Svet SVEMIMIRA

Na ovom mestu će se objavljivati prozni i poetski tekstovi našeg (naše) SVEMIMIR

VLAK ŽIVOTA
Život je kao vožnja vlakom, sa svim stanicama, obilascima i nesrećama. Ulazimo u vlak, upoznajemo svoje roditelje i mislimo da će zauvijek s nama putovati, ali oni će na nekoj stanici izaći, a mi moramo nastaviti putovanje bez njih.
U vlak će ući mnogi putnici, naša braća i sestre, bratići i sestrične, prijatelji, pa čak i ljubav našeg života. Mnogi će izaći iz vlaka i za sobom ostaviti veliku prazninu. Za neke nećemo ni primijetiti da su izašli. To je putovanje puno radosti, tuge,pozdrava na sastanku i na rastanku. Uspjeh se sastoji u tome da sa svakim uspostavimo dobar odnos.

Velika zagonetka je : Ne znamo na kojoj stanici moramo izaći.

Stoga moramo živjeti, voljeti, opraštati i uvijek davati najbolje od sebe. Jer kada dođe taj trenutak, kada moramo sići s vlaka i naše mjesto ostane prazno, iza nas trebaju ostati samo lijepa sjećanja na nas, koja će uvijek nastaviti putovati u vlaku života.

Želim ti, da tvoje putovanje svakim danom bude sve ljepše i da u prtljazi uvijek imaš ljubavi, zdravlja, uspjeha i novca.
Hvala svim putnicima u vlaku mog života.
Snažni ljudi znaju kako svoj život držati u redu. Čak i sa suzama u očima, mogu sa smiješkom reći: DOBRO SAM

UTKANA LJUBAV
U srce nam je Bog ljubav utkao
ispunio ga najvećim darom neba
i sve svoje sveto time nam dao
pusti našu volju,al tu je kada treba

Svaki korak naš,mirno prati
ponekad nam tiho snove dira
odluči sam kad će da svrati
mjesto i vrijeme,najbolje bira

Uči nas da brojke nisu vrijeme
duša da je vječna i nema kraja
misli su dvojako ljudsko sjeme
mogu biti zlatne,a nemati sjaja

Suza nije slabost,nego snaga
put popločen vjerom, da nas vodi
primanja i davanja jednako draga
svaki naš izbor,svijest u slobodi

Tijelo je samo promjenjiva slika
dopadljiva oku koje je slijepo
ono nevidljivo u nama bez lika
jedino je stvarno,čisto i lijepo

Onaj tko imalo još duše ima
zna da je vječan njezin plam
nekad se gubi i kad se prima
srce mi punije,što više dam

NA SAMRTNOJ POSTELJI
Na samrtnoj postelji nitko ne želi više novca na bankovnom računu ili veći automobil ispred kuće. Dok udišemo zadnje uzdisaje, žalimo što nismo živjeli život pun hrabrosti , izvornosti i uzvišene ljubavi. Srce i osjećaji su osloboditelji. Oni stvaraju uzbuđenje i strast, te pozivaju na pozornicu ono najveće u nama. Postoji samo jedan neuspjeh u životu, a to je ne pokušati. Najveći neuspjeh u životu je ne usuditi se igrati na veliko i ići na mjesta koja nas plaše. Mnogi ljudi ne mogu podnijeti činjenicu, da se njihovi planovi i ciljevi neće ostvariti, kao što su očekivali. Takav način razmišljanja pokazuje da imaju potrebu za kontrolom. A iz potrebe za kontrolom je često strah. Ti ljudi ne vjeruju u prirodan tok događaja. Oni ne vjeruju u ljubav, koju im pruža izvor čitavog stvaranja. Da, planiraj i postavljaj ciljeve. Naporno radi i idi za onim što želiš. Takve su odgovorne osobe, zbog postavljanja ciljeva mnogi od njih se i ispune. Ali labavo se drži svojih planova i ciljeva. Svemir često pošalje blago u neočekivanom pakiranju. Ako čvrsto držiš ili trčiš za onim što smatraš najbolje za sebe, mogao bi propustiti ono što je doista najbolje za tebe.
Kako možeš oklijevati? Riskiraj! Sve riskiraj! Ne obaziri se ne tuđa mišljenja, na te glasove. Učini ono što ti je najteže na svijetu. Djeluj iz sebe. Suoči se s istinom. Granice vlastitog vidnog polja svaki čovjek shvaća kao granice svijeta. Iz godine u godinu sve sam uvjerenija, da je traćenje života u ljubavi koju nismo pružili, u moćima koje nismo iskoristili, u sebičnoj opreznosti, koja ne prihvaća rizik i koja izbjegavajući bol propušta i sreću. Obični dane, dopusti da budem svjesna tvoje dragocjenosti. Ne dopusti, da te propustim u potrazi za nekim vrjednijim i savršenim sutra. Jednog ću dana noktima zagrabiti u zemlju, zagnjuriti lice u jastuk, istegnuti se do kraja ili podignuti ruke prema nebu i iznad svega poželjeti da se vratiš

Svemimir ::

VLAK  ŽIVOTA
Život je kao vožnja vlakom, sa svim stanicama, obilascima i nesrećama. Ulazimo u vlak, upoznajemo svoje roditelje i mislimo da će zauvijek s nama putovati, ali oni će na nekoj stanici izaći, a mi moramo nastaviti putovanje bez njih.
U vlak će ući mnogi putnici, naša braća i sestre, bratići i sestrične, prijatelji, pa čak i ljubav našeg života. Mnogi će izaći iz vlaka i za sobom ostaviti veliku prazninu. Za neke nećemo ni primijetiti da su izašli. To je putovanje puno radosti, tuge,pozdrava na sastanku i na rastanku. Uspjeh se sastoji u tome da sa svakim uspostavimo dobar odnos.

Velika zagonetka je : Ne znamo na kojoj stanici moramo izaći.

Stoga moramo živjeti, voljeti, opraštati i uvijek davati najbolje od sebe. Jer kada dođe taj trenutak, kada moramo sići s vlaka i naše mjesto ostane prazno, iza nas trebaju ostati samo lijepa sjećanja na nas, koja će uvijek nastaviti putovati u vlaku života.

Želim ti, da tvoje putovanje svakim danom bude sve ljepše i da u prtljazi uvijek imaš ljubavi, zdravlja, uspjeha i novca.
Hvala svim putnicima u vlaku mog života.
Snažni ljudi znaju kako svoj život držati u redu. Čak i sa suzama u očima, mogu sa smiješkom reći: DOBRO SAM

Velika zagonetka je : Ne znamo na kojoj stanici moramo izaći.

