DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -
Danubius Forum ima trenutno preko 11 000 registrovanih korisnika
REGISTRUJTE SE , jer ovako ne možete čitati ni 30 % sadržaja
niti možete učestvovati u radu foruma .VIDITE SVE -ali ne i sadržaj topica (a imamo ih preko 7000 !)
Registracija je krajnje jednostavna , BEZ maila ZA POTVRDU . Možete odmah ući na forum pošto ste uneli nick i pass.
URBANE LEGENDE  BFuWx

DOBRO NAM DOŠLI !



DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -

-MI NISMO KAO DRUGI -Liberté, égalité, fraternité-
 
PrijemPORTALTražiRegistruj sePristupi

Delite
 

 URBANE LEGENDE

Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Sep 10, 2010 5:00 pm

Urbane legende

Urbane legende su priče koje su izmišljene ili im je nadodano toliko izmišljenih detalja da su nerealne,a govore o osobama koje su javnosti poznate pa se priče o njima brzo šire.
Uglavnom izmišljene priče koje u svojoj suštini imaju provokativan sadržaj tako da se vrlo brzo šire među ljudima.
Usprkos imenu, urbana legende ne mora nužno potjecati iz urbanih područja.
Umjesto toga, pojam se koristi za razliku od tradicionalnih legendi modernog folklora u predindustrijsko doba.
Urbane legende se ponekad ponavljaju u novinskim pričama,a posljednjih nekoliko godina, šire se putem maila. Ljudi često navode da su takve priče čuli od prijatelja.
Priče najčešće kreću na svoj put u legendu sa :"čuo sam od prijatelja,a on od svog prijatelja..." .
Često je "prijateljev prijatelj" najčešće korišten pojam kada se prepričavaju ove vrste priča.
Urbana legenda, urbani mit, urbana priča ili suvremena legenda je oblik modernog folklora koji se sastoji od apokrifnih priča s puno izmišljenih detalja . Kao i kod svih folklora i mitologije i varijacije tijekom vremena, urbane priče nose u sebi neka značenja koja motiviraju zajednicu u prepričavanju,očuvanju i širenju priče od "usta do usta" nekad bi se reklo.
Danas je ljepše a i istinitije reći da se urbane priče "šire" od neta do neta,od telefona do telefone,mobitela do mobitela i poneke trač partije uz kavicu.

Neki urbane legende su prošle kroz godine sa samo malo promjene i odgovaraju regionalnim običajima,popularnim osobama ili su tek maštom obogaćene "tvorevine" koje govore o duhovima koji se pojavljuju od nikud upozoravaju i nestaju,o anđelima koji su spasili nekoga ,bizarnim događajima u liftu,na polju,poslu i sličnom.

Novije legende
imaju tendenciju da odražavaju moderni okolnosti, kao što su priča o "tajnom" životu ljudi iz javnog života,ali i priče o čudnim događajima .ljudima koje su oteli vanzemaljci,drogiranima ljudima koji nakon "buđenja" tvrde da drogu nisu nikada konzumirali ,ljudima koji vrebaju iz zasjede, buđenjima nakon čudne omamljenosti u prisustvu nepoznatih osoba,o nedostatku zdravog organa nakon operacije,jer je zabunom kirurški odstranjen i slično..
Uglavnom širok pojam,pa se danas pod urbanom legendom može naći svašta od bizarnih slučajeva do horor priča iz života ili "pokraj" nečijeg života .
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Sep 10, 2010 5:55 pm

Beba iz metka

1982. pismo objavljeno u kolumni za savjete "Draga Abby" glasilo je: "čini se da je za vrijeme Građanskog rata (12. 05.1863), da budemo precizniji, mlada djevojka s farme u Virginiji stajala na trijemu dok su se u blizini vodile bitke.
Zalutali metak prvo je prošao kroz testise mladog pripadnike konjice Unije, a tada se zabio u reproduktivni trakt mlade žene, koja je tako zatrudnjela s muškarcem kojem nije bila ni blizu:)
Devet mjeseci poslije rodila je zdravu bebu!
Osoba koja je poslala priču o porođaju djevice "Dragoj Abby" citirala je članak iz 1971. iz "vrlo čitanog" časopisa u Americi -American Heritage
Zaista "Beba iz metka" pojavila se tamo, ali bila je to samo posljednja verzija iz duge serije prepričavanja i varijacija neistine koja je prvi puta bila objavljena u medicinskom časopisu iz 1874.
Originalni izvor – navodno priča iz prve ruke – bio je kirurg s terena koji je smjestio događaj u Mississippi (ne u Virginiju) i rekao da se to dogodilo pobunjeničkom vojniku (a ne vojniku Unije).
Mislim to je jako bitno,čiji je metak "jadna" cura primila..:)
Takođe je tvrdio da je zrno metka koje je prenijelo muškarčevu spermu i uzrokovalo trudnoću poslije pronađeno u testisima bebe dječaka, te da se, nakon što se tako otkrila istina o trudnoći, mlada žena udala za vojnika koji je nehotice bio otac njezina prvog djeteta.
Pa jadna beba,kolike je testisiće imala pri rođenju da u njih cijelii metak stane..
Ta je priča puno kružila nakon što se pojavila u knjizi 1896., Anomalies and Curiosities of Medicine, iako su sastavljači te čudne knjige naveli priču "Beba iz metka"kao čudan primjer u medicini.
Pisci su nastavili vjerovati priči, i prepričavali su je čitatelji knjige dok napokon nije znanstveno raskrinkana 1981.
Kasnije je urednik časopisa to sve pokušao negirati ,tvrdio da je to sve greška,šala ali Abby i njene čitateljice su bile uvjerene u nevinost mlade živahne djevojke sa farme,pa valjda one znaju kakav je život na farmi a rat je i tako to,svašta se događa ..pa i metci lete i lete a neki se i zaleti
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Sep 10, 2010 6:05 pm

Misteriozni autostoperi

Mladi čovjek se vozio autocestom jedne noći, te je uz cestu ugledao mladu djevojku kako stoji usred kiše. Stao je i ponudio joj prijevoz, a vidjevši kako dršće od hladnoće i svoju jaketu. Nakon 20ak minuta dovezao ju je pred kuću. Bila je to velika stara kuća te ju je mladić upitao je li to zaista njena kuća. Potvrdno je odgovorila, zahvalila za vožnju, nasmiješila se i izašla. Dok se vraćao sjetio se kako mu je jaketa ostala kod te djevojke, te se sljedeće jutro vratio kako bi ju uzeo. Pokucao je na vrata očekujući da će mu ta ista mlada djevojka otvoriti, no umjesto nje vrata je otvorila starija žena začuđena strancem koji joj stoji na pragu. Kada ju je upitao za djevojku, žena se vidljivo rastužila te je pozvala mladića u kuću. Dok je žena tražila nešto da ponudi stranca, on je razgledao po kući. Na kaminu je ugledao uokvirenu sliku djevojke koju je prošle noći povezao, te je upitao ženu za nju. Rekla mu je kako je to njena kćer koja je na prethodni dan prije 10 godina poginula. Naposljetku ga je odvela do kćerina groba gdje se na nadgrobnom spomeniku nalazila njegova jaketa, još uvijek mokra.

Dr. Eckersall je vozeći jedne večeri od svog golf kluba prema kući na cesti naišao na djevojku obučenu u svečanu odjeću. Stao je i ponudio joj prijevoz, a kako su prednje sjedalo zauzimale njegove golf palice djevojka je sjela na stražnje sjedalo i rekla mu kamo je treba odvesti. Kada je stigao tamo, okrenuo se da je pozdravi - no ona je nestala, kao da se nikad nije niti nalazila u njegovom autu. Znatiželjni Eckersall pozvonio je na vrata. Otvorio mu je stariji čovjek koji je na njegov opis odgovorio kako se radi o njegovoj kćerki... poginuloj u automobilskoj nesreći prije dvije godine.


Već kojih dvjestotinjak godina misteriozni stoperi svoje dobročinitelje ostavljaju u čudu. Priče svjedoka gotovo uvijek imaju iste elemente. Pokupili bi stopera autom (ili davnih godina u zapregu ili na konja), a kad bi ga doveli na lokaciju, koju bi stoper naveo kao svoju destinaciju, i okrenuli se kako bi izvijestili da su stigli - taj stoper se jednostavno više ne bi nalazio tu. Jednostavno bi nestao, a da vrata automobila nisu otvarana. Oni koji istog trenutka ne bi izbezumljeni pobjegli znali su pokucati na vrata pred koja bi svog netom nestalog stopera doveli. Ono što bi saznali od stanara te adrese dodatno bi im tjeralo strah u kosti. Naime prema opisu svog putnika koji bi dali saznali bi kako se radi o preminulom članu te obitelji, te kako su se već prije pojavljivali vozači koji bi tog preminulog člana dovozili pred kuću, da bi on na cilju jednako misteriozno nestao. Kod slučajeva kada putnik ne bi odmah nestao, poput prvog navedenog slučaja, ostavili bi neke svoje stvari ili "posudili" vozačeve kako bi se on naknadno vratio i saznao da se ne radi o običnom putniku kojeg je skupio uz cestu.

Ponekad se sa svojim fantomskim suvozačima upuštaju u žive razgovore, no češće su šutljivi, a veći je broj ženskih fantomskih stopera koje "vrebaju" muškarce koji se sami voze. Osim što su nestajali kada bi ih vozač dovezao na željenu lokaciju, znali su nestajati i tokom vožnje - sama ideja da je normalan čovjek može otvoriti vrata, iskočiti iz vozila u pokretu, te ponovo zatvoriti vrata bez da vozač išta primijeti - posve apsurdna. Događalo se čak i da ti stoperi nisu čekali da im netko stane da ih pokupi - već bi se jednostavno pojavili na suvozačevom sjedištu tokom vožnje. Kako je u tom slučaju na prvi pogled jasno kako se ne radi o normalnom čovjeku od krvi i mesa ne treba niti naglašavati izbezumljenost i strah tih vozača.

Ovakvih priča ima previše, a i spektar ljudi koji su to doživjeli toliko je raznolik te se fenomen ne može jednostavno odbaciti kao mentalni poremećaj ili halucinacija, a podudarnosti poput one kada na dovezenoj lokaciji saznaju kako se radi o preminulom članu ne može biti samo puka slučajnost.

Lutaju li cestama izgubljeni duhovi koji samo čeznu za domom,ili netko ima prebogatu maštu...
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Sep 10, 2010 11:04 pm




Poruka pod markom



Ova europska legenda o teškim uvjetima za vrijeme Prvog svjetskog rata prerasla je u internacionalniju priču o strahotama tijekom Drugoga svjetskog rata.
U oba razdoblja tajna poruka napisana je ispod marke. U ranijim pričama pismo stiže u Sjedinjene Države od rođaka iz Njemačke koji piše da je tamo sve u redu
i da bi američki rođaci možda željeli parom odlijepiti markicu s omotnice za “malog Alfa”. Ali u obitelji nema nikoga s tim imenom.
Kada odluče pratiti trag i skinu marku, Amerikanci ispod nje pronalaze malim slovima napisano “Mi gladujemo”.
U nekoliko verzija priče “Poruka pod markom” iz Prvoga svjetskog rata otkriveno je da je izvor skrivene poruke logor,
a tijekom Drugoga svjetskog rata to je postala standardna verzija. Vojnik zatvoren u njemačkom ili japanskom koncentracijskom logoru šalje pismo kući
sa sličnim zahtjevom “da se marka sačuva za malog Johnnyja”.
Čnjenica je pak, da je zatvoreničku poštu tijekom ratova slao Međunarodni Crveni križ i da im nisu bile potrebne poštanske marke.
Postoje dokazi da su se neke obitelji služile lukavstvom i slale skrivene poruke pod poštanskim markama tijekom rata.
Na primjer, Corrie ten Boom, Nizozemka koja je radila za Pokret otpora, u knjizi The Hiding Place iz 1971., opisuje svoje iskustvo kad je u
njemačkom zatvoru primila paket od kuće. Rukom napisana adresa stajala je ukoso prema gore i nadesno, te se činilo da pokazuje na poštansku marku,
pa je ona namočila marku, skinula je i pronašla poruku,:
“Svi satovi u tvom ormaru su sigurni”, što je bila kodirana poruka da su Židovi skriveni u tajnoj sobi pobjegli na sigurno.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySub Sep 11, 2010 9:58 pm

Nekoliko priča o autostoperima koji "iščezavaju-nestaju"


Mladi čovjek se vozio autocestom jedne noći, te je uz cestu ugledao mladu djevojku kako stoji usred kiše. Stao je i ponudio joj prijevoz, a vidjevši kako dršće od hladnoće i svoju jaketu. Nakon 20ak minuta dovezao ju je pred kuću. Bila je to velika stara kuća te ju je mladić upitao je li to zaista njena kuća. Potvrdno je odgovorila, zahvalila za vožnju, nasmiješila se i izašla. Dok se vraćao sjetio se kako mu je jaketa ostala kod te djevojke, te se sljedeće jutro vratio kako bi ju uzeo. Pokucao je na vrata očekujući da će mu ta ista mlada djevojka otvoriti, no umjesto nje vrata je otvorila starija žena začuđena strancem koji joj stoji na pragu. Kada ju je upitao za djevojku, žena se vidljivo rastužila te je pozvala mladića u kuću. Dok je žena tražila nešto da ponudi stranca, on je razgledao po kući. Na kaminu je ugledao uokvirenu sliku djevojke koju je prošle noći povezao, te je upitao ženu za nju. Rekla mu je kako je to njena kćer koja je na prethodni dan prije 10 godina poginula. Naposljetku ga je odvela do kćerina groba gdje se na nadgrobnom spomeniku nalazila njegova jaketa, još uvijek mokra.

Dr. Eckersall je vozeći jedne večeri od svog golf kluba prema kući na cesti naišao na djevojku obučenu u svečanu odjeću. Stao je i ponudio joj prijevoz, a kako su prednje sjedalo zauzimale njegove golf palice djevojka je sjela na stražnje sjedalo i rekla mu kamo je treba odvesti. Kada je stigao tamo, okrenuo se da je pozdravi - no ona je nestala, kao da se nikad nije niti nalazila u njegovom autu. Znatiželjni Eckersall pozvonio je na vrata. Otvorio mu je stariji čovjek koji je na njegov opis odgovorio kako se radi o njegovoj kćerki... poginuloj u automobilskoj nesreći prije dvije godine.

Već kojih 200injak godina misteriozni stoperi svoje dobročinitelje ostavljaju u čudu. Priče svjedoka gotovo uvijek imaju iste elemente. Pokupili bi stopera autom (ili davnih godina u zapregu ili na konja), a kad bi ga doveli na lokaciju, koju bi stoper naveo kao svoju destinaciju, i okrenuli se kako bi izvijestili da su stigli - taj stoper se jednostavno više ne bi nalazio tu. Jednostavno bi nestao, a da vrata automobila nisu otvarana. Oni koji istog trenutka ne bi izbezumljeni pobjegli znali su pokucati na vrata pred koja bi svog netom nestalog stopera doveli. Ono što bi saznali od stanara te adrese dodatno bi im tjeralo strah u kosti. Naime prema opisu svog putnika koji bi dali saznali bi kako se radi o preminulom članu te obitelji, te kako su se već prije pojavljivali vozači koji bi tog preminulog člana dovozili pred kuću, da bi on na cilju jednako misteriozno nestao. Kod slučajeva kada putnik ne bi odmah nestao, poput prvog navedenog slučaja, ostavili bi neke svoje stvari ili "posudili" vozačeve kako bi se on naknadno vratio i saznao da se ne radi o običnom putniku kojeg je skupio uz cestu.

Ponekad se sa svojim fantomskim suvozačima upuštaju u žive razgovore, no češće su šutljivi, a veći je broj ženskih fantomskih stopera koje "vrebaju" muškarce koji se sami voze. Osim što su nestajali kada bi ih vozač dovezao na željenu lokaciju, znali su nestajati i tokom vožnje - sama ideja da je normalan čovjek može otvoriti vrata, iskočiti iz vozila u pokretu, te ponovo zatvoriti vrata bez da vozač išta primijeti - posve apsurdna. Događalo se čak i da ti stoperi nisu čekali da im netko stane da ih pokupi - već bi se jednostavno pojavili na suvozačevom sjedištu tokom vožnje. Kako je u tom slučaju na prvi pogled jasno kako se ne radi o normalnom čovjeku od krvi i mesa ne treba niti naglašavati izbezumljenost i strah tih vozača.

Ovakvih priča ima previše, a i spektar ljudi koji su to doživjeli toliko je raznolik te se fenomenmože jednostavno odbaciti kao mentalni poremećaj ili halucinacija ili prihvatiti , a podudarnosti su uvijek iste-na dovezenoj lokaciji saznaju kako se radi o preminulom članu te obitelji.
Od usta do usta,prepričavajući sve te priče prerasle su u urbane legende
Više od njih ima samo valjda priča o ljudima koje su oteli vanzemaljci,NLO-i ili su otišli po novine,i vratili se nakon nekoliko dana-mjeseci u istoj odjeći i šlapama u kojima su otišli do kioska.
No o tome u nekoj drugoj priči.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySub Sep 11, 2010 10:20 pm

Betty i Barney Hill – priča o otmici



Priča o Betty i Barney Hill datira iz 1961.godine i jedna je od najpoznatijih priča o ljudima koji su imali "kontakt" sa bićima iz svemira.
Tvrdi se da su imali bliski susret sa letjelicom vanzemaljskog podrijekla. O njima napisano puno članaka, knjiga, vjerojatno ima i poneki dokumentarac.
Jedne večeri kada su se vraćali kući sa svog izleta, u kasnim noćnim satima, Betty je na noćnom nebu primjetila nešto neobično. Primjetila je „zvijezdu“ koja se kreće, zapravo neobično vrluda nebom, radi nagla skretanja i ne ponaša se previše kao zvijezda.

Pratila ju je okom neko vrijeme da bi primjetila kako se ta „zvijezda“ povećava i približava. Nagovorila je svog muža Barneyja da stanu te pogledaju o čemu se radi. Barney je uzeo dalekozor koji su imali u autu i usmjerio ga prema neobičnom objektu.

Kada se objekt približio još više Barney je izašao iz auta, te kroz dalekozor uočio da je riječ o neobičnoj letjelici ovalnog oblika, sa dva reda „prozora“ kroz koje je vidio humanoidna bića kako ga gledaju natrag. Osjetio je kao neki glas u glavi kako mu govori da dođe bliže, da se ne boji, da mu neće biti ništa.

No Barney je osjetio neobičan strah, osjetio je kao da će mu se nešto užasno dogoditi ukoliko ostanu tamo, osjetio je da će ih oteti ako se ne maknu! Rekao je Betty da smjesta uđe u auto i da moraju krenuti! Vozio je što je brže mogao, pokušavajući pobjeći letjelici, a Betty je kroz prozor automobila gledala kako ih letjelica prati.

Začuli su ritmičko bipkanje na krovu automobila, zvuk koji nikada prije nisu čuli. Nastavili su dalje. Nakon nekog vremena ponovno su čuli bip-bip-bip na autu, a Betty je primjetila da je letjelica točno iznad njih.

Nastavili su dalje svojim putem, letjelica je nestala, a Hillovi su se vratili kući negdje oko 5 sati ujutro, 2.5 sata kasnije nego što su trebali. Nije im bilo jasno gdje su nestala 2.5 sata njihova života. Odlučili su nacrtati letjelicu koju su vidjeli. Crteži su bili gotovo identični. Betty je nazvala svoju sestru i ispričala joj što im se dogodilo.

Tada je izašla van i otišla do auta gdje je primjetila krugove veličine novčića na haubi automobila. Ti krugovi su bili sjajni, tj boja u tim krugovima je bila sjajnija nego bilo gdje drugdje na autu. Kada je Betty donjela kompas i stavila ga iznad tih krugova kompas je poludio i počeo se vrtjeti u svim smjerovima, što se nije događalo kada je kompas stavila bilo gdje drugdje na autu.

Ti krugovi su bili vidljivi još neko vrijeme, kada je kiša padala jedino su ti dijelovi auta bili suhi. S vremenom, kroz kišu i kasnije snjeg krugovi su postupno nestajali. Te krugove vidjeli su članovi njihove obitelji i prijatelji. Barney nije volio pričati o tome i živciralo ga je što je Betty stalno pokušavala otkriti što im se dogodilo.

No, odlučili su zaboraviti tu večer i nastaviti sa svojim životima. Nakon nekog vremena Betty je počela imati noćne more o tome kako su ih oteli vanzemaljci. Nije mislila da te more imaju veze sa njihovim događajem te noći, ali je odlučila zapisivati sve što je sanjala. Kako su te more s vremenom postajale sve gore, prijatelji i sestra su joj predložili da posjete psihijatra koji bi im mogao pomoći u rješavanju tih problema.

Betty i Barney su uz pomoć stručnjaka bili podvrgnuti hipnozi, te uz godine rada otkrili što im se dogodilo. Te večeri kada su prvi puta začuli bipkanje na automobilu Barney je bio kao u nekom transu, te nije imao kontrolu nad svojim radnjama. Kao da ga je neka sila vukla i govorila mu da skrene s rute kojom su putovali, preko mosta, na cestu kojom nikada prije nisu prošli.

Na cesti su primjetili jedanaest muškaraca koji su im naredili da zaustave auto. Prišli su automobilu i rekli im da izađu van. Ti muškarci nisu bili ljudska bića, iako su djelovali tako. Barney je bio u transu i nije mogao samostalno hodati pa su ga dvojica tih muškaraca primila pod ruku i nosila, dok je Betty samostalno hodala i pokušavala shvatiti što se događa, svađajući se sa tim „ljudima“.

Odveli su ih putem do svemirskog broda u koji su morali ući. Tada su na njima obavljeni neki testovi. Betty i Barney su bili u odvojenim prostorijama. Betty je mogla komunicirati sa jednim vanzemaljcem za kojeg je smatrala da je vođa. Jedino je njega razumjela i jedino je on pričao s njom. Objasnio joj je da testovi koje izvode služe u istraživačke svrhe, jer nastoje shvatiti kako smo građeni itd, objasnio joj je da joj ne žele nauditi i bili su ljubazni.

Bili su zbunjeni time što je Barney nosio zubnu protezu, tj jer su mu se zubi skidali, a Betty ne. Pa im je Betty pokušala objasniti proces starenja na Zemlji, iako je Barney izgubio zube na drugačiji način. Pokušali su skinuti Bettynu haljinu, no nisu razumjeli kako patentni zatvarač funkcionira, pa se pri pokušaja otkopčavanja haljina poderala na jednom dijelu. Tada im je Betty pokazala princip otkopčavanja.

Pitala ih je od kuda dolaze. Vođa joj je pokazao kartu zvijezda, pokazao otkuda oni dolaze i pitao ju razumije li se u to i zna li gdje su oni. Betty je rekla da se ne razumije u astronomiju, ali je zapamtila kako je izgledala karta koju joj je vođa pokazao. Zamolila ga je može li joj dati neki dokaz koji može uzeti sa sobom kako bi drugima dokazala da je bila na svemirskom brodu. Vođa je dozvolio i rekao joj da bira što želi.

Odabrala je nešto slično knjizi, no prije nego je izašla iz broda zaustavio ju je jedan od vanzemaljaca i rekao da ne može to uzeti, te da će ju prisiliti da sve zaboravi, da se ničega neće sjećati. Otpratili su ih do auta, te su se Betty i Barney odvezli dalje. Tada se pojavljuje druga serija bipkanja na autu. Vratili su se kući 2.5 sata kasnije nego što je to bilo predviđeno.

Kada su se napokon sjetili uz pomoć hipnoze što im se toga dana dogodilo Hillovi su bili poprilično uznemireni. Željeli su saznati ima li još ljudi sa sličnim iskustvima, ali nisu željeli privlačiti pozornost medija na sebe, pogotovo zato što je Barney bio prilično politički aktivan, te se borio za ravnopravnost crnaca, obzirom da je i sam bio pripadnik crne rase.

No, kako su tražili pomoć od raznih ljudi, i kako su se povjeravali svojim prijateljima i rodbini pročulo se za njihovu priču i ubrzo se o njima pisalo, te su postali poznati. Bilo je ljudi koji im nisu vjerovali, mislili su da je Betty sve to sanjala, a Barney je pokupio njezinu priču, te podsvjesno složio događaj koji se nije dogodio.

Drugi pak su vjerovali da se Hillovima dogodilo nešto zaista čudno, te da vanzemaljci doista postoje i posjećuju Zemlju. Zanimljivo je da je nekoliko godina kasnije gđa Marjorie Fish si dala truda i pokušala naći dio svemira koji bi odgovarao crtežu Betty Hill, a koji je ona napravila prema sjećanju zvijezdane karte koju joj je pokazao vođa u vanzemaljskom brodu.

Nakon nekoliko godina i nekoliko 3D karata zvijezda našeg svemira gđa Fish napokon je uspjela i pronašla regiju neba kojoj te određene zvijezde pripadaju. To nije bio lak posao, obzirom da nije znala koji dio neba traži, nije znala udaljenosti od jedne zvijezde do druge, imala je samo 2D prikaz zvijezda koje u stvarnosti mogu biti položene kao na crtežu ovisno iz kojeg dijela svemira ih se gleda. Ali Marjorie Fish je uspjela! Zvijezde na 3D prikazu su savršeno odgovarale crtežu!

Ti vanzemaljci koji su navodno posjetili Hillove te noći dolaze iz sustava Zeta Reticuli. Betty je svoju plavu haljinu koju je čuvala od te večeri pronašla ponovno u kutu ormara nakon gotovo 40 godina, te je primjetila da je doista potrgana na predjelu zatvarača, te je primjetila čudan ljubičasti prah na haljini. Haljinu je dala na analizu. Dobila je potvrdu analize koja je imala zaključak: substanca praha je neobična, u odnosu na njegov neorganski elementski sadržaj. Sadrži veliku dozu neodređenih organskih ugljikovodika.

