Oscar Wilde

Оскар Вајлд је рођен 16. октобар 1854. године у Даблину у Ирској,
две године након старијег брата Вилијама. Похађао је „Тринити колеџ“ у
Даблину од 1871.- 1874. године. Добио је стипендију за „Магдалена
колеџ“ у Оксфорду у који је почео похађати 1875. године. Највећи утицај
на Вајлда као уметника у то време имали су: Свинберн, Волтер Питер и
Џон Раскин. На Оксфорду је због свог ексцентричног понашања имао је
проблема са професорима. Током 1875-1876. Вајлд објављује поезију у
неколико литерарних магазина. Године 1876. поново се нашао у Ирској
због смрти оца и наставља са објављивањем поезије а 1878. добија
Награду за енглеску књижевност. Ускоро напушта Оксфорд и одлази у
Лондон где полако стиче популарност међу књижевницима. Стекавши
популарност као књижевник и естета 1882. године одлази да предаје у
Америку. После повратка из Америке живео је неколико месеци у Паризу.
1884. године жени се са Констанс Лојд у Лондону и добија два сина
Сирила и Вивијана. Током тих година Вајлд је радио као новинар а поред
тога је и даље писао поезију и драме. Године 1890. објавио је своје
најчувеније дело, роман Слика Доријана Греја. У то време је Вајлд
доживео највећу славу. Али у лето 1891. године упознаје лорда Алфреда
Дагласа с којим започиње љубавну аферу и спознаје своју
хомосексуалност. У то време постаје алкохоличар а његова слава почиње
полако да се гаси. 1895. године је осуђен на две године принудног рада
због „наказног понашања“. После повратка из затвора сели се у Париз где
је умро 30. новембра 1900. године напуштен од свих.

Вајлдова дела:

Приче

Срећни принц - 1888.
Себични џин - 1888.
Одани пријатељ - 1888.
Необична ракета - 1888.
Злочин лорда Артура Севила - 1891.
Дух из Кентервила - 1891.
Млади Краљ - 1891.
Рибар и његова душа - 1891.
Звездани дечак- 1891.

Поеме у прози

Уметник - 1894.
Следбеник - 1894.
Господар - 1894.
Учитељ мудрости - 1894.

Роман

Слика Доријана Греја - 1891.

Драмe

Вера или Нихилисти - 1880.
Војвоткиња од Падове - 1883.
Салома - 1894.
Лепеза госпође Виндермер - 1893.
Жена без значаја - 1894.
Идеални муж - 1899.
Важно је звати се Ернест - 1899.
Флорентинска трагедија

Oskar Vajld – Slavuj i ruža
Rekla je da će igrati sa mnom ako joj donesem crvenu ružu" - tužno je govorio mladi student - "ali u celom mom vrtu nema ni jedne crvene ruže".

Iz svog gnezda na hrastu slušao ga ja slavuj i pitao se, gledajući ga kroz bujno hrastovo lišće, kako da mu pomogne.

"Ni jedne jedine crvene ruže u mom vrtu" - očajno je ponavljao student i njegove lepe oči ispuniše se suzama. "Bože, kako sreća zavisi od beznačajnih sitnica! Pročitao sam sve što su mudraci sveta napisali, sve tajne filosofije sam savladao, a eto, samo zbog toga što nemam jednu crvenu ružu, moj život je upropašćen."

"Evo najzad nekoga ko istinski voli" - reče slavuj. "Noćima sam pevao o njemu, iako ga nisam poznavao; noćima sam pričao njegovu priču zvezdama, a eto, sad ga i vidim. Kosa mu je tamna kao cvet zumbula, usne su mu crvene kao ruža njegove želje, ali strast je učinila njegovo lice bledim kao slonovača, a tuga je utisnula svoj pečat na njegove veđe."

"Princ sutra uveče priređuje bal" - nastavi mladi student - "i moja voljena će biti tamo. Ako joj donesem crvenu ružu, plesaće sa mnom do zore. Ako joj donesem crvenu ružu, držaću je u naručju i ona će nasloniti glavu na moje rame; njena ruka će počivati u mojoj. Ali, u mom vrtu nema ni jedne crvene ruže, pa ću morati da sedim sam, a ona će bezobzirno proći pored mene ne udostojivši me ni jednog osmeha. Srce će mi prepući od tuge."

"On zaista istinski voli" - reče slavuj. "Ono o čemu ja pevam on doživljava kao patnju. Zaista, ljubav je divna stvar. Dragocenija od smaragda, skupocenija od finih opala. Ona se ne može kupiti za bisere ni za safire; ljubav se ne izlaže po pijačnim tezgama. Trgovci ne mogu da je kupe, niti se ona može meriti na juvelirskoj vagi."

"Muzičari ce sedeti u orkestru" - reče mladi student sa setom - "i svirati svoje gudačke instrumente; moja voljena će igrati uz pratnju harfe i violine. Igraće tako lepršavo da njene noge neće dodirivati pod, a udvarači obučeni u odela veselih boja, tiskaće se oko nje. Ali sa mnom ona neće igrati, jer nemam crvenu ruu da joj poklonim!" - reče i očajno se baci na travu. Onda zari svoje lepo lice u šake i gorko zaplaka.

"Zašto on plače?" - pitao je mali zeleni gušter protčavši pored njega sa zadignutim repom.

"Zbilja zašto?" - čudio se leptir koji je lepršao krilima udvarajući se zraku sunca.

"Stvarno zašto?" - šaputao je krasuljak svom susedu tihim mekanim glasom.

"On plače zbog crvene ruže" - reče slavuj.

"Zbog crvene ruže!?" - čudili su se oni. "Pa to je smešno."

Mali gušter koji je bio malčice zajedljiv u brk mu se nasmeja.

Ali slavuj je razumeo tajnu studentove tuge i ćutke ga je posmatrao s hrasta razmišljajući o tajnama ljubavi.

Onda raširi krila, polete i poče da kruži u vazduhu. Poleteo je preko gaja kao senka; kao senka je preleteo iznad vrta.

Na travnjaku se nalazio divan ružin grm. Kad ga je slavuj ugledao spusti se na jedan njegov izdanak.

"Daj mi jednu crvenu ružu" - reče slavuj. "Zauzvrat ja ću ti otpevati prekrasnu pesmu."
Ali ružin grm odmahnu glavom.

"Moje ruže su bele" - odgovori. "Bele kao morska pena, belje od snega na vrhu planinskom. Idi kod moje sestre iza starog sunčanog chasovnika, možda će ona moći da ti ispuni želju.

Slavuj odlete do ruže što je rasla iza sunčanog časovnika. "Daj mi jednu crvenu ružu" - zamoli je slavuj svojim umilnim glasom. "Daću ti moju najlepšu pesmu za uzvrat."

Ali ruža odmahnu glavom.

"Moje su ruže žute" - reče. "Žute kao kosa morske sirene što sedi na postolju od ćilibara, žuće od sunovrata što cveta po livadama pre nego što im kosač dođe u pohode. Ali idi mojoj sestri što raste ispod studentovog prozora: možda će ona moći da ti da ono što tražiš."
I slavuj odlete do ruže što raste pod studentovim prozorom. "Daj mi jednu crvenu ružu i ja ću ti otpevati svoju najlepšu pesmu."
Ali ruža odrično zatrese glavom.

"Istina, moje ruže su crvene" - reče ona - "crvene kao golubije noge, crvenije do velikih krljušti korala što trepere u pećinama okeana. Ali, od zime su mi promrzle žile, mraz je zatro moje pupoljke, oluja je polomila moje grane i ove godine neću imati ruža."

"Jedna crvena ruža je sve što tražim" - preklinjao je slavuj. - "Samo jednu crvenu ružu. Zar baš nikako ne mogu da dobijem jednu crvenu ružu?"

"Postoji jedan način" - reče ruža. "Ali taj način je toliko strašan da se ne usuđujem ni da ga pomenem."
"Slobodno reci" - molio je slavuj. "Ja se ne bojim."
"Ako hoćeš da dobiješ crvenu ružu" - reče ružino drvo - "moraš je stvoriti od muzike na mesečini i krvi iz svog sopstvenog srca. Moraćeš da mi pevaš sa grudima naslonjenim na trn. Celu noć ćeš mi pevati, sa grudima tako postavljenim da trn mora probosti tvoje srce. Tvoja sopstvena krv mora da teče u moje vene i da postane moja."

"Smrt je velika cena za jednu crvenu ružu" - reče slavuj - "a život je svakome drag. Prijatno je sedeti u zelenoj livadi i posmatrati sunce kako se vozi nebom u svojoj kočiji od zlata i mesec u kolima od srebra. Opojan je miris glogovog cveta, divni su zvončići što se kriju po livadama i vres što cveta po rudinama. Pa ipak, ljubav je važnija od života, a šta je srce ptice u poređenju sa srcem čoveka?"

Slavuj raširi krila i poče kružiti iznad studentove bašte.

Klizio je iznad leja sa cvećem kao senka, kao senka je proleteo iznad polja.

Mladi student je još ležao na travi gde ga je ostavio; suze se još nisu osušile u njegovim lepim očima.

"Budi srećan" - reče slavuj - "budi zadovoljan: dobićeš crvenu ružu. Stvoriću je svojom pesmom na mesečini i krvlju iz svog srca. Sve što tražim zauzvrat jeste da budeš veran svojoj ljubavi, jer ljubav je mudrija od filosofije, premda je filosofija zaista mudra. Jača je od moći premda je moć zaista moćna. Njena krila su plamene boje. Telo joj takođe ima boju plamena. Usta su joj slađa od šećera, njen dah je prijatniji od tamjana."

Student podiže pogled sa trave i poče slušati, ali ništa nije razumeo šta mu je slavuj govorio, jer on je znao samo stvari koje su bile zapisane u njegovim knjigama.

Ali stablo starog hrasta je sve razumelo i rastužilo se, jer je ono snažno volelo malog slavuja koji je odabrao njegovo stablo da u njemu načini svoje gnezdo.

"Otpevaj mi jednu pesmu za oproštaj!" - reče hrast - "biću veoma usamljen kad odeš."

Slavuj ispuni želju svom stanodavcu; njegov glas je lićio na klobučanje vode u srebrnom krčagu.

Kad je slavuj završio pesmu, student ustade i izvadi svoju beležnicu i grafitnu olovku iz džepa.

"On poseduje formu" - reče student sam sebi dok je šetao kroz lug - "koju mu niko ne moze osporiti, ali kako stoji sa osećanjima? Na žalost, odgovor je odričan. U stvari, slavuj je kao i većina umetnika: on je savršeni stil bez trunke iskrenosti. On ne bi pristao da se žrtvuje za druge. On ne misli ni o čem' do o svom pevanju, a svi znaju da su umetnici sebični. Pa ipak, mora se priznati da slavuj ima divne note u svom glasu. Šteta što one ne znače ništa i što se ne mogu korisno upotrebiti." I on uđe u svoju sobu, izvali se na krevet i utonu u misli o svojoj ljubavi, onda u dubok san.

A kad je mesec izašao na nebesko prostranstvo u svojoj srebrnoj kočiji, slavuj je odleteo na ružin grm i naslonio grudi na oštar trn. Celu noć je pevao sa grudima naslonjenim na trn, a kristalno hladni mesec, zanesen njegovom pesmom, zamalo nije zakasnio na sastanak sa ružoprstom zorom. A slavuj je pevao celu bogovetnu noć. Trn je sve dublje prodirao i krv je polako tekla iz njegovih grudi.

Najpre je pevao o rođenju ljubavi u srcu dečaka i devojčice. A na najvišem izdanku razvijala se prekrasna ruža: latica po latica kako je pesma odmicala. U početku je bila bleda poput izmaglice što lebdi nad rekom, bleda ko stopa jutra, srebrnasta kao krila zore. Kao senka ruže u ogledalu od srebra, kao senka ruže u fontani, takva je bila ruža što je razvijala latice na najvišem izdanku ružinog drveta.

Ali, ružino drvo upozori slavuja da treba jače da pritisne grudima na trn. "Pritisni jače mali slavuju: - govorio je ružin grm - "inače ce dan svanuti pre nego što ruža bude dovršena."

Slavuj jače naleže na trn, njegova pesma je postajala sve glasnija, jer je pevao o rođenju strasti u srcu mladića i devojke.

I nežna rumen poče polako da ispunjava nežne latice kao što rumeni lice mladoženje kada poljubi usne svoje neveste.

Ali, trn još nije bio prodro u njegovo srce, pa je ružino srce još bilo bledo: samo krv iz slavujevog srca mogla je da oboji grimiznocrvenom bojom ružino srce.

Ružino drvo ponovo opomenu slavuja da grudima jače pritisne trn.

"Pritisni jače, mali slavuju" - reče grm - "inače će se zabeleti dan pre nego što ruža bude dovršena."

Slavuj učini kako mu reče drvo i trn najzad dodirne njegovo srce: oštar bol poput strele prostruji njegovim telom.

Bio je to oštar, preoštar bol; pesma je postajala sve lepša, jer slavuj je pevao o ljubavi što ne umire o grobu.

I divna ruža postade grimiznocrvena, kao ruža istočnog neba.

Grimiznocrven je bio pojas latice, grimiznocrveno kao rubin bilo je njegovo srce.

Sad je slavujev glas polagano zamirao; njegova krilašca počeše lepršati; koprena pade preko njegovih očiju: osećao je kako ga ropac guši u grlu.

Poslednji talas pesme napustio je njegove grudi i toliko je očarao bledi mesec da za trenutak zaboravi na zoru i ostade još malo da boluje na nebu.

I crvena ruža je čula poslednje akorde slavujeve pseme, sva zadrhta od zanosa i razvi svoje nežne latice na prohladnom jutarnjem vazduhu.

Odjek odnese slavujevu pesmu u purpurne pećine u brdima i probudi usnule pastire. Pronosila se kroz rečnu trsku. Trska prenese njenu poruku morskim prostranstvima.

"Gle, gle!" - reče ružin grm - "ruža je završena".

Slavuj, međutim, ne reče ništa: ležao je mrtav u visokoj travi sa trnom u srcu.

U podne student otvori prozor i pogleda u baštu.

"O Bože, kakva sreća!" - reče. "Nebo mi je darovalo crvenu ružu. Kako je divna! Nikada nisam video tako lepu ružu. Toliko je lepa da sam siguran da ima neko dugo latinsko ime."

On se naže kroz prozor i ubra crvenu ružu.
Onda stavi šešir na glavu i otča profesorovoj kući sa ružom u ruci.
Profesorova ćerka je sedela na pragu i motala plavu svilu, a njen mali pas ležao je kraj njenih nogu.
"Rekla si da ćeš igrati sa mnom ako ti donesem crvenu ružu" - reče student. "Evo najcrvenije ruže na svetu. Noćas ćeš je nositi na srcu i dok mi budemo plesali, ona će ti reći koliko te volim."
"Na žalost, ne slaže se sa mojom haljinom" - reče ona. "Sem toga, sin dvorskog savetnika mi je poslao prave dragulje, a zna se da su dragulji vredniji od cveća".
"E, pa da znaš, časti mi, ti si veoma nezahvalna" - reče student ljutiti i baci ružu na ulicu. Točak zapreznih kola pređe preko nje.
"Nezahvalna?" - reče devojka. "Znaš šta ću ti reći? Ti si jedan neotesani grmalj, eto šta si ti. Uobražavaš da si strašno pametan, a ti si, na kraju krajeva, samo obični student. Ne verujem da si ikada nosio srebrne kapice na cipelama kakve ima sestrić dvorskog savetnika" - i ona ustade sa stolice i uđe u kuću.
"Kako je ljubav glupa stvar" - reče student odlazeći. "Nije ni izdaleka korisna kao logika, jer ljubav ne dokazuje ništa jer ona uvek tvrdi nešto što se nikada neće dogoditi i prisiljava čoveka da veruje u stvari koje nisu istinite. U stvari, ljubav je sasvim nepraktična, a budući da u naše vreme biti praktičan znači sve, vraćam se filosofiji. Metafizika je mnogo zanimljivija od ljubavi."
Tako se on vratio natrag u svoju sobu, izvukao jednu veliku prašnjavu knjižurinu i počeo da čita.[You must be registered and logged in to see this image.]

"The ugly and the stupid have the best of it in this world. They can sit at their ease and gape at the play. If they know nothing of victory, they are at least spared the knowledge of defeat."
-Oscar Wilde

"Ruzni i glupi imaju sve najbolje od ovog svijeta. Mogu sjediti mirno i zijevati na igru. Ako ne poznaju pobjedu, makar su postedjeni saznanja poraza"

Oscar (Genius) Wilde

A bio je specijalista za "specijalce" hahahahaha

"The only thing that ever consoles man for the stupid things he does is the praise he always gives himself for doing them."
-Oscar Wilde

"Jedina stvar koja ikad utjesi covjeka za gluposti koje radi je to sto sam sebe uvijek pohvali za iste"

Ah! Najezila sam se!

"Ne rasipajte zlato svojih dana, ne slusajte dosadne, nemojte pokusavati da popravljate sudbinu onih koji su svoj zivot promasili zanavijek, ne poklanjajte svoj zivot neznalicama, prostacima i obicnima! To su bolesni ciljevi, lazni ideali naseg doba. Zivite!!! Zivite divnim zivotom koji je u vama!..."

Oscar Wilde

“Slika Dorijana Greja”.

Dorijan služi kao spoljašnji znak lepote koja je, u stvari, nešto drugo, kao draperija smrti i rugobe. Za umetnika je Dorijan živa ikona, upravo tako ga je živopisao na platnu. A dalje se kao sa svakom pravom ikonom dešava čudo. Svaki neprilični postupak Dorijanov ostavlja trag na platnu. I tu je baš u pravi čas reč o otkriću. I mi smo sve do dana danšnjeg govorili o uticaju umetnosti na život. A onda prvi put otkrivamo tajnu uticaja života na umetnost. Naši zli postupci i čak primisli ostavljaju brazgotine na umetničkim likovima. Možda je baš on, Oskar Vajld, među prvima, ako ne i prvi, uvideo da je umetnost živa, ukoliko je, naravno, reč o pravoj umetnosti. I besmrtna istovremeno, kao što je to portret Dorijana Greja. Da ne beše Vajlda, čovečanstvo ni do dana dnašnjeg ne bi shvatilo da lepota nije izmišljotina, nego nešto što živi samostalni, večni život.

A nagoveštaj za takav poredak stvari mogao se naslućivati još od klasičnih starina. Zar Helada nije ratovala celu jednu deceniju sa Trojom, zato što joj je Paris, sin kralja Troje Prijama, na mig božanske “velike sile” Afrodite, oteo sa plaže lepu Helenu, pa kako Helada može opstati bez lepote? Apoteoza ljubavi i lepote u istom živom tkivu starozavjetne Pjesme nad pjesmama ostala je i trajaće dok je sveta i veka. Ni doprinos sa naših prostora tom opštem štivu, u kojem će Vajld crvenom olovkom jednom za svagda podvući ime lepote, kao Crnjanski nekad u Toskani “ime Srema”, ili nedavno Fuko u “Ime ruže”, nije zanemarljiv, a za podsećanje jeste.

Ne beše li ono baš Vladika Rade, pustinjak cetinjski, koji služaše svetu samotničku liturgiju lepoti, uz sasluženje svih grijehova: “Kad je viđu đe se smije mlada / Svjet mi se oko glave vrti”. Ili Tin Ujević u Kolajni: “.. a moje misli san ozari / Umrijeću noćas od ljepote”.

Danas živmo u civilizaciji u kojoj umesto lepote drugi neki sjaj blešti. Ali žudnja za prozom Oskara Vajlda ne samo što nas ne napušta, nego naprotiv, postaje sve silnija. Znači li to da možemo govoriti o još jednom otkriću - lepota je uvek brana na stranputici društvenog porinuća u more i propasti sveta.

Proročanske behu reči Dostojevskog o lepoti kao živoj sili.

Marija Cvetajeva zboraše da se estete, verenici lepote, neće peći u paklu na običnom žaru, nego na laganoj, ali dugotrajnoj vatri “neugasloj”.

“Sporohodna” estetska vatra beše zahvatila Vajlda još za života, ali je on okajao grehe stradanjem u tamnici i posle nje.

“Budi ono što si - ostale su uloge zauzete”, to nije parola nego konstatacija činjenice. Vajldu je uspelo da ostane svoj i u salonima, i na robiji, u životu i u smrti.

Rođen 1854. godine u Dablinu, a preminuo 1900. u Parizu, Vajls je pisao drame, pesme, priče, a svetsku slavu je stekao romanom “Slika Dorijana Greja”. Bio je poznat po ekstravagantnosti i narciosidnosti. Od mnogih anegdota o njegovim izjavama i ponašanju, često se spominje ona izgovorena nakon što je doplovio u Njujork 1882. Na pitanje lučkih carinika ima li šta da prijavi, veliki pisac, sarkastičar i zaljubljenik u sebe, odgovorio je: “Nemam ništa da prijavim osim svog genija”.

Nakon serije suđenja i optužbi za homoseksualno ponašanje, Vajld je osuđen na dve godine teškog rada, a posle izlaska iz zatvora nikada se više nije vratio ni u Irsku, ni u Britaniju. Osim veza sa muškarcima, bio je i oženjen 80-ih godina 19. veka Konstansom Lojd (Constance Lloyd), sa kojom je imao dva sina.

Godine 2003. engleska producentska kuća Barnabija Tompsona snimila je film prema popularnoj i na mnoge jezike prevedenoj Vajldovoj romantičnoj komediji “Važno je zvati se Ernest”, u režiji Olivera Parkera, s Rupetom Everetom u naslovnoj ulozi.

Meni su ljudi uvijek miliji od načela, a najmiliji na svijetu su mi ljudi bez ikakvih načela (Oscar Wilde).

Svrha je života samorazvoj. Izraziti savršeno svoju osobnost, to je životni zadatak svakoga od nas (Oscar Wilde).

Samo plitki ljudi ne sude po vanjštini. Istinska tajna svijeta jest ono vidljivo, a ne nevidljivo (Oscar Wilde)

Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikad bila izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman (Oscar Wilde).

Citati iz

Slika Doriana Graya (1891.)

Uvodna riječ
Umjetnik je stvaralac lijepoga.
Cilj je umjetnosti otkriti sebe, a pritajiti umjetnika.
Kritičar je čovjek kojemu uspijeva dojam lijepog izraziti u nekom drugom obliku ili oblikovati pomoću neke nove materije. Najviši i najniži oblik kritike jest neka vrsta autobiografije.
Tko u lijepome nalazi ružan smisao, poročan je i bez ljupkosti. To je mana.
Tko u lijepome nalazi lijep smisao, profinjen je. Za takva čovjeka još ima nade.
Među izabrane spadaju oni koji u lijepim stvarima vide samo Ljepotu.
Nema moralnih ili nemoralnih knjiga. Knjige su napisane dobro ili loše. To je sve.
Nevoljkost što je devetnaesto stoljeće osjeća prema realizmu jest bijes kojim kipti Caliban kad gleda svoj nakazni lik u ogledalu.
Nevoljkost što je devetnaesto stoljeće osjeća prema romantici jest bijes što ga osjeća Caliban kad u ogledalu ne vidi svog lika.
Moralni život čovjekov pruža umjetniku glavnu građu, ali moral umjetnosti u biti je savršena uporaba nesavršenih sredstava.
Umjetnik nikad ne želi ništa dokazivati. A čak se i istine mogu dokazati.
Umjetnik nema nikakvih etičkih naklonosti. Etička naklonost u umjetnika znači neoprostiv manirizam.
U umjetnika nema morbidnosti. Umjetnik može izraziti sve.
Misao i jezik umjetnikovo su oruđe. Poroci i vrline umjetnikova su građa.
Sa stajališta oblika, obrazac za sve umjetnosti glazbenikovo je umijeće. Sa stajališta osjećaja, obrazac je glumčeva vještina.
Sva je umjetnost površina i simbol u isti mah.
Umjetnik koji ruje ispod površine, čini to na vlastitu odgovornost.
Tko između redaka pronalazi simbole, čini to na vlastitu odgovornost.
U umjetnosti se zapravo ogleda promatrač, a ne život.
Oprečni stavovi o nekom umjetničkom djelu dokazuju njegovu novost, raznolikost i životnost.
Nesuglasje kritičara dokazuje da je umjetnik u suglasnosti sa samim sobom.
Možemo oprostiti čovjeku kad stvara nešto korisno za sve dok se sam ne počne diviti svome djelu. Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno jest u tome što se neizmjerno divi svome djelu.
Sva je umjetnost sasvim beskorisna.

Glava I.
Vi ste slikari doista pravi čudaci! Činite sve kako biste došli na glas. I čim steknete slavu, odmah je odbacujete. (...) Na svijetu postoji samo jedna stvar koja je vama gora od toga da svatko o vama govori, a to je kad o vama ne govori nitko.
Ljepota - istinska ljepota - prestaje gdje produhovljeni izraz počinje. Duh je sam po sebi neka vrsta prekomjernosti te uništava sklad svačijeg lica. U času kad čovjek sjedne i počne razmišljati, on vam se sav preobrazi u nos ili čelo ili u kakvu drugu grdobu. Ta pogledajte samo intelektualce koji su imali uspjeha u svojoj profesiji. Oni su izrazito ružni! Dakako, izuzevši one u crkvi. No u crkvi, dabome, ne misle. Biskup s osamdeset godina i dalje govori ono isto što mu rekoše neka govori dok je bio osamnaestogodišnji mladić, i razumije se, uslijed toga uvijek izgleda upravo dražesno.
I najobičnija stvar ima svoju draž ako je krijemo pred drugima.
Svaki portret što je slikan s osjećajem, slika je samog umjetnika, a ne njegova modela. Osoba koju slika prikazuje, samo je - slučajnost, povod. Slikar ne otkriva u šarenilu boja tu osobu nego - sebe.
Savjest i kukavičluk zapravo su jedno te isto.
Smijeh i nije baš tako loš početak prijateljstva, a svakako je njegov najbolji svršetak.
Za prijatelje biram lijepe ljude, za znance - dobronamjerne, a za neprijatelje - mudre. Čovjek mora biti oprezan i preoprezan kada bira svoje neprijatelje.
Ako pravom Englezu priopćimo neku misao - a to je uvijek preuranjeno i opasno - njemu ni u snu ne pada na um razmišljati je li ta ideja dobra ili loša. Za nj je samo važno vjeruje li sam subesjednik ili ne vjeruje u to što je rekao. Međutim, vrijednost neke misli nema ama baš nikakve veze s poštenjem onoga koji ju je izrazio. I doista, sva je prilika da će ta ideja biti duhovitija što je neiskreniji čovjek koji ju je izrekao jer u tom slučaju ona neće poprimiti ništa od njegovih potreba, želja i predrasuda.
Meni su ljudi uvijek miliji od načela, a najmiliji na svijetu su mi ljudi bez ikakvih načela.
Pjesnici znaju da strast pogoduje uspješnosti njihovih knjiga. Slomljeno srce danas samo pomaže da neka knjiga doživi po nekoliko izdanja.
Umjetnik treba stvarati lijepa djela, ali u njih ne bi smio staviti ništa iz svojeg života. Živimo u vremenu kada se ljudi odnose prema umjetnosti kao da je ona sredstvo za iznošenje životopisa.
Prepiru se samo intelektualne ništice.
Genij nadživljuje Ljepotu. To objašnjava i naš uporni trud za pretjeranom obrazovanošću. U svojoj divljoj borbi za opstanak mi žudimo za nečim trajnim, pretrpavajući mozak tricama i činjenicama, a sve u ludoj nadi da ćemo tako sačuvati svoje mjesto u životu. Potpuno informiran - to je ideal naših dana. Ali mozak toga savršeno informiranoga čovjeka nešto je užasno. Taj je mozak nalik na staretinarnicu, nagruvanu prašnjavim čudovišnim stvarima, kojima cijena daleko nadmašuje njihovu stvarnu vrijednost.
Pripadnici bilo koje društvene klase vole pričati i pripovijedati o važnosti baš onih vrlina čije izvršavanje nema nikakve veze s njihovim životom. Bogat čovjek rado će se raspričati o potrebi štednje, a dokoni padaju u vatru rječito brbljajući o dostojanstvu ljudskoga roda.

Glava II.
Utjecati na nekoga isto je što i udahnuti svoju dušu nekom drugom čovjeku. Taj onda više nema svojih misli, ne izgara više od svojih urođenih strasti. Njegove vrline prestaju biti njegove. Njegovi su grijesi - ako grijesi uopće postoje - samo neka vrsta pozajmice. On postaje odjekom neke tuđe svirke, glumi ulogu koja nije pisana za nj.
Svrha je života samorazvoj. Izraziti savršeno svoju osobnost - to je životni zadatak svakoga od nas.
Samoodricanje, koje rastače naš život, tragičan je preostatak onog samosakaćenja u divljaka. Stiže nas kazna i mi ispaštamo za svoja odricanja. Svaki poriv što ga prigušujemo klija i dalje u nama, klija i truje nas.
Jedini način prevladavanja iskušenja jest da mu se prepustimo. Odupreš li se iskušenju, duša ti se razboli od čežnje za ispunjenjem koje je ona sama sebi uskratila, žudeći za onim što su čudovišni zakoni izopačili i učinili protuzakonitim. Netko reče da se velika svjetska zbivanja odvijaju u mozgu. U mozgu, i samo u mozgu, događaju se i sva velika sagrješenja svijeta.
Jedna od velikih tajni našega bivstvovanja: izliječiti dušu pomoću čula, a čula pomoću duše.
Ljepota je samo drugi oblik Genijalnosti - savršenija, svakako, od Genijalnosti jer joj ne trebaju nikakva objašnjenja.
Samo plitki ljudi ne sude po vanjštini. Istinska tajna svijeta jest ono vidljivo, a ne nevidljivo.
Zanosi koji snažno biju u žilama dvadesetogodišnjaka gube se i tihnu. Udovi nam klonu, čula otupe. Ljudi se izopače u nakazne lutke, muče ih sjećanja na strasti pred kojima su nekoć ustrašeno bježali, sjećanja na divna iskušenja davno prošlih dana, kojima se nisu imali odvažnosti prepustiti.
Uvijek! Odvratne li riječi. Trnem sav kad je čujem. A žene je tako vole. One ubijaju svaku romantičnost, nastojeći da ona vječno potraje. A osim toga, ta je riječ tako beznačajna. Jedina je razlika između ljubavnog hira i ljubavi do groba što ljubavni hir traje malo dulje.
Ljubomoran sam na svaku stvar kojoj ljepota ne umire. Ljubomoran sam na svoj portret što ste ga vi naslikali. Zašto da slika zadrži sve ono što ja neminovno moram izgubiti? Svaki časak koji mine, meni nešto oduzima, a slici nešto daje. O, kad bi bar bilo obratno! Da se slika mijenja, a ja da ostanem neizmjenjen, kakav sam sada!
Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikad bila izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman.
Ljudi danas prave toliko vike nizašto, a sve u ime nekakve vjernosti! A zapravo je ta toliko razvikana vjernost i u samoj ljubavi tek pitanje fiziološke naravi. Ona nema nikakve veze s našom voljom. Mladi bi ljudi voljeli biti vjerni, a nisu, dok bi stariji rado varali svoje žene, a ne mogu: i to je sve što bi se moglo reći o vjernosti.

Glava III.
Samo oni koji plaćaju svoje račune traže novaca.
Ja mogu podnijeti sirovu snagu, ali mi je sirovi um nepodnošljiv. Uvijek mi se čini kao da je nekako nepošteno kad se čovjek njime služi. Njime zadaje niski udarac intelektu.
Put do istine vodi preko paradoksa. Da bismo upoznali Zbilju, moramo je vidjeti kako pleše po pelivanskom konopcu. Kad Istine postanu akrobati, onda tek možemo suditi o njima.
Prednost osjećaja u tome je što nas vode na stranputicu, dok znanost ima prednost jer nema nikakve veze s osjećajnošću.
Danas gotovo svi ljudi umiru od neke vrste latentnog zdravog razuma, pa tek kad je već prekasno, otkriju da se jedino zbog svojih grijeha nikad ne kaju.
Toliko volim čitati knjige da ih ne marim pisati. (...) No, u Engleskoj nema čitalačke publike ni za što osim za novine, molitvenike i leksikone.

Glava IV.
Wagnerova mi je glazba milija od svake druge. Tako je bučna, pa mirne duše možemo razgovarati a da nas drugi ne čuju.
Muškarci se žene jer su umorni; a djevojke se udaju jer su radoznale; ali oboje se razočaraju.
Genijalnih žena nema. Žene su tek dekorativni spol. One nikada nemaju što reći, ali to kažu dražesno. Žene predstavljaju pobjedu materije nad duhom, baš kao što muškarci predstavljaju pobjedu duha nad moralom.
Postoje samo dvije vrste žena: nenašminkane i našminkane. Nenašminkane su žene od velike koristi.
La grande passion povlastica je dokonih ljudi. To je jedino za što je besposličarska klasa neke zemlje sposobna. (La grande passion = velika strast/ljubav)
Ljudi koji ljube svega jedanput u životu, zapravo su baš plitki i površni. To što oni nazivaju svojim poštenjem i svojom vjernošću, za me je učmalost uslijed navike ili pomanjkanja mašte. U osjećajnom životu vjernost je ono isto što i rigidnost u duhovnom životu - jednostavno priznanje neuspjeha.
Jedino su svetinje toliko vrijedne da čovjek za njima posegne.
Zaljubljen čovjek isprva obmanjuje sebe, a kad priči dođe kraj, onda obmanjuje i druge. I to onda ljudi zovu romansom.
Većina ljudi pada pod stečaj jer suviše investiraju u životnu prozu. No upropastiti se zbog poezije, to je doista velika čast.
Ljudi vole davati ono što je njima samima prijeko potrebno. Za mene je to - bezdan darežljivosti.
Od svih umjetnika što sam ih ikad poznavao samo su loši umjetnici bili osobno zanimljivi i privlačni. Dobri umjetnici žive samo u svojim djelima te su prema tome kao ljudi savršeno nezanimljivi. Velik pjesnik, istinski velik pjesnik, u običnom životu nema ni trunke poetičnosti. Ali loši pjesnici očaravaju čovjeka svojom osobom. Što slabiji stihovi, to šarmantniji pjesnici.
Sama činjenica da je netko izdao zbirku osrednjih soneta, čini ga neodoljivim. On svagdašnjicu pretvara u pjesme koje ne umije napisati. Drugi opet pišu pjesme što ih u životu ne mogu ostvariti.
Obični smrtnici moraju čekati da im život razotkrije svoje tajne i samo je malobrojnim izabranicima suđeno otkriti ih još prije nego se veo podigne. Ponekad to biva pod utjecajem umjetnosti, a osobito one vrste književnosti koja neposredno opisuje strasti i duševna zbivanja. Ali ponekad preuzima tu ulogu neka složena ličnost, pa obavlja funkciju umjetnosti, postaje pravo umjetničko djelo jer i Život ima svoja remek-djela, baš kao i pjesništvo ili kiparstvo ili slikarstvo.
Duša može biti prožeta animalizmom, ali ima i trenutaka kad se tijelo uzvine do produhovljenosti.
Sami sebe ne razumijemo nikad, a druge tek sasvim rijetko.
Iskustvo nema nikakve etičke vrijednosti. Ono je puko ime što ga ljudi nadijevaju svojim zabludama.
Iskustvo nema nikakve pokretne sile. Kao ni savjest, tako ni iskustvo nije nikakav aktivni uzročnik. Ono nam samo uistinu dokazuje da će nam budućnost biti isto što i prošlost ta da ćemo grijeh što smo ga jednom počinili s odvratnošću, poslije opet počiniti, i to često s uživanjem.
Upravo one strasti o čijem se porijeklu obmanjujemo, imaju najveću vlast nad nama, kao što su u nama najslabiji baš oni porivi za koje nam se čini da ih posve razumijemo.

Glava V.
Ljubiti znači nadmašiti sama sebe.
Gledati ga znači obožavati ga, poznavati ga znači vjerovati mu.
Djeca isprva vole svoje roditelje; kad narastu, ona im sude; a ponekad i praštaju.

Glava VI.
Prestao sam bilo što odobravati ili kuditi. To bi značilo zauzeti pogrešan i smiješan stav prema životu. Nismo mi na svijetu zato da bismo se razmetali svojim moralnim predrasudama.
Kad me neka osoba privlači, ona me očarava izražavanjem svoje ličnosti, ma kakav taj izražaj bio.
Najbitniji je nedostatak braka u tome što postajemo nesebični. A nesebični su ljudi uvijek bezbojni. Nedostaje im individualnosti. Pa ipak, ima i takvih naravi koje u braku postaju kompliciranije. Sačuvavši svoju sebičnost, oni će joj dodati još mnogo drugih egoizama.
Razlog što svi mi rado mislimo o drugima samo najbolje jest taj, što se svatko boji samoga sebe. Podloga svakom optimizmu jest puki strah.
Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi.
Uništen je samo onaj život čiji je razvoj spriječen.
Želite li razoriti nečiju ličnost, tog čovjeka trebate samo popravljati.
Kad smo sretni, uvijek smo dobri, ali kad smo dobri, nismo uvijek sretni.
Biti dobar znači biti u skladu sa samim sobom. Nesklad vlada tamo gdje je čovjek prisiljen biti u skladu s drugima.
Najveća je tragedija sirotinje u tome što nema ničega osim odricanja. Lijepi su grijesi, poput svih lijepih stvari, povlastica bogatih.
Nijedan se kultiviran čovjek ne kaje za bilo koji užitak, dok nekultivirani ljudi ne znaju što znači uživati.

Glava VII.
I Ljubav i Umjetnost su reproduktivni oblici.
Postoje samo dvije vrste privlačnih ljudi: jedni koji znaju apsolutno sve i drugi koji ne znaju apsolutno ništa.
Tajna vječne mladosti jest u tome da se nikad ne podajemo čuvstvima koja nam ne prijaju.

Glava VIII.
S ljudima do kojih nam nije stalo, nije teško biti ljubazan.
Žene su dražesna umjetna stvorenja, ali za umjetnost nemaju nikakva smisla.
Mi živimo u doba kad ljudi previše čitaju da bi bili mudri i suviše razmišljaju da bi bili lijepi.

Glava XV.
Kad se žena po drugi put udaje, ona to čini samo zato što joj je prvi muž bio odvratan. A kad se muškarac po drugi puta oženi, to je stoga što je obožavao svoju prvu ženu. Žene kušaju svoju sreću, a muškarci je stavljaju na kocku.
Žene nas vole zbog naših mana. Ako ih imamo u dovoljnoj mjeri, sve nam praštaju, čak i našu duhovitost.
Muškarac može biti sretan sa svakom ženom, sve dok je ne zavoli.
Volim muškarce koji imaju budućnost i žene koje imaju prošlost.
Umjerenost je kobna stvar. Dovoljno, to je kao običan objed. Samo je više nego dovoljno prava gozba.

...moj omiljeni

Glava XVI.
Ljudski je život suviše kratak a da bi si naprtio i teret tuđih grijeha. Svatko živi svojim životom i za to plaća svoju cijenu. Nesreća je samo u tome što je za jednu jedinu pogrešku trebalo plaćati tako često. (...) Sudbina nikada ne privodi kraju račune što ih ima s čovjekom.

Glava XVII.
- A Umjetnost? - upita vojvotkinja.
- To je bolest.
- Ljubav?
- Iluzija.
- Religija?
- Moderan nadomjestak vjere.
- Vi ste skeptik.
- Nipošto! Skepticizam je početak Vjerovanja.
- Pa što ste?
- Definirati znači ograničavati.
Svaki naš uspjeh stvara nam nove neprijatelje jer samo prosječni ljudi mogu biti popularni.
Romantičnost živi od ponavljanja, a ponavljanje pretvara strastvenu želju u umjetnost.
Svaki put kad čovjek voli, njemu je kao da voli prvi put. Kad se zaljubimo u neko novo lice, jedinstvenost se strasti zato ne mijenja; ona nakon toga postaje samo jača. U najboljem slučaju u životu možemo imati samo jedno veliko iskustvo, a tajna je života u što češćem ponavljanju takvih doživljaja.

Glava XVIII.
Jedina strahota na svijetu jest ennui. To je jedini grijeh kojemu nema oproštenja. (ennui = dosada)
Žena će očijukati s bilo kime, samo ako ima ljudi koji je pritom promatraju.
Nesreća je kad čovjek nešto sigurno zna. Samo neizvjesnost ima svoju draž. U magli su sve stvari ljepše.

Glava XIX.
Na selu je lako biti dobar. Tamo ne prijete nikakva iskušenja. To je razlog što su ljudi koji žive izvan grada, sasvim necivilizirani.
Samo su dva puta koja vode do civilizacije: kultura i pokvarenost.
Svaki je zločin vulgaran, kao što je i svaka vulgarnost zločin.
Zločin pripada isključivo nižim klasama. (...) Zločin je za njih isto što je nama umjetnost, jednostavno sredstvo za postizanje iznimnih uzbuđenja.
Stvari koje čovjek smatra pouzdanima, nikad nisu istinite.
A što se tiče knjige koja truje - toga nema. Umjetnost nema utjecaja na naša djela. Ona ubija želju za djelovanjem. Ona je na neki divan način jalova. Knjige što ih svijet naziva nemoralnima, jesu one u kojima se ogleda njihova sramota.

The Critic as Artist (1891.)
"Kad god se ljudi slažu sa mnom, uvijek osjećam da nisam u pravu"

Lady Windermere's Fan (1892.)

"Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvijezda"
"Cinik je čovjek koji svemu zna cijenu, a ničemu vrijednost"

The Soul of Man Under Socialism (1895.)

"Nepokornost, u očima svatkog tko je čitao povijest, je čovjekova stara vrlina. Progres je i napravljen kroz nepokornost, s nepokornošću i pobunom"
"Nekada davno ljudi su imali sprave za mučenje, sada imaju novinarstvo"

De Profundis (1895.)
"Meni izgleda da gledamo u prirodu previše, a živimo s njom premalo"

Životom ne vlada volja ili namera. Život je pitanje nerava, vlakana i sporogorećih ćelija u kojima se misao krije a strast doživljava snove. Možda zamišljaš da si bezbedan i smatraš sebe jakim. Međutim, neočekivana nijansa boje u sobi ili na jutarnjem nebu, neki naročiti miris koji si nekada voleo i koji budi divna sećanja, stih iz zaboravljene pesme na koji si nekad naišao, akord iz muzičkog dela koje si prestao da sviraš – kažem ti, Dorijane, od takvih stvari zavisi naš život.


Slika Dorijana Greja

Slavuj i ruža


Rekla mi je da će plesati sa mnom ako joj donesem crvenih ruža –
kliknuo student – ali u svom mojem vrtu nema crvene ruže.
Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj i izvirio između
lišća i čudio se.
– Nema crvene ruže u cijelom mojem vrtu! – uzvikivao i krasne mu se
oči napunile suzama. – Ah, do kakvih sitnica stoji sreća! Pročitao sam
sve što su napisali mudraci i znam filozofiji sve tajne, ali mi je život
bijedan jer mi nedostaje crvena ruža.
– Evo napokon vjerna ljubavnika – reče slavuj. – Noć po noć pjevao
sam o njemu, iako ga nisam znao: noć po noć pričao sam njegovu zgodu
zvijezdama, a sada ga vidim. Kosa mu je tamna kao zumbulov cvijet, a
usne mu rumene kao ruža koju želi; ali lice mu je od ljubavi
poblijedjelo kao bjelokost i jad mu se ubilježio na čelu.
– Sutra uvečer priređuje vladar ples – mrmljao je mladi student – a
moja će ljubav biti na plesu. Ako joj donesem crvenu ružu, plesat će sa
mnom sve do jutra. Ako joj donesem crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i
ona će mi nasloniti glavu na rame, i stezat ću ruku njezinu u svojoj.
Ali nema crvene ruže u mojem vrtu, pa ću sjediti sam a ona će proći mimo
mene. Neće ni mariti za mene i srce će mi pući.
– To je zaista pravi ljubavnik – reče slavuj. – O čemu ja pjevam, to
on trpi: što je meni radost, njemu je jad. Ljubav je zaista divota.
Vrednija je od smaragda i skupocjenija od finih opala. Biser i mogranj
ne mogu je kupiti niti se prodaje na tržištu. Ne stječu je trgovci niti
se može zamijeniti na vagi za zlato.
– Glazbenