CAMIL SIJARIC

CAMIL SIJARIC


[You must be registered and logged in to see this image.]

(1913. - 1989.)


BIOGRAFIJA - DODATAK

Camil Sijaric rodjen je 18. decembra 1913. godine u selu Sipovice kod
Bijeloga Polja. Osnovnu skolu zavrsio je u Godijevu kod Bijelog Polja,
a potom, od 1927. do 1935. pohadja Veliku medresu kralja Aleksandra u
Skoplju iz koje je zbog politicke aktivnosti iskljucen. Skolovanje
nastavlja u Vranju i na tamosnjoj gimnaziji maturira 1936. Od 1936.
godine studira pravo na Beogradskom univerzitetu i diplomira 1940.
godine.
Za vrijeme rata sluzbuje kao sudski cinovnik u Sarajevu, Mostaru,
Bosanskoj Gradiski i Banjaluci, suradjuje sa NOP, a pod kraj rata
odlazi na slobodnu teritoriju i postaje dopisnik TANJUG-a. 1945.
postavljen je za sekretara Suda narodne casti u Banjaluci, potom je
novinar u listu Glas i dramaturg Narodnog pozorista u Banjaluci. 1947.
prelazi u Sarajevo, radi u redakciji Zadrugara. 1951. prelazi u
literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do odlaska mirovinu,
1983. godine.
Pojedina djela Camila Sijarica prevedena su na ruski, bugarski,
engleski, turski, albanski, poljski, francuski, njemacki, estonski i
madjarski jezik. Dobitnik vise knjizevnih nagrada i drustvenih
priznanja, a bio je redovni clan ANUBiH i ANU Crne Gore.

Umro je 6. decembra 1989. godine.



Bibliografija



1. Ram - Bulja. Svjetlost. Sarajevo, 1953.
2. Bihorci. Sarajevo, 1956.
3. Suze i zvijezde. Zagreb, 1956.
4. Zelen prsten na vodi. Sarajevo, 1957.
5. Kucu kucom cine lastavice. Sarajevo, 1962.
6. Nas
a snaha i mi momci. Veselin Masles
a. Sarajevo, 1962.
7. Mojkovacka bitka. Svjetlost. Sarajevo, 1968.
8. Sablja. Izbor pripovjedaka. Graficki zavod. Titograd, 1969.
9. Putnici na putu. Svjetlost. Sarajevo, 1969.
10. Zapisi o gradovima. Zavod za izdavanje udzbenika. Sarajevo, 1970.
11. Konak. Sarajevo, 1971; 1980; - Dvorec, prevedel Stanko Janez. Pres
ernova zalozba, 1984; - Veselin Masles
a. Sarajevo, 1989.
12. Kad djevojka spava, to je kao da miris
u jabuke. Sarajevo, 1973.
13. Zapisi o gradovima (II). Sarajevo, 1976.
14. Carska vojska. Veselin Masles
a. Sarajevo, 1976.
15. Ras
ka zemlja Rascija. Sarajevo, 1979.
16. Francuski pamuk. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
17. Izabrane pripovjetke. Univerzal. Tuzla, 1982.
18. Sabrana djela. Knj. I-X. sarajevo, 1981.
19. Price kod vode. Izbor pripovjedaka. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1982.
20. Jasenovac. Zapisi o logoru. Sarajevo, 1983.
21. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/85.
22. Rimski prsten. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
23. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1985; 1987.
24. Herceg-Bosno i tvoji gradovi. Svjetlost. Sarajevo, 1986.
25. Lirika. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1988.
26. Miris lis
ca orahova. Veselin Masles
a. Sarajevo, 1989.
27. Koliba na nebu. Glas. Banja Luka, 1990.


Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Camil
Sijaric je zelio na umoru da vidi cadjavi zavicajni tavan nad sobom i
da cuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, cijim
sudbinama je sagradio svoju velebnu literarnu kulu. No kao u inat,
zavrsio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske
ulice. Ostala je Rijec od trajanja. (Ilja Sijaric)

Sijariceve pripovjetke

... Nesto sto je prokrcila i neodoljivo nametnula moderna epoha jest
misao i smisao egzistencije, datih kao knjizevno-umjetnicko, estetsko
uoblicenje. Nikad velika djela u proslosti nisu bila bez tog srznog
spoznajnog valera. Izmedju Shakespearea i F. Kafke, kako nam je pokazao
Jan Cott, ima cak bitnih misaonih saobrazenja u pogledu zahvata
1judskog intelekta u podrucju bivstva. Samo je modernost tu srz mnogo
jace naglasila, i stavila u prvi plan pisceva trazenja. Ako je pisac
vjeran svom bicu, on neizbjezno ulazi u taj vrtlog pitanja. Nemoguce je
izbjeci misaonost cim se pocnu pred ljudskim ocima ukrstati svjetlice i
munje protivrjecnih sila kojima je razdrta 1judska priroda, skrojena
covjeku sudbina. Kod istocnjackih mislilaca se obicno to svodi na pojam
fatalizma. Velika je prednost tog gledanja sto stvara cjelovitost
vizije svijeta kao u grckim tragedijama. To je ona izvjesnost o kojoj
govori A. Malraux kao preduvjetu cjelovitosti umjetnickog djela,
nebosklon nad covjekovim svijetom cija boja ostavlja trag na nasem
postupku kao i u nasem oku.
Ovdje je to izrazeno u vidu idejnog slaganja i razilazenja izmedju
Lemesage i njegova pomocnika, haduma, pripovjedaca dogadjaja. Lemesaga
je stari ratnik koga je slomilo tovarenje u sultanovu carstvu, koje se
u njegovim ocima svelo na jedan ”konak”. Svjestan fatalnosti raspada,
on se povlaci u svoju cutljivost i samocu, izmjenjujuci s vremena na
vrijeme misli sa kizlaragom, i ti razgovori su dvostruko znacajni: i
kao elemenat karakterizacije tih dvaju glavnih likova romana, i kao
odredjeno zajednistvo u pogledima na blisku i dokucnu stvarnost.
Lemesaga je dramatski junak djela, kojeg slama njegova vlastita igra:
on je mozda i zamisljao neku svoju licnu zivotnu podlogu i nezavisnost
u drustvu sa Dzenetom, ropkinjom koju je zavolio, ali koja se ubija, i
njemu ostaje samo da raspusti svoj harem i otpremi haduma na put u
njegov zavicaj, sto on i cini. Pisac na tome zaustavlja njegovu
istoriju, slijedeci kizlar-aginu.
Ovaj posljednji, koji za razliku od iskorijenjenog Lemesage, ima svoj
toprag negdje u nasoj zemlji i misli na povratak u svoje rodno mjesto,
predstavlja mislioca djela, pripovjedaca nadahnutog orijentalnom
filozofijom, i cijeli roman je njegova misaona i emocionalna
projekcija. Za razliku od svog gospodara, on je posmatrac i kronicar
zbivanja, svjestan prividnosti i prolamosti svjetskog sjaja i
gospodstva, bez iluzija o turskom vremenu i vlastitom macaju. Njegov
fatalizam je duhovnog osnova uzdizuci se ne samo nad turskom nego i
svakom drugom silom i vladavinom, te se vizija novoosnovane knezevine
ukljucuje u tu viziju cjeline. Realisticke slike nove policije ne idu
preko granica opste kontemplacije, sto upravo pojacava zahvatnost njene
sadrzine. U tu osnovnu viziju, koja je mozda najbolje odredjena
Kulasevom misli: da se ”drzava od ljudi gradi”, ukljucen je i taj
predstavnik novoga poretka, obrazlozen je i njegov licni stav i odnos:
”otac mi je ubijen - ubio ga brat Srbin”. Cak se kod tog plasticno
zivopisnog policajca javlja i odredjena 1judskost poslije Dzenetine
tragedije.
Tako se najednostavan nacin tri sredisnje licnosti razobrucuju okvirnog
dekora i svode na svoju egzistentnu, razgoljenu ljudskost. Elementi
groteske sa haremom i oslobodjenim ropkinjama koje ne znaju sta bi sa
svojom slobodom samo potvrdjuju tu knjizevno zacrtanu
egzistencijalnost. U toj dokucnoj, realnoj istinitosti vizije svijeta
lezi sadrzajna vrijednost djela. A ona je kao srz i sustina knjizevno
utjelovljena saobraznim slikama, prvenstveno epizodicnog macaja, i
narocito piscevim stilom koji je jednog istog zahvata i tonaliteta s
kraja na kraj djela. Konacno, unutarnje knjizevno, pripovjedno
posredovanje, kojim se kizlar-aga javlja kao stvaralac price i nosilac
poruke, daje piscu izvrsnu podlogu distance, a djelu znacaj
realisticke, kronicarske objektivizacije, sto je isto toliko odlika
stare orijentalne koliko i moderne evropske pripovjedne estetike.


(Midhat Begic)

ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI



Zaboravio sam ljubavne rijec
i
Koje sam ti onda s
aptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.


Nec
u otic
i na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.

KAZU

- CAMIL SIJARIC -



Kazu:
Kad se umre, tad se cuti.
Bice to za mene divota,
Jer cu moci da podnesem
Ono zbog cega sam cutao
Cijelog Zivota.