CRNI FARAONIGodine 730. prije Krista, Pij je zaključio kako je najbolji način da
spasi Egipat od njega samoga taj da ga napadne. Ali prije nego što ga
spasi, mnogo će se krvi proliti.
“Upregnite najbolje konje iz konjušnica”, naredio je svojim
zapovjednicima. Veličanstvena civilizacija koja je izgradila goleme
piramide izgubila je svoj sjaj, razjedinjena među sitnim vojskovođama.
Dva je desetljeća Pij vladao vlastitim kraljevstvom u Nubiji, područjem
Afrike koje se nalazi uglavnom na teritoriju današnjeg Sudana. No
smatrao se i istinskim vladarom Egipta, zakonitim baštinikom vjerskih
običaja kojih su se pridržavali faraoni poput Ramzesa II. i Tutmozisa
III. Kako Pij najvjerojatnije nikad nije bio u Donjem Egiptu, neki to
njegovo hvalisanje i nisu uzimali ozbiljno. Međutim, uspjet će mu
podjarmiti dekadentni Egipat – “Donji Egipat osjetit će stisak mojih
prstiju”, zapisao je poslije.
Pijevi su vojnici otplovili Nilom prema sjeveru. Iskrcali su se u
Tebi, glavnom gradu Gornjeg Egipta. Vjerujući u ispravan način vođenja
svetih ratova, Pij je svojim ratnicima naredio da se prije bitke
pročiste kupanjem u Nilu, odjenu finu odjeću i poškrope tijela vodom iz
hrama u Karnaku, svetog mjesta ovnoglava boga Sunca Amona, kojega je bio
odabrao za svoje osobno božanstvo. I sam Pij svetkovao je i Amonu
prinio žrtve. Posvećeni na taj način, zapovjednik i njegovi ljudi
krenuli su u boj protiv svih vojski koje su im se našle na putu.
Nakon jednogodišnjeg ratovanja svi su se egipatski vođe predali –
uključujući i moćnoga vojskovođu Tefnakhta, vladara delte, koji je Piju
bio poslao glasnika s porukom: “Budi milostiv! Ne mogu te pogledati u
danima srama; ne mogu stati pred tvoju vatru, strahujem pred tvojom
veličinom.” U zamjenu za svoje živote, poraženi su Piju ponudili da
svetkuje u njihovim hramovima, da uzme sve njihove najvrednije dragulje i
najbolje konje. Pristao je. A zatim je, dok su vazali pred njim
drhtali, novoproglašeni vladar Dviju Zemalja učinio nešto sasvim
neobično: pokupio je svoju vojsku i ratni plijen i otplovio na jug, kući
u Nubiju. Više se nikad nije vratio u Egipat.
Kad je Pij 715. godine prije Krista umro nakon 35 godina vladanja,
podanici su poštovali njegovu želju i pokopali ga u piramidi egipatskog
stila, uz njegova četiri najdraža konja. Bio je to prvi faraon koji je
nakon više od 500 godina dobio takav pogreb. Stoga je doista šteta što
nam je lice velikog Nubijca, koji je ostvario tolike podvige, ostalo
doslovce nepoznato. Prikazi Pija na pomno izrađenim tankim granitnim
pločama, to jest stelama, koji su slavili uspomenu na njegovo osvajanje
Egipta, odavno su uništeni. Na jednom reljefu u hramu nubijske
prijestolnice Napate ostale su još samo Pijeve noge. Poznata nam je tek
jedna fizička osobina tog čovjeka – naime, bio je tamnoput.
Pij je bio prvi među takozvanim crnim faraonima – nubijskim
kraljevima koji su kao 25. dinastija vladali čitavim Egiptom tri
četvrtine stoljeća. Iz natpisa što su ih na stelama uklesali kako
Nubijci tako i njihovi neprijatelji, moguće je pratiti povijest tih
vladara i dubok trag koji su ostavili na afričkom kontinentu. Crni su
faraoni iznova ujedinili rascjepkani Egipat i ispunili njegov krajolik
veličanstvenim spomenicima, stvorivši carstvo koje se prostiralo od
južne granice kod današnjega Kartuma sve do Sredozemnoga mora.
Suprotstavili su se krvoločnim Asircima, spasivši možda pritom i
Jeruzalem.
Sve donedavno njihovo je poglavlje povijesti bilo uglavnom
neispisano. Tek su u posljednja četiri desetljeća arheolozi uspjeli
uskrsnuti njihovu priču – i shvatiti kako se crni faraoni nisu pojavili
niotkuda. Proizišli su iz robusne afričke civilizacije koja je 2500
godina cvala uz južne obale Nila, sežući unatrag barem do 1. egipatske
dinastije…