Snažni ljudi znaju kako svoj život držati u redu. Čak i sa suzama u očima, mogu sa smiješkom reći: DOBRO SAM
...ali ipak "lažemo " ,zar ne ?

ne, ne lažemo ,nego dok živimo imamo mogućnosti izbora, jer koliko god mislimo da nam je teško nekome je još puno teže. dobro sam jer sam živ,dobro sam jer želim i mogu, dobro sam jer mogu pasti ali ću se i dići

RUŽA I KOROV
U svakoj suzi je cijeli svijet posvećen nekom, u svakom osmijehu je sav život darovan nekome, meni, obostrano, ma samo se zavaravam ili možda ne?

Iluzija ili možda životna transfuzija, dali je to pokretač onog našeg sata koji stane , iz nama znano neznanog razloga ili je to kočnica koja nas koči za sutra, danas.

Mag života koji nas vara svake svoje svjesnosti, a naše bez svijesti u nesvjesnosti, našeg ili tuđeg života.
Koliko sam vladarica sebe, koja sam vlasnica svoga tijela, kako da se zovem kada sam stranac, stranac života, ušetala sam u njega, nekada svjesno, a sada nesvjesno i besvjesno, tražim sebe oko tebe.

Ulazim u sebe i prolazim, izlazim, odlazim, vuče me noć u ponoć, odlazim nošena mirisom krvi. Da volim krv, krv je život, a život je krvav ili samo ne znam što je moj smisao, pa tako mislim.

A misli, one su kraljice nebeskog carstva protkane svim nitima čovjeka, jer samo on može mislima smišljati svoj pakao i raj. Jedino čovjek može postati Bog, ali Bog je odavno prepustio čovjeka da se snađe i pronađe, da izbriše sebe i postane svoj. To malo sjeme misli, to malo lijepo čudovište što iz obične riječi pravi dramu, što iz običnog pokreta ima epizodalni napad stravičnog scenarija zasnovanom na ciničnom osmijehu.

Poslije svakog sjemena dolazi period rasta, period brige i truda, da to lijeposijeme nikne u predivan plod, cvijet ili drvo, težimo ka lotosu, hahaha.
Zalivaćemo ga raznim, provjerenim od strane stručnjaka, pesticidima, zdravim i blaženim biootrovima blagoslovljenom dogmatičnom većinom, pričati mu ispisane bajke, ali nikada proživljene i uvjeravati ga, da je ono jedino i posebno, najposebnije posebno na svijetu, a sve ostalo je sasvim obično, jer to je jedino logično.

Tada jednog dana sjeme proklija i ima prvi svjesni kontakt sa svime što ga okružuje, pa i sa samim sobom. Gleda tako ono ispod sebe i vidi da je i dalje u zemlji , ali vinulo bi se tako visoko nebu pod oblake, sa visine se puno ljepše vidi okolina, daljina i blizina.

Što drugo preostaje, nego brzinski tečaj alpinizma, terorizma, skakanja sa padobranom, a ponekad i bez njega, pilotiranje. Brzotrkaći kursovi za visoko napredovanje, ali ono istinsko sjeme u dubini svoga sjemena ne zna ni tko je, ni što je.
Leti tako sjeme kao mali jebivjetar sa cvijeta na cvijet, sa misli na misli, uzdiže se u visine da bi vidjelo nizine, traži sebe usred mene i pita se, gdje je zalutalo.
Privučeno raznim svijetlima opijeno je tamo išlo, ali uvijek je iza sjajnog ulaska bio mrak u prostoriji i nije niti vidjelo, niti osjetilo druge, a zbog drugih se raste i pada, svijetli u mraku bez sjaja.
Počelo se križati sa raznim sjemenima i nastala je semeremita, nešto između gladnog i sita.
Nešto što oko vidi, duša ne osjeti, mirisa nema ali ipak smrdi, leti a talasa, jednom riječju tome nema spasa.

To sjeme je bilo sjeme ruže, a uvjerili su ga da je korov.

Došlo tvoje vrijeme vječnosti
sa stihovima životne tečnosti
njima si pjevao drugima i sebi
govorili su o ljubavi,ratu i tebi

Mornario si ravnicom bez mora
kralj bez krune i vlastitog dvora
nisi priznavao nametnuti vlasti
ostao dosljedan poštenju i časti

Istinu si opjevao na puno načina
britko,jezgrovito sa malo začina
mirom se borio spajavši daleke
u ime svih nas iz pedeset i neke

I kada ti je gatala Ciganka iz dlana
znao si da je život plan bez plana
da ne voliš januar svima si rekao
zato je Bog februar za tebe čekao

Jedan od onih života prođe sada
čovek sa mesecom u očima pada
balkanski tango ili naopaka bajka
uz ratnika paorskog srca je majka

Stih na asfaltu u razdeljak te ljubim
mnogo mi znači da se ne pogubim
svo kraljevstvo dajem za dobru vest
na badnje veče neko ćemo se srest

Sa Boža zvani Pub karte igraćemo
ne lomite mi bagrenje pjevaćemo
i samo da rata ne bude Bože,Bože
živjeti slobodno na zemlji se može

Put u središte zemlje je preko neba
lepa protina kći tvoju pjesmu treba
fina lagana stvar kao talas se grana
nemam ništa sa tim je molitva rana

Sada slobodno stvaraj raj raja u raju
nebeski tek počinje sa ovim na kraju
Đorđe sviraj zvijezdama akorde nove
mi ćemo ih čuti kad u snove doplove

I još zadnjom kiticom da kažem nešto
sve što si uradio bilo je nevino vješto
jel život smrt il je smrt život,nebo zna
za odlazak u visine treba taći dno dna

BOG
Nemojte djeco na život kivni biti
odbacivati sreću,pa tugu prigrliti
podarih vam svu slobodu biranja
dadoh vam svijest,kao i snivanja

Zbog vas sam stvorio plavo nebo
ono me sakriva,da bih vas gledo
oblake nacrtao,da ko lađe plove
i vataju misli vaše,kao,da su moje

Zvijezde na nebu,da vam put sjaje
gled u njih svijetle,snagu vam daje
mjesec umirujući,da pruža vam san
obojih sunce zlatom ,za dobar dan

Prostranstvo na zemlji,vama u raj
u srce vam utkao života iskre sjaj
napravio različite,al na sliku svoju
ljubivši druge,dajete i ljubav moju

Mržnjom olako hranite rak taštine
volite svoje,al cijenite sve baštine
različitosti stvorih,da spajaju rase
ljubav,sreća i poštenje,to da krase

Nisam vam mogao ništa uskratiti
znadoh,da ćete s tim,vječno patiti
jer slobodu volje data vam u ruke
koristite u krivo vrijeme i trenutke