To je jedna od najpoznatijih priča o otmici vanzemaljaca, i svakako ju je vrijedno istražiti. Hillovi više nisu živi, ali su do kraja svog života bili uvjereni u istinitost ovih događaja. Pa ako i niste zaljubljenik u NLO priče i ne vjerujete previše takvim zgodama dajte barem malo prostora sumnji. Možda su Hillovi zbilja proživjeli noć iz znanstvene fantastike…

više u knjizi Captured, Betty and Barney Hill UFO Experience
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Sep 24, 2010 1:29 pm

Mumija svećenice Boga Amona Ra


Postoje razne verzije,o škrinji velike svećenice hrama posvećenog Bogu AmonRa kao i o potonuću Titanika ,ovo je jedna od njih.
Jedan Amerikanac neuredne vanjštine nije mogao izazvati ništa drugo osim podozrenja kada je došao na ugovoreni sastanak u Kairu 1910.godine sa egiptologom Daglasom Mooray-em.
Sve, od odjeće do izgleda stvaralo je odbojnost i nepovjerenje kod prefinjenog Britanca, ali nedolični sugovornik je ponudio Moorayu otkriće od neprocijenjivog značaja - možda najveće u njegovoj karijeri.

Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je ček na donosioca kod Engleske banke, predao ga Amerikancu i odmah poduzeo korake da dragocjeni teret prvim brodom bude poslan njegovoj kući u London.
Ček nije nikada unovčen. Iste večeri Amerikanac je pronađen mrtav.
Tek tada Mooray od jednog kolege doznaje za pozadinu "dobrog posla".

Bila je to škrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svećenici hrama posvećenog bogu Amon Ra. Pretpostavlja se da je živjela u periodu oko 1600.g pne. u Tebi.
Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik, rad izveden u zlatu.
Povrh svega, cijeli kovčeg je bio izuzetno dobro sačuvan. Svećenica iz hrama Amon Ra je zauzimala visoko mjesto u hijerarhiji kulta mrtvih, koji je nekad žitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti.
Na zidovima njene grobnice stoji urezano prokletstvo da će se život onog tko se drzne poremetiti vječni mir grobnice izvrgnuti u nepregledni niz nesreća i užasa.

Prva tri dana Mooray je samo odmahivao rukom na to praznovjerje, sve dok mu za vrijeme lova puška nije neobjašnjivo eksplodirala u ruci. Poslije višetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta.

Na povratku u Englesku umiru dva Moorayeva prijatelja. Dijagnoza je glasila: "Uzrok smrti nepoznat".
Dvoje egipatskih sluga, koji su došli u dodir sa teretom prilikom transporta, zadesila je smrt za nepunu godinu. Kad je Mooray stigao u London, kovčeg je već bio tamo. Bacivši pogled na izrezbaren lik svećenice na poklopcu, "činilo mu se da je oživio, sa pogledom koji ledi krv u žilama".

Sa već donijetom odlukom da se oslobodi neprijatne kutije, Mooray objeručke prihvati molbu jedne prijateljice da preuzme dalje čuvanje kovčega. Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a umrla joj je majka, ljubavnik je napustio, a ona sama je počela naglo slabiti od nepoznatog uzročnika bolesti. Pišući posljednju izjavu volje, njen advokat je inzistirao da u testament uđe odredba da prokleta škrinja bude vraćena Daglasu Moorayu.
Mooray, koji je sada bio sjena nekadašnjeg čovjeka, nije zadržao kutiju već ju je poslao Britanskom muzeju na poklon.

Međutim, čak i u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila svoj pohod zla.
Fotograf koji je snimao kovčeg odjednom se je srušio mrtav. I egiptolog zadužen za eksponat također je nađen mrtav. Uznemirena senzacionalističkim člancima po novinama, uprava muzeja je održala zatvoreni sastanak.
Donijeta je jednoglasna odluka da eksponat pošalju muzeju u New Yorku, koji je poklon prihvatio,
ali pod uvjetom da kovčeg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji mogući način isporučen.

Kovčeg je ukrcan na najsuvremeniji putnički brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti na liniji iz Suothamptona za New York. Ali, sarkofag u obliku mumije nikada nije stigao do New Yorka. Zajedno sa ostalim teretom nalazio se je na "nepotopivom" "Titanicu", koji je 15.04. 1912.godine zaplovio prema katastrofi sa 1513 putnika. Radi poštovanja prema mumiji, mumija je smještena na komandni most.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyUto Okt 05, 2010 8:16 pm

Ljudi sa splavi

Puno je sličnih priča,o bijegu u bolji život,
ova je o Vijetnamskoj obitelji.
Zbog egzistencijalnih problema,političkih progona,jednom riječju teškog života u Vijetnamu, tisuće ljudi je krenulo preko nemirnih mora u potrazi za boljim .
Koristili su čamce i improvizirane splavove, a gutali su ih valovi,nevrijeme, nevješto upravljanje i pirati.
Njima ništa nije išlo na ruku, od zla su plovili prema gorem.
"Ljude iz čamca" su presretali pirati koji su oduzimali sve što su imali. Samo izuzetno rijetko bi za sobom ostavljali svjedoke. Tisuće žena silovano je i mučeno prije nego što su bačene u more. Ukoliko su imale "sreće", bile su, a na žalost i djeca, prodavane u svjetske kupleraje. Najgore od svega je činjenica da su često na moru "ljude iz čamaca" sretali mnogi brodovi.
Kapetani brodova u prolazu nisu se osvrtali na plač tih ljudi.
Ostavljali su ih morskim razbojnicima.

Godine 1986. grupa humanista iz Francuske i Zapadne Njemačke odlučila je nešto pokušati učiniti. Zakupili su brod "Cap Anamoor 2" koji je samo u Februaru i Martu te godine iz Kineskog mora spasio nekoliko stotina izbjeglica prije nego što su do njih došli morski razbojnici.

Jednog jutra, krajem Marta 1986.godine, osmatrač sa broda "Cap Anamoor 2" primjetio je veliki ali nespretno napravljen splav. Alarmirao je kormilara i brod je promijenio pravac. Prišli su malom brzinom splavu, spremni prihvatiti jadnike. Na palubi su se već sakupili spasioci, dva liječnika i gotovo kompletna posada na čelu sa kapetanom Linegeom.
Član posade Vijetnamac Li Traon, dovikivao je maloj grupi da se, jedan po jedan, ukrcavaju u spuštenu košaru. Ulrih Dregher, novinar, snimao je cijeli događaj kamerom. Doktor Herger je uzbuđeno komentirao izgled ljudi na splavu. Na splavi su bili jedan starac sa dugom bijelom bradom, nalik na kineskog mandarina, dva mlađa muškarca, jedna mlađa žena i troje djece. Svi su bili očajno mršavi i gotovo bez kapi krvi u obrazima.
Starac je izgleda prešutno odobrio raspored i jedan od mlađih ljudi je podigao ženu i stavio je u mornarsku košaru. Ona je pružila ruke kao da želi uzeti jedno od djece ili da se pozdravi, ali su mornari snažno podigli košaru u vis. Jedan od njih je i kriknuo kada je shvatio da na splavi više nema nikoga.
Doktor Herger je uzbuđeno trljao oči a kormilar sa užasom shvatio da je toliko pio da mu se svašta priviđa.
Li Traon je kasnije izjavio da ga je žena molila, na koji metar od pramca broda, da je spasi. A, zatim, nestala je minut kasnije od ostalih na splavi, sa izrazom na licu kao da ju je netko prevario. Kapetan nije želio tu pojavu "dematerijalizacije" zapisati u dnevnik ali je kasnije priznao da se je to stvarno dogodilo. Uostalom, kamera Ulriha Dregera je sve lijepo zabilježila, uključujući tu i trenutak kada su "ljudi sa čamca" nestali!
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySre Okt 06, 2010 10:04 pm

Tragovi na grobu pukovnika Bucksa


Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.

Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst "Zlo ne zaslužuje da živi", sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

"U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše... A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.

Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

Obeshrabreni nasljednici nisu činili dalje pokušaje. Poslije tri stoljeća, otisak stopala je i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.
Godina po godina,stoljeće po stoljeće,uz male izmjene i priča je prerasla u legendu.
Žalosna je istina da su žene i muškarce u tim mračnim vremenima ubijali.
Zbog zaglupljenosti i zatupljenosti,kroz stoljeća spaljivano,vješano,zatučeno, toliko ljudi da im se točan broj nikada neće znati,niti su ušli u legende.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPon Okt 11, 2010 2:36 pm

Legenda o zecu

Možda zeko baš i ne spada ovdje,a nije ni nekakv Bog da ga stavimo u "prave" mitove,ali je pričica lijepa,a zeko tako mali,a na Mjesecu..nisam mogla odoljeti da je ne objavim

Jednom davno,davno u jednoj dalekoj zemlji živjeli zec, lisica i majmun.
Kako su bili jedini stanovnici te zemlje, zavjetovali su se jedni drugima da će živjeti u slozi i ljubavi, i tako prevladati usamljenosti koju su osjećali.
Visoko na mjesecu , iznad njihovih glava, živjeli su bogovi i promatrali ih s nevjericom. Nemoguće - mislili su bogovi - pa čitav je svijet ispunjen mržnjom i zavišću, kako onda ove životinje žive u slozi?
Stoga bogovi odlučiše da jedan od njih siđe i ispita snagu životinjske vjernosti. Legenda kaze da se na Zemlju spustio bog po imenu Taiskahuten, prerušen u starog, nemoćnog čovjeka.
- Pomozite mi, molim vas -- rekao je starac životinjama -- čeka me dugo putovanje, gomila nezavršenih poslova, a umoran sam,gladan i žedan.
Vidjevši u ovome priliku da dokažu svoju plemenitost, majmun i lisica se rastrče šumom i za tren oka donesu pred starca gomile hrane.
Zec takodjer pojuri prema šumi, ali kako je bio malen i slabašan, nije uspio donijeti ništa što bi moglo pomoći nemoćnome starcu.
Posramljen se vratio pred Taishakutena rekavši mu:
- Žao mi je ,ali nisam pronašao baš ništa.
Pokušat ću još jedanput, a ti budi dobar pa u međuvremenu pripali malenu vatru.
Ponosno se šepureci pokraj starca, majmun i lisica su s podsmijehom promatrali malenog zeku kako nanovo trči prema šumi.
Nakon nekog vremena zec se vratio ponovo ne donijevši ništa.
Zastao je na trenutak, tužno pogledao starca i skočio usred plamena, pretvarajući se u zalogaj koji će spasiti nemoćnog čovjeka.
Taihakuten, dirnut ovom nesebičnom žrtvom, odlučio je zeca povesti sa sobom na Mjesec.
Od tada je prošlo mnogo vremena, ali i dan danas, u noćima punog mjeseca, podigni glavu i zagledaj se u žuti krug na nebu.
Promatraj pažljivo i vidjet ćeš zekinu siluetu.
Zeko živi tamo gore,na Mjesecu... tako kaže legenda.


Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySre Okt 13, 2010 6:31 pm

Legenda o papisi Ivani


Legenda o papi Ivani ili papisi je priča o ženi koja je postala papa i predsjedala katoličkom Crkvom nešto manje od tri godine sredinom 9. stoljeća, između pape Leona IV. i Benedikta III. (iako je između njih po povijesnim izvorima bilo svega dva mjeseca razlike).
Papisa Ivana poznata je iz legenda koje su kružile Europom tijekom srednjeg vijeka.
Ivana je po toj legendi bila kćer engleskog misionara i saske poganke, koja je kao Ivan Anglicus sredinom 9. stoljeća sjela na papinsko prijestolje.
Priča o papisi Ivani poznata je iz 13-stoljetnih kronika Martina iz Opave, koja je napisana 500 godina nakon navodnog postojanja papise Ivane. Stručnjaci danas negiraju njeno postojanje, no u ovu priču mnogi su vjerovali stoljećima, među njima čak i mnogi pripadnici visokih katoličkih krugova, no suvremena povijesna znanost tvrdi da ''nema nikakvih dokaza da je žena postala papa''.

Papisa Ivana je kao djevojčice stalno boravila u knjižnici. Mnogo je čitala i učila, iako je u to vrijeme takva praksa za žene bila nezamisliva. Odrasla je u njemačkom gradu Fuldi, gdje su se tih godina iz Engleske doselili njezini roditelji.
Kad je navršila dvanaest, zabranjeno joj je daljnje čitanje i učenje. Trebala je udati se i roditi djecu, a ne učiti.
Odbila je, prerušila se krupnom svećenićkom odjećom i pobjegla sa svojim učiteljem. Neki izvori kažu da joj je on bio ljubavnik. Preselili su se u Bizantsko carstvo gdje je Atenjane zapanjila svojim velikim znanjem i voljom za učenjem.
Oko 840. godine preselila se u Rim, i dalje se izdajući za muškarca. Tamo je za oko zapela papi Leu IV., koji mu/joj je dopustio ulazak u najuži svećenićke krugove. Ležeći na samrtničkoj postelji preporučio ju je za sljedećeg papu.
Međutim, nakon nešto više od dvije i pol godine vladavine uhvatili su je na ulicama Rima trudovi, tijekom jedne crkvene ceremonije.
Na zaprepaštenje Rimljana rodila je, i iako je jedan biskup iz povorke, vrlo vjerojatno i otac djeteta, pokušavao uvjeriti prisutne da se tu radi o čudu božjem, tj. da je bog papi dao mogućnost da rodi dijete, građani su nju i novorođenče kamenovali do smrti.
Mnogi drže da je nakon otkrivanja njezine tajne u Vatikan uveden pregled genitalija budućeg pape, a čuva se i stolica koja je služila za tu svrhu.
Stolica ima rupu na sjedalu, ali je mogla služiti i za porođaj u sjedećem stavu ili kao wc.
Na Maksencijevoj stolici, napravljenoj od crvena mramora umjesto tradicionalnog drva, davno je već istrunulo kožno sjedalo.
To je još jedna "pikantna" legenda po kojoj rupa služi da kardinali "ispod" opipaju je li papa doista muško, pošto se navodno žena popela na Petrovo prijestolje kao papa Ivan VIII.
Roman Donne Woolfolk Cross, 'Papisa Ivana', na zanimljiv je način oživio legendu o toj snažnoj ženi koja se borila protiv društvenih ograničenja.

