše naivnosti i njihovog lopovluka. Opet palite TV i onaj isti manipulator baca kost izmedju vas i tih ljudi koji su otišli u svet. Sada su ti ljudi krivi zbog odlaska jer su vas ostavili na cedilu i nema više ko raditi. Vi ste patriote koji ste ostali, a ovi su izdajnici. Vi naivni opet počinjete mrziti te ljude, dok vam huškači kradu ono zadnje što se da ukrasti. Naravno do današnjeg dana vam nisu rekli iz kojeg razloga su ti mladi ljudi napustili svoje domove. Razumem da ste do sada bili naivni, ali da i dalje verujete onima koji vas uništavaju zadnjih 30 godina... e to ne mogu shvatiti? Opet palite TV i sada upiru prstom u vašeg prvog komšiju : "Mozda je zarazen"? Tako i njemu govore za vas : " Možda je zaražen?" I opet vi idioti počinjete mrziti svoga komšiju. Gledate ga kroz prozor i spremni ste zvati policiju ako čovek ide po hleb. Ne iz razloga jer se brinete za njegovo zdravlje, nego iz pakosti kako bi on zaradio kaznu. Toliko su vam sjebali um da ćete uskoro dopustiti da vas odvoje od vlastite dece. Do juče ste kukali kako ne možete poštenim radom omogućiti odlazak na more, a sada ste i preko toga prešli.Toliko su vas izmanipulisali da vam je jebena rolna WC papira najbitnija u životu.Gde vam je nestalo ljudsko dostojanstvo? Možete li niže od ovoga?" Možete samo je pitanje ko će vas prvi dočekati kad upalite tv...
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Jul 27, 2020 11:22 pm
Ako me jutra jednog ne budeš mogao da pronađeš , pa pred ponoć shvatiš da me nigde nema ... Nemoj ni da pomisliš da sam ljubav zaturila u kofer uspomena , da sam tuđa žena ...Ako me ne bude , lelujaću kao sena na zidu naše kuće koje nema . Na zidu kuće koje nije bilo niti će je igde nekad biti , ti i ja gledaćemo kroz ogledalo i nećemo ostariti ... Kroz ogledala koja ne postoje , bore na licu i sede u kosi se ne broje , samo ljubavi večne u njima postoje ... Ako me slučajno budeš zorom i pred ponoć tražio , pa me ne bude , znaj da sam morala da napustim ljude . Naći ćeš me uvek u nekoj pesmi , u maslačku kraj puta u nepokošenoj travi . Pamtiće me duša tvoja , jedino ona ne ume da zaboravi ... Milena Noković
Samouka likes this post
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Avg 16, 2020 9:10 am
Ratko Buksic
SUBOTNJE BESJEDE 14./15.08.2020. KORONA, USA I SVJETSKI MEŠETARI
Već mjesecima ćutim, gutam i pokušavam biti pozitivac, ali ne mogu više, pa ko god želi čitati ovaj predugački tekst do kraja neka to i uradi, a ko ne može ili ne želi... neću zamjeriti. -Prošlo je šest-sedam punih mjeseci od početka kolektivne histerije nazvane ’’Korona virus’’ koja je kao rezultat imala potpunu devastaciju svjetske ekonomije, uništene živote, rasturene porodice i masovno osiromašenje običnih, malih ljudi. -Svemu se polako nazire kraj, vrijeme do „pronalaska“ vakcine (koja vjerovatno već odavno postoji) se broji u mjesecima, a pojaviće se vrlo brzo nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama koji su zakazani za 03. Novembar tekuće godine, odnosno čim tamo dođe do smjene vlasti. Onog trenutka kad na mjesto Donalda Trumpa dođe Joe Biden, samoproklamovani ljevičar koji sa tom političkom provinijencijom ima zajednočkog koliko i ja imam sa uzgajanjem krastavaca na Sumatri. -Kako me se nebi razumjelo pogrešno moram odmah reći da ja lično aktuelnog američkog predsjednika ne volim i da prema njemu ne gajim ama baš nikakve simpatije. Taj je čovjek bolesni seksista i ženomrzac, ksenofob i homofob, rasista i šovinista najgore vrste, kao i arogantni bogataš koji ne preza ni od čega. U njegovom biću ne vidim ni trunku poštenja i časnosti, ali mu ipak moram priznati jednu jako bitnu stvar. Naime, za vrijeme njegove vladavine SAD nisu započele nijedan novi rat, nisu intervenirale nigdje, niti izvršile invaziju ni na jednu suverenu državu. Dapače, čak je povukao vojsku iz svih mogućih ratnih zona koje su njegovi prethodnici započeli. Konkretno iz Iraka, Sirije i Libije i ne samo to, nego je smanjio kontigent američke vojske u Evropi povukavši 12 500 vojnika iz Njemačke te, po dostupnim informacijama, još otprilike isto toliko iz drugih zemalja, pretežno onih koje se graniče sa vječitim neprijateljem Rusijom. Militnatni i vojni lobi je doveo na rub propasti, ali se ipak nije uspio oduprijeti narko-biznisu pa je zadržao prisustvo u Avganistanu. Za one koji ne znaju moram iznijeti i podatak da u Avganistanu raste čak 98% ukupnog svjetskog uzgoja afiona iz kojeg se dobijaju opijum i u konačnici heroin. -Ako na njegovo mjesto dođe Joe Biden (a hoće), koji je samo produžena ruka klana Klintonovih, sve se vraća na staro. Pri tom nemojte zaboraviti i podatak da je mentor Hillary (Diane Rodham) Clinton bio, niko drugi, nego Henry (Alfred) Kissinger najozloglašeniji radikal i osvjedočeni fašita u novijoj američkoj istoriji. Siva eminancija čovjeka koji je bio poznat pod imenom Richard (Milhous) Nixon za čije vrijeme je vanjska politika SAD-a bila najstrašnija imprerijalistička supersila. Sjetite se da su Amerikanci prije samo trideserak godina bili najpopularnija nacija na svijetu, dok ih danas bukvalno niko ne voli osim možda dominiona poput Izraela ili Kosova. Pa zar je moguće zamisliti svijet bez Coca Cola-e, Levis-a, Pepsi-ja, Hollywood-a, Aple-a, Google-a, filmova, muzike i industrije zabave. Dolaskom na vlast Biden-a će prestati i glupa priča nazvana BLM...vrlo brzo. No, već sredinom slijedeće godine će SAD intervenisati u nekoj novoj ’’nedemokratskoj’’ državi, protok novca će ponovo krenuti, Dollar će i dalje biti zamjenska valuta, Kina će ćutati jer joj je tržište SAD-a neophodno, a svi ostali iz grupe G-20 će biti sretni i