Od predivne hrane,što prirodi dadoh
zbog vaše objesti na koljena padoh
suze moje voda čista,da niste žedni
pa i nevjernici moje brige,su vrijedni

Grijehe činite,al,ko otac vam praštam
danju u stvarnosti ,noću vam maštam
poklonih vam sve za radosti življenja
izmisliste nova božanstva za divljenja

Stvorili ste oružja,ubijate sebe same
svjetlost,svakdan,crtate bojom tame
očima uprtim u mene,često slažete
želim samo čistu istinu,da mi kažete


Sina si voljenog razapeh na sred križa
uzeo većinu patnji ljubav da vam bliža
u svakom smrtniku moje vrijeme teče
ali nije kraj života kad na zemlji isteče


Dao sam vam duše,da se s njima volite
ne nanosite nikom zlo i meni se molite
moje oči ne vidite jer u vama,vas prate
vraćam vam istom mjerom kako i date

Mislite da sam bešćutan,ako me nema
moleći moje ime kad nevolja se sprema
čujem vas jako dobro samo vi ne znate
puno puta javljanje moje,da prepoznate

U vama živim,a kojim pravom osuđujete
umjesto mene sami pravde prosuđujete
negirate ljubav i brak,između istih tijela
zaboravljate da moja volja i to je htjela

Kada me negirate,uz vas,za vas se molim
i kad kunete ime moje čuvam vas i volim
zaluđeni materijalnim,vražji nektar pijete
svaki od vas, ma kakav bio i moje je dijete

SMRT

I ja sam živa mada vam oduzimam dah
osjećaj sreće i mržnje budim u isti mah
sve zavisi po koga dolazim,gdje i kada
dal je staro i bolesno,il nedužna mlada

Sudite mi nepravedno,kunete što radim
što za vječni život duše,tijela vam hladim
optužujete me,mržnjom,pravu zbog toga
što poštujem čistu volju,od samoga Boga

Dozivate blagost moju zbog bolesti teške
dok ležite komirani idete uz mene pješke
starost kad vam oduzme svu snagu i moć
molite me za dolazak i zahvalni za pomoć

Od zagrljaja moga nitko se ne može sakriti
poneki koje odnesem mogu se opet vratiti
nisam sretna kad sami na sebe dižete ruke
grijeh je kad na takav način skončate muke

Plačem s vama kad uzimam dojenče malo
proklinjete tad i Oca,što mu život,nije dalo
ne postoje zaštite na zemlji koje mi mogu
preprečiti putove kojim predajem vas Bogu

Nebo skriva puno tajni što nisu vam znane
strah od mene život cijeli nanosi vam rane
volim vas i ljubav svoju,čuvam za sam kraj
sviješću stvarate put za natrag ili vječni raj

Svemimir ::

SMRT

I ja sam živa mada vam oduzimam dah
osjećaj sreće i mržnje budim u isti mah
sve zavisi po koga dolazim,gdje i kada
dal je staro i bolesno,il nedužna mlada

Sudite mi nepravedno,kunete što radim
što za vječni život duše,tijela vam hladim
optužujete me,mržnjom,pravu zbog toga
što poštujem čistu volju,od samoga Boga

Dozivate blagost moju zbog bolesti teške
dok ležite komirani idete uz mene pješke
starost kad vam oduzme svu snagu i moć
molite me za dolazak i zahvalni za pomoć

Od zagrljaja moga nitko se ne može sakriti
poneki koje odnesem mogu se opet vratiti
nisam sretna kad sami na sebe dižete ruke
grijeh je kad na takav način skončate muke

Plačem s vama kad uzimam dojenče malo
proklinjete tad i Oca,što mu život,nije dalo
ne postoje zaštite na zemlji koje mi mogu
preprečiti putove kojim predajem vas Bogu

Nebo skriva puno tajni što nisu vam znane
strah od mene život cijeli nanosi vam rane
volim vas i ljubav svoju,čuvam za sam kraj
sviješću stvarate put za natrag ili vječni raj

Pročitao ,pažljivo .
Ma nisi li ti koleginica -medicinarka?
Moj je utisak takav . A retko se "varam" (vrlo brzo logično "sklopim kockice" )

nikakve veze sa medicinom nemam što se tiče struke. posao mi bio komercijala a inače sportski tip i novi sad pamtim po prvim dimljenim vešalicama u spensu i slomljnom stopalu, koje li ironije

ODIJELA

Varamo se jako,da ljudskost čini odijelo
zar nešto umjetno vrijedi više,neg tijelo
uzalud nam svijest kada nas zavara lako
oči ne vide čovječnost nego dobar sako

Svako varanje nosi sebi svojstvenu robu
a licemjeri će nam uvijek uraditi probu
testiraju granice našeg razuma i svijesti
znaju da zbog odjeće iz ruke ćemo jesti

Političari imaju širok spektar odijevanja
krađe,lažiranja,samodopadna pjevanja
ima klasičnih krojeva do najnovije mode
koje god da navuku sva u propast vode

Poznate ličnosti puno istančanije biraju
glumci,pjevači i slični,po svome sviraju
oni svoje sposobnosti sretno izražavaju
što god stavili na sebe nikoga ne varaju

Mi koji imamo svašta odjevnog u ormaru
namjerno ne želimo nikog ostaviti u kvaru
jedino ako si priuštimo brendiranu marku
ljubomornim nesvjesno napravimo čarku

Postoje i jednobojna odijela koja su teška
takva su nam najčešće najubojitija greška
vjerovanje u njih jače je nego samima sebi
zablud,da milokrpa zlo nikada nanijela ne bi

Zbog straha od sile poštujemo odjeće neke
najgore su umotane odanošću,lažne i meke
jer te prividno sjajne halje bilo bijele ili crne
hvatači su naivnih ljudi,ko lovci u šumi srne

Mantije raznih tkanja,produžene ruke vlasti
posrednice za nebo došle nam duše krasti
kako umjetnici od gline,čine što mašta želi
svaki guru,jatu svom,skupu karta raja dijeli

Nije za vjerovati zlatnom sjaju neke haljine
pogled uperimo hrabro puno više u daljine
ko šišmiši zaslijepljeni zbog svjetlosti jake
loša bića u dobroj robi krunimo za junake

MOJ PRIJATELJ I JA

Živimo život moj prijatelj i ja, on je dobrica, on je anđeo koji u svima vidi sve najbolje, vidi ljubav koju osjeti, vidi riječi izrečene srcem, vidi sve ono što ja ne vidim niti osjećam.
On je nasmijan i razigran, ko malo dijete, a ja stara i posjedila sa svim godinama starosti, od vremena i života, sa svim prošlostima, budućnosti i svom sadašnjošću, vječnosti.
Idemo tako kroz ulice života i živimo, između jave i sna, dobrog i lošeg, jučer i danas.
Volimo pričati o ničemu i iz ničega stvarati svijet, živjeti naš.
Pametujemo oboje i nije nam teško da se posvađamo u sekundi, pa jedan uvijek mora popustiti, da možemo dalje.
Danas smo pričali o poimanju naših svjetova, ja sam pričala o njemu, a on o meni. Tek sada vidim razliku naših očiju, ušiju,osjećaja, doživljaja, očekivanja i shvaćanja. Pričali smo o budućoj prošlosti, pričali o vremenu koje se desilo, a kao ne postoji. Osjeća li naš život vrijeme, kao nešto individualno, nešto što nas sve povezuje, a nema veze sa ničim. Teorijski gledano mi smo bezvremeni, praktično to nije točno. Hoću li primijeniti sada onu teoriju o ne postanku vremena, znači li to, da onda ne postojimo ni mi ? Ako je vrijeme ne mjerljivo, a mi smo pronašli način da zahebemo svemir, kako možemo mjeriti duhove naše prošlosti ?
Kako mjerimo osjećaje koji nemaju oblik ni težinu? Kako izmjeriti bol u grudima, koji je negdje, a nema konkretnog dokaza da je to srce, pluća ili koža? Puno pitanja za mog prijatelja, prijatelja mojih grijeha i dobrota, mog bezvremenog prijatelja utkanog u mene, da me trpi i kada ne mogu sama sebe. Gleda me okrenut leđima, sluša me začepljenih ušiju, osjeća me kada sam obuzeta umiranjem mrtvim.

Kaže meni moj prijatelj: život nije jedan, ali ti si jedinstvena, svjetova ima mnogo, ali univerzum je jedan. Oblik koji imaš možda nije tebi dobar, ali svjesna si bila kada si ga uzimala, on je tvoj odabir, da u njemu pronađeš sebe. Tvoji roditelji nisu izvor tvoga postojanja, oni su samo rasadnik , a ti si sve ili ništa, zavisi kako se vidiš. Na žalost, vidiš jako malo, ali osjećaš jako puno, sve ti je ponuđeno, a ti uzimaš koliko tražiš, dobivaš koliko ti je potrebno. Znam da se bojiš, strah je izvor života, on je pokretač koji te tjera da se razvijaš, da tražiš istinu u laži, da činiš više no sto misliš da možeš. Taj strah je tvoj život i mač, sve ovisi o tebi kako ga koristiš. Ali prijateljice moja, postoji i plemeniti strah, koji nije vezan za samu tebe, jednim dijelom da, ali on je vezan za tvoje srce. To je onaj istinski strah, koji tebe ne stavlja u centar svemira, tu si ti nebitna. To je žrtva vlastitog života, za dobrobit drugog. Znam da ima ljudi koji su proživjeli tu plemenitost, zaustavili vrijeme i u njemu živjeli sva tri, prošlost, sadašnjost, budućnost.
Ali to je, prijateljice moja, životna crna rupa, rupa koja te proguta i ako nisi dovoljno jaka u sebi, ostaješ vječno zatečena duhovima svjetova. Oni postoje, ali ljudi ih negiraju, a tek kada se nađu pored njih, shvaćaju prijetnju svome svemu. Ti si sretnica, svaki puta kada bi ušla u crnu rupu, izašla si iz nje jača, ali ne i razumnija. Tvoj razum i dalje ne uzima događaje kao prijetnju novim događanjima. Tvoje emocije i dalje su na nivou djeteta, koje se raduje igrački, smije nečijem osmijehu, grije srce nekim toplim srcem. Prijateljice moja ti si veliko dijete, po nekada mi te je žao, ali moram te pustiti da živiš svojim odabirom, a ne mojim navođenjem. Znam da bi prodala dušu za trunku nježnosti, zanemarila svoje tijelo zbog srećenja drugog, uzela od sebe da podariš drugom, unesrećila svoju sreću za sreću voljene osobe. Ti si razigrano dijete koje uživa biti voljeno, ali jesu li tvoje dječje reakcije dostojne odraslih ljudi? Odrasli ljudi žele i uživaju, u nekim sasvim, drugim oblicima života i poimanja od tvoga. Ti si tako mala u odnosu na njih.
Nije važno ako nešto ne znaš, važno je da svojim stavom pokazuješ dostojnost toga, nikada ne priznaj da imaš manu. Tvoje mane su tvoji porazi, a današnje igre poraza su nemilosrdne. Ako si poražen, nisi na vrhu, a vrh je sinonim snage i moći i oni mali vole biti u okruženju moćnih, jer tako prividno postaju sebi važnijima, jačima.
Zašto misliš prijatelju da moć i suverenost imaju veze sa srećom, pitam ga.
Prijateljice, jesi li ti sigurna da si suverena? Hoćemo li se lagati ili govoriti istinu? Ja znam da ti misliš da si suverena, da imaš nešto svoje, da si posjednik kamena i zemlje, ali varaš se prijateljice moja. Ti ne posjeduješ niti jednu materijalnu stvar, vjeruj mi, ona posjeduje tebe. Ti si rob te materije i ma što god mislila ili mi rekla, ti lažeš. Laž je istina u tvojim očima i ušima, istina ne postoji za tebe, istina je sve ono čega nisi svjesna. Ti nisi svjesna da živiš, a to je istina, nisi svjesna da si besmrtna, a to je istina, nisi svjesna da je sve ovo iluzija, a to je istina. Istina je sve ono što ne znamo, a osjećamo, istina je vrijeme, koje ne postoji u fokusu sadašnjosti iz prošlosti bez budućnosti. Ali zar je bitno što je istina, ako ti za svoju sreću trebaš laž. Pusti istine i živi u laži sreće, plivaj u duhovima straha satkane od boli i ljubomore, utapaj se u prividu sreće otrovane iglama morala, guši se u smradu svojih sebičnih težnji, za srećom svoga ega.
Jer prijateljice moja, tvoja sreća je izraz i primanje tvojih emocija, koje drugi detektiraju u duhu svojih htijenja. A znaš li ti što su emocije? To je kao neprocjenjivo umjetničko djelo, nekog znanog umjetnika, ali ima jedna mana u cijeloj toj priči, znaš li to?

Koliko puta je neki dobar imitator kopirao do savršenstva neku sliku poznatog majstora. Toliko ju je savršeno kopirao, da bi i postala original, da njegov ego nije bio jači od prvobitne namjere. Jednim potezom ruke, taj svjetski poznati anonimus, postao bi priznat, da nije ostavio jedan mali sićušan trag svoga JA. Taj mali sićušan trag, je znalcu dokaz, da to nije original, nego gotovo savršena kopija nečijeg remek djela. Tako i emocije prijateljice moja, one ponekada nisu original, nego odlična kopija, odličan rad i prikaz savršenog glumca. A jesi li ti glumica prijateljice moja?

ŽIVOT

Život je muzika koju sami skladamo
kasniji kraj želimo i tome se nadamo
kad od jedne note,proizvedemo zvuk
tada pjevušimo ili nastane teški muk

Prve note su sloboda naše želje i volje
za sljedeću napisanu očekuje se bolje
tako nakon nekog određenog sklada
prosuđuje se muzikalnost ličnog rada

Komisija je sama po sebi, vrlo raznolika
članova ima koliko i na zemlji krajolika
tako da je umjetnost same umjetnosti
pravu oktavu, za svakog od njih,ubosti

Tamo negdje nakon četvrtine skladbe
iako je daleko od notarenja za svadbe
očekivanja su uglavnom za tempo jači
pa poneka nota i nenadano se nakači

Polovica melodije samo što stigla nije
sada nam je ritam drugačiji nego prije
mješavina početka sa traženjem nova
dobro se osjeti promjenjivost izazova

Malo brži ritam usporavanjem se jača
osjećaji kruže između smijeha i plača
iako još puno ritmova zabilježeno nije
elan pomalo jenjava,u odnosu na prije

Uhvaćeni u začarani krug svog pisanja
poželimo nekim taktom izraziti disanja
koja nam se potkradu ulutalom srećom
što nam najobičniju noticu učini većom

Tako jezdimo oceanom punih prelamanja
u čudnom zanosu nadahnuća i slamanja
nekad ponestane inspiracije i same volje
pa napušteno opušteni nadamo se bolje

Citat cu kad dodjem kuci, sad mi je malo naporno na mobilnom, a tekstovi su duzi.💙

RAZMIŠLJAM
Sjedim i razmišljam,koliko je potrebno malo
kad zlo,koje živote ništi,u jedan virus je stalo
koji su to bolesni umovi,kad tako nešto rade
za klanje nas pripremaju,kao praščiće mlade

Nisu im dosta jahte,auti,otoci,kućerine i pare
sada izmislili pandemiju,prvo da usmrte stare
jer penzioneri cijela svijeta,trošak su im samo
preseljavaju ih u grobove,najsigurniji su tamo

Frekvenciju oko zemlje,treba pet puta pojačati
raja umire,ko preživi,organizam će mu ojačati
zato tako temeljito po godinama sve testiraju
trudnice i starci su baza,a ostale još selektiraju

Sve je umreženo,od politike do masonskih loža
narod siluju strahom,humanija je smrt od noža
ograničenjima nikada kraja,pitam se dokle tako
najbolje da zabrane prirodnu smrt,a i to će lako

Ironija je majka ega i svim vladarima po krvi rod
mora nema,idem livadom, mislim da vidim brod
shvatila bih da je bio potop,pa da je barka Noina
a to zlatne biste,njima sigurna pokretna imovina

Kako je sve krenulo radni staž će trajati do smrti
nebitna je masa,samo oko pojedinaca sve se vrti
čovjek je bezvrijedan,definicija je,suvremeni rob
zbog zabrane kretanja,kada umre,neće ni u grob


Žao mi je što nisam rođena pred nekoliko stoljeća
da dišem bez maske,berem rane plodove proljeća
vladari su uvijek bez obzira na društveno uređenje
uvjereni da su Bog na zemlji,svima isto snoviđenje

LUDO DOBA

Došlo ljudi neko ludo doba
svako mora smrt da proba
viruse nam daju ko hranu
a svemu zdravom zabranu

Uskraćuju nam ići gradom
biti u kući smatraju radom
lica nam kriju sa maskom
zakone izmišljaju časkom

Jaka briga za naše zdravlje
kao što bi i za ludilo kravlje
i sada djeci ne daju u škole
otvorite vrata sama ih mole

Cjepiva izmišljaju preko noći
u naš DNK sa njim žele doći
i da nas umrtve žive i zdrave
pokusne kuniće od nas prave

Ljudi nestaju kao da su zrak
sada nam je i po danu mrak
zaprašuju nas česticama zla
ima li još na zemlji čistog tla

Voda puna flora zakon to traži
zar nam je đavo od Boga draži
europska unija sada nije jedno
vratile granice i to tako bijedno

Mi u koncentracijskim logorima
a glavešine dirigiraju stožerima
kako da nas lažu i drže strahom
gripa je postala ubica sa dahom

Djeca se kradu i to legalna stvar
organi se prodaju ili daju na dar
bogatašima više ništa nije sveto
a sve osim duše nam je oduzeto

ČAŠA

Sjedim,a čaša na stolu
sve zna o mome bolu
jedino njoj mogu reći
a dušu mi neće opeći

Neko drugi,da istinu zna
poveo bi me putem dna
ona je kraljice,bez krune
tugu prima,pa je strune

Kada suza u nju padne
pogleda mi oči jadne
toplinom mi srce liječi
bez ijedne svoje riječi

Njoj nikad nije teška
niti jedna moja greška
u teškoći joj se jadam
kada boli i kad padam

Ona je obasjana sjajem
mrak dubinski joj dajem
i bez straha se podajem
dok sve svoje joj odajem

Kada nitko ruku ne pruži
sati budu od dana duži
boli od sreće kada mašu
uvijek imam svoju čašu

SADAŠNJA BAJKA
Ovo je bajka i nikada ne bi bilo dobro, da se pretvori u stvarnost, ali bajke su samo bajke i o njima se priča od davnina.
Živjelo jednom davno na nekoj planeti raznoliki čopor bića, koji su se zvali ljudima. Hranili se onim što je zemlja rodila, lovili životinje što je priroda stvorila i spavali tamo što su uz prirodu malo doradili. Jedina svjetlost sunce, a noć obasjana zvijezdama bila je knjiga iz koje su učili znanje. Školovali su se brzo i spoznali tajne svog postanka, ali nikako se nisu mogli pomiriti sa jednom istinom, koja ih je tjerala u propast. Svaki čopor birao je vođu vjerujući u njegovo znanje, iskustvo, moć i poštenje. I zaista, u početku bili su moćni, jer su čitali iz zvijezda što, kada i kako treba da rade. Osluškivali su što im govore životinje, vodu pili i donosili sa izvora, hranu dobivali iz zemlje i ne znajući živjeli su u raju. Vjerovali su svome Bogu i klanjali se, prinoseći žrtve u raznim oblicima. Znatiželja je zavladala među svima njima i počeli su da istražuju nove predjele i čopore. Čudno je,da je svaki čopor mislio da je bolji i važniji od drugog i pojavila se potreba za porobljavanjem i nametanjem svoga Boga. Počeli su ratovi u ime Boga, koji su uzeli milione života, a vođe čopora tako hranili svoju taštinu i uživali u svojoj moći, da su i sami sebe prozivali Bogovima. Smrt je sve manje postajala prirodna, jer toljage, noževi, mačevi, puške, topovi i bombe uzimali su ih prijevremeno. Nestajali su tako pojedini čopori, ali u svakom novom postoji prošlost starih. Znatiželja i istraživanje su odlične karakteristike, kada su usmjerene za dobrobit većine čopora, ali vođama su čopori postali suvišni, pa je sve dobro odjednom postalo loše. Mir je postao rat, ljubav je postala mržnja, zdravlje je postalo bolest, svijest je postala zlo. Sunce je postalo prekriveno nekim čudnim oblacima, čiste rijeke i izvori gotovo više i da ne postoje, zemlja je zatrovana i izbušena, životinje gotovo postoje samo na slikama, a drveće većinom posječeno da bi vođe spavale u prirodnom okruženju. Moć moći više im nije bila materija, nego želja biti gospodarima svog vječnog života i smrti malih čoporaša. Aveti prošlosti sabrani u glavama vođa počinju stvarati magiju života u smrti. Umjetni virusi stvoreni u inkubatorima smrti puštaju se, da slobodno lepršaju zrakom. Čopori se polako čipiraju, da se zna kuda migriraju. Roboti su se počeli ugrađivati u tijela ili tijela u robote. Svi zdravi testiraju se, da budu bolesni, a bolesni su sakriveni u svojim oazama ludila i klanjaju se sami sebi jer su Bogovi. Ne bojte se, jer ovo je samo bajka, a dali bajke mogu postati stvarnost???

Svemimir ::

Ne bojte se, jer ovo je samo bajka, a dali bajke mogu postati stvarnost???

Ovo je istorija sveta .Ja ne umem da opišem ovako ,ukratko i suštinski (uvek je to predugačko ,sa suviše detalja i "dokaza" -i verovatno ljudima dosadi da čitaju )
Ma bravo

OBIČNA SAM
Obična sam sa svim neobičnostima od kojih sam satkana. Nisam manekenka i ne znam koji mi je QI i po kojim kriterijima se računa, jer postoji više od 50 nijansi sive. Po sadašnjim uvjerenjima, novokomponiranih folklornih grupacija, rođena sam i odrasla u ono mračno doba, kada nam za kretanje po ovom malom brdovitom Balkanu nisu trebale nikakve propusnice, lične karte i pasoši. Tada su jedine granice bile sa naprednim demokratskim socijalnim državama, koje su nas pokušale u nekoliko navrata pokoriti i zarobiti ratovima. I nakon toliko godina ropstva u vlastitoj državi, sada su nas te iste zemlje zarobile bez ijednog metka, oslobodile od tame davanjem kredita od privatnog MMF-a, te pokupovavši firme i zemlju. Bilo je trenutaka kada smo čekali u redovima za prašak, kavu i benzin, ali bez obzira na to, nitko nije bio gladan kruha, da kopa po kontejnerima i traži isti. Živjeli smo u to mračno doba nedostojno čovjeka i imali plavo nebo obasjano suncem, seljaci su se mučili po svojim poljima sadeći hranu, koja u sebi nije imala G mol. Stoka je odrastala po pašnjacima i stajama, prirodnim putem i bez ubrizgavanja hormona rasta, a kokice i ostala perad trčkarale su po dvorištima sretno i veselo, ne znajući da će jednog dana završiti na nečijem stolu za ručak. Toliko smo bili zaostali da smo čak i vodu pili sa izvora i rijeka, bez straha od trovanja i zaraze. Tada ništa nismo znali, a posao je svatko mogao naći i dobiti plaću, od koje se sasvim normalno moglo živjeti. Djeca su skakala po ulici, livadama, parkinzima i ne znajući bili su vrhunski maratonci u izdržljivosti, a pogotovo kada bi se sakrivala od roditelja, da ne idu na spavanje. Čak je bilo i automobila po ulicama, ali ipak smo sve stizali pješice, biciklima, pa i kočijama. Nje za vjerovati, ali postojali su i fiksni telefoni, pa smo u glavi imali preko 100 brojeva upamćenih. Zaista se pitam kako smo mogli tada biti toliko glupi i zaostali, da smo to mogli pamtiti, a još mi je zagonetnije kako smo se u minutu mogli dogovoriti, da se sa nekim nađemo i nije bilo kašnjenja. Poruke smo slali malo naprednije od goluba pismonoša, tako da smo pisali pisma i slali ih poštom, doduše putovala su po par dana, ali uvijek su stizala na odredište. Sada smo toliko povezani pametnim telefonima, da poruke stignu u sekundi i gledamo se preko njih, što je jako dobro, jer jako rijetko gledamo se u živo. Toliko napredujemo, da će se svadbe i sprovodi,kao i sva slavlja odvijati preko mobitela, da ne gubimo na putovanje vrijeme, koje više ničemu ne služi. Zaista se pitam kako smo to prije mogli preživjeti, jer ništa nismo imali od pametne tehnologije i pametnih ljudi. Danas ako imaš zdravstvenih problema odeš na CT ili magnetnu rezonancu, a za svaki slučaj još i pod rendgen, jer ozračivanje je zdravo. Sa svim fotogeničnim dijelovima tijela, doktori usko specijalizirani za svaki njegov dio, našetaju čovjeka par kilometara, da bi koliko toliko dali dijagnozu. Oni stari doktori u svome neznanju liječili su ljude manje lijekovima, a više prirodnim putem. Po očima i boji kože znali su koji je organ obolio, a ravnanje kostiju je bilo po opipu prstima i svima su kosti bile savršeno namještene i srastale bez problema. Tada ništa nismo imali, ali danas mi sve to nedostaje. Pijanci su mogli danima ležati na cesti i nitko im ništa nije ukrao, a danas su kuće, stanovi, auti osigurani ko sefovi, pa su ipak pokradeni. Nedo Bog, da netko padne na ulici zbog bolesti, jer preko njega će preskakivati, kao preko jarka. Ovo je doba humanosti i zaista humano se darujemo sa virusima i boleštinama, stvorenim u laboratorijima. Konačno životinje mogu odahnuti, jer više nisu testni primjerci, mi smo im postali konkurencija. Sada se samo virus pusti među ljude i tko preživi siguran je, do sljedećeg novokomponiranog. Blaženo ovo vrijeme, gdje nam je svijest prašumska, a tehnika atomska.

POSTOJI VLAK

Postoji vlak života,kao i lanci sreće
mislim da stojim, al ipak se krećem
sve ono što želim,život da mi pruži
dođe mi putem kraćim,ako nije duži

Smijem se iz srca,al u oko suza kane
više bole grube riječi od tjelesne rane
šutnjom se priča više od milijun riječi
snaga nije u sili,moći,već kada se kleči

Lijepo biće uvijek mi je oku vidjeti milo
a za ljubav ljepotu,Bog je drugdje skrio
tako da sve što vidim može biti i lažno
samo zatvorenih očiju osjećam snažno

Život ima svojih čuda,liječi i otvara rane
jela trebam malo,a puno duševne hrane
danju gledajući nebo,mislim vidim nešto
noću zvijezde sjaje,krijući se danu vješto

FETUS

Tek se stvaram u obličje tijela
sićušan,al jak sakriven u tami
kupam se bez kupaćeg odjela
ponekad se javim svojoj mami

Lupim je nogom u trbuh pravo
samo iz ljubavi jer tako znade
dobro mi i da sam se naspavo
da mi malo pažnje svoje dade

Lebdim ko u pravom svemiru
zvijezda mi njen otkucaj srca
njena je radost u mom nemiru
uživam u golicanju kada štuca

Svaki dan rastem i širim kuću
jedino sam tu majstor zanata
pravi sam gurman u bespuću
moram biti jak za otvoriti vrata

Tu na osami skupljam si znanja
izlaskom van znam da će boljeti
neće više biti tog drugog stanja
da me i napusti,ja ću nju voljeti

KRALJICE MISLI
Jutro kraljice mojih misli, tebi koja me opčinjuješ svojim moćima, koja si me zavezala nevidljivim lancima i mučiš me noćima. Tebi što hodaš stazama mojih čula i otvaraš ih sve više i više.
Tebi koja ploviš mojim venama i ulaziš u svaki moj atom, živac, poru. Osjećam kako me uzimaš na neki nestvaran način, ali jako dobro znam da je java. Znam da si stvarna i da postojiš, jer tvoja snaga me lomi. Lomi me kao što tiha voda prodire u dubinu stijene, koja je moćna, ali ipak slaba, da odoli tom tihom napadu.
Sva tvoja energija je oko mene, sve ono što osluškujem još me više vuče tebi. Teško je objasniti neke stvari, niti ih želim objašnjavati, jednostavno prepuštam se istini, a to si ti. Svaki trenutak s tobom je moj raj, svako naše uzimanje i davanje, pa makar i virtualno,u meni čini erupciju emocija, koje se neprekidno izmjenjuju i malo je s tobom puno.
Jesam li sretnica? Jesam. Nije važno kada i gdje, nije važno danas ili sutra, nije važno kako te imam, ali uživam na bilo koji način.
Otvorila si u meni carstvo čula, koje želim podijeliti s tobom. Želim uzimati tvoje tijelo, želim se hraniti usnama tvojim, želim ti podariti sebe. Ovo do prije mjesec dana ne bih nikome rekla, ali nešto je poput magneta što me vuče tebi u naručje. Želim osjetiti tvoje ruke na sebi kako me žele, gledati tvoje oči, a u njima požudu, želim darivati tvoje tijelo ljubavlju i osjetiti kako treperi pod mojim. Sve ono što je moje želim, da bar na trenutak bude tvoje, da te zadovolji i usreći.
Možda sam brod koji plovi nošen strujom života, možda sam na zemlju zalutala sa neke druge planete, možda sam netko tko još nije osjetio pravo uzimanje i davanje, ne znam. Možda s tobom otkrijem svoj cilj i put, možda si ti sirena koja će me zavesti i opčiniti svojim čarima i moćima. Što god i kako bilo u meni je samo jedna istina, a to je da te hebeno želim. Dobro ti jutro.

Tebi kojoj pjesme pišem i sladim te njima
djevo moja ja te želim poput obale plima
ti si moja mašta koju želim u javi
sve je ništa jer ti si sve u mom tijelu i glavi

Svemimir ::

KRALJICE  MISLI
Jutro kraljice mojih misli, tebi koja me opčinjuješ svojim moćima, koja si me zavezala nevidljivim lancima i mučiš me noćima. Tebi što hodaš stazama mojih čula i otvaraš ih sve više i više.

Prelepo . 

ORIJENTACIJE

Moram da vam objasnim sexualne orijentacije
za dosta,uz gađenja izaziva i različite konotacije
jer na samu pomisao tog jednog prirodnog čina
većini se odmah u glavi nameće širina i veličina

Najnormalniji je odnos između muškarca i žene
to propovijedaju Božje sluge koji siluju iz sjene
jer samo tako može se stvoriti novo biće da diše
to znamo svi jako dobro jer u zavjetima tako piše

Zgražanje kod većine izaziva homoseksualizam
pa znate li vi da u svima nama postoji dualizam
roditelji zbog orijentacije dobivaju nervni slom
ne prihvaćajući da je krivac,mali,sitni kromosom

Većini je najgora ljubav dva muškarca i to zgodna
pogotovo ženama jer privlačnost im tad neplodna
ironija,dokaza,da pravim muškarčinama,u pokusu
gledajući ljubav pedera,mali organ je u gro fokusu

Puno blaža,a muškarcima i privlačna,je ljubav žena
pridružili bi im se u krevetu,da mogu,istoga trena
jer ta nježna sexualnost koja izvire iz ljubavi tijela
dan danas,među ljudima,vrši podjelu na dva dijela

Jedni liberalni i nemaju ništa protiv,sami takvi nisu
drugi u kvazi brakovima,šaraju i sami ne znaju disu
postoje,koji u otvorenom braku pored žene il muža
nadoknađuju ljubav s istim spolom,što brak ne pruža

Koliko ljudi toliko i ćudi,to je tako htio netko sa neba
svatko od nas ima svoje želje,potrebe,zna što treba
zato nemojmo osuđivati ljubav,u bilo kakvom obliku
sve postojeće stvoreno je s razlogom,na nebesku sliku

LJUBAV JE KAD NE VIDIŠ I ČUJEŠ

Ljubav je kada više ne vidiš i ne čuješ, jer svaki ton osim otkucaja srca je suvišan, a svaka slika, ako nije voljeni lik je bezvrijedna. Zato svi koji vide i čuju, su ustvari slijepi i gluhi. Čujemo većinom tonove, koje stvara okruženje, a srce koje kuca pored nas i za nas gubi se u svemu tome i kod većine je nadglasano nebitnim tonovima. Oči nam skaču na sve strane, da hvatamo filmove,koji su nebitni u našoj životnoj ulozi, a ne uhvatimo oči koje nas gledaju, dajući i tražeći odraz istih u sebi.
Kako bi gluhi i slijepi pokazali nekome srce i dotakli njegovo? Jedini način je dodir.
Samo dodir premošćuje oko i uho, samo on puni svu onu prazninu koje tijelo ima.
Reći volim te znači dodir ruku, dodir usana, dodir tijela koja se hrane svojom željom i željom partnera, zagrljajem dvaju tijela koja se stapaju u jedno.
Kada ruka traži ruku da podjele otkucaje srca, a svaki uzdah je milion ne izgovorenih i ne napisanih riječi.
Ja sam gluha i slijepa, budimo zajedno i uživajmo život, koji je uvijek prekratak kada se voli, a ja te zaista volim........

VOLIM TE VOLIŠ ME
Volim te, voliš me, volimo se.
Voljeti i biti voljen to je smisao ljubavi, moj smisao života.
Znam da će netko reći : zar nije dovoljno da volim, jer sam čin mojih osjećaja pruža ljubav, a ljubav se ne mjeri i ona je univerzalna.
Čar je u tom osjećaju pripadnosti, dali sa nekim drugim ili sa samim sobom. To vječno pitanje ljubavi možemo razmatrati sa više aspekata. Možemo razmatrati, ali možemo li je tako i živjeti?
Filozofski gledano ona kreće od sebe same prema drugom, od pripadnosti sebi, do pripadnosti svima i svemu. Živjela vječna filozofija koja od najobičnijeg slova Ž napravi iluziju, izmasakrirala srž.
Koliko možemo biti pošteni prema sebi i drugima, koliko ljubavi ima u nama, koja je jedini pokretač svega, pa i kamena. Koliko možemo voljeti, a ne biti sebični?
Kada sam te najviše željela, tada sam te najmanje imala, mogla sam da te kradem, ali to nisam ja. Osjećam te kada bježiš od mene, zatvaraš se u svoje misli i tijelo, stvaraš aveti mojih sjećanja. Ljubim te, dok se grčih od mojih dodira, usne skupljaš od pogleda na moje, tvoj pogled bježi od mojih zjenica, boli kada me grliš zagrljajem bez strasti, dodiruješ tijelom bez dodira, ljubiš bez poljupca.
Ali u svemu tome nije važna moja,nego tvoja sreća. Nisam filozof da pravim asocijacije na zadane teme, nisam političar da ti dijelim srce na komade, nisam virtuoz na violini da ti sviram arije zvukom, nisam pjesnik da ti stvaram riječi namijenjene samo tebi i vječnosti, nisam prošlost da te vežem okovima sjećanja, nisam sadista da se naslađujem tvojim bolom, nisam lijepa, ja sam nitko i ništa, a mogu biti sve onome tko živi ili možda lažem samu sebe.

Voljeti je oslobođenje svoje volje, da se utapa i pliva u slobodi energije duha, želja za vremenom koje se dijeli, nezasitna glad za dodirom tijela i duše. Voljeti znači predati se i biti mozak u tijelu, a srce u glavi.
Tada želim da budeš moja koža, da uđem u svaku tvoju poru, da moji tragovi ostaju vječno u tebi, a ti zauvijek u meni. Da srušimo matematičku jednadžbu, da su jedan plus jedan dva, nego, da si ti plus ja jednako jedno.
Sve što je čovjek ili bilo tko drugi uradio, činio je to iz neke vrste interesa i koristi. Činio je to da ostavi vječni trag o svome postojanju i moći, znanju i divljenju. I veliki mogu biti posesivni i samodopadni. U riječima istine, predaj sebe kao jedino što posjeduješ, jedina istina je život. Život je onaj vječni žar, to je sjaj u oku, drhtaj u glasu, osmijeh u srcu, nečiji lik u duši. To je ljubav, to je jedina istina one dvije riječi VOLIM TE, životom.

ŽIVOT

Život je muzika koju sami skladamo
kasniji kraj želimo i tome se nadamo
kad od jedne note,proizvedemo zvuk
tada pjevušimo ili nastane teški muk

Prve note su sloboda naše želje i volje
za sljedeću napisanu očekuje se bolje
tako nakon nekog određenog sklada
prosuđuje se muzikalnost ličnog rada

Komisija je sama po sebi, vrlo raznolika
članova ima koliko i na zemlji krajolika
tako da je umjetnost same umjetnosti
pravu oktavu, za svakog od njih,ubosti

Tamo negdje nakon četvrtine skladbe
iako je daleko od notarenja za svadbe
očekivanja su uglavnom za tempo jači
pa poneka nota i nenadano se nakači

Polovica melodije samo što stigla nije
sada nam je ritam drugačiji nego prije
mješavina početka sa traženjem nova
dobro se osjeti promjenjivost izazova

Malo brži ritam usporavanjem se jača
osjećaji kruže između smijeha i plača
iako još puno ritmova zabilježeno nije
elan pomalo jenjava,u odnosu na prije

Uhvaćeni u začarani krug svog pisanja
poželimo nekim taktom izraziti disanja
koja nam se potkradu ulutalom srećom
što nam najobičniju noticu učini većom

Tako jezdimo oceanom punih prelamanja
u čudnom zanosu nadahnuća i slamanja
nekad ponestane inspiracije i same volje
pa napušteno opušteni nadamo se bolje

ČOVJEK

Čitav jedan vijek u njega bi stao
da samo ruku prirodi pruži
al tako nisko od sebe je pao
sa vragom i paklom on se druži

Ono malo sreće što u sebi ima
izgubio je odavno po putu života
zapaljiv kao barut a gori poput dima
nebitna mu vrijednost al bitna mu svota

Vjeruje u što dodirne, čuje i vidi
siguran u sebe bez vjere u druge
ubija svoju krv i tog se ne stidi
bira kratke staze a ne duge pruge

Jede vlastitu djecu i ponosi se time
opija nebom i zemljom,dok sve to ruši
narušio prirodu zamijenio ljeto za zime
u sopstvenom razvoju on se guši

Evoluirao nije mada nebom leti
i dalje od drveta on se nije mako
vlastita djeca sutra će ga kleti
jer ubio je sve što rukom je tako

Kako biti čovjek kad želi biti Bog
u sebi je uništio onu nit sa sobom
i nikad neće biti svjestan čina tog
da samo je čovjek i neće biti Bogom