Katolička crkva se, naravno, trudi ovu priču opovrgnuti proglašavajući je najobičnijim mitom i povijesnom neistinom.
Naš narod ima divnu izreku:"Gdje ima dima ima i vatre"...
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Okt 15, 2010 8:44 pm

Amelija Earthart,žena koja je ušla u legendu,o čijem životu je snimljen film,
napisana knjiga i puno novinskih i drugih napisa.

Nekoliko je verzija nestanka prve žene pilota Amelije Earhart ,a
pred nama su dvije slične ali ne i iste priče.



Amelia Earhart


Amelia Earhart je bila miljenica svijeta avijacije, također medijski slavna osoba i nadahnuće mnogim ženama. Ušla je velikim koracima u svijet letenja kojim su isključivo vladi muškarci. Postavila je mnoge letačke rekorde s plemenitom mješavinom hrabrosti i dražesti. Amelia Earhart je bila nacionalna junakinja.

Amelia Earhart rođena je 24. srpnja 1897. godine u Atchinsonu u Kansasu. Iako je bila iz bogate obitelji, učila je za pomoćnu bolničarku u Torontu i radila je kao bolničarka Dragovoljačkog pomoćnog odreda u vojnoj bolnici tijekom Prvog svjetskog rata. 1920. godine sa obitelji se preselila u Kaliforniju. Tamo je posjetila neko zrakoplovno natjecanje. Tako se rodila njena ljubav prema letenju. Brzo je odlučila letjeti i dvije godine kasnije postavila je ženski visinski rekord od 14 000 stopa. Kako su godine prolazile, njen pilotski ugled je rastao.

1928. godine nakladnik George Putnam iz New Yorka zamolio ju je da postane prva žena koja će preletjeti Atlantski ocean. Amelia Earhart je pristala. Taj let su prigodno nazvali „prijateljstvo“. Dali su joj nadimak „Lady Lindy“ no ona ga nije voljela, jer je na letu bila samo putnica.

Amelia Earhart nastavila je postavljati nove rekorde. 1928. godine poprijeko je preletjela Ameriku, putujući od Atlantskog oceana do Tihog oceana. 1931. godine postavila je visinski rekord od 14 000 stopa u giroplanu. 1932. godine sama je letjela preko Atlantskog oceana, sletjevši u Irskoj. Postala je omiljena putujuća predavačica. Predsjednik Hoover i Kongres dodijelili su joj odlikovanje, te je tako postala prva žena koja je primila letački križ za zasluge. Amelia je imala još samo jedan izazov ispred sebe – put oko svijeta.

01. lipnja 1937. godine Amelia Earhart je poletjela iz Miamia na Flridi, namjeravajući preletjeti kuglu zemljaku u svom zrakoplovu Electra. S njom je bio samo njen navigator Fred Noonan. Najprije su se zaputili u Puerto Rico. Iz Južne Amerike letjeli su prema Africi, zatim do Crvenog mora. U Novoj Gvineji bili su 29. lipnja, spremni za dug put oko Tihog oceana. Bili su skoro doma. Novu Gvineju napustili su u ponoć po Greenwichu, a brod Itasca američke obalne straže smješten je uz otok Howland blizu Havaja kako bi omogućio radijsku vezu.

Amelia Earhart, nažalost, nikada nije stigla na svoje odredište. Poslala je jednu poruku na Itascu u 7.42., rekavši da ne vide brod i da im gas se slabije radi. Primljena je još jedna kratka poruka u 8.45, no potom je nastao muk. Američki narod koji je sve to slušao putem radija, bio je zaprepašten. Predsjednik Roosvelt u potrago je poslao vojne jedinice od 66 zrakoplova i 9 brodova, no ništa nije nađeno. 18. srpnja 1937. godine potraga je bila prekinuta. Amelia Earhart i Fren Noonan su nestali.

U jednom netipičnom gubitku svijesti Earhart je napravila pogrešku pri pokušaju polijetanja s jednog uzletišta blizu Pearl Harboura. Stajni postroj se slomio ozbiljno oštetivši zrakoplov. Mogli bi se to tumačiti kao loš predznak, jer bio je to isti zrakoplov u kojem će nestati iznad Tihog oceana.

Amelia je za vrijeme ovog leta bolovala od griže, što je možda oslabilo njezine mogućnosti prosudbe i prouzročilo nesreću. Neki su čak govorili i da je Amelia počinila samoubojstvo jer joj je bilo dosta medijske pažnje i svakodnevnog presinga. Ili da je jednostavno odlučila započeti nov život daleko od očiju javnosti. U nekim teorijama se spominje i mogućnost da je otišla živjeti na neki osamljen otok s domorodačkim ribarima.

Drugi su pak tvrdili da je Amelia bila na tajnom zadatku koji je dobila od predsjednika Roosevelta, da prati nacističke djelatnosti po cijeloj kugli zemaljskoj. Ako su je oborili Nijemci, to bi objasnilo poveće vojne snage koje je Roosevelt poslao u potragu za njom, da se spase osjetljivi američki podaci ili korisna izvješća o nacistima.

Možda je Amelia Earhart ušla u Bermudski trokut. Ta bi teorija objasnila njenu zbunjenost i poteškoće s radijskom vezom s brodom Itasca.

Unatoč najopsežnijoj ikad upriličenoj vojnoj potrazi za nekim civilom, nikada nije nađena olupina niti bilo što s Amelinog zrakoplova, što navodi na zaključak da je bila izvan predviđenog pravca puta ili da se zrakoplov uopće nije razbio ili da je zbrisan s lica zemlje. Ili je možda vojska lagala da ga nije uspjela pronaći.

Tjedan dana nakon nestanka Amelie Earhart nekolicina radio operatera na raznim brodovima i zrakoplovima čula je poziv u pomoć koji je dolazio iz blizine otoka Gardner. Moguće je da je Amelia tamo sletjela, ali ništa nikad nije nađeno.

Mistery
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Okt 15, 2010 8:46 pm

objavljeno na portalu Jutarnjeg lista
Amelia Earhart:
Razuzdana heroina koja je voljela samo seks i letenje


Nadamo se da ćemo uskoro moći riješiti misterij Amelije Earhart - izjavio je u srijedu kanadskim novinarima Amerikanac Richard (Ric) Gillespie, izvršni direktor  International Group for Historic Aircraft Recovery (TIGHAR).

Gillespie već 21 godinu traga za ostacima Amelije Earhart, najpoznatije žene pilota koja je zajedno s kopilotom Fredom Noonanom nestala 2. srpnja 1937. godine iznad Pacifika. Iako je od njezina nestanka prošlo već 72 godine, ta odvažna avijatičarka, sinonim ženske emancipacije i ikona stila, ne prestaje intrigirati brojne povjesničare avijacije, novinare, ali i različite poklonike teorija zavjera.

Richard Gillespie, pak, uvjeren je da su Amelia i njezin suputnik Noonan skončali na otoku Nukumaroro (nekada zvan Gardner), tri tisuće kilometara udaljenog od Havaja. Gillespie je dosad devet puta bio na tome otoku, koji je do 1938. godine bio nenaseljen, a tijekom njegovih misija otkrivena je jedna cipela s potpeticama kakve je nosila Amelia, ženski ruž, ogledalce i čaša iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Ti su predmeti podvrgnuti analizi u kanadskim laboratorijima Genesis Genomics i Molecular World, specijaliziranim za izoliranje DNK na povijesnim nalazištima. Znanstvenici se nadaju da će naposljetku moći utvrditi jesu li te stvari pripadale slavnoj avijatičarki i njezinom kopilotu.

Amelia Earhart rođena je 24. srpnja 1897. godine u Atchinsonu, u Kanzasu. Njezina majka Amy Otis bila je kći uglednoga suca, a otac Edward Earhart bio je odvjetnik. Amelia i njezina mlađa sestra Muriel, koja ju je vjerno slijedila u svim djetinjim nestašlucima, mnogo su vremena provodile s majčinim roditeljima. Budući da mu je odvjetnički ured loše poslovao, Edward Earhart 1905. godine prihvatio je posao službenika u željezničkoj kompaniji Des Moinesu (Iowa) gdje se preselio zajedno sa suprugom. Djevojčice su ostale s djedom i bakom, a roditeljima su se prdružile tek 1908. godine. Kada je imala 10 godina, Amelia je prvi put vidjela avion na zraplovnom sajmu u Iowi. Iako je odmah pokazala interes, prava se ljubav prema letenju kod nje razvila tek desetak godina kasnije.

No, sretni dani Amelijina djetinjstva brzo su prošli jer je Edward Earahart neuspjeh u poslu kompenizirao alkoholom. Ne bi li spriječila voljenoga oca da se opija, Amalia je često znala izliti mu viski iz boce. Ipak, to nije zaustavilo Edwarda u vlastitom uništavanju pa je tako 1914. godine ostao bez posla. Kako su istodobno presušile sve obiteljske financijske zalihe, Earhartovi su bili prisljeni prodati kuću na dražbi. Amelia je kasnije priznala da joj je taj događaj slomio srce i da je u tom trenutku završilo njezino djetinjstvo.

Kako bi svoje kćeri istrgnula iz depresivne atmosfere koju je širio njihov  otac pijanac, Amy Earhart je djevojke poslala kod prijatelja u Chicago gdje je Amelia završila srednju školu. Zatim se prijavila na tečaj za bolničarke u Crvenom križu u Torontu gdje je njezina sestra Muriel pohađala koledž. Prvi svjetski rat bližio se kraju, a sve više ranjenih američkih i kanadskih vojnika stizalo je s fronta pa je mlada bolničarka Amelia imala pune ruke posla. No, s vojnicima je stigla i zloglasna španjolska gripa čija je pandemija odnijela 50 milijuna života diljem svijeta. “Španjolka” nije poštedjela ni Ameliju Earhart koja se dugo oporavljala od najzloglasnije gripe 20. stoljeća.

Iako je bila uspješna na početku studija medicine na Sveučilištu Columbia u New Yorku, Amelia je 1920. godine ostavila fakultet kako bi se pridružila roditeljima koji su se preselili u Kaliforniju. No, tada se dogodio preokret u njezinu životu. Dok je s ocem bila na aeromitingu u Long Beachu, Ameliji je jedan pilot ponudio da desetak minuta leti s njim. - Čim smo se ‘odlijepili’ od zemlje, znala sam da želim letjeti - prisjetila se kasnije Amelia. Uzbuđenje koje je osjetila tijekom kratkog leta toliko je nadahnulo mladu djevojku da je odlučila uštedjeti za tečaj letenja pa je tako radila kao fotografkinja, stenografkinja i vozačica kamiona. Kako je njezin otac bio u jednoj od svojih trijeznih faza i imao odvjetničku kancelariju u Los Angelesu, pomogao je Ameliji prikupiti novac za tečaj.

Početkom 1921. godine Amelia Earhart počela je uzimati satove letenja kod Nete Snock, jedne od prvih žena pilota. Napredovala je izvanredno pa je krajem te godine dobila letačku dozvolu. U listopadu 1922. godine na zrakoplovnom mitingu u Long Beachu Amelia Earhart postavila je neslužbeni ženski svjetski rekord jer je letjela na visini od 4200 metara.

Na užas svoje majke, Amelia je zatim ošišala dugu kosu i počela nositi kratku, gotovo dječačku frizuru koja će kasnije postati njezin zaštitni znak, ali i inspiracija za mnoge mlade žene. Tih godina Amelila je imala i dvije ljubavne veze. Kad se preselila u Kaliforniju, u roditeljskom je domu upoznala Sama Chapmana s kojim se kasnije zaručila. No, nije se htjela udati jer je imala vrlo nekonvencionalne stavove o braku i nije željela čvrstu vezu. - Nisam osoba stvorena za brak, osjećala bih se poput kućnog robota - govorila je kasnije Amelia. Ni njezina veza s aviomehaničarem Lloydom Royerom, kojega je upoznala dok je pohađala tečaj letenja, nije imala romantičan naboj. Njih dvoje povezivao je zajednički interes za zrakoplovstvo i ostali su u prijateljskom odnosu.

Amelia je jednom prilikom priznala svojoj prijateljici Marian Stabler kako je zbog manjka romantičnih osjećaja bila kod liječnika. - Dao mi je tablete i rekao kako će mi one pomoći da se zaljubim. Ali, nisam mogla. Ja to naprosto nisam željela - povjerila se Amelia.

Sredinom dvadesetih godina Amelia Earhart preselila se u Boston gdje je počela raditi kao socijalna radnica, dok se pilotiranjem bavila u slobodno vrijeme. Prekretnica se dogodila kada je u lipnju 1928. godine postala prva žena koja je preletjela Atlantik. Zapravo ta ideja potjecala je od Amy Guest, američke socijalistkinje koja je bila udana za jednog britanskog časnika. Amy je namjeravala preletjeti Atlantik kao pratnja muškoj posadi, ali je zbog obiteljskih obaveza odustala. Tako je uskočila Amelia Earhart.
Bilo je zamišljeno da tijekom leta preko Atlantika Amelia bude samo pratnja pilotu Wilmeru Shulzu i kopilotu Louisu Gordonu. Ipak, tijekom leta aktivno je pomagala jer je Shulz dio vremena bio pijan. Let preko Atlantika, makar i u muškom društvu, donio je Ameliji veliku slavu pa je po povratku u Ameriku dobila nekoliko odlikovanja. Nakon toga odvažila se na samostalni let diljem SAD-a, a zatim je napisala svoju prvu knjigu. U proljeće 1928. godine, dok se pripremala za let preko Atlantika, Amelia je upoznala izdavača Georgea Palmera Putnama, jednoga od sponzora toga leta. Putnamu se svidjela slobodoumna i odvažna Amelia pa je uskoro postao njezin mecena i zaštitnik. Izdao je Amelijinu knjigu te joj organizirao predavanja diljem Amerike. Dijelili su i zajedničke interese poput golfa, tenisa i jahanja. Naposljetku su postali ljubavnici.

No, Putnam je želio oženiti se Amelijom pa se 1929. godine rastao od svoje supruge Dorothy. Odmah ju je zaprosio, ali kako je ona brak doživljavala kao kavez, odlučno ga je odbila. No, George Putnam nije se dao smesti nego je voljenu ženu zaprosio još pet puta. Naposljetku je pristala te su se vjenčali u veljači 1931. godine. Na dan vjenčanja Amelia je napisala Georgeu kako od njega ne traži da se pridržava srednjovjekovnih pravila o vjernosti, niti će ih se ona pridržavati. Putnam je njezino pismo ocijenio “pomalo žalosnim, brutalnim u iskrenosti, ali lijepim po poštenju”. Tijekom braka Amelia je imala dvije strastvene ljubavne afere, s Paulom Mantzom, pilotom iz Hollywooda, te Eugene Vidalom, ocem književnika Gore Vidala. Neki Amelijini biografi tvrde da je Eugene Vidal bio njezina životna ljubav.

Unatoč svojim ljubavnim avanturama, Amelia Earhart svoj je brak s George Putnamom smatrala uspješnim. Iako je u početku bila prilično ravnodušna prema mužu, Amelia se s Georgeom postupno zbližila, tim više što joj je postao nadomjestak za obitelj od koje se udaljila. Naime, u to doba njezin je otac umro od raka, a iako je Amelia financijski pomagala majku i sestru, rijetko ih je viđala.

U svibnju 1932. godine Amelia Earhart ostvarila je pothvat koji joj je priskrbio titulu najpoznatije žene pilota u povijesti: sama je preletjela Atlantik. Postala je američka ikona: predsjednik Franklin D. Roosvelt dodijelio je Ameliji odlikovanje, a u javnosti je dobila nadimak “Lady Lindy” prema legendarnom američkom pilotu Charlesu Lindberghu. Amelia se gotovo svakodnevno pojavljivala u novinskim društvenim kronikama, a ponekad je i sama pisala zalažući se za prava žena. Istodobno, reklamirala je cigarete Lucky Strike, a njezino je ime postalo zaštitni znak i za dječje igračke, jednu liniju sportske odjeće za žene te putničke torbe. Sve to donosilo joj je velike novce, ali i njezin hobi je bio skup.

Amelijina strast prema letenju i dalje je bila snažna pa je tako u ljeto 1937. godine krenula u novu avanturu. Zajedno s kopilotom Fredom Noonanom odlučila je obletjeti Zemlju. Krenuli su iz Oaklanda u Kaliforniji i kada su nakon 44 dana leta već prešli dvije trećine puta, 2. srpnja 1937. godine Earhart i Noonan su nestali. Bili su nadomak otoka Howland u Južnom Pacifiku, gdje su se trebali spustiti i natočiti gorivo za nastavak leta.

Čim je vijest o nestanku slavne pilotkinje i njezina kolega stigla do Amerike, George Putnam alarmirao je predsjednika Roosevelta koji je naredio opsežnu potragu avionima i brodovima. Tijekom dva tjedna potrage pretraženo je više od 550 tisuća četvornih kilometara u Južnom Pacifiku, ali bez rezultata. U siječnju 1939. godine Vrhovni sud u Los Anglesu proglasio je Ameliju Earhart mrtvom, dok se George Putnam nekoliko mjeseci kasnije ponovno oženio.

No, misterij nestanka slavne avijatičarke ostao je neriješen, a u proteklih sedamdesetak godina lansirano je mnoštvo teorija o zagonetki Earhart. Dugo vremena najvjerojatnije objašnjenje je bilo da su Earhart i Noonan izgubili rutu, ostali bez goriva te da je avion pao u ocean. No, bilo je i drugih teorija. Prema jednoj od njih, Ameliju su zarobili Japanci koji su je optužili da je špijun američkog predsjednika Roosvelta. Neki su, pak, tvrdili da je Amelia ostala živjeti u Polineziji.

Posljednjih godina najuvjerljivija se čini teorija Rica Gillespieja da su se Earhart i Noonan prisilno spustili na otok Nukumaroro gdje su uz oskudne zalihe hrane i uz kišnicu mogli preživjeti nekoliko mjeseci. Početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća na otoku su nađene ljudske kosti koje je u to doba liječnik na Fidžiju identificirao kao ostatke “europskog čovjeka”. No, nakon toga kosti su nestale.

Nova karika u lancu misterioznog nestanka Amelie Earhart bilo je otkriće ženske cipele s potpeticom, ženskog ruža, ogledalca i čaše iz tridesetih godina prošlog stoljeća koji se sad predmet istraživanja. No, Gillespie u svibnju iduće godine kreće u novu ekspediciju na otok Nukumaroro ne bi li našao još čvršće dokaze za svoju teoriju da je Amelia Earhart u 39. godini života skončala na tom pacifičkom oceanu.
Kada je 1921. godine krenula na tečaj letenja, Amelia Earhart prilagodila je izgled i odijevanje svojoj novoj strasti. Ošišala je kosu te počela nositi kožne jakne, šal, hlače i dugačke ravne čizme. Rođen iz praktičnih potreba žene-pilota, Amelijin stil odijevanja odmah je prepoznat i kao simbol ženske emancipacije. No, desetljećima nakon tajanstvenog nestanka u atmosferi nad Pacifikom, Amelia je i dalje nepresušna inspiracija modnim dizajnerima. Priznavši da je Amelia Earhart njegova heroina, Giorgio Armani u više je navrata lansirao kolekcije inspirirane odjećom koju je nosila legendarna avijatičarka. Prije nekoliko godina, elegantnu modnu liniju u Amelijinom stilu lansirao je i Gucci. I naša je Ivana Omazić, dok je radila za Celine, posegnula za Amelijom kao inspiracijom.

Uzbudljiv, dinamičan i kratak život Amelije Earhart zahvalna je filmska tema, a u ulozi slavne avijatičarke okušale su se i oskarovke poput Diane Keaton i Hillary Swank.
Sedamdestih godina prošlog stoljeća u knjizi “Amelia Earhart Lives” Joe Klaas iznio je teoriju da je Amelia preživjela pad aviona, vratila se u SAD, uzela novi idenitet te počela živjeti u New Jerseyu pod imenom Irene Craigmille Bolam. Zatim se javila Irene Bolam, bankarica iz New Yorka, koja je demantirala te Klaasove tvrdnje i zatražila 1,5 milijuna dolara odštete. Pokazalo se da Irene uistinu nema nikakve veze s Amelijom i knjiga je povučena s tržišta.
preuzeto sa Portal Jutarnji.hr
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyUto Okt 19, 2010 8:41 pm

Neobična glista


Legenda kaže da je mladi plemić po imenu John Lambton, nasljednik bogatog imanja i veličanstvenog zamka u Lambtonu, loveći ribe u rijeci Wear, našao nevjerovatnu glistu od koje su ribe naprosto bježale.
Želeći da je se riješi, bacio ju je u obližnji zdenac, a onda - otputovavši na sedam godina u inozemstvo - potpuno zaboravio na neobični doživljaj.
No, ne zadugo.
Glista je,za nekoliko mjeseci narasla i postala ogromnih dimenzija.
Snažna i opaka, tijekom dana bi se izležavala sklupčana oko usamljene stijene na sredini rijeke Wear, a noću je upadala u selo i nemilosrdno napastovala ljude i odnosila stoku.
Svi pokušaji da se organizira hajka i napokon ubije čudovisna "glista-zmija" propadali su, jer je neman naprosto bila neuništiva.
Svi muški stanovnici Lambton Wormua,organizirali su se i krenuli da unište to čudovište.No,i to je propalo..
U krvavom okršaju mještani su je, uz velike ljudske žrtve, mačevima uspjeli iskomadati, ali su se, nekim čudom, svi komadi ponovo spojili i čudoviste je uskoro nastavilo da terorizira sirote ljude.
Kada se mladi plemić John Lambton vratio iz inozemstva i saznao što se zbiva u njegovom rodnom mjestu, obratio se za pomoć najpoznatijoj vještici i ona je oko njegova tijela načinila čelicni oklop s brojnim poput bodeža oštrim šiljcima.
Tako opremljen, John se upustio u otvorenu borbu s nevjerojatnim čudovištem.
Tokom bespoštedne borbe, opaka je "glista-zmija" pokušavala da se obmota oko Lambtonova tijela i da ga stisne u smrtni zagrljaj, ali su je mnogobrojni oštri čelicni šiljci naprosto masakrirali, tako da je strašna neman, na kraju, iskrvarila.
Njeno raskomadano tijelo, kaže legenda, zauvijek je odnijela rijeka Wear, a u Lambton Worm su se od tada vratili mir, sreća i spokojstvo.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySre Okt 27, 2010 10:33 pm

Priča o Nini

Djevojčica koja je ušla u legendu


Nina Kulagina imala je samo 14 godina kad su Nijemci započeli opsadu Lenjingrada. Poput mnoge druge lenjingradske djece, i ona je postala vojnik te se, zajedno sa ocem, bratom i sestrom, pridružila Crvenoj armiji. Poslana je u žarište borbe. Uvjeti tijekom opsade koja je trajala 900 dana bili su užasni. Zimske temperature nekad su dosezale 40 stupnjeva ispod nule, dnevne porcije kruha iznosile su 4 unce, voda i struja su bile isključene, a grad su razarale bombe i artiljerija. Nina je služila na prvoj liniji fronte, kao radio-operator u tenku T-34 te je unaprijeđena u starijeg narednika. Njeno je vojevanje završilo kad je ozbiljno ranjena uslijed žestoke artiljerijske vatre. Oporavila se te se kasnije vratila u svakidašnji život, udala i rodila sina. To je životopis Nine Kulagine u kratkim crtama. Na prvi pogled, u njemu nema ništa što bi njenu sudbinu razlikovalo od sudbina njenih sunarodnjaka. S jednom razlikom. Nina je oduvijek bila svjesna da ima neobične moći.
Bila je u stanju mentalno vidjeti stvari unutar džepova ljudi. Prilikom susreta s bolesnim ljudima mogla je identificirati bolest od koje su patili jer se slika bolesti pojavila u njenoj glavi. Jednog dana, dok je vrlo ljutita koračala prema kredencu u svom stanu, vrč u ormaru odjednom se pomaknuo do ruba police, pao i razbio u komadiće. Nakon toga u njenom se stanu počelo svašta događati: svjetla su se palila i gasila, a stvari su se pomicale. S vremenom je Nina otkrila da tu energiju može kontrolirati ako se malo potrudi.


1964. godine Nina se u bolnici oporavljala od živčanog sloma. Šivala je da joj prođe vrijeme. Doktori su bili zapanjeni kad su vidjeli da je mogla zagrabiti rukom u košaru s koncima i odabrati boju koja joj je trebala bez gledanja. O ženi s neobičnim sposobnostima izvijestili su lokalne parapsihologe. Slijedeće godine, kad se potpuno oporavila, Nina Kulagina pristala je sudjelovati u različitim eksperimentima. Testovi su potvrdili da je Kulagina zaista u stanju „vidjeti“ boje vršcima prstiju. A kad su je počeli testirati po pitanju telekineze, rezultati su bili toliko zaprepašćujući da se njen pravi identitet nastojao sačuvati tajnom te je godinama koristila pseudonim Nelja Mihailova.

Nina bi sjela za stol, zagledala se u neki mali objekt i pomicala ga bez dodira. U početku se njene moći nisu odmah “palile”, što nije išlo na ruku provođenju strogo nadgledanih demonstracija, a davalo je materijala skepticima za sumnju. Nina je otkrila da mora očistiti um od svih misli kako bi pomicala stvari. Istraživačima je rekla da joj se, kad je koncentracija uspješna, u kralježnici pojavljuje oštra bol, a vid zamuti. No, puno je vježbala kako da se usredotoči na svoju moć i vrlo brzo je mogla po želji pomicati šibice, pera i igle kompasa.


Priče o ovoj nevjerojatnoj ženi počele su stizati na Zapad u proljeće 1968. Iste su godine na Prvoj moskovskoj međunarodnoj konferenciji o parapsihologiji prikazani filmovi u kojima Kulagina pomiče predmete samo snagom uma. Tada su je prvi puta spazili zapadni znanstvenici. Ubrzo je i zapadnim istraživačima dopušteno da se sami osvjedoče o telekinetičkim sposobnosti Nine Kulagine i provjere izvještaje sovjetskih znanstvenika. 1970. godine William A. McGary, član američke skupine koja je proučavala psihičke fenomene u Rusiji, opisao je kako je Kulagina pomicala nekoliko malih predmeta (između ostaloga vjenčani prsten i čep boce) po kuhinjskom stolu bez dodira. Naravno, poduzete su sve moguće mjere predostrožnosti kako bi se isključila mogućnost da Kulagina koristi skrivene magnete ili konce, a eksperimenti su zabilježeni filmski.
Primjerice, u skupom dokumentarnom filmu kojega je 1967. godine snimila kijevska filmska tvrtka, ta sredovječna lenjingradska domaćica je prikazana na stolu fiziološkog laboratorija nakon što je bila medicinski pregledana I rendgenski snimljena kako bi bilo sigurno da joj ništa nije skriveno u tijelu. Raširenih je prstiju ispružila ruke na visinu od oko 12 cm iznad kompasa na sredini stola I počela stezati mišiće. Intenzivno je zurila u kompas, u lice su joj se duboko usjekle crte, svjedočeći o naprezanju tijela pod ogromnom napetošću. Minute su prolazile. Gospođi je znoj počeo izlaziti na obrve, no borba se nastavljala. I onda, sasvim polako, igla kompasa se počela pomicati pokazujući drugačiji smjer. Nina je tada počela pokretati ruke u kružnim kretnjama, a igla se počela okretati zajedno s njima, sve dok se nije počela vrtjeti u krug.
U jednom značajnom testu koji je u Moskvi provela i snimila grupa fizičara, nekoliko je ne magnetskih objekata, uključujući i šibice, smješteno unutar velike kocke od pleksiglasa. Kocka je trebala spriječiti strujanje zraka i eventualne skrivene žice jer su skeptici godinama tvrdili da se u tome krije tajna Kulaginih “trikova”. Pomicala je ruke desetak centimetara iznad kutije od pleksiglasa , a predmeti su počeli plesati s kraja na kraja plastičnog kontejnera. U drugom snimljenom eksperimentu stolnoteniska je loptica nekoliko je sekundi lebdjela u zraku prije nego što je pala na stol. U još jednom eksperimentu snimljena je i u prostoriji i u sobi u vrtu, a predmeti oko nje su se vrtjeli ili klizili u različitim smjerovima.
Kulaginim sposobnostima bavio se i fizičar dr.V.F. Švec. On je uočio da ona može napraviti slova A ili O na fotografskom papiru, a ponekad je mogla na fotografski papir prenijeti obris slike koju bi gledala. Ponekad su se na Kulaginim rukama pojavili neobjašnjivi tragovi opekotina, a u nekoliko slučajeva zaprepašteni znanstvenici gledali su kako joj je odjeća počela gorjeti. Prema kraju života Kulagina je svoju moć pokazivala i na televiziji.
Doktor Leonid L. Vasiljev, psiholog na Lenjingradskom sveučilištu i pionir u proučavanju izvanosjetilne percepcije u Rusiji, na Institutu za proučavanje mozga u Lenjingradu, bio je jedan od prvih koji su testirali Kulaginu, i nastavio je to raditi sve do njene smrti 1990. godine. Njegovi eksperimenti s njom često su snimani tako da danas postoji preko 60 filmova koji prikazuju Ninu u akciji pomicanja stvari.
Jedan od najčudnijih snimljenih eksperimenata je onaj u kome se promatralo utjecaj njenih moći na sirova jaja koja su plivala u rezervoaru slane otopine skoro dva metra od nje. Eksperiment je vodio Genadij Sergejev, neurofiziolog s Utomskog institute u Lenjingradu. Kulagina je bila privezana za elektroencelografsku I kardiografsku armature te su napravljena početna mjerenja u stanju njenog mirovanja. Sergejev je otkrio da ona oko svoga tijela ima magnetsko polje koje je bilo samo deset puta slabije od samog Zemljinog, a kasnije je to potvrđeno testovima načinjenima u Lenjingradskom meteorološkom institutu. Sergejev je također otkrio da ona ima neobičan uzorak valova mozga, s pedeset puta većom generiranom voltažom na stražnjoj strani glave nego na prednjoj. Nina se koncentrirala i polako razdvojila žumanjak od bjelanjka jajeta te napravila da se udalje jedno od drugog, dok su kamere sve snimale. Ako bi svoju energiju usmjerila dovoljno dugo uspjelo bi joj ponovno spojiti jaje u jednu cjelinu. Dok se pokus odvijao, njezin EEG je pokazivao snažno emocionalno uzbuđenje. Velika je aktivnost vladala u dubljim razinama retikularne (mrežaste ) formacije, koja koordinira i filtrira informacije u mozgu. Kardiogram je pokazivao neregularni rad srca, sa onom opasnom zbrkom između klijetki karakterističnom za veliki alarm. Puls se povisio na 240 otkucaja u minuti, na razinu 4 puta višu od normalne, a u krvi je zabilježen visok postotak šećera s drugim endokrinim poremećajima, koji su svi karakteristični za stresnu reakciju. Test je trajao trideset minuta, a tijekom tog vremena Nina je izgubila preko jednog kilograma težine. Na kraju dana bila je vrlo slaba i privremeno slijepa. Sposobnost okusa bila joj je narušena, imala je bolove u rukama i nogama, osjećala se omamljeno te nekoliko dana nije mogla spavati.
Ruski istraživač Vadim Marin, koji je s Ninom Kulaginom često objedovao opisao je slijedeći događaj: „Komad kruha je bio na stolu na nekoj udaljenosti od nje. Mihailova (u vrijeme ovog događaja Kulagina se još krila pod tim imenom – op. A.), koncentrirajući se, gledala je na nj s pozornošću. Prošla je minuta, još jedna....i komad kruha se počeo gibati. Gibao se skakućući. Približavajući se rubu stola, gibao se ravnomjernije i brže. Mihailova je sagnula svoju glavu, otvorila usta i, baš kao u bajci, sam kruh (oprostite mi, nemam druge riječi za to) skočio je u njezina usta!“


Postojala je i crna strana. Kulagine moći oduvijek su je jako trošile. Nakon jednog niza testova s dr. Rejdakom bila je potpuno iscrpljena i skoro uopće nije imala pulsa. Lice joj je bilo blijedo i iscrpljeno te se jedva kretala. Izgubila je skoro 2 kilograma u pola sata (mnogi zapadni mediji, poput Amerikanke Felicie Parise, također su gubili težinu tijekom parapsiholoških eksperimenata.)
Činilo se kao da materiju vlastitog tijela pretvara u energiju. Prema izvještajima dr. Zvereva, srce bi joj nepravilno kucalo, šećer u krvi bio joj je visok, a endokrini sustav narušen. Bili su to simptomi velikog stresa. Također, izgubila je čulo okusa te patila od bolova u rukama i nogama, nije mogla koordinirati pokrete te je imala vrtoglavice.
Njene moći narušile su joj zdravlje, što je kulminiralo kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća skoro fatalnim srčanim udarom. Doktori su joj preporučili da smanji svoja aktivnosti, iako je nastavila s nešto laboratorijskog rada sve do svoje smrti 1990. godine.
Njene moći narušile su joj zdravlje, što je kulminiralo kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća skoro fatalnim srčanim udarom. Doktori su joj preporučili da smanji svoja aktivnosti, iako je nastavila s nešto laboratorijskog rada sve do svoje smrti 1990. godine.
Na njenom sprovodu Sovjeti su je, zbog hrabrosti iskazane tijekom 900-dnevne opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, slavili kao “lenjingradskog heroja”. Velik broj ljudi hvalio ju je zbog drugačijih zasluga – zbog toga što je dopustila znanstvenicima i doktorima da je neprekidno proučavaju i testiraju u svojoj potrazi za nepoznatom i neuhvatljivom energijom. Na kraju ju je to iscrpilo, uništilo zdravlje i vjerojatno velikIm dijelom bilo uzrok smrti.



(Izvor: Na rubu znanosti)

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySre Okt 27, 2010 10:46 pm


Da li je čovjek stvarno bio na mjesecu


20. 07.1969. godine, mjesečev modul svemirskoga broda Apollo 11 sletio je na Mjesec.

Tako kažu!


No, ni te – sada već daleke 1969. godine – nisu svi ljudi vjerovali u taj pothvat, a otada pa do danas znanstvenici su podastrli brojne dokaze da čovjek ipak nije bio na Mjesecu. Jer, da je bio tamo prije 50 godina, zašto se više nikada nije vratio i s te postaje krenuo u otkrivanje novih planeta? A što je još čudnije, Rusi nisu ni pokušali spustiti se na Mjesec.

Evo nekih dokaza – između ostalog i iz dokumentarca BBC - da čovjek nikada nije zakoračio na Mjesec:

- Armstrong je bio na Mjesecu u skafanderu nalik običnoj aluminijskoj foliji, a prošao je kroz magnetno polje goleme radijacije. Rusi upravo zbog tog magnetnog polja nikada nisu pokušali stići na Mjesec.

- na slici se vidi kako je površina ispod modula ravna a trebao se stvoriti krater

- zastava se zavijorila na Mjesecu koji nema atmosfere


- Ruski sateliti snimili su jedno područje na Zemlji koja izgleda poput površine Mjeseca, s umjetno iskopanim kraterima identičnim onima koje je navodno snimio modul slijećući na Mjesec - ubrzaju li se snimke usporena hoda astronauta, vidi se kako astronauti zapravo trče.

- astronautu se na viziru zrcali drugi astronaut koji drži kameru, a iza njega je golemi reflektor

- gotovo svaki objekt na slikama ima više od jedne sjene, što znači da ima više izvora svjetlosti, a NASA tvrdi da nije imala alternativni izvor svjetla

- svi astronauti s «mjesečevoj» misiji umrli su čudnom smrću, kao i voditelj istrage o zapaljenom kokpitu gdje su izgorjeli svi astronauti...


Ovo je sasvim mali korak za čovjeka, ali ogroman korak za čovječanstvo. Za mnoge, bio je to značajan trenutak u američkom svemirskom programu, napajanom političkim adrenalinom natjecanja sa Sovjetskim Savezom. Prvo slijetanje na Mjesec bilo je kulminacija osam godina odvijanja programa Apollo i dramatična demonstracija američke tehnološke spremnosti, a sve to je bilo inicirano jednim govorom kojeg je 1961. godine, pred Kongresom održao tadašnji predsjednik John Kennedy: Duboko sam uvjeren da naša zemlja treba da se posveti tome da prije isteka ove decenije pošalje čovjeka na Mjesec i da ga bezbjedno vrati na Zemlju. Izrečen u jeku Hladnog Rata ovaj poziv predsjednika Kennedy-a bio je ustvari pokušaj da se ostvari tehnološka superiornost Amerike nad Sovjetskim Savezom, koji je u tom trenutku već bio lansirao prvi satelit u zemaljsku orbitu i poslao prvi svemirski brod na Mjesec, a samo nekoliko tjedana prije ovog govora – i prvog čovjeka, kozmonauta Jurija Gagarina, koji je u svemirskom brodu kružio oko Zemlje.

Međutim, 1969. godine, “sportska sreća” u ovom nadmetanju se okrenula u trenutku kad su astronauti Neil Armstrong, Buzz Aldrin i Michael Collins ušli u komandni modul Apollo 11, na vrhu gigantske rakete Saturn 5. Oko milion ljudi, kako se procjenjivalo, okupilo se duž floridskih plaža i autocesta oko lansirnog centra, a tehničari su frenetično obavljali i kontrolirali posljednje pripreme za uzlijetanje.

Četiri dana nakon uzlijetanja, u trenutku kad radio veza nije funkcionirala jer se Apollo nalazio iza Mjeseca u odnosu na Zemlju, mjesečev modul Orao odvojio se od komandnog modula. Kad je radio kontakt sa kontrolom misije u Houstonu ponovo uspostavljen, Neil Armstrong je potvrdio izvršeni manevar, rekavši: Orao je dobio krila.