zadovoljni. Koronu više niko neće spominjati, vjerujte. Nadovezujući na to i sve one koji su se sreli u Davosu u Januaru ove godine onda dobijemo kristalno jasnu sliku. Italija je, doslovno govoreći, potamanila stotinu hiljada penzionera i invalida koji su živjeli od državne pomoći i subvencija, Španija je konačno, nakon pola godine sastavila vladu, žuti prsluci su nestali sa ulica Francuske, Rusija rasprodala milione barela prljave nafte, Velika Birtanija zaboravila Brexit i katastrofu nakon njega, Kina preskočila podatke o uništenoj berzi i plasmanu polulegalnih poslova po Africi i banana državama poput ovih naših balkanskih smrdeža... I svima super. Samo što ja ne poznajem nijednog čovjeka koji je od toga vidio bilo kakav benefit, nego baš nasuprot. Sve one koje poznajem su samo nastradali. Ko od drugih bolesti, ko od nemanja novaca, ko od svakodnevnih laži! Na kraju samo i podaci koji polako izlaze na vidjelo da je ukupna smrtnost populacije na svjetskom nivou, prošle godine bila ista ili čak manja od ovogodišnje. Konkretno, u zemljama bivše Jugoslavije je taj postoak manji ove godine u odnosu na prošlu za oko 2% . Evo da isključimo broj umrlih zbog lock downa jer se broj poginulih u saobraćajnim nesrećama smanjio, ali čak i da je tako i dalje imamo podatke koji kažu da je sve u okvirima statističke pogreške što u brojevima kažu 1,5 do 2,8 %. Poenta - ove godine nije umrlo više ljudi od lani, niti od preklani, niti od bilo koje koje godine ranije. A tek SZO ili WHO...kakva količina lažova, plaćenika i prevaranata na jednom mjestu. Najblaže rečeno, užas. -Eh da, zar bilo ko, ko ima barem malo mozga u glavi misli da se ona strašna eksplozija u Bejrutu desila samo zbog nemara lučkih radnika. Pa jeste li baš toliko slijepi pa da vjerujete da su tone amonijum-nitrata tamo bile slučajno i da je, jebi ga...puklo samo tako... U stvari znate šta....ja sam ionako osvjedočeni teoretičar zagovora i ništa od svega ovoga nema blage veze sa istinom! P.S. Ovaj će tekst do kraja možda pročitati 100-tinjsk ljudi , njih će 50-ak stavti lajk, a svi ostali će reći........Ne mogu, predugčko mi je, pa se okrenuti klasici spavaj, radi, ćuti, jedi ... Pa će sve na kraju svesti na riječi George Orwell-a : “ Najlakše je upravlajti uplašenim ljudima’’
Astra Zvezda Foruma
Godina : 64 Location : podnozje Alpi Datum upisa : 20.06.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Avg 21, 2020 4:30 pm
ŠUTI I TRPI!
Šuti doktoru, trebat će ti. Šuti poslodavcu, dok ne nađeš drugi posao. Šuti taksisti, nadrdan je. Šuti mužu, radi mira u kući. Šuti djetetu, prolazi kroz težak period. Šuti prijatelju, pričaj o cvijeću i proljeću. Šuti rodbini, tuđu muku niko ne voli. Šuti blagajnici, radi za male pare. Šuti komšiji, on ti je preči i bliži od rodbine. Šuti majstoru, da ne bi sfušerio. Šuti o problemima, svi ih imaju. Šuti istinu, više se voli laž. Šuti ne spuštaj se na njihov nivo. Šuti ne ganjaj pravdu, pravda ne postoji. Šuti što djeca se ubijaju, tvoje je dobro. Šuti što penzioneri rove po kantama, ti imaš. Šuti što nema citostatika, zdrav si. Šuti što truju pse, to su svakako hajvani. Šuti što posjekoše skoro svako drvo. Šuti što krote rijeke i ostavljaju nas bez vode. Šuti što bacaju smeće gdje stignu. Šuti što diplome se kupuju. Šuti što pijani sjedaju za volan. Šuti što zatvaraju se javne kuhinje a otvaraju tržni centri. Šuti istrpi, proći će. Vrijeme je prolazno. Šuti šutnja je zlato. Ko tebe kamenom ti njega hljebom. Ne govori svoje mišljenje, ispast ćeš bahata. Ispast ćeš budala. Nekoga ćeš uvrijediti. Šuti i gutaj. Šuti i trpi. Uguši se. Koga je još briga? Šuti jer niko ti nije kriv što sve vidiš. Vide i drugi ali šute, jer kad šute ne znaš šta mute. Šuti i povijaj se, umjesto da se ispraviš. Šuti i živi nametnuti život, umjesto svoj. Šuti i dozvoli da od normalnog ispadaš budala. Šuti i čini bespotrebne ustupke radi mira, sreće, ljubavi.. Šuti i budi kukavica. Gutaj apaurine ali šuti, jer lakše je odustati nego ustati i jednom zauvjek reći DOSTA je. SRETNO VAM 👋
Samouka and ZoxZoja like this post
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Okt 27, 2020 11:27 am
- Rat je, pizda ti materina, na meni si našao kuću da zidaš, dabogda ti frezom zube vadili ... - Radoje, lepoto moja, sećaš li se kako izgleda stoja, plave je boje, Tesla na njoj... - Ćumur ti vazda mokar bio, nesrećo ! Đed moj i ćaća ti svaki dan po pola penzije ostavljali kad ti ni miš u kafanu nije tio uć' ... - Ne huli, Rade, i ja sam njima znao biti dobar kad je trebalo, u nas bar tuge i jada nikad zafalilo nije ... - Ako misliš na trule fosne što si ćaći doterao, sve ti je to pošteno platio, još ti je i džaba magacin krečio, Joja, muvo na trešnji... - Ti se, Radoje, sećaš čega treba samo kad u ćenifu kreneš, dobro je ... - Hajd, podseti me, Joja, sreće ti, kojim si ti to dobročinstvom moje pleme i ime zadužio, da ti stope ljubim dok te ima ... - Sprdnji je lako, uvek nađe mušteriju... Ko ti je krv dao kad si slup'o Tamić pa te sastavljali kao krpenu lutku, jadi ti njivom zaigrali ... - I tebi je, Joja, ćaća moj krv dao kad si u bunar pjan up'o, to si zaboravio... Ako si mi dao dva deci više, piši na moj račun, pa da platim... - Platiš ? Kako ne slomi jezik dok to izgovori, mora da je bolelo ... - Šaljivdžija se rodi il' u šumi medj' vrganjima nađe, nema treće... Reci mi da od mene vajde im'o nisi, pa da se zdravimo zanavijek... - Jesam, Rade, kako nisam, bar tri čaše i jedan slanik sam na tebi za po' veka zaradio, istina je, da se ne brukam ... - Neka meni tebe, Joja, sve ti srećom igralo... - Neka meni i tebe, Rade, da se imam s kime i svadit i radovat ...
By Vronsky
Samouka PrEkoBrojNa
Datum upisa : 24.05.2011
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Nov 06, 2020 2:09 pm
Nataša Andrić 3. новембар у 18:48 ·
"Odrastala sam u Jugoslaviji, nakon toga u Srbiji. Pešačili smo do škole i vraćali se s prijateljima. Naše vreme večere bilo je u 19h. Ručanje u restoranu nikada se nije dogodilo. Jednostavno nije bilo ničega. Skidali smo školsku odeću čim bismo došli kući i oblačili odeću za igru. Morali smo uraditi domaći zadatak pre nego što bi nam dopustili da se igramo napolju. Večerali smo za stolom. Telefon je bio uglavnom u hodniku i imao je kabal u prilogu, tako da privatni razgovori nisu postojali. Televizori su imali samo nekoliko kanala! Zapravo smo morali pitati starije smemo li da promenimo kanal. Igrali smo žmurke i lastiž, skrivali i tražili predmete, igrali fudbal, košarku, između dve vatre. Boravak u kući je bio kazna i jedino što smo znali o ′′dosadi ′′ jeste: ′′Bolje ti je da nađeš nešto da radiš pre nego što ti ja nađem!" Jeli smo šta je mama spremila za večeru ili ništa nismo jeli. Svi su bili dobrodošli, i niko nije izašao iz naše kuće gladan. Nije bilo vode u boci, pili smo iz slavine ili baštenskog creva napolju (i svi su bili zdravi). Omiljena poslastica nam je bila kriška belog hleba s mašću i šećerom, ponekad i s domaćim džemom od šljiva (bila je još ukusnija uz prijatelje). Gledali smo crtaće subotom ujutru i vozili bicikle satima, plivali u rekama, jezerima, hodali po šumama, livadama. Peli se na drveće, jeli voće s grana. Nismo se ničega bojali. Igrali smo se do mraka... zalazak sunca je bio naše vreme za povratak kući (a naši roditelji su uvek znali gde smo). Ako se neko posvađao, to je bilo trenutno, i opet smo bili prijatelji sledećeg jutra. Poštovali smo starije jer su sve naše tetke, ujaci, deke, bake, i najbolji prijatelji naših roditelja bili produžeci naših roditelja, a niste hteli da vam govore roditeljima da ste se loše ponašali. To su bila dobra stara vremena. Toliko dece danas nikada neće znati kakav je osećaj biti pravo dete."
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Nov 07, 2020 9:07 pm
Nekada davno, kalendarska godina je počinjala 1. marta pa je tako i prvi mesec, kao najvažniji u godini, dobio ime po rimskom ratnom bogu Marsu, a za njim su dolazili Aprilis (cvetni mesec), Maja (boginja), Junus (takođe boginja), Quintilis (peti po redu), Sextilis (šesti)September (sedmi), October (osmi), November (deveti), December (deseti), Januarius (bog Janus) i kao završetak godine Februo (bog mrtvih). Quintilis i Sextilis zamenjeni su kasnije imenima cezara Julija i Avgusta.Međutim, 45 g. pre Hrista, Julije Cezar, reformator kalendara, ianče tradicionalno naklonjen Mesecu, naredio je svom astronomu Sosigenu, da računanje Nove godine počne od dana kada pada prvi mlad Mesec po zimskoj kratkodnevici. I tu nastade Sosigen mučenik je danima računao, brojao i crtao, te konačno zaključio da je to 1. Januarius. Kada je to saznanje izneo, Julije Cezar mu naredi da se kalendarska godina računa od tog datuma - prvog januara!Međutim, to uopšte nije fer, mnogo je bolje početak godine računati od onog dana kad Sunce uđe u prolećnu ravnodnevicu (tačno je da se taj datum pomera, npr. ove godine je to bilo 20. marta, ali zbog lakšeg računanja idemo npr. fiksno na 1. mart). ZatimPomeranje kalendara na 1 mart, ne samo da bi imalo veću saglasnost sa prirodom već se i godina dovodi u skladniji odnos sa godišnjim dobima – proleće pada u prvu četvrtinu godine, leto u drugu, jesen u treću, a zima u poslednju. I ne samo toSunce prelazi s južne na severnu polovinu neba, dani postaju duži od noći, te nastaje nov život u prirodi, a poslednji dan zime je logično – poslednji dan stare godine. Imena meseca: septembar, oktobar, novembar i decembar, ponovo bi dobila svoja značenja. Sada je septembar. Realno.Inače, tada, kada je Sosigen zbrčkao kalendar, onda je ukapirao da mu je ostalo „viška“ 60 dana, pa je ta godina (45. pre Hrista) jedina koja je imala 444 dana, te zbog cele te zbrke prozvana je: annus confusorius.Ali ne samo da je Sosigen napravio konfuziju sa ovim tumbanjem početka godine, već je pogrešio i u računici, i to na godišnjem nivou za 11 minuta i 12 sekundi, pa tu grešku i danas vučemo (julijanski - gregorijanski kalendar).
ŽivojinŽikaPetrović®
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pon Nov 09, 2020 1:54 pm
Kako je nastala pesma “Dimitrije, sine Mitre”
Dugo se smatralo da je poznata pesma “Dimitrije, sine Mitre” narodna pesma. Međutim, skoro smo saznali da nije. Autor pesme je Stana Avramović Karaminga iz Vranja. Stana je bila jako ugledna vranjanska pevačica i uzor mnogim kasnije poznatim pevačima. Stana je umrla 1969. godine i na sahrani su po njenoj želji svirali ovu njenu pesmu. Ona ju je ceo život malo menjala i bilo je par verzija pesme. Pred samu smrt je rekla prijateljima “Sve nesam rekla, sve i neje za pesmu…” i ispričala kako je pesma nastala.
Pesma je inspirisana pričom o Dimitriju koji je bio njen brat od tetke i Stani po kojoj je ona kasnije dobila ime. Karamingin otac Toma je bio ujak Dimitriju. Za priču je saznala od majke koja joj ju je tek na samrti ispričala.
Dimitrije je oženio Stanu za koju se priča da je bila najlepša devojka od Vranja do Niša. Mnogo su se voleli, ali nisu mogli da imaju dece. Kako su godine prolazile polako je porodica počela da zanoveta, pa bi recimo kada bi krenuli u crkvu nedeljom svekrva Bosa govorila “‘Ajde sine, ‘ajde pa i dete dovedi“.
Vremenom je i Dimitrije počeo da prebacuje ženi “Badava, Stano, tvoja lepota, kad nisi rodila muško ili žensko. Svi se kunu u decu, a ja u tebe!”
Od nesreće koja ju je izjedala Stana reši da sebi oduzme život i obesi se. Međutim, za to sazna ujak Toma i pokuša da joj pomogne tako što je posavetuje da tajno zatrudni sa drugim čovekom kako bi porodica ponovo bila sretna.
Tako i bude, Stana zatrudne u četrdesetoj godini sa drugim čovekom. Polako se vraćala sreća u porodicu, svi su je pazili i čuvali od posla da bi iznela trudnoću. Međutim, porođaj je bio težak i Stana umre na porođaju. Dete je preživelo…
Sedam dana kasnije ujka Toma reši da kaže istinu Dimitriju:
“Pre nego što odemo na Stanin grob, moram nešto da ti kažem. Izjedosmo Stanu, prvo tvoja majka, pa ti i onda ja.”.
Dimitrije je bio zbunjen.
“Tako je. Tvoja majka, što je kinjila. Ti što si nerodan, a ja što sam je savetovao s koga da ide. Da znaš, dete nije tvoje.”
Dimitrije bi čvrst, pa odgovori ujaku “Ako, ujko. Nema veze. Mi smo hteli dete da usvojimo, a ovo je bar moja Stana rodila.”
Sutradan, na grobu, pred rođacima dok su Stani davali prvu subotu, Dimitrije reče: “Ovde, pored moje Stane da me pokopate…” i pre nego šte je iko mogao da ga spreči, izvadi pištolj i ubije se.
Tri dana nakon smrti Stane i Dimitrija, od tuge umre i njegova majka Bosa, malo kasnije i Toma.
Tako je Stana Karaminga izgubila oca. Za sećanje sastavila je kratku ali kao planina veliku pesmu o svojoj tetki i njenom sinu Dimitriju. Do svoje osme decenije je krila pozadinu pesme jer govori o zloj sudbini porodice i o samoubistvu.
Za kraj preslušajte pesmu i razmislite o pozadini pesme.
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Nov 10, 2020 7:48 am
Brankica iz opštine@BJCalamity
Dakle, ovo sto pišem o autizmu i vakcinama pišem kao roditelj deteta sa autizmom, ne kao lekar, niti priučeni pripravnik teorije zavere sa YT. Postaviću kao prvu i neopozivu činjenicu da je istraživanje koje je dovelo do povezivanja autizma i MMR vakcine diskreditovano, i da o tome nema šta da se diskutuje. U priči ću zanemariti segment dodatne diskriminaciije osoba sa autizmom kroz anrivaksersko ukazivanje na štetnost vakcina preko autizma koje implicira da je i mrtvo (od neke zarazne bolesti) dete bolje od deteta sa autizmom. Nema gore nesreće od deteta sa autizmom. Zanemarujemo. Zašto je ova teorija u hiljadama drugih zaživela, zašto preostaje i zašto, uprkos demantovanom istraživanju i dan danas služi avaksima da promovišu svoje nakaradne stavove, i zašto su mnogi roditelji dece sa autizmom pobornici ove teorije? Rani znaci autizma su baš to, rani znaci. Roditelji ih teško prepoznaju, posebno ako je prvo dete u pitanju, prosto jer se radi o izostanku nekih ponašanja za koje ni ne znate da ne bi trebalo da izostaju. Jer su "neobičnosti" koje pripisujete fazama. Ja sam sa oko godinu dana imala svest da kod Stefana postoji nešto. 9 meseci pre nego što je primio famozni MMR. Jer sam imala da kod pročitam šta su rani znaci. Da promislim, da se vratim unazad, da uočim da umesto svojim prstiće uzima moj da pokazuje. Da razlikuje i imenuje galeba i goluba, ali nam se ne obraća sa mama i tata. Da ovo, i ono... Dobar deo ljudi primeti znakove kasnije, kad dete uđe u vršnjačku sredinu pa razlike postanu upadljivije. Dobar deo ljudi ne gleda dovoljno pažljivo, dobar deo ljudi zatvara oči i govori: ma to je faza, proći će. I mi smo prošli tu fazu. Otprilike u vreme kad se prima MMR, sa navršenih godinu do dva, kako ko, razlike postaju ouočljivije jer su milestones razvoja do tad već dosta jasno definisani i izostanak nekih od njih je nesumnjivo razlog za brigu. Tu je i problem sa nadom pedijatrijom, koja se svodi na merenje, krvnu sliku i neke opšte provere, dok izostaje razgovor sa roditeljima na teme koje bi mogle ukazati na spektar. Da li je dete progovorio i kad, nerelevantno je. Stefan je govorio. Mnogo. Pitanje je bilo kako i šta. Roditeljima je potreban odgovor, zašto baš njihovo, tako lepo i drago dete? Primetićete da su deca sa autizmom veoma često izuzetno lepa. Ko je kriv? Sve analize su bile u redu. Niko u familiji nema? Zašto? I to je pitanje koje jede ljude, ponekad uništava porodice, u međusobnom traženju odgovornosti i uzroka, uz sve ostale svakodnevne teškoće. Sistemska podrška porodici izostaje, sredina osuđuje ili sažaljeva. Niko tim ljudima ne kaže: niste vi krivi. A njima je potrebno da oslobođeni osećaja krivice žive dalje jedan život ispunjen veoma teškom odgovornošću. Teško je razumeti ako niste prošli. Baš teško. Ljudima je očajnički potrebno da nađu uzrok.Ja imam razloga da verujem da je uzrok, ili bolje reći okidač, asfiksija na porođaju, ali apsolutno odbijam da razmišljam o bilo čijoj krivici, jer bih prvo morala poći od sebe i odluka koje sam donela, to nikom ne donosi ništa dobro, život u ogorčenju bi bio potpuni promašaj.
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Uto Nov 10, 2020 1:18 pm
ANEX Ja vas molim da nikad, ali nikad, ne kažete ovako nešto nikome. Autizam je UROĐENO STANJE, nedostatka ljubavi ima u porodicama sa i bez njega, ali to nije uzrok autizma. Nekog roditelja, ovakve srednjovekovne "teorije" dovede na ivicu.Jako mi je teško da posle svega napisanog treba još i da dokazujem roditeljski ljubav, pritom ja sam osoba krajnje neosetljiva na ovakva smatranja, ali zaboga, poenta treda je bila oslobađanje roditelja osećaja krivice, kako zaboga dođemo do toga da su ipak krivi.Nedostatak ljubavi kao uzrok problema ili uzrok nemanja rešenja, bukvalno ne postoji ništa gore što neko ko se tek suočava sa situacijom može da pročita. Nemojte, molim vas, nikad, nikome.
bosankaa ★ Prva Oklagija Foruma ★
Godina : 42 Datum upisa : 17.02.2010
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Pet Dec 04, 2020 8:36 pm
Ima tih žena koje umeju i da čitaju i da se šminkaju. Znaju da umese, ali i da se udese. Ne beže od problema, ali ih nikada nikom ne stvaraju. Ima tih dama koje izgledaju lepo ne da bi se nekom dopale; one se dopadaju sebi, uživaju u lepoti i grade svoj stil. Prepoznatljiv. Daleko od trendovskog fenseraja i nametnutih normi u pogledu bilo čega. Takvu ženu je teško nazvati svojom, jer pored nje ti se ceo svet učini nekako blizak i drag, nekako - njen. Ona nije tu tebe radi, čak i ako ti je izjavila ljubav. Ona je ljubav sama, ona ne traži dokaze, performanse, milostinju, zakletve niti obećanja. Ona postoji, svesna da je sama, da je svako od nas uvek sam, ali će most između sebe i drugih neumorno graditi sve dok diše. Lepotom, dobrotom, znanjem, blagošću. Žena, kad to jeste, ona je sve ono što je i majka Zemlja, majka Priroda. Veličanstvena u svojoj jednostavnosti. Svugde i sve možeš sa njom. Izgubljen si bez nje. Kad prepoznaš takvu ženu, osetićeš da si Muškarac. I znaćeš da je bilo vredno truda sve što si činio, sve što činiš ili ćeš tek učiniti za nju - Ženu.
Brankica Damjanović
Mašta nas održava...Mašta nas i lomi...
Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sub Feb 20, 2021 10:23 am
Zašto plačemo mi koji sada plačemo za Balaševićem Nina Gavrilović
Sedim u potpunoj tišini u stanu u kojem je pao mrak ali deluje nepristojno ustati i upaliti svetlo. Umro je Đorđe Balašević. Deluje nemoguće, okrutno, nepošteno. Kao da je neko pocepao deo tkanja naše stvarnosti, čist list papira na kojem je nekako, kroz sve fleke prošlosti i krvave stranice Balašević uspevao da ispiše stihove ljubavi, mira i normalnosti.
Nisam plakala za poznatima kada su odlazili ali Balašević nije tek tamo neko ime sa naslovne strane. Nismo mi njega slušali - on je umeo da oslušne nas. Kada je korona odnela Balaševića odnela je stub ove večito poljuljane balkanse udžerice. Stub koji je bio duh Novog Sada ali i prva ljubav u Beogradu. Koji je bio šarm varošice i oštri mangupski mig velikog grada. Bio je pesma o Kemalovom Koševu i ravnicama Vase Ladačkog. Bio je zvižduk na peronu normalnosti svima nama u vozu koji samo što nekuda nije krenuo, večito kreće - a ne znamo kuda odlazi.
Uz Balaševića sam kao klinka slušala "Jednom su sadili lipu" i osećala se kao da mogu da naslutim mudrost koju tek treba da steknem. Pevala sam Devojku sa čardaš nogama kao da imam pojma šta znači prsluk protkan tajnama i brojala mladeže na leđima njegove Provincijalke kao da imam pojma zašto neko može da ne voli januar.
Sedim i pokušavam da napišem tekst o Balaševiću. Nedostojno je i glupo prebirati u glavi sve njegove stihove jer nema čoveka pevača i pesnika čije pesme ne moraju da se pevaju naglas, ali se šapuću godinama u sebi.
Balašević je uspeo da ne peva o brzim kolima i golim stomacima a da ga sluša i razume i moja baka i moja majka i ja i jednog dana neki novi klinci. Jer ljudske istine koje je mogao da ogoli stoje blago razbarušene, nalakćene na šank, posmatraju goste životne kafane. I recituju im.
Sećam se poslednjeg njegovog koncerta koji sam slušala ispod mokrog ćebeta na Kalemegdanu. Pljuštalo je. Nije bilo reflektora, bubne opne mi nije probijao hiljadu i jedan zvučnik, plesačice se nisu skidale po bini. Samo reči i kiša. Voda je sipala po nama, ali ljudi su ostali. Pevali. Slušali. Razumeli.
Slušati i voleti Balaševića meni je oduvek bilo nešto lično, nešto kao lozinka za ljude - voli Balaševića, mislim se, znači to je ta neka moja sorta. To mu dođe kao neka čudna, pomalo luckasta a lepa osobina. Nema mnogo pevača koji te definišu i kada ćutiš.
I kako uopšte definisati Đoleta? Bio je pevač, ali bio je i hroničar naših sitnih sati, šmeker, čovek u neljudskom, šeretski otpor šundu, prkosni bedž na reverima i nostalgija za nekim boljim, lepšim, nevinijim vremenom čak i nama, klincima koji ga nismo ni doživeli. Bre, Đole. Podvalio si i lošim đacima da slušaju poeziju.
Umro je Đorđe Balašević. Zvuči mi i dalje nemoguće i strašno. Ali kako ono beše, dragi večni dečače:
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Ned Feb 21, 2021 11:36 am
Ovo sam našao na prijateljevoj FB stranici. Džasti i Astra bi malo bolje objasnili Irfanov životni put i kako se skupljala lova za bajs da bi Irfo imao prevoz na posao.
Hikmeta Mehić je sa Irfanom Mehicem Svi smo ga voljeli. Moj brat bio treći razred medrese, ali nestaško je ,,morao'' otići na koncert svog najdražeg i najbliskijeg ,,prijatelja'' Đoleta. Medresa to nije dozvoljavala. I ne lezi vraže, u nekim poznatijim novinama iziđu slike s koncerta i na jednoj od slika jasno vidljiv moj brat. Neko iz njegove škole prepozna druga iz škole na slici u novinama i prijavi ga direktoru. Brat mi bude istjeran iz medrese u trećem razredu. To meni javi jedan od njegovih profesora i ja hitno dođem iz Slovenije da to povoljno riješimo sa direktorom škole. Na jedvite jade direktor pristane da moj brat razred polaže vanredno, a kasnije četvrti razred redovno. Pitam se gdje li je sad taj momčić koji je bio izdajica u Medresi prije dvadeset i kusur godina? Možda je već negdje i muftija. Nejse, Đole, bio si najbolji muž, otac, kantautor, ljubitelj Bosne i svih normalnih ljudi. Neka ti se Bog smiluje.
"...jedva sam čekao da omatori, da je više niko ne gleda, al' ne da se veštica... " Đ.B. [You must be registered and logged in to see this image.]
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Feb 24, 2021 12:09 pm
Dejan Ilić, tekst za Peščanik.net, 20.2.2021.
Ovo nije tekst o Đorđu Balaševiću. Ni o njegovoj smrti. O njemu pišu i pisaće oni koji su ga poznavali bolje i njegove pesme slušali i voleli više od mene. Ovo je tekst o Jugoslaviji i njenoj smrti. U tekstu se pita: koliko puta može umreti jedna zemlja, to jest, konkretno, Jugoslavija? Sinoć su poruke zajedništva u žalosti vitlale Jugoslavijom. Opraštajući se od Balaševića, još jednom su se mnogi od nas oprostili od Jugoslavije.
Preko raznih mreža, čitaocu je sinoć, verujem, kao meni stizalo: nisam bio posvećeni ljubitelj njegove muzike, ali večeras osećam da su tuga i gubitak preveliki. Možda je čitalac, kao ja, sinoć na HRT-u ponovo odgledao snimak koncerta Đorđa Balaševića iz 2001, u Puli. I bile su mu oči pune suza dok je u prvim redovima ispred bine gledao decu rođenu posle Jugoslavije kako u glas pevaju pesme iz vremena koga se po prirodi stvari ne mogu sećati, i tako ipak žive, možda i nehotice, Jugoslaviju.
Video je čitalac, ako je gledao, i sredovečne ljude na obodu pulske arene: sede na tribinama kao u vremeplovu. Prisećaju se… Zaista, čega se oni to sećaju?
Sećanje na Jugoslaviju je kao španska serija – sapunica „pijanstva i kiča“. Jake strasti, neuverljivi zapleti i još gori raspleti. Koloplet ljubavi i mržnje sa pevanjem i pucanjem. Kao u Balaševićevim pesmama – na ivici kiča i preko te ivice. Zato se tako lako identifikujemo sa njima. To jesu pesme naših života baš zato što su kič. Naši životi su – kič. Da se odmah razumemo, ne mislim da u tome ima bilo šta loše, po Balaševića. Da su nam (jugoslovenski, a postjugoslovenski pogotovo) životi bili smisleniji, Balašević bi, verujem, pisao drugačije pesme.
Tako to ispadne kada bedni i preko svake mere zli junaci, bez kojih su sapunice nezamislive, nahrupe u stvarni svet i počnu da ga oblikuju prema svojoj meri. Ako ih ne oteramo na vreme, počnemo da živimo njihove fikcije. A tu nema mesta za nijanse i pažljivo rasuđivanje. Samo jake emocije i brzi – reklo bi se – površni zaključci. Ali, utisak o površnosti je pogrešan. Jer se u tom jednostavnom, plošnom, crno-belom svetu uvek zaključuje i bira između dobra i zla. Koliko god da je plošan, dubina (moralnog) pada u tom svetu je zagarantovana.
Balašević se pak pokazao kao nepogrešivi sudija, na strani dobra. To njegovom kiču daje jednu višu – moralnu vrednost. Kada se lako identifikujemo sa njegovim pesmama i predajemo dertu u njima, pored mnogih drugih stvari, mi zapravo želimo i da sebe vidimo boljima nego što inače jesmo. Na isti način sećamo se i Jugoslavije. To je, posle svih promašenih odluka i njihovih ružnih ishoda, sećanje na neke izmišljene bolje nas. Tu se, u tom izmišljenom boljem svetu, sreću gledaoci sa tribina na obodu arene i deca iz prvih redova, kada zajedno pevaju u glas Balaševića, to jest Jugoslaviju.
Zato su širom Jugoslavije tekle suze i kada su umrli Oliver Dragojević ili nedavno Mira Furlan, ali i kada je poginuo Toše Proeski, kome faktička Jugoslavija, baš kao i njegovoj publici, teško da je mogla išta da znači.
Jugoslavija se budi svaki put kad nam je teško, kada pomislimo da smo sami u nevolji i kada nam susedi pruže ruku i kažu – niste sami. Jeste, čisti kič. Ali, moralno superiorni kič. Gledali smo to, recimo, 2014, kada su na trgu u Skoplju Makedonci donosili i ostavljali pomoć za nastradale u poplavama u Srbiji. Gledali smo to i nedavno, kada su poruke utehe s ove strane Dunava krenule ka Zagrebu postradalom u zemljotresu. Te svojevrsne kanale solidarnosti kopali su i održavali, zajedno sa drugima, a svako na svoj način – i Proeski, Dragojević, Furlan, Balašević.
U jugoslovenskoj sapunici, spram opakih negativaca, oni su naši pozitivni superjunaci. Na razornu realnu moć politike, odgovarala je pozitivna simbolična moć popularne kulture. Ishod tog neravnopravnog sukoba morao je biti tragičan: s jedne strane gola sila, s druge strane… Zaista, šta je s druge strane? Nešto pesama, priča, filmova. Ali, takva kakva je, nematerijalna i fluidna, ponekad oskudna u nekim svojim sadržajima, popularna kultura je ipak neuništiva. Sapunice teže da svoje jednostavne obrasce razvijaju u nedogled. Tako i Jugoslavija. Sa njom i Balašević.
Koliko puta može umreti Jugoslavija? Bezbroj. Jugoslavija je večna. Kao pesma Balaševića.
Gost Gost
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli ) Sre Feb 24, 2021 12:44 pm
Damir Nikšić
NEZAVIS(T)NI GRAĐANI
Aristotel je u Retorici napravio jasnu razliku između zavisti i ogorčenosti. Ogorčena osoba osjeća gnjev zbog prosperiteta onih koji ga ne zaslužuju, dok zavidna osoba osjeća to isto bez obzira čiji je prosperitet u pitanju; indignacija, gnjev i ogorčenje se osjeća kada svjedočimo blagostanju zločinaca, kriminalaca, zlih ljudi, a zavist osjećaju oni kojima smeta sreća i uspjeh dobrih i vrijednih ljudi, da parafraziram Aristotela. Ovdašnje društvo je podijeljeno na ogorčene i zavidne. Ogorčeni su ili indignirani, tj. gnjevni, ili su pak rezignirani, tj. potonuli u apatiju. Ogorčenost je uglavnom usmjerena prema ratnim i poratnim profiterima, prema skorojevićkim tajkunima, ortacima korumpiranih političara, stranačkih vlastodržaca koji populizmom manipulišu zavist širokih narodnih masa (koje su vlastoručno opljačkali i osiromašili) huškajući ih protiv indigniranih i rezigniranih intelektualaca, slobodnih građana, nezavisnih poduzetnika srednjeg građanskog sloja, protiv ono malo njihove imovine, ljudskog i građanskog dostojanstva koje su uspjeli sačuvati od sveopšte barbarske orgije sistemskog kriminala. Zavist nižih slojeva je takođe dvojaka. Manji dio njihove zavisti usmjeren je prema imanju političke i ekonomske elite koje je praktično nedostižno jer je jaz između bogate nekolicine i siromašnih masa sada već nepremostiv, do te mjere da takva zavist više nije ni “realna”. Zato je veći dio “realne” zavisti usmjeren prema jednako osiromašenoj i opljačkanoj sitnoj buraniji srednjeg građanskog sloja (taština malih razlika). Naročito je fokusirana na znanje i obrazovanje srednjeg staleža koje je mnogo lakše i manje opasno negirati, ridikulizirati i relativizirati, najuriti iz grada, iz javnog prostora i javnih institucija i preduzeća. Srednji građanski stalež je takođe u manjini kao i elita, ali je za razliku od elite nemoćan i na dohvat ruke “običnom narodu” odavno služeći kao vreća za napucavanje nezadovoljnim i osiromašenim narodnim masama. Teško da neko iz nižih slojeva društva može dobaciti toliko da preuzme poziciju i imovinu nekog od političke i ekonomske elite, ali je zato imovina građanskog sloja mnogo pristupačnija. Naročito njihova “umovina”: intelektualna svojina, društveni i simbolični kapital, status i pozicija u društvu koju su sitni profiteri “zapikali” i koju preuzimaju jednom kada prognaju “gradsku raju”, tj. građanski sloj iz grada. Profiteri i skorojevići to znaju. I sami su takvi. Stoga, nakon što su osvojili i okupirali visoke pozicije u društvu, ne ostaje im drugo do da se aktivno svete građanskoj klasi za sve svoje komplekse eksploatišući i kanališući zavist širokih masa, ohrabrujući u njihovim redovima sve one sitne profitere i sitne duše na sitni kriminal i sitne obračune sa sitnom buržoazijom. Ta njihova osveta je, kao što vidimo, permanentna. Ona nikada ne prestaje. Mnogo je intenzivnija danas nego ikada prije. Ona će nastaviti da odjekuje u ideologiji i udžbenicima “pobjedničkih stranaka” dugo nakon što i posljednji predstavnik građanskog “soja” i sloja indignirano ili rezignirano napusti grad i zemlju. Krupni profiteri i skorojevići totalitarne kleptokratske vlasti ne žive svakodnevnost na ulici, “među narodom”, kao što je to slučaj sa srednjom građanskom klasom koja je na to prinuđena. Oni su odvojeni, u svojim vilama i džipovima. Oni nemaju dodira sa surovom i grubom realnošću ovih predjela možda i zato što njihove limuzine imaju odlične amortizere, ali odlično razumiju i koriste zavist, gnjev i mržnju koju niži slojevi, naročito ruralni koji su u međuvremenu kolonizirali gradove između ostalog i zbog migracije selo-grad, osjećaju prema preostalom i nepoželjnom građanskom “soju” i sloju. Razumiju tu zavist zato što i sami osjećaju eho istog gnjeva i mržnje. Mnogi od njih i sami još uvijek imaju kompleks manje vrijednosti koji vuku najčešće iz mladosti, iz školskih ili brucoških dana u gradu, a koje danas liječe kompleksom više vrijednosti vladajuće političke i ekonomske elite. Iste negativne emocije je ideološki koristio i prošli režim, gotovo na isti način. Srednji građanski sloj ne samo da je bio zvanični “klasni neprijatelj”, već i “narodni neprijatelj” koji se, skupa sa svojom kulturom i umjetnošću, svojim životnim stilom i sistemom vrijednosti smatrao izvorom dekadencije, opačine i razvrata daleko više i od samog tzv. “lumpenproletariata”. Građanski sloj, iliti buržoazija, bila je uvijek “pri ruci”, dežurni krivac kojem se svetilo za sve; hulja za kojim se odmah davalo u potjere i na kojem se režim, zajedno sa svojim samopravičnim i “napaćenim” narodnim masama posve slobodno i nekažnjeno iživljavao. Štaviše, bilo je poželjno u horu oštriti zube na slobodoumnim, slobodnomislećim pojedincima, disidentima, kako onda, tako i danas. Sav kolektivni jad “napaćenog naroda” režim je stavljao na savijest građanskom “soju” i sloju koji se “usudio” ostati i preostati u “narodnoj državi”. I danas je narod uglavnom “napaćeni narod” mada nije do kraja jasno od koga i od čega. Za pretpostaviti je da “narod zna”. “Narod zna” odgovore na sve, pa možda i na pitanja kao što su: Da li se ta napaćenost odnosi na četiri godine rata ili na dvije i po decenije nakon njega? Ko danas pati toliki narod, zašto i kako? Da li je ta patnja akumulirana, nagomilana, hronična, ili je trenutna, akutna? Da li je sistemska ili stihijska? Itd. Ti “patitelji naroda” i ti “narodni paćenici” često upriličavaju narodna veselja, da se narod malo opusti, da se proveseli, jer i narod voli provod. U tom slučaju veselje je poželjno. Naročito u predizbornim kampanjama, ili kada treba proslaviti izbornu pobjedu narodnjačkih i nacionalnih stranaka. Ostatak godine je posvećen komemoracijama koje služe da se svima koji pomisle kritikovati “narodnu vlast” začepe usta i blokira svaka slobodna i nezavisna misao. To se čini naglašeno ozbiljnim, čak posve religioznim odnosom prema ratnoj prošlosti koji je prerastao u veoma morbidnu političku dogmu i eksploataciju civilnih žrtava. Narodna patnja je institucionalizirana i formatirana. Ona je zvanična ideologija koju “za narod”, “u ime naroda” i narodnim novcem produciraju narodnjačke stranke koje su trideset godina na vlasti. Svako ko ne pristaje na hegemoniju, ko iole dovodi u pitanje zvanične režimske narative biva suočen sa linč ruljom, proglašen “izdajicama svog naroda”, “svojih gradova”, “dezerterima”, upravo onako kako to čine militantni totalitarni režimi u militantnim i totalnim društvima. Jednako kao i u prošlom sistemu, nema mjesta za manjinsko mišljenje, za dodatno, drugo i drugačije mišljenje, za neslaganje. Narodno veselje, jednako kao i narodno tugovanje i jadanje, je “prirodno”, ali je zato građanski koncept, kako veselja i provoda - tako i komemoracije, kulture sjećanja, odnosa prema negativnoj historiji, posve “neprirodan”, nepoželjan, perverzan, pa čak i uvredljiv kako za “narod”, tako i za civilne žrtve u čije ime govori režim. Radi se o kulturalnom ratu koji skorojevićke ratnoprofiterske elite režima vode protiv preostalog srednjeg građanskog sloja u saradnji sa mitskim “širokim narodnim masama” jednako kao što su to činili u drugačijem aranžmanu i nakon Drugog svjetskog rata. Radi se o kulturnoj hegemoniji barbarskog sela, o diktaturi većine, o totalitarnom režimu, o jednom novom hijerarhijskom, konzervativnom, ali i nacionalno homogeniziranom društvu koje transcednira klasne razlike, koje sebe, zahvaljujući vitalnom (etno)nacionalnom interesu doživljava skoro pa “besklasnim društvom” u (etno)nacional-socijalističkoj državi. Sve je to na mnogo načina slično prošlom totalnom društvu, tj. režimu, naročito kada je u pitanju odnos prema srednjem građanskom sloju i građanskom društvu. Zanimljivo je da i prošli i današnji režim ideološki i sistemski insistiraju na kolektivnom jadu, do te mjere da je “sramota biti sretan! Previše je jada!”, kako to Niče objašnjava u Genealogiji morala. Uz sve ono što svi znamo i što je posve očito, a to je da je jad na kojem etnonacionalni lideri insistiraju danas najvećim dijelom direktni rezultat njihovog ratnog i poratnog profiterstva, organizovanog kriminala u pretvorbi i privatizaciji koji predstavlja epohalnu pljačku cjelokupnog stanovništva i državne privrede, a koji više od dvije decenije uspijevaju zasjeniti i zataškati ratnim godinama interpretirajući današnje siromaštvo isključivo kao rezultat agresije od prije četvrt stoljeća, kanališući sav gnjev koji je rastao i koji se nagomilao nepravdom u posljeratnom periodu isključivo u tom pravcu: protiv drugih naroda i njihovih današnjih lidera - ovi ratni profiteri se predstavljaju i kao “narodni superheroji” koji su branili i odbranili državnu i privatnu imovinu “svojih naroda” od drugih (naroda), pa je stoga, po tim istim ratnim zaslugama i po toj istoj logici - imaju pravo zadržati za sebe. Na opravdano ogorčenje slobodoumnih, politički i ekonomski “nezavidnih” građana koji su svjedočili njihovom usponu i proporcionalnoj propasti društva i države, ovi lukavi krimogeni manipulatori masa i profesionalni prevaranti odgovaraju raspirivanjem emocija, ostrašćenosti, podsticanjem sitničave zavisti i huškanjem širokih, opljačkanih i osiromašenih narodnih masa na građanske predstavnike zdravog razuma, relativizirajući i prikrivajući tako svoj ratni i posljeratni zločin koji su počinili protiv sopstvenih naroda, a to je ratno i posljeratno profiterstvo.
Sponsored content
Naslov: Re: I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )
I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )