Vedrana Rudan

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Think Pink

Vedrana Rudan



Vedrana Rudan




Znanci i prijateljica mi zamjeraju što jedina u društvu ne thinkam
pink. Od takvih poput mene treba bježati. Depra je zarazna a sreća čuči
iza svakog ugla. Smiješi se. Treba je samo zgrabiti za ružičastu guzicu.



[You must be registered and logged in to see this image.]foto: fauxfotos

Pitala sam okolo što je sreća. Bolesnima je to zdravlje. Siromašnima
lova. Onima u braku život bez partnera. Oni koji su sami sreću vide kao
osluškivanje stenjanja tijela pored sebe.
Ljudi bez djece srećom nazivaju noćnu dernjavu popišane bebe. Ljudima
sa djecom sreća je album bez fotografije nafiksanog maturanta.
Zaposlenima je sreća dobiti novi posao. Nezaposlenima dobiti bilo kakav
posao.

Neki moji znanci nadaju se da će postati Indijci i ostatak života
provesti na obali Gangesa. Anonimci sanjaju da će jednom u životu glavom
bez obzira bježati od paparaca.

Slavni maštaju o kretanju ispočetka. Bez promocija glupih filmova,
bez straha od godina, bez užasa koji te ždere dok čekaš kako će na
blagajnama proći najnovije smeće koje si snimio.

Stari su nesretni jer nisu znali da su, kad su bili mladi, trebali
biti sretni jer su mladi. Mladi su nesretni jer bi željeli u životu
uživati sad i ovdje a bez novaca sreće nema…

Svako normalno ljudsko biće je nesretno ali to ne smije biti. Prodaje
nam se teza da ćemo doći do sreće ako promijenimo sebe. Oni koji
vladaju našim životima lukavo od nas skrivaju da bismo se zaista
usrećili kad bismo promijenili sve oko sebe.

Ako jesi ono što jesi, u mom slučaju depresivna gospođa koju bijeda
oko nje nagoni da mrzi ružičasto i na dječjim gaćicama, moraš
objašnjavati zašto nosiš mrak.

Ne uzbuđuje me to. Udavite se u pinku, lovci na sreću! Ja ne želim
biti netko drugi. Čovjek bi se morao pomiriti sa crnilom u sebi, što
sipi fali, i spoznati da se ne može promijeniti.

A i zašto bih se, ja, primjerice, promijenila? Da bi bilo ružičasto.
Kome? Mome mužu, djeci, njihovim partnerima, unucima, znancima? Kako ja
njima promjenom sebe mogu pomoći kad oni ne znaju što ih zaista
usrećuje?

Recepti za univerzalno kupanje u ružičastom prodaju se u svakoj lošijoj knjižari. Sami kujemo svoj pink.

Opako frustrira ta pričica o kovaču i sreći. Da sam ambiciozniji,
brži, mlađi, ljepši, da uvijek, baš uvijek thinkam pink, strpao bih
sreću u džep poderanih hlača.

Presretna sam što znam da je jedina prava sreća spoznaja da je samo
nesreća ono u čemu živiš, ono što te stalno prati, ono što te čeka na
kraju.

Ne želim prema smrti putovati nasmiješena poput retardirane Mona
Lise. Boli me kurac za naputke iz knjiga, teve emisija i preglupih
novina koje sam davno prestala čitati.

Ej, Ružičasti! Jeste li normalni? Stvarno mislite da imate pravo na
izbor? Ja znam da ga nemam. Tamna sam da mračnija ne mogu biti. Ne, ne,
ne i ne! Neću svršavati ružičasto dok me vlasnici moje duše i moga
tijela siluju nogom sretne Barbike.

Pampers tate

Znam da moji vršnjaci i ja nikad ne bismo smjeli upotrijebiti frazu
“u moje vrijeme” jer će se onaj s druge strane stola, ako je mlađi od
nas, a svi su mlađi od nas, isti čas isključiti. Ipak ne mogu odoljeti
jer svakodnevno gledam mlade očeve kojih “u moje vrijeme” nije bilo.

Najprije nešto o ženama iz moga vremena. Sve smo željele postati
službeno okovane. Naši vršnjaci izbjegavali su brak da bi bili i
službeno slobodni. Te pradavne šezdeset i neke u naše je ženske živote
ušla pilula pa smo svoja međunožja, prvi put otkako žene postoje, imale
pod svojom kontrolom.

Dečki iz mog vremena nisu navlačili kondome a teza o čarima pranja
nogu u čarapama bila je poznata i klincima u vrtiću. Pilule koje su tada
sadržavale stotinu puta više hormona nego danas ponekad bi zatajile jer
su spermiji iz šezdesetih bili terminatori. Sretnice bi se tada na
brzinu udale, nesretnice odlazile na abortus koji je bio besplatan.
Ginekolozi nisu osjećali “prigovor savjesti” jer privatne prakse nije
bilo. Neke su se žene znale žaliti kako ostaju trudne čim bace pogled na
živinu među dlakavim muškim nogama.

A danas… Mediji stalno javljaju kako u čak trideset posto jaja mladih
Hrvata spermići gmižu, miruju ili su jednostavno nekamo otšetali da se
više nikad ne vrate. Zašto? Pravog odgovora nema ali postoji način kako
onima koji su ostali ubrzati rad repa i probuditi ih iz hrvatske kome.
Žene treba napumpavati hormonima, čupati im jaja… Mnoge sirotice će to
za koju godinu platiti životom samo zato jer se preko noći promijenila
moda. Danas je muška želja za djetetom obrnuto proporcionalna sa
živahnošću i količinom spermija koju okolo nose.

Sve je toliko drugačije. Kad se samo sjetim poroda iz moga vremena.
Ni jedan im tata nije želio prisustvovati. Da je takav luđak i postojao
teško da bi preživio ono što bi morao gledati. Odvratno rodilište,
nervozni ginekolozi, grube sestre, ležanje na nosilima na prljavom podu,
nakon poroda. Rodilišta su bila rupčage, na deset soba jedno kupatilo u
koje si mogao ući samo u gumenim čizmama debelom, krvavom krpetinom
među nogama koju si pridržavala objema rukama.

Kad bi žena rodila sve su je prijateljice žalile iz dna duše jer je
porod za moju generaciju bio početak doživotne robije bez prava na
pomilovanje. Govorilo se, beba u kuću, otac iz kuće. I tako do djetetova
tridesetog rođendana.

Dojenje je bilo totalno aut, umjetno mlijeko se na teve reklamiralo
kao danas pivo, bilo kakva očeva aktivnost oko klupka koje se,
tamnoljubičasto, dralo iz noći u noć držalo se golom perverzijom. Mladi
su očevi spavali u drugoj sobi, kod rodbine ili prijatelja. Djeca su
bila majčin izbor zato i njena briga. Da li dijete kaka ili ne kaka,
koje mlijeko pije, što je upala grla, kako izgleda pelena… Od sto očeva
iz moga doba njih sto i pedeset to znalo nije.

Da se opet rodim imala bih samo unuče. Ovaj predugi uvod jest bio
potreban jer ovo što mene zapanjuje vama je sasvim normalno. Današnji
mladi muškarci su ženama moje generacije bića sa tko zna koje planete.
Kad im cura zatrudni to stave na fejs pa primaju milijun čestitki. Zatim
mami glade trbuh idućih devet mjeseci prestravljeni mogućnošću da se
nešto neplanirano desi.

Fotografije bebe u trbuhu pokazuju svakome tko im se nađe na putu.
Čak i ljudima moje generacije koji bez naočala ne vide ni nosač aviona.
Ipak moramo buljiti u komadić papira i govoriti kako “vidimo” gdje je
“njemu” ili “njoj” “uho.” Mlade buduće majke blistaju. Na svoje okrugle
trbuhe navlače tanke majice i doživljavaju ih kao Legiju časti a porod
se priprema kao doček Pape.

U vodi? Na suhom? A čučeći? Bez tate ne može. Ni bez epiduralne jer
mama i tata moraju opušteno razgovarati dok trudovi lome mamine kosti.
Čim se dijete rodi tu je očeva glava na majčinu trbuhu na kome leži i
krvavo dijete. Fotografija presretnog trojstva se minutu nakon poroda
šalje na mobitele diljem kugle zemaljske.

Naputke kako dojiti današnji otac zna napamet. Noću tata nosi bebu,
previja i smiruje grčeve, tepa, šapuće, pere i maže riticu sretan što
ima dokaz da je ženina dugogodišnja hormonalna terapija uspješno
skončala. Za one dečke koji su svoju ženu oplodili “prirodno” zna i
Sabor i Vlada i predsjednik države, o Bozaniću da se ne govori.

Kad dijete malo ojača, nakon dva ili tri tjedna, majka odlazi na
pilates da bi se vratila na staro a tata doma gleda kako malo čudo kaka,
onda snimi kakicu pa je pošalje na mamin mobitel. Da mama bude u toku
dok radi trbušnjake.

Tate, vidjela svojim očima, u grupi guraju kolica i raspredaju kako
klincima ublažiti zubobolju, dok majke stupaju iza njih razgovarajući o
dijetama, muškarcima sa pločicama i koliko su privlačniji dečki koji
briju prsa i noge od divljaka koji ne stižu brinuti o dlakama jer se
bave djetetom…

Gledam te klince, gledam mlade majke koje istesane i uvijek čiste
kose u mini suknjama i na visokim petama izgledaju poput djevojčica…
Muških svinja iz moje mladosti nigdje na vidiku. A onda pročitam u crnoj
kronici koliko je žena u proteklih dvadesetak godina u ovoj zemlji
ostalo bez glave, sve su ih pobili njihovi partneri, pa se pitam što je
istina? Tko je zapravo današnji muškarac? Brižan tata? Zlostavljač? Ili i
jedno i drugo? Ipak je ženama iz moga vremena bilo bolje. Bar nam
partner nije bio ubojica nježna lica.

Tekst je objavljen 17.5.2011. u Nacionalu.

Kako je samo dobra ova zena...svaka joj rijec na mjestu,ma obozavam ju.

Astra ::

Nema ljubavi bez granica,a batina iz raja izasla....hahah svaka cast Vedrana.

brika na jeziku,inteligentna..zato je mnogi i ne vole...(ovde kod nas)....
fenomenalna je....:)

Legenda, svaka joj cast, svaka joj rec zlatna.

Vratio mi se muž


Ubilo me kad je otišao. Nazvala sam je. Rekla sam joj da moj muž ima staru majku kojoj će ona prati plastične zube, mijenjati pelene, da on ne smije jesti masno jer od toga podriguje, da je razlika u godinama između njega i nje nepremostiva, petnest godina je mnogo godina.

On voli našu djecu, kad plati alimentaciju postat će crkveni miš, dok dođe do svog dijela bračne tečevine proteći će mnogo vode ispod nekog mosta i još sam joj rekla da je kurvetina kojoj ništa sveto nije… Spustila mi je slušalicu.

Njegovoj majci nisam odlazila, djecu sam mu svakog vikenda slala na ručak, kći je često znala i prespavati kod njih. Rekla je da je ženska sasvim okej i da odlično kuha. Osjećala sam da me kći izdala.

Konačno sam ga otpisala onoga dana kad sam krenula na manikuru? Cura mi je gelom za samo sto kuna oblikovala nokte i i premazala ih žarkocrvenim lakom.

Odjurila sam frizeru, naravno da je mali peder ali čitav grad, i muško i žensko koje drži do sebe svoje dlake prepušta njegovim škarama. Druga žena!

Zbog korote sam izgubila deset kila pa navukla na sebe traperice šest brojeva manje. Krenula sam u kino. Preciznije, u Art kino. Tamo čovjek može vidjeti filmove u kojima su glavni likovi najnesretnija bića na svijetu pa onda veselo otići doma.

Jedne me večeri zgodan muškarac pozvao na piće. Super. Slobodna sam žena i mogu se ponašati kako me volja. Doma mi djeca ne plaču, muž torba kurvetinu, njegova je majka možda zabunom progutala zube, ne moram misliti na baku svoje djece.

U kafiću sam popila punč. Čovjek je mlađi od mene, svi su mlađi od mene, ostavila ga žena, provjerila sam, nije zbog moga muža, ipak vjeruje u ljubav…

Ne kažem da me oborio s nogu ali sam se dobro zabavila. Ispričao mi je vic, lik urla u slušalicu, alo, alo, alo, da li je to Energo? Ne, ovdje Elektroprimorje. Nema veze, i vama jebem mater!

Možda nije smiješno ali meni je punč krenuo kroz nos jer zaista čovjek ne zna dokle će ti kreteni dizati cijenu struje. Naručila sam drugi punč, treći, onda je on pitao, kod mene ili kod tebe, ja sam rekla, kod tebe.

Bračni seks i vanbračni seks, nebo zemlja. Skupa smo pijuckali u kadi punoj pjene, voda mu se ne grije na bojler pa nismo drhtali nakon deset minuta.

Pjenušavi smo krenuli u spavaću sobu, posteljina je bila čista, tko zna zbog koga, nije mogao znati da će naletjeti baš na mene ali me nije bilo briga.

Punč na punč, punč na punč, šampanjac u kadi, vrištala sam onako kako sam sa mužem vrištala sedamdeset i devete. Ujutro me probudio miris kave. Sve kao na filmu.

Dok sam spavala Ivan je skočio do Mlinara i kupio za mene francuski, hrskavi kruh sa maslinama, luda sam za njim, debelo ga namazao putrom, vruća kava, pogled sa balkona na gradske krovove, ogromna terasa, toplo, nitko nas nije mogao vidjeti osim perverznjaka iz okolnih kuća koji vole buljiti kroz dalekozor.

Već godinu dana jednom tjedno uživam poput praseta u prljavoj vodi. Doduše, najnovija istraživanja govore da prasad voli čistu vodu ali nije to poanta.

Prošle smo subote bili u Klagenfurtu. Kupio mi je prekrasne blijedozelene Silit padele. Ne kuham. Otkako sam napuštena jedem vani, ali Silit padelama ne mogu odoljeti. Imam tri kompleta, jedan boje antracita, drugi crveni i sad ovaj zeleni. Dobila sam i tamnosive vojničke čizme i Palmers, svilenu spavaćicu.

A onda mi se sinoć na vratima ukazao muž. Žut, izgleda da ima neku frku sa jetrima. Pogriješio je, neka sjednemo kao ljudi. Zamolio me da mu skuham biljni čaj, donio ga je sa sobom, skuhala sam.

Voli me više nego ikad, izgledam odlično, gdje mu je bila glava, kurvetina ga je iskoristila i ispljunula onako kako njegova bezuba majka iz ustiju ispušta sažvakanu koricu kruha…Zamolila sam ga da ne bude previše slikovit i da mi da tjedan dana vremena. Poslala sam ga na ultrazvuk abdomena, doktor Banić je najbolji u gradu.

Djeca su presretna, tata se vraća doma. Nazvala sam onu ženu i preklinjala je da se pomire. Rekla mi je neka se jebem i ja i moj muž i njegova mama i moja djeca…Gospođa je bila strašno neugodna.

Što ću učiniti? Jedna sam od rijetkih žena kojoj se muž vratio. Sjedim u onoj kadi punoj pjene i gledam u blistave smeđe oči, među nogama mi se meškolji želja moga ljubavnika.

A doma me čeka Masna Jetra. Što ću učiniti?! Pomognite mi ako me volite.

Vedrana Rudan

Ovo mi je posebno....tipicna nasa zena.

Na putu za Tunis


Moji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike,
totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule
koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao
baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki
put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U
školi je radio do mirovine.

Naša profesorica iz matematike bila je osebujna žena. Sinčića je zvala
Mali Vlak. Kako je naša gimnazija bila u istoj zgradi u kojoj i
osmogodišnja škola profesorica bi svaki put kad bi njeno dijete izašlo
iz zgrade skakala do prozora i sa trećeg kata urlala: “Mali Vlak, Mali
Vlak…”

Profesorica iz biologije bila je bivša časna sestra koja nas je
žestoko mrzila. Uvijek je gledala u pod, na ulici nikad ne bi odgovarala
na naše pozdrave… Imala je pljoskicu u jednom od džepova sakoa, nosila
ga je i ljeti i zimi. Dok smo rezali žabama trbuhe znao nas je omamiti
smrad starog graničara, brendija, šljive, nečega što su tada dudlali
alkosi.

I profesorica iz filozofije bila je pijanica. Vesela žena,
crvenokosa, svoju ljubav prema kapljici, preciznije rečeno litri, nikad
nije skrivala. Mi smo to uvijek koristili kad bismo osjetili miris
ispitivanja u zraku. Čitav bi razred sakupio lovu za bocu bilo čega,
onda bi netko od nas imao “rođendan”, to bi rekao profesorici i poželio
joj nazdraviti. Nikad nije odbila.

Vrag bi ipak uvijek došao po svoje. Pet dana pred kraj polugodišta
ili godine čitav je razred bio neispitan, u takvoj frci ni boce nisu
pomagale. Nekad bi ocjene upisivala trijezna, češće pijana, kriteriji su
joj bili totalno nejasni.

U ono mračno doba kada djeca nisu imala baš nikakva prava a roditelji
su uvijek bili na strani profesora, instrukcije jedva da su postojale,
nije nam padalo na pamet žaliti se, pisati peticije, tražiti da nam
profesori budu suvisli ili bar trijezni. Sve nam se to činilo normalnim,
nosili smo se sa frkom kako smo znali i umijeli.

Danas? Danas je drugačije? U gimnazijama ne rade pijanice, luđaci,
histerične majke prvašića koji imaju čudne nadimke… Ovo je drugo, drugo
vrijeme? Ne znam. Moja djeca nisu upisala gimnaziju jer ja nisam htjela
da prolaze kroz ludilo koje sam ja preživjela. Drago mi je što su
završila Hotelijersku školu u Opatiji koja jest neka vrsta gimnazije ali
bez elemenata strave i užasa.

A gimnazije… Zašto uopće pišem o ovoj temi? Na svom sam blogu pred nekoliko mjeseci opisala muke
kroz koje prolaze klinci koji pohađaju jednu riječku gimnaziju. Rekoše
mi da u njihovoj školi radi profesorica koja kao da je iskočila iz mog
vremena. Suosjećam sa tom djecom pa sam o tome napisala tekstuljak bez
namjere da njime dignem Rijeku na noge. Doduše, napravila sam frku ali
ona nije odjeknula. Naši mediji prodaju tezu da je problem uvijek u
mladim divljacima, nikad u ludim profesorima.

Djeca su mi zahvaljivala, pozdravljala me preko maila a ja sam se, na
trenutak, vratila u tužnu mladost. Izbrisala sam to iz glave, kad… Evo
pisma ovih dana. Javiše se roditelji. Štovana gospođo, ne znamo što ćemo
ni kamo ćemo. Profesorica je nemoguća, naša djeca luda, prije svakog
kontrolnog piju sredstva za smirenje… Napisali smo pismo Ministarstvu
znanosti, obrazovanja i sporta, na ruke ministra Radovana Fuchsa i
Agenciji za odgoj i obrazovanje, na ruke ravnatelja prof. Vinka
Filipovića, nitko nam ne odgovara.

Preko 80% naše djece ide na instrukcije, za dva školska sata plaćamo
od 120 do 150 kuna, neki i 200 kuna… Pismo pretužno i predugačko, nešto
me ipak zainteresiralo. “Prošle školske godine roditelji i razrednica
jednog razreda napisali su peticiju da se profesorica…. suspendira iz
njihovog razreda, svoje su potpise ovjerili kod notara, njima ona više
ne predaje…”

Prvo što mi je palo na pamet bilo je, zašto ovi koji mi pišu ne odu
do notara? A onda sam shvatila, ne može čitava škola notaru. Možda bi se
mediji tada ipak koliko toliko uznemirili i tako načeli ogroman ugled
koji uživa ta riječka gimnazija.

Malo me i zasmetalo kako roditelji olako prelaze preko činjenice da
im se ne javljaju ni Fuchs ni Filipović a mene dave? Upitala sam ih
zašto se na kraju pisma nisu potpisali. Ni Fuchsu, ni Filipoviću ni
meni. Odgovorili su mi da se boje za sudbinu svoje djece. Profesorica je
Sistem oni su nitko i ništa. A ja im mogu pomoći. Neka spomenem kako se
zove njihova gimnazija, trebala bih napisati koji se razred oslobodio
aždaje uz pomoć notara i u detalje opisati kroz kakve užase već godinama
prolaze njihova sirota djeca.

Ja imam moć jer radim u medijima. Ja i moć? Da su klinci gospođi
profesorici izbušili automobilske gume, polili je ledenom vodom,
podmetnuli joj nogu, sve bi to bila vijest za naslovnice. Mrcvarenje
djece u hrvatskim
državnim ustanovama jednako je banalno i medijski nezanimljivo poput
svakodnevnog mrcvarenja njihovih roditelja na svakom mjestu i na svaku
temu.

Koga briga što rade ludi profesori u zemlji u kojoj su tema samo luda
djeca. Možda će jednom, daj bože, luda djeca izrasti u lude ljude i
Hrvatsku pretvoriti u Tunis ili neku sličnu zanimljivu zemlju. Do tada,
dragi nepotpisani roditelji, plaćajte instrukcije i pijte apaurine.

Kineski put odgoja

Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi
memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua “Zašto su kineske majke
superiorne?”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u
SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati
djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi.

Za razliku od “nas” koji ne znamo s djecom pa su ona takva kakva jesu,
svi mali Kinezi su buduće vođe i pobjednici. Gospođin način, preciznije,
kineski način, sasvim je jednostavan. Udri, ubi, prebij, razbij. Dijete
je vlasništvo oca i majke, na njemu je da bez pogovora sluša mudre
savjete i izvršava zadatke. U školi mora dobivati samo petice, svirati
klavir ili violinu, nema pohvala, batine su iz raja stigle.

U tekstu se spominju i tri kineske majke koje rade u Hrvatskoj. One
su svoju malu djecu, jedno je dijete staro pet godina, poslale u
Kinu na odgoj da ih hrvatsko ozračje ne bi pokvarilo. Zašto su mame
ostale u Hrvatskoj? One su imune na naše nenormalno okruženje?

Svi svjetski mediji komentirali su odgojne metode profesorice Amy
Chua a čitatelji “zapadnjaci” su, navodno, oduševljeni što, eto, postoji
jednostavan način kako dijete pretvoriti u vrijedno, odraslo ljudsko
biće koje će znati što su red, rad i disciplina.

Ako mu bude malo teže išlo tu su sredstva pomoći: čupanje za kosu,
urlanje, ako sviranje violine ne ide pa ne ide… “Zašto su kineske majke
superiorne?”. Odakle profesorici Amy Chua ideja da su “kineske majke
superiorne”? Nije li prostački u tuđoj zemlji, u ovom slučaju SAD,
prodavati svoj recept kao jedini pravi? Možda je baš ta bahatost
posljedica kineskog odgoja?

Svemirska drskost uvijek postiže i svemirski efekt. Sada se svi mi
koji mislimo kako baš i ne treba svako dijete batinom slati na satove
violine pitamo koliko smo u pravu? Jesmo, jer imamo pravo na svoj način
odgoja djeteta. Jesmo, kad govorimo o Hrvatskoj. Ima nas samo nekoliko
milijuna i ne možemo si priuštiti “luksuz” da nam se djeca samoubijaju u
onolikom broju koliko to mali Kinezi čine u Kini.

Kineza ima nekoliko milijardi, tisuću, dvije ili deset tisuća mrtve
djece koja nisu mogla izdržati satove klavira njima je zanemariva
brojka, nama bi i petoro mrtvih “pijanista” bilo previše. Zašto je
“kineski odgoj” toliko u modi? Zato jer su Kinezi postali gospodari
svijeta između ostaloga i stoga što svoje građane pretvaraju u robote.

O kineskom načinu života napisane su mnoge knjige. Svi su autori u
djetinjstvu svirali i u toj svirci našli inspiraciju za prestrašne
ljudske priče. Mi “zapadnjaci” bismo se, nakon što pročitamo knjigu
“Zašto su kineske majke superiorne”, trebali upitati moraju li naša
djeca postati violinisti i pijanistice htjeli to ili ne i nositi doma
petice mogli to oni ili ne? Smiju li djeca, samo zato jer su od nas
lakša šezdeset kilograma, postati naša vreća za iživljavanje
frustracija i bića preko kojih ćemo ostvariti svoje propale ambicije?

Kineski način odgoja sigurno za nas nije pravi izbor. Nama bi svako
dijete trebalo biti dragocjeno, zdravlje njegove duše i tijela bitno,
pravo na izbor da li će svirati violinu ili klavir zakon. A gospođi Amy
Chua netko bi trebao reći da Amerikanci i svi “drugačiji” nisu roditelji
koji su spremni odgajati djecu tako da u njima od malena ubijaju svaku
životnu radost.

Žalosna priča. Profesorica koja je od svojih roditelja slušala samo
oštre zapovijedi, urlanje i primala udarce sigurno nikad nije čula da
odgajanje djece nije dresura. U tom bi odnosu trebalo biti i ljubavi.
Bahati, moćni, veliki, brojni Kinezi sve će nam češće davati naputke
kako bismo morali živjeti i što raditi. Na nama je da, bar još godinu li
dvije, njihove preporuke ne shvaćamo kao Sveto pismo.

"Čuvaj se Fedore”

Mjesečna brutto plaća hrvatskog učitelja sa 15 godina staža iznosi
7306 kuna. Jadni učitelji, jadni profesori. Bila sam učiteljica. Dok
sam radila u školi stalno sam u zbornici slušala kako bi se “nešto
moralo učiniti” da, tada smo se zvali nastavnici, najzad dobijemo lovu
koju zaslužujemo.

Naš je posao bio težak, odgovoran, odgajali smo i učili generacije kako
moraju, čim izađu iz prvog razreda, pozdravljati susjede, staricama se
dizati u autobusu, sanjati kako će postati milicajci, kondukteri,
doktori, učiteljice, medicinske sestre, članovi Partije…

Ni u moje vrijeme nije se blagonaklono gledalo kad bi nastavnik
fizičkog odgoja klipana iz osmog razreda tresnuo tako da mu krv šikne iz
nosa, ali se ipak treskalo. Roditelji nisu bili hipersenzibilni koliko
su to danas. Želim reći, bili smo grozno plaćeni ali strahopoštovani.

Danas…Klinci za vrijeme sata najčešće preko mobitela vise na fejsu.
Učitelji i profesori učenicima ne ulijevaju ni strah ni poštovanje. Cure
i dečki preziru sirotane koji iz dana u dan ulaze u razrede da bi
zaradili one bijedne brutto kune.

A djeci super ide. Oni iz “boljih” škola većinu vremena provode u
kladionicama i kafićima sa aparatima koji se, ne slučajno, nalaze tri
metra udaljeni od škole.

Najmanji im je problem svakoga dana ostaviti tamo sto kuna. Jadni
profesori? Jadni učitelji? Da li je baš tako? Nije. I oni konja za trku
imaju. Ocjene, ocjene su danas ono što su u moje doba bile šamarčine u
fiskulturnoj dvorani.

U vremenu kad baš svi moraju proći sa pet nula, svaki djetetov
“kolac” roditelja tjera da proguta bar pet praxitena. Vlasnici
“vinograda” za porodicu su prava tragedija. Da nema instrukcija Hrvatska
bi bila zemlja sa najvećom stopom suicida na svijetu. Matematika,
njemački, latinski, fizika, kemija…

Instruktori školski sat naplaćuju 60 kuna. Oni “na glasu” i
više. Postoje i škole za instrukcije. Školski sat devedeset kuna. Pa ti
visi na fejsu za vrijeme nastave. Na potezu gdje ja živim,
Rijeka-Opatija, o svakom se srednjoškolskom profesoru sve zna.

Profesorica koja je “imala problema sa alkoholom” kad je moja kći
pred sto godina bila njena učenica ima ga i danas. Žilava ženska. Za
legendarnu “Fedoru” svi su čuli. Bog i batina. “Stroga ali pravedna”.
“Čuvaj se Fedore” sa stravom izgovaraju riječki gimnazijalci. U srednjim
školama dešava se i nešto što je u moje vrijeme bilo nezamislivo.

U pretežno “ženskim” školama cure se mlate do krvi. Najave dvoboj,
učenici nekoliko škola dolaze na “meč” i čekaju koja će kojoj slomiti
vrat. Profesora u blizini nema, vjerojatno zbog onih sedam i nešto
tisuća kuna mjesečno. Brutto.

Klinci puše, piju, drogiraju se i jedan drugome prijete, “nemoj me
dirat’, imam ekipu”. Ne znam, morala bih suosjećati sa mojim kolegama,
plaća je zaista mala, djeca su danas mnogo agresivnija, i ubijaju kad
polude, ali, nekako imam dojam da se samo o klincima govori.

Oni piju, oni mlate, oni kockaju, oni razbijaju, oni
fejsaju… Roditelje se nikad ne spominje. A profesori? O njima se ne
govori jer primaju tako nevjerojatno malu plaću? Novinari ih žale a
roditelji šute izbezumljeni od straha. Zašto je ovih dana profesorica
latinskog u jednoj riječkoj školi gotovo cijelom razredu podijelila
kolčeve? Kad se gotovo čitav razred nađe u “vinogradu” u kome ili u
čemu je problem?

Smije li profesorica petnaest godina pijana dolaziti na sat a da o
tome ne izađe bar tekstuljak u lokalnom listu? Tko je carica Fedora?
Kakvi su njeni kriteriji? Koliko se crne love vrti oko instrukcija? Da
li neki profesori dijele topove i preporučuju određene “instruktore” i
škole za instrukcije da bi djetetu pomogli ili možda ipak da povećaju
ono sitno “brutto” što ga dobivaju?

Mnogo znamo o “huliganima”, ništa o onima koji od njih žive.

Opaka dječica

Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne
ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi,
cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.

U Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi te divljake maknuo iz naših života
na dvadeset godina. Oni su samo neodgojena dječica roditelja koji nisu
dorasli svom zadatku. U roditeljima je problem, porodice su problem, ono
što ti klinci rade nekim drugim klincima samo je posljedica lošeg
kućnog odgoja.

S jedne strane imamo dječake koji doma nemaju ni oca ni matere, s
druge strane dječake koji imaju i oca i mater koji vjeruju u pravnu
državu, s treće strane imamo nekakvu Đurđu Adlešič, tko je ta žena, koja
najprije ode do frizera da joj ispegla kosu, a onda nam sa ekrana
poručuje, treba preodgojiti porodice opakih momaka, ne promijeniti
zakon.

Što učiniti majci i ocu maloljetnog ubojice? Osuditi ih na doživotnu
robiju? Da li je to rješenje? Jesu li ti klinci-ubojice zaista toliko
zapušteni i retardirani da ne znaju što rade? Ili ipak znaju da im nitko
ništa ne može pa se iživljavaju na slabijima onako kako se poslodavci
iživljavaju na njihovim roditeljima a đurđe adlešič na gledateljima
Dnevnika.

Hrvatskom stupaju horde krvožednih dječaka zaštićene zakonom i
praznim blebetanjem kojekakvih đurđeta. Što možemo učiniti mi roditelji
čija djeca ne izlaze iz kuće naoružana bokserima i martensicama?
Smijemo li mirno gledati kako ih divljaci masakriraju iz dana u dan?
Zaista moramo moliti milost od političara koji nam rade isto samo drugim
oružjem?

To su naša djeca. Mi mame smo ih dojile, njihovi očevi su ih nosili
na ramenima, voljeli smo ih godinama vjerujući da će postati krasni
ljudi. A što doživljavamo? Naša voljena djeca postaju prebijeni leševi,
bacaju se u nabujalu rijeku, cipelare , dave, kasape, režu, muče satima…

Ej! Kakvi smo mi to roditelji? Svi ti mladi razbojnici imaju ime i
prezime, oni žive negdje, njihove adrese nisu tajne. Đurđete brinu o
frizuri, suci nemaju zakone, zatvori su prepuni…

Smije li nas roditelje dobre djece sve to držati doma? Jesmo li i mi
odgovorni za ono što se našoj djeci događa jednako kao što su odgovorni
roditelji divljaka?

Naravno. Da se tako nešto dogodi mome djetetu nema šanse da bih se
obratila nekoj đurđeti i tražila da promijeni zakon. Da jednoga dana
samo jedan od nas sačeka maloljetnog gada na cesti i otkine mu glavu,
ili bi se promijenio zakon ili bi razbojnici dobili poruku.

Ja sam fina gospođa koja je odgojila dvoje prefine djece. Da se
jedne noći ili jednoga dana nekome od njih nešto dogodi siroto dijete iz
porodice sa problemima i martama na nogama ostalo bi bez oka, uha,
noge, ruke, glave, ali živo. Neka u Dnevniku frflja što mu se dogodilo.

Kad bismo u godinu dana prebili ili pobili desetak mlađahnih,
nepunoljetnih heroja domovinskog mira Đurđica bi hitro promijenila zakon
u strahu da njoj netko, za dušu, ne promijeni frizuru.

Rat!

Priznajte, pojma nemate gdje je Sirija. Ni na karti je ne biste znali
naći. Ni ja. Sirija je zemlja tamo daleko gdje Ameri love Asada onako
kako su lovili Gadafija.

Ne znate tko je Asad? On je životinja koja ždere živu dječicu
sirijskih “pobunjenika”. Između Gadafija i Asada ipak ima razlike,
drastične. Asad je žilaviji od svoga pokojnoga, raščerečenoga kolege.



[You must be registered and logged in to see this image.]foto: donusa

Zato Ameri, vječni borci za mir i demokraciju, nikako da Asadu dođu
glave, raspore mu trbuh, nabiju ga na kolac ili mu debelim užetom stegnu
tanki vrat.
Koliko god “pobunjenicima” isporučivali oružja toliko oružja Asadu
isporučuju nepoznati prijatelji. Rusi? Kinezi? Iako je Kissinger Obami
ne tako davno rekao da odustane od Sirije jer je “Sirija oduvijek bila
ruska”, crni lutak bjelji od najbljeljeg američkog nacića ne može
odustati.

Izbori su na vratima, Ameri vole u sedlu gledati čvrstog momka, neka
je i crnac. Čitava ova banalna priča ne bi nas Hrvate i Hrvatice trebala
mnogo uzbuđivati.

Nije nas uzbudila ni frka oko Libije, Tunisa, Afganistana, Jemena,
Iraka, Gaze…Tko jebe pobijene ljude u dalekim vukojebinama. Briga nas
što rade Ameri i Izraelci u Gazi, ne crkavaju tamo u blatu, smradu i
žici naša djeca. Mi smo, hvala na pitanju, dobili rat, četnici više ne
stanuju ovdje, svoji smo na svome.

Da, i demokratska smo zemlja. Dokazali smo to djelom, ne pričom.
Svake godine Zagrebom šeću homoseksualci a poznato je da demokracija
stanuje samo tamo gdje oni slobodno šeću.

Čujte, da nam je netko rekao, dok smo pokapali našu djecu poginulu u
okolici Zadra, Dubrovnika, u Vukovaru, da je naš jezivi rat samo uvod u
novi rekli bismo mu da je lud.

Da nam je netko tada rekao da će djeca poginule djece krenuti u rat u
Siriji rekli bismo mu…Ništa ne bismo rekli, ima svakakvih budala. Kad,
drage moje mame Hrvatice, evo nama novog rata.

Sirija je navodno granatirala Tursku, navodno ubila četvoricu ili
petoricu a možda i šestoricu Turaka. Učinila je, ako je učinila, nije to
najbitnije, zločin koji vapi do neba jer je Turska članica NATO-a.
Sigurno znate, tko napadne bilo koju članicu NATO-a napao je NATO. Da
smo mi NATO to ste valjda čuli.

Doduše…Nije uvijek sve tako prosto. Ista ta Turska nedavno je svojim
brodovima prevozila pomoć Gazi. Izraelci su Turke potamanili poput
zečeva. I tada je Turska bila NATO pa ipak NATO nije krenuo na Izrael.
Što Izrael ima a Sirija nema? Što Izrael nema a Sirija ima?

Elem, oni Sirijci koji su ubili ili nisu ubili one Turke napali su
Hrvatsku. Pa će naša djeca za koji dan, tjedan ili mjesec krenuti u
Siriju u boj za narod svoj.

Rat k’o rat. Sve smo to prošli, navikli smo da nam na vrata stižu
leševi voljene djece. Međutim, ovaj će rat za nas Hrvate ipak biti malo
drugačiji.

U Siriji za demokraciju neće ginuti samo Hrvati. Bit će tamo djece iz
čitavog svijeta. Negdje sam pročitala što Ameri rade sa leševima
poginulih vojnika u Afganistanu. Postoji posebna postrojba koja puni
crne vreće mesom koje sa ratišta dobiva u vrećama.

Rijetko se kad u vreći koja krene na adresu roditelja ili žene nađe
tijelo u komadu. Uglavnom su u njoj crne ruke, bijele noge, bijela
glava, crni prst. Kad stave vreću u cinčani kovčeg, izjavila je žena
koja je radila u toj postrojbi, vreća se uvijek na sredini savije jer u
njoj nema kičme.

Eto, u ovom ćemo ratu mi bake i mi majke morati imati na umu, kad nam
iz Sirije dopreme leš, da to neće biti leš našeg djeteta nego
sedamdesetak kila pitaj boga čijeg mesa.

Da li će nam to biti utjeha? Ipak u vreći nije meso našeg mesa? Ili će nas to prestraviti? Gdje je meso našeg mesa?

Drage Hrvatice, dragi Hrvati. Njemačke, engleske, turske, francuske,
američke…, tko bi ih sve nabrojio, majke navikle su da im NATO
isporučuje meso u limenom sanduku. Nikad ne postavljaju suvišna pitanja.

Zato, Hrvatice i Hrvati, trk, kupiti grob! Da NATO meso ima gdje počivati u miru

55+

Sutra uvečer u 21.00 nastupit ću u emisiji “Emisija”, na trećem
programu Haertea. Voditeljica i urednica Jelena Jindra, Borut Šeparović i
ja razgovarat ćemo kako danas u Hrvatskoj žive ljudi koji imaju 55+.



[You must be registered and logged in to see this image.]foto: Grad Benkovac

Često sam nastupala na teveu, ponekad i turbonekvalificirana za temu o
kojoj sam govorila. Teve je slika, bitno je kako izgledaš, ljudi ispred
ekrana rijetko čuju što oni u studiju govore.
Sat nakon emisije, da ih ubiješ, ne bi znali što je bila tema ali
zapamte da voditeljica ima krive noge, gošća je debela, gost nije oprao
kosu.

Nastup na teveu je stres nad stresovima zato bježim od njega. Ponekad mi ipak vrag ne da mira, pa… Sve ću vam ispričati.

Nazvala me Jindra i zamolila da joj budem gošća. Isuse Kriste! Što ću
obući? Teve svakome doda deset kilograma a ja ih već imam dovoljno
viška.

Dakle, sedamdeset i dvije plus deset, osamdeset i dvije. Kako se
obući da izgledaš kao da imaš šezdeset i tri? Crno. Crno je ono pravo.
Ali, jebeni studio izgleda poput mračne pećine, žmirkat će neonska
tamnoplava cijev, ako se ucrnim izgubit ću se.

Svijetlo, dakle. Bijelo. U istoj sam emisiji pred par dana vidjela
gošću u bijeloj haljinici. Doduše, curica u bijelom imala je 20-, mršava
poput travke, lijepa poput mlade koja čeka ispred crkve da je tata u
nekom američkom filmu otprati do oltara.

Što bih ja morala sebi učiniti da bih izgledala poput uznemirene
nevjeste? Otac mi je mrtav godinama, nema me tko uvesti u crkvu. Pred
oltarom ne ne čeka mladoženja koji nervozno gleda na sat.

Postoji li uopće mladoženja kome bi se ruke tresle u očekivanju
nevjeste u bijelom i u 60+? U kojoj bi on morao biti ako bi mu takav
komad izazivao treskavicu? 80+? Takvima ruke drhte i izvan crkve.

Ne, nikako bijelo! Neka stilistica je rekla Jindri da mi poruči kako
je posljednji hit, to super izgleda na ekranu, nešto “plavozeleno”.
“Nešto”? Što? Haljina? Bluza? Hlače?

Ovaj sam vikend bila u Benkovcu. Obišla sam sve dućane. Jedino što
sam našla “plavozeleno” bile su hulahopke za unučicu. Sebi sam kupila za
sto kuna vunenu tuniku boje zemlje za po doma. Ionako sam stalno doma.

Ali ja sutra moram blistati, ne smijem biti obučena kao za po doma.
Ni u Zadru nema plavozelenog. Narančasto? Stilistica mi je poručila,
narančasto je super.

Prijateljica Lela napravila mi je od mreže narančastu majicu. Mreža?
Ne mogu doći na teve u emisiju o 55+ u 60+ odjevena u narančastu mrežu.
Treba imati obzira prema gledateljima i djelatnicima hitne pomoći koji
bi morali odjuriti na Prisavlje.

Nešto moram nositi ispod mreže. Crno! To će mi skinuti bar pola
kilograma. Bodi! Bodi steže, mreža skriva. Oko vrata na kome mi je
otisnut datum proizvodnje bit će vesela ogrlica.

Dakle, pokrila sam tijelo, nadlaktice, podlaktice, ostaju ruke. Ruke
su mi bile stare i kad sam imala 20+ ali tada nisam odlazila na teve.
Danas…Danas zaista izgledaju kao 80+.

Košćate, plave žile debele poput užeta, nokti polomljeni od rada u
vrtu, nokat na palcu crn jer mi je muž priklještio prst vratima
automobila. Slučajno? Trk na manikuru.

Cura 20+ nalijepila mi je umjetne nokte a onda ih premazala lakom u
boji mreže koja će pokrivati bodi koji će stezati obješeno tijelo.

Da, moram zapamtiti, stolice u studiju imaju kotačiće, izgledaju
poput invalidskih kolica, moram sjediti uspravno da gledatelji ne
pomisle da i inače sjedim u kolicima. Ne se grbiti!

Frizeru! Farbanje kose, feniranje. Iza uha? Ispred uha? “Imate krasno
lice, gospođo, nitko vam ne bi dao šezdeset i sedam, morate otkriti
lice, stavite kosu iza uha”, rekla mi je Jasna, 25+. Iza uha!

Naočale. U ladicama imam desetak naočala ali sve su stare bar 20+.
Nešto me mora “dignuti”. Trk u najbolji dućan u Rijeci. Šahini. Neću
kupiti nove okvire ali mogu trkeljati kako će to gospodinu biti reklama,
ja ću svima u mojoj ulici reći da su to njegovi okviri…

Htjela sam narančaste okvire. Dečko u prodavaonici, 18+, rekao mi je:
“Narančasta je topla boja, ne možete biti sva u narančastom…” Sutra će
optičarski konzilij Šahini odlučiti koja boja okvira će biti dovoljno
hladna da me svede na 59+.

Prije emisije ulazak u prostoriju gdje će, nadam se, sjediti gospođa
Višnja pa će uz pomoć kistova, vate, tuševa, pudera, kapi, ruža,
sjajila, rumenila, sjenila… Učiniti čudo.

A onda mi preostaje samo moliti boga da režiser ne bude lik koji
perverzno uživa muškarcima u studiju snimati dlake u nosu i ušima a
ženama brkove.

“Imam li brkove”, pitala sam kćer. “Mama, nemaš!” “Stavi naočale.” “Ne nosim naočale.”

Ulazak u studio.Izlazak iz studija. Kako sam izgledala? Debelo?
Umorno? Nafrakano? Mreža u mojim godinama? Gdje mi je bila pamet? [You must be registered and logged in to see this image.]

Crkni ženski!

Vedrana Rudan





Danas je Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Znamo po tome što se u
kamere smiješi vrhunski našminkana ministrica Opačić i poručuje nam “da
bi domove trebali napuštati zlostavljači.”

Dobro jutro, Margareta. Samo, tko bi to zlostavljačima morao
priopćiti? Žene razvaljene glave? Pokojnice raskrečenih nogu koje s
nožem u grlu leže u lokvi krvi?



[You must be registered and logged in to see this image.]foto: jsgraphicdesign

Djeca koja vrište jer ne mogu podnijeti kako im se u dnevnom boravku kesi mrtva majka?
Ili bi to sami sebi morali reći zlostavljači? Radnici, političari,
profesori, biznismeni, šefovi svih mogućih policija, seoski učitelji,
novinari, sabornici, ministri, suci, liječnici, sportaši, pisci,
slikari, kipari, muzičari…

Ženomrsci rastu u svakom dijelu Jebene Naše zato nema šanse da će
ikad izaći iz svojih domova. Oni donose zakone, oni su vlasnici mesa
koje im kod kuće kuha, pere, pegla i guta krv dok im kroz grlo ne prođe
zadnji krkljaj.

Ministrici Opačić, profesionalnoj ženi, pridružila se i ministrica
Pusić,žena za na Dan borbe protiv nasilja nad ženama. I ona se zalaže da
nasilnici napuste dom svoj. A dobro znaju, političarke premazane svim
mastima, da o kretanju hrvatskih nasilnika ne odlučuje javnost nego
nasilnici u Hrvatskom saboru.

Da te dvije…, imaju bar malo stida začepile bi labrnju na svaki Dan
borbe protiv nasilja nad ženama i prepustile mikrofon mužjacima.

PVRH Milanoviću, primjerice. Gospodin danas šuti a znamo kako ponekad
čak i na latinskom urla. To je jedina tema o kojoj ne zbori ni PPVRH
Čačić. Šute i ostali koji povremeno, dok ne dođe petak, sjede u klupama
HS.

Da li dečki doma mlate žene pa stoga misle da se ne treba zalagati za
izbacivanje nasilnika iz doma u kome živi sa svojom žrtvom, ili ih samo
boli kurac i za domove i za nasilnike?

Kad bi i spasili život stotinjak žena ili spriječili da im se polome
noge to im ne bi ubrzalo ni ulazak u Evropu ni pronalaženje investitora
za gradnju nuklearke na Plitvičkim jezerima.

Zato, drage žene, ne nasjedajte. Kad na ekranu vidite Opačićku, Pusićku, ili, ne daj bože, obje, ugasite teve.

Kad u Novom listu pročitate što baljezga splitski psihijatar Mijo
Milas, dostojanstveno se i diskretno izrigajte u domu svome pa krenite
kuhati ručkove za idući tjedan, glačati ili širiti noge divljaku s kojim
imate djecu.

Da, pred neki je dan sin ubio majku. Zašto, zna onaj Milas. “Ako se
doista, kako svjedoče susjedi u ovom tragičnom slučaju, događalo da
majka učestalo viče na sina, dio krivice je i na majci koja nije znala
kontrolirati sebe.”

Gospodin je i sudski vještak zato, oprez, žene moje. Kad na vas krene
nožem, ne vikati. Treba krepati tiho. Milo. Dražesno. Onako, baš
ženski.

Nova knjiga Vedrane Rudan, Kosturi okruga Madison,
slojevito je djelo, pisano tako kao da majka, koja posthumno šalje
pismo svojoj kćeri, sjedi kraj vas i priča vam o svom životu, braku i
djeci, te "čovjeku svog života" kojeg je upoznala sa 70 godina. Čitajući
Kosture okruga Madison možete se nasmijati do
suza, ali i proplakati od očaja. Knjiga je duhovita, mudra i životna,
protkana ljubavlju i sjetom, poput lijepe portugalske fado pjesme.
Mirjana Krizmanić

U novom romanu 'najkontroverznije' hrvatske autorice Vedrane Rudan
pratimo dvije ljubavne priče, zapravo dva ljubavna trokuta. U jednom je
gospođa Pavica koja je sa 70 godina napokon pronašla ljubav svog
života, ali tradicionalna je Primorka koja se ne usuđuje ostaviti svog
muža. U drugom je njena kći Ana, lijepa i samosvjesna žena, koja se mora
suočiti s tim da njen muž, koji je voli i kojeg voli, ima ljubavnicu.
Kroz te arhetipske peripetije autorica nas vodi sigurnom rukom,
pokazujući nam sve dvojbe, sumnje i strahove žena koje istovremeno i
vole i boje se. Vedrana Rudan je ponovo hrabra i
beskompromisna, ponovo razobličuje laži i licemjerje, ali ovaj put, što
će mnoge iznenaditi, ispisuje i vrlo nježne stranice u kojima plastično i
tankoćutno hvata i najfinija podrhtavanja zaljubljenog bića.

U novom romanu "DABOGDA TE MAJKA RODILA" Vedrana Rudan nastavlja
s misijom podrobnog skandaliziranja hrvatske (i ne samo hrvatske!)
javnosti. Ova autorica specifičnog dara da neprestano uznemiruje duhove
sustavno se bavi preispitivanjem svega što nam se čini nedodirljivim i
svetim. A ima li ičeg nedodirljivijeg, ima li, zaista, ičeg svetijeg,
ima li, može li uopće biti većeg tabua od glorificirane figure Majke?

Protagonistica najnovije Rudaničine
knjige, svojevrsni autoričin alter-ego, žena je koja živi u sretnom
braku, vodi uspješan posao, ima kćer koju voli i koja tu njezinu ljubav
iskreno uzvraća. Dakle, riječ je o zreloj osobi čija je realnost
stabilna, mirna i ugodna, ali koja ipak, i u šezdesetoj godini, nije u
stanju razriješiti osnovnu dilemu i pitanje koje je prati tijekom
cijelog njezinog odrastanja i života. Miris oca-silovatelja dobro joj je
poznat – on zaudara na češnjak i bijelo vino – ali koji je to, dovraga,
miris majke? Miris hladne, neangažirane majke koju protagonistica i
voli i mrzi istodobno, i koja svoje posljednje dane provodi u skupom
staračkom domu, izbezumljujući i obitelj i osoblje neprestanim žalbama
na "fantomske" bolove u kostima?

Odgovor na ovo neobično, bolno pitanje i sâm je neobičan.

Pa i bolan.

Pronaći ćete ga u romanu "DABOGDA TE MAJKA RODILA".

Vedrana Rudan ( Opatija, 20. septembar 1949) je hrvatska književnica i kolumnistkinja lista „Nacional“ gde piše kolumnu „Zloće i povrće“. Borac je za ženska prava.
Završila je Pedagošku akademiju u Rijeci – kako sama navodi „srpski ili hrvatski“ i nemački jezik. U životu je, pre nego je postala poznata, radila razne poslove - bila je učiteljica, turistički vodič, sladoledžija, novinar za više hrvatskih novina, urednica na radiju...
Poznata po svom nepristrasnom i sočnom jeziku, 1991. je dobila otkaz. Pravosnažnom sudskom presudom je 1993. vraćena na posao ali joj je bilo onemogućeno da radi pa je sama dala otkaz. Godine 2003. odlučila je da će biti književnica. Januara 2009, zbog antisemitske izjave na Dan Holokausta, dobila je otkaz na „Novoj TV“.
Povodom izjave kaže : "Ja, Vedrana Rudan učinila sam strašan zločin. U jednoj TV emisiji objavila sam imena i prezimena ubijene palestinske dječice iz Gaze. Zbog toga sam dobila otkaz. Bojim se. Molim one koji su mi dali otkaz da budu milostivi. Ne ubijte mi djecu, ne razvalite mi kuću raketom. Zahvalna Vedrana Rudan."
Piše kratkim, britkim stilom, duhovito, „bez dlake na jeziku“. Uzima u zaštitu one koji su ostali bez posla, sirotinju, ugrožene žene, običan narod. Na meti su joj tajkuni, vlast, bankari, hipokrizija u Crkvi, privatizacija, ulazak Hrvatske u NATO, i mnoge druge. Član je hrvatskog društva pisaca, a knjige su joj prevođene na engleski, nemački, poljski, slovenački, ruski, makedonski, mađarski. Po knjizi „Uho, grlo, nož“ rađene su pozorišne predstave u hrvatskom Teatru 101 i srpskom Ateljeu 2012.

Idem oma sa ovim

Nemoć
by Vedrana Rudan

Jučer sam nazvala starački dom u Zadru. U slušalici sam čula grubi, ženski glas. Dom! Ni dobar dan ni izvolite ni što vam treba..."Dom!" Čovjek rijetko naziva državne ustanove kad nije u frci zato bi državni zaposlenici morali biti pristojni, da nama, siročićima, olakšaju život formalno kad nam ga stvarno uništavaju na sve moguće načine. "Dom!" A "dobar dan"?

Vukovarska škola "Nikola Tesla" je odvratni svinjac u koga bi djeca morala ulaziti svaki dan iako su uvjeti u toj zgradi gori nego u koncentracijskom logoru. Ne od jučer. Tek ovih dana roditelji su skupili hrabrost pa svoju djecu više ne šalju u tu ledenu rupu.

Centri za socijalni rad su ustanove u kojima, kako mediji javljaju, uglavnom rade cinične, lijene, opasne osobe koje uopće nije briga što se dešava sa ljudima o kojima bi morali brinuti. Podvode se maloljetnice, u najstrašnijim mukama umiru bebe, roditelji luđaci prebijaju svoju djecu, alkoholizirani ili trijezni.

Šutimo.

Dječji vrtići su prostori u kojima jedna ili dvije "tete" brinu o tridesetoro djece. Mi koji imamo jedno trogodišnje unuče znamo što znači osam sati paziti da se ne udavi, ubije ili razbije ruku ili nogu. Tridesetoro?!

A stalno skupljamo lovu za jadnu afričku dječicu. Srećom, to će vam reći svaka "teta", postoje kozice, zaušnjaci, prehlade, upale pluća, proljevi, uši, pa te očajnice najčešće vode brigu o "samo" dvadesetoro djece. Što te jadnice mogu raditi s tom djecom u tim uvjetima?

Šutimo.

Ako pozoveš hitnu a na podu ti leži osamdesetogodišnji otac koga je pokosio moždani udar, budi na sve spreman. Kad je moja majka ležala pokraj kreveta samo su je pogledali i vratili se odakle su došli. Da nismo potegnuli vezu nikad nam se liječnik ne bi ukazao na kućnim vratima. Nisu prepoznali njenu bolest, proglasili su je ludom tako da je umrla od raka u najstrašnijim mukama, a nas su do njenog posljednjeg časa ubjeđivali da je samo dobra glumica koja želi pažnju.

Šutjeli smo.

Bolnice nam izgledaju poput ubožnica iz Dickensovog doma. Nema toaletnog papira, sapuna, posteljine, žohari opušteno šeću po kolicima kojima se u bolesničke sobe unosi takozvana hrana.

Šutimo.

U osmogodišnjoj školi svi učenici moraju proći sa pet nula ako se žele upisati u srednju školu. Učiteljice i učitelji umrežili su se tako da nema šanse da bez instrukcija naučiš koliko su dva i dva.

Šutimo.

Srednja škola. Opet instrukcije. Fakultet. O njima je već sto puta sve rečeno. Mito, plaćanje ispita širenjem nogu, zna se točno koliko koji ispit u Hrvatskoj košta.

Podnosimo.

Zašto? Zato jer se ministrima i ministricama koji mjesečno više potroše na garderobu i šminku nego prosječna porodica na hranu i režije jebe kako mi živimo. Ne vide ledene škole, ušljivu djecu, gladne bolesnike, usrane starce, jebežljive sveučilišne profesore.

Mi, sluge njihove pokorne u dvadeset godina nikad nismo digle glas. Ono, da smo baš svi, ma u kom dijelu Hrvatske živjeli, ujedinjenim snagama zaurlali, dostaaaaa višeeeeeee! Zaslužili smo sve što nam se dešava.

Ako nam nije problem vaditi uši iz kosice naše djece, gledati u staračkim bolnicama gnjile starce, slati djecu u porušene, ledene vojarne neka uče da "imamo Hrvatsku" onda smo dobili što smo zaslužili.

Zato, neka nam nafrakana gospođa ministrica Milanka Opačić u Dnevniku obećava da se više u Hrvatskoj malu djecu neće prebijati, ni curice podvoditi, ni bebe puštati da gladne umru. Bože, kako je ta žena bila lijepo obučena. I tako ozbiljna i zabrinuta. Nadam se da nije imala problema kad se nakon nastupa kroz snijeg i led našim audijem probijala do...

Gdje oni žive?

Svaka joj je zlatna

I Amerika plače

Čitav je svijet na ekranu vidio Obamine suze. Tresao se, jecao, pozivao na Boga i Njegovu milost, slao svu svoju ljubav pobijenoj dječici i učiteljicama. Toplo saučešće uputio je očajnim roditeljima i tješio cijelu naciju. Ovo se više ne smije ponoviti. Što se ne smije ponoviti? Više nikad neće u Americi luđak sličan Adamu Lamzi uzeti automatsku pušku u ruke i pobiti dvadesetoro djece i njihove učiteljice? Zašto neće? Tko će ubojicu spriječiti? Zakon po kome će američki učitelji imati pravo nositi oružje za vrijeme nastave? Ameri i njihovi trgovci oružjem zaista su maštoviti. Kako automatskim puškama, bombama i snajperima misle spriječiti ubijanje djece to samo oni znaju.

Mene uznemiruje nešto drugo. Zašto je vijest o ubijenoj američkoj djeci Vijest? Znamo kako su se zvala, koje su bile posljednje riječi jedne od učiteljica, što su rekli tužni roditelji, koliku je alimentaciju bolesnom ubojici plaćao otac. Majka mu je bila luđakinja zaljubljena u oružje. Kod kuće je imala čitav arsenal a sinove je vodila u streljanu da ne pogriješe kad odluče koknuti nekoga. Nije računala da će jedan od sinova koknuti nju a onda bez greške onoliku djecu.

Obama će odletjeti u gradić Newtown i tamo se roditeljima ubijene djece i građanima pridružiti u bdijenju. Strašna Vijest pokosila je i papu. I on će moliti i bdjeti i tugovati i plakati. Mrtva djeca čak i papu gađaju u srce.

Priznajem, sve me manje diraju američke priče o njihovoj pobijenoj dječici. Kad sam vidjela Obamu kako na mom ekranu briše suze ništa mi nije bilo jasno. Zašto plače najmoćniji čovjek na svijetu, vođa Sjedinjenih Američkih Država? Još se nije naviknuo na smrt dječice? Ne vjerujem mu. Koliko je stotina djece pobijeno u Afganistanu, uvijek američkom “greškom”. Jesmo li ikad saznali imena te djece? Motive ubojica? Koliku su im očevi plaćali alimentaciju, što im je radila mama, da li su bili autistični ili su samo branili demokraciju? Iračka djeca? Egipatska djeca? Sirijska djeca? Libijska djeca? A siročići iz Gaze? Kako su se zvala sva ta pobijena dječurlija?

Naravno da je neukusno uspoređivati pobijene male Amere i musave, tamnopute bebe, buduće talibane i teroriste. Nemaju oni jedni s drugima nikakve veze. Dječica iz Newtowna su žrtve luđaka, sva ostala djeca su samo kolateralne žrtve koje su se našle u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tko ih jebe.

Da mi se baš ne zamjeri da se zalažem za ljudska prava muslimana koji su teroristi već u očevim jajima što je sa našom djecom? Koliko će naših malih jadničaka crknuti od američkih bombi obogaćenih osiromašenim uranom i bačenih u Jadransko more? Zašto umiru mali Srbi? Kako se zovu? Mali Kosovari imali bi ćelave glave kad bi tamo bilo love za kemoterapiju. Ima li tamo djece koja imaju ime a nemaju rak?

Obama ne zna da oni postoje. Čuo je samo za onih dvadeset pa suze roni i vješa crnu zastavu na sve državne američke institucije. Proglasio je i četverodnevnu žalost. Amerika će zbog 27 mrtvih biti četiri dana zavijena u crno. To što ogroman komad svijeta zbog Obame i njegovih prethodnika već desetljećima nosi crninu nikoga nije briga. Ja suosjećam s tim žrtvama. Neka počivaju u miru. Možda će jednom ipak svanuti dan kad ćemo saznati njihova imena i presuditi njihovim ubojicama?

Prosti, živi mantijaši
VEDRANA RUDAN

Katolička crkva u Hrvata krenula je ognjem i mačem na siroti hrvatski narod. Terorizam u Hrvatskoj šeće obučen u crnu mantiju ili brioni odijelo. Mužjaci kojima vjera zabranjuje seks sve znaju o seksu, dečkima kojima vjera zabranjuje brak sve znaju o braku, nejebači koji ne smiju imati djecu sve znaju o abortusu. I tako već dvije tisuće godina.

Vjernici pristaju na licemjerje svojih pastira, imaju na to pravo, ali u ovoj zemlji živimo i mi koji nismo katolici. Zašto moramo plaćati porez na činjenicu da ovom zemljom vladaju bića koja zbog njihovih prestrašnih grijeha preziremo iz dna duše? Ne govorim o Bogu. Svatko od nas perverznjaka ima svoga Boga u koga vjeruje. Da nije tako, tko bi preživio?

Moj Bog me uzalud preklinje da se ne uzbuđujem, zlato, imaš visok tlak, svi šute, ako je većini dobro pomiri se s tim. Onda ja mome Bogu objašnjavam da ja za ovo nisam glasala, neka u crno obučenim dijevcima audije, dečkiće i dečke plaćaju katolici…

Nikad kraja. Bog u kope ja u špade. Vjerojatno se On i ja ne bismo složili ni oko ove najnovije frke. Zagrebački gradonačelnik, to je onaj lik koji misli da se čovjek koji okolo postavlja bombe zove “patolog”, odlučio je zabraniti plakat za predstavu “Fine, mrtve djevojke” zato jer se na njemu grle Djevica Marija i Djevica Marija.

Uzalud vapaj do neba ministrice kulture. Hrvatska pamet vrišti, to je inkvizicija! Javili su se i dizajneri i stali u zaštitu autora plakata… Frljić urla. Nema šanse! Djevice Marije pojeo je hrvatski katolički mrak. Naravno da zlo nikad ne dolazi samo. Neki “nadahnuti” umitnik napravio je plakat na kome se grle dvije cure obučene u burke. Još nam je samo to trebalo!

Uznemiriše se i dečki iz konkurencije. Njih ne smetaju samo cure u burkama, u srce su ih pogodile i one dvije Marije. Htjela sam se požaliti svome Bogu. Šta je ovo, Stari, ima li slobode u ovoj zemlji? Ako smo talibanija koja smo talibanija? I katolička i muslimanska? U kojem omjeru? Jedan prema sto? Dva prema sto, deset prema sto?

Zašto nam govore da je Hrvatska laička zemlja? Tko hoće nositi burku neka je nosi, nismo mi Francuska, tko hoće raznježeno gledati malenoga Isusa u štalici neka ga gleda. Nitko, baš nitko nema pravo u ime Katoličke crkve skidati plakate i objašnjavati nam kako je to borba za naš duševni mir.

Moj Bog na ovu temu šuti već nekoliko dana. Kome ću reći da je Egon Schiele 1912. godine naslikao remek-djelo “Kardinal und Nonne”? Lijepo se sve vidi. Kardinal, gola stopala su mu prestrašna, grli sirotu časnu, očito je pod onim plaštem gol golcijat a jadnica raskolačenih očiju zvijera okolo tražeći pomoć. Uzalud.

Da li je ovo Schielovo djelo 1912. godine uznemirilo katolike? U knjigama ništa ne piše o tome. Da je svoju sliku naslikao u Hrvatskoj 2013. visio bi na Trgu bana Jelačića. Sliku bi osobno na istom trgu na lomaču položio kardinal Bozanić.

Sretnik Schiele. Počiva u miru i pojma nema kakav je život u zemlji kojom vladaju kardinali i “patolozi”.

Partizani


by Vedrana Rudan

Pred nešto više od godinu dana čitava je Hrvatska bila na nogama. Tisuće ljudi digle su svoj glas protiv Zakona o golfu. Možda su mnogi zaboravili što nam je HDZ htjela smjestiti. Princip je bio vrlo jednostavan. Kad neki "investitor" odluči komad Hrvatske pretvoriti u golf igralište a na tom mu se putu suprotstavi vlasnik komada zemlje koje treba postati igralište, vlasniku se "izuzme" livada. Koju će siću dobiti za "izuzetu" djedovinu trebali su odlučivati čanovi Vlade, Sabora i ostalih institucija specijaliziranih za deranje kože sa leđa nevinih podanika.

Digla se frka do neba pa je tako tadašnja premijerka Jadranka Kosor 2011. izjavila: "Vlada mora znati slušati i što je najvažnije čuti." Navodno su se tadašnjoj Vladi otvorile uši uz pomoć Evrope koja je uvjetovala ulazak među svoje redove ukidanjem Zakona o golfu. Odahnuli smo mi "bogataši" kojima su djedovi robijajući kao rudari u Americi ostavili šume i livade.

Te su šume mome djedu oteli partizani. Mi unuci nekoliko smo desetljeća čekali na povrat. Neko smo vrijeme bili svoj na svome a onda nam se krenulo prijetiti Zakonom o golfu. Razbojnici iz HDZ-a su odsustali, mi odahnuli. Posebno nas je usrećilo kad je HDZ i formalno izgubila vlast. Sa SDP-om na čelu možda ćemo dočekati dan kad će naša djeca beskućnici i puka sirotinja smjeti na djedovini izgraditi kolibicu od šezdeset kvadrata.

Kad... U veljači će borci za lopovska prava izglasati Zakon o strateškim investicijama koji se u suštini nimalo ne razlikuje od Zakona o golfu ali je mnogo opakiji. Dok se HDZ srcem i dušom borila za prava samo golfera ova se vlast istim žarom bori za prava bilo kojeg kriminalca, uopće ne mora igrati golf, koji je spreman u Hrvatsku "strateški ulagati".

Što je "strateški" odlučivat će povjerenstvo koje će imenovati Vlada. Blaženi Zakon o golfu, pokoj mu duši. Opet smo dočekali da uvijek može gore. Na ovome svijetu ima manje golfera nego "strateških investitora" tako da ćemo gole guzice ostati mnogo brže sa SDP-om nego bismo to sa HDZ-om.

Sve će se dogoditi po hitnom postupku jer se onima kojima djedovi i bake nikad ništa nisu ostavili, žuri rasprodati hrvatsko more, zemlju, vodu zrak. Moraju osigurati svoje unuke i praunuke. Nećemo se buniti mi kojima će se "oduzeti privatno zemljište ako budemo stali na put realizaciji strateškog investicijskog projekta". Čemu? Skužili smo. Na ovim prostorima sve crkava osim partizana.

Prosti, živi mantijaši

Katolička crkva u Hrvata krenula je ognjem i mačem na siroti hrvatski
narod. Terorizam u Hrvatskoj šeće obučen u crnu mantiju ili brioni
odijelo. Mužjaci kojima vjera zabranjuje seks sve znaju o seksu, dečkima
kojima vjera zabranjuje brak sve znaju o braku, nejebači koji ne smiju
imati djecu sve znaju o abortusu. I tako već dvije tisuće godina.


[You must be registered and logged in to see this image.]Egon Schiele – “Kardinal i časna sestra”

Vjernici pristaju na licemjerje svojih pastira, imaju na to pravo,
ali u ovoj zemlji živimo i mi koji nismo katolici. Zašto moramo plaćati
porez na činjenicu da ovom zemljom vladaju bića koja zbog njihovih
prestrašnih grijeha preziremo iz dna duše? Ne govorim o Bogu. Svatko od
nas perverznjaka ima svoga Boga u koga vjeruje. Da nije tako, tko bi
preživio?

Moj Bog me uzalud preklinje da se ne uzbuđujem, zlato, imaš visok
tlak, svi šute, ako je većini dobro pomiri se s tim. Onda ja mome Bogu
objašnjavam da ja za ovo nisam glasala, neka u crno obučenim dijevcima
audije, dečkiće i dečke plaćaju katolici…

Nikad kraja. Bog u kope ja u špade. Vjerojatno se On i ja ne bismo
složili ni oko ove najnovije frke. Zagrebački gradonačelnik, to je onaj
lik koji misli da se čovjek koji okolo postavlja bombe zove “patolog”,
odlučio je zabraniti plakat za predstavu “Fine, mrtve djevojke” zato jer
se na njemu grle Djevica Marija i Djevica Marija.

Uzalud vapaj do neba ministrice kulture. Hrvatska pamet vrišti, to je
inkvizicija! Javili su se i dizajneri i stali u zaštitu autora
plakata… Frljić urla. Nema šanse! Djevice Marije pojeo je hrvatski
katolički mrak. Naravno da zlo nikad ne dolazi samo. Neki “nadahnuti”
umitnik napravio je plakat na kome se grle dvije cure obučene u burke.
Još nam je samo to trebalo!

Uznemiriše se i dečki iz konkurencije. Njih ne smetaju samo cure u
burkama, u srce su ih pogodile i one dvije Marije. Htjela sam se
požaliti svome Bogu. Šta je ovo, Stari, ima li slobode u ovoj zemlji?
Ako smo talibanija koja smo talibanija? I katolička i muslimanska? U
kojem omjeru? Jedan prema sto? Dva prema sto, deset prema sto?

Zašto nam govore da je Hrvatska laička zemlja? Tko hoće nositi burku
neka je nosi, nismo mi Francuska, tko hoće raznježeno gledati malenoga
Isusa u štalici neka ga gleda. Nitko, baš nitko nema pravo u ime
Katoličke crkve skidati plakate i objašnjavati nam kako je to borba za
naš duševni mir.

Moj Bog na ovu temu šuti već nekoliko dana. Kome ću reći da je Egon
Schiele 1912. godine naslikao remek-djelo “Kardinal und Nonne”? Lijepo
se sve vidi. Kardinal, gola stopala su mu prestrašna, grli sirotu časnu,
očito je pod onim plaštem gol golcijat a jadnica raskolačenih očiju
zvijera okolo tražeći pomoć. Uzalud.

Da li je ovo Schielovo djelo 1912. godine uznemirilo katolike? U
knjigama ništa ne piše o tome. Da je svoju sliku naslikao u Hrvatskoj
2013. visio bi na Trgu bana Jelačića. Sliku bi osobno na istom trgu na
lomaču položio kardinal Bozanić.

Sretnik Schiele. Počiva u miru i pojma nema kakav je život u zemlji kojom vladaju kardinali i “patolozi”.

Nemoć

Jučer sam nazvala starački dom u Zadru. U slušalici sam čula grubi,
ženski glas. “Dom!” Ni dobar dan, ni izvolite, ni što vam treba… “Dom!”
Čovjek rijetko naziva državne ustanove kad nije u frci zato bi državni
zaposlenici morali biti pristojni, da nama, siročićima, olakšaju život
formalno kad nam ga stvarno uništavaju na sve moguće načine. “Dom!” A
“dobar dan”?


[You must be registered and logged in to see this image.]foto: dltq

Vukovarska škola “Nikola Tesla” je odvratan svinjac u koga bi djeca
morala ulaziti svaki dan iako su uvjeti u toj zgradi gori nego u
koncentracijskom logoru. Ne od jučer. Tek ovih dana roditelji su skupili
hrabrost pa svoju djecu više ne šalju u tu ledenu rupu.

Centri za socijalni rad su ustanove u kojima, kako mediji javljaju,
uglavnom rade cinične, lijene, opasne osobe koje uopće nije briga što se
dešava sa ljudima o kojima bi morali brinuti. Podvode se maloljetnice, u
najstrašnijim mukama umiru bebe, roditelji luđaci prebijaju svoju
djecu, alkoholizirani ili trijezni.

Šutimo.

Dječji vrtići su prostori u kojima jedna ili dvije “tete” brinu o
tridesetoro djece. Mi koji imamo jedno trogodišnje unuče znamo što
znači osam sati paziti da se ne udavi, ubije ili razbije ruku ili nogu.
Tridesetoro?!

A stalno skupljamo lovu za jadnu afričku dječicu. Srećom, to će vam
reći svaka “teta”, postoje kozice, zaušnjaci, prehlade, upale pluća,
proljevi, uši, pa te očajnice najčešće vode brigu o “samo” dvadesetoro
djece. Što te jadnice mogu raditi s tom djecom u tim uvjetima?

Šutimo.

Ako pozoveš hitnu a na podu ti leži osamdesetogodišnji otac koga je
pokosio moždani udar, budi na sve spreman. Kad je moja majka ležala
pokraj kreveta samo su je pogledali i vratili se odakle su došli. Da
nismo potegnuli vezu nikad nam se liječnik ne bi ukazao na kućnim
vratima. Nisu prepoznali njenu bolest, proglasili su je ludom tako da
je umrla od raka u najstrašnijim mukama, a nas su do njenog posljednjeg
časa ubjeđivali da je samo dobra glumica koja želi pažnju.

Šutjeli smo.

Bolnice nam izgledaju poput ubožnica iz Dickensovog doba. Nema
toaletnog papira, sapuna, posteljine, žohari opušteno šeću po kolicima
kojima se u bolesničke sobe unosi takozvana hrana.

Šutimo.

U osmogodišnjoj školi svi učenici moraju proći sa pet nula ako se
žele upisati u srednju školu. Učiteljice i učitelji umrežili su se tako
da nema šanse da bez instrukcija naučiš koliko su dva i dva.

Šutimo.

Srednja škola. Opet instrukcije. Fakultet. O njima je već sto puta
sve rečeno. Mito, plaćanje ispita širenjem nogu, zna se točno koliko
koji ispit u Hrvatskoj košta.

Podnosimo.

Zašto? Zato jer se ministrima i ministricama koji mjesečno više
potroše na garderobu i šminku nego prosječna porodica na hranu i režije
jebe kako mi živimo. Ne vide ledene škole, ušljivu djecu, gladne
bolesnike, usrane starce, jebežljive sveučilišne profesore.

Mi, sluge njihove pokorne, u dvadeset godina nikad nismo digle glas.
Ono, da smo baš svi, ma u kom dijelu Hrvatske živjeli, ujedinjenim
snagama zaurlali, dostaaaaa višeeeeeee! Zaslužili smo sve što nam se
dešava.

Ako nam nije problem vaditi uši iz kosice naše djece, gledati u
staračkim domovima gnjile starce, slati djecu u porušene, ledene vojarne
neka uče da “imamo Hrvatsku”, onda smo dobili što smo zaslužili.

Zato, neka nam nafrakana gospođa ministrica Milanka Opačić u Dnevniku
obećava da se više u Hrvatskoj malu djecu neće prebijati, ni curice
podvoditi, ni bebe puštati da gladne umru.

Bože, kako je ta žena bila lijepo obučena. Krasno našminkana. I tako
ozbiljna i zabrinuta. Nadam se da nije imala problema kad se nakon
nastupa kroz snijeg i led našim audijem probijala do…

Gdje oni žive?

Jebeš broncu
VEDRANA RUDAN

Gotovo svi moji znanci ovih su dana buljili u ekrane i navijali za naše rukometaše. Športski novinari i analitičari hrvatske zbiljnosti svršavali su dok su se naši “kauboji” penjali prema vrhu. Prvenstvo svijeta? Evrope? Još uvijek borbe traju?

Onaj Goluža je po hitnom je postupku proglašen Bogom. Najbolji mu je potez bio što je nekog Ivana, tko je Ivano, ostavio doma. Samo nepristojni ljudi mogli su do kraja utakmice, dok smo svi još vjerovali da će “kauboji” privezati konja gdje treba, izdržati ejakuliranja u mikrofon napaljenog teve komentatora.
A onda, čitavoj je naciji naglo klonuo. Ekipa je izgubila od Danaca. Dogodilo se ono što se uvijek događa kad “naši kockasti”, “naši dečki”, “naš profesor”, “naša Vlašić” ne dosegnu Olimp a morali bi kad su iz Hrvatske. Krene pljuvačina od strane ljudi kojima je čitav život najveći napor bio kako se popeti do šanka a ne tresnuti sa stolice.

Najopakiji su “britki” kolumnisti koji u nekoj svojoj lokalnoj birtiji, tamo im daju piće na kredit, ogorčeno lupaju po tipkovnici i deru kožu Goluži. I jedni i drugi nam nadahnuto objašnjavaju igru koja je “Hrvatsku zavila u crno”. Dok su teve komentatori ozbiljni, uvijek u neku od svojih emisija, dan poslije, pozovu bivše športaše, športske liječnike, psihologe, psihijatre, kolumnisti grizu na drugačiji način. Oni se sportašima rugaju.

Oni? Što bi se dogodilo kad bi im život ovisio o tome da moraju pretrčati pedeset metara u deset minuta ili skočiti u dalj trideset centimetara? Crknuli bi. Pijani, debeli, prepušeni, zločesti mužjaci koje više pale mokri dečki nego pička. Tim i takvima jučer je Goluža bio heroj a danas im je zločinac? Kao da je Hrvatska…Jebote!

Da li je tim bolesnicima ikad itko rekao što je Hrvatska? Koliko nas ima? Hrvatska je siromašna zemlja na Balkanu, da, na Balkanu. I pokradena zemlja na Balkanu. Imamo više šoping centara nego sportskih dvorana. Škole nam se ruše djeci na glavu. Parkova nigdje, lopovi su ih pretvorili u gradilišta. Jedini nacionalni sport koji se ovdje njeguje tupo je buljenje u ekrane.

Nakon svakog “poraza” treneru i “našima” jebe se mater. Zašto je Ivano, ne pitajte me tko je Ivano, ostao doma umjesto da… Zašto nismo prvaci svijeta a zaslužili smo? Najbolji smo! Odakle ta bahatost? Što smo mi to učinili u prošlosti, što činimo danas da nam ništa manje od zlata nije dobro?

Tko smo mi Hrvati i mi Hrvatice? Mi smo lijena, debela, vrlo često pijana, gladna, usrana bagra kojoj ne pada na kraj pameti počistiti štalu u kojoj živi, prerezati žicu oko logora u kome skapava, upitati za zdravlje razbojnike koji su nas odrali. Većina nema tri kune u džepu da bi gladnom djetetu kupila perec ali zna, preko delegata, srati kad klinci umjesto zlata doma donesu broncu.

Nemam pojma kako se zovu naši rukometaši, onog Golužu ne volim, to nema veze sa sportom, ali skidam kapu i njima i njemu. Dečki, da li je moguće da ste odrasli u istoj zemlji u kojoj mi živimo?

Seks, celibat i Zakošek
by Vedrana Rudan
Danas nam je u goste došla bakica iz Amerike da bi mladima objasnila što je to seks i kako se od njega obraniti. Na njenom prvom predavanju održanom na Fakultetu političkih znanosti bilo je mnogo studenata koji se nisu slagali sa njezinim tezama. Zašto gospođa Judith Reisman na smije misliti da su pederi za svijet veća opasnost od Obame, NATO-a i CIA-e? Neka pederi dokažu da nisu. Tko joj smije braniti da govori što joj padne na pamet kad je baš za to plaćena?

Divim joj se. U Hrvatskoj žene u njenim godinama u staračkom domu gledaju Sulejmana, ako im to sinovi u pedeset i petoj mogu platiti. Da ovdje živi nikad joj nitko ne bi turio mikrofon u ruku osim u staračkom domu da sebi za rođendan pjeva Mamu Huanitu.

U Hrvatskoj su žene upotrebljive kad su goli komadi sa silikonom u sisama, guzici, ustima, očajnice koje rade na kasama marketa, studentice koje jebu profesori, curice koje jebu popovi, mlade mame koje od države dobivaju četiri tisuće kuna mjesečno jer Hrvatskoj trebaju bebe, samohrane majke koje guze centri za socijalni rad i Država a zajebavaju bivši muževi.

U Hrvatskoj naravno žive i prebijene žene a u miru počiva na desetine ubijenih žena. Svakakvih žena ovdje ima samo starica koje drže predavanje na koje dolaze i studenti i profesori i još se pale i na nonu i na temu, nema. U tom kontekstu od srca pozdravljam dolazak bake iz Amerike. Hrabro je namazala usne, osjenčala kapke, pokazala nam lice osuto staračkim pjegama i studentima i profesorima rekla kako se torbati a ne postati peder.

Da bar imamo mi takvu jednu seksom opsjednutu nonu. Manje bi me smetala predavanja hrvatskih nonića. Nonića dijevaca poput Pozaića, Bozanića i ostalih 60+ dečkića. Koje su njihove reference? Naši mediji gospođu Judith Reisman proglasiše "lažnom znanstvenicom". Da li su Pozaić, Bozanić i kompanija doktori seksologije? Oni su formalno dijevci, stvarno bivši jebači, dakle visoko nekvalificirani predavači na temu seks. Ipak, okupljaju oko sebe mlade ljude i dijele im naputke. Ima li tu logike?

Sve je jasno ali u Hrvatskoj ipak samo starci smiju govoriti o seksu. Mladi se ne usuđuju urlajući i režeći ispravljati njihove krive navode. Ovu su američku nonicu hrabro popljuvali. Da im se obratio Pozaić ili Bozanić studenti bi šutjeli a dekan Nenad Zakošek ne bi se ni u ludilu dizao na zadnje noge onako kako se dizao danas kad je govorila gospođa Reisman. Zna Zakošek da su nadbiskup i pomoćni biskup moćni i kad kurca nemaju.

Divim se hrabroj nonici. Da je znala u kakvu vukojebinu stiže teško da bi krenula na put. Bravo, nona! Izdržala si sve pljuvačine i hrekačine iako si govorila samo ono što što hrvatski popovi govore mjesecima. A studenti i zakošeki, usrani pizdeki, ćute li ga ćute.

Severina Opačić

OBJAVLJENO: FEBRUARY 24TH, 2013
VEDRANA RUDAN

Žene oboljele od raka dojke tretiraju se u Hrvatskoj kao retardirane, “ružičaste” glupače. Tako smo ovih dana saznali da je u Mimari održana modna revija. Modele su nosile osobe iz hrvatskog javnog života skupljene s koca i konopca.

Pistom su šetali u posljednje vrijeme nezaobilazni Zuhra ali i ministrica socijalne politike i mladih gospođa Opačić. Sve te javne ženske i poneki javac udruženim su snagama prikupljali sredstva za kupnju aparata za jednokratno zračenje dojke. Negdje sam pročitala da košta 700.000 eura.
Akcija se zove “Darujmo ružičasti život”, pokrenuo ju je Hrvatski forum protiv raka dojke Europa Donna. Fešta u Mimari se održala, naravno, pod “visokim pokroviteljstvom” doktora i profesora i skladatelja, borca za zaštitu autorskih prava, jednog od autora tužbe za genocid koju je Hrvatska podigla protiv Srbije u Hagu, bisnismena, vlasnika nekoliko velikih nekretnina, uvaženog pravednika i predsjednika Republike Hrvatske gospodina Ive Josipovića.

Taj je “ružičasti” događaj godine samo uvod u nove “akcije” u borbi za akcelerator koji će hvatskim ženama oboljelim od raka život pretvoriti u ružičasto. Nigdje nije objavljeno koliko je love skupljeno od ljudi koji su imali čast i privilegiju da ministricu Opačić vide u Severininoj haljini.

Stvarno, što jest jest, ženska im dobre sise, snimljene su, guzica joj je lošija od Severinine ali konju koji se bori za “ružičasti život” ne treba gledati u zube. Zašto, kad se o ženama govori i piše uvijek sve mora biti “ružičasto”? Da budemo vesele, mi Barbike?

Što se postiglo akcijom u Mimari? Dogodilo se čudo. Uključila se Severina pa pokazala polugole fotošopirane sise. Kako će bolesnicama pogled na Severinine sise poružičastiti život pitaj boga.

Predsjednica akcije uvjerena je da će šetanje po pisti naših javnica i javnika “senzibilizirati cijelu hrvatsku javnost”. Udruge za zaštitu ružičastih životinja ne dižu glas protiv fešte ispod svih nivoa.

Može li se pomoći ženama bolesnim od raka dojke od kojih u Hrvatskoj umire svaka druga? Naravno. Onaj doktor, profesor, biznismen, borac za novu pravednost i predsjednik Hrvatske je naša moralna verikala. Podršku mu pruža više od sto i pet posto građana Hrvatske.

Čemu onda modna revija na kojoj Opačićka pokazuje tanašne nožice a Zuhra trbušinu? Zašto gospodin ne organizira večeru i ne pozove na nju najveće hrvatske kriminalce iz medija, politike, gospodarstva, sporta, kulture i ne zatraži da svaki od njih plati ulaznicu 10.000 eura?

Tako se to radi. Kad bi na tu večeru došlo pola posto najuglednijih hrvatskih lopuža bez problema bi se kupila tri akceleratora. Ako sve ostane na golim Severininim sisama i Opačićkinim nožicama ružičastim se siroticama loše piše.

Sve će će i dalje rigati ružičastu krv u vlažnim podrumima dok će im štakori sa limenih tanjura otimati ledenu rižu prelivenu umakom od rumunjske konjetine.

Vedrana Rudan
komentira akciju oko Nore i nema pravo! Nitko nema pravo uzeti djetetu i
roditeljima nadu. Pa i nadu u izljecenje u postupku testne terapije.
Nikad nesto nece postati sluzbena metoda lijecenja, ako se ne dokaze da
ima efekte. Kao sto je velicina ljudi
koji daruju svoje organe nakon smrti, pa njihovo srce ili bubrezi ili
jetra spase tri ili cetiri zivota, tako je Norino sudjelovanje u testnoj
terapiji velika stvar: prvo - Nora je dobila novu sansu i novu nadu;
drugo - Nora sudjelovanjem krci put novoj metodi za druge oboljele,
trece, u hrvatskoj je krenula inicijativa za osnivanje posebnog fonda za
lijecenje pacijenata u inozemstvu.
Nitko nema pravo, pa ni Vedrana
Rudan, svojim pisanjem uzimati ikom nadu za izljecenje, nema veceg dara
covjecanstvu od darovanja svoga tijela za zdrastveno i znanstveno
testitanje i krcenje puteva novim metodama lijecenja. Nitko nema pravo
omalovazavati vrijednost pokazanog zajednistva za jedan zivot. Daj Boze
da se metoda pokaze uspjesnom, sva druga djeca u HR ce za Norom, to vam
jamcim Vedrani Rudan usprkos! Jamcim u ime svih anonimnih gradjana koji
djeluju a ne filozofiraju oko djelovanja! Jezikavoj rospiji uprkos!

[You must be registered and logged in to see this image.]



Net.hr - hrvatski portal za vijesti, sport, zabavu, lifestyle i informacije o događanjima

Vedrana Rudan

Jebi me, Evropo!


Sutra će neki idioti izaći na birališta i odlučiti tko će nas predstavljati u Evropskom parlamentu. Što je Evropski parlament? To je skupina dobro plaćenih lezilebovića koji ni o čemu ne odlučuju. Imaju ogromne plaće, službene automobile, urede, sekretarice i potrebu, logičnu, da čim dulje ništa ne rade za veliku lovu.


Uvjet da bi se došlo u leglo korupcije je samo jedan, sposobnost da služiš gospodaru ma tko on bio. Naše će krpene lutke tamo zastupati interese velikih korporacija koje žele Hrvatsku pretvoriti u svoju prćiju. Što Hrvatska dobiva ulaskom u Evropu?

Umlaćenu poljoprivredu. Uništenu brodogradnju. Upropašten okoliš. Betonizaciju najljepših dijelova Hrvatske, čitaj Srđ. Određivanje kamo ćemo izvoziti oružje da bismo pomogli u “oslobađanju” budućih kolonija američkih i evropskih korporacija. Ukidanje prava na stalni posao. Uništavanje javnih bolnica. Uništavanje javnih škola. Ukidanje prava građana da direktno odlučuju o sudbini kraja u kojem žive.

U Istri će i dalje rasti broj bolesnih od raka jer ćemo morati prihvatiti izgradnju Plomina III na ugljen, Njemačka mora nekamo izvesti prljavu tehnologiju. Zagađivači koji tamo postoje dobit će certifikat velik kao kuća kojim će dokazati da šire zdravlje. Oni koji se budu usudili, teško da će ih biti, napisati kako proizvodnja kamene vune baš i nije sredstvo za lakše disanje bit će osuđeni na dugogodišnju robiju.

Radnici će biti jeftiniji od srpskih, trenutno su srpski jeftiniji od kineskih. Nitko neće postavljati suvišna pitanja jer ćemo se mi “Evropljani” goli I bosi boriti za fizički opstanak. Danas vlasnik firme preko svoga namjesnika poruči radnicima da će “od sutra” imati pedeset posto manju plaću ili će dobiti otkaz. Kad “uđemo” prestat će bilo kakva komunikacija između vlasnika I roba. Rob nikad neće znati da li će raditi još samo danas ili i sutra a možda i preksutra.

Na zemlju koju su nam ostavili očevi i djedovi plaćat ćemo ogroman porez ili ćemo je za bijednu lovu prodati “investitorima” koji će naše “zelene površine” preko noći pretvoriti u gradilišta. Kultura će postati mislena imenica. Kome će trebati kazališta koja ne donose dobit? Filmovi u kojima ne igraju holivudske zvijezde? Knjige koje ne govore o nekoliko nijansi sive?

Nitko nam neće reći u kojim hrvatskim gradovima postoje zgrade opremljene za mučenje belosvetskih “terorista”. Naši će dečki ubijati diljem kugle zemaljske a cure će krenuti u vojsku da bi im u borbi protiv “terorizma” pomagale širenjem nogu. Trideset posto američkih vojnikinja siluju njihove kolege. Na koliko posto naših vojnikinja će se izredati nervozni osloboditelji nećemo saznati jer će naše novine i portali biti opsjednuti biranjem najljepše hrvatske guzice.

Ima li nam spasa? Jesmo li mogli Evropi reći ne? Ne. Ako smo na referendumu I glasali protiv ulaska u Evropu nikad to nećemo saznati. Čitava ova pizdarija oko “ulaska” u medijima nam se prodaje kao civiliziranje divljaka.

Nažalost, građani ove zemlje sve su ali divljaci nisu. Divljaci svoju sudbinu znaju povremeno uzeti u svoje ruke pa toljagama krenuti na neki izlog, zapaliti banku, urlati na ulicama i bacati kamenje na plastične štitove specijalne policije. Hrvatima i Hrvaticama to ne pada na kraj kurca. Trenutno. Možda će nam pasti, kad za koji mjesec, ne znam točan datum, postanemo službeno civilizirani. Vidimo da su neki službeno civilizirani potpuno podivljali.

Ako su Slovenci popizdili ne znam zašto ne bismo i mi. Naši su preci znali hodati ulicama I urlati, bolje grob nego rob. Što mi na ovim prostorima imamo protiv groba? Zašto pod svaku cijenu želimo živjeti? Zašto mislimo da je ovo život? Zato jer nas jedino ropstvo može dovesti do orgazma? Kad pogledam svijet oko sebe to mi je jedini odgovor. Ako je tako, krenite sutra na te jebene izbore. Skinite gaće, dajte im guzice I svršite!

Jolie Bez Sisa

MAY 16
Snimak Obame kako u javnom zahodu kreše bijelu časnu sestru manje bi uznemirio svijet nego rezanje sisa Angeline Jolie. Sve znate ali ponovimo bitno: Angelina Jolie izgubila je rano majku koja je umrla od raka jajnika, od raka dojke umrla joj je baka, također vrlo mlada. Američki liječnici su izračunali da kod Jolie postoji 85% šanse da dobije rak dojke a možda će oboljeti i od raka jajnika.


Jolie, majka pitaj boga koliko djece raznih boja, odlučila je rizik svesti na 5%, njenoj djeci mama treba, otići u bolnicu… Ostalo je povijest. Zašto je ta vijest odjeknula onako kako bi odjeknula bomba bačena na novu, najveću zgradu u Njujorku? Zato jer je Jolie trenutno najveća mama na svijetu. Nije samo mama nego i Žena Nad Ženama koja je skupila hrabrost i svoju bol i strah i trepet podijelila sa čitavim svijetom.

Poruka ženama jasna je da ne može jasnija biti. Prevencija spašava život. Treba samo definirati da li nosiš krivi gen, krenuti prema bolnici, dati da ti odrežu sise, umetnu silikonske torbice pa se nakon tjedan ili dva vratiti normalnom životu. Baš je to učinila Anđelija. Bilo bi uvredljivo da nije smiješno. Mnoge ugledne američke kolumnistice napisale su ono što svakoj normalnoj ženi prvo pada na pamet dok čita Angelininu ispovijest. Koliko to košta? Nigdje podatka.


Da li je Jolie  išta platila iako bi mogla platiti bilo koju cijenu? Nije platila. Da jest ne bi u svom pismu spominjala naziv bolnice. Sise su joj badave odrezali, umjetne stavili i još je u zlatu platili. Jolie i likovi poput nje ne izlaze iz kuće besplatno. To i nije toliko bitno koliko cinizam uvažene gospođe. Maria Antoaneta je u odnosu na nju plemenita gospa. Opaka je ova ženska koja obilazi svijet i češka po glavici dječicu kojoj su Ameri pobili i oca i mater i nonu i nonića.

Poručivati ženama svijeta kojima su od raka dojke umrle mame, tetke, sestre da si daju odrezati sise više je nego vulgarno. Čime će one koje nisu holivudske dive platiti preventivno rezanje sisa? Tko bi im za to odobrio bolovanje? Na svim meridijanima i paralelama žene oboljele od raka dojke nakon komoterapije odlaze na posao da ne bi dobile otkaz. Sise im u bolnicama ruševinama režu kirurzi koji nemaju vremena sa pacijenticama, govorim u stanju u Hrvatskoj, popričati ni nekoliko minuta.

Onkolozi te prije zračenja išaraju, dok se zračiš ne smiješ se kupati, ako slučajno “crtež” izbrišeš dobiješ jezikovu juhu koja te mlati gore od kemo. “Slučaj Jolie” samo je još jedna od manipulacija. Njen “apel” nije upućen sirotim ženama svijeta nego bogatim gospođama. Njih treba obrlatiti, njih treba privesti u nezamislivo skupe klinike, njima treba govoriti o statistikama i šansama i njima treba odrezati sise. Mi ostale prepuštene smo na nemilost lokalnih mesara tek kad nam otkriju rak.

Ne tako davno u riječkom KBC-u bolesnice su same kupovale silikonske umetke, samo u jednoj apoteci u Hrvatskoj, zašto baš u toj zna liječnica koja ju je preporučila, onda su sirotice morale bolnici umetke “donirati” da državi uštede lovu. O paklu kroz koga prolaze jadnice kojima se u Hrvatskoj grudi ne režu preventivno nećete naći tekst ni u novinama ni na portalima.

Na odjelima žohari, štakori, oguljeni zidovi, onkolozi padaju s nogu, liječnici vas šalju na zračenje sise koja vam je preostala ne na zračenje onoga što vam je od bolesne ostalo… Bešćutni poslodavci bolesnicama uručuju otkaz a 30% hrvatskih muškaraca ostavlja svoje partnerice kojima je rak pojeo sisu. Sve je to nama medijski totalno nezanimljivo. Nisu naše Ane, Mare i Marije Jolie a ni Pitta doma nemaju.

Čitava ova pizdarija me na neki način razgalila. I bogati se boje smrti jednako onako kako se nje bojimo mi koje od bankrota, nije moja fora, dijeli jedna plaća. Razlika ipak postoji. Oni misle da im spasa ima, mi znamo da ga nema. Opušta nas ta spoznaja. Zato je moja mama koja je od imovine imala  mene, zeta i unuke živjela dvadeset godina dulje nego Steve Jobs. Volim Smrt. Jebe se njoj za statistike.

Vedrana Rudan: Ulazak u EU kao ulazak u Jugoslaviju 1989.

Književnica iz Hrvatske, rado čitana i viđena gošća
na prostorima bivše Jugoslavije, Vedrana Rudan izjavila je da ulazak u
Evropsku uniju ni Hrvatskoj, a ni Srbiji, neće doneti ništa dobro.


- Ja od ulaska u EU, za Hrvatsku i za Srbe, lično očekujem propast -
kategorično je rekla Rudanova u intervjuu Tanjugu. Ulazak u Evropu
danas, je kao da ulazite u Jugoslaviju '89, dakle, samoubilački čin,
slikovita je bila poznata književnica.  Objašnjavajući to ona je kazala
da "ćemo postati još veći robovi, biće uništena poljoprivreda,
zdravstvo, školstvo, jedini gospodar našeg života biće novac" . - Ko
može platiti zdravlje, školu, stan, taj će živeti, a 90 posto će crknuti
- dodala je ona.
Rudanova je rekla da su "u Evropi razbojnici, koji znaju šta hoće, međunarodne banke, lopovi svih profila".



- Hrvatska će izgubiti ulaskom u Evropu, osim političara koji će u
njihovom parlamentu sedeti za sa 10.000 evra mesečno - dodala je ona.

Književnica se danas obrela u Beogradu na poziv svog izdavača VBZ
Beograd koji je objavio knjigu izabranih tesktova "Zemlja Krvi i Idiota"
pisanih proteklih godina za njen, izuzetno popularni blog, koji je
tokom tri godine posetilo više od tri miliona čitalaca.



Među tekstovima u kojima se nemilosrdno, sa puno cinizma i sarkazma
obračunava sa EU, Amerikancima, Katoličkom crkvom, hrvatskim
političarima, svim tabu temama...ima i nekoliko koji se odnose na
posledice NATO bombardovanja 1999. pre svega o epidemiji karcinoma na
celom Balkanu.



Na pitanje kako ona vidi taj problem, Rudanova je konstatovala da se u Srbiji jako malo o tome govori.
- Malo se govori i u Hrvatskoj, naravno, jer smo mi ušli u NATO, pa su
Amerikanci naši veliki prijatelji. Dakle, na Beograd su bačene bombe sa
osiromašenim uranijumom. Na Kosovu takođe, u Hrvatskoj su te bombe koje
nisu pale na Srbiju i Kosovo, bačene u Jadransko more - nastavila je ona
i dodala da prema podacima do kojih je došla "u Srbiji mali psi sedam
puta više umiru od leukemije, nego pre bombardiranja".



Rudanova je, međutim, primetila da nema službenih podataka o tome koliko Srba umire od raka.
- Ja živim u Istri, u jednom prelepom kraju Hrvatske, u kome ima najviše
raka u Evropi - rekla je ona i ispričala da "ljudi sa Kosova imaju puno
rodbine u njenom kraju. - Na desetine Kosovara dolazi u Rijeku na
lečenje i doslovce se raspadaju od raka. -



Prema njenim rečima, sve je na Balkanu u rukama krupnog kapitala, ova
tema mu ne odgovara, ali "te bombe nisu uništele samo nas i našu decu i
naše unuke i zato su Srbija, Hrvatska i bivša Jugoslavija u velikom
problemu" .



Pošto je zatrpavaju mejlovi čitalava, Rudanova je na pitanje šta im
odgovora dala kratak odgovor: "Pa što god oni pitaju, ja ne odgovaram!".



Ovo je dopunila objašnjenjem da je njen princip da piše što joj padne na pamet, oni komentarišu kako ih je volja.


- Ako u mojim tekstovima nalaze odgovore, dobro je, ako ne, to je njihov problem" -dodala je ona.



Rudanova je sa žaljenjem konstatovala da je zapanjuje to što je najžesća
tema na njenom blogu velika i strastvena bitka između četnika i ustaša
koja traje 20 godina. Ona je javno kazala da nije "ni Hrvatica, ni
Srpkinja, ni Albanka ni Bošnjakinja, već ljudsko biće."
- Ja pokušavam tim takozvanim četnicima i ustašama da objasnim da igraju
u krivom filmu, ali mi baš ne uspeva - požalila se Rudanova.



Na nezaobilazno pitanje šta sada piše, jer je od njenog poslednjeg
romana " Kosturi okruga Medison" prošlo više od godinu dana ona je
kazala da radi na knjizi u kojoj muž nakon 20 godina, napušta ženu i
odlazi sa 20 godina mlađom, dok devojčica od tri ili pet godina gleda tu
tragediju svoje bake i dede, i misli što misli.



- Knjiga će se zvati "Ja Pipi" jer to je ime devojčice a model za nju je
moja unuka, samo srećom nisam ja ta koju je muž ostavio - dodala je
Rudanova i najavila da bi se roman mogao pojaviti do kraja godine.



Na pitanje gde se trenutno izvode dramatuizacije njenih knjiga Rudanova
je navela da se drama "Dabogda te majka rodila" igra na Rijeci i
postigla je veliki uspeh u Hrvatskoj. Prema kolumnama, "Kad je žena
kurva, kad je muškaraec peder" igra se monodrama "Kurva", u Sloveniji,
"Uho grlo, nož" se igra u Budimpešti, Santa Moniki u Kaliforniji,
Varšavi.



- Kada pišem, nekad ne očekujem da će to otići ni na daske ni na film.
Ništa ne očekujem od svojih knjiga, pisanje knjiga je moj veliki užitak,
a sve drugo je bonus – zaključila je Rudanova.

Vedrana Rudan


Kako umrijeti bez stresa

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zloba i zloća

Slušam i gledam ljude oko sebe. U autobusu, na tržnici, na cesti, u
marketima. Čitam komentare ispod tekstova. Koliko zloće, koliko
zlobe? S koliko mržnje o ljudima koji su dignuli kredite u švicarcima
govore oni koji to nisu. Mi smo sami krivi. Mi smo bili pohlepni. Mi smo
bogati kad smo kreditno sposobni pa neka nam bude. Mi radimo a koliki
nemaju posla. Neka nam je kad ne znamo da živimo u kapitalizmu i kad
nismo čitali ono što je na ugovoru bilo napisano malim slovima. Svi smo
mi budale koje pojma nemaju kako funkcioniraju banke pa se sada svojoj
nesreći čudimo kao pura dreku…

Kao da je akcija kojom je u Hrvatskoj prevareno preko sto tisuća ljudi
nešto normalno a ne najčišći kriminal počinjen od strane banaka u sprezi
sa pokvarenim hrvatskim političarima. Dobro, hadezeovcima. Ali
esdepeovci su danas na vlasti, neki su za njih glasali upravo zato da
narod izvuku iz govana. To što rješenje zadatka nadilazi njihove namjere
ne znači da rješenja nema. Da hoće mogli bi pritisnuti banke, ne samo
zbog švicaraca. Ako pritisnu banke neće moći od banaka dizati kredite,
ako ne dignu kredit neće ostati na vlasti, jebeš život ako nisi na
vlasti.

Mi ne živimo ovako kako živimo zato jer je svijet u krizi nego zato
jer Hrvatskom vladaju lopovi. Mali ljudi usrani su do pakla i jedina im
je životna radost gledati kako je nekom drugom gore nego njemu. Oni
koji su dužni u švicarcima su glupa govna, stjuardese koje su kolektivno
otišle na bolovanje pa dobile otkaz preko noći razmažene su kurvetine.
Zašto ne odu raditi u neki kafić pa da vide kako bi bez plaće crnčile i
još gazdi nakon smjene pušile…

Ljudi stalno gube posao, neka ga gube, ni ja ga nemam. Nismo dobili
plaću jer je naš direktor u dugovima. Dignuo je kredit, ekipa je na
lizing kupila lude aute, kad šefovi otplate rate svojih dugova ništa ne
ostane za naše plaće ali treba raditi, treba šutjeti, treba trpjeti,
treba čekati, treba se nadati i treba uživati kad susjedu crkne krava
koju je kupio kreditom u švicarcima.

Sto sam puta čula od svojih prijatelja i znanaca kako sam glupača
koja ne razumije kapitalizam. Razumijem kapitalizam ali ne ovčji
mentalitet. Nije istina da se baš ništa ne može učiniti! Nije istina da
je preko sto tisuća građana skupina pohlepnih glupana koja je dobila ono
što je zaslužila! Nije istina da esdepeovci ne mogu učiniti ništa jer
su, kad su došli na vlast, zatekli katastrofu! Nije istina da banke
smiju divljati kako im se digne! Nije istina da su stjuardese koje ne
žele za ropski rad dobivati bijednu plaću lijene kurvetine!

Nije istina da je bolje dobiti plaću ikad nego nikad! Nije istina da
su oni koji zarađuju četiri tisuće kuna mjesečno uhvatli boga za bradu! I
nije istina da sva ova sranja moramo gledati i šutjeti i biti sretni
što smo živi jer ima onih koji nisu živi i ima onih koji su bolesni.
Jebene, jebene i prejebene ovce! Blejite sretne kad vam gospodari
udijele tri tisuće kuna mjesečno na šest rata a radili ste šest ili
sedam dana u tjednu.

Zašto ja ne odem na cestu? Zašto ja ne urlam? Zašto ja ne povedem
mase u rat protiv naših gospodara? Najlakše je lupati po tastaturi i
vrijeđati pošten narod koji radi k’o konj, što bi rekao vaš Bandić. Ja
da vas vodim? U svojoj šezdeset i četvrtoj? Znam časnog čovjeka, živi u
Rijeci, koji godinama povremeno hoda Korzom sa transparentom u ruci.
Zove se Marin Stošić-Miočić. Hoda Korzom i urla potiv nepravde.
Riječani koji ga gledaju i nose gaće na štapu drže ga ridikulom. Bolje
je crkavati na rate nego poginuti od hrvatskog metka u trenu.

Da ja, poput Stošića-Miočića krenem Korzom stupati i urlati bilo bi
nas dvoje. Dvoje glupih ljudi koji misle da se dizanjem glasa ipak nešto
može učiniti. Dvoje u gradu od sto i pedeset tisuća stanovnika? Neka
nas je takvih u Hrvatskoj deset. Što možemo učiniti? Samo vi spavajte i
mislite kako je za sve kriv “kapitalizam”. Sigurna sam da u Hrvatskoj
“kapitalizam” ne bi ovako divljao kad bi građani u nevolji suosjećali sa
drugim građanima u nevolji. Kad bi ih u životu pokretala ljubav prema
sebi i nemoćnima a ne zluradost i mirenje sa statusom ovce za klanje.

Šutimo, zato nam je tako. “Kapitalizam” nema ništa s tim. I nemojte
mi govoriti da sam jedna od vas. Ja ipak dižem glas, ja se čitav život
bunim i to plaćam. Imam ono što i vi imate, dvije tisuće kuna penzije.
Ali imam i ono što vi nemate, ponos. Da danas umrem umrla bih sretna jer
nikad u životu nisam blejala poput tupe ovce.

Bahata sam? Ovo je moj blog! Nitko me za ovo što pišem ne plaća. Na
svom blogu smijem biti kakva hoću. Ako mislite da me treba poslati u
kurac, samo vi dajte, ali, dragi moji, nisam ja ta. Pošaljite u kurac
one koji vam rade o glavi.

Lukavi
May 22

Blažena zemlja Hrvatska. Njene građane muče dva problema. Prvo, kako iz škole izbaciti seksualni odgoj. Drugo, kako zabraniti dvojcu istog spola da zasnuje obitelj. Jedan je problem riješio Ustavni sud. Nema više seksa u školama. Smije ga biti samo u crkvi. Dečkićima će osviješteni roditelji, kad budu išli u crkvu na vjeronauk uručiti teglicu vazelina, curicama kondome. Živimo u zemlji u kojoj se zna tko smije jebati uz blagoslov svih hrvatskih sudova.

Drugi ćemo problem riješiti referendumom. Nitko normalan, normalni su oni koji se krešu sa nekim od pripadnika suprotnog spola, ne sumnja da ćemo i ovdje izvojevati pobjedu. Neka stoji crno na bijelo: pederi i pederke neće se u Hrvatskoj smjeti ni ženiti ni udavati dok ovom laičkom zemljom bude vladao Bog i njegovi ovozemaljski namjesnici.

Vjerojatno sam perverzna do pakla, ne pale me ove teme. Bilo bi mi drago kad bi djeca u hrvatskim školama učila kako bi bilo dobro da nemaju djecu u trinaestoj jer imanje djece košta. Preciznije, u Hrvatskoj je to luksuz koji sebi mogu priuštiti samo nabogatiji: kriminalci, političari i katolički popovi.

Da li će istospolci imati pravo na brak? Ja bih im ga dala ali poštujem one koji vladaju Hrvatskom i misle da pederi smiju biti jedino oni. Stara priča. Pravo na izbor od kako je svijeta i vijeka uvijek su imali moćni i bogati. Nije Marko iz Mošćeničke Drage isto što i neki velečasni ili Elton John. Da li sam sretna zato jer me osobno ne nadrkavaju najvruće hrvatske teme? Ne bih rekla.

I ja imam briga. Doduše, malo su drugačije. Jutros sam ušla u prodavaonicu Mlinar. Mlinar je lanac koji prodaje različite vrste kruha i kolača. Svaki dan pojedem jedan krušni štapić “sa lukom”, prodavačice mu tepaju “lukavi”. Pedeset grama, tri kune. Sto grama, šest kuna, tisuću grama, šezdeset kuna.

Šta vi mislite? Da li je normalno da u Hrvatskoj kilogram kruha u obliku lukavog štapića košta koliko i kilogram čiste puretine? Nije normalno? Ne znate odgovor? Ne mislite o tome? Vas noću i danju opsjedaju samo seks i homići? Dok vi strastveno brinete tko koga jebe ne vidite kako nas jebu. Prodavaonica čiste pornografije je u blizini škole, dječica kupuju “lukave” i baš nikome od vlasti, Ustavni sud bi mogao svoje reći kasnije, ne pada na pamet da Mlinara i ostale hrvatske mlinare priupita kako formiraju cijene.

Stvarno ste sigurni da ovo što nam danas u Hrvatskoj rade mlinari svih profila nije opakije od seksualnog odgoja? Sigurni ste? U svom stavu čvrsti poput klisurine? Jebe vam se pošto je kruh ali svršavate jer vam djeca u školi neće učiti što je orgazam? Pa da nisu lukavi?

Vitualna stvarnost

Blog Vedrane Rudan: Seks i Severina!


             
Kontroverzna spisateljica iz Hrvatske Vedrana Rudan u svom
najnovijem blogu osudila je Severinine golišave fotke nakon porođaja i
nazvala ih "mreža i fotošop". Ona tvrdi da se poznate žene slikaju sedmi
dan nakon porođaja, kako bi mužjacima pokazale da su i dalje ženstvene –
uz pomoć Photoshopa.


"Poznate žene koje drže do sebe slikaju se gole već sedmi dan nakon
poroda. One moraju pokazati mužjacima da porod nije uništio ono što one
jesu", istakla je Rudanova u svom blogu, i dodala da je ovakve
fotografije očekivala prije.


U nastavku teksta prenosimo vam cjelokupni tekst sa bloga Vedrane Rudan.


"Severina se nekoliko mjeseci nakon
poroda ukazala na stranicama neke tiskovine odjevena samo u mrežu i
fotošop. Očekivala sam da će to učiniti mnogo ranije.



Poznate
žene koje drže do sebe slikaju se gole već sedmi dan nakon poroda. One
moraju pokazati mužjacima da porod nije uništio ono što one jesu.



A one
jesu, sve mi žene jesmo, pune sise koje nikad ne vise i neće visjeti,
kapilare koje nikad ne pucaju, trbuh ravan i čvrst poput dna rostfraj
padele, vitke, dugačke noge bez debelih vena, vratovi su nam poput onih u
labudova, kosa gusta i blistava, struk pedeset, bokovi osamdeset…



To nas
žene čini ljudskim bićima vrijednim pažnje onih zbog kojih jesmo na
ovome svijetu, a to su muškarci. Muškarci, gospodari naših života i
smrti, ne vole opuštena bedra, izdojene sise, masnu kosu, strije na
trbuhu.



Sve žene
nakon poroda moraju nekoliko sati kasnije biti spremne raširiti noge i
primiti u svoju krvavu utrobu komad junaka našeg života. Naravno da
njemu nije do toga, nije ni nama, a i dijete se negdje u kutu sobe dere…



Govorim
kakvu mi poruku o sebi moramo slati ne o onome što osjećamo. Tko smo, mi
žene? Mi smo drugorazredna bića opsjednuta dojmom. Netko nam je rekao
da mozak, ako ga imamo, moramo dobro sakriti da ga naši gospodari ne
skuže.



Većina
njih nema mozga, vladaju šakama, pa nam to i nije neki problem. Ali jest
problem roditi, pa tjednima i mjesecima biti u teretani na vodi bez
kruha, jer nitko na cesti ne smije ni pomisliti da smo nedavno iz sebe
istisnule dijete.



Žalosno?
Same smo krive? Da li je rađanje ako iza poroda izgledaš kao da si
rodila nešto prljavo što treninzima i fotošopom treba sakriti?



Razumijem
svijet u kome živim, jer je jednak onome u kome nisam živjela. Nekad su
žene bile okovane krinolinama, stezane steznicima, na glavama su nosile
šest kilograma teške perike, među nogama lokot, nikad nam nije bilo
lako.



Pa ipak…
Ne gubim nadu. Možda će jednom negdje na svijetu roditi neka poznata
ženska i slikati se za žensku reviju masne kose, obješena trbuha, sisa
punih mlijeka i sa djetetom koje urla u naručju.



To smo,
htjele mi to priznati ili ne, prave mi. Zašto se skrivamo, zašto se
valjamo u mreži kad kapilare jesu ispucane, sise vise kad ostanu bez
mlijeka, žena u četrdesetoj izgleda poput žene u četrdesetoj, koliko god
se dečki u redakciji trudili.



Žao mi
je što smo toliko opsjednute muškarcima kojima nije lako. Moraju glumiti
da podržavaju naše nadljudske napore da bismo vratile ono što smo
porodom izgubile i što više nikad nećemo vratiti.



Ne
poznajemo vlasnike naših sudbina. Uzalud se trudimo. Ne kužimo jedinu i
vječnu istinu. Muškarci najviše na svijetu vole muškarce.



Zato
bivše, buduće i trenutne dojilje, opustite se. Izađite iz mreže i
uživajte debele u svome djetetu. Dok je dijete. Dok ne postane muškarac.



A ako
ste rodile djevojčicu stalno joj ponavljajte, curo, nisu važne sise,
nisu važne sise, nisu važne sise… Možda će jednom postati gospodarica
svijeta”, završila je Rudanova svoju analizu žene u savremenom dobu.

Vedrana Rudan: Kako me Papa ostavio bez posla


                                   Kontroverzna
hrvatska književnica nedavno je, kaže, zbog kritika na račun Pape,
dobila otkaz iz "Nacionala". Ovo nije njen prvi otkaz, ali joj je,
ističe, najdraži, jer je upravo zbog njega dobila najviše riječi podrške
od čitatelja iz svih krajeva bivše Jugoslavije. U narednim redovim
pročitajte šta ona misli o ovom događaju, slobodi medija, novcu, bivšem i
sadašnjem mužu

                     
                                   

                                               
"Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije
tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju
obećaje carstvo nebesko". Ovo je samo dio kolumne "Papa, pivo, p****",
kontroverzne hrvatske književnice Vedrane Rudan zbog koje je, kaže,
dobila otkaz u "Nacionalu".  

Lošu vijest telefonom joj je
saopćio urednik. Razlog tome je, kazao joj je,  "vrijeđanja vjerskih
osjećaja" većinskog vlasnika ovog sedmičnika, "konzervativnog" gospodina
Haralda von Seefrieda.

Kakvi su komentari Vaših kolega iz "Nacionala" na otkaz koji ste dobili? Jesu li Vas neki od njih nazvali?

- Moje „kolege" iz Nacionala šute sretne što sam kopito dobila ja, a ne oni. Javio mi se samo Renato Baretić. Hvala mu.


Kako se Vi osjećate sada, nekoliko dana kasnije?

-
Odlično, blago rečeno. Kad sam dobila otkaz, napisala sam na blogu
Otvoreno pismo Papi. Htjela sam iz sebe izbaciti stres, ponoviti još
jednom što sam napisala, pročitati dva ili tri komentara podrške,
dvadesetak komentara ljudi koji će me napasti, ipak živimo u Hrvatskoj,
zemlji čije je stanovništo 125 posto katoličko. Umjesto toga... Ni u
snu, ni na kraj pameti, ni u ludilu nisam očekivala ono što me snašlo.
Ljudi su mi se javljali i još mi se javljaju sa područja čitave bivše
Jugoslavije i gotovo svi me podržavaju. Kad kažem svi mislim na više od
40.000 ljudi. Ako to nije vrijedno otkaza, ne znam što jest? Presretna
sam. Mislim da mi nijedan idući otkaz neće donijeti toliko sreće.


Da
ste kojim slučajem znali da ćete ostati bez posla zbog toga što ste u
svom tekstu kritizirali Papu i Katoličku crkvu, biste li ga, ipak,
objavili?

- Ne može novinar odlučivati o objavljivanju
teksta. To čini urednik. On je taj koji pušta tekstove ili ih baca u
koš. Zanimljivo je da sam i s Nove TV i iz "Nacionala" istjerana nakon
što su urednici pustili TV prilog, odnosno tekst. Oni su ti koji su
trebali dobiti nogu zbog moga „zločina", ne ja. Mene nikad nije
uznemirila činjenica da sam dobila otkaz već razlog. Uvijek je to bilo
govorenje ili pisanje istine. Svoj tekst o Papi ne držim najvećim u svom
životu, u njemu su o Papi rečene banalne istine: da je na čelu najveće
zločinačke organizacije na svijetu, da je osobno štitio pedofile, da se
razmeće zlatom dok njegove ovce gladne bleje... Ništa u tekstu nije bilo
ni sporno ni novo. U medijima civiliziranog svijeta to je o Papi već
tisuću puta i rečeno i napisano. Smeta me što Hrvatska uporno ne izlazi
iz medijskog kamenog doba. Naravno da bih napisala tekst i po cijenu
otkaza. Ko je vlasnik "Nacionala", inače Nijemac, da brani hrvatskim
novinarima ono što ne bi ni u snu smio činiti njemačkim?


Da li Vi razumijete razloge svojih dojučerašnjih poslodavaca za takav odnos prema Vama?

-  Nisu znali što čine pa će im Bog oprostiti. Ja sam na njih već zaboravila, vjerovali vi to ili ne.

Ovo nije prvi put da se suočavate s otkazom: "Feral", TV Nova, pa sad "Nacional". Koji Vam je najteže pao?

-
Kad sam dobila otkaz u „Feralu", zaista sam mislila da ću umrijeti od
tuge. Sve one ljude koji su tamo radili, Lucić, Erceg, Ivančić,
doživljavala sam kao bića koja doslovce stanuju u mom srcu. Šutnuli su
me, nisam mogla doći k sebi pa sam odlučila, okej, niko te ne želi,
napisat ćeš knjigu samo za svoju dušu, niko ti je neće objaviti, ali ćeš
je sama sebi čitati, bit će jeftinije nego da odeš psihijatru. Tako je u
mojoj pedeset i drugoj godini nastala moja prva knjiga „Uho, grlo, nož"
za koju sam bila sigurna da je nikad neće pročitati ni neko od moje
najuže rodbine. Umjesto toga prevedena je na desetak jezika, u Varšavi
se u kazalištu igra već šestu godinu, prodana je u stotinjak tisuća
komada. Od tada nikad više nisam otkaz doživljavala kao tragediju,
uvijek kao novi početak. Kad su me šutnuli s Nove TV zbog rečenice koju
sam izgovorila o zločinima koji se dešavaju u Gazi, napisala sam knjigu
„Dabogda te majka rodila." Iduće sedmice krećem u novu avanturu. Bit će
to zajebantski ljubavni roman o paru koji živi presretno razveden.


Bitno
je napomenuti da ste se nakon svakog od tih nemilih događaja brzo
snašli, nisu Vas uspjeli slomiti. S obzirom na to da su (zbog tzv.
ekonomske krize) otkazi svakodnevica i u našoj zemlji, možete li našim
čitataljkama prenijeti neki savjet kako se ponašati u tim situacijama?

-
Mene je u životu uvijek spašavala stara čakavska poslovica „ni jedno
delo ruki ne blati." Ja sam rođena Opatijka, iz siromašne porodice,
smatram da je svaki posao jednako velik ako ti pomaže da časno živiš.
Zato ne razumijem kuknjavu oko sebe. Okej, kapitalizam je surov, okej,
zemlja je prodana, okej, političari su razbojnici a popovi lopovi... Pa?
Djetetu trebaju pelene. Okreni se oko sebe, snađi se, radi bilo što dok
ti ne svane bolje sutra ili se ubij. Pojma nemam šta sve u životu nisam
radila. Spremna sam i u svojoj šezdeset i drugoj po kućama čistiti i
peglati rublje, sve je bolje nego kukati i izgubiti samopoštovanje.
Samoj sam sebi kraljica i tako se ponašam. To što mnogi oko mene to ne
vide držim njihovim strašnim hendikepom.

Vjerujete li, nakon svega što Vam se u karijeri dogodilo, da postoji barem minimalna sloboda govora, sloboda štampe?

-
Nikad nisam vjerovala ni u slobodu govora ni u slobodu štampe. Ona
jednostavno ne postoji. Postoji samo nepažljivi urednik i internet. Za
sada.

Vi živite od iznošenja svog mišljenja. Sada, kada
ste zbog toga izgubili posao, biste li ikada napisali nešto što ne
mislite, a zbog čega biste mogli živjeti kao dosad (korporacijsko
novinarstvo)?

- Nikad, nikad, nikad, nikad. Zaista bih
radije krepala. Pisati za korporaciju ono što ti gazda kriminalac kaže
bi me ubilo. Nema šanse. Sanjam o tome kako bi sve te korporacijske
gadove trebalo ubiti, a ne za njih pisati.

 Na
internet-forumima mnogo je onih koji Vam spočitavaju da pišete samo
negativne komentare o ljudima, mjestima, događajima, te da mnogo
koristite vulgarizme. Je li to tako s Vašeg gledišta?

-
Ovo će zvučati bahato, nikad me nije bilo briga što ljudi o meni misle.
Raduje me kad me hvale, raduje me kad me pljuju, često me njihove
kritike, koje znaju biti zaista opake, nasmiju do suza. Živim od odjeka i
za odjek. I najgora kritika bolja je od šutnje.


"Zavadili"
ste se sa State Departmentom, Katoličkom crkvom, brojnih hrvatskim
političarima... Jeste li likada osjetili strah pred tim svojim
"neprijateljima"? Jeste li se plašili za vlastitu ili sigurnost svoje
porodice?

- To je vrlo zanimljivo pitanje, koje sam
tisuću puta čula. Nikad nisam pomislila da bi meni ili mojima neko od
mojih „moćnih neprijatelja" mogao učiniti nešto zlo. Sebe držim
svemirski nebitnom, mislim da se ubijaju novinari koji otkrivaju velike
tajne i oni koji pišu o lovi. Ja nikad ništa novo nisam okrila. Samo sam
uspješna u otkrivanju tople vode u bojleru. Povremeno mi neko zaprijeti
telefonom, putem maila ili novina, ali više da prestraši one koji bi
mogli krenuti mojim stopama nego mene. Nadam se da me metak u potiljak
neće demantirati.


Kazali ste kako vjerujete samo u
novac, te da je za Vas "Bog novac". Znači li to da u njemu pronalazite
utjehu, da ga se plašite, da poštujete njegovu moć, da je on stvarni
vladar (Vašeg) svijeta... i sve ostalo što vjernici, inače, osjećaju
prema Bogu?

- U socijalizmu o kome svi danas govore s
nostalgijom ja sam živjela u, blago rečeno, siromašnoj porodici. Otac
vrtlar, majka domaćica... Prvi kaput sam sama sebi kupila u dvadesetoj, o
sebi brinem od svoje dvanaeste, dok sam išla na fakultet, sjećam se kao
da je jučer bilo, nisam imala love za kupnju kišobrana. Naravno da mi
zato novac mnogo znači. Novac je sloboda. Trudim se svim silama da do
njega dođem u skladu s vlastitim moralom koji nije samo moj. Ne ubij, ne
kradi...


U posljednje vrijeme modnim pistama su
počeli šetati androgini modeli. Andrej Pejić je trenutno najtraženiji
među njima. Zašto je on (i njemu slični) toliko fascinantan dizajnerima?


- Pisala sam o njemu. Izgleda poput prekrasne
djevojčice. Modni kreatori, koji su svi homoseksualci, dobili su savršen
komad mesa. Izgleda poput žene pa su stoga kreatori koji ga vole
„normalni", a zapravo je dječak, dakle, ono jedino što kreatore zaista
zanima. Sve dok bude ovako izgledao bit će car modnih pista. A onda će
na njegovo mjesto doći nova djevojčica s pimpekom među nogama.


Kad
smo već kod kombinacije muškarac/žena, za svog sadašnjeg muža kazali
ste kako je "on fenomenalna kombinacija: i muškarac u najklasičnijem
smislu, ali i žena - ima dušu, ali ima i organ koji je vrlo bitan u
muško-ženskim odnosima." Znači li to da u muškarcima tražimo
"prijateljicu" koja je dobra u krevetu?

- To ste zaista
dobro rekli. Nadam se da vam je jasno da „prijateljica" koju ja volim u
krevetu ne bi, u sauni, primjerice, izgledala onako kako izgleda Vaša
prijateljica iz redakcije.

Pisali ste da ne vjerujete u
brak, ali vjerujete u ljubav "koja vrlo rijetko, preciznije, nikad nema
veze s brakom." Kakva je to ljubav?

-  
Prava. Kad te On nakon 25 godina veze nazove deset puta dnevno da te
upita kako si, kad ti iz Zagreba donosi skupu čokoladu, kad ti ujutro
skuha kavu i donese u krevet, kad ti, iako imaš šezdeset i dvije godine,
kaže da si „komad", kad uvečer u krevetu prije nego zaspite slušate
bluz, kad....

Ako ne vjerujete u brak, zašto ste se dva puta udavali?

-
Ja ne vjerujem u brak koji je veza koja garantira ljubav „dok nas smrt
ne rastavi", ali vjerujem u brak kao instituciju koja ti pomaže da ne
ostaneš bez love i nekretnina kad ljubav išeta iz veze.


Ima li svaka ljubav rok trajanja?

-
Šta je ljubav? Ako je ljubav luda strast koja te rasturala dok si muža
varala s njegovim najboljim prijateljem u grmu pokraj kuće, dok su se
tvoja djeca igrala u pijesku, takva ljubav ima rok trajanja. Kratak, ali
nezaboravan. Ako je ljubav bliskost, nježnost, empatija, sloga u dobru i
zlu... Po meni, takva ljubav može zaista trajati dok dvoje golubića
smrt ne rastavi. Vjerujem u takvu ljubav zato jer u njoj živim.


Danas
djevojke trče za starijim, finansijski situiranim muškarcima. Vi ste,
nasuprot njima, pronašli mlađeg. U čemu je draž Vašeg odnosa?

-
Pitati ženu u čemu je draž kada život provodi s mlađim muškarcem
umjesto sa starijim... To me pitao bivši muž kad sam od njega otišla.
"Šta si našla u tom klincu?" Rekla sam mu: "Da li bi bio sretniji da sam
te napustila gurajući starca u kolicima?" Ja znam šta sam ja našla u
muškarcu mnogo mlađem od sebe. Da bi stvar bila totalno luda, već se
godinama ne pitam što je on našao u meni. Uvjerio me da sam, iako
„stara", fenomenalna pa se onda tako i ponašam.

Motiv za
pisanje Vaše knjige "Ljubav na posljednji pogled" bio je obračun s
mužem nasilnikom. Kako biste, na osnovu iskustva, savjetovali žene da se
"obračunaju" s nasilnim muškarcima?

-  Metkom.

Zašto ste s bivšim mužem ostali tako dugo ako Vas je zlostavljao?

- Nisam imala rezervni položaj.

U kakvim ste danas odnosima?

- Hvala dragom Bogu, ni u kakvim.

Kako izgledaju Vaši trenuci s porodicom? Kakva ste supruga, majka, baka, jeste li popustljivi ili strogi?

-
Moja porodica je moja najveća sreća. Imam sina, kćer, posinka,
nevjestu, zeta, muža i unuku. Kako mogu biti stroga prema ljudima koje
beskrajno volim i koji su ono jedino najbitnije u mom životu? Mi smo
zaista presretna porodica. Nisam neka kuharica, ali su svi ludi za mojim
kolačima, tako da često uživamo u slatkom životu.

Žena Bez Žice

Sinoć me nazvala prijateljica. Bila je van sebe. “Našla sam rješenje za tvoj problem! Definitivno se više ne nosi ravna guzica. Jesi gledala finale Roland Garrosa?” “Nisam.” “Zaguglaj ga i baci oko na guzicu Serene Williams. To je to!” Zaguglala sam. Nema šanse, nema šanse da bi itko na Korzu, gledajući me s leđa, pomislio da sam Serena. Jest da ću uskoro navršiti šezdeset i četiri godine i da me muškarci ne zanimaju ali žena i dok se trza u samrtnom hropcu mora biti seksi.

Zato sam jutros krenula u potragu za guzicom Serena. “Usput”, rekla je Ela, “ne zaboravi kupiti minimajzer. Minimajzeri su super. Sve ono što visi utrpaš u košarice pa umjesto duge, meke petice dobiješ tvrdu, malu trojku.” Meni zaista trebaju sva ženska ortopedska pomagala ovoga svijeta jer mi depresiju ubija samo žderanje bijelog Lindta LES GRANDES 32% MANDELN. Ušla sam u prodavaonicu.
Prodavačica mi je bez da sam je išta pitala uručila par košarica okovanih čeličnim žicama koje ti se u rebra zabiju poput drške vilice ali ti sise zato u trenu postanu loptice neskočice. Za Serenu prodavačica nikad nije čula. Nazvala sam Elu da mi mobitelom pošalje fotku njene pozadine. U međuvremenu sam na sebe navlačila sve što bi me moglo pretvoriti u 40. Četrdeset je čarobni broj koji čini granicu između prihvatljive debeljuce i slonice.
Srećom, danas je u Rijeci bilo samo plus sedamnaest, u prodavaonici je bilo još hladnije jer im se pokvarila klima pa nisam kolabirala navlačeći na svoje razlivene obline oklope svih mogućih oblika. Jedni stežu samo do pojasa. Nije to to jer sve ono što istisnu utrpaju pod grudi tako da ti se novooblikovana trojka spoji sa debelom kobasicom.
Rekla sam prodavačici za problem ali ona je već u rukama držala oklop do sisa. Taj stegne i kobasicu. Navukla sam ga. Možda je to najzad ipak bio 40 ali nisam mogla provjeriti. Traperice su mi bile na podu kabine, sagnuti se bila je nemoguća misija. Srećom, u kabini je bilo dodatno ogledalo koje je pokazivalo da mi je trbuh ravan poput tave koju se na popustu može dobiti za 99,99 kuna, uz nju ide i besplatna spužvica. Ali guzica…
Serena s takvom guzicom nikad u Parizu pehara vidjela ne bi. Jedva sam sa sebe skinula 40. U međuvremenu mi je stigla poruka koja je prosvijetlila prodavačicu. Uručila mi je gaće uz koje je bila montirana lopta napravljena od štepane pjenušave gume. Zakoračila sam u njih. Nažalost, na fenomenalnu guzicu nisam mogla navući traperice.
“Morate promijeniti garderobu, ova guzica idealna je za seksi haljine od satena, vruće hlačice, mini bikini…” “Razmislit ću.” Kremula sam prema muškom odjelu. Moj muž je visok metar šezdeset i ima devedeset i sedam kilograma. Nikad mu nitko nije rekao da bi morao biti tanji jer muškarci nisu tijelo, oni su mozak.
Ipak sam zatražila da mi pokažu sve modele gaća koje debelog, proćelavog šezdesetogodišnjaka pretvaraju u Novaka Đokovića. Ona žena nikad nije čula ni za Đokovića. Sama sam morala na vješalici naći oklop koji ravna muške trbušine a stršeće sise sedmice pretvara u ravne dvojke. Željela sam naći i gaće koje će imati ugrađena mala jaja od spužve i veliki, štepani kurac u poluerekciji. Uzalud.
“Još niste dobili novu mušku kolekciju?” “Sve su muške kolekcije iste, oni vole biti komotni.” A mi? Zašto mi volimo oklope? Zašto mi naše izdojene šezdesetineštogodišnje sise moramo pretvoriti u sisice koje još nije takla muška ruka? Zato jer nas muškarci prestanu voljeti kad navršimo trideset i drugu? Zato jer svijetom vladaju muškarci koje boli kurac kako im u gaćama stoji kurac?
Mi ne postojimo bez žica, plastike, silikona i štepane spužve? Mi nismo netko, mi smo nešto zato jer je devedeset i devet posto svjetske moći i love u rukama bića koja nose obične gaće. Među nama, uvalila sam se u tu grupu. Moje sise slobodno vise, guzica također. Baš me briga, moj muž ionako ne gleda tenis.

Dobar dan, depro
Jul 18

Prijatelj koji umire od raka rekao mi je da se ne opterećuje ni sa čim osim strahom da će se pokvariti aparat kojim ga zrače. “Prezračit” će mu prsa pa će na ovaj rak dobiti još jedan. Smijao se mršav poput kostura. Htjela sam mu reći kako mi je čudno da hrvatski liječnici štrajkaju samo zbog svojih plaća, nikad zbog stanja bolnica u kojima rade. Odustala sam.

Nad zastrašujućim rupetinama u kojima leže hrvatski pacijenti zgražaju se samo zdravi ljudi. Bolesni su zahvalni dragome bogu ako strop sobe padne na glavu onome koji leži pokraj njih. Baš mi je pomogao susret sa čovjekom s kojim sam se ljubila u parku pred pedeset i tri godine. Sigurno će umrijeti za koji mjesec od raka ali neće od depresije koja mene davi potpuno bez veze.

Što sam očekivala? Da će nakon izbora kriminalce zamijeniti sveci? Ona ženska, supruga osječkog suca, još uvijek je u ludnici. Kakve to veze ima sa mnom? Što mogu učiniti? Hoće li je pustiti ako napišem kako bi u nekoj normalnoj zemlji Ostojić morao podnijeti ostavku? U kojoj normalnoj zemlji? Ima li normalnih zemalja ili ipak u svim evropskim zemljama potrošene supruge državnih dužnosnika zatvaraju u ludnice? Što ja znam o “normalnim” zemljama?

Italija je normalna zemlja pa je Berlusconi imao svoj bordel u kome su ga zabavljale maloljetnice. I? Ne bi me smio uznemiriti ni tekst o tome kako se ministar Linić bori da kamate na stambene kredite ne budu više od nekih sedam, osam ili devet posto. Ne smije me dovoditi do bijesa ni iz aviona vidljiva najava kako će presuda u korist opljačkanih ljudi koji su digli kredit u švicarcima pasti na višem sudu. Sve su dogovorili.

Pa šta? Da imam rak brinula bih zašto nema markera, hoću li dobiti pravu kemoterapiju, tko je najbolji onkolog u Rijeci, koliko ću dugo morati čekati na nalaze, tri tjedna, pet tjedana, sto tjedana? Hrvatska će prodati ceste, šume, vodu, poštu… Pa šta? Što je Hrvatska? To je komad zemlje na kome slučajno živim a tim komadom zemlje upravljaju razbojnici. Postoji li razlika između razbojnika rođenih u Zagrebu i onih rođenih u Njujorku?

Jako me uznemirilo i to što će se uništiti okolica Dubrovnika. Mene je uznemirilo, ne Dubrovčane. Nije li to bolesno? Pred dvadeset i nešto godina ukrcala sam se na prvi brod koji je Dubrovniku nosio pomoć. Linić me osobno zadužio da pratim teret. Tada je Linić mislio da je Dubrovnik hrvatski grad i riječki grad i moj grad i njegov grad. Isti Linić danas misli da Dubrovnik pripada onome tko ga kupi i da spomenik nulte kategorije treba pretvoriti u dvere od betona.

Da Crnogorci… Da Mlečani… Nema ti Mlečana do Hrvata. Ali zašto me to uznemiruje? To nije novi podatak. Što se sa mnom dešava? Hrvatska ne postoji. Todorić do Todorića, Todorić do Todorića, Todorić do Todorića… Ljudi oko mene nisu toliko osjetljivi. Todoriće ne doživljavaju kao rak koji metastazira iz sata u sat iz dana u dan iz godine u godinu…Ja sam samo luda. Svijet se ne može promijeniti, treba se samo snaći.

Za mene je kasno. Govorim djeci da moraju krenuti krasti ali i za njih je kasno. Unuk mi je jedina nada. Jučer je u vrtiću prebio djevojčicu i dva dječaka. Roditelji su ih odvezli u privatnu kliniku jer u bolnici nema ni konca ni anestetika a možda ni doktora. Srećom, u Hrvatskoj privatne klinike niču na svakom uglu. Moj sin je izmlatio svoga sina a ja sam mu dala sto kuna. Da imam veću penziju dala bih mu tisuću. Ako u vrtiću ubije klinca onda će u osnovnoj školi ubiti dva, u srednjoj četiri, na fakultetu deset. Krleža je davno napisao, svijetom vladaju varalice i ubojice.

Sve znam pa ipak mi se okreće želudac. Rak želuca? Ili sam samo jedina u Hrvatskoj koja misli da uostalom sve ovo treba razoriti?

Urednik ove knjige Vladimir Arsenijević naredio mi je da napišem ovaj Uvod. "Dovoljno je pet rečenica."

1. Ovo su teme kojima sam se bavila pišući za "Feral" i "Nacional".
2. "Ferala" više nema.
3. Vlasnik "Nacionala" Ivo Pukanić je ubijen.
4. Mračni likovi koji su u mojim prastarim tekstovima bili hrvatski političari i zločinci i danas su hrvatski političari i zločinci.
5. Hrvatski popovi koji su u mojim prastarim tekstovima bili lažljivci, licemjeri i manipulatori i danas su lažljivci, licemjeri i manipulatori.
6. NATO koji je u mojim pričama bio gadna, jeziva, daleka hrvatska budućnost danas je gadna, jeziva hrvatska sadašnjost.
7. Zla dječica iz mojih starih priča danas su zli ljudi.
8. Moji junaci, loši jebači iz dvije tisuće i prve, i danas loše jebu.
9. Presretna sam što moje priče drže vodu, prežalosna što se ništa ne mijenja na bolje.
10. Nadam se da ćete u ovoj knjizi otkriti ono sto sam ja otkrila jučer, život je ipak prekrasan.
11. Hvala Predragu Luciću koji mi je knjizi poklonio naslov.
12. Hvala Ivi Pukaniću, jedinom uredniku koji me nikad nije cenzurirao. 

Strah od pletenja 

• Rudan, Vedrana
  

E ova dva zadnja su vec nesto,,,:)

Za Hrvatsku seri

Olakšavala sam se u mnogim evropskim zemljama i u onima iz Regije. Srbi ženu koja čisti zahode zovu “babasera”. Ne sviđa mi se to pa onda uvijek kad sam u Beogradu simpatičnoj “babaseri” platim duplo. U Zagrebu se “babesera” zove “klozetfrau”. Žena maše metlom ili čisti kabinu, na stoliću stoji tanjurić, ti baciš koliko “frau” kaže i ni na kraj pameti ti nije da u tim trenucima misliš na Domovinu.

Zagrebački holding
Ni izvan Regiona nije mnogo drugačije. U Njemačkoj, Austriji i Italiji u zahodima u kojima moraš “seri” ili “frau” dati pola eura nitko od tebe ne traži da pišaš ili sereš u slavu zemlje u kojoj čučiš. Sve je izvan Hrvatske nekako divlje opušteno, onako kako je to do pred neki dan bilo i kod nas. Nema više. Prošo voz!

Postali smo civilizirana zemlja. U Hrvatskoj se mora registrirati svako sranje i pišanje. “Klozetfrauen” diljem Lijepe Naše svim seratorima, seratoricama, pišačicama i pišadorima uručuju račun koga ovi moraju sačuvati. Pozdravljam akciju ministra Linića ali zašto ne učini nešto da oni koji seru dobiju specifikaciju usluge koju su platili?

Na računu ne piše koju je “vrstu usluge” mušterija platila. Da li je korisnik pustio iz sebe zlatni mlaz ili hrpu dreka? Nije vidljiva ni “količina” koju su on ili ona izručili u školjku da bi Hrvatskoj bilo bolje. Tko će odgovarati za to? Da se neki mafijaš na tržnici usudi izdati račun na kome piše “banane” a mušterija od njega kupi jagode zatvorili bi mu butigu i platio bi bar trideset tisuća kuna globe.

Ne smijem ni pomislit kako bi prošao izdajnik koji bi u rubriku “količina” ukucao pola kilograma a od nas tražio da mu platimo kilogram. Mušterija bi istoga trena nazvala Linića jer svako varanje Domovovine znači “manje penzije”, “manje vrtića”, “manje socijalne pomoći”. On bi odmah prekinuo godišnji i u udarnom terminu Haertea imenom i prezimenom prozvao zločinca i prokleo mu rod i porod.

Zato je krajnje vrijeme da žene koje izdaju račune u hrvatskim javnim zahodima dobiju vage. Zašto bi one jedine u zemlji bile van kontrole? Cijene usluga morale bi se pod hitno uskladiti sa količinom isporučene robe. Nije isto kad netko posere kilogram tople vage a drugi iz sebe jedva istisne kozji brabonjak. Možda je to pravi recept kako da Hrvatska izađe iz krize. Svatko bi trebao platiti onoliko koliko je zastrao.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Naše drage žabe
Aug 02
Moja unuka voli priču o Pepeljugi ali se ne želi udati za princa. Danas mi je rekla da će “oženiti” svoju sestričnu Maru. Dok moja unuka odraste u Hrvatskoj će se s više tolerancije gledati na ljubav među sestričnama pa će moja unučica biti sretna, ako se u međuvremenu ne odljubi. Ne volim priču o Pepeljugi jer mislim da i nije neka sreća udati se za princa.
Sirota Dijana. Čitav je svijet gledao u njenu spavaću sobu. Jedinoj ljubavi princa Charlesa mediji su tepali “rotvajler” ali to njega nije skrenulo sa putanje. Kad je Svijeća Na Vjetru odlučila ostaviti muža proglasili su je luđakinjom i oteli joj djecu. Dobro, nisu joj je oteli, djeca ionako nisu bila njena. Ona je, prije nego je princu poklonila nevinost, i to se provjerilo, morala potpisati da će budući kralj pripasti Familiji.
Nikome tada nije padalo na pamet da će Dijana zatražiti razvod. Pustili su je da izađe iz prinčevog kreveta, da dosadne dane i noći na dvoru ubija u društvu crvenokosog konjušara. Tek kad je na teveu izjavila, intervju je gledao cijeli svijet, da je za troje njezin bračni krevet bio preuzak dozvolili su joj da se razvede.
Princeza je skončala u pariškom tunelu jer je, iako majka budućeg kralja, noge širila Muslimanu. Još kad je krenula spominjati vjeridbu, vjenčanje, tabloidi trudnoću…Samo smrt mogla je staviti točku na besramno ponašanje majke budućeg kralja.
Tko zna što je potpisala sirota Kate koja je nakon desetak godina krvave bitke izašla iz kože žabe? Da njen sin nije njen svima nam je jasno. Mi koje imamo djecu znamo koliko to mora biti stresno potpisati da pristaješ mužu biti padela za spermu iz koje moraš u kratkom roku izbaciti nasljednika ili nasljednicu. Ali to nije sve. Otac djeteta koje si rodila a nije tvoje najpoželjniji je trofej na svijetu.
Nema cure koja mu ne bi legla. I leći će mu mnoge. Ti ćeš to znati, čitav će svijet govoriti o tome jer komadi više nisu ono što su bili. Neke od njih će prodati svoju priču za ogromnu lovu, one manje sretne će prije nego progovore popiti nešto. Nikad nećemo saznati tko im je držao razvaljena usta ili zabio iglu u žilu.
I dok princ bude okolo štrcao Kate će se morati smiješiti, mahati ručicom iz automobile, primati cvijeće od retardirane djece i popišanih nona. Povremeno će se, iza debelih zidina svoje tamnice, smjeti drapnuti sa šoferom, tjelohraniteljem ili vrtlarom. Svaki od njenih romantičnih iskoraka budnim će okom pratiti stotinjak ljudi koji nikad neće nestati iz njene blizine.
Vremena se mijenjaju pa će se bez frke smjeti rastati ali ne i zaljubiti u nešto boje meda od kestena ili, ne daj bože, čokolade. Dok bude živa njoj će se nositi bijela boja. Ni jedna od nas žena koje imamo kćeri Kateinih godina ne zaviđa baki majušnog princa.
Kroz koji bismo pakao prolazile da neka od naših kćeri uđe u porodicu u kojoj je jedan od predaka svojim ženama odrubljivao glave, pradjed našeg unuka volio Hitlera, djed ženu pretvorio u luđakinju a baku tek rođenog dječačića Familija je dala ubiti. Koja od nas bi veselo gledala u svoje unuče obilježeno tolikim zločinima? Ni jedna. Mi volimo naše žabe i naše žapce koje naše kćeri nisu prodale prije nego su se oglasili prvim krekom.

Ovo je dobro

AstrinaKomsinica ::

Ovo je dobro

Ume i da uprska pošteno,ali šta će.Nema dlake na jeziku...

Seks i moć

U fenomenalnoj seriji Bergen danska premijerka tucne svog šofera a onda ga odjebe. Volim tu seriju ali mi je ovo nekako nategnuto. Premijerku je ostavio muž, ženska se trebala osloboditi stresa, ali… Sa šoferom? Doduše, premijerke i da hoće ne mogu u svom okruženju naći muškarca koga bi poželjele uvući u krevet.

Oko njih su ili političari iz njene stranke ili oni iz opozicije. Znamo kako izgledaju političari pa je razumljivo da su ženama koje vladaju svijetom šoferi najbolji vibrić. Ovo je loš uvod jer nisam željela pisati o seksualnom životu političarki. One ga imaju samo u teve serijama. Žene u politici nikome sa strane ne šire noge. Političarka koju nateže ljubavnik je kurvetina a kurve ne smiju vladati državom.
Svaki put kad odem u Zagreb čujem tko je od moćnih hrvatskih političara promijenio ljubavnicu. Marko više ne nateže pjevačicu, Janko više nije sa curom iz Zadra, Franko i žena su se dogovorili, držat ćemo se za ručice samo kad se dogodi sastanak na vrhu. Zašto se političari ne razvedu?
Naši su političari u sretnim brakovima zato jer živimo u katoličkoj zemlji u kojoj ga svi hrvatski muži do smrti moraju turati u istu rupu. Žensku rupu.
Političari su ženama neodoljivi. Komadima ne smetaju ćele, kitovske trbušine, intelektualna nevinost, bruhovi, nadlaktice mekane poput putra, kratke noge, izbuljene oči, dlake u ušima i nosu, stentovi, šmrkanje kokaina, lokanje konjaka, ubijanje jelenova, mlaćenje žene koja doma čuva djecu…
Kakve su žene koje liježu pod političare? To su bića zaljubljena u moć. Moć burgija gdje ni pamet ni mladost ni ljepota, čak ni lova, ne mogu. Dok pokraj tebe u sobi u Berlinu, Zadru ili Rijeci hrče nešto što svaki dan daje izjave za medije imaš osjećaj da si i ti bitna. Jesi li? Ili si za svoga junaka ipak samo vlažni tunelčić u kome će se njegov đokadin minutu i pol osjećati ušuškano?
Tko tu kome laže? Političari curama koje mijenjaju svakih šest mjeseci? Cure političarima pod kojima se meškolje da bi se mogle hvaliti u rodnom gradu? Nije mala stvar dati nekome tko uzima od čitavog naroda. Tko je u ovoj vezi predmet? Koliko god izgledalo nevjerojatno ipak je to političar. On je izabran iako misli da nije, on je nevoljen, iako misli da nije, on plaća i njega drže u šaci. Službe koje su mu podmetnule curu ili odbačena cura koja će filmić predati službama.
Jadni jebači. Ovom zemljom vladaju ženske kojima nikad dosta dragulja, love, skupih večera i bundi? Zato nas ovi retardusi pljačkaju? Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, iza svake uspješne žene leži nekoliko muškaraca. Pitaj boga kako se zovu predsjednica a kako premijerka Republike Hrvatske? A ministrice?

Carica Severina


Kad naši prostori prestanu biti mračna vukojebina u kojoj kusi pas više vrijedi nego žena, sigurno ćemo to dočekati, Severina će i službeno postati hrvatska Žena Nad Ženama. Iskreno joj se divim. Trebalo je preživjeti onaj film u zemlji u kojoj si kurva i kad počiniš mnogo, mnogo manji zločin. Kad se poželiš, primjerice, rastati od mužjaka koji se s tim ne slaže. Nas obične žene u tim trenucima tresnu, u najboljem slučaju, ili skrate za glavu što se dešava češće.

Punoljetne žene ma gdje živjele i čime se god bavile dijele se na kurve, ako su neudane, i na majke, ako su udane i imaju djecu. Udane koje nemaju djecu su perverzne kuje koje ganjaju karijeru ili nedovoljno uporne kučke nesposobne da pokrenu crknute spermiće svojih muževa. U takvom svijetu Severina se kresnula pred kamerom.

Nema medija koji se na ovaj ili onaj način nije očešao o Severinu. Sve su novine objavile Vijest. Novinari i novinarke osuli su drvlje i kamenje na slobodnu žensku kojoj nije bila sveta činjenica da je njen partner oženjen muškarac i otac troje djece. Njegova je žena preko noći postala Svetica Hrvata, Vlasnik Mlohavog Kurca Žrtva a Severinu je hrvatski katolički narod spaljivao na milijun načina.

Uzalud. Ovoj ženi ni hrvatski ženomrsci ni hrvatske ženomrzice ništa ne mogu. Dok se Severinu nabijalo na kolac kritičarima njenog lika i djela nije palo na pamet da su se jebale i još se jebu njihove majke, sestre, susjede i žene. Sve dok se žena praši daleko od nadrkane gomile to joj se nekako oprašta. Reflektori? Nikad!

Pa ipak… Severina je preživjela. Čak je i dijete rodila što joj je narod oprostio ali joj ne oprašta otac djeteta. Ovih je dana njegova “glasnogovornica”, tko sve danas ima “glasnogovornicu”, majko moja, poslala medijima priopćenje. Otac nam javlja kako on “gospođicu Vučković” ne voli već jako dugo. Diskretno nam daje do znanja da je nikad i nije volio. Ali… Preko svojih će se advokata ipak svim silama boriti da postane Otac djeteta nevoljene majke.

Zašto u priopćenju Otac sa velikim O? Bit će da je “glasnogovrnica” nepismena. Objasniti tome nečemu što znači biti otac jako bi dugo trajalo i bilo bi uzalud. I otac sa o malim poput buhine bebe zna da se ne smije boriti za svoje dijete hračkajući njegovu majku. Otac sa o malim poput komarčevog oka nikad neće priopćiti puku kad je prestao voljeti majku svoga djeteta. Tako se ponašaju samo divljaci, mužjaci, prostaci i “ugledni poslovni ljudi.”

Tko je Severina u ovoj priči? Ona je žena kojoj se na trenutak svidio komad mesa, sve smo bar jednom bile u toj priči, ostala je trudna i rodila dijete. Kad rodiš dijete, sve smo bile u toj priči, ne uznemiruje te činjenica da si ga dobila valjajući se sa kretenom. Otac je otac a dijete je dijete. Mi žene znamo kako je naša ljubav prema djetetu bezgranična i bezuvjetna a prema njegovom ocu jaaako ograničena i jaaaaaako uvjetna.

Većina nas običnih žena, nažalost, ne može platiti ono što smo poželjele odmah nakon poroda, poslati oca u očeva jaja. Severina je žena koja ima talente, slavu, lovu. Kad sve to imaš, čak i na Balkanu, ti si carica. Zato se ne brinem za Severinu. Ona je Mama i ni veći Otac od Oca iz priopćenja u borbi za njeno dijete ne bi imao nikakve šanse.

Zašto sam napisala ovaj tekst? Zato jer sam ljuta na sebe. Kad sam pročitala obznanu prvo mi je palo na pamet, bože, kakva je pičkica ovaj lik. A lik nije pičkica. Lik je kurčić.

Strah
Aug 06
Pred dvadeset i pet godina bila sam novinarka na Radio Rijeci. Lučki radnici, tada ih je bilo na tisuće, čuli su da će im kasniti plaća možda dan a možda i dva.
Trebala sam sa direktorom riječke Luke razgovarati na tu temu. Sačekao me na ulazu. Dok smo koračali prema upravnoj zgradi čula sam nepoznat zvuk.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Edvard Munch – “Vrisak”
foto: Wikipedia

Direktor mi je objasnio da radnici čeličnim šipkama udaraju po kontejnerima i šalju poruku kako će mu tim istim šipkama, ako ne dobiju plaću na vrijeme, razvaliti glavu.
Rekao mi je da se ne boji jer se ionako protiv sile ne može. Ako bude učinio čudo ostat će živ, ako ne bude lupači sakriveni iza kontejnera pretvorit će ga u krvavu kašu. Zgrozila sam se nad divljaštvom radnika koji na plaću nisu mogli čekati tri dana.
Danas? Danas se pitam kamo su nestali svi ti dečki iz osamdeset i neke? Nema njih, nema šipki, nema lupnjave, nema krvavih kaša u dverima naših gospodara?
Zašto se svi toliko bojimo? Ugasilo Forum, najbolji tjednik u Hrvatskoj. Novinari šute. Učiteljima se smanjuju plaće, šute. Stotine tisuća nezaposlenih, gladnih i očajnih čami doma i… šuti. Samo najhrabriji pucaju sebi u glavu.
Tko je u nama ubio potrebu da budemo ljudi? Da li je normalno miriti se sa crkavanjem na rate? Psihijatri nam ništa ne objašnjavaju, ludnice su prepune, posla preko glave.
Liječnici su u bolnicama od jutra do sutra jer svakoga ljeta moraju odraditi godišnji odmor. Što znači odraditi godišnji odmor? Nisu li u toku godine već odradili i zaradili godišnji odmor? Jesu li liječnici samo glupi ili prestrašeni?
Pred neki sam dan bila na riječkoj onkologiji. Pacijenti dobivaju kemoterapiju i… šute. Zgrada je ruševina, podovi truli, zidovi se ljušte vlažniji nego oni u nekoj podzemnoj tamnici, na jednog onkologa dolazi pitaj boga koliko pacijenata.
Rodbina zgrožena gleda u svoje najmilije kako najteže trenutke u životu prolaze okruženi užasom jednakim onom u njihovim tijelima. Zastrašujuće u toj rupi djeluje fotelja za primanje kemoterapije ružičasta poput Barbike.
Nečija donacija? Tko je odabrao boju? Smijati se? Plakati? Upucati? Ne, šutjeti treba. Postoje nacrti, riječka onkologija će uskoro postati nešto sasvim drugo. Kad uskoro zna se iako se ne zna.
Državi ne ide dobro. Kad isplati olimpijske mirovine, putovanja naših športskih funkcionera i njihovih ženica u London, kupi pedesetak audija obloženih kožom, oprosti dugove todorićima…
Ako nešto ostane Riječani i Istrijani koji u tisućama umiru od raka, brojke su tajna, sjest će, jedan po jedan, jedna po jedna, u ružičastu fotelju koja će zajedno sa još deset fotelja stajati u ružičasto oličenoj suhoj prostoriji.Možda već 2050.
Bože, kako smo mali, prestrašeni, bijedni… Odakle strah? Zašto smo sretni kad za rad svetkom i petkom dobijemo tri tisuće kuna? Nemam odgovor. Srećom, imam neku godinu pa moja agonija vjerojatno neće dugo trajati.
Ali mladi? Čemu se oni nadaju? Odlasku u Afganistan, Siriju, Libiju, Iran, Irak? Naša će se djeca pod američkom zastavom hraniti leševima “terorista” koji imaju nesreću da žive na nafti?
Možda nitko ne razmišlja poput mene jer ljudi nemaju vremena. Ja živim od prodaje onoga što su mi roditelji ostavili, zato sanjam neki novi svijet.
Većina mojih vršnjaka nije te sreće, ubadanje plastičnih boca jedina im je radost. Ljudi srednjih godina na crno voze kamione u Italiji ili čuvaju prastare none, dvadeset i četiri sata dnevno, trideset dana, tisuću eura.
Baš nikome ne pada na pamet uzeti šipku u ruku pa je na kraju posla ubosti u krvavu kašu. Šteta. A drugačije ne ide i nikad neće ići.
Što bismo mogli izgubiti kad bismo krenuli? Ono, baš krenuli. Bez najave. Bez dozvole. Ne ulicama koje su nam oni odredili. Što bismo izgubili? Život? Ovo je život?
Doduše, neki će reći, krenuli su ljudi u Americi, Francuskoj, Španiji, Grčkoj, Italiji…Šta se promijenilo? Dobili su pendrekom po glavi, lisice oko ruku ili su bili istuširani vodenim topovima.
Moderni kapitalizam je zaista ubio boga u proleterima svih zemalja koji nikako da se ujedine. Ubijte me. Nikad neću povjerovati da devedeset i devet posto ljudi ne može satrti onih jedan posto.

Moderni kapitalizam je zaista ubio boga u proleterima svih zemalja koji nikako da se ujedine. Ubijte me. Nikad neću povjerovati da devedeset i devet posto ljudi ne može satrti onih jedan posto.


Pa zaista šta je sa nama???? Zašto ćutimo i trpimo???

Odjebi, dragi

Sudeći po tekstovima u novinama i na portalima za nas žene ljeto je godišnje doba kad se moramo posebno potruditi da bismo Ga zadržale. Postoji nekoliko tisuća načina. Danas sam saznala da bih morala muža s vremena na vrijeme pogledati “onako teleći” i “onako zaljubljeno”, nepoznati autor tvrdi da sam ga tako gledala pred dvadeset i pet godina.

Jako je dobro za vezu kad žena partnera “vragolasto” na sred ceste potapše po guzici. Muškarci vole vragolanke. Svaka normalna žena zna i da ga ujutro, odmah nakon buđenja, mora zgrabiti za đoku jer je baš u tu uru njegova zvijer najproždrljivija.Tko nam garantira da On ujutro više želi seks od pišanja? Da, ovo sam zaboravila, svaka bi žena bar jednom mjesečno partnera trebala dočekati obučena u seksi grudnjak, haltere, na nogama šiljate pete kojima će Ga ubadati u leđa dok On bude orgazmično tulio: “Tooooooooo, Katarina!” Tko je Katarina?
U tiskovinama i na portalima ne mogu naći tekst “Kako Je zadržati?” A recepti postoje. Kad se skupa vratite sa posla baciti se na kauč i reći: “Jebote, kako te želim, dragi!” On će odgovoriti: “Ja bi nešto pojeo.” “Na to morate reći: “I ja bi nešto pojela, ljubavi moja jedina.” On bi trebao krenuti prema štednjaku dok bi ga po guzici šibao “onako teleći” i “onako zaljubljen” pogled.
Kad se odmorite krenite prema sobi i presvucite se u prljavu ljetnu haljinicu bez rukava, vratite se na kauč, dignite noge na stolicu, listajte Gloriju u kojoj Katica ponosno nosi budućeg kralja pa, dok žvačete tunu i list salate izgovorite: “Vidi, zlato, super je ovaj tekst ‘Kako Je zadržati’. Svaki muškarac koji želi ostati sa svojom dragom mora kuhati njena omiljena jela, povremeno na nju baciti bikovski pogled, dočekati je jednom mjesečno u svilenim tangama koje će na ključnom mjestu imati glavu tigra, opran, biti vragolast pa je zgrabiti za sisu na večeri sa prijateljima, glačati, donositi doma plaću, ubacivati prljavu odjeću u mašinu, kuhati svaki dan, oslobađati suđe od ostataka hrane i uvaljivati ga u suđericu… Mili, sviđa ti se riječ suđerica? Voditi djecu u vrtić, izvoditi djecu iz vrtića, dizati se noću kad dijete krene pišati, kakati, kašljati ili bi htjelo sladoled od jagoda.
Ženu muškarac može zadržati ako svoju majku zadrži u njenoj kući a oca osobno vozi na utakmicu ili snimanje kuka. Ženu muškarac može zadržati i ako đoku drži u gaćama svaki put kad se ona strovali u krevet u pola jedan ujutro.”
Eto savjeta za dečke koji Je žele zadržati. Vidite, ni jedan od njih nas ne želi a mi ipak navlačimo haltere i štikle? Zašto nam nikad nitko nije rekao: “Cure, za sreću je potrebno jedno.”

O, kako divan dan

Dosadno mi je. Vruće je. Zato listam Anićev “Veliki rječnik hrvatskoga jezika”. Mislite da sam perverzna? Koga briga što vi mislite. Zašto listam Rječnik? Čitav život sanjam kako ću izmisliti riječ. Ne bilo kakvu riječ. Ne riječ koja bi bila vezana uz poljoprivredu, šumarstvo ili pomorstvo. Ne! Hoću riječ koja će meni nešto značiti. Baš da mi, onako, grije i dušu i tijelo.

Što će drugi misliti o mojoj riječi? Nikad nisam bila opsjednuta “drugima”. Neka im se ne svidi. Ni meni se ne sviđa riječ “stvarno” pa je ipak čujem bar sto puta dnevno. Ako mi išta stvarno ide na živce onda je to riječ “stvarno”. Danas je taj dan! Danas! Listam ja tako listam i tražim, možda je već izmišljena. Ako jest, nema veze, glavno da postoji. Nikad je nitko preda mnom nije izgovorio ali to ne znači da je u hrvatskom jeziku nema.
Drage moje, eureka! “Muškomrzica”, riječ je “muškomrzica”! Žene, sviđa vam se? “Muškomrzica” je mrak! Ni riječ “mrak” ne volim, stvarno je ne podnosim. “Muškomrzice” nema u Rječniku. Ako je u njemu nema onda je nema! A “ženomrzac” postoji. Ženomrzac je muškarac koji mrzi žene.
Kako je to čudno, žene koja mrzi muškarce u Rječniku nema. Zato jer je nema u životu? Po mom sudu svaka druga žena je muškomrzica ali o tome se ne smije govoriti jer svijetom vladaju ženomrsci. Oni kopaju ženama oči, bacaju na njih kiselinu, zatvaraju ih u ludnice, ženomrsci siluju žene, siluju mrtve žene…
Sve žene ovoga svijeta žive u paklu stvorenom po mjeri muškarca pa ipak nigdje riječi “muškomrzica”? Zato jer rječnike pišu ženomrsci. Njima nikad nitko nije rekao da ropkinje osjećaju nešto dok oni po njima gaze. Kad bi nasilnik znao da ih žrtva mrzi, da bi i ona njemu bacila kiselinu u oči, prerezala vrat i osvetila mu se za sve patnje koje zbog njega podnosi ženomrzac bi se trgnuo. Svake bi večeri zaspao nemirnim snom mesine koja nije sigurna da će se idućeg jutra probuditi. Ali kako može ženomrzac znati da ga žena mrzi kad ne postoji riječ muškomrzica?
Od danas, žene moje drage, Hrvatska će drugačije izgledati. Rodila sam “muškomrzicu”! Prva sam žena u Njihovoj koja nosi ovu titulu. Konačno je dobilo ime ono što zaista osjećamo. Nazvat ću Anića. Umro je Anić? Jebiga. Muškarci su uvijek mrtvi kad nam najviše trebaju.

Jebiga. Muškarci su uvijek mrtvi kad nam najviše trebaju.

Carica ova Vedrana....jasta mrtvi,ili se prave mrtvi  

BUKA intervju: Vedrana Rudan - Nikad nisam imala visoko mišljenje o ljudima
Objavljeno: 14.08.2013. - 12:15



Nikad nisam imala visoko mišljenje o ljudima. Njegoš je davno rekao da su ljudi “stoka pregolema” pa me ne čudi njihova zaluđenost nacionalizmom...


Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati. Književnica bez dlake na jeziku i sveprisutan kritičar društva u kojem živi. Kolumnama koje obavljuje na svom blogu prkosi cenzuri medija i pedantno oslikava sve probleme koji je tište.

Sa Vedranom Rudan za portal BUKA razgovarali smo o društevim temama koje razaraju regionalne zemlje popu korupcije, nepotizma i cenzure. Osvrnula se na ono što je dugo bila top tema svih medija, a to je odnos Srba i Hrvata. Rekla nam je šta misli o crkvi i ulasku Hrvatske u Evropsku uniju.

Kako Vi gledate na život ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji imajući u vidu siromaštvo građana, društvene probleme, nepotizam i korupciju?

U totalnoj sam depri. Gledam svoju i djecu prijatelja. Rade od jutra do sutra da bi preživjeli. Visokoobrazovani mladi ljudi konobare za sitnu lovu ili sjede za kasom nekog marketa dok djeca naših tajkuna ubijaju skupim autima sve što im naleti pod kotače. Gadi mi se zemlja u kojoj živim i pitam se iz dana u dan dokle će tako? Kad će mladima puknuti film? U meni ovako staroj ključa ubilački bijes, čini bih se da bih nekog od tih lopova, da na njih naletim, mogla ustrijeliti da ne trepnem.

U Vašim kolumnama osvrćete se na svakodnevne probleme u Hrvatskoj, pa me zanima šta biste izdvojili kao najveći problem društva u kojem živite?

Beznađe koje se Hrvatskom širi poput kuge.

Vaš blog je jako čitan i praćen. Šta Vas je podstaklo da svoje misli ovim putem izražavate, da budete prisutni i aktuelni u svakom trenutku?

Na pisanje bloga natjerao me sin informatičar. Zna koliko sam opsjednuta pisanjem i jasno mu je da ni jedne hrvatske novine ne bi objavile ono što ja pišem. Volim izazove i uspjeh. Bila sam na radiju, pisala za novine, nastupala na teveu i sad sam na netu. Ponosna sam što je do danas moj blog pročitan gotovo tri i pol milijuna puta. Sigurna sam da je “tiraž” moga bloga veći nego tiraž mnogih hrvatskih novina. Prosječno, dnevno, imam pet tisuća ulaza.

Kakvo je Vaše mišljenje o blogu kao formi pisanja? Koje su prednosti i mane u odnosu na pisanje dužih književnih formi, mislim na knjige?

Trenutno dotjerujem knjigu “Ja, Pipi” a blog pišem bar tri puta tjedno. To je neusporedivo. Pisanje knjige je ogroman davež. Nedavno sam pročitala da ne treba početi pisati knjigu ako joj ne znaš kraj. Sa ovom knjigom imala sam upravo taj problem. Knjigu sam napisala a kraja nigdje na vidiku. Danas mi je sin rekao kakav rep treba dati mojoj knjizi koja je imala samo glavu. Pisanje bloga je čisti užitak za ljude koji poput mene vole kratku formu. Čim manje znakova tim bolje. Recimo da je pisanje bloga odličan seks sa nepoznatim koji traje jednu noć a pisanje knjige je život u braku. Predugo traje a nigdje ni love ni leptira u trbuhu. Osim kad knjigu najzad vidiš u knjižari i zaobiđeš je u širokom krugu. Kako danas osjećam napisala sam svoju posljednju knjigu. Hvala ti, Bože.

Čitani ste u cijeloj regiji i podjednako Vas prate čitaoci u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Šta je ono što su kod Vas prepoznali čitaoci širom regije, u čemu je Vaša tajna kao književnice i kolumnistice?

Ljudi me čitaju jer sam iskrena i ne kalkuliram. Nikad se ne rugam nemoćnima a vrlo se često rugam na svoj račun. Iskreno ne mislim da sam jako pametna pa zato ni moji testovi nisu pretenciozni. Uvijek imam jasan stav što nikako ne znači da sam uvijek u pravu. Zato me čitaju i oni koji me vole i oni koji me ne vole. Ja ne volim ni jedne ni druge, samo sebe. Svaki tekst koji napišem, o tome sam već govorila, uvijek pišem za svoju dušu. Nitko me ne plaća, nikome ne odgovaram zato želim sebi ugoditi.

U jednom intervjuu ste rekli da čitaoce najviše uzuđuju teme koje se odnose na Srbe i Hrvate. To potvrđuje svepisutnu nacionalnu netrpeljivost u regiji. Do kad će to trajati? Možemo li se nadati nekom normalnom životu, kada će nam biti važniji ekonomski i društveni probemi od nacionalnih tema?

Mislim da je to u međuvremenu ipak malo splasnulo. Nikad nisam imala visoko mišljenje o ljudima. Njegoš je davno rekao da su ljudi “stoka pregolema” pa me ne čudi njihova zaluđenost nacionalizmom koji je za mene isto što i nacizam ne iznenađuje. Idioti. Dok se, danas preko neta, klinci međusobno grabe za “ustaške” i “četničke” vratove naše “ustaške” i “četničke” vođe udruženim snagama plešu krvavo kolo gazeći po lešinama sirotinje. Jebe se njima da li je ona srpska ili hrvatska.

Veliki ste kritičar crkve. Šta je ono što najviše zamjerate crkvenim organizacijama?

Licemjerje. Oni smiju biti pederi, moj sin ne smije. Oni smiju krasti, ubijati, lagati, silovati djecu, mi ostali zbog toga moramo na robiju. Njihovo je carstvo zemaljsko a ja moram čekati sedamdeset godina da bih na nebu plela čarape od zlatne vune za dijete koje mi je umrlo jer mu nisam mogla platiti bolničke troškove. MRZIM popove!

Hrvatska je nedavno ušla u EU. Da li se Vaš život bar malo promijenio od tada? Mi u BiH trebamo ispuniti još mnogo toga da bismo bili u poziciji u kojoj je Hrvatska sad.

Da, moj se život promijenio. Žene koje rade na riječkoj tržnici više mi ne smiju čistiti ribu. Nadam se da vi u BiH nikad nećete ući u to razbojničko leglo.

Kako gledate na medijsku scenu u Hrvatskoj, gdje su granice slobodnog novinarstva i cenzure? Postoje li slobodni mediji?

Naravno da ne postoje. Nigdje na svijetu nema slobodnih medija kao što nema ni slobode. Kad to znaš ne čitaš novine, ne vjeruješ portalima I lakše nosiš kapitalističke okove. Znaš da te jebu u glavu i tijelo pa ti je frustracija manja.

Ljudi se često žale da imaju sve manje imaju vremena za čitanje obimnih književnih djela. Koliko se samo čitanje promijenilo u savremenom svijetu, imajući u vidu nedostatak slobodnog vremena, brz protok informacija i internet?

Ljudi nikad nisu masovno čitali “dobre” knjige. Danas se Krleža ne čita ne zato što su mu knjige “debele” nego zato jer ga ljudi ne razumiju. Krleža, Andrić, da ne spominjem strance, nikad nisu bili masovno čitani. Mislim da ljudi danas čitaju knjige više nego ikad ali ne knjige koje književni kritičari i znalci drže “velikima”. Čitaju se krimići, ljubići i moje knjige. Kakvo vrijeme takvi pisci.

O čemu trenutno piše Vedrana Rudan i šta čitate ovih dana?

Danas sam stavila točku na “Ja, Pipi”. Knjiga govori o raspadu braka, o muškarcu koji zbog ljubavnice napušta ženu a sve to gleda njhova četverogodišnja unuka. Ukratko, još jedna banalna priča iz tvornice “Rudan” za koju uoće ne sumnjam da će se čitati. Ja čitam jako mnogo, čitanje je moja strast. Trenutno čitam “Godinu magičnog razmišljanja” Joan Didion. Knjiga o smrti u koju ne vjerujemo ni kada uđe u našu kuću.


Razgovarala Maja Isović

Mislim da je to u međuvremenu ipak malo splasnulo. Nikad nisam imala visoko mišljenje o ljudima. Njegoš je davno rekao da su ljudi “stoka pregolema” pa me ne čudi njihova zaluđenost nacionalizmom koji je za mene isto što i nacizam ne iznenađuje. Idioti. Dok se, danas preko neta, klinci međusobno grabe za “ustaške” i “četničke” vratove naše “ustaške” i “četničke” vođe udruženim snagama plešu krvavo kolo gazeći po lešinama sirotinje. Jebe se njima da li je ona srpska ili hrvatska.
Svaka čast  .Ipak me Vedrana češće pozitivno iznenadi,nego negativno...

Idem na godišnji

Trebala bih se radovati godišnjem, ali… U kakav kupaći kostim uvući trudnu foku? Dvodijelni jer u njemu tijelo dobiva više vitamina de? Jednodijelni jer žena na plaži treba učiniti nevidljivima široke bokove, obješenu guzicu, viseće male grudi, viseće velike grudi, trbuh, celulitična bedra, tamnoplave i ružičaste kapilare u punom cvatu…

Kad živiš u katoličkoj zemlji burka ne dolazi u obzir. Šteta, ona bi za mene bila pravi izbor. Ipak, dvodijelni! Kad… U jednom hrvatskom dnevniku ugledala sam poznatu teve voditeljicu, bar petnestak godina mlađu od sebe. Ženska na teveu izgleda fenomenalno, ali na plaži… Bujne grudi vriju iz grudnjaka, preko ruba gaća visi komad mesine.
Na fotkici do ista gospođa raspuštene kose obavijena pareom izgleda poput svoje kćeri. Pareo! Moram nabaviti pareo! Na tržnici sam našla šest kvadratnih metara krpe optočene zlatnim šljokicama. Pokrilo me od pete do glave. Pareo! Zašto se ne nosi i ljeti i zimi i u proljeće i na jesen, na tržnici i u Hrvatskom saboru?
Ipak, jednodijelni! Nisam znala da jednodijelni kostimi ne pokrivaju. Imaju i drugih mana. Ako su bez košarica sise pretvaraju u XXXL pice. Oni sa košaricama toliko dignu mliječne žlijezde da one nositeljicu podsjete na davno prohujala vremena kad je svijetom hodala sretno neokovana i mislila da će tako ostati dovijeka. Postoje i jednodijelni kostimi sa prednje strane zatvoreni do vrata a leđa i guzica ne sebi jedva da imaju krpicu.
Odustala sam od traženja kostima dok ne pripremim teren koji namjeravam i otkriti i pokriti. Ušla sam u salon za depilaciju. Od cure kojoj bih mogla biti baka saznala sam da je jedina opcija koja se danas nosi “brazilka”. Za neznalice, ako ih uopće ima, moje međunožje mora izgledati poput onoga u bebe. Pazuha također. Listovi moraju biti glatki. Nikome na plaži tko me bude slučajno okrznuo pogledom ne smije pasti na pamet da je na meni ikad rasla jedna jedina dlaka.
Morala sam odlučiti želim li da me cura odere voskom ili posebnom smjesom, kombinacija meda i šećera, tako nešto. Kad dlake skidate voskom onda vam opaka cura ne garantira da nećete urlati, ova nova tehnika je mnogo blaža, “gotovo bezbolna.” “Tom smjesom možete skinuti i brkove da ne dolazite dvaput.” “Brkove? Ali ja nemam brkove.” “Smjesa pomaže i ženama koje ih nemaju.” Kuja!
Dok sam poluluda od brige i gladi, do ponedjeljka moram smršati sedam kilograma, obilazila robne kuće i tražila mjesto gdje se dlake čupaju za manje od petsto kuna po džbunu moj je muž sjedio na terasi u kupaćim gaćama starim devet godina. Gledao je teve i češkao trbuh obrastao dlakama. Rekla sam mu da se dlake više ne nose, ni u nosu, ni u ušima, ni na trbuhu ni među nogama ni na nogama ni na leđima ni na prsima…
Otkrila sam mu da bi onom čarobnom smjesom meda i nečega trebao premazati čitavu trupinu, međunožje posebno jer đoko u spaljenoj zemlji izgleda dva centimetre dulji. U gluhe uši. Ipak si je vlastoručno iščupao busen dlaka među nogama kad je neki Eduardo ili Edbardo dao dva gola. Zaboravila sam kome. Da žene vole nogomet ne bi radile dvanaest sati dnevno sedam dana u tjednu da bi mogle platiti premazivanje brežuljka medom i još nečim.
Izračunala sam, moje ukazanje na plaži koštalo bi me dvije tisuće i šesto kuna. Zato sam odlučila da ćemo muž i ja krenuti u planine. Obrijala sam noge tek toliko da oni iz Hrvatske gorske služne spašavanja, kad me nađu, ako me nađu, ne padnu u nesvjest. Moj muž se već danima ne brije jer je na godišnjem. Drage moje ćelave čitateljice i dlakavi čitatelji, kako ću ja bez vas do kraja mjeseca?

Vedrana Rudan: Tito je danas veći nego ikad


Zaista se osećam kao građanka Evropske unije. Moja deca i deca mojih prijatelja ne mogu dobiti stalan posao. Naši mladi koji rade potpisuju ugovor na tri meseca, pa opet na tri i tako dok konačno ne dobiju otkaz. Isto se u čitavoj Evropi dešava i mladima u drugim zemljama Unije, odgovara na pitanje “Blica” hrvatska književnica Vedrana Rudan.

Ako izuzmemo knjige koje su ne bez razloga postajale bestseleri, poznata je po tome što nema dlake na jeziku, ali još više po stavovima koji prkose uvreženim mišljenjima. Tekst koji sledi je ekaviziran, čime nije izgubio na sadržaju, ali jeste na “rudanovštini”. Ipak, ostalo je prepoznatljivo i očekivano - neočekivano.

Hrvatska je tek ušla u EU, a već joj prete sankcije zbog “lex Perković”?



- “Zakonom Perković” naša Vlada pokušava zaštititi zločince iz jugoslovenske svetle prošlosti. Razumem ih. Perković mnogo toga zna o tatama političara koji danas vode borbu za naše bolje sutra. Uzalud im trud. Loši su svirači. Hrvatska vlada koja ničim ne vlada će popustiti. Ako ne juče, onda danas. Naravno da Nemačka ne želi zgrabiti za šiju Perkovića zato jer je organizovao ubistvo “Hrvata” Stjepana Đurekovića nego zato jer je, ako je, organizovao ubistvo nemačkog špijuna Đurekovića. Do sada se tvrdilo da je likvidaciju organizovala i izvela grupa Udbinih jurišnika s Arkanom na čelu. Pa sad ti vidi ko tu koga ubija. Ko tu koga jebe jasno je i vama i nama.

Tetošimo li mi naše zločince?

- Da li “mi” tetošimo naše zločince? Ko smo “mi”? Ako pod “mi” podrazumevate vas, mene i nama slične onda ste optimistični. Nikoga “mi” ne tetošimo jer baš ni o čemu ne odlučujemo. Kada bismo mogli odlučivati, verovatnije je da bismo radije pobili današnje zločince nego one iz pedeset i neke. Koliko god da je Udba na ovim prostorima bila opaka, ovima nije ni do gležnja.

Čini se da jenjava rasprava o jezicima - srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski ili jedan jezik?

- Jezik je bio tema dok smo imali šta da jedemo. Danas baš nikoga nije briga ko govori kojim jezikom. Obični mali ljudi, i naši i vaši i oni treći ili šesti koji su svi nekad govorili tako da ih je ceo svet razumeo danas ćuteći grebu po kontejnerima. Glad ubija svaku potrebu za analizom lingvističke problematike.

Zbog zdravstvenog stanja aktuelizovana je priča o Jovanki Broz.

- Odvratno je kako ste se “vi” ponašali prema drugarici Jovanki Broz i kako se prema njoj još uvek ponašate. Najpre ste joj ukinuli sva ljudska prava, živela je poput sirotice u kući koja se raspadala, a danas na sva zvona preko medija objavljujete kako je i koliko rak izjeo njene grudi. Sve srpske lekare trebalo bi biti sramota zbog načina na koji se ponaša njihova struka. Pacijent u Srbiji, pa neka je to i Jovanka Broz, morao bi imati elementarno pravo na zaštitu privatnosti. Samo ljudi bez trunke kućnog vaspitanja mogu pacijentkinji Broz raditi ono što joj vaši lekari čine. Zaista mi nije jasno šta je vašoj zemlji učinila ta žena.

Kako vidite Tita i njegovu ulogu?


- Dok sam živela u Jugoslaviji, tu sam zemlju smatrala tamnicom naroda. Danas umirem od nostalgije. I, sigurna sam, još bar devetnaest miliona i devetsto devedeset i devet hiljada ljudi na području ovoga što se nekad zvalo Jugoslavija. Tito je danas veći nego ikad.

Gde je u čitavoj priči građanin u Hrvatskoj, a gde u Srbiji i uopšte u regionu? Ima li smisla ta priča o regionu?

- “Region”? Zašto mediji prostor pokojne Jugoslavije nazivaju “regionom”? Da bismo lakše progutali činjenicu da opet živimo u bratstvu i jedinstvu? Bratstvo u krvi, jedinstvo u bijedi. Nikad nisam imala visoko mišljenje o “narodu” o kome je Njegoš davno sve rekao. Srbi i Hrvati bi trebali čitati Njegoša ako žele da razumeju šta nam se dešava. Doduše, nije jednostavno doći do njegovih knjiga. Mnogo je lakše naleteti na tekst o tome što vaš Milan Popović čini našoj sirotici Severini. Hrvate i Srbe baš ništa ne udaljava. Isti zločinci vladaju i na vašem i na našem prostoru. Banke iste, a službeni jezik engleski.

Često se pominje da je običan svet za pomirenje.

- Alo, “običan svet” je i onaj koji izaziva incidente i klao se.

Šta nas spaja, a šta razdvaja?

- “Običan svet” se na našim prostorima klao na isti način na koji se “običan svet” trenutno kolje u Siriji, Egiptu i pitaj boga gde ne. Krupni kapital odluči da će razjebati određenu zemlju pa to uz pomoć medija, domaćih političara, oružja koje deli “pobunjenicima” i učini. Ljudi su jedine životinje koje ratuju, a “običan svet” su životinje koje ratuju u kontrolisanim uslovima. Nikad nisam pomislila da su autori klanja u “regionu” obični ljudi koji su zaželeli da se napiju hrvatske ili srpske krvi. Mnogo je to složenija priča, zapravo, to je jednostavna priča. Uzrok rata možemo videti ako analiziramo rezultat. Što su dobile stotine hiljada naših “ratnika”? Ostali su bez života, ruku, nogu, krova... A sve je bilo tako spontano i tako uslovljeno isključivo mržnjom između Hrvata i Srba koja traje “od stoljeća sedmog”? Ako je to tako, zašto su u našem ratu pobijedili Ameri?


I Hrvatska i Srbija očigledno pate od previše upliva crkve. Šta je rešenje?

- Nema rešenja. Ako ovcama odgovara da se njihovi pastiri voze u skupim džipovima, siluju decu, ne plaćaju poreze i dobivaju platu od države, zašto bi se nešto trebalo menjati? Rekoše nam da će naše biti carstvo nebesko. U međuvremenu moramo samo dozvoliti da nam ga pastiri uvaljuju dok nas od njih smrt ne rastavi.

Ima li neka država u regionu vlast koja obećava ili političara koji su svetli primeri? Kako u tom kontekstu tumačite popularnost hrvatskog ministra finansija Slavka Linića?

- Koje pitanje?! Ima li univerzalnog leka za rak? Postoji li devica u bordelu? Može li se od kvalitetnog drva napraviti zlato? Da li je Linić političar sa ljudskim likom? Biti političar i toplo ljudsko biće jedno drugo isključuje. Linića godinama lično poznajem. Žao mi je što o njemu ništa ne znaju oni koji mu veruju. Lako je trenirati strogoću na sitnim ribama. Tresni po glavi morskog psa. To je mnogo teže jer Todorići imaju oštre zube.

Kakva je pozicija građana?

- Jebena.

Kada ćemo prestati da ćutimo? Šta još treba da nam se desi?

- Borba za goli opstanak isključuje dizanje glasa. Dizanje glasa izaziva dobivanje metka u čelo. Imamo izbor. Urlati pa poginuti u trenutku ili crkavati na rate. Očito su nama u “regionu” rate opcija bliža srcu.

Ima li nade da se oslobodimo ropstva?

- Nema.


Nikolić će dojahati do Karlobaga
 
Čest se gost Srbije. Pratite li politiku u Srbiji?
- Čest sam gost Srbije, ali ne pratim vašu politku, jedva da pratim “našu” koja sigurno nije moja. Malo znam o vašima osim da vam je predsednik države četnik. Oprostite, bivši četnik. Ne bih se razbacivala tom “titulom” da nisam imala priliku lično upoznati “gospodina” koji mi je u jednoj te-ve emisiji, vodila ju je Gordana Suša, išla je uživo, obećao da će doći do Karlobaga, “ako treba i na magarcu”. Tada, pre sedam, osam godina, mislila sam da Nikolić nikad neće stići do Karlobaga. Danas sam sigurna da hoće i da će mu naš predsednik biti magarac.

Svaka joj cast...ovo ide na moj FB ,nek ljudi citaju.

Što ako rulja popizdi pa krene paliti crne audije i one u njima? Zato, evo Vukovarcima ćirilice!




KONAČNO je naša vlada povukla mudar potez. Noći o ponoći, dok cestom bauljaju samo kurve i pijanci, spodobe kojima čitanje nije jača strana, po vukovarskim je zidovima povješala table ispisane ćirilicom. Dogodilo se ono što je vlada i očekivala. Vukovar se digao na noge. Tamo još ima ljudi koji se sjećaju da im je netko uništio grad do temelja.

Svi građani Vukovara znaju da su to učinili četnici uz Tuđmanov blagoslov ali im ta informacija ne može vratiti ni grad ni mrtve očeve, majke, žene, djecu, domove. Tuđman je mrtav. Da ga i izvučeš iz groba pa objesiš nasred Vukovara to ne bi bilo to. Hrpa kostiju ne šalje onako jaku poruku kako to šalje krkljanje zločinca na samrti.

Grad Vukovar ima problem. Nikad im se Hrvati nisu ispričali za zločin koji su im učinili. Nije danas lako građanima nečega što se prije rata zvalo Vukovar. Osiromašenim, popljuvanim jadnicima silom se zabija u glavu da je došlo novo, novo, novo vrijeme. Što je bilo bilo je, jebeš mrtve, jebeš Tuđmana i četnike. Ajmo, Vukovarci, ne budite divljaci!

Što ja imam protiv ćirilice?

Ništa. Dapače! Ćirilicom bih ukucala u zidine Zagrebačke katedrale da je ta zgrada Zagrebačka katedrala. Živimo od turizma ne od sjećanja. Svaki bi hrvatski spomenik trebalo označiti na svim mogućim jezicima i ukrasiti različitim znakovima. Jedine hrvatske zgrade koje bih pustila na miru su one vukovarske. Vješanje ćiriličkih ploča u Vukovaru nije civilizacijski čin nego provokacija.

Jednostavno, prerano je. U kući obješenog ne govori se o konopcu. Naravno da naša vlada to zna. Nisu oni glupi onoliko koliko izgledaju. Organizirali su savršen hepening. “Divljaci” nasrću na “civilizaciju”. U ime širenja “civilizacije” treba im razbiti glave. Uostalom, čitav “civilizirani” svijet stat će na stranu vlade.

Strani mediji, ti glasovi pravde, razuma i istine, već su objavili potresne fotke. Divljaci čekićem razbijaju ono što normalni nikad ne bi razbili. Mrki momci i cure ih, zasad, samo mrko gledaju. Kako čujemo rezultat je jedan nula za “divljake” ali neće dugo biti tako. Vlada će poslati na Vukovar nekoliko tisuća u crno obučenih branitelja. Ako ne bude dovoljno imamo mi i tenkove, imamo mi i oružje koje nam je poklonila Amarika. Past će Vukovar! Opet.

Što ako rulja popizdi pa krene paliti crne audije i one u njima?

O čemu se tu zapravo radi? Priča je vrlo jednostavna. Dolazi jeziva jesen. Treba kupiti udžbenike, suočiti se sa grijanjem, nezaposlenošću, gladi, depresijom…Narodu hrvatskome nije lako. A ni vladi. Što ako rulja popizdi pa krene paliti crne audije i one u njima? Zato, evo Vukovarcima ćirilice. Evo Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj nešto čime će se moći neko vrijeme zabavljati.

Kad interes za igricu splasne dobit ćemo novu žvaku. Koliko je u jednom od ratova na našim prostorima pobijeno Srba? Deset milijuna? Ili ipak samo stotinu? Udri! Hrvati se uvijek love na prastaru ješku. Svaka hrvatska vlada to zna i zato sa udice ne skida Srbe. Mi glupani zbog toga nikad nećemo skinuti sa vrata Hrvate koji nam već dvadesetak godina na hrvatsku slamicu srču hrvatsku krv.

Podsjetimo, Vlada RH je na telefonskoj sjednici u petak odlučila povećati trošarine na gorivo. Iz Vlade je tada priopćeno da veće cijene trošarina neće utjecati na maloprodajne cijene goriva, uz objašnjenje da "će se istovremenu umanjiti premija energetskih subjekata". Samo par dana kasnije, cijena goriva se drastično povećava.

Ovaj link su bili blokirali na fb...nisu dali da se otvori...


hahahah ova  žena je legenda:))
Za Nobela:)

NDH je pušila Hitleru na isti način na koji Hrvatska danas puši Obami


PRIJATELJ mi je posudio knjigu “Saturnovi prsteni”, Autor W.G. Sebald, izdavač Vuković & Runjić. Citirat ću vam jedan ulomak: “Članak iz vikend izdanja Independenta govori o takozvanim akcijama etničkog čišćenja što su ih prije pedeset godina u Bosni i Hercegovini proveli Hrvati u dogovoru s Nijemcima i Austrijancima počeo je opisom fotografije snimljene očito za uspomenu pripadnicima ustaških jedinica.

Na njoj braća po oružju u najboljem raspoloženju djelomice u junačkim pozama, Srbinu imenom Branko Jungić pilom sijeku glavu. Druga fotografija, načinjena iz zabave, prikazuje glavu odijeljenu od tijela, s cigaretom u ustima poluotvorenim od posljednjeg bolnog jauka. Mjesto tog postupka bio je logor Jasenovac na Savi…

Od metoda usmrćivanja se čak i stručnjacima iz Velikog njemačkog rajha, kako su se povremeno znali izraziti u užem krugu poznanika, dizala kosa na glavi. Pile i sablje, sjekire i čekići te u Solingenu posebno izrađene kožnate orukvice za rezanje vratova s fiksnim noževima, koje su se pričvršćivale na podlakticu, bile su, uz nekakvu vrstu primitivnih poprečnih vješala, na koju su skupljeni etnički neprihvatljivi Srbi, Židovi i Bosanci vješani u nizu, poput vrana i svraka, najčešća oruđa smaknuća.

Nedaleko od Jasenovca, u okrugu ne većemu od petnaest kilometara, postojali su još logori Prijedor, Stara Gradiška i Banja Luka, u kojima su hrvatske paravojne jedinice, uz pozadinsku podršku Wehrmachta i duhovnu potporu Katoličke crkve, na sličan način postupale dan za danom…

Inače na ovome mjestu još valja napomenuti da je u ono doba među časnicima obavještajne službe vojnog područja E bio jedan mladi bečki pravnik, čija je najvažnija zadaća bila sastavljanje memoranduma glede hitnih i nužnih preseljenja, uzrokovanih humanitarnim razlozima. Za taj je vrijedan spisateljski rad od hrvatskog poglavnika Ante Pavelića primio srebrno odličje krune kralja Zvonimira s hrastovim lišćem. U godinama nakon rata, navodno je taj već na početku karijere tako obećavajući, na području uprave iznimno sposoban časnik, napredovao na različite visoke položaje, između ostaloga i glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.”

Zašto mi se nakon što sam pročitala ovaj ulomak dignuo želudac? Kakve veze imaju ustaše sa vremenom u kojem živim? Neka povijest počiva u miru. Smije li počivati? Što je bilo bilo je, ne ponovilo se. Ne ponovilo se? Ali, ponavlja se! Ameri će krenuti na Siriju onako kako je Hitler krenuo na Poljsku. I Hitlerov i Obamin povod jednako drže vodu.

NDH je pušila Hitleru na isti način na koji Hrvatska danas puši Obami. Sirijskim smo “pobunjenicima” već slali oružje, Zagrebački aerodrom će današnjem Hitleru nastaviti pružati svu moguću logistiku. Ima li razlike između NDH i današnje Hrvatske? Ima. Hrvati u Siriji civile, žene i djecu neće ubijati “posebno izrađenim kožnatim orukvicama za rezanje vratova s fiksnim noževima.” U Siriji neće ratovati hrvatske “paravojne jedinice”. Da li je to razlika? Drastična?


Ova žena ima muda nad mudima!!!!

Iskreno i istinito! Svaka čast :)

Jesen pozna

Imam godina koliko i Balaševićev pijetao a moram sve učiniti da bih izgledala poput koke u najboljim godinama. Doktor Zambelli, najbolji hrvatski estetski kirurg i moj sugrađanin, ima nekoliko prijedloga. Ako mi se baš ne ide na dizanje lica, što jedino ima smisla, trebala bih bar dopustiti da mi se liposukcira podbradak.

Prijateljica mi je rekla da moje lice vrišti, oderi me laserom! Nakon samo mjesec dana boravka u karanteni, ako iz kuće izađem ranije netko bi na ulici mogao dobiti infarkt, sve će moje bore i staračke pjege otići u povijest. Pogledala sam u prijateljičino lice. Nije imala love za guljenje kože sa čitavog lica, skinula je samo bore oko usana a laser joj je dohvatio i bradu. Zato joj brada ima četrdeset godina, područje oko usana pedeset a ostatak šezdeset i sedam. Tako ti je to kad imaš kćer koja ima četrdeset godina i troje djece. Da moja prijateljica ne hrani svu tu deriščad izgledala bi kao mlađa sestra svoje kćeri.

Jasno mi je da ovim svijetom hoda jako malo ljudi moje dobi koji imaju kosu kakvu im je bog dao. Ja ovoga časa na glavi nosim “zreli kesten”, “mahagonij”, nešto sitno, sitno “ticijana” i dašak “bakra”. Koliko mi godina skida otrov od koga se, dokazano, s vremenom dobije rak? Ni jednu jedinu godinu ne izgledam mlađe ali izgledam, kako reče moja frizerka, “urednije”.

Ako danas svijetom ides star onoliko koliko jesi šalješ opaku poruku, jebe mi se za vašu tezu da je jedino vječna mladost vječna. Vrisnut ću! Da, nosim naočale jer sam poluslijepa a poluslijepa sam jer sam stara i neću laserom skidati dioptriju! I neću prestati jesti špagete! I velikom ću žlicom grabiti sladoled iz kante! Ne želim imati šezdeset kilograma na metar osamdeset!

Zašto danas nitko ne smije biti star? Nije istina da se starost dešava samo zlima i drugima. Sve ove gole cure oko nas jednom će biti starice kojima će hlače skrivati obješena bedra. Te me klinke gledaju kao u čudovište koje je samo izabralo svoju masku. Nisam. Meni je starost došla bez poziva, osjećam je u svakom dijelu svoga tijela a ne smijem je pokazati. To baš žulja.

Nekad su samo žene morale biti mlade. Danas muškarci mojih godina, ako inzistiraju na nošenju sijede kose, moraju je “preljevati” a sjedine na prsima depilirati. Da klinke u dvadesetoj lude za dečkima u tridesetoj ne skuže da ih drapa komad u sedamdesetoj. Što je mladost? Što je starost? Da se granica može izbrisati čupanjem dlaka oko đoke,”brazilkom” i nanošenjem “kestena” na glavu život bi bio jednostavan. Ali sve ovo drugo?

Danas sam bila kod frizera. Četrdeset i pet minuta nosila sam na glavi smrdljivu smjesu. Za tri me tjedna čeka isto. Ne mogu više. Umorna sam! Ubi me lov na mladost!