Ranko Marinković:

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Ranko Marinković:

Bilješke o piscu:
Ranko Marinković, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih
književnika, rođen je 1913. godine na otoku Visu. Filozofski fakultet
završio je u Zagrebu. Svoj književni rad počinje vrlo rano, u godinama
uoči drugoga svjetskog rata, objavljivanjem poezije u časopisima.
Kao dramatičar predstavlja se 1939. g. praizvedbom drame “Albatros”
na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U godinama iza
drugog svjetskog rata uvrštava se u red naših istaknutih književnih
stvaralaca pišući pripovijetke, novele, drame, romane, eseje i kritike.
Njegova su djela do danas doživjela brojna izdanja u zemlji i inozemstvu,
drame se i danas izvode na domaćim i svjetskim pozornicama,
a pripovijetke i romani doživjeli su mnoge kazališne, filmske, radio i
televizijske adaptacije i izvođenja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Pleteš sitno,
pažljivo san kao bijelu čipku na crnoj pozadini spuštenih vjeđa. Redaš
očicu do očice i gradiš kao pauk nevidljivu finu mrežu u koju bi htio
uloviti svoju misao kao dosadnu crnu muhu što brunda i zuji u mraku i
prelijeće hirovito s jednog na drugi kraj mozga i ne da ti usnuti.
Vrti
se tajanstveno vreteno sna u tmini zatvorenih očiju polako, lijepo i
namata beskonačnu tanku nit vremena, godina, uspomena. Prede i plete
čudnovati pauk i obavija lukavo, neosjetno tvoju misao laganom pređom
sna. Prelijeću poslednji meteori, u očima rasprsnula se posljednja
raketa, svečanost je završena i sada padaju prosute iskre, gase se i
tonu u duboko i mirno more sna. Još se samo lelujaju u mraku zeleni i
žuti kolobari kao zaboravljeni lampioni koje tihi noćni vjetar ljulja i
gasi jednoga za drugim.
Slatko te opija dugo žuđeni san... I gle:
već su ti noge i ruke usnule i čitavo tijelo već mudro sanja o svojim
tihim krvotocima, o svojim pretvaranjima tvari, o zmijuljastim
peristaltičnim gibanjima, srce mirno kuca, poigravaju se nestašno
crvena i bijela zrnca u krvi, počivaju umorno živčane niti i cijelo je
tijelo kao umorni parobrod u noćnoj luci iz kojeg lijeno kulja lagani
pramen dima...samo glava neće da usne! Glava traži još jednu sliku kao
uvjet, sliku sna: umornu pticu na grani koja je savila glavu pod
krilo...
No ptica se probudila od tvoga pogleda. Uplašeno se trgnula i otprhnula.
I opet si ostao budan.

Ranko Marinković