Rajko Petrov Nogo

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Rajko Petrov Nogo (1945) je jedan od naših najistaknutijih
pesnika. Diplomirao književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu, a magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Autor je
brojnih knjiga pesama, za decu i odrasle, studija, eseja... Za poeziju
je nagrađivan Brankovom, Zmajevom i Isidorinom nagradom, te nagradama
"Đura Jakšić", "Milan Rakić", "Branko Miljković", "Sveti Sava", "Jovan
Dučić", "Branko Ćopić", "Princ riječi", "Zaplanjski Orfej", "Zlatni
krst kneza Lazara", "Belovodska rozeta", "Velika Bazjaška povelja",
"Pjesnik-svjedok vremena", "Skender Kulenović" i Vitalovom nagradom
"Zlatni suncokret" za >Nedremano oko<, najbolju knjigu 2002.
godine.
Živi i radi u Beogradu.

POTOP

Između dve zveri šćućureno jare
Spolja i iznutra lavre napuštene
Preorana groblja rezak tamjan žare
Sa nojeve barke i sad cvili štene

I potop još traje ustave nebeske
Provalile su se i crni dažd lije
Ovaj iz života i onaj sa freske
Ptice i gmizavci hude familije

Čekamo zar vetar da uzbije vodu
I kao znak božji da ograne duga
Granom maslinovom da odškrine vrata

Sinja kukavica na crkvenom brodu
Pa da uzletimo put nebeskog kruga
S visokih Dečana ko sa Ararata

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Hleb i so

Noći meka šapo zveri pritajene,
probudi se, strašna, usred krhkih zdanja,
očnjaci kržljaju, gusta snaga vene,
potpaljena čame krila nekadanja.

Čas je, dakle, u kom pohode nas zveri
(čujem drevni topot na dobošu noći)
pa kad najzad padnu i poslednje dveri,
u to sveto jutro o da li ću moći,

go u osvojenom zavičaju, stati
usred zverinjaka kao u sred sebe,
sličan Onom Prvom (da me čuju vlati)
reći vinu: vino, tiho hlebu: hlebe.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Suzna Molitva

Izbliza smo se gledali vuk i ja
Dva tužna sužnja dva rodjaka retka
A ne znadosmo ko u kom robija
Ni šta od čega razdvaja rešetka
U zbegu koji još zovu Srbija
Tu gde se zgara vatra sa Vračara
I sriče tvrda azbuka vučija
Ako si onaj od koga sve poče
Na čije oči naša tuga sija
I stid i jarost utrojenog pretka
Senko u temelj živa uzidana
Nerazlučena s nama od početka
Suzna molitvo Oca svoga Oče
Izvedi krotki čopor iz zindana
Da pod lipama liturgija počne.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Nek pada snijeg gospode

Nek pada snijeg Gospode
Iz sjećanja po očima
Spavajte šumske jagode
Sve moje s vama počiva

Spavajte moji umrli
bez groba i bez biljega
Neka vas vjetar zagrli
Zavije pokrov snijega

I neka majku zbodenu
I njenu crkvu jeliku
Bijelim ruhom odjenu
Za našu tugu veliku

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Sa rodom sam rasčistio

Sa rodom sam rasčistio
saznao sam tajne stvari
tata me je izmislio
al ne mari al ne mari

Krio sam se u stomaku
kad sam bio sasvim mali
lepo beše u stomaku
dok me nisu prepoznali

Otad više mira nemam
strine ujne ah te žene
taman htedoh da odremam
da vek mine iznad mene

Rađaj se već viču na me
baš ih briga što sam mali
pristao sam sve zbog mame
da je ne bi rasplakali

Sa rodom sam raskrstio
razumem se u te stvari
znam ja dobro gde sam bio
al ne mari al ne mari.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Idem u kaludjere

Taj tamjan borovine ta smola zaborava
Kadionica sunca, plavičast oltar šume
Usmrtiće me smilje - to kako diše trava
Ta religija što se moćno štrucuje u me.

Vekove naglas sriču, tu paprat i divizma
I slovo o postajanju ovde ponovo čitam
Jagode, te gerilke izvornog komunizma
Mucaju istoriju kad za jednakost pitam.

Stršljeni, ose, pčele molitve čate cveću
I pričest uzimaju iz šarenih putira
Ko zemlja jednostavni psalmi su ove vere

Sa panja, sa prestola pomaknuti se neću
Ko glavnju zapaljenu neka me kiša spira
Sve dok ne budem primljen u šumske kaluđere.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Planina i počelo

Put u planinu - to je put u počelo,
U gusto saće šume, cijelac od predanja,
Sunce je prosulo jarka zlatna pismena
I već ih sriče kiša po lišću, po bukvama.
Dok čitam cvijeće, te ljeta javne znake,
Pod strejom opšte kuće smiju se lastavice,
I stvarni dim se vije sa pronadjene Itake.

Mi smo zacijelo, ostali mnogobošci,
Hristova ruka jedva nas je dotakla,
Baš kao onaj ridji, onaj plavooki,
Uvijek smjerno udjem u hladovinu hrasta,
I starina me primi mirnoćom pravoh hrama,
O svetilišta naša, rasuta po gorama,
Odakle krotki starci još opšte sa zvijezdama.

Gle u po bijela dana čovjeka sa ulištem,
I rojem divljih pčela, kao sa slike,
Ždrijebe kobilu doji, kleka stijenu siše,
Vjetar miris koprive sa limunima spaja,
Pa resko negoduje zaboravljeni sporiš;
Nozdrve širimo: ždrijebe, kobila i ja,
I svojski srčemo skupa - nektar i ambrozija.

Osjećam kako u zemlju puštam žile,
Kako me ispunjava dobrota nepoznata,
Vjetar se umiljava i jara blagost lije.
Po našim bližnjima - travama i biljkama.

To. Najzad mi se spava. To. Bludni sin se vraća.
Evo i krupna bulka već saginje se čelu,
I zaceljuje rane melemom divljeg saća.

San u planini - to je san u počelu.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Sa žutom zvezdom na rukavu

Sa žutom zvezdom na rukavu
Ja hodim svetom pridvorica
Preplivah Drinu, gazim Savu
Tu najzad postah kukavica

U tudja gnezda snosim jaja
Dok velikaši carstvo drobe
Pripitomljena peva raja
Zapevaj onda i ti robe

Zakukaj kao kukavica
Prevrni kano lastavica
Daleka groblja i ognjišta

Grakće li gavran, naša tica
I žeže li nas nesanica
Tamo i amo, bez igde išta

Na cvijetnu nedelju

Na Cvijeti u nedelju
U krčmu - ko u busiju
Iznutra da se očistim
I svakidašnjem nedjelu
Da se žalostan pričestim
Na blagu cvjetnu nedelju.

Sjeta i čemer - jaduljak
Kopriva, drijen, krasuljak
U krčmi - kao u crkvi
I medju niščim ljudima
Rastu grančice vrbove
Iz bombe stida u grudima.

U živom pijesku beščašća
U podaničkom avaju
Ja smjerno primam naforu
Ovih što prvo ubiju
A onda nad rakom ridaju.

Na strašnom mjestu u krčim
U andjeoskom predjelu
Šta sam kada se prisjetim
U vajkadašnjem nedjelu
Ja mučki pucam u sebe
Ritam na cvjetnu nedelju.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Balada o koprivi

1.

Zemunice sojenice i bajte od žitkog pruća
I pećine zazidane bijahu nam nekad kuća

Dubirozi i katuni kuća nam je kabanica
Čarna Gora Romanija rodni zvuci dvojenica

U vršaju zlatne slame na guvnu u ljeta vruća
Zvjezdano nam nebo bilo krov nad glavom crkva kuća

2.

U krevetu gvozdenjaku pamtiš li nas sirotište
Nevesinje-sinje-inje ostavljeni ždrali pište

Potureno u gnijezdo kao jaje kukavice
Ružno pače sanjalo je krila utve labudice

Kolibu smo snijevali koja jednom bješe kuća
Na stanici u podrumu i u krčmi do svanuća

I sad kada ždrali kriče u ledena u svanuća
Onome ko doma nema prokišnjava svaka kuća

3.

Iz duvara zovka iz ognjišta kopriva
U mirisu kadulje duša naše kuće počiva

Snizale se verige zarastao sač
Utrnulo ognjište zarđao mač

Jošte mačak mjaukom sa kućišta plače
I trepere jasike i šapore drače

Vjerni pas je izdao za koga sad laje
Oj mjeseče ledeni znaš li kuća šta je

Znaš li kamo odluta plavičasti dim
Tuži mačak mjaukom a i ja sa njim

One što nas volješe tu zemljica pokriva
Raste zova uboga i miriše kopriva.

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Mada uzalud sve je

Zbilja uzalud sve je mlad mesec rosa trava
I uspavanka kiše na tavanu po krovu
Popustio je mandal u srcu sedam brava
Pa neka zateknu me u domu ko u rovu

Zbilja uzalud sve je Taj neko mora doći
Na zidu puška spava u oknu sveća dršće
Šapuću leptirice pesmu sudjaja noći
O gajtanu i svili kojim me doba stišće

Zbilja uzalud sve je Po stolu pljušte zvezde
Puče nebeska soha redari zemlju čiste
Al' čarno bezakonje iz veka svuda veje

I vidim bez jahača četiri konja jezde
I vidim slepo oko vrhovnog snajperiste
Okini stara puško Mada uzalud sve je

Moglo je da se ne dogodi

Ni na što neću ja da hulim
Zašto Ta sve se carski zgodi
Rodjenje moje ravno nuli
Moglo je da se ne dogodi

Ljubavi smešne gladi gole
Nakostrešeno inje straha
Kad zapahnu me kad me skole
Moćni tajfuni tvoga praha

Provale tvoje kad se sruče
I prezavo se srce stresa
Dok razaraš me radiš za me

I kada krv mi muklo tuče
Pevaju živci strune mesa
A s njima i ja Kćeri tame

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Tvoje je da koračaš

Ne možeš ti u takve poslove da se pačaš
nije za tebe tresak niti cepanje suvo.
Budi ono što jesi, ceo predji u uvo
tvoje je da vibriraš, tvoje je da koračaš.

U novim predelima slute se tvoji koraci.
Dok palacaju munje, plava te toga štiti
(neprobudjeni u detetu čamuju pipci smrti)
i tvoje opore reči ovde su jedini znaci.

Ne budi nerazuman, ponekad možeš da vračaš
zeleno vreme apokalipse, na preskok žita zriju,
zapenušaj u svemu, pusti da ti se smiju
po stoti put ti kažem: tvoje je da koračaš!

Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009

Ogledao sam se na mesečini

Nadnesoh danas nad bunar glavu
U koji nekad hvatah zvezde
Nadjoh duboku lokvu plavu
Dnom joj krvavi barjaci jezde

A kraj izvora ispod smrče
Vilin me konjic već nadgleda
Psalam mi crni popac sriče
I ukorljivo me gleda

U sutona kada baca čini
Po paučini na naprati
Po kolevci i mahovini

Da se od sreće čiste zlati
Moj trup bez glave na mesečini
Što krvava se u lokvi klati

Nema večnost

Ovaj muk je očaj konačnijeh stvari,
njihov sledjeni napor od koga se sedi,
sve je ovde jednom htelo biti drugo,
a sve nema večnost bez dušno zaledi.

Ovo je bela dolina kristala,
od zvuka vlažna i prepuna sene,
ova mrtva studen, zaledjeno vreme,
večni mir i pokoj, odsustvo promene.

Za utrobu zemlje privezani nemo,
sad nesvesni, slepi i ukleti, ali,
u snu stari nemir otvara im zene,
za pokret, i u snu, opet sve bi dali.