Ivan Gundulić

Ivan Dživo Gundulić (9. januar 1589. — 8. decembar 1638.) je bio jedan od najznačajnijih pesnika Dubrovačke republike. Poznat je po epu Osman, koji predstavlja najznačajnije delo dubrovačke književnosti i najuspeliji slovenski barokni ep[1], kao i po pastoralnom delu Dubravka. SANU ga je uvrstila među 100 najznamenitijih Srba, dok se u modernoj Hrvatskoj smatra jednim od najznačajnijih hrvatskih pesnika.
Gundulić je rođen u vlastelinskoj porodici kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Porodica Gundulić bila je poznata još u 13. veku, a njeni članovi obavljali su razne državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolini. Ivan Gundulić je imao tri sina, od kojih je jedan bio pesnik, a jedan maršal austrijske vojske.

Vek je proveo kao činovnik republike, skoro na svima položajima. Dva puta je bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), ali nikad nije imao priliku da obavlja tu funkciju. Postaje senator[2] 1636. godine, a 1638. izabran je za člana Malog veća. Osim toga postao je i član napuljske književne „Akademije dokonih“. Posle kratke bolesti umire decembra iste godine. Sahranjen je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.
Dživo Gundulić je bio veoma plodan pisac, jedan od najznamenitijih pisaca dubrovačkog baroka. Već u mladosti Gundulić počinje da se bavi literarnim stvaralaštvom, pretežno svetovnog karaktera. U narednom periodu manje se bavi stvaranjem dela svetovnog karaktera i počinje da piše dela duhovnog karaktera.

Njegova najvažnija dela su: ep Osman, pobožni spev „Suze sina razmetnoga“ i pastirska igra (pastorala) „Dubravka“. Napisao je veliki broj mitoloških drama. Sačuvane su kratke dramske scene „Diana i Armida“, prerada „Proserpina ugrabljena“ i prevod „Arijadna“. Ostale su izgubljene. Pored toga, prevodio je i „psalme Davidove“, sedam na broju. Njih je štampao zajedno sa pobožnom pesmom „Od veličanstva Božijeh“.

Refleksivno-religiozni spev Suze sina razmetnoga, rađen prema „Suzama svetoga Petra" od italijanskog pesnika Tansila, možda je njegovo najbolje delo, iako nije najveće. Štampan je u Veneciji 1622. godine, a drugo izdanje, zbog velike čitanosti, izlazi već naredne godine. Motiv je poznata biblijska priča o bludnom sinu, prikazana u monologu, snažnom pesničkom inspiracijom i u raskošnom ruhu renesansne poetike. Pesma je epska samo po dužini, u stvari tu nema epske radnje i pričanja događaja, već je cela pesma bolna i lična ispovest mladićkih grehova, saznanja i pokajanja. Verovatno da mu je biblijska ličnost poslužila kao zgodna alegorija za iskaz sopstvenih proživljavanja. Pesma je sva u lirskom zanosu, protkana filozofskim opažanjima o ništavilu telesnog zadovoljstva i prolaznosti sreće. Stil je veoma raskošan, pun lepih antiteza i metafora. Dikcija je krepka i uzvišena, u skladu sa predmetom. Sa čisto formalne strane Gundulić je uneo jednu novinu: strofu od šest stihova osmerca. Kao sva Gundulićeva dela, tako i ovo ima izvestan etički značaj, naime da život počiva na skromnosti i da je duhovno zadovoljstvo iznad čulnog i prolaznog.

„Dubravka" je pastirska igra, ispevana pod uticajem italijanske pastoralne poezije. Prvi put je izvedena 1628. godine pred dubrovačkom publikom. U ovoj pastorali Gundulić slavi brak iz ljubavi, poštenje i čestitost. Ta etička misao je ovde pretstavljena u alegoričnoj formi. Gundulić je predmet postavio na nacionalnu osnovu, jer se radnja odigrava u Dubrovniku. On je Dubrovčane prikazao simbolično: kao vile i pastire. Na dan sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, običaj je bio da najlepši momak uzme najlepšu devojku. Pastir Miljenko je taj momak, a devojka pastirica Dubravka. Sudije budu potkupljene i Dubravku dodele ružnom i starom Grdanu, ali zbog srdžbe Božije to bude na vreme otkriveno i Dubravka polazi za Miljenka. U početku pastorale hor pastira i vila slavi slobodu i jednakost „dubrave" (Dubrovnika), a na kraju pastiri slave trijumf čiste ljubavi i poštenja nad materijalnim bogatstvom.

IVAN GUNDULIĆ:
SUZE SINA RAZMETNOGA

Suze sina razmetnog (1622.) – religiozna poema u tri "plača" što obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno – otac ga je opet primio na svoja njedra. Priča o mladićevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajući se grijehu. No grijeh dovodi čovjeka u bijedu i nesreću, pa se čovjek, shvaćajući razliku između Boga i svijeta, između dobrote i svijeta ponovo vraća Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.

Gundulić u osmeračkim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki čovjeka, nasljedujući poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi građena tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prvih četiriju stihova, zatvarajući sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.

Naslov djela je metaforičan: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja čovijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri plača, nije samo formalne naravi;
tročlana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomoću boženskog milosrđa osnovne su teološke misli ne samo Gundulićevih Suza nego i kršćanske vjere.

Idejna je nakana poeme čitaocu kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o svakom čovjeku, o egzistencijalnim, moralno-etičkim problemima svakog pojedinca. Međutim, ta religiozna, kršćanska, moralno-didaktička poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani način, te je ne samo vrhunac baroknog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljeću nego remek-djelo umjetnosti riječi, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopće.

Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući priču o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i čišćenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujući više stanja subjekta i refleksije o
moralno-teološkim pitanjima nego vanjske događaje, poema nosi izrazite crte lirskog.

Inspirirana teološkom mišlju o veličini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti čitaocu kao nada i mogućnost spasa.

Pričajući svoju priču i razmišljajući o grijehu i Božjem milosrđu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajući npr. o ljubavi Gundulićev razmetni sin izriče ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:

Ah, prem ziđe na prižini
I vrh morske trči pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stjene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni,

Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoći,
Kami i cvitju, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noći,
Vjeru u ljubavi tko god cijeni
U nekrepkoj naći ženi.

Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:

Eto život moj svjedoči
Kakav svit je i što daje:
Kad se smije plač uzroči,
A kad plazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Zadrži nalip i smrt hudu.

Celovom te slaciijem truje,
Grleć te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A u krepčinah svijeh privija;
Razlik obraz stavlja na se
Kao zvijer ka se vjetrom pase.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni,
I unjeguje sprva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Paka silnik pleše i meće
Tko se uzda u nj najveće.

Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove,
A kad ga ima na pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potoopu ki na nj ori
Prije smrti grob mu otvori.

Ah, sad imam pamet hitru:
Sve je što svijet gleda i dvori
Na ognju vosku, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenutje oka, strila iz luka
Kijem potegne snažna ruka.

Ah, nije život ljudski drugo
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna ku udugo
Biju vali kako gore;
I sred ovijeh netom tmina
čovjek se rodi, mrijet počina.

Najveći broj stihova u poemi posvećen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizičke, smrti tjela:

Bježi kud znaš, što hoć čini,
Zapad i istok vas ophodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi,
Krij se u jame gorskijeh hridi, -
Smrt svuda te slidom slidi.

I nije stvari koja može
Ubjegnuti togaj suda;
U pokoju sted raskoše
Stroj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati, –
Naćaš joj se odrvati!

Smrt ne gleda ničije lice:
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske tej polaće;
Ona upored mećše i valja
Stara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Ljepos, blago, snaga i hvala –
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi, sve satira.

Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulićev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujući taj motiv s motivom usudne čovjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:

Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara
Od bremena su uzorana;
Jes tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!

Miru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A er je umrl život ovi,
Čovjek u srcu miran nije,
A svaki dan vidi očito
Da nije ništor vjekovito.

Brijeme hara stanac kami
I žestoko gvozdje izjeda,
A hoćemo mi da nami
Ki smo od zemlje svrhe ne da?
A ako naš je zgledan,
Vas nije drugo neg hip jedan.

Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada, za čas neće
Od prošastja ostat svoga:
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.
Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vječnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vječnost, vječni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano čovjeku, mogu spasiti čovjeka od njegove tragične vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktičnog života. Gundulićevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vječnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.

Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gundulićeva poema izraz duha seičenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizajem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i komčetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasično djelo baroknog stila.
U Suzama sina razmetnoga na najsretniji način spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrđe. A izražene su te misli
karakterističnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujućeg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podređeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvođenju začudnosti, izazivaju
zadivljenost, a istodobno navode čovjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.

Invokacija:
To što Gundulić koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antički pisci.

Ti s nebesa pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga osa ishodi
I od tebe, Sina Boga,
Da on objavi s mog glasa
Za maš nauk što ti kaza!

Kompozicija djela:
Djelo je napisano u simetričnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeća, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulićevim suzama i u Dervišu S. Đurđevića.
Otada je karakterističan oblik hrvatske duže pjesme, kraćeg spjeva,
poeme, a osim u osmeračkom, pojavljuje se i u jedanesteračkom ili pak
dvanaesteračkom obliku.

Osnovna škola „Ivan Gundulić“ je prva osnovna škola na teritoriji Novog Beograda. Počela je sa radom 1. septembra 1950. godine i to u preuređenoj baraci koja se nalazila u Crnotravkoj ulici. Te godine  nosila je službeni naziv Jedanaesta osnovna škola X gradskog reona. Prvi učenici ove škole bila su deca graditelja Novog Beograda, kao i deca sa jednog dela Bežanije, Tošinog bunara i iz prvih zgrada najstarijeg dela Novog Beograda. Nastava je počela sa 250 učenika raspoređenih u pet odeljenja, od prvog do četvrtog razreda, sa svega pet učitelja. Samo mesec dana kasnije otvorena su još tri odeljenja petog, šestog i sedmog razreda. Početkom marta sledeće godine Škola je dobila današnji naziv „Ivan Gundulić“. Već naredne školske godine škola postaje osmoletka, uvode se dva strana jezika-ruski i nemački, a školske 1954/55. škola broji 1138 učenika raspređenih u tri smene.  Novi Beograd se ubrzano uvećava i menja, narastajući od prvih zgrada do najmnogoljudnije beogradske opštine.

1638. - Umro je srpski pisac iz Dubrovnika Ivan Gundulić, čija
je poezija prožeta strasnim pozivima slobodi i borbi Slovena protiv
Turaka. U najznačajnijem delu, epu "Osman", opevao je Hoćimsku bitku i
Osmanovu smrt 1621, videći u tome predznak propasti Otomanskog carstva
i oslobođenja Južnih Slovena. U mladosti je pisao melodrame, pastorale
i lirske pesme, koje su najvećim delom izgubljene. Ostala dela:
pastorala "Dubravka", spev "Suze sina razmetnoga", "Arijadna".