Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić je rođen je 21. marta 1913. godine u Lukovdolu, živopisnom selu u Gorskom kotaru. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a kasnije se školovao u Karlovcu i Zagrebu. Još kao gimnazijalac I. G. Kovačić je počeo da objavljuje književne radove u časopisima i listovima. Sa dvojicom svojih prijatelja objavljuje prvu zbirku pesama pod naslovom " Lirika" 1932. U to vreme I. G. Kovačić je već bio student filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali je kasnije studije napustio.

Kao student filozofije na Zagrebačkom sveučilištu, Goran je sarađivao u časopisima sa jasnom levičarskom orijentacijom.

Svoje obimno, a ipak nedovršeno književno delo Ivan Goran Kovačić je, kao svoj mladi život neraskidivo vezao za jugoslovensku narodnu revoluciju. On je od onih mlađih pesnika koji su u svemu sjedinili svoj pesnički i revolucionarni put. U najsudbonosnijim trenucima jugoslovenske isorije Goran je tu doslednost potvrdio sopstvenom krvlju.

Pored poezije, I. G. Kovačić se bavio i prozom, esejistikom i kritikom. 1936. štampao je knjigu novela " Dani gnjeva". I. G. Kovačić je živeo u vrlo teškim materijalnim prilikama, pa je zbog toga morao da radi u redakciji jednog zagrebačkog lista (Hrvatski dnevnik). Inače je prevodio sa nekoliko jezika i imao je zavidnu književnu i jezičku kulturu.

Progresivno opredeljen, Goran je već 1942. zajedno sa poznatim hrvatskim pesnikom Vladimirom Nazorom, stupio u redove partizana. Poznatu poemu " Jama" napisao je u partizanima. Nju je prvi put čitao ranjenicima Prve proleterske divizije glumac Vjekoslav Afrić. Već sredinom juna 1943. godine I. G. Kovačića su u selu Vrbnica, blizu Foče, ubili četnici. Nepojmljivo tragično su se obistinile njegove reči iz pesme Moj grob:

   U planini mrkoj nek mi bude hum,
   Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.
   Ljeti vječni vihor, zimi visok snijeg,
   Muku moje rake nedostupni brijeg.

U relativno kratkom stvaralačkom radu, koji je trajao nepunih deset godina, Goran je pisao "pesme, novele, kritike, započeo dva romana, prevodio s engleskog, francuskog, ruskog i slovenačkog jezika". Čitao je mnogo, i to odabranu literaturu. Prevodio je, pored ostalih, Šekspira, Bajrona, Šelija, Vahlda, Tenisona, Remboa i Jesenjina. Voleo je usmenu književnost, Mažuranića, Matoša, Nazora i Župančiča. Po svojim pesničkim shvatanjima, pripadao je onoj grupi umetnika koja je u prvu lepotu pesničkog dela tražila u punom skladu forme i sadržine. Borio se protiv "bezidejnog artizma", ali se nije slagao ni sa onim pesnicima koji su "poricali ili zanemarivali estetiku izraza".

Za života Kovačić je izdao zbirku pripovedaka Dani knjeva i pripremao za štampu zbirku pesama Ognji i rože. Značajan je i njegov esejističko-kritičarski rad, u kome je ispoljio smisao za veoma tanana idejno-estetska opažanja i uopštavanja. U toj oblasti poznati su mu napisi o Bjekoslavu Kalebu, Ranku Marinkoviću, Petru Šegedinu, Dragutinu Tadijanoviću i drugim. Posle oslobođenja Nakladni zavod Hrvatske izdao je celokupno Kovačićevo književno delo u sedam knjiga, iz kojih je prevodeno na mnoge jezike.

O njemu je 1979. godine snimljen istoimeni film.

Dela

   * Poezija (1932.)
   * Dani gnjeva (1936.)
   * Ognji i rože (postksumno objavljeno)
   * Sveti psovač (postksumno objavljeno)
   * Eseji i ocjene (postksumno objavljeno)

jama

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oci zgasle na mome dlanu.

Sigurno jos su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I cutao sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oci zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koja zjapi -
Da bodez u vrat zabode mi sladje;
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze, s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mucenika sjekli.

Ne znam, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!

Al' ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece: "Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
I vise nisam nista cuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.



II



Mokracom hladnom svijestili me. Cuske
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst cemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohocu mrtvaci;
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zartve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, paznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda, sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku culi iz sume smo pticu):
Provlacili su kroz uske nam zicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
"Sutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
Al' potrebno je, da tko ne bi bjezo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
U zarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teska posla; zatim stali
Jadan sa drugim da se grubo sali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre pustali su glasne,
"Eh jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne sijepce - zica me probode.



III



U mome redu pocela da ludi
Neka zena. Vikala je: "Gori!
Ljudi, gori! Kuca gori! Ljudi!"
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute, grozne nase usi.
Na tle se zena ugusena srusi.

"Dupljasi! Core! Lubanje mrtvacke!
Sove! U duplju dat cemo vam zere,
Da progledate! Vi, corave macke!"
Zarezi pijan koljac kao zvijere
I slijepcu nozem odcijepi lice
Od uha, sto se zaljulja vrh zice.

Urlik i teski topot slijepe zrtve
(Sto bjezec kroz mrak uvis noge dize),
I brz trk za njom, sred tisine mrtve,
I tupi pad, kad lovca noz je stize.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivsi da nas vode k jami.

Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srca skacu, kad u mraku placu!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko jos ovog jutra,
Duboku jamu, juce iskopanu.
Naregnuh sluh, da cujem, kad unutra
Uz tupi udar prve zrtve panu.
Ostrom svijesti odlucih da brojim:
Ja, pedeseti, sto u redu stojim.

I cekao sam. Skupljao sam tocne
Podatke: tko je vec nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pocne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi paznji ne izbjegnu.

Negde je cvrcak pjevo; oblak pokri
Zacas u letu sjenom celo polje.
Cuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao siroko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na noznome bridu.



IV



Kad prva zrtva pocela da krklja,
Cuh meki udar, i mesnata vreca
Padase dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, medju pleca
Drugi, a ruka naglo zrtvu grune
U jamu, gdje ce s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene slozi
Il iza mene, riknuvsi od straha,
A ja udarce silnom svijesti mnozih,
Odbijajuci pale istog maha,
Mada sam svakog - sto kriknu, zagrca -
Cutio kroz ugriz u dno srca.

Covjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih, da racun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuce me svlada.
Nestala u spas poslednja mi nada.

Al silna svijest paznjom me opsjednu:
U sluh se zivci, krv, meso i koza
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Zrtvu; sezdeset i dva boda noza.
Sluso sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kase mesa.
Uto ocutjeh, da po krvi klizem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stizem!



V



O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oci:
I bijelu kozu, i noz koji kolje,
I zrtve (kao jagnjad, sto se koci
Casak pred klanje, al u redu blize
Korak po korak mirno k nozu stize).

Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na celu neko nesto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na zezi strasnoj tiho su nas zeli
Ko mrtvo klasje, koje jedva susti.
(To se cula krv sto iz grla pljusti.)

Korak po korak posli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Zacuh zvuk jace. Ukocen, ko propet,
Stadoh. Na usni tudje krvi gorak
Okus ocutjeh. Sad sam bio treci,
Sto jamu ceka u redu stojeci.

Strasna mi tama, od sljepoce gora,
Sav um pomuti i na cula leze,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Snijeze!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko ostar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grca; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljesnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdana praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me sinu pleci. U dubinu.



VI



U bezdanu uma, jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tisti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah svijescu sinu: Neka zena vristi!
U jami sam - tom zdrijelu naseg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Lezim na lesu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, sto u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada zena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku,
Pruzih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva zivotna snaga
Nad lesevima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavristala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba ce pasti! Uzasnuh se prvo;
U grcu strasnu zgrabih rukom nize.
Zakoljak nadjoh grozan. Les se rvo
Sa mnom i na me poceo da klize,
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake zacuh i glasove vani.

O boze moj, zagrlila me zena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koza lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koscate ruke, i zarko ih ljubih.
Cinilo mi se: mrtvu majku ubih.

Cuo sam kako umiruci stenje,
I pozelio ludo da ozivi.
Sve leseve tad molih za oprostenje.
Ocutjeh tvrdu usnu gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, jos sam gorko rido.



VII



Usutjeh. Sam medj truplima lednim,
A studen smrti na ledja mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih zednim
Vatrama nepca, jezika i zdrijela.
Led smrti suti. U njemu pako gori.
A nigde vriska, da samoca ori.

Taj grozni teret, sto na meni lezi,
Ni smrtnim ledom nece da priusti
Hladnocu grla; a biva sve tezi;
Odjednom skoro viknuh: voda pljusti!
Cujem gde s vrha po truplima tece;
Ah, studen mlaz! - al pece, pece, pece!

Po goloj kozi po ledjnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potocic studen pali vatru zarku,
Dube u mesu kanalice ljute.
I kad na usnu mlazic zarki kapno,
Opaljen jezik kusnu zivo vapno!

Puna je jama: na lesine liju
Vapno, da zivim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leseve cutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umiruceg zivca,
Taj cudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Ucini da sam blagosiljo krivca:
O gle! Jos truplo kraj mene je zivo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestase jadi!



VIII



Kad sam mrtvi val zivota stiso
Korake zacuh ko daleku jeku;
Netko je jamu par puta obiso;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlaci iz groba.

Zaprepastih se: lesevi se micu,
Klizu nada me, polako se ruse -
Smiju se, placu, hropcu i vicu,
Pruzaju ruke i bijesno me guse...
Osjecah nokte, straznjice, bokove,
Trbuhe, usta, sto me ziva love.

Prestravljen stadoh. Stadose i oni.
Sad je tezina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me vise! - Od penjanja moga
Ruse se mrtvi! - rekoh sebi: - To se
O vratu tvome splele zenske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leseva: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenicki: krv gusta
Kroz nosnice u grlo ostro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako.

Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, sto da se tjesim:
Odsad ce ljudi mislit da se smijem
Kad placem, i da placem kad se smijesim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjecat ce svijet na crno zdrijelo jame.

I sama sebe osjeco sam krivim,
Sto ostavljam u bezdanu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj ziv... a ja ne zivim...
I cekah da me opet natrag bace.
Al rana zivim bolom: ziv si! rece.
Sabrah se. Vraga! S njom se spusta vece.



IX



O nikad nisam ocekivo tamu
S tolikom ceznjom. Pazi! rosa klize
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Uzaren jezik poceo da lize
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Sto su se na me ko zlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam vec trno. Vuko sam i skubo
Dugacke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren zedjom kao ludim bjesom.

Nisam osjeco bola, straha, stida;
Obarah les za lesom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji, sto se kida.
A mozda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih njeznu dragu.
Zedj mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvijerski, zivinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, lezim,
Gorim, ledenim: u teskoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bjezim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Nasim mukama se ruga.
I mrznja planu. Ostavi me tuga.



X



Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garista mog sela;
Miris, iz kog se sve sjecanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve sto je zivot sijo i smrt zela.

Gdje je mala sreca, bljesak stakla,
Lastavicje gnijezdo, iz vrtica dah;
Gde je kucaj zipke sto se makla,
I na traku sunca zlatni kucni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Sto s domacim sturkom slavi zivot blag;
Gdje su okna s komadickom neba,
Tiha skripa vrata, sveti kucni prag?

Gdje je zvonce goveda iz stale,
Sto, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeca mira nad sela nam i rod.

Nigde placa. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujuci, na garista sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj cesme,
Crni se na putu lesina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I zivis s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto gdje jos vriste djeca,
Gde ima otac kcerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?

Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijece
Rubi jos radost i tazi jos bol?
Zar ima veceg bogatstva i srece,
Nego sto su skrinja i klupa i stol?

Iz sume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad rasprseno
Ciknu, ko djeca njegovo. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snazna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjista rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi zila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Drzec se smjera garisnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vasim pucnjevima.

Tu ste me nasli lezati na strani,
Braco rodjena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Siroka svjetlost, kao bozji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Ocutjeh na celu meku ruku zene;
Sladak glas zacuh: "Partizani, druze!
Pocivaj! Muke su ti osvecene!"
Ruke se moje prema glasu pruze,
Bez rijeci, i dosegoh njezno lice,
Kosu i pusku, bombu vidarice.

Zajecao sam i jos i sad placem
Jedino grlom, jer ociju nemam,
Jedino srcem, jer su suze macem
Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i namam moci,
A hteo bih, tugo! - s vama u boj poci.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vasem svjetlu. Pjevajte. Jer cutim,
Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vasa mi pjesma vraca svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunca visoka.

Usnla draga

Na dragoj lezi mjesecina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrcina.

I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi nociva
U srcu; mraku sviju tmina.

I tako draga u snu bludi,
Pa, cini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,

Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne.

Ivan Goran Kovacic

(1913 - 1943

Bjeline



Topla je i svijetla rijec "ljeto"
Kod svake list je, poput malog uha,
Treperec sluso strah tvog bludnog duha,
Sto drhtase u sumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla rijec "ljeto".

Svaki list je znao izrec "jesen",
Kada bi tiho pado vlazan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva cujan;
Tvoj duh bi presto na sum da treperi
Sapcuci liscu: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izrec "jesen".

A sad lisce ne sapce, nit slusa:
U krovistu sad nase male sume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
I jesen bjese, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao dusa.