Tu činjenicu da Mjesečev modul leti samostalno, zapovjednik Armstrong je još jednom potvrdio kad je, neposredno pred slijetanje na Mjesec, manualnim komandama ubrzao let i preusmjerio letjelicu dalje od grebena ka kojem je Orao vođen automatskim sistemom navođenja, i kad je aterirao na mnogo ravnijem dijelu Mjesečeve površine, nazvanom More Tišine. Sve to se dešavalo samo 20 sekundi prije nego je potrošeno sve gorivo predviđeno za manevar slijetanja:

Houston. Ovdje Baza u Moru Tišine. Orao je sletio.

Šest i po sati kasnije, dvojica astronauta su se ljestvama iz broda spustila na Mjesečevo tlo i obavila nekoliko predviđenih eksperimenta i uzela uzorke kamenja i tla. Neil Armstrong je opisao scenu pred sobom:

Radi se o nekako izoštrenoj ljepoti prizora. Veoma liči na neku pustinju u sred Sjedinjenih Država. Jeste drugačije, ali je opet sve poznato... Tokom dva i po sata hodanja po Mjesecu, članovi posade su zaboli američku zastavu i odgovorili na telefonski poziv tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona, koji im je želio odati priznanje dok su još bili na Mjesecu.

Nakon obavljenog zadatka astronauti su se vratili u letjelicu i tu sačekali pravi i planirani trenutak za uzlijetanje. Točno 21 i po sat nakon slijetanja na Mjesec, astronauti Armstrong i Aldrin uključili su raketne motore i nakon kratkog vremena ponovo se spojili sa komandnim modulom, i zajedno sa trećim članom svoje posade, Michaelom Colinsom poletjeli kući, na Zemlju.

Ono najvažnije što je misija Apollo postigla jeste to što je pokazala da čovječanstvo nije zauvijek okovano za Zemlju, da naše vizije mogu ići dalje i da su naše šanse - neograničene...., rekao je, mnogo kasnije, prvi čovjek koji je nogom stupio na Mjesec, Neil Armstrong.

Jeli čovjek ikad bio na mjesecu?

Budući sam puno toga proučio o čovjekovom posjetu mjesecu sad ću nabrojati samo neke najosnovnije dokaze da se to možda nikada nije ni dogodilo! neću ih nabrajati po nekoj važnosti već prema redoslijedu kako se sjetim.


1) najosnovniji dokaz je taj da se na određenoj udaljenosti od Zemlje nalazi veliko magnetsko polje u kojem je ogromna radijacija. Biološko tkivo ne može proći kroz takvo polje bez trenutnih oštećenja. Da napomenem izlasci u orbitu za popravak satelita su između Zemlje i tog polja.
Amerikanci su navodno napravili 12 misija na mjesec gdje su imali zaštitu u skafanderima nalik aluminijskoj foliji za pećnicu. Ironično zar ne.
2) pri spuštanju na mjesec raketni motor od modula koji se privremeno odvoji od glavnog sustava na visini od par km iznad mjeseca je pri slijetanju trebao napraviti takvu smetnju u komunikacijskim sustavima da min dvije minute ne bi bilo kontakta sa Zemljom. Naravno u prijenosu se nije čuo ni najmanji šum.
3) Slika prema modulu na površini mjeseca pokazuje kako je ispod modula ravna "pometena" površina. Uzevši u obzir snagu raketnog motora pri kontaktu modula sa mjesecom trebao se stvoriti krater od najmanje pola metra dubine. Također se "folije" koje su oblagale donji dio modula trebale biti pune "pijeska" odnosno materijala sa mjesečeve površine. Sve je bilo čisto kao da je izašlo iz autopraonice.
4) Na svakoj snimci postavljaju se dodatni crosshairs, odnosno oni križići koji prikazuju odnose i udaljenosti. Budući su ti križići na objektivu i moraju po zakonima optike biti "preko" slike čudno je da je na 10ak fotografija jedan ili više križića polovično nedostaje jer je npr. ruka astronauta preko njih.
5) Nakon sto je u prvoj misiji jedan od astronauta zabio zastavu ona se nakon nekoliko minuta zavijorila. Sad slijedi zanimljiviji dio.
Znanstvenici tvrde da se zavijorila zbog iznenadnog pada tlaka u pustinji. Zašto u pustinji?
Zato sto su ruski sateliti uhvatili snimke jednog dijela Area 51 koji je pripremljen da izgleda kao površina mjesec. Amerikanci ni danas ne daju prici blize od 50 km cijelom kompleksu. Tamo naime vlada takva strogoća da te vlasti smiju upucati bez upozorenja i bez ikakvih objašnjenja pravosuđu.
Ovo zvuci veoma impresivno kad vidite snimke ruskih satelita. Površina bijele pustinje je pripremljena s umjetno iskopanim kraterima koje se na većni snimaka podudaraju sa onim slikama koje su slikane iz modula dok je slijetao na mjesec.
6) u jednoj od misija, ne mogu se sjetiti koje jer ih postoji 12; dogovoren je plan da se prvi dan sleti na jednu poziciju, a drugi dan na poziciju udaljenu 100 km od prve. Kad se play-aju video snimke jedna preko druge od oba dana. Vidi se da astronauti hodaju po istom backgroundu, samo u drugom smjeru naravno te snimke se ponavljaju i u slijedećim misijama samo u drugačijem rasporedu i kvaliteti.
7) naime specifični hod astronauta je jako poznat i sigurno se sjećate kako hopsaju po podlozi. Ovo je također zanimljivo. Kad se snimka njihovog usporenog hoda ubrza 2/3 sekunde vidite kako astronauti trče radeći malo "više" korake.
8) jedan od velikih američkih poduzetnika koji je 60ih imao jednu od jačih tvrtki za proizvodnju kamera dobio je narudžbu od NASA-e da proizvede kamere za astronaute. Njegove kamere su se koristile u svih 12 misija. Samo je elektronika bila modificirana tijekom godina. Ovdje je zanimljivo da je kamera stršila sa astronautovih prsa, sto znaci da astronaut nije mogao vidjeti kako ce ispasti slika jer nije mogao pogledati prema dolje zbog velike, nazovimo to "kacige". Čovjek koji je bio zadužen za projekt s kamerama se žalio da nisu funkcionalne, no NASA ih je prihvatila svejedno. Ova priča mi nije baš probavljiva budući elektronika može savršeno fokusirati fotografiju, no ipak u 60tima nije bila tako razvijena digitalna fotografija
9) sad ide jedno od najjebenijih dokaza. Ima jedna legendarna fotografija gdje je snimljen astronaut sprijeda. Ovdje je zanimljivo što se astronautu na viziru zrcali drugi astronaut koji drži kameru te iza kojeg se nalazi ogromni reflektor, zapravo izvor svjetla. Ne bih želio sam zaključivati da li se radi o reflektoru ali sunce nije definitivno.
Sad pazite ovo, na skoro svakoj fotografiji jedan od objekta, bio to kamen, noga modula, astronaut, znaci skoro svaki objekt ima vise od jedne sjene. Ajde vi meni recite kako je to moguće ako uzmemo u obzir jedno sunce i fiziku? Također je interesantno da jedan kamen ima sjenu u jednoj ravnini, a drugi u ravnini pod drugačijim kutom prema prvoj sjeni; i to na istoj fotografiji!
Nešto kao igrači nogometa koji imaju sjenu u 4 ravnine zbog umjetne rasvjete.
NASA naglašava da nije imala nikakav alternativni izvor svijetla na mjesecu, znači bilo kakve reflektore, svjetiljke itd.
10) Znate li da su svi astronauti koji su sudjelovali u prvoj misiji umrli jako čudnom smrću. Naime nešto prije nego su trebali sudjelovati na drugoj misiji pokrenuta je istraga u samoj NASI. Zašto, jer su ljudi bili jako skeptični o samom putovanju na mjesec, a pojavile su se neke naznake o prijevari. Na dan lansiranja nakon nekoliko proba, iznenada se zapalio glavni kokpit unutar rakete. Svi astronauti su izgorjeli prije lansiranja. Glavni voditelj istrage je za nekoliko dana umro tajanstvenom smrću.
preuzeto sa X-files
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyČet Nov 04, 2010 10:15 am


Jack Trbosjek je bio žena?


Zloglasni serijski ubojica, koji je krajem devetnaestog stoljeća klao prostitutke i terorizirao londonski East End, možda uopće nije bio Jack Trbosjek (Jack the Ripper) već Jackie.

Naime, australski znanstvenik Ian Findlay upotrijebio je brisove s pisama koja je ubojica navodno slao policiji kako bi rekonstruirao njegov DNK profil. Rezultati pokazuju da je osoba koja je od 1888. na dalje ubila i raskomadala najmanje pet žena vjerojatno bila žena.

Ian Findlay, profesor molekularne i forenzičke biologije, izjavio je 2006. da je razvio tehniku kojom može iz jedne jedine stanice ili vlasi stare do 160 godina izvući DNK. Za uobičajene metode potrebno je najmanje 200 stanica.

Dr. Findlay je stanice serijskog ubojice potražio u Nacionalnom arhivu u Londonu gdje su pohranjeni dokazni materijali neriješenih ubojstava. Materijali koje je do 1961. čuvao Scotland Yard između ostalog sadrže pisma koja su stizala u policiju, među kojima su neka potpisana s 'Jack Trbosjek'. Veći dio njih smatra se falsifikatima, međutim, policija vjeruje da je neka od njih pisao pravi ubojica.

Dr. Findlay je uzeo uzorke s poleđine poštanskih marki i ljepila na kovertama, te moguće tragove krvi. Iz njih je izvukao DNK i pokušao odrediti profil. Nije uspio dobiti jednoznačne i forenzički pouzdane rezultate, međutim, rekonstruirao je djelomičan profil ubojice. Na temelju njega zaključio je kako je moguće da je londonski rasparač bio rasparačica.
Sve žrtve tajanstvenog ubojice bile su prostitutke. Po preciznosti kojom su bile raskomadane policija je zaključila da je ubojica imao određeno kirurško znanje.

Glavni osumnjičenici u ono su vrijeme bili muškarci - poljski postolar i ruski prevarant. Međutim, detektiv koji je vodio istraživanje, Frederick Abberline, sumnjao je da bi ubojica mogao biti žena. Na ovakav zaključak navela ga je činjenica da su svjedoci petog ubojstva žrtvu Mary Kelly „vidjeli“ živu nekoliko sati nakon što je ubijena. Abberline je zaključio kako je moguće da je žena ubojica s mjesta zločina pobjegla u Kellynoj odjeći.
Jedina osumnjičena žena u to vrijeme je bila Mary Pearcey, koja je 1890. osuđena za ubojstvo supruge svojega ljubavnika, Phoebe Hogg i obješena. U tom je ubojstvu koristila sličnu tehniku kojom se služio Jack Trbosjek.

Vijest je prvi put objavljena u Independentu u svibnju 2006. godine, no stručnjaci se nadaju da bi razvoj tehnologije analize DNK uskoro mogao konačno rasvijetliti ovaj misterij.

preuzeto sa Jutarnji list.hr
Nazad na vrh Ići dole
Lily
First Bride
Lily

Godina : 23
Location : .. majka Serbia..
Datum upisa : 12.09.2008

URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Nov 05, 2010 4:04 pm

Urbana legenda grada Novog Sada su i sve prevare lepe Protine kci! :eee:
Nazad na vrh Ići dole
EAGLE

EAGLE

Location : NS
Humor : CRNI
Datum upisa : 04.08.2010

URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPet Nov 05, 2010 5:59 pm

Znate li zbog čega muškarci izbegavaju zelenu pivsku bocu?
Čuli ste priču o onoj Cajki,Luliki,Beli,Mici Dvocevki ... koja je ,možda baš TU,ZELENU FLAŠU upotrebila ...
Svaka opština ima curu koja je bila akter baš te URBANE PRIČE,jedino se ime menja...
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySub Nov 06, 2010 6:40 am

Priča o Rasputinu

Priča o Rasputinu doista je neobična. Rasputin je bio iscjelitelj i imao je nevjerovatan utjecaj na ruske vladare. Pravo ime mu je Grigorij Yefimovič Novyh. Rođen je 1865 g. u tipičnoj sibirskoj obitelji. Kada je imao 18 godina imao je religiozno iskustvo i odlučio otići u samostan u Verkhoturu gdje je ostao nekoliko mjeseci. Dok je bio u samostanu, Rasputin je naišao na religijsku sektu Khlysty, koja je predstavljala kombinaciju osobnog misticizma i seksualnog hedonizma, što nije čest slučaj u crkvi, te koja je bila zabranjena u Rusiji kao heretička. Unatoč činjenici da je oženjen, Rasputin se s velikim žarom upustio u svijet bluda i čak organizirao orgije u svom vlastitom domu. Postao je svjestan činjenice da postoji mogućnost da posjeduje neke neobične moći i vjerovao da bi se te moći mogle izravno pripisati seksualnim užitcima.

Rasputin je sa svojom suprugom imao troje djece, ipak obitelj nije bila dovoljna da ga drži na jednom mjestu. Lutao je i polako stjecao ugled vidovnjaka i iscjelitelja. Razvio je neobičnu sposobnost liječenja bolesti bez postavljanja dijagnoze. Otputovao je u planine Athos u Grčkoj i do Jeruzalema gdje je crkvenim vjerodostojnicima demonstrirao svoje sposobnosti, uz njihovo veliko odobravanje. Tako je stekao ugled kao "staretz" ( izraz koji se koristi za samotvana svetog čovjeka i iscjelitelja ).

Nakon što je proveo određeno vrijeme putujući po svijetu, Rasputin se vratio u svoje selo. Upravo je tu imao viziju koja će ostaviti veliki trag u povijesti cijelog svijeta. Dok je jednog dana orao u polju, Rasputinu se navodno ukazala Djevica Marija koja mu se obratila i rekla da je njegova dužnost spasiti mladog carevića, princa Alekseja,

Carević je bolovao od hemofilije. Za taj nasljedni poremećaj - vrlo čest među članovima kraljevskih obitelji zbog međusobne ženidbe - nije bilo poznatog lijeka, a carević je bio u smrtnoj opasnosti. Rasutin je otputovao u St.Petersburg da izvrši svoju misiju. Rasputin je postao poznat među plemstvom. U St.Petersburgu je živio već 2 godine prije nego što je upoznao kraljevsku obitelj. Priče o njegovim iscjeliteljskim moćima došle su do cara i carice, koji su ga 1906. pozvali u nadi da će izlječiti njihova bolesnog sina. Rasputin je izgleda uspio zaustaviti krvarenje, te je time kraljevskoj obitelji postao prijeko potreban, zbog čega se kasnije pretvorio u jednog od najmoćnijih ljudi u Rusiji. Nakon što je izlječio malog princa, napuštajući palaču izrekao je svoje najpoznatije proročanstvo. Upozorio je da je sudbina obitelji Romanov nepovratno vezana uz njegovu. To se proročanstvo, gledajućui s današnjeg gledišta, kasnije i ostvarilo.

Carica Aleksandra se zbližila s Rasputinom. Bila je uvjerena da je njegoav moć Božji dar. U međuvremenu, Rasputinovo savezništvo s kraljevskom obitelji povećalo je njegov utjecaj na crkvu. Nakon nekog vremena, postao je tako moćan da je bio u mogućnosti zamjeniti svoje protivnike vlastitim pristašama. Ipak, Rasputin nije uživao jedinstvenu podršku. Sklonost alkoholu i seksulanim devijacijama, zbog čega je i dobio nadimak Rasputin ( raskalašen ) donijela mu je velik broj neprijatelja - budući da su mnogi članovi crkve i plemići bili zgroženi njegovim ponašanjem. Također su bili vrlo zabrinuti zbog njegova sve veća utjecaja na caricu, a počele su kružiti i glasine da su ljubavnici. No carica je slijepo vjerovala Rasputinu. Što se nje ticao on je bio samo nepismeni seljak koji je uspio sto nitko drugi nije, ni liječnici, ni sveti ljudi ni iscjelitelji. Ne zna se kako je točno Rasputin uspio izlječiti carevića, no pretpostavlja se da je riječ o hipmozi.

Razmjer Rasputinovog utjecaja u Rusiji doživio je vrhunac u godinama prije 1. svjetskog rata, a od 1911. na dalje bilo m uje dopušteno da imenuje vlastite ministre u carskoj vladi. U to vrijeme, dinastija Romanov se potpuno odvojila od ruskog naroda, a od moguće revolucije koja im je prijetila čuvalo ih je plemstvo. Godine 1915. car Nikolaj osobno je preuzeo kontrolu nad ruskim vojnim snagama koje su se borile u 1. svj. ratu. Carica Aleksandra morala je sama upravljati zemljom te je odmah imenovala Rasputina sojim osobnim savjetnikom. Tako je rasputin postao vladarom Rusije.

Skupina neprijateljski raspoloženih plemića, duboko ogorčena zbog njegova dolaska na vlast, odlučila ga je ubiti i vratiti vlast u ruke aristokracije. predvodio ih je princ Feliks Yousupov, koji je pozvao Rasputina u svoj dom pod izlikom da upozna njegovu suprugu Irinu. rasputin je prihvatio poziv. urotnici su planirali da ga otruju cijanidom koji su podmetnuli u kolače i vino. Cijanid pripada u neke od najsmrtonosnijih otrova i njegovo je djelovanje trenutno. Princ Yousupov započeo je razgovor s rasputinom i ponudio ga kolačima. Iako je Rasputin bio skloniji vinu, pojeo je nekoliko komada iz pristojnosti i sve to zalio čašom vina. Princ je bio zatečen kad je shvatio da količina dovoljna da ubije šestoricu muškaraca ne djeluje na Rasputina. Princ Yousupov je zatim dobio pištolj i ustrijelio rasputina u prdsa iz neposredne blizine. Misleći da je Rasputin mrtav, urotnici su se okupili oko njegovog tijela. U tom trenutku Rasputin se ustao i napao ih. Morali su ga tući i probosti kako bi se spasili. Ustrijelili su ga i drugi put nakon što su ga zavezali. Kako bi bili sigurni da je mrtav, odvukli su ga i bacili u ledenu rijeku Nevu.

carica je bila izbezumljena zbog gubitka Rasputina, naredivši da se provede istraga. Kada je njegovo tijelo pronađeno, obavljena je autopsija, te je potvrđeno da je uzrok smrti utapanje. Međutim, činilo se da je Rasputin uspio odvezati uže i nedvojbeno je bio blizu bijegu iz rijeke. Kako bi zagonetka bila još veća otkriveno je kako je u pismu carici predvidio vlastitu smrt kao i sudbinu obitelji Romanov.

U pismu napisanom 7. prosinca. 1916. Rasputin je objavio da misli da neće dočekati Novu Godinu, što se pokazalo točnim, budući da je ubijen 9 dana kasnije. U pismu je napisao da ako ga ubije običan čovjek, onda će carska obitelj preživjeti, no ako ga ubije netko iz plemićkih krugova, carska će obitelj biti pobijena tijekom sljedećih 2 godine i da nijedan plemić neće živjeti u Rusiji najmanje 25 godina.

Samo nekoliko mjeseci nakon Rasputinove smrti, snage boljševičke revolucije zbacile su s prijestolja obitelj Romanov i cijeli ruski plemićki sustav. Za manje od 2 godine, okupljena je i pobijena cijela carska obitelj. Boljševici su iskopali i oskrvnuli Rasputinov grob i zapalili tijelo. iako je Rasputin danas poznat ponajprije zbog svoje povezanosti s carom i caricom, taj položaj je stekao svojim iscjeliteljskim moćima.


Iz knjige "Veliki misteriji" Lucy Doncaster & Andrew Holland

Nazad na vrh Ići dole
determinanta
Matematički kompleksna
determinanta

Godina : 61
Datum upisa : 06.01.2008

URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySub Nov 06, 2010 8:51 am

Urbane legende Subotice su tri lika: Fanak, Žinor i Lepanja. Nji' trojica su još sredinom prošlog veka sejali stra'...bili opaki momci i ko je zašao na njihovu teritoriju (Ker-deo grada), taj je obavezno imao neki "bliski susret treće vrste". Zapravo, oni su bili trojica momaka, malo jačeg jezika, uvek prisutni kod "važnih" događaja, sposobni da zapodenu koještarije, pa da se izgube u vidu lastinog repa, a onda kada bi se nešto desilo, sve se pripisivalo njima. Mislim da je jedan od njih još uvek živ.
Nazad na vrh Ići dole
http://www.tagged.com/determinanta
Danubius
Čuvar Vatre
Danubius

Godina : 59
Location :
Datum upisa : 19.01.2008

URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptySub Nov 06, 2010 11:37 am

EAGLE ::
Znate li zbog čega muškarci izbegavaju zelenu pivsku bocu?
Čuli ste priču o onoj Cajki,Luliki,Beli,Mici Dvocevki ... koja je ,možda baš TU,ZELENU FLAŠU upotrebila ...
Svaka opština ima curu koja je bila akter baš te URBANE PRIČE,jedino se ime menja...
Upravo tako ....u slučaju Apatina , je to bila izvesna Mara Ćiška (umetničko ime , radilo se o jednoj malo retardiranoj romkinji )
Nazad na vrh Ići dole
https://danubius.forumsr.com/
EAGLE

EAGLE

Location : NS
Humor : CRNI
Datum upisa : 04.08.2010

URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyPon Nov 08, 2010 8:30 pm

NEVEROVATNO GRČKO VENČANJE

Ovaj je priča o tipu koji će se mnogima sigurno dopasti. Radi se istinitoj priči o grčkom venčanju koje je održano u Americi, gradu Astoria, država Njujork. O njemu su pisale i lokalne novine, a čak ga je i Džej Leno spomenuo u svom talk showu.
Bilo je to veliko venčanje s oko 600 zvanica. Na prijemu, nakon samog čina venčanja, mladoženja je izašao na pozornicu i na mikrofon se obratio gostima. Rekao je da se želi svima zahvaliti na dolasku - a mnogi su doputovali čak iz Grčke - i pruženoj podršci na početku nihovog zajedničkog života.
Posebno se želio zahvaliti svojoj i mladinoj porodici, kao i svome tastu što im je omogućio tako veličenstven prijem. U znak zahvalnosti svima, za sve je pripremio poseban poklon. S donje strane stolice svih zvanica, uključujući i mladence, nalazila se zalepljena koverta.
Rekao je da je to poklon od njega i pozvao ih da je otvore. U svakoj luksuznoj koverti (izrađenoj od debelog papira oker boje od manila vlakana) nalazila se fotografija na sjajnom papiru dimenzija 20 x 25 cm njegove novovenčane supruge kako se ševi s kumom.
Mladoženja je u njih počeo sumnjati još pre nekoliko nedelja i unajmio je privatnog detektiva da ih prati. Nakon što je neko vreme stajao u tišini i nekoliko minuta gledao reakcije gostiju, obratio se zaprepaštenoj gomili rekavši im: 'Odoh ja, a vi nastavite slaviti s tom kurvetinom.'
Sutradan ujutro raskinuo je brak. Većina ljudi otkazala bi venčanje istog trena nakon što bi doznali da ih je partner prevario, ali ovaj frajer je nastavio šaradu kao da je sve u najboljem redu.

Njegova osveta:

Mladini roditelji platili su 92.000 dolara za venčanje i prijem oko 600 gostiju, a najbolje od svega, ukaljao je ugled mlade i kuma pred 600 prijatelja i članova porodice. Ovaj tip stvarno ima petlju !

Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyUto Nov 09, 2010 8:06 am

Mozis Mendelssohn

Za Mozisa Mendelssohna, djedu čuvenog njemačkog kompozitora nikako ne bi moglo da se kaže da je bio lijep čovjek.
Bio je jako niskog rasta i po opisivanju onih koju su ga poznavali bio je groteskno povijen u leđima.
Jednoga dana otišao je u Hamburg u posjet trgovcu koji je imao prelijepu kćer Frumtje.
Mozis se beznadežno zaljubio u nju.
Zbog njegovog nakaznog izgleda, Frumtje je, osjećala odbojnost prema njemu.
Kada je došlo vrijeme za odlazak, Mozis je sakupio hrabrost i popeo se stepenicama do djevojčine sobe da bi posljednji put s njom porazgovarao. Frumtje su opisivali kao prelijepu djevojku,a za njega,pričao je kasnije,ona je bila vizija nebeske ljepote.
Odbijala je i da pogleda u njegovom smjeru. Zbog takvog njenog ponašanja osjećao je duboku tugu.
Poslje nekoliko pokušaja da započne razgovor, Mozis je stidljivo upitao:
- Da li vjerujete da se ljudi vjenčavaju na nebesima?
- Da - odgovorila je ne podižući pogled-a vi?
- Ja vjerujem - glasio je njegov odgovor.
Znate, kada se na nebesima rodi dječak, Bog objavi kojom će se djevojkom oženiti.
Kada sam se ja rodio, meni su pokazali moju buduću mladu .
Zatim je Bog dodao: "Tvoja žena bit će grbava."
Od toga dana ja sam na sav glas molio:
"O, Bože, grbava žena biće prava tragedija.
Molim ti se, Bože daj meni grbu a nju ostavi da bude lijepa."
Na to ga je Frumtje pogledala po prvi puta pravo u oči.
Cijelim tijelom osjećala je strujanje i treperenje nekog, do tada joj nepoznatog dubokog osjećanja.
Ustala je i pružila Mendelsonu svoju ruku.
Kasnije mu je postala vjerna i vrlo privržena supruga.
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost
Anonymous


URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  EmptyUto Nov 09, 2010 10:18 am

Priča o Marku

Kažu da je ovo istinita priča,koja je s vremenom i po nekim dodatkom prerasla u legendu.

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na je papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi završili, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast.. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je: "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati", rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili", rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici moga radnog stola". Chuckova žena je rekla: "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album". "I ja svoj još uvijek imam", rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom", rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste". Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




URBANE LEGENDE  Empty
PočaljiNaslov: Re: URBANE LEGENDE    URBANE LEGENDE  Empty

Nazad na vrh Ići dole
 
URBANE LEGENDE
Nazad na vrh 
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DANUBIUS FORUM @ osnovano 2007 -  :: DUHOVNOST I EZOTERIJA :: SA ONE STRANE STVARNOG :: MITOLOGIJA-
Skoči na: