Vitomir Vito Nikolić

Vitomir Vito Nikolić



(1934 – 1994)



Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen
je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je
presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao
u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u
godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu.
Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali,
ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše
povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili
Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je
otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi
vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad.
Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala
da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne
može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".



Možemo li da shvatimo šta znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako
je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili
posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati
velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"



Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno
vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako
teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma.
Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja
zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i
iščekivanjima, živio je ipak svoj život.



Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je
štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado
čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio
kafanski život.



Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u
zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević,
tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je
garsonjeru.



Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio
se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i
bespućem" su, u stvari, priče.



Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred
brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.

Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.



Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su
većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija
Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi,
presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo
interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica
brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec
pjevušimo pjesmu "Pijem".



Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se
oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim
izrazom, u čijim pjesmama ima puno sjete, gorčine, lične tragike i
sugestivne slikovitosti.



Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me, pustite da
odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a
ja sam nomadskom gladju proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u
narodu i nastavlja da živi...











***



Tamniji za tamu ove jeseni tmaste

i grublji za zimu ove zime prošle

ja vam ovog proljeća neću mahati, laste

i neću vam opet reći: Dobrodošle!



Vrapcima ja moram, nežno, kao otac

reći nešto toplo u ovaj dan plavi

vrapcima - tom sitnom zrnevlju života

što je cvokotalo s nama na mećavi.



Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba

izvodile svoje igre vragolaste

ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba

razmažene gospođice laste.



Oni su s nama zebli ispod streha

oni su voljeli i ovo golo granje,

zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha

gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!!!

Slika sa periferije



Pjeva pijana kafanska drolja

zvučno kukovima vrteći u krug

uporno kao zubobolja

priča nešto moj pijani drug.



Pijan sam eto ali šta to mari

pustite me, dragi, ja vas molim

u ovom životu ima mnogo stvari

koje samo pijan mogu da odbolim.



Sa tornja odzvanja kasna ura

opominjuć na san nepospale nas

ulicom pijan vjetar tetura

psujući nešto na sav glas.

Balada



Mi smo beskućnici al' ne i ubice

i zašto nas se svak gnuša i boji,

zašto širiš plave oči djevojčice

kad prođemo jutrom kraj prozora tvojih?



Nismo mi s Marsa pali, živa bila,

ovakvi se dronjci ni gore ne nose,

pa kad otud’ nismo što bi se plašila.

naših mutnih očiju i prljave kose?



Mi smo ljudi k’o i drugi ljudi

samo s mnogo više sreće zle,

ali zato mi imamo grudi

i široko srce za svakog i sve.



Mi smo beskućnici, al’ ne i ubice

i nek nas se niko ne gnuša i boji,

nemoj širit’ plave oči djevojčice

kad prođem opet kraj prozora tvojih.

*********************************************

Noćas tako želim da me neko voli

pregršt nečije nježnosti mi treba;

noćas ću sve da zaboravim i prebolim

i da se vratim u naručje naba.



Ja sam bio kafanski i više ničiji,

i bio pust i prezren - neželjen kao grobar.

Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim

i da mi opet kažu kako sam dobar.

******************************************
Jednom

kad bude veče

kad budeš sama

i bude neka kiša lila,

jednom

kad oko svojih usana

nađeš tuđi osmijeh, mila,

znam,

biće ti teško, a mene neće biti

da ti u tom času štogod kažem.

Biće jedno veče, jedna kiša i ti

koju sam divno umio da lažem.

Ne vjerujem ovoj noći





Ne vjerujem ovoj noći,

Izdaće me.

Ako samo sklopim oči,

Ako trenem,

Prikrašće se,

Zaklaće me,

Ili ce me udaviti omčom mraka.



Ne vjerujem ovoj noći,

Crnoj,

Gluvoj,

Bez koraka.
_________________



Možda



Možda tu ljepotu

kojom živim sada

u nekom životu

prosanjah

nekada

sad

i ona mi stiže

u mimogredu

u ovom životu

ko zna kom po redu.



Možda bas ovako

i baš ovoliko

stajao sam davno

pred tom istom slikom

ne sluteći da će

ona

jednog dana

izaći da živi

izvan svoga rama

Pismo mojoj učiteljici



Draga gospođo učiteljice,

ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.



Sjetih se, znate, onih Vaših priča

punih ljubavi za ptice nevine i slabe

poslije kojih smo, zbog svake praćke

i kamička, klečali dugo iza table.



Ne zamjeram Vam - daleko bilo,

pa čak ni to što me vukoste za uši,

sve je to danas na svoj način milo

i prijatno je od toga u duši.



Ja se često sjetim tog vremena davnog

rata, zime, gladi, bodljivakve žice,

nije, bogme, tada bilo jednostavno

naučiti nekog da zavoli ptice.



Gospođo, to je, u najmanju ruku,

junaštvo dostojno poštovanja

učiti nekog ljubavi

uz huku jednog strašnog rata,

jednog propadanja.



Hvala Vam, gospođo učiteljice,

i ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Još mogu poneki osmijeh da slažem…



Još mogu poneki osmijeh da slažem,

poneku sreću da odglumim,

još mogu ponešto lijepo da kažem

svakom, osim sebi.



Ne daju mi bolnice: Brezovici,

Bežanijske kose, Kasidoli…

Uzalud se vraćam nekoj dragoj slici:

ptici, nebu, lišću…boli, boli, boli...



I krijem se tako krvav, unakažen

u zavjese svoje crne strašne kiše...

Još mogu poneki osmijeh da slažem,

ali sve tiše, tiše, tiše...

DRUMOVI CE POZELJET LUDAKA





Drumovi ce pozeljet ludaka,

a ludaka vise biti nece,

vjekovima za njima ce plakat

ojadjeno nebo i drvece.



Na gradove udarice trava

i zavesti svoju strahovladu,

svi cvjetovi ostace bez glava

da bi bili sa travom u skladu.



Nece biti toga ko ce smjeti

da posumnja u sve ko do sada,

poput teske omorine ljeti

svijetom ce vladati dosada.



I ljudi ce poci u povratak,

opcinjeni minulim stoljecem...

Drumovi ce pozeljet ludaka,

a ludaka vise biti nece.

Bjelina



Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki ispruzenom.

One padaju, osmjehuju se i mru na mome dlanu,

puno je jutros njeznosti i dobrote u prostoru osnijezenom

skoro da povjerujem kako sam nekada i ja imao mamu.



Skoro da povjerujem u sve nedodjije i sarene laze,

u sve price o patuljcima, Snezani i crvenkapici,

skoro da povjerujem kako cu nekad opet biti mazen

kod dobre moje bake tamo u Gornjoj Bukovici.



Stojim pod pahuljama sa rukom prosjacki ispruzenom,

ali ni sam ne znam da li nesto dajem ili molim,

o, ne zacudi se i ne zamjeri mi, prva zeno,

koja jutros ovuda prodjes ako pocnem da te volim.

Gimanzijalke na snijegu



...A da ih nije

Ovako

Zimi,

Njih

Što vječno na ljeto misle,

Mi bi se proveli

Kao Eskimi

-kao pingvini

Smrzli bi se.


Da nije tih očiju

I tih lica

Iz kojih

Vječno

Sunce grije...


Gimnazijalke

Danas

Svakoj po petica

Iz života,

Ljepote

I

Poezije.





****************************************************


Jedan nesto ozbiljniji pogled na magarca



Da okupas zebru,

da joj speres sare,

sta bi bila zebra?

Obicno magare.


A da nesto stavis

magarcu na rebra

iste one sare

- bi li posto zebra?


Ja mislim da ne bi

(I sigurno ne bi!)

jer on ne da da se

tek tako pozebri,


ko sto neki lako

svoje ruho svlace

i oblace tudje

pa se - pomagarce.








*********************************


ПЈЕСМА ЈЕДНОГ НЕОДГОВОРНОГ ЛИЦА



Питају те, још малог, на старту:

"Кога више волиш - маму или тату?"


Касније, у школи, да не одеш изван

мораш бит за "Звезду" или за "Партизан".


А кад одрастеш питају те знанци:

"Ко је јачи - Руси ил'А мериканци?"


Чак и на крају, кад си сасвим тропа,

чека те питање: "С попoм ил'без попа?"


Читавог живота стојиш пред одлуком:

да ли да опсујеш ил'одмахнеш руком?

Bijelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.

Idem kuda me oči vode
u san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka...
Tako ću jednom i u smrt da odem,
pa ako slučajno umrem - neka.