| | David Albahari | |
| | Autor | Poruka |
---|
Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: David Albahari Čet Jun 18, 2009 1:31 pm | |
| Biografija
David Albahari, pisac i prevodilac, rođen je 1948. godine. Prvu knjigu, zbirku priča Porodično vreme, objavio je 1973. godine. Do sada je objavio deset knjiga priča i dvanaest romana, kao i tri knjige eseja.
Za knjigu priča Opis smrti (1982) dobio je Andrićevu nagradu. Knjiga priča Pelerina (1993) nagrađena je nagradama Stanislav Vinaver i Branko Ćopić.
Roman Mamac dobio je Ninovu nagradu za najbolji roman u 1996. godini, kao i nagradu Narodne biblioteke Srbije, Balkaniku i Most-Berlin.
Roman Pijavice nagrađen je Nagradom grada Beograda (2006).
Preveo je veliki broj knjiga, priča, pesama i eseja mnogih američkih, britanskih, australijskih i kanadskih pisaca, uključujući Sola Beloua, Vladimira Nabokova, Margaret Etvud, Isaka Baševisa Singera i Tomasa Pinčona. Preveo je i dramske tekstove Sema Šeparda, Keril Čerčil i Džejsona Šermana.
U periodu između 1973. i 1994. godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i izdavačkih kuća – Vidici, Književna reč, Pismo, Kulture Istoka, Politika, Mezuza, edicija Prva knjiga Matice srpske.
Knjige su mu prevedene na šesnaest jezika.
Od jeseni 1994. godine živi u Kalgariju, u Kanadi. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Čet Jun 18, 2009 1:31 pm | |
| Bibliografija
Bibliografija na srpskom jeziku
BRAT. Stubovi kulture, Beograd, 2008. (Roman)
SVAKE NOĆI U DRUGOM GRADU. Srpska književna zadruga, Beograd, 2008. (Priče.)
DIJASPORA I DRUGE STVARI. Akademska knjiga, Novi Sad, 2008. (Eseji)
EMA I JEŽ KOJI NESTAJE. Zepter, Beograd, 2008. (Knjiga za decu)
LUDVIG. Stubovi kulture, Beograd, 2007. (Roman)
SENKE. Stubovi kulture, Beograd, 2006. (Priče)
MARKE. Zepter, Beograd, 2006. (Roman za mlade)
PIJAVICE. Stubovi kulture, Beograd, 2005. (Roman)
TERET. Forum pisaca, Beograd, 2004. (Eseji)
DRUGI JEZIK. Stubovi kulture, Beograd, 2003. (Priče)
SVETSKI PUTNIK. Stubovi kulture, Beograd, 2001. (Roman)
NAJLEPŠE PRIČE. Prosveta, Beograd, 2001. (Priče)
NEOBIČNE PRIČE. Stubovi kulture, Beograd, 1999. (Priče)
GEC I MAJER. Stubovi kulture, Beograd, 1998. (Roman)
PREPISIVANJE SVETA. KOV, Vršac, 1997. (Eseji)
MRAK. Narodna knjiga, Beograd, 1997. (Roman)
MAMAC. Stubovi kulture, Beograd, 1996. (Roman) Narodna knjiga, Beograd, 1997.
SNEŽNI ČOVEK. Stubovi kulture, Beograd, 1995. (Roman) Narodna knjiga, Beograd, 1997. Rad, Beograd, 2000.
IZABRANE PRIČE. Stubovi kulture, Beograd, 1994.
KRATKA KNJIGA. Stubovi kulture, Beograd, 1993. (Roman) Narodna knjiga, Beograd, 1997.
PELERINA. KOS, Beograd, 1993. (Pri#269;e) Narodna knjiga, Beograd, 1997.
CINK. Filip Višnjić, Beograd, 1988. (Roman) Dereta, Beograd, 1995. Narodna knjiga, Beograd, 1997. Stubovi kulture, Beograd, 2004.
JEDNOSTAVNOST. Rad, Beograd, 1988. (Priče) Narodna knjiga, Beograd, 1997.
FRAS U ŠUPI. Rad, Beograd, 1984. (Priče) Narodna knjiga, Beograd, 1997.
OPIS SMRTI. Rad, Beograd, 1982. (Priče) Narodna knjiga, Beograd, 1997. SKZ, Beograd, 2004.
SUDIJA DIMITRIJEVIĆ. Matica srpska, Novi Sad, 1978. (Roman) Narodna knjiga, Beograd, 1997.
OBIČNE PRIČE. ICS, Beograd, 1978. (Priče)
PORODIČNO VREME. Matica srpska, Novi Sad, 1973. (Priče) Narodna knjiga, Beograd, 1997. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Čet Jun 18, 2009 1:32 pm | |
| Leptiri
Od najranijeg vremena dovodjeni su u vezu sa ljudskom dushom:
U Egiptu, dusha u smrti napushta telo kao leptir svoju chauru.
U Burmi, leptir dushe, win-laik-pya, iskrada se tokom noci, kada njegov vlasnik zaspi, i upoznaje se sa leptirima drugih dusha. Dechaci se na prstima priblizhavaju usnulim devojkama. Bude ih dugo i pazhljivo. Prebrzo budjenje istovetno je smrti. U Devonshiru, oni su prerano umrla deca, nekrshtena, koja nikada nece dosegnuti sedefne brave na Uzvishenim Vratima.
Videti tri zajedno znachi nesrecu.
Susresti se sa usamljenim leptirom po mraku znak je sigurne i skore smrti. Ne vredi se zavaravati.
U mojoj sobi, ispod tavanice, podrhtavaju u nemim i bestelesnim grozdovima.
Nikada ne odmaraju krila.
* * *
Prozori
Pokushao je da pobegne, tako je otkrio da se nalazi u zatvorenom prostoru.
Klizio je niz zidove, i ponovo se, uporno, hvatao najmanje izbochine.
Shcucurio se u najdaljem uglu i gledao kako se priblizhava.
Pokushao je da razgovara, mucao je proste rechenice na slabo poznatim jezicima.
Nije odgovaralo.
Pokushao je da saopshti gestom, pokretom, visoko je podizao ruke, zatim padao na kolena, chelom doticao pod.
Nije razumelo.
Pokushao je da prodre krikom do svesti, jecajima koji su imali neiskvareno prvobitno znachenje.
Bez uspeha.
Mozhda tishina? Mozhda govor tishine? Mozhda ce zanemelost govoriti jasnije od nesavrshenih rechi?
Nisu.
Predao se.
Pomislio je samo, u poslednjem trenutku: "Da bar postoje prozori, nizovi prozora, mnogobrojna okna kroz koja bi mogao, eto tako, tek da pogleda, da baci jedan pogled, ono konachno odricanje, na materijalnu piramidu koja se pohotno podizhe prema eteru," i "da je sada, najzad i konachno, prezre, da posegne za njom i da je se odrekne... O, ta slatka, poslednja i sveopshta lazh!.. Ali bio je u zatvorenom prostoru.
Nalazio se u praznini.
* * *
Horizont
Prvo vidite samo horizont. Liniju. Ali ne znate shta ona razdvaja. Nebo od neba mozhda? Hm.
Pruzha li vam to neku utehu? Nadu?
Ubrzo vas ni to vishe ne zanima.
Gledate radije golubicu kako, u odredjenom trenutku svemira, odlece da se vishe nikada ne vrati.
Ili otkrivate sebe, sklupchanog, u utrobi atoma.
Presipate, iz ruke u ruku, belu pregrsht morskog peska."
("Obichne priche")
* * *
Rechi su uvek sporije od istine.
Ponekad je dobro otvoriti srce nepoznatim ljudima.
Da sam mu prethodne vecheri otvorio srce, sada ne bih mogao da ga pogledam u ochi.
"Doshli ste ovamo da pishete", rekao je," i sve cemo uchiniti da Vas nishta u tome ne omete, ponajmanje uspomene".
Nisam mogao da se setim nijedne uspomene.
"Ako drzhava ludi, da li i ljudi moraju da polude?"
"Zar mislite da se taj proces odigrava u suprotnom smeru: da prvo polude ljudi, pa tek onda drzhava?"
Uvek ga je, naime, iznova chudilo kako se u tim neuspeshnim zemljama uspevala da stvori uspeshna kultura, makar ona bila samo zbir izuzetnih pojedinaca, onih koji su se izmicali neumitnoj sudbini...
Neke stvari treba tako chitati: rano ujutru, potom popodne, pa uveche, pa u gluvo doba nocci. Svaki put te rechi, iako na izgled iste, kazuju sasvim druge stvari. Ono shto je ujutru zabrana, uveche mozhe da bude poziv; oshtrine u podne obichno otupljuju negde oko ponocci; po naglom budenju, rechi su samo ljuspe i zvone kao prazne kutije od sardina.
I najmanja sigurnost, pomislio sam, vishe vredi od nesigurnosti.
Ponekad verujem da ova zemlja uopshte ne postoji, da smo je svi zajedno izmislili, i da ce jednom morati da dodje trenutak kada cemo uvideti da zhivimo u praznini.
Ranije sam mislio da je "daljina" samo druga rech za putovanje, posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljashnji prostor nema nikakve veze s tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao shto neki ljudi ne veruju u Boga; nishta me nije moglo ubediti. Potom sam "daljinu" pocheo da zamishljam kao "bekstvo", a poshto sam o "bekstvu" uvek mislio kao u "utochishtu", "daljina" se pretvorila u neku vrstu "utochishta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rechju "gost", ali ne u smislu "radost u kucci", nego u smislu "tudjinac" ili, jos bolje, "chovek pod nepoznatim krovom".
Prevalio sam toliki put, pomislio sam, da bih svoj zhivot sveo na ono od chega sam hteo da pobegnem.
Neka imena, naravno, ne znache nishta; neka seccanja su samo nachin da se bolje zaboravi.
Nikada niko nije uspeo da pobegne, jer bezhi se samo od sebe, ni od koga drugog.
Ako zemlja u kojoj zhivim, nije vishe moja, a kucca u kojoj stanujem pripada nekom drugom, chiji sam onda ja, kome pripada moje telo?
... stari svet je mrtav za sve njih, Evropa jos samo nama neshto znachi. Ovo je novi svet, ovde niko nema razumevanje za oklevanje. U Evropi, vazduh se dishe, a ovde se vazduh jede. U Evropi zhivi se jedan zhivot, a ovde se svako menja i svako, za vreme jednog zhivota prozhivi najmanje chetiri. Kada se Evropa raspada, ljudi hodaju kao muve bez glave, a ovde, ako se neshto ikada raspadne, samo promene masku. U Evropi, samocca je oblik izgnanstva, a ovde je nachin zhivota. Niko odavde ne izlazi zhiv. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Čet Jun 18, 2009 1:34 pm | |
| Imao sam cetrnaest prvih ljubavi.
Imao sam cetrnaest prvih ljubavi. Moja prva prva ljubav bila je jedna uciteljica. Sada je vec baka. Moja druga prva ljubav danas je jedna veoma debela gospodja, koja me se sigurno i ne seca. Moja treca prva ljubav nije me primecivala. Moja cetvrta prva ljubav bila je jedna od prvih zena u zivotu koje nisam imao. O petoj, sestoj, sedmoj, osmoj, devetoj i desetoj prvoj ljubavi ne vredi ni govoriti! Bile su tako slicne ostalima da mi se vec mesaju u glavi. No, najcesci oblik prve ljubavi za svakoga je ljubav prema samom sebi. Covek zaljubljen u samog sebe ima najvise izgleda da bude srecan … Ipak, nisam bio sasvim iskren : jedna od mojih prvih poslednjih ljubavi svakako je knjizevnost. To je vrlo zgodna partnerka i ostaje uz vas i onda kad vas svi napuste. Zahvaljujuci toj srecnoj vezi vi i citate ove redove o prvoj ljubavi.
David Albahari ‘’Mrak'’.
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Ned Avg 23, 2009 10:26 pm | |
| [You must be registered and logged in to see this image.] Znam mnogo reči, ali malo je onih koje koristim. Ako me nešto pitaju, odgovorim; ako ne pitaju, ćutim. Koliko reči je potrebno da bi se odgovorilo na bilo koje pitanje? Dve, tri, najviše pet: ''da'', ''ne'', ''možda'', ''ne znam''. Sve ostale su nepotrebne, pogotovo kada čovek ništa ne pita.
David Albahari | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Uto Sep 15, 2009 10:57 pm | |
| Osrtva: senke, snovi i java Uloga ostrva u našim životima možda je najbolje definisana pitanjem na koje često nailazimo u medijima: koju biste knjigu ili ploču ili bilo šta poneli na pusto ostrvo? Pretpostavljam da to pitanje podrazumeva da bismo – osim toga što treba da ponesemo – tamo bili snabdeveni svim ostalim stvarima, odnosno, da bismo na pustom ostrvu imali potpuni komfor. Dakle, imali bismo televizor i ostale uređaje, i samo bi nam nedostajali filmovi ili muzika koji bi naš boravak činili stvarno srećnim. Drugim rečima, takva pitanja podrazumevaju da smo na tom imaginarnom pustom ostrvu srećni, jer da smo nesrećni, da smo na nekom pustom ostrvu zbog brodoloma, čemu muzika, čemu filmovi, kad ionako ne bismo imali na čemu da ih gledamo i slušamo. U tom slučaju bolje bi nam došlo malo hleba i sira, o vodi i da ne govorim. Istina je, međutim, da su takva „ostrvska pitanja“ zanimljiva, jer nas stavljaju u situaciju da testiramo svoj ukus i, možda, nešto naučimo o sebi. Na primer, već sama pomisao na pitanje o tome koje bih tri knjige poneo na pusto ostrvo baca me u očajanje. Odabrati samo tri knjige pre mi zvuči kao neka vrsta kazne, jer šta ako taj boravak potraje i tokom narednih godina budem primoran da ih pročitam još bezbroj puta? Koliko puta možete da čitate jednu istu priču? I stvarno, čitao ih ili ne čitao, koje bi tri knjige to bile? Jedna od njih besumnje bi bila Biblija; druga bi bila Muzilov roman Čovek bez svojstava, koji bih tada valjda uspeo da pročitam do kraja; treća bi bila slikovnica Dobro drvo, beskrajno jednostavna i beskrajno lepa knjiga, jedna od onih koje se doista mogu čitati bezbroj puta, s tim što svaki put deluju kao pouzdani čistači duše. Sa pločama je druga priča, odnosno, čini se da je lakše napraviti izbor, mada ubrzo zatičem sebe kako zagovaram da bi, u slučaju ploča, izbor trebalo povećati bar na pet ploča. Idealno bi bilo deset, kažem, po jedna-dve iz mojih omiljenih muzičkih oblasti – malo regea, malo bluza, malo roka iz šezdesetih, malo psihodelije, nešto klasično i nešto etničko, nešto avangardno. Na kraju, ili na početku, našlo bi se neko izvođenje kompozicija Erika Satija, a bili bi tu i Prins Far Aj, grupe Graundejšn i Stili Den, Bob Dilan, Van Morison i Bob Marli, i onda bih zastao, jer ne bih mogao da se odlučim koga još da ponesem. Doduše, i ti izbori su postali relativni, jer ako na tom ostrvu već postoji struja, televizor i razni plejeri, zašto onda ne bi postojao i kompjuter, a sa njim i pristup internetu? Tada bi pitanje izbora knjiga, muzike i filmova postalo nevažno. Tako je internet uništio još jedno romantično razmišljanje, odnosno, ukazao na to da danas pravo pitanje glasi: Na koja tri vebsajta biste voleli da imate neograničen pristup kada biste se našli na pustom ostrvu? (Pretraživački programi, naravno, ne dolaze u obzir!)
David Albahari[You must be registered and logged in to see this image.] | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Pon Okt 26, 2009 7:35 pm | |
| Ružni snovi
Naša kuća je puna ružnih snova. Moja žena sanja ružne snove, naša deca takođe, čak i naš pas noću skače sa svoje prostirke i žalostivo zavija. Ne znam odakle ti snovi izviru, ne znam šta predskazuju, ali znam da neću moći još dugo da im se odupirem. Uveče, kada se, iscrpljeni od snova iz prethodne noći, svi stropoštamo u krevete, jedino ja odmah ne zaspim, već ležim na leđima, s rukama prekrštenim ispod potiljka, i osluškujem. Kuća se hladi, drveni pod pucketa, voda šušti u cevima, zidni sat odbrojava sekunde, stepenice škripe. To se snovi prikupljaju, siguran sam. Uskoro će se Ivanka, naša ćerka, probuditi naglo, uz krik, uz suze koje će nakvasiti gornji deo moje pidžame dok je privijam uz sebe i pokušavam da utešim. Zoran, naš sin, budi se postepeno: prvo mu iz grla počinje da dopire muklo stenjanje, koje postaje sve duže i sve glasnije, dok se ne probudi uz gromoglasnu viku, uz mlataranje rukama i silovito odupiranje svakom mom nastojanju da mu spustim glavu na jastuk i vratim ruke pod jorgan. Za to vreme moja žena naizgled mirno spava, ušuškana, ali kada se primaknem, vidim kako joj se usne povremeno pomeraju i kako joj, ispod uzdrhtalih kapaka, očne jabučice jure u svim pravcima. Malo kasnije, izgovoriće nešto šapatom, jednu reč ili samo jedno slovo, pa će onda, posle kraće pauze, reći dve-tri reči, potom možda celu rečenicu, pa drugu, treću, sve dok reči ne poteku iz nje kao bujica, sve glasnije i sve nerazumljivije, dok se ne kraju ne pretvore u bolni urlik, uz koji će ona otvoriti oči i s potpunim neprepoznavanjem piljiti u moje lice, tik nad njenim. Kada napokon uvidi da sam to ja, okrenuće se i ponovo će utonuti u san. Ja, međutim, ostajem budan, pokušavajući da shvatim strategiju koju su ružni snovi odabrali za tu noć: nekada su im ta tri buđenja dovoljna; nekada ona samo predstavljaju uvod u niz buđenja koja se sustižu; a nekada se svi troje, i deca i moja žena, bude u isto vreme, uz jauke i stenjanje koji se obrušavaju na mene kao delovi paklene kantate za tri glasa i nemi orkestar. Pred zoru, kada se bledilo novog dana pokaže između proreza zavese, ipak utonem u san. Osetim, prvo, kako mi se donja vilica opušta i počinje da tone prema mojim grudima; potom mi hladan vazduh nagrne u ždrelo, kapci otežaju, disanje postaje glasnije; uspem još da pomislim da ne smem da zaspim, i posle toga više ništa ne znam. Verovatno hrčem.
Ujutru, međutim, nije lako nešto doznati. Sedimo oko stola, mažemo margarin i džem od jagoda na prepečen hleb i pijemo čaj. Svi smo podbuli, svima su oči pomalo zakrvavljene, svi povremeno uzdišemo kao da na leđima nosimo težak teret. Čak i ako pitam šta su te noći sanjali, neću dobiti nikakav precizan odgovor. Pokušao sam već nekoliko puta, ali uvek uzvraćaju nepovezanim rečima i iskrzanim rečenicama, i na kraju odmahnu rukom. Ivanka je, doduše, jednom rekla da je videla lice koje je pretilo da će je pojesti, dok je Zoran, istog tog dana, pomenuo da ga u svakom snu neko juri, ali da nikada ne zna ko je to. Čuje dahtanje iza svojih leđa, rekao je, koje se sve više približava, tako da u jednom trenutku počne da oseća vrelinu daha svog progonitelja, i tada, i to je, rekao je, zapravo najgore od svega, krajičkom oka, onako u trku, ugleda kako se vrhovi nečijih prstiju polako spuštaju na njegovo rame. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Sub Nov 28, 2009 9:39 am | |
| Умеће љубави
Давид Албахари
Ако она треба да дође у шест, онда је све спремно већ у пет. Преостаје ми само да је чекам, као што ми после, када она дође, преостаје само да је спречим да оде. „Спречити“ можда није најбоља реч, али у недостатку једне свака друга реч може да послужи. Зашто правити разлику између нечега што не постоји и нечега другог што такође не постоји? Било како било, спречавање (за мене) означава вештину или умеће да се, чинећи нешто на изглед сасвим различито, учини оно што човек доиста намерава да учини. Стварност се тако показује као привид, док се права стварност одиграва неприметно. Покрет руке, на пример, само је маска за трептај ока или примицање бутине. Кашљање је прави параван. Коса се склања с чела да би стопало лакше дисало. И томе слично. Дакле, она долази, седа, повлачи сукњу преко колена. Када прекрсти ноге, чује се како јој се тару чарапе. Лице јој је румено, очи црне, прсти фино обликовани. Боја лака на њеним ноктима узнемирава, али не обавезује. Њено чело, међутим, сасвим је глатко; не памтим да сам на њему икада видела неку бору. Прво измењамо неколико учтивости. Обичне ствари о времену, послу, дневим догађајима. Пре него што проговори, она мало напући усне. Некад је пустим да прича; некад намерно наставим управо онда када помисли да ћу заћутати; тада јој усне остају напућене све док их не овлажи језиком. Видим само врх језика, али лако могу да замислим остатак. Или онај тренутак када уграбим прилику да је ухватим за ручни зглоб. Морам, пре свега, да одглумим изненађење или узбуђење или неку сличну именицу, затим да је ухватим за руку, да пазим да стисак није прејак и да не траје предуго, да је пустим као да је нисам ни ухватила. А онда посматрам како отисци мојих прстију, како црвенило нестаје. Увек сам се питала куда одлази? Како то да је један час румено, а други бело, равно? Зар отисак нема право на опстанак? Једном ми је рекла да однедаво мисли да јој је живот окончан и да сада живи након живота, у неочекивано добијеном времену. Као мртвац, рекла сам. Она се насмејала. Први пут сам тада чула њен смех. Зар ти личим на мртваца?, питала је. Пожелела сам да јој дотакнем образ и кажем нешто о лепоти брескве. Не, рекла сам, не личиш. Нисам се померила: руке су ми остале скрштене у крилу. Када бих ти све испричала, рекла је, мислила би да сам луда. Затворила сам очи, па сам их поново отворила. Имам осећај, наставила је, да сам прошла кроз врата која су се за мном затворила, то је све. Окренула сам се и помислила: то је, значи, мој живот. Ако заплаче, казала сам у себи, длановима ћу јој обујмити слепоочнице и благо, али у исто време силовито, привући главу на своје груди. Понекад јој придржим капут само зато да бих на трен задржала дланове на њеним раменима. Да ли она уопште зна зашто је позивам? Да ли ја уопште знам зашто она долази? Сваки пут кажем себи: Не плаши се речи. Али када отворим врата и она уђе у предсобље, овлаш ми додирне образ у имитацији пољупца и каже прву ствар која јој падне на памет, осетим како се негде дубоко у себи крећем према тишини. Додуше, моја тишина је као њен живот. Говорим, али осећам да сам прешла ону границу када речи имају значење. Она се сагиње, чеше зглоб, па лист, па опет зглоб, онда искреће главу и гледа ме одоздо. Тај чудни угао дозвољава ми да ухватим пеге на њеном врату, одсјај на златном ланчићу, шналу у коси. Једном смо причале о страсти. Она је само одмахивала главом, одбијајући да поверује. Када сам рекла да је страст мера љубави, рекла је: Шта ти знаш о љубави? Рекла је то повијене главе и истог часа врховима прстију леве руке дотакла врхове прстију десне руке. Направила сам се да нисам чула, иако сам ја њу могла да упитам шта она зна о страсти. Онда сам видела да су моје руке, до тада прекрштене у крилу, поновиле њен покрет: врхови прстију су се сјединили и направили круг. Могла сам да кажем: Страст је подударност, љубав је кретање ка истоветности. Али нисам. Ћутала сам. Она је одвојила прво палчеве, потом остале прсте. Поновила сам њене покрете: прво палчеви, потом остали прсти. Онда је она, али то више није важно. Важно је ово: никада не губи онај ко воли; губи само онај ко је вољен. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Sre Feb 24, 2010 12:34 pm | |
| | | Svojim novim romanom Brat Albahari se još jednom pokazuje kao autor čija poetika nikada ne miruje. Zadržavajući osnovne crte modela pripovedanja kakav je koristio u svom prethodnom romanu, u novom romanu autor istražuje ponore žuđene porodične bliskosti i nepremostive tesnace razdvojenosti deleći priču na dva dela, pripovedajući u dve brzine, sagledavajući svoje junake iz dve perspektive, svrhovito protivstavljajući jednu drugoj i mešajući psihologiju nedostajuće porodične intime sa psihozama usamljeničkog prekopavanja sopstvenih neusklađenosti. Ovu tajnovitu priču Albahari raspliće kontrastirajući blgost i surovu grubost, ljubav i ravnodušni cinizam, vid i privid, polnost i predrasude. |
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Uto Jun 07, 2011 6:21 pm | |
| [You must be registered and logged in to see this image.]
Uloga ostrva u našim životima možda je najbolje definisana pitanjem na koje često nailazimo u medijima: koju biste knjigu ili ploču ili bilo šta poneli na pusto ostrvo? Pretpostavljam da to pitanje podrazumeva da bismo – osim toga što treba da ponesemo – tamo bili snabdeveni svim ostalim stvarima, odnosno, da bismo na pustom ostrvu imali potpuni komfor. Dakle, imali bismo televizor i ostale uređaje, i samo bi nam nedostajali filmovi ili muzika koji bi naš boravak činili stvarno srećnim. Drugim rečima, takva pitanja podrazumevaju da smo na tom imaginarnom pustom ostrvu srećni, jer da smo nesrećni, da smo na nekom pustom ostrvu zbog brodoloma, čemu muzika, čemu filmovi, kad ionako ne bismo imali na čemu da ih gledamo i slušamo. U tom slučaju bolje bi nam došlo malo hleba i sira, o vodi i da ne govorim. Istina je, međutim, da su takva „ostrvska pitanja“ zanimljiva, jer nas stavljaju u situaciju da testiramo svoj ukus i, možda, nešto naučimo o sebi. Na primer, već sama pomisao na pitanje o tome koje bih tri knjige poneo na pusto ostrvo baca me u očajanje. Odabrati [i]samo tri knjige pre mi zvuči kao neka vrsta kazne, jer šta ako taj boravak potraje i tokom narednih godina budem primoran da ih pročitam još bezbroj puta? Koliko puta možete da čitate jednu istu priču? I stvarno, čitao ih ili ne čitao, koje bi tri knjige to bile? Jedna od njih besumnje bi bila Biblija; druga bi bila Muzilov roman Čovek bez svojstava, koji bih tada valjda uspeo da pročitam do kraja; treća bi bila slikovnica Dobro drvo, beskrajno jednostavna i beskrajno lepa knjiga, jedna od onih koje se doista mogu čitati bezbroj puta, s tim što svaki put deluju kao pouzdani čistači duše. Sa pločama je druga priča, odnosno, čini se da je lakše napraviti izbor, mada ubrzo zatičem sebe kako zagovaram da bi, u slučaju ploča, izbor trebalo povećati bar na pet ploča. Idealno bi bilo deset, kažem, po jedna-dve iz mojih omiljenih muzičkih oblasti – malo regea, malo bluza, malo roka iz šezdesetih, malo psihodelije, nešto klasično i nešto etničko, nešto avangardno. Na kraju, ili na početku, našlo bi se neko izvođenje kompozicija Erika Satija, a bili bi tu i Prins Far Aj, grupe Graundejšn i Stili Den, Bob Dilan, Van Morison i Bob Marli, i onda bih zastao, jer ne bih mogao da se odlučim koga još da ponesem. Doduše, i ti izbori su postali relativni, jer ako na tom ostrvu već postoji struja, televizor i razni plejeri, zašto onda ne bi postojao i kompjuter, a sa njim i pristup internetu? Tada bi pitanje izbora knjiga, muzike i filmova postalo nevažno. Tako je internet uništio još jedno romantično razmišljanje, odnosno, ukazao na to da danas pravo pitanje glasi: Na koja tri vebsajta biste voleli da imate neograničen pristup kada biste se našli na pustom ostrvu? (Pretraživački programi, naravno, ne dolaze u obzir!) David Albahari | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Uto Jun 07, 2011 6:21 pm | |
| Zapis o Ludvigu
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipisicing elit, sed do eiusmod tempor incididunt ut labore et dolore magna aliqua.
Ludvig nije roman u kojem treba tražiti jednog pisca, već je to opis stanja duha. Pitanje, dakle, nije «Ko je Ludvig?»; pravo pitanje glasi: «Zašto smo takvi?» Ludvig je bilo ko, Ludvig je svako, i svako od pisaca ima svog Ludviga ili je nečiji Ludvig. U stvari, najbliža istini je tvrdnja da svako od pisaca nosi u sebi svog Ludviga. Da, Ludvig to sam ja! Ludvig je grad Beograd, odnosno, svaki veliki grad, gde god da se nalazi. U središtu svakog velikog grada nalazi se meko testo provincijalnosti, mlečnobela masa koja za tren oka može da se uveća do neslućenih razmera. Tada guta sve pred sobom i sve izjednačava, nema razlike, nema individualnosti, ostaje jedino duh palanke, duh zajedljivosti i poraza.
Znam, naravno, da gornje objašnjenje neće zadovoljiti mnoge čitaoce. Za njih, Ludvig je doista Ludvig tek kada dobije ime i prezime. Sve ostalo, kažu oni, najobičnija je mistifikacija. Ludvig ne bi bio Ludvig, kažu oni, da nije pravi Ludvig. Presreću me na ulici, telefoniraju, šalju elektronske poruke, ponavljaju svoje pitanje kao kakvu mantru ili, još bolje, kao bajalicu koja treba da me hipnotiše i učini da odgovaram mimo svoje volje, bez odbrane.
Moj odgovor ipak ostaje isti. Ludvig je napisan, pre svega, kao odavanje počasti Tomasu Bernhardu, velikom majstoru proze, sarkazma i crnog humora. On je, naravno, kritikovao Beč, i prema njegovoj slici Beča uobličena je moja slika Beograda. Slika je nesumnjivo preuveličana, jer jedino tako se vidi ono što se želi pokazati: preteruje se jer se inače ne bi ništa primetilo. Stoga Beograd prikazan u Ludvigu nije odraz stvarnog Beograda, već onog Beograda koji, sasvim izopačen, postoji u svesti pripovedača, a pripovedač, to se bar zna, nisam ja. To "ja" je neko drugi.
Ali, ako je sve tako, upitaće neko, ako ništa nije onako kako u prvi mah izgleda da jeste, gde je onda stvarni pisac, gde je stvarno delo? Odnosno, ako ništa nije onako kako je prikazano, zašto uopšte tome verovati (ili ne verovati, svejedno)?
Na to pitanje svako mora da odgovori za sebe. Neko veruje da postoji koprena koja skriva svet; drugi veruju da je nema; treći su skloni tvrdnji da je koprena nekada postojala, da je onda delimično uništena, pa sada svet i mi u njemu ponekad delujemo jasno, ponekad ne; četvrti ne znaju šta da misle o svemu tome; peti ne misle ni o čemu; šesti se unapred slažu samo da bismo ih ostavili na miru; itd. Eto, ni poetički tekstovi nisu ono što su nekada bili. Nekada se, naime, u takvim tekstovima doista pisalo o autorovoj poetici a ne o tamo nekim koprenama. Pisalo se da bi se rastumačilo a ne da bi se sve gurnulo u još dublji mrak. Pisalo se zato što se verovalo u moć stvaralačke reči a ne zbog toga što se veruje u tišinu. (A i cela ta priča o tišini, i ona je sumnjiva, pogotovo posle dvadesetak objavljenih knjiga. Ovako ispada da se najviše razmeće tišinom onaj koji je najmanje koristi.)
Tako nekako izgleda sporenje sa Ludvigom koji čuči u onome koji marljivo, kao da se ništa ne događa, ispisuje ove redove. Nikada se, najverovatnije, neće doznati ko je on, zašto to radi, otkud Ludvig u njemu i otkud on u Ludvigu. On to zna manje od svih; on, zapravo, najmanje zna i često razmišlja o sebi kao o posudi koju neki glas ili glasovi neprekidno pune rečima, tako da on nema drugog izbora osim da marljivo zapisuje te reči, tačno onako kako su se ulile u njega, nadajući se da će jednom dospeti do kraja reči i onda, možda, otkriti odakle dolazi taj glas. On bi voleo, zašto bi to krio, da je izvor glasa neka lepa, tajnstvena mlada žena, ali sluti da neće biti tako i da glas počinje sam od sebe, da praznina zbori u praznini, iako niko, pa ni ona, ne zna čemu sve to, kakva je korist od reči, vrede li rečenice, znače li nešto tačke i uskličnici?
Sve to deluje beskrajno udaljeno od «Ludviga», pogotovo ako se prisetimo pištolja pri kraju knjige. Nije li on, od svih likova, ponajviše Ludvig? Ne zna se, doduše, kako Ludvig izgleda, ali hladna nezainteresovanost pištolja nameće se kao glavna odrednica. Uzalud govorim da Ludvig ne ubija, niko me više ne sluša, čak se i onaj koji ovo piše povukao u svoju ljušturu, ogrnuo koprenom sa početka teksta, umočio pero u mastilo i spremio se da nastavi dalje ili da počne iz početka, kako već glas bude odlučio ili onaj ko o svemu odlučuje, uključujući i onoga koji ovo čita i kaže: Zar je to kraj?
Da, kažem, jeste. To je kraj. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Uto Jun 07, 2011 6:22 pm | |
| Svici
za Evu Kose
Priča «Svici» napisana je za Evu Kose, urednicu izdavačke kuće Kose iz Amsterdama, koja je objavila holandske prevode mojih romana Mamac i Gec i Majer. Naime, njeni saradnici su pozvali autore izdavačke kuće da napišu nešto za Evin pedeseti rođendan. Tako je Eva dobila na poklon knjigu, a među autorima tekstova su David Grosman, Dž.M. Kuci, Bernhard šlink, Dragan Klaić i drugi.
Početna rečenica uvela je svice u priču, a podaci o njima, pokupljeni iz raznih enciklopedija i sa interneta, vodilu su priču do kraja. Često nešto što sasavim bezazleno radimo u detinjstvu postaje jedno od glavnih merila naših života, i to je, zapravo, ono o čemu priča govori. Priča takođe govori o usamljenosti koja nas čeka u nekom trenutku života, bez obzira da li smo deo neke kolonije ili velike ljudske zajednice. Od toga se, izgleda, ne može pobeći.
Kada je bila mala, Eva je volela da hvata svice. Stavljala ih je u teglu, i onda, noću, pokrivena preko glave, posmatrala je kako zrnca svetlosti lete kroz svoj ogranični svemir. Svici su naletali na staklo, klizili prema dnu tegle, a Eva je osećala kako joj se polako sklapaju kapci. U poslednjem trenutku, pre nego što bi je savladao san, gurnula bi teglu ispod kreveta, gde je čekala sve do naredne večeri. Do tada, većina svitaca nije se više kretala, ali u kutiji od šibica, u kojoj su se nalazila i dva palidrvca, Eva je već imala nove svice, i kosmos u tegli bi ponovo oživeo. Svetlost se mrvila kao bajat hleb, letela na sve strane. Tako nekako, napisala je Eva u svom dnevniku, zamišljam da je nastao svet: kao haotično raspadanje svetlosti i mraka. Nekoliko dana kasnije, dopisala je grafitnom olovkom: Bez tegle, naravno.
A onda, jedne večeri, tegla je ostala na polici, i narednog jutra, kada se probudila, Eva je, povremeno trljajući pospane oči, zapisala: Juče sam porasla, i od danas nisam više dete. Svice je prosula u žbunje, teglu bacila u đubre, zajedno s poklopcem, premda je posle pomislila da je mogla da je sačuva i upotrebi za nešto drugo. U međuvremenu su naišli đubretari, i kada je Eva zavirila u kantu, u njoj nije bilo ničega. Zakasnila sam, pomislila je Eva. Osetila je kako je obuzima talas tuge i načas je morala da se prihvati za rub kante, sigurna da će pasti.
Nije pala. Nastavila je da raste. Sasvim je zaboravila na svice, mada je i dalje volela da joj noću u spavaćoj sobi gori svetlo, bez obzira da li je bila sama u stanu ili je u njemu, uz nju, bio još neko. Ako bi je pitali za razlog, pričala je razne priče o trenucima straha, o strašnim snovima koje zapravo nije nikada sanjala, o tome kako su je roditelji jednom, sasvim nenamerno, doduše, ostavili samu u kući, kao i o zimskoj noći u kojoj je neki neznanac naslonio lice na njen prozor i dugo piljio u nju, pritiskajući usne na okno. Htela je da vrisne, da dozove pomoć, ali strah joj je okovao grlo i načinio je nemom, i ona je samo mogla da posmatra kako se njegov topli dah pretvara u kapi, kako se kapi stvrdnjavaju u led.
Prvi put je ponovo pomislila na svice posle dvanaest godina. Sedela je na klupi u parku i čekala mladića koji je trebalo da je odvede u bioskop. Veče se spuštalo niz nebo kao tamni čaršav koji se prostire posle pranja. Mladić je kasnio, uvidela je Eva kada se okrenula i pogledala sat na gradskoj većnici, i tada, u tom okretu, ugledala je svica. Ugledala je, u stvari, blesak njegove svetlosti, i potom, nekoliko sekundi kasnije, blesak svetlosti drugog svica, udaljenog tri-četiri koraka. Potom je prvi svitac ponovo blesnuo, drugi mu odgvorio, a onda se svojim svetlom oglasio treći, pa četvrti i peti, i ubrzo su dva žbuna i trava oko njih svetlucali kao da su ukrašeni za Božić. Eva ih je posmatrala sve dok nije osetila bol u vratu. Podigla je pogled prema satu i shvatila da je film odavno počeo. Nije, međutim, osećala nikakvu ljutnju. U stvari, rekla je devojci sa kojom je tada delila stan, bila sam srećna.
Devojka se nasmejala kada je čula šta je dovelo do toga da Eva priča o sreći. Za nju su, rekla je devojka, svici bili sinonim za napast, jer tamo gde je ona živela pre nego što je došla u glavni grad da studira, svitaca je ponekad bilo toliko puno, da prosto nije moglo da se diše. Cela polja, rekla je devojka, palila su se i gasila u isto vreme, kao kakve svetlucave reklame. Jednom je gledala, dodala je, kako se nekoliko žbunova naizmenično pale i gase, jedan za drugim, tako da se svetlost prenosila od najbližeg do najdaljeg, i onda vraćala nazad, onako kako putuje vest poslata dimnim signalima. Sva deca u njenom kraju, rekla je devojka, uvek su u džepovima imala kutije pune svitaca, a onda bi svici nestali i svi smo znali, rekla je, da je letu došao kraj. Poneki bi još malo proživeli u našim kutijama, rekla je, ali je njihova svetlost brzo trnula, a kada bi se sasvim ugasila, počinjala je škola. Još jedan razlog da ih ne volim, rekla je devojka i ponovo se nasmejala.
Eva se takođe nasmejala, i tada se setila svoje tegle. Setila se i trenutka kada je otišla do kante za đubre, podigla poklopac i ubacila praznu teglu među otpatke, a potom se prisetila i onog drugog trenutka, kada je morala da se pridrži za rub kante da ne bi pala. Čudno je to, pomislila je Eva, ali mi najčešće tugujemo za izgubljenom prazninom, za prostorom koji više ne naseljavaju oni koje smo voleli. Posle se ispravila i devojci sa kojom je delila stan rekla da su u pitanju oni za koje smo mislili da ih volimo, jer nikoga ne možemo stvarno da volimo, osim, naravno, rekla je, same sebe. Devojka joj nije poverovala, videlo se to po njenom sumnjičavom pogledu i odmahivanju glavom. Uostalom, ona je već šest godina bila sa istim mladićem, te joj svet, zaključila je Eva, već izgleda kao dobro utvrđeno gradivo
U tom pogledu, rekla je Eva dvojici momaka koje je upoznala u baru za samce, ja sam večni ponavljač i još uvek idem u prvi razred. Nasmejala se, udarila dlanovima po šanku, a momci su se pogledali, okrenuli se i otišli. Neću plakati, pomislila je Eva, ali suze su joj već kapale na salvetu. Obrisala ih je nadlanicom, i tek tada, kada je ugledala raznobojne pruge na koži, prisetila se šminke na koju je utrošila više od pola sata pre nego što je krenula u bar, posvetivši posebnu pažnju svetlucavim ukrasima za slepoočnice i kapke. Nije lako biti svitac, šapnula je u salvetu. Tada su joj se već ramena tresla od plača, i barmen je morao da pozove taksi da je odveze kući. Dao joj je i kesicu kikirikija za put, i dok je lizala so sa krupnih zrna i posmatrala treperava neonska svetla, Eva je obećala sebi da će sve početi iz početka. Okrećem novu stranicu mog novog života, rekla je taksisti. Taksista je ćutao. Znam da mi ne verujete, rekla je Eva, ali videćete da to ozbiljno mislim. Najozbiljnije, dodala je. Taksista je tada počeo tiho da zviždi, ali Eva, ma koliko se trudila, nije mogla da se seti naziva te pesme.
Mnogo godina kasnije, možda u proleće, setila se jedne druge pesme, ali nju je tiho pevušio drugi muškarac. Sreli su se u knjižari. Eva je preturala po knjigama o insektima, a on je, kada je video kako ona razgleda velike fotografije buba i leptirova, prestao da pevuši i ponudio da joj pomogne. Bio je entomolog, objasnio je, i insekti su, zapravo, činili osnovu njegovog života. Zanimaju me svici, rekla je Eva. Ah, rekao je čovek, svici su divni, ali nije im lako, jer na pedeset mužjaka dolazi jedna ženka. Nemojte da mi kažete, rekla je Eva, da oni svetle da bi pronašli ženku. Tačno tako, odgovorio je čovek, prvo blesne mužjak, koji leti nisko iznad trave, onda blesne ženka, koja nema krila i čuči na nekoj travci ili grančici, i posle šest-sedam takvih razmena svetlosnih signala, oni počnu da se pare, s tim što neke ženke, kada se to okonča, prožderu svog ljubavnika. Nisam to znala, rekla je Eva. Osetila je mučninu u stomaku i usne su joj iskrivile od gađenja. Čovek se osmehnuo. U svetu insekata to se često događa, rekao je, ali parenje ne prestaje, čak ni onda kada se plaća životom. Ima stvari, rekla je Eva, koje nikada neću razumeti.
Narednog jutra, posle tuširanja, zagledala se u odraz svoga tela u ogledalu. Kada bi bila svitac, pitala se, koji deo tela bi joj svetleo? Zamislila je žućkasto-zelenkasti sjaj na trbuhu, zatim na čelu i obrazima, i na kraju se odlučila za grudi. Obukla je bluzu, zakopčala je, ali sjaj se probijao kroz tkaninu, nalik na male oreole. Svici žive najviše nedelju dana, rekao je čovek, i za to vreme ne rade ništa drugo osim što šalju svetlosne signale. Onda je zaspao. Ako obučem još nešto, tešila se Eva, sjaj će se sasvim izgubiti. Otvorila je plakar, podigla ruku i dotakla naslaganu odeću. Pomislila je u tom času na svice koji u tih nedelju dana ne uspeju da nađu put do ženke, i više, ma koliko se trudila da se priseti, nije znala šta traži. | |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: David Albahari Uto Jun 07, 2011 6:22 pm | |
| Bicikl
Priča «Bicikl» je napisana kao istovremeno poigravanje sa elementima dva veoma različita i udaljena pisca: Tomasa Bernharda i Isaka Baševisa Singera. U stvari, priča o Salcburgu i opsednutosti jednog pisca životom i delom Tomasa Bernharda ispričana je u maniru Singerovih priča o malim prevarantima i mućkarošima. Stvarni elementi iz Bernhardovog života - bicikl je, recimo, stvaran detalj - kombinovani su sa izmišljenim (pominjanje ljubavnice) da bi se pokazalo dokle može da odvedu opsesija i strast. Tu je dodatna veza sa Singerom, jer se jedna od njegovih najboljih zbirki priča upravo zove Strast. Priča je napisana za zbirku Svake noći u drugom gradu, objavljenoj u jubilarnom kolu Srpske književne zadruge (2008). Priča je, na neki način, započeta prilikom mog poslednjeg boravka u Salcburgu i posvećena je Ludvigu Hartingeru i Karlu Markusu Gausu koji su podstakli moju inspiraciju.
U Salcburgu, na železničkoj stanici, gde je čekao voz za Minhen, Radovan je naručio šolju crnog čaja. Nije blagovremeno izvadio kesicu sa čajom iz šolje, tako da je sada na jeziku osećao gorčinu koja je rasla svakim novim gutljajem. Do polaska njegovog voza ostao je još ceo sat, a on nije imao nikakvu knjigu, nije imao čak ni olovku i papir na kojem bi mogao nešto da zapiše. U stvari, imao je sve to, ali i knjiga i olovka i papir nalazili su se u njegovom malom koferu, uredno zaključanom, kao što je uvek radio kada je putovao. Uveren da voz polazi u devet sati, smatrao je da mu ništa neće biti potrebno i stoga je sve stavio u kofer, da bi tek na stanici shvatio da ima rezervaciju za voz koji polazi u jedanaest. Mogao je, naravno, da traži zamenu, ali to mu se učinilo odviše komplikovanim za rano prepodne, i tako se odlučio da uđe u mali restoran i, posle kraćeg oklevanja, naruči čaj.
Kada mu je devojka za šankom pružila otvorenu kutiju sa raznim čajevima, Radovan je prvo posegnuo za kesicom sa zelenim čajem, ali je onda pomislio da bi trebalo da bude otvoreniji za nova iskustva. Uvek je pio zeleni čaj, pomislio je i pomerio ruku prema drugoj strani kutije, neodlučno preturajući po obilju kesica, ali odlučio se tek kada je devojka za šankom ljutito šmrknula. Tako je odabrao crni čaj i gorčinu koja mu se uopšte nije dopadala, ali nikada ne bi on to priznao devojci za šankom, čak i kada bi ga upitala.
Dodao je još šećera u šolju i srknuo preslađenu tečnost koja je i dalje bila gorka. Možda bi mogao da pojede parče kolača od slatkog sira i tako se spase neželjene gorčine? Mahnuo je devojci, naručio kolač i čašu vode, i odmah, čim je devojka spustila tanjir pred njega, strpao veliko parče kolača u usta. Bio je u pravu, gorčina je nestala pred navalom slatkog sira i osetio je da mu se vraća dobro raspoloženje koje ga je pratilo celog jutra, od trenutka kada je ustao u hotelu «Cum hiršen» sve dok nije uzeo crni čaj.
Da bude iskren, dobro raspoloženje ga je iznenadilo. Kada je otvorio oči, očekivao je sasvim suprotno osećanje, te je stoga morao ozbiljno da se upita da li se tog jutra probudio kao neko drugi. Naime, Radovan je prethodnog dana doputovao u Salcburg da bi u lokalnom Domu knjige održao književno veče. Veče je održano pred malobrojnom publikom, kao što su bile sve njegove književne večeri, međutim, domaćin i voditelj programa bio je ushićen. «Sedam osoba na promociji romana mladog pisca iz Srbije! Možemo da budemo više nego zadovoljni.» Radovan, ipak, nije bio zadovoljan, i to ne toliko zbog malog broja posetilaca (ni toliko ih nije očekivao), već zbog toga što mu domaćin nije organizovao posetu kući Tomasa Bernharda, pisca sa kojim je Radovanov književni kosmos počinjao i završavao se. Dok je putovao – prvo avionom do Minhena, potom vozom do Salcburga – nije prestajao da zamišlja trenutak kada će stupiti u tu kuću koja je, u Radovanovoj svesti, bila pravi hram. Nekoliko dana pre polaska na put, poslao je elektronsku poruku u salcburški Dom knjige u kojoj je izneo svoju molbu, i ubrzo dobio kratak odgovor organizatora da će učiniti sve što mogu da bi udovoljili njegovoj želji.
Međutim, kada je stigao u hotel «Cum hiršen», nikakvo obaveštenje nije ga sačekalo na portirnici, a kada je kasnije, čim se smestio u svoju sobu, pozvao brojeve telefona Doma knjige, niko se nije javljao. Uprkos njegovom znanju nemačkog jezika, snimljena poruka ga je zbunila i kada mu je pištavi signal dao znak da snimi svoju poruku, tako se zapetljao u pokušaju da bude razumljiv da je, na kraju, ispao krajnje nerazumljiv. Napolju je padala sitna, gusta kiša koja je gušila svaku pomisao da sam krene u potragu za Bernhardovom kućom, tako da je naredna dva sata proveo u grozničavom hodanju s kraja na kraj sobe, vodeći sa sobom katkad glasnu, katkad nemuštu raspravu. Kiša je u međuvremenu prestala, mada se nebo nije razvedrilo, ali tada je bilo kasno za polazak u potragu za kućom, te je Radovan uzeo jaknu i sišao u predvorje hotela da sačeka dolazak osobe iz Doma knjige.
Umesto domaćina i voditelja programa, po Radovana je došla oniska devojka koja je insistirala da govori engleski, bez obzira na to što je Radovan odgovarao na nemačkom. Kada je čula ime Tomasa Bernharda, usne su joj se razvukle u osmeh, mada nije umela ni na jednom jeziku da kaže gde se nalazi njegova kuća. «Tomas – mrtav», neprekidno je ponavljala i, pomalo neprikladno, smatrao je Radovan, prevlačila kažiprstom preko svog vrata. Da bi to pokazala, zabacivala je glavu unazad, prestajući pritom da gleda kuda vozi i Radovan je za to vreme grčevito stiskao ivicu svoga sedišta, kao da bi to moglo da mu pomogne.
Domaćin Doma knjige bio je neposredan i precizan. Jeste, dobio je Radovanovu poruku, ali jednostavno nije imao vremena da bilo šta organizuje. Kuća nije baš blizu, naglasio je, a potrebno je prvo sve blagovremeno dogovoriti sa Bernhardovim polubratom, jedinom osobom koja brine o stanju u kojem se kuća nalazi. Osim toga, dodao je domaćin Doma knjige, Bernhard nije voleo posetioce, pa se postavlja načelno pitanje da li onda treba uopšte dovoditi posetioce u njegovu kuću. Ako vas neko ne voli, zaključio je domaćin Doma knjige, zašto biste vi voleli njega?
Radovan nije mogao da porekne logiku tog pitanja, ali je ipak želeo da obiđe Bernhardovu kuću. On je voleo Bernharda uprkos svim njegovim zajedljivostima, cinizmu i mrzovolji, i odlazak u njegovu kuću smatrao je činom odavanja pošte piscu od kojeg je, kako je govorio, naučio sve što zna o književnosti. Pritom nije mislio na puko preuzimanje Bernhardove forme, kako su to radili neki srpski pisci, već na ono što je činilo osnovu Bernhardove proze: onaj usredsređeni pogled koji je, poput skalpela, rezao kroz sve maske građanskog društva, izvrgavajući ga nemilosrdnom podsmehu i neprekidno pronalazeći nova nezaštićena mesta, ne obazirući se na bol.
S bolom ili bez njega, ništa se tu više nije moglo učiniti. Domaćin Doma knjige rekao je nešto slično dok su se opraštali ispred hotela, obećavši da će u prvoj narednoj prilici učiniti sve što je u njegovoj moći da mu obezbedi obilazak onih lokacija u Salcburgu i okolini koje su povezane sa Bernhardom. «Na bilo koji način», rekao je, potapšao Radovana po ramenu i krenuo prema svojim kolima. «Na bilo koji način», ponovio je pre nego što je ušao u auto i odvezao se u noć. Radovan je još neko vreme stajao ispred hotela. Uprkos koverti sa honorarom koja mu je šuškala u džepu, osećao je ukus poraza. Pomisao da ga čekaju još tri nastupa – u Minhenu, štutgartu i Frankfurtu – budila je u njemu očajničku želju da sve ostavi i odmah se vrati u Beograd, iako je znao da nikada ne bi tako postupio. Otišao je do ugla ulice, pogledao na sve strane, ali nigde nije mogao da vidi nikakav trag noćnog života. Doduše, crvena svetleća reklama izazovno se palila i gasila u daljini, na suprotnom kraju ulice, dovoljno daleko, međutim, da Radovan odustane od namere da ode do nje. S jedne strane, rekao je sebi, ko zna šta ona reklamira, a s druge strane, podsetio se, trebalo je rano ustati da bi stigao na voz koji je polazio u devet.
Da je znao, pomislio je gurajući novo parče kolača od slatkog sira u usta, da ima rezervaciju tek za voz u jedanaest sati, drugačije bi razgovarao sa domaćinom Doma knjige. Sada je bilo kasno i za to, i ništa više nije moglo da se uradi u preostalih pedesetak minuta. Ostao mu je samo kolač i, naravno, gorak crni čaj. Oslonio se laktovima na šank i zagnjurio lice u šake. Zbog toga, shvatio je malo kasnije, nije video čoveka koji je seo na stolicu pored njega. Nije ni osetio njegovo prisustvo, već se iznenađeno trgnuo kada je čovek, tik uz njegovo uvo, šapnuo: «Ako vas zanima Bernhard, imam nešto što će vas obradovati.»
Radovan je obazrivo provirio kroz prste. čovek koji je sedeo pored njega izgledao je kao univerzitetski profesor: glatko izbrijan i sveže podšišan, nosio je crni somotski sako, svetloplavu košulju i izbledele farmerke. Kada je shvatio da ga Radovan posmatra, nasmešio se i mahnuo levom rukom. Desnu ruku je pružio prema njemu i rekao: «Kurt Langhajm, vama na usluzi.»
Radovan se osvrnuo oko sebe, potom prihvatio pruženu ruku i upitao: «Kako znate da me zanima Tomas Bernhard?»
Kurt Langhajm je slegnuo ramenima. «Neke stvari ne mogu da se objasne», rekao je, «ali kada se potpuno nekome posvetite, onda naučite da prepoznajete one kome taj neko takođe nešto znači.»
«Hoćete da kažete», upitao je Radovan, «da ste se potpuno posvetili izučavanju Bernhardovih dela?»
«I života», požurio je da doda Kurt Langhajm.
«Naravno», složio se Radovan, «i dela i života.»
«Teško da ima pisaca kod kojih su delo i život u tolikoj meri povezani», rekao je Kurt Langhajm.
Radovan je klimnuo glavom. «To je tačno», rekao je, «ali zanima me kako ste me prepoznali? Po čemu ste osetili da Bernhard i mene opseda?»
Kurt Langhajm se nasmejao i protrljao ruke. «Lako je to pitati», rekao je, «ali teško je objasniti. Jednostavno, dok koračam ulicom ili se zateknem u nekom javnom prostoru, kao sada na železničkoj stanici, ponekad osetim da treba da priđem osobi koja se, u tom trenutku, obično nalazi nedaleko od mene. Malopre sam ovde ušao i naručio kafu, i dok sam čekao, osetio sam da ste vi, da tako kažem, bernhardovac. Ostalo znate.»
«A šta to imate», upitao je Radovan, «što bi moglo da me zanima?»
Kurt Langhajm je pogledao levo-desno, onda se nagnuo prema Radovanu i šapnuo: «Imam njegov bicikl.»
«Bicikl», ponovio je Radovan, «šta će meni njegov bicikl?»
«Kakav ste vi to ljubitelj Tomasa Bernharda kad ne znate za njegov čuveni bicikl? Mnogi bi dali sve što imaju samo da bi se jednom provozali na njemu. Nudim vam pravo bogatstvo, ali vi to, izgleda, ne razumete.» Glas Kurta Langhajma je zadrhtao na kraju kao da se spremao da zaplače.
Radovan je mogao da oseti kako mu obrazi gore od stida.Pokušao je, ali nije mogao da se seti nikakvog Bernhardovog bicikla. «Dobro», rekao je pomirljivo, «gde se taj bicikl nalazi?»
«Na bezbednom mestu», odgovorio je Kurt Langhajm, «ništa ne brinite.»
«Ne brinem», rekao je Radovan i osetio kako ga obuzima nova ideja. «šta vi radite ovde», upitao je Kurta Langhajma, «čekate nekoga ili negde putujete?»
«Ni jedno ni drugo», rekao je Kurt Langhajm. «Prolazio sam pored železničke stanice i poželeo da popijem šolju kafe, to je sve.»
«Odlično», uzviknuo je Radovan, «u tom slučaju poći ću da vidim taj bicikl, ali posle toga morate da me odvedete da vidim Bernhardovu kuću.»
«Bernhardovu kuću», iznenadio se Kurt Langhajm, «ali to je daleko odavde. Ne dolazi u obzir.»
«Onda ni kupovina bicikla ne dolazi u obzir», oštro je rekao Radovan. Mahnuo je devojci za šankom i zatražio račun.
Kurt Langhajm se kao crv uvijao na svojoj stolici. «Morate da me razumete», rekao je na kraju, «nedavno sam bio tamo i sada nije baš zgodno da se ponovo pojavim.»
«Zbog bicikla?»
«Zbog bicikla i raznih drugih stvari.»
«žao mi je», rekao je Radovan, «ali ako ne odemo u Bernhardovu kuću, nema ništa od kupovine bicikla.» Uzeo je kusur od devojke za šankom, ustao i posegnuo za malim koferom. Imao je još pola sata do polaska voza i nije znao šta da radi, ali morao je da pokaže da je ozbiljan u svojim izjavama.
«čekajte», povikao je Kurt Langhajm za njim, «imam drugi predlog. Ne mogu da vas vodim u Bernhardovu kuću, ali zato mogu da vas odvedem u stan njegove ljubavnice. Nije daleko odavde.»
«Bernhard je imao ljubavnicu? To nigde nisam čuo», rekao je Radovan.
«Svako ima ljubavnicu», odvratio je Kurt Langhajm, «zašto bi Bernhard bio drugačiji od ostalih ljudi? No», nastavio je nestrpljivo, «šta ste odlučili?»
Radovan se nije dugo premišljao. Karta za voz važila je i za kasnije polaske, a čak i ako pođe u dva ili tri popodne, stići će u Minhen na vreme za promociju, zakazanu tek za osam uveče. «Idemo», rekao je. «Gde je bicikl?»
Bicikl nije bio tako blizu kao što je Kurt Langhajm tvrdio i Radovan je ubrzo izgubio predstavu gde se nalazi u odnosu na železničku stanicu. Nadao se da će se kasnije, kada budu krenuli u stan Bernhardove ljubavnice, ponovo približiti stanici. U svakom slučaju, tešio se, Salcburg nije toliko velik da se čovek potpuno izgubi u njemu, mada je ipak odahnuo kada je Kurt Langhajm otvorio kapiju na jednoj zgradi i uputio se u stražnje dvorište. Tu je prišao jednoj od četiri drvenih kućica, otključao katanac i skinuo lanac. Povukao je daščana vrata i, stvarno, pred Radovanovim očima ukazao se bicikl.
«Evo ga», rekao je Kurt Langhajm, «čuveni bicikl koji je detaljno opisan u jednoj od njegovih memoarskih knjiga. Imao je samo osam godina kada je seo na ovaj štajrvafen bicikl i krenuo u Salcburg kod svoje tete.»
Bicikl je očigledno poticao iz nekog drugog vremena, ali bio je dobro očuvan. Radovan mu je prišao i dotakao ručke, sedište, gume. Zamislio je malog Tomasa Bernharda na njemu i osetio kako ga prožima jeza. Nije znao šta će da uradi sa biciklom, ali je znao da mora da ga poseduje. Pogledao je Kurta Langhajma i upitao ga: «Koliko?»
Kurt Langhajm nije gubio vreme na razmišljanje. «Petsto evra», rekao je.
Radovanu se zavrtelo u glavi. Istina, sinoć je dobio trista evra kao honorar za promociju u Domu knjige, a isti honorar ga je čekao i posle preostalih nastupa, ali za nekoga iz Beograda petsto evra je bila izuzetno velika suma, pogotovo što je imao druge namere u vezi sa trošenjem tog novca. Bilo bi mi pametnije, upozorio je sebe, da se smesta okrenem i odem, međutim, znao je da više ne može da zamisli svoj život bez Bernhardovog bicikla i gurnuo je ruku u unutrašnji džep sakoa u potrazi za novčanikom. Izbrojao je petsto evra i položio ih na dlan Kurta Langhajma. On ih je još jednom prebrojao, zatim je izgurao bicikl iz šupe i predao ga Radovanu. «Ako vas neko pita», rekao je, «našli ste ga na ulici. Mene nikako ne pominjite, je l' to jasno?»
Radovan je prihvatio ručke bicikla i, dok je osećao kako ga obuzima teško opisivo zadovoljstvo, klimnuo glavom. Sačekao je da Kurt Langhajm zaključa katanac i uzme mali kofer koji je Radovan do tada vukao za sobom, a onda je počeo da gura bicikl za njim. I dalje nije znao gde se nalaze, ali sada mu je nekako bilo svejedno. Bicikl ga je činio spokojnim, iako bi, imajući u vidu nemire koji su opsedali njegovog bivšeg vlasnika, trebalo da ga čini uznemirenim i nesigurnim. Kurt Langhajm je hodao sve brže, ulice su postajale šire i na njima je bilo sve više prolaznika, i jednom se Radovanu već učinilo da ga je izgubio iz vida. Kada ga je sustigao i požalio mu se, Kurt Langhajm je samo odmahnuo rukom. «Još malo i stigli smo», rekao je, «nema još mnogo.»
Ispostavilo se da je to značilo još dvadesetak minuta brzog hoda i mukotrpnog provlačenja između ljudi, a onda su se napokon zaustavili ispred jedne bezlične trospratnice, tipične za Salcburg, sa malim prozorima i bez balkona. Kurt Langhajm mu je rekao da ga tu sačeka, zazvonio i potom prormljao nešto u interfon. Vrata su se otvorila i on je ušao u zgradu. Radovan je disciplinovano čekao ispred kuće, pomalo oslonjen na bicikl koji je, primetio je, privlačio znatiželjne poglede prolaznika. Nebo je u međuvremenu posivelo i počela je da pada kiša. Radovan se nije usuđivao da se pomeri, premda je privukao bicikl bliže sebi, kao da bi to moglo da ga zaštiti od kišnih kapi.
Onda je začuo glas Kurta Langhajma i ugledao ga na jednom od prozora na drugom spratu. Mahao mu je i pozivao ga da dođe gore. Pored njega je stajala žena čije lice Radovan nije mogao dobro da vidi. Kurt Langhajm je nestao sa prozora i ubrzo se začuo zvuk interfona. Radovan je prišao vratima, otvorio ih i s naporom ugurao bicikl u hodnik. Počeo je da ga nosi uz stepenice kada se pojavio Kurt Langhajm i upitao ga šta to radi, ali pre nego što je Radovan uspeo da odgovori, uzeo mu je bicikl i vratio se do ulaza. Ne mora da brine, rekao mu je, bicikl je tu na bezbednom mestu, niko ga neće dirati. Osim toga, dodao je, i on će ga čekati, a sada neka požuri na drugi sprat, stan broj dvanaest, vrata su otvorena i Bernhardova ljubavnica ga očekuje.
Vrata su doista bila otvorena i Radovan je, brišući kapi znoja i kiše sa čela, stupio u mračno predsoblje. Zatvorio je vrata za sobom i polako se uputio prema drugim, otškrinutim vratima koja su se nalazila na suprotnom kraju predsoblja. Gurnuo ih je i ugledao ženu koja je sedela u fotelji. «Znala sam ja Tomasa», rekla je žena, «često je dolazio kod mene, ponekad i dva puta dnevno. Fin čovek, jedino što se pomalo bojao života. Stalno je govorio o smrti, premda nije strepeo od nje. Strepeo je od života.»
Zaćutala je i zagledala se u Radovana. Radovan je osetio kako ga obliva rumenilo i rekao: «Vi ste bili zajedno, mislim, hoću da kažem...»
Žena se nasmejala. «Da», rekla je, «bili smo ljubavnici, jedino što nismo zajedno izlazili napolje. Naš svet je bio u ovom stanu. I sada, kada poželim, mogu da ga vidim. Često je stajao tačno na tom mestu gde vi sada stojite.»
Radovan se nelagodno pomerio. «Imate li», nakašljao se, «neku njegovu fotografiju?»
«Tomas je mrzeo fotografisanje», odgovorila je žena, «i čak je smatrao da je fotografija jedno od najvećih nesreća dvadesetog veka.»
«Dobro», rekao je Radovan. Nije ni pokušao da pita da li bi smeo da fotografiše ženu i njenu sobu, jer je slutio odgovor. Upitao je nešto drugo: «Kada je poslednji put bio ovde?»
Žena se zamislila, protrljala čelo i potom rekla: «Ne znam, pitajte Hajnca.»
«Hajnca», pitao je Radovan, «ko je Hajnc?»
«Čovek koji vas je doveo», rekla je žena. «Zar se on ne zove Hajnc?»
Radovan nije odgovorio, već se samo okrenuo i izašao iz stana. Strčao je niz stepenice i odjurio do ulaza. Njegov kofer je stajao pored vrata, ali bicikl više nije bio tu. Izleteo je iz kuće, osvrnuo se levo-desno, nigde ni traga od čoveka sa biciklom. Nije ni pokušao da se ponovo popne na drugi sprat i zakuca na vrata sa brojem dvanaest, jer je znao da se neće otvoriti. Mogao je da pozove policiju, ali šta bi im rekao? Da mu je ukraden bicikl koji je navodno pripadao Tomasu Bernhardu, da je lopov onaj koji mu ga je prethodno prodao i da se krađa odigrala dok je on bio u poseti kod navodne Bernhardove ljubavnice? Nije bila potrebna neka naročita mašta da bi zamislio kako bi policajci reagovali, pogotovo kada bi mu zatražili dokumente i ugledali srpski pasoš. Pogledao je na sat. Ako požuri, mogao bi da stigne na podnevni voz za Minhen. Zaustavio je prvog prolaznika, upitao ga gde je železnička stanica i krenuo u naznačenom pravcu. Dok je žurio i vukao mali kofer koji je poskakivao na neravnom trotoaru, setio se da mu je, kada je prvi put došao u Salcburg, neko pričao o izuzetno velikom broju samoubistava u gradu i čak ga odveo na Menhsberg, na mesto koje je, rekla je ta osoba, bilo popularno među samoubicama. Odatle se, ako je Radovan dobro upamtio, pružao divan pogled i nije mogao da razume kako bilo ko, suočen sa takvom lepotom, može da odabere smrt. Sada je, možda, to mogao bolje da razume. Pisak lokomotive potvrdio je da je na pravom putu i da se približio stanici. Ali zašto bi to bio pravi put? Stao je, osvrnuo se, pogledao ponovo ispred sebe. Lokomotiva je još jednom pisnula, kao da ga doziva. Zapušiću uši, pomislio je Radovan i okrenuo se u suprotnom pravcu, prema Menhsbergu, premda nije znao šta da radi sa koferom dok dlanovima pritiska ušne školjke.
| |
| | | Samouka PrEkoBrojNa
Datum upisa : 24.05.2011
| Naslov: Re: David Albahari Čet Jul 04, 2013 8:45 am | |
| Lajka i snovi
Sada se zna da je ona tih noći, u kojima sam joj mahao sa dvorišne terase, već odavno bila mrtva
Ovih dana svi su govorili i pisali o Gagarinu, a ja se prisećam Lajke, prvog živog stvora koji je kružio oko Zemlje i, naravno, prve žrtve u svemiru. Svi smo tada, čini mi se, bili zaljubljeni u tog psa, mešanca, kojeg su šinteri uhvatili na ulici u Moskvi, a sovjetski naučnici prihvatili kao ozbiljnog kandidata za let u svemir. Naime, rekli su oni, pas koji je u stanju da preživi moskovsku zimu na ulici sigurno će izdržati i napor kosmičkog putovanja. Ne zna se pravo Lajkino ime, kao ni ko je bio njen originalni vlasnik. Kada je doneta u svemirski centar, dobila je nekoliko imena, uključujući Kudrjavka i Limončik, ali je na kraju ostalo ime Lajka (koje je zapravo naziv za nekoliko vrsta pasa srodnih haskiju). Sama Lajka je najverovatnije bila mešavina haskija i terijera.Kada su stigle vesti o lansiranju Sputnjika 2 sa Lajkom, trećeg novembra 1957, moj život se pretvorio u gledanje u nebo, pogotovo ono noćno. Piljio sam u nebo u potrazi za svetlom tačkom koja je, za razliku od nepokretnih zvezda, klizila preko neba. Oči su mi suzile od napora i kada bi mi se učinilo da kroz prizmu suza vidim tu tačku, mahao sam joj kao da Lajka može da me vidi iz svog novog svemirskog doma.Sada se zna da je ona tih noći, u kojima sam joj mahao sa dvorišne terase, već odavno bila mrtva. Sovjetske vlasti su dugo tvrdile da je Lajka bila uspavana ili otrovana, ali sada se zna da je uginula u mukama zbog pregrejavanja njene kabine. Lajka je verovatno uginula već prilikom četvrte orbite, tako da je Sputnjik 2, moglo bi se reći, bio mali leteći grob. Taj grob je leteo pet meseci i napravio 2.570 orbita, da bi se polovinom aprila 1958. godine potpuno raspao i izgoreo prilikom povratka na zemlju.Ništa od svega toga nisam tada znao. Dovoljno mi je bilo moje verovanje da nam Lajka nagoveštava dolazak veličanstvene budućnosti. Gradnja svemirskih baza i flotila kosmičkih brodova, verovao sam, tek što nije počela i ozbiljno sam razmišljao u kojoj bi koloniji bilo najbolje živeti. Baza na Marsu nije dolazila u obzir zbog strašnih Marsovaca; Mesec je bio odviše blizu Zemlje; Venera je zvučala primamljivo, što je razumljivo, a Saturn je obećavao najviše avantura. Od same pomisli da ću doživeti 21. vek tresla me je groznica, jer je tada, u tom veku, sve trebalo da bude drugačije, pogotovo sam život. U toj budućnosti, uveravali su nas prognozeri ljudskih sudbina, čovek neće morati više da radi, jer će sve poslove u kući i na poslu preuzeti poslušni roboti. Pisci naučne fantastike utrkivali su se ko će uverljivije da prikaže tu sjajnu budućnost, iako se mora priznati da su najveći među njima – kao što su Isak Asimov, Stanislav Lem, Artur Klark, Ursula Legvin i Filip Dik – koristili svaku priliku da upozore na to da oni nisu proroci već samo pisci koji beru plodove svoje imaginacije i inspiracije.Ali šta je mogao da zna devetogodišnji dečak za koga je svemir bio ono što je Elin Pelin, bugarski pisac za decu, napisao u knjizi „Jan Bibijan na Mesecu”? Tu bih, na Mesecu, dakle, šetao sa Lajkom, bacao joj neki štap i milovao je po glavi kada bi mi ga, sva zadihana, donela i spustila ispred mojih nogu. Na skafander uopšte nisam pomišljao jer mi je bilo normalnije da zamislim da čovek svugde jednostavno diše, isto onako kako diše na Zemlji. (Pa i u seriji filmova „Ratovi zvezda” niko ne nosi zaštitna odela, pogotovo ne skafandre, iz prostog razloga što bi oni usporavali radnju i odvlačili pažnju gledalaca.) I zato smo Lajka i ja bili isti onakvi kakvi smo bili na Zemlji i zajedno smo odlazili na spavanje, da bismo se narednog dana zatekli u nekoj novoj avanturi.Sve sam to šaputao Lajki dok je Sputnjik 2 nehajno preletao preko mene a malo Lajkino telo odavno prestalo da šalje podatke. Neznajući to, ja sam i dalje stajao na toj dvorišnoj terasi i sanjao svet koji će jednog dana sigurno biti bolji. Nije li zbog toga Lajka letela preko neba, kao uostalom i Gagarin i svi oni drugi kosmonauti? Naravno da nisu. Leteli su zbog propagande koja im je bila potrebna u vreme „hladnog rata”; leteli su da bi proverili podatke za usavršavanje raznog oružja i svemirskih štitova, leteli su da bi uverili svet da su oni bolji od svih ostalih, pogotovo od onih drugih koji su takođe leteli i kružili oko naše planete. Niko, naravno, nije leteo zbog jednog devetogodišnjeg dečaka, zbog hiljada i hiljada devetogodišnjih dečaka i devojčica koji su širom sveta gledali u nebo i mahali Lajki, uvereni da ona predstavlja početak ostvarenja njihovih snova, početak novog sveta.
Ništa, avaj, nije ostalo od naših snova, kao što ništa nije ostalo od male Lajke. Međutim, laž ideologije koja nam je tada ponuđena i dalje je ista, i svet, zapravo, nikada nije bio gori, nikada nije nudio tako malo nade kao danas. Laž o Lajki samo je bio uvod u svet načinjen od laži, svet koji se, na svu našu sreću, srušio pod teretom vlastite težine. Ali ideologije lako ustaju iz mrtvih i, kao svi vampiri, postaju sve otpornije, sve sposobnije da prežive, puštajući svoje nezasite pipke prema nama.
Ponekad noću, pogotovo kada je nebo vedro, odem u neki mračniji deo dvorišta, zabacim glavu i čekam. Čekam da se negde pojavi mala svetla tačka, neka nova Lajka, iako dobro znam da život ne može da počne is početka. Čekam kao da sam devetogodišnjak koji i dalje veruje u čuda. Čekam, jer ako prestanem da čekam, priznaću da sam sve izgubio, čak i snove.
| |
| | | Samouka PrEkoBrojNa
Datum upisa : 24.05.2011
| Naslov: Re: David Albahari Sre Avg 21, 2013 9:01 am | |
| Kada sam bio dječak, nisam vjerovao u poslovice i mudre izreke. Danas, kada godine sve brže prolaze, uviđam da sam pogriješio. Znam da su žalopojke tipa "da sam to ranije znao, sve bi bilo drugačije" potpuno nepotrebne, jer je prošlost nepromenljiva, ali ipak se ponekad upitam šta sam sve mogao da izbjegnem u životu da sam pažljivije slušao savete tih esencija čovjekovog iskustva. | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: David Albahari | |
| |
| | | | David Albahari | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 50 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 50 Gosta :: 2 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 1:01 am od rouzvel » Sta Vas nervira na forumu?Juče u 8:41 pm od Eugen Grafvajer » Nega usanaJuče u 1:25 am od Kijara-brm » In memoriam-poznati (EX) JugosloveniJuče u 1:07 am od Kijara-brm » Šta je to lepota?Sre Mar 27, 2024 7:52 pm od Eugen Grafvajer » CRKVA I BOGATSTVO -LICEMERJE I BEZOBRAZLUK ?Sre Mar 27, 2024 12:10 pm od Eugen Grafvajer » Samo da rata ne bude!Pon Mar 25, 2024 10:16 am od Eugen Grafvajer » LJUBAVNI HOROSKOPPon Mar 25, 2024 12:32 am od rouzvel » NEDELJNI HOROSKOP ★Pon Mar 25, 2024 12:25 am od rouzvel » Vladimir PutinPon Mar 25, 2024 12:09 am od montoya » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Ned Mar 24, 2024 11:04 pm od Danubius » VICEVI - Ovaj ne znam gde bi ....Ned Mar 24, 2024 8:26 pm od montoya » Mesec Ramadan /Ramazan... رمضان Ned Mar 24, 2024 11:31 am od justicija » Pesma Evrovizije - EurosongSub Mar 23, 2024 8:22 pm od justicija » HIT danaSub Mar 23, 2024 8:01 pm od justicija » Moja životna filozofijaSub Mar 23, 2024 7:41 am od Eugen Grafvajer » Šta trenutno slušate Čet Mar 21, 2024 9:36 pm od montoya » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Čet Mar 21, 2024 7:56 pm od Danubius » I OVO JE NEKO NAPISAO (tekstovi koji su nam se svideli )Čet Mar 21, 2024 9:46 am od Eugen Grafvajer » NAŠE PRAZNIČNE DEKORACIJE U KUĆI Uto Mar 19, 2024 6:44 pm od Kijara-brm » KREČENJE I FARBANJE Pon Mar 18, 2024 4:20 pm od Danubius » LEGENDARNA VOZILA ex YU Ned Mar 17, 2024 12:04 am od Danubius » Kažite pesmomPet Mar 15, 2024 8:46 am od savo » GREJNA SEZONA stigla -čime se grejete ? Sre Mar 13, 2024 1:57 pm od Danubius » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sre Mar 13, 2024 9:34 am od Danubius » Dr ZORAN ĐINĐIĆ -prolaze godine OD UBISTVA -šta je ostalo od ideje ? Uto Mar 12, 2024 11:19 am od Danubius » SILIKONI (i druga "plastika" )Pon Mar 11, 2024 9:32 am od savo » 8 Mart - dan zena...Ned Mar 10, 2024 11:21 am od Đole » NAJGORI DIKTATORI sveta Ned Mar 10, 2024 10:43 am od montoya » SVI SVETI(Dan mrtvih) / ZADUŠNICESub Mar 09, 2024 6:29 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11610 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je Zdravko Mićanović
Naši korisnici su poslali ukupno 523974 članaka u 7350 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|