Novinari „Blica“ na proslavi „sultan nervuza“ u tekiji u bujanovačkom selu Nesalce
Derviši i život: vreme čuda i na nebu i na zemlji Ima
stvari na zemlji i na nebu kojima se više ne čudim. Ni čoveku. Samo -
zahvaljujući poslu koji radim, novinarskom, i nekim gostoljubivim
ljudima - prisustvujem, gledam, nekad nešto i osetim, pa pokušavam da
opišem. Neka tumače i prosuđuju drugi.
[You must be registered and logged in to see this image.]Završni deo zikra: ples u zanosu
Recimo, obred derviša saadija u bujanovačkom selu Nesalce, čiji sam
gost bio na dan prolećne ravnodnevice, 21. marta, na sultan nervuz ili
novi dan.
Sedeo sam na skrštenim utrnulim nogama, zajedno sa
šezdesetak ostalih, što domaćih što gostiju, a domaćin mi je bio
dostojanstveni Hajrula Šehu, starešina ili šejh.
Svi smo bili posluženi večerom - zaklano je sedam ovnova, ali je većina
mesa podeljena siromašnijima u selu - a onda je u drugoj odaji tekije,
posle namaza, uobičajene molitve kod muslimana, počeo zikr - obred
slavljenja Božjeg imena, prizivanja Alaha.
Uz glasno ponavljanje nekih reči na arapskom, derviši su, klečeći,
vrteli glavama u sve bržem ritmu. Potom su ustali, a nekolicina njih u
rukama je imala jednostavne instrumente koji prevashodno služe davanju
ritma. Uz molitvu koju je izgovarao šejh, njihali su se gornjim delom
tela, sve brže i sve energičnije da bi se manja grupa u jednom trenutku
izdvojila u kolo. Sa rukama na ramenima onog do sebe, vrteli su se
ukrug, praćeni jednoglasnim i glasnim povicima ostalih. Lica su im bila
u ekstazi... I kad je odjednom, posle tridesetak minuta, na šejhov znak
muzika prestala, oni su još neko vreme bili zadihani i u zanosu.
Derviš!
[You must be registered and logged in to see this image.]Šejh tekije u Nesalcu Hajrula Šehu (levo) i gosti, šejhovi iz Gnjilana i Rahovice sa Kosova
Nema kod nas poznatije reči - sreli su se s njom svi koji su
prošli srednju školu i čitali lektiru ili bar u ukrštenim rečima: ime
čuvenog pisca Selimovića, autora romana "Derviš i smrt", četiri slova -
...nema kod nas toliko poznate reči čije značenje manje ljudi zna.
Zikr, šejh, tekija, derviški red... Hajdemo redom, uz rizike da zbog
pojednostavljenja koje nalaže novinski tekst negde, nenamerno, i
pogrešim.
Dakle, ovako: nekih stotinak godina posle Muhamedovi smrti, sredinom 9.
veka, javili su se vernici nezadovoljni što se nedovoljno poštuju
strogi principi vere koji nalažu odricanje od ovozemaljskih užitaka.
Njihovo učenje o islamu naziva se sufizam, a dobilo je ime po sufu,
kratkoj prostoj vunenoj haljini kojom su sledbenici ovog učenja
naglašavali svoj asketizam. Sufizam je, inače, složeno učenje kojem je
posvećena brojna literatura, a istaknuti sufisti obogatili su svetsku
literaturu brojnim vrednim delima... ali za novine ovoliko.
Sledbenici sufizma zovu se sufije ili derviši, a mesta
njihovog okupljanja su bogomolje zvane tekije. Istaknutu ulogu u
sufizmu ima šejh, odnosno učitelj, koji je i poglavar derviša
okupljenih u jednoj tekiji. Kroz istoriju su se iskristalisali derviški
redovi kao nastavljači tradicije svojih osnivača, a razlike među njima
prvenstveno su u obredima: mevlevije se, tako, nazivaju vrteći derviši
po karakterističnom plesu, dok, recimo, rufaije i još neki izvode
obrede probadanja lica i tela tokom zikra.
Šejh prima derviše u red: odrastao musliman njemu saopštava
svoju želju, a šejh zatim tokom dužeg perioda, koji je ranije trajao i
tri godine, prati njegovo ponašanje i izvršavanje verskih obaveza.
"Derviš", kaže šejh Hajrula Šehu, "mora da bude visokomoralan". Tek
kada to bude ustanovljeno, kandidatu se dozvoljava da pred dva svedoka,
klečeći, položi zakletvu, a šejh mu "daje beat", odnosno prima ga u
red.
[You must be registered and logged in to see this image.]Grobovi ranijih poglavara: turbe
Derviša danas na teritoriji Srbije ima u Novom Pazaru, nekim
bujanovačkim selima i na Kosovu: u Gnjilanu, Kosovskoj Kamenici,
Prizrenu... Šejhu se u svakom trenutku ukazuje posebno poštovanje.
Pamtim svoju posetu rahmetli šejhu Džemailu Šehuu u Prizrenu, u
njegovom domu pre četvrt veka: sin i supruga ustajali su uvek - ali
uvek! - kad bi ovaj ustao da dohvati neku knjigu sa police i pokaže mi
je. Ustajao sam i ja... Derviši u Nesalcu objasnili su mi da njihov
šejh ne insistira na tome, ali su u njegovoj pratnji uvek dva derviša.
Oni danas ne nose vunene haljetke, osim bele kape - koja, opet, nije
obavezna - spoljnim obeležjima ne razlikuju se od svojih sugrađana.
Takođe, bave se svojim građanskim zanimanjima. Šejh Hajrula Šejhu tako
je čitav radni vek proveo kao nastavnik albanskog jezika u osnovnoj
školi, a po odlasku u penziju posvetio se obnovi rada tekije, čije je
postojanje zabeleženo u mnogim istorijskim dokumentima.
Na zidu neselačke tekije vise dugačke igle i izduženi
metalni šiljci na čijoj je tupoj strani kugla, pa liče ne buzdovane. Za
kuglu su prikačeni članci sa teškim kuglicama na drugoj strani, pa kad
se zavrti među dlanovima, one joj daju snagu kojom lako probija kožu.
Derviš se u zanosu tokom zikra njome probada ispod ključne kosti ili
kroz slabinu, a to što nema krvarenja ni drugih posledica tumači se
snagom koju mu daje verovanje u Alaha. U Nesalcu od komunističkih
vremena, tačnije od pedesetih godina prošlog veka, ovo ne rade, ali u
Prizrenu, gde zikr traje i po četiri sata, gledao sam probodene
derviše. Gnjilanski šejh Muhamed Šejhu, gost nesalačkih derviša na
zikru, pričao mi je kako ga je kao dete otac, takođe šejh, uz povik
"Alah je veliki!" tabanima stavio na oštricu sablje, a ja sam u
Prizrenu gledao dva odrasla muškarca kako stoje na sablji ispod koje
leži derviš. I njemu ništa...
Ne znam, i nije me zanimalo kako.
I ni u Nesalcu se nisam raspitivao. Bio sam gost ljubaznih domaćina, derviša saadija, i bio sam na zikru.
Šta će novinaru, šta će čoveku više?
Redovi
[You must be registered and logged in to see this image.] Afrim Aguši demonstrira probadanje
Postoji više klasifikacija derviških redova, pa shodno tome, razni autori navode njihov različit broj, neke svrstavajući samo u ogranke drugih, ali je najprihvaćenija ona po kojoj ih ima dvanaest, odnosno derviši se dele na kaderije, rufaije, bedevije, desukije, saadije, halvetije, bektašije, šazelije, bajramije, mevlevije, nakšibendije i sinanije. Redovi su najčešće nazvani po osnivačima, a saadije je u Damasku osnovao Saludin Muhamed el-Džibavi.
|
Turbe Uz tekiju u Nesalcu su i grobovi nekih pređašnjih šejhova. Svake večeri šejhova supruga na njima pali sveće.