ZABORAVLJENI SPORTSKI ASOVI -ko se seća ?

Rebarce" za sva vremena
Željko Rebrača



D. Nikolić | 13. 09. 2011. - 10:11h
| Foto: A. Stanković |


Željko Rebrača osvojio je tri zlatne medalje sa
našom reprezentacijom na velikim takmičenjima, a 1998. proglašen je i za
najboljeg košarkaša Svetskog prvenstva.



[You must be registered and logged in to see this image.]



Rođen 9. aprila 1972. u Somboru, bio je glavni „glumac“ u „Povratku
otpisanih“ na Mundobasketu 1998. Na to takmičenje je naša reprezentacija
ispraćena unapred prežaljena, a vratila se sa najsjajnijim odličjem.





Bio je i MVP završnog turnira Evrolige (2000), kada je sa
Panatinaikosom ponovio uspeh iz dresa Partizana i postao prvak Evrope.
Dugo godina je igrao i u NBA ligi. Sa reprezentacijom je osvojio tri
zlatne medalje, a kao centar predvodio je ekipu do titula na Svetskom
prvenstvu 1998, Evropskom prvenstvu 1995. i1997. godine.





Osvajač je i olimpijskog srebra 1996. i evropske bronze 1999. godine.
---------
............i vlasnik privatne plaže ,restorana , splava (Apatin ) , nekoliko zgrada sa stanovima za izdavanje , i više prodavnica (Sombor ) -dakle biznismen .
Živ i zdrav ,van košarke ,nedavno se razveo......

Nisam znala da se Željko razveo...
Bila sam u njegovom kafiću Kastelo u Somboru..


U stvari znam celu porodicu Rebrača... [You must be registered and logged in to see this image.]..Ali nisam ga odavno videla.Više su moji bili dobri sa njima.Ja sam tada bila u svetu barbika.

Čak se i prolepšao..ili se fotošopirao...

petak 13.01.2012 | 19:20



Zola Bad trči ultramaraton



Izvor. B92, Tanjug


Bivša svetska rekorderka na 5.000 metara
Južnoafrikanka Zola Bad najavila je da će u junu učestvivati u
ultramaratonu na 90 kilometara u svojoj zemlji.











[You must be registered and logged in to see this image.]


Četrdesetpetogodišnja Bad je tokom karijere bila poznata po tome
što se takmičila bosonoga, a ostala je zapamćena po sudaru sa
Amerikankom Meri Slejni u završnici finalne trke na 3.000 metara na
Olimpijskim igrama u Los Anđelesu.
"Počela sam ozbiljno da
se bavim trčanjem sa 14 godina, sada imam 45 ali i dalje se radujem
trčanju, i dalje nalazim izazov u tome", rekla je Badova.

Bad je u karijeri osvojila dve zlatne medalje na prvenstvu sveta u krosu 1985. i 1986. godine.

Vahidin Musemić
[You must be registered and logged in to see this image.]
Fudbalsku karijeru poceo u Sarajevu 1962, godine. Prvi trener bio mu je Dobrivoje Zivkov. Vjezbao je pod strucnim okom trenera Franje Lovrica, Abdulaha Gegica, Miroslava Brozovica, Srdoljuba Markusevica, selektora Rajka Mitica, Vujadina Boskova i Miljana Miljanica. U podmlatku Sarajeva postigao je deset golova na jednoj utakmici. U dresu Sarajeva debitovao 1963. godine. Prvu prvenstvenu utakmicu odigrao je protiv Partizana na Kosevu 1965. godine. Pobjedio je Partizan sa 3:1! Za Sarajevo je odigrao 300 utakmica i postigao 300 golova! U dresu reprezentacije Jugoslavije debitovao je 6. aprila 1968. u Marseju protiv Francuske 1:1, bio je strijelac gola za Jugoslaviju. U dresu reprezentacije odigrao je 18 utakmica. Dvije godine igrao je u ekipi Nice iz Francuske. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Rimu 1968. godine. Zbog povrede je svoju fudbalsku karijeru rano zavrsio.

DRAGAN HOLCER
[You must be registered and logged in to see this image.]
05.02.2011. | 15:26
BIO JE GODINAMA STUP OBRANE HAJDUKA, S KOJIM JE OSVAJAO PRVENSTVA I KUPOVE, I NEZAMJENJIVI REPREZENTATIVAC
Dragan Holcer kod Mosora: Dvojac Kirigin-Burazin bio je Hajdukovo blago
Jedan vaš suigrač iz 1971. godine, kad je Hajduk nakon 16 godina postao prvak Jugoslavije, kazao mi je, znajući da idem razgovarati s vama: “Dragan Holcer je od svih nas hajdukovaca iz te naše slavne momčadi najveći ljubavnik. Zato jer svaku večer spava – s drugom ženom!”

- E, nikad ovako nisam počeo ni jedan razgovor s novinarom. S tim da su vam samo moja dva suigrača iz tog šampionskog Hajduka iz 1971. godine to mogli reći: Ivica Hlevnjak ili Pero Nadoveza!?

Zato jer su to dva najveća zajebanta te naše sjajne generacije, obojica, posebno Bukle Hlevnjak, nevjerojatno duhoviti ljudi, koji su i u najozbiljnijim situacijama, pa i onda kad nije bilo primjereno smijati se, svojim dosjetkama i duhovitim komentarima zasmijavali sve nas. A to u vezi druge žene... Da, spavam svaku večer s drugom ženom, to je moja druga supruga Gorana. Moja prva supruga zvala se Vlasta... Eto, sad moji Bukle i Pere mogu mirno spavati!

Stoper je rođen!

Dragan HolcerVaš otac Franc Holcer bio je Slovenac, vaša majka Ida Orelli bila je Talijanka, rodili ste se 1945. godine u njemačkome mjestu Zwieselu, gdje vam je majka, zajedno s tri kćerke i s vama u trbuhu, bila u logoru. Odrasli ste u Nišu, evo 44 godine živite u Splitu. Onda, jeste li vi Slovenac, Talijan, Nijemac, Nišlija, Splićanin...
- U meni su geni mojih predaka Slovenaca, Talijana i Austrijanaca, jer mi je jedna baka bila Austrijanka, ali ja se osjećam Splićaninom. Split je moj grad, u njemu sam doživio svoje najveće radosti, u njemu živim od 1967. godine i bez ikakvog utiravanja fetivim Splićanima, jer za to nemam nikakve potrebe, osjećam se kao dio njih.

Vaša životna priča počela je zaista neobično, kao po nekom vješto napisanom srceparajućem filmskom scenariju...

- Bilo je puno toga filmskog u mojoj obitelji i prije moga rođenja. Moj djed po majčinoj strani, Talijan Massimo Orelli, oženio je Austrijanku Mariju Glazer, a kako se, među ostalim, bavio i izgradnjom željezničkih pruga, otišao je s obitelji u Srbiju graditi željezničku prugu Niš–Skoplje. Tamo je iz slovenskog mjesta Skoke, po istom poslu otišao i moj otac, Slovenac Franc Holcer. Moj Franc i moja Ida, kći Massima Orellija, tamo su se upoznali, zaljubili, vjenčali i prije moga rođenja dobili tri kćerke – Karolinu, Anđelku i Elizabetu.

Pred strahotama Drugog svjetskog rata vratili su se u Sloveniju, otac je otišao u partizane, a majka s tri kćerke i sa mnom u trbuhu bila je kod kuće. Kako je pomagala partizanima, Nijemci su jednom upali u našu kuću, majka nije bila doma, skupili su sve tri sestre i odveli na vlak. U međuvremenu su susjedi to javili majci, ona je trčeći uspjela doći na željezničku stanicu, našla je svoje kćerke, ukrcala se s njima i sve četiri su odvedene u njemački logor Zwiesel.

U tome mjestu, istina ne unutar logora, nego u mjesnoj bolnici, rodio sam se 19. siječnja 1945. godine. Otac je poginuo u partizanima, i to u Sloveniji, jedna ulica u mjestu Skoke dobila je po njemu ime – Holcerjeva ulica. A moja majka, s nas četvero djece, otišla je živjeti kod svoje neudane sestre Jelene u Niš. Pamtim iz najranijega djetinjstva da su obje radile u Tvornici duhana Niš...

Čitao sam da ste još u osnovnoj školi bili svestran i uspješan mladi sportaš, školski reprezentativac u atletici, gimnastici, rukometu, nogometu...

- Gimnastika mi je bila najdraži sport, kad su mi počeli govoriti da ću biti uspješan gimnastičar, otišao sam u rukomet, a kad su mi počeli predviđati veliku rukometnu karijeru, otišao sam u nogomet! Zašto? Valjda zato što me lopta odmalena privlačila, što mi je ona nogometna bila draža od rukometne...

U Radničkome iz Niša počeli ste kao napadač!?

- Da! Igrao sam desno krilo, centarfora i lijevo krilo. Po potrebi. I bio golgeter. Debitirao sam kao junior u prvoj momčadi niškog Radničkog, u tom svom prvom prvoligaškom susretu zabio sam gol Sarajevu igrajući desno krilo. Poslije sam igrao lijevo krilo, govorili su da sam ja i jedan mali Dragan Džajić iz Crvene zvezde dva lijeva krila koja mogu postati superklasni napadači...

... Pa, kad je sve tako, kako to da ste postali – stoper!?

- Puno toga se u životu dogodi slučajno, a završi najbolje, pa je upravo to bilo i s mojim odlaskom iz napada u obranu. Uoči utakmice Radnički – Partizan razbolio se naš stoper Nikolić, trener Dušan Nenković me pozvao u trenersku svlačionicu, rekao mi je: “Dragane, popodne ćeš igrati na mjestu stopera!” Šokirao sam se, odmah mu odgovorio: “Druže trener, ja to ne mogu igrati, ja to ne znam igrati, upropastit ću karijeru, ispasti smiješan...

Ne igramo protiv neke nižerazredne momčadi, nego protiv strašnog Partizana koji ima najubojitiji napad u ligi!” Nenković me pustio da istresem sve što sam imao reći i onda mi kazao: “Ja sam tako odlučio i tako će biti. Igrat ćeš stopera, ne boj se, samo nemoj da te povuče želja da ideš u napad, ostani otraga i zapovijedaj obranom!” I znate li što se dogodilo? Bio sam najbolji igrač utakmice u kojoj smo pobijedili s 2:1! Tad je počela moja karijera stopera...

Doček na Rivi
U Radničkom iz Niša odigrali ste 173 utakmice, za Hajduka ste nastupili 419 puta, u dresu Stuttgarta igrali ste 179 puta, a za momčad Schalkea 04 12 puta. Uz to, bili ste nezamjenjiv stoper reprezentacije Jugoslavije, za koju ste odigrali 52 utakmice. Sve to stalo je u 19 godina vaše profesionalne karijere, od vaše 18. do 37. godine života!

- Puno teže mi je zapamtiti sve te brojeve nego brojeve postignutih golova. U Radničkome sam ih davao, u osam godina u Hajduku samo devet, u šest godina u Stuttgartu dva, a u Schalkeu 04 i reprezentaciji Jugoslavije – ni jedan! Znate li zašto? Zato jer su mi treneri i selektori uglavnom govorili ono što mi je Dušan Nenković kazao uoči spomenute utakmice Radnički – Partizan, kad sam prvi put zaigrao na mjestu stopera: ne smiješ ići naprijed, ne prelazi centar!

Znao sam puno puta na treninzima zabiti gol glavom nakon kornera, bio sam precizan i kad bismo na treninzima pucali jedanaesterce, ali na utakmicama niti sam išao pred protivnički gol, niti sam pucao penale. Znalo se tko puca penale: uglavnom netko od veznih igrača ili napadač koji se bori za titulu golgetera lige! A mi u obrani smo bili “sirova radna snaga”: bori se, ori, skači, guraj, uklizavaj, idi glavom u kopačku protivnika! Ma, šalim se, nikad me, otkad sam postao stoper, nije vuklo ići pred protivnički gol. Kao što mi se, dok sam bio napadač, nije dalo vraćati u svoju polovinu terena...

Niški Radnički je bio filijala Crvene zvezde, kako to da njihov najbolji igrač i 22-godišnji reprezentativac Dragan Holcer ne ode u Crvenu zvezdu nego dođe u Hajduka!?

- Zato što je Hajduk imao dva klupska funkcionara – zvali su se Tito Kirigin i Jere Burazin! Ta dva genijalca bili su jači od uprava Crvene zvezde, Dinama i Partizana zajedno! Mene su svi vidjeli u Zvezdi, kako mi je prva supruga Vlasta bila Zagrepčanka, spominjalo se da ću možda i u Dinamo, a kad su prvi put na razgovor sa mnom došli šjor Tito i šjor Jere, meni je sve bilo jasno: iz Niša odlazim u Split!

Kako su vas to Tito Kirigin i Jere Burazin iz prve šarmirali, zamantali? Je li njihova novčana ponuda bila puno veća nego Zvezdina i Dinamova?

- Zvezda je računala da ću sigurno tamo, jer, po njihovu razmišljanju, igrač Radničkoga nema kamo nego kod njih. Dinamo je sa mnom razgovarao nekako mlako, uokolo, a Kirigin i Burazin su došli u Niš, oduševili su me svojim gospodskim manirima, ponašanjem, odlučnošću, znali su sve o meni i mojoj obitelji, kazali su da će Hajduk sa mnom učiniti velike stvari, da ću u Splitu ostati cijeli život... I sve što su rekli – bila je istina! Novac u tom prvom razgovoru nismo ni spomenuli. Nisam jedini kojega su šjor Tito i šjor Jere oduševili iz prve: taj dvojac bio je Hajdukovo blago! I danas im se divim!

U dresu “bijelih” igrali ste od 1967. do 1975. godine...

- ... I radovao se osvajanjima tri naslova prvaka i tri Kupa maršala Tita...

... I kao kapetan Hajduka držali pobjedničke govore!

- Da! Pisao ih je Gojko Škrbić. Barem dok sam ja bio kapetan Hajduka. Inače, od svih trofeja osvojenih u meni najdražem bijelom dresu, posebno mi je u srcu ostao naš naslov prvaka iz 1971. godine. Kad je Hajduk nakon 16 godina, od one slavne momčadi iz 1955. godine koju je predvodio strašni trio – Frane Matošić, Bernard Vukas, Vladimir Beara – opet postao prvak Jugoslavije.

Uvijek ću pamtiti tri utakmice iz tog prvenstva: pobjedu protiv Vojvodine u Novom Sadu s 3:1, našu čudesnu pobjedu protiv Partizana u Beogradu s 4:3, nakon što smo gubili 3:0 i zadnju utakmicu sezone protiv Olimpije u Splitu, bilo je 2:1 za nas, a skoro 30.000 ljudi došlo je na Stari plac odjeveno u bijelo!

A onaj čudesan, neponovljiv doček nakon pobjede protiv Vojvodine, kad je Split izašao na Rivu dočekati svoje prvake?

- Ma, to je najsretniji trenutak moje sportske karijere! U Kaštelima smo se ukrcali na hidrogliser, pratile su nas brodice, kad smo se pojavili na ulazu u splitsku luku, vidjeli smo nešto od čega se i sad naježim: sve je bilo krcato brodicama, cijela Riva je bila puna, more je gorjelo, nebo su parale rakete, oglasile su se sirene s brodova! Iznijeli su nas na rukama na kopno, nosili preko cijele Rive do Starog placa. A Bukle Hlevnjak je cijelo vrijeme pjevao s navijačima, kad smo došli pred Dom Hajduka, ostao je bez glasa...

Split je tih dana bio u velikoj sportskoj euforiji. Malo prije naše velike fešte, Splićani su napunili Rivu dočekujući na željezničkoj stanici svoje šampione, košarkaše Jugoplastike, koji su u odlučujućoj utakmici u Zagrebu pobijedili Lokomotivu, današnju Cibonu i prvi put u svojoj povijesti postali prvaci Jugoslavije. Split je naprije bio obojen žutom, a onda bijelom bojom svojih prvaka!
[You must be registered and logged in to see this image.]
Broj jedan: Slavko Luštica!
U Hajduku su vas trenirali Dušan Nenković, Slavko Luštica, Branko Zebec, Tomislav Ivić...

- ... Da preduhitrim vaše vjerojatno pitanje, odmah ću reći: za mene je naš najbolji trener bio Slavko Luštica! Trenirao nas je kad smo 1971. godine postali prvaci, taj šampionski Hajduk igrao je najljepši i najefikasniji nogomet, naši navijači su uživali u pobjedama i lijepom nogometu koji ih je oduševljavao.

Je li točno da ne volite Tomislava Ivića jer ste zbog njega morali iz Hajduka?

- Tomislav Ivić je veliki i trofejni trener i samo budala ili zločest čovjek to mu neće priznati. Ali, ja sam najviše uživao kad je trener bio Slavko Luštica. On je za mene naš trener broj jedan. Ivić je veliki trener, Branko Zebec također, Dušan Nenković je s “bijelima” osvojio prvi Kup maršala Tita, ali moj trener favorit bio je Luštica. Istina je da sam zbog Ivića otišao iz Hajduka.

On je smatrao da je moja ozljeda takva da mu više neću biti od koristi, a nakon što sam otišao iz Hajduka, u Stuttgartu i Schalkeu 04 igrao sam još sedam sezona, do svoje 37. godine! S tim da Tomislavu Iviću ništa ne zamjeram. On je kao trener imao svoju viziju momčadi Hajduka, za mene u njoj nije bilo mjesta, vjerojatno misleći da se neću oporaviti, ja to poštujem. Vrijeme je pokazalo da je pogriješio. Zato jer sam siguran da bi Hajduk sa mnom u momčadi uzeo još neki trofej. S Ivićem sam u dobre, čestitam mu na sjajnoj karijeri i želim mu zdrav i dug život.

Europa? Valencia, Leeds, Saint Etienne, PSV...

- Boli pomisao na tu našu europsku nesreću. A ja tvrdim da se najviše radilo o nesreći, velikoj nesreći i sportskoj nepravdi. Svugdje smo ostali tanki za samo jedan gol, a ono što se dogodilo u Saint Etienneu zaista zvuči kao najgora moguća sportska priča. Zapravo, zvuči nestvarno...

Hajduk je u godina dok ste vi igrali u njegovu dresu dao veliki broj reprezentativaca, sjajnih igrača. Koga posebno pamtite, koga posebno izdvajate?

- Bio bi moj veliki grijeh, bila bi prava nepravda nekoga posebno izdvajati. Hajduk je tih šampionskih godina imao snažnu i kompaktnu momčad i bio je uzorno organiziran klub. Bili smo, ne samo na travnjaku, najjači klub u Jugoslaviji. To su bile godine velikog, moćnog Hajduka. Želim spomenuti dva velika čovjeka, bili su nam i otac i majka, divni ljudi i znalci: dr. Željko Barbir i naš maser Božidar Soldo!

Kad već ne izdvajate svoje suigrače, tko vam je od protivnika bio po guštu?

- Mislite, tko mi je zadavao najviše muke? To su bili Dušan Bajević iz Veleža, Vahidin Musemić iz Sarajeva i Josip Bukal iz Željezničara! Raznovrsni i sjajni napadači, veliki golgeteri. S tim da je u to vrijeme najbolji jugoslavenski napadač bio Dragan Džajić, ali kad bi Hajduk igrao s Crvenom zvezdom, Džaju bi čuvali Miroslav Bošković ili Vilson Džoni.

U reprezentaciji ste, kao i u Hajduku, bili standardan stoper, igrali ste u momčadi koja je bila viceprvak Europe...

- Bilo je to 1968. godine, prvenstvo se igralo u Italiji. U polufinalu smo učinili čudo, svladali smo u Firenci svjetskog prvaka Englesku s 1:0. Gol je četiri minute prije kraja utakmice zabio Dragan Džajić. Igrali smo u sastavu: Ilija Pantelić, Mirsad Fazlagić, Milan Damljanović, Miroslav Pavlović, Blagoje Paunović, Dragan Holcer, Ilija Petković, Ivica Osim, Vahidin Musemić, Dobrivoje Trivić i Dragan Džajić. Selektor je bio Rajko Mitić.

A svjetski prvaci Englezi izveli su strašnu momčad: Banks, Newton, Wilson, Mullery, Labone, Moore, Ball, Peters, Boby Charlton, Hunt, Hunter. U finalu smo u Rimu protiv Italije igrali 1:1, opet je Džaja dao gol, izjednačio je Domenghini, a na toj utakmici nas je švicarski sudac Dienst doslovno pokrao. U ponovljenoj utakmici Italija je u Rimu dobila s 2:0, golove su dali Riva i Anastasi. Zaslužili smo biti prvaci Evrope, Dienst nam je uskratio veliko slavlje...

MILORAD BIBIĆ
SNIMIO: MARIO TODORIĆ / CROPIX

Kristin Mari Evert Mil (eng. Christine Marie Evert Mill) (rođena 21.decembra 1954. godine na Floridi, SAD) je profesionalna teniserka iz Sjedinjenih Američkih Država, bivša broj 1 teniserka sveta. U svojoj karijeri je oscvojila 18 grend slem turnira, uključujući rekordnih 7 na otvorenom prvenstvu Francuske.
Takođe je osvojila 3 grend slem turnira u dublu (u paru). Rekord od
1.304 pobeda i 144 poraza je jedinstven u karijeri bilokog teniserka ili
teniserke.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Martina Navratilova (rođena 18. oktobra 1956, u Čehoslovačkoj) je bivša broj 1 teniserka. Poreklom iz Čehoslovačke, prebegla je u Sjedinjene Američke Države 1975. godine i postala Američki državljanin 1981. U svojoj karijeri osvojila je 18 grend slem turnira i 40 grend slem turnira u dublu (31 ženski dubl i 9 mešovitih). Vimbldon
je osvoila rekordnih devet puta. Smatra se za jednu od nausmešnijih
tenisera svih vremena. Takođe je jedna od retkih javnih osoba koja je u
javnosti priznala da je lezbejka, u vreme kada to nije bilo tako često kao danas.

Grend slem turniri (singl)

• Otvoreno prvenstvo Australije 3: 1981, 1983, 1985.
  
• Otvoreno prvenstvo Francuske 2: 1982, 1984.
  
• Vimbldon 9: 1978, 1979, 1983, 1984, 1985, 1986, 1987, 1990.
  
• Otvoreno prvenstvo Amerike 4: 1983, 1984, 1986, 1987
  
• [You must be registered and logged in to see this image.]
  

Sećate li se Gaze ,Pola Gaskonja ,jednog od najvećih engleskih fudbalera ?
Evo šta je alkohol uradio od njega .

[You must be registered and logged in to see this image.]


Poređenja radi-Pol ,kada je bio među najboljima na svetu .

Auuuu,bre..  ..zaista je najveci problem svih vrhunskih sportista naci posle karijere smisao da zivis i sta da radis..

[You must be registered and logged in to see this image.]


Danas je umro Odd Iversen, najbolji norveski fudbaler svih vremena...

[You must be registered and logged in to see this link.]


P.S. Laka mu zemlja, ali moram biti malo sarkasticna. Naime, u Norveskoj i nije tesko biti najbolji fudbaler ;)

Teško da se sećamo ,ali i pored popularnosti filma "Montevideo" o ovim ljudima se zaista malo zna . 

Keri Sansom (58) je u karijeri igrao za Kristal Palas, Arsenal, Njukasl, Kvins Park Rendžers, Koventri, Everton, Brenford i Votford. Najveću slavu stekao je igrajući za Arsenal, dok je za reprezentaciju Engleske nastupio na 86 utakmica.


Danas spava po parkovima ,beskućnik je i alkoholičar ,izgubio je sve zbog kocke i alkohola .
Šest puta je bezuspešno lečen , FK Arsenal pokušava organizovati akciju da se pomogne bivšem asu .
Lekari mu daju još 3 godine života .

Miroslav Cerar
[You must be registered and logged in to see this image.]
[You must be registered and logged in to see this link.]

kralj konja sa hvataljkama

Sećate li se Razije Mujanović zvane "Gibanica" ,gorostasnog centra ženske košarkaške reprezentacije Jugoslavije ?
Igrala je za vrhunske klubove  u Italiji ,Španiji ,Brazilu ,Mađarskoj ,Hrvatskoj (više klupskih medalja ) ,u američkoj profy ligi (Detroit) za reprezentaciju YU (više medalja ,evropske ,svetske,  olimpijske )  i 1993 za reprezentaciju BiH (uzeli zlato na Mediteranskim igrama )

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potpuno zaboravljena ,u drugom braku ,nema dece ,ne bavi se ničim u vezi košarke ,živi bukvalno od novca zarađenom tokom karijere .


Evo je danas (fotografija je autentična ,voditeljka nije "patuljak" nego normalnog rasta )

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nije lepo ,ali moram ,setih se vica koji se pričao dok je igrala za reprezenatciju YU :

Žalila se Razija  treneru kako je koleginice košarkašice zadirkuju da "izgleda kao muško ".
Trener ,da je uteši ,kaže :
Ma ne nerviraj se Razo ,boli te kurac .

pomalo mi i zao Raze. A bila je dominantna u svoje vreme

Jelena Dokić ,kontraverzna srpsko -australijska teniserka o kojoj se mnogo pisalo 90 tih . Ono što nije bilo sporno -devojka je zaista bila lepa .
Danas ,zbog problema sa štitnom žlezdom ,ima 120 kg ? Da ne poveruješ ?

[You must be registered and logged in to see this image.]

šteta

Par prijatelja je podelilo ovaj snimak. Džejn Torvil i Kristofer Din. Sarajevo 1984-te. Ravelov Bolero i zlato.



I onda na tridesetogodišnjici Olimpijskih igara u Sarajevu još uvek više nego dobri



Verovali ili ne ona je 57-mo a on 58-mo godište.

Sećate li se Mirze Delibašića ?

[You must be registered and logged in to see this image.]

Košarkaški as sarajevske "Bosne" ,osvajač više zlatnih medalja sa najboljom generacijom košarkaša Jugoslavije ,kapiten najboljeg tima "Bosne "svih vremena (bili evropski  prvaci) ,igrač "Reala" (uzeo sa njima Svetski Kup) Karijeru je završio u Italiji ,u Kazerti.
Ubio ga je alkohol i nikotin ,koji su izazvali seriju moždanih udara . Preminuo je 2001 .

Mateja Svet je bila najbolja skijašica Jugoslavije ,i do pojave Anice Kostelić i apsolutno najbolja i u "regionu" svih vremena .

Mateja je 1984. postala juniorska svetska prvakinja u veleslalomu i debitovala je na Olimpijskim igrama 1984 u Sarajevu. U takmičenju za Svetski kup 1985/86. postala je prva jugoslovenka sa pobedom u Svetskom kupu. Bilo je to u Čehoslovačkoj Jasni u veleslalomu. Iste sezone, i u istoj disciplini ostvarila je još jednu pobedu u kanadskom Bromontu.
Godine 1987. je na Svetskom prvenstvu u Kran-Montani osvojila tri medalje: srebro u veleslalomu i bronze u slalomu i superveleslalomu. Krajem iste godine proglašena je za sportistu godine u Jugoslaviji.

Na Olimpijskim igrama u Kalgariju 1988. je osvojila srebro u slalomu, dok je u veleslalomu bila četvrta. U Svetskom kupu 1987/88. osvojila je mali kristalni globus u veleslalomu.

Na Svetskom prvenstvu 1989. u Vejlu postala je svetska prvakinja u slalomu, a nakon diskvalifikacije Francuskinje Kristel Ginjar u veleslalomu je osvojila bronzu, iako je završila kao četvrta.



Na kraju sezone Svetskog kupa 1989/90. je nakon nesuglasica sa slovenačkim skijaškim savezom okončala karijeru iako je imala samo 22 godine. Ostvarila je ukupno 7 pobeda u Svetskom kupu.

Danas radi u Ljubljani kao psihoterapeut.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Milorad Čavić-svetski i evropski prvak, olimpijski vicešampion .

[You must be registered and logged in to see this image.]

Evo ga danas -živi u USA ,i drži školu plivanja .

[You must be registered and logged in to see this image.]

BIO JE LEKAR, BRINUO O SIROMAŠNOJ DECI I DOŽIVEO SUNOVRAT Fudbalski genije je želeo da dan njegove smrti bude nedelja - i bila je!


Na današnji dan preminuo je jedan od najboljih brazilskih fudbalera svih vremena - Sokrates.

Sokarates je bio brazilski fudbaler koji je igrao na poziciji prednjeg veznog, a po zanimanju je bio lekar.

Sokrates je bio plejmejker, poznat po pregledu igre i polja, ali i fizičkoj snazi. Bio je igrač koji je jednako koristio obe noge. Njegova mogućnost da pročita igru je bila veoma cenjena, a njegov pečat je bilo dodavanje petom bez gledanja. Smatra se jednim od najvećih veznih igrača svih vremena.

Igrao je za Botafogo pre nego je postao član Korintijansa 1978. Nakon toga je otišao u Italiju gde je igrao za Fjorentinu, a u Brazil se vratio 1985. da završi karijeru.


Igrao je za selekciju Brazila sedam godina i postigao više od 20 golova, predstavljajući državu na dva Svetska prvenstva. Bio je kapiten 1982. godine, a pojavio se i na turnirima Kopa Amerika 1979. i 1983.

Proglašen je Južnoameričkim igračem godine za 1983. Izabran je od strane Pelea na listu FIFA 100.

GENIJE NA TERENU

Sokrates se nikako nije uklapao u ondašnji šablon fudbalera. Sa svojih 1,93 i jedva 70 kilograma nije moglo da se dogodi da ne bude u centru pažnje. Duga kovrdžava kosa i velika brada samo su pojačavale utisak, da bi kasnije to postao njegov zaštitni znak. Po sopstvenom priznanju, nikada nije planirao da postane profesionalni fudbaler. To se jednostavno dogodilo. Nadaren do ekstrema, ali bez ikakve želje da se kroz trening usavršava. Bez obzira na to, niko nije mogao da porekne da je njegova igra često imala dodir sa genijalnošću!

"Sokrates je delovao kao igrač iz drugog doba. Nisi mogao da ga staviš ni u jednu kategoriju na terenu i van njega. Svi su znali za njegovu medicinsku diplomu i imao je puno kulturnih i socijalnih interesa. Bio je veoma dinamičan fudbaler sa uzvišenim osećajem za igru i, pre svega, velikom inteligencijom. Zajedno sa Zikom i Falkaom bio je simbol reprezentacije Brazila", rekao je Paolo Rosi.

"On je bio spektakularan čovek. Nema puno toga da se kaže o njemu kao fudbaleru, bio je jedan od najboljih sa kojima sam igrao. Njegova inteligencija bila je jedinstvena, od njega si mogao da očekuješ uvek nešto dobro", objasnio je Ziko.


ČAŠICU JE IPAK VIŠE VOLEO OD LOPTE

Brazilski doktor u kopačkama svoju briljantnu karijeru začinio je alkoholom i stao u red fudbalera kojima je bio bitniji provod od zdravog načina života. Sokrates je jedan od retkih fudbalera koji je sreću okušao u Evropi, a tada jaka Fiorentina njemu nikako nije odgovarala, upravo zbog nedovoljne slobode da se druži sa čašicom.

"Cigarete i alkohol nikada nisu uticali na moju igru. Nisam zavisnik od alkohola, moj odnos s njim je kao s partnerkom. Mnogo pijem, ali nemam simptome alkoholizma", govorio je Sokrates za koga je život bio mnogo više od fudbala.

"Utakmica traje 90 minuta, a život se nastavlja i posle toga".


LEČIO DECU U SAO PAOLU

Sokrates je u penziju definitivno otišao 1989. godine, u godini kada su održani prvi demokratski izbori u Brazilu posle 35 godina. Iako je bio vrhunski sportista, taj dan smatrao je svojom najvećom pobedom u karijeri. Kada je završio s aktivnim igranjem, postao je glavni kritičar brazilske reprezentacije i društvene situacije u zemlji. Otvorio je privatnu ordinaciju, lečio siromašnu decu u Sao Paulu, a u slobodno vreme studirao filozofiju. I na tom polju zaslužio je doktorsku diplomu.

Jetra Doktora Sokratesa bila je teško oštećena poslednjih godina njegovog života. U avgustu 2011. prvi put je završio u bolnici. Rečeno mu je da mora na transplantaciju. Preko reda nije želeo, iako je imao mogućnosti za to.

"Ne, ne želim specijalne uslove zato što sam u jednom momentu bio najbolji fudbaler na svetu", rekao je Sokrates.

Preminuo je 4. decembra 2011. godine u 59. godini života. Kako je sam izjavio, voleo bi da dan njegove smrti bude nedelja. I bila je! Najtužnija nedelja u životu svakog Brazilca.

Moreino  Toričeli je, sasvim sigurno jedan od najzahvalnijih fudbalera koji su igrali za Juventus. Italijan je na neki način obeležio zlatne godine popularne Stare dame.

Nekada sjajni defanzivac je s Juventusom osvojio Ligu šampiona, Kup UEFA, evropski Superkup, tri Scudetta i još nekoliko trofeja. Bio je član i Forentina koja je 2001. godine stigla do Kupa Italije.


Inače je po zanimanju bio stolar -pa je bio poznat pod nadimkom "Đepeto" (navodno ga je tako nazvao Roberto Bađo )

Kada je 1992. godine niželigaš Karateze igrao protiv Juventusa na pripremama, Toričeli je toliko impresionirao čuvenog Đovanija Trapatonija ,da je tada izdvojio 50 miliona lira da ga dovede.

Toričelijeva supruga Barbara preminula je u oktobru 2010. godine od leukemije.
I od onda ...
Toričeli provodi svoje dane uz čašu (ćaše piva ) Sada ima 52 godine - i izgleda ovako :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Inače je izgledao ovako :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ili ovako :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tako da ....

Zoran "Čava" Dimitrijević....jedini koga su voleli i "Grobari" i "Bed Blu Bojsi" jer je igrao za oba kluba .
Obožavali su ga -bukvalno .

Tokom karijere nosio je boje Subotičkog Spartaka, Dinama iz Zagreba, Partizana a onda i za Francuze Dižon, Nant i Valensijen. Gde god da je igrao Čava je bio jedan od najomiljenih igrača.

Napunio je tek 30 kada je 1992. godine doživeo tešku saobraćajnu nesreću. Bio je 16 dana u komi, dobio je do tada najvažniju utakmicu, preživeo je, ali morao je da kaže „zbogom” fudbalu. Ostao je da živi u Francuskoj gde je provodio fudbalsku penziju. Na njega su praktično svi zaboravili.

Njegov sin Miloš Dimitrijević takođe je fudbaler, koji je osim za Nant, Grenobl, Rad, Kjevo i Sidnej nastupao i za Crvena zvezdu.

Jedini koji je javno plakao za Draženom Petrovićem ,i jedini koga "do krvi" zaraćeni" navijači u danas poštuju.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sjetih se:
Nenad Stekić, (skok u dalj) Vera Nikolić, (atletika) takođe Milka Babović (atletika-sportski komentator)

Đole ::

Sjetih se:
Nenad Stekić, (skok u dalj) Vera Nikolić, (atletika) takođe Milka Babović (atletika-sportski komentator)

Dobro se sećaš .
Nenad Stekić -prvak Evrope ,mislim da je skok bio 9,12
.Vera Nikolić -prvakinja Evrope -mislim na 800 m.
Milka Babović -legenda ...naročito kada je prenosila "umetničko klizanje"
JAko se dobro sećaš.