A. G. Matoš

Antun Gustav Matoš


Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. u selu Tovarnik u zapadnom Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams. Matošev otac bio je učitelj, podrijeklom iz sela Plavna u Bačkoj, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završeke pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju. Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred i to iz čak tri predmeta - propedeutike, fizike i hrvatskog jezika. Cijelo vrijeme školovanje glazbeno se obrazuje i uči svirati violončelo.

Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet 1891. Za studij neće odveć mariti te će zbog loših rezultata izgubiti vladinu novčanu potporu za školovanje i biti primoran napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U hrvatskoj prijestolnici (1892.) u časopisu Vienac objavljuje svoju novelu Moć savjesti. Književni rad ipak mora prekinuti jer je 1893. unovačen i poslan u Kutjevo na odsluženje vojnog roka. Godinu dana kasnije (1894.) premješten je u Zagreb u vojnu školu, ali nakon dva mjeseca provedena u vojnoj školi dezertira jer ne podnosi vojnu stegu. Mjesec dana luta po Hrvatskoj da bi ga austro-ugarske vlasti konačno uhvatile u Srijemskoj Mitrovici i provele u zatvor na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu. Odlučan da ne ostane ni po koju cijenu zatočen bježi iz zatvora u šabac (Srbija). Ubrzo iz šapca odlazi u Beograd gdje će provesti naredne tri godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnom orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. U srbijanskoj prijestolnici započinje svoju feljtonističku, esejistički i kritičarsku djelatnost. Početkom 1898. napušta Beograd jer je objavio nepovoljnu kritiku o jednom romanu srbijanskog pisca Janka Veselinovića i time izazvao negativnu reakciju srbijanskih kulturnih krugova.

Nakon Beograda i kraćeg zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. U Ženevi je primoran prodati svoje violončelo. To je glazbalo neobično volio kao samo glazbalo, ali i kao svojevrstan alat kojim je zarađivao za život. Iz Ženeve putuje u Pariz početkom kolovoza 1899. i tamo ostaje sve do 1904. U Francusku je ušao koristeći se bratovljevom putovnicom, a u francuskoj prijestolnici živi na rubu bijede. Kako nije redovito plaćao stanarinu stanodavac mu je skrivao cipele kako bi ga time natjerao platiti ono što je dužan. Pariz ga je privukao jer u to doba je središte europskog kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznati će se s djelima Poa, Baoudelairea i Gautiera. Pišući iz Pariza jednom će se prilikom bolno iskreno osvrnuti na ranu koja ga je duboko pekla - prodaju violončela. Nazočiti će koncertu Edvarda Griegaija u jednom trenu iz orekstra će se začuti violončelo kako plače i jadukuje te će kroz svoju svirku poručiti, kako je to Matoš opisao: "... Ah, zašto si me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao, nesretniče! A bijah ti jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj. Grijao sam ti hladne sobe, prikraćivao sam ti dugačke dane..."

Poslije pet godina vraća se u Beograd (1904.), a već naredne godine (1905.) potajice boravi u Zagrebu i potom se ponovno vraća u Beograd. Austro-Ugarske vlasti odlučile su ga pomilovati 1908. te se on iste godine vraća u Zagreb. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Ubrzo otkriva da nije dobrodošao. Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a novinske redakcije ne objavljuju njegove rukopise. Svjestan svoje situacije zapisao je: "Zbog proklete te kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću nastojati da se posvađam i s ostatkom..."

Prvi znaci raka grla pojavljuju se 1913., a Matoš u nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo zdravlje putuje u Italiju iste godine. No, taj potez nije polučio pozitivan učinak na njegovo zdravlje. Vraća se u Zagreb (1913.) i 27. prosinca hospitalizran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica. U Zagrebu i umire 17. ožujka 1914. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Danas po njemu u Hrvatskoj mnoge škole nose njegovo ime baš kao i ulice, a postoji i nekoliko kulturnih društava s Matoševim imenom. U Zagrebu mu je podignut i spomenik u obliku klupe na kojoj sjedi Matoš i gleda u Zagreb.

Najpoznatija djela:
Iverje
Novo iverje
Ogledi
Vidici i putovi
Umorne priče
Naši ljudi i krajevi
Tri humoreske
Moralist i druge satire
Život za milijune
Pečalba

[You must be registered and logged in to see this image.]

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.

— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,

— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.

ANTUN GUSTAV MATOŠ

Notturno

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebrn vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina.

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

Odijelo je pasoš, koji sami pišemo, i nepoznati nas sude samo po ovoj preporuci.

A. G. Matoš

Maćuhica


Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!
Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.
Kao smrt tamna, kao život sjajna
Maćuhica cvate, ali ne miriše—
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.
No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

U vrtu


U mraku žubor, vrelo—slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile—miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;
U grmu prvi slavulj—ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće—diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;
Tišinom struje, sjene—dršći, dušo:
To mjesec—zanos—k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje—umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

Djevojčici umjesto igračke


Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta,
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta,
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš—to je šala.
Al će doći veče kad ćeš, ko Elvira,
Don Huana sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

Kraj druma

Na mjesečini pjenu
Pjeva vodopad.
O, kad se samo sjetim
Da nisam više mlad!
O, kako zdravo diše
Polje, zemlja, zrak!
Da, noć je drugim podne,
A ja—i danju mrak.
—O, rosi, roso, rosi!
Veli livada.
O, kad ću, kada kući,
Zar nikad, nikada?
Već drijema drug moj, cvrčak,
Šeta Danica.
O, Bože, što li snuje
Sad moja mamica?
Kroz praskozorje snovi—
Ždrali, ždralovi,
a dušom plovi, plovi—
Val i valovi.

Kod kuće


Duša moja čaroban je kraj,
Gdje jablan čuva gnijezda plemića,
Gdje vjetar nosi lipe miris žut
I blage pjesme predvečernji sjaj.
Polje, žubor, brežuljak i gaj
Od tajne boli ko da vječno pate,
Jer tu se rodi Kovačić i Gaj
Taj krasni kraj je Gupčev zavičaj
I krvav uzdisaj.
Propali dvori—ko mjesec po danu!
Stid ih što ih ostavio sin
Oršića hrabrih, starih Keglevića,
A kroz dvorski bršljan, rezedu i krin
Ceri se Jevrejin.
Duša naša zagorski je kraj,
Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom
Uz pjesmu tica, kosaca i zvona.
O, monotona naša zvona bona,
Kroz vaše psalme šapće vasiona:
Harum—farum—larum—hedervarum—
Reliquiae reliquiarum!