Skender Kulenovic

ČUDA




Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s cesljem rakita.
Nebo - ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe oblicje krasa.
Zrno do zrna se stiscem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi zila u bezdan suncani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oci rode.
U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saca.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrascu mijene,
u praroditeljku cuda, u prakap bremenu vraca.


Skender Kulenovic

STECAK

Skender Kulenovic


Stecak mramorni cuti govorm scena po boku,
jaci od kandza kise, povampirenja i kradje.
Njegov mjesec i sunce, sto znace posmrtne ladje,
davno su prevezli dusu, vjekuju sad u doku.


Udaljili su se od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze sto tu brste.
Vjetar podsjeti lijeske, i one se sapatom krste.
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred cela.


Zasto sam dosao ovdje, kad sve vec ovdje pise?
Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom disem.
Cuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi tese zuna.


Stihove sto jos bruje dlijetom po stecku svom stisaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lisaj,
lezi pod stecak stiha bez prevoznika-cuna.




Skender Kulenovic

NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O

Skender Kulenovic


Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred

svojim Allahom
velikim i milosnim.
Dervis s tespihom u tekiji


U mejtefu,
u zutoj sufari i bijeloj bradi hodzinoj
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleca,
na uhu crni sapat sejtana,
u srcu prelest saraja dzennetskih

i stravu vatara dzehennemskih,
pred ocima cengel strasnog Azraila
sto dusu vadi iz zila roba bozijeg.


Djevojkom,
s ledenog Sumeca
pod kucom vodu
je grabila djugumom
i preko sokaka,zavrnutih dimija,
rumenim je listovima treptala,

kaldrmom grbavom pod kucom
mokrim je nanulama klepetala,
od muskih ociju bjezala:
cista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.


Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude

mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan.


Uz sokak ga je kroz musebak snivala.
Srmom i jagom u cevrme slivala.
Svilom iz grla,podnoc ga zazivala:
“Kolika je duga zima bila....”


Na pjesmu:mjesecinu,

na dlanove:caske rumene
Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudiine
duvak paucinast,ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te icindije,
djugum i mladost iz ruke

joj ispade i Sumece ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
sidjose jendjije.
Grlo i koljena britka strepnja presjece.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
ne odmici me u daleku tudjinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi !”


Premrlo krto joj tijelo
u feredzu,
u kabur tijesan,slijep,zagusljiv
stavise.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelim tulbentom
zavise.
Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kucom i plahim Sumecem
u Sumecu suza,majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesose,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesose
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahske

mom je ocu
donesose.


Usnom i celom,
tri nove ruke poljubi:
svekru,svekrvi,njemu.
I kako tada sakri pred njim oci,
nikad mu vise u njih ne pogleda:


Nit joj bje softa,nit kadija !


Pred svitanja,

prigusiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluskivala.
Pjanom,
kundure mu je ubljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomoscu srne zalud ga je prodobravala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla,

kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je,zalud docekivala:
Sljepocnice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
vec je istrga kljestima pozude.


Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja

ne dahnu.
U cetiri tupa duvara klonulo je othukivala.
“Golemo nesto,golemo sam ti skrivila”-Allaha je
zazivala - svakog klanjanja.


Na tespih zuti suze cehlibara,
na zute usne:zapis koji sapce,
na dlanove:zuta,Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje miloste,

otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrcinama:


Te noci,
ja joj se rodih:sin ko san !
Izezeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grcinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.


Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.


Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam - Allaha svog je molila -
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,

nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,

na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,

u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu...
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
- kucni hajduci vukodlaci -
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,

odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska...

Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,

u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem...


Skender Kulenovic

Ocvale primule
I

To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svježina,
al primule meke i titrave šute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u časkama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da će skoro proći
i da će ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetiše dragost mekih milovanja,
ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeći na cvatu.

Nališe se oči žutine i sjanja.
Svaka skriva dušu titranjima stkatu
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruše.
Čekaju ga pune rascvalih čeznuća
s čevrmama tankim prežutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane čeznjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše časke jagorčika jarih.
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže

nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i žitkoga soka što ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže.

S vlaću bijelog sunca u dnu žute čaške,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
čekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praške
na njih što mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otišlo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
što raskriše čaške s prsta ti i peta.

I, sad, kada ćutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teške dlane vrele,
i kad žitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toči sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko teče u primule žute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim čeznjom jedrih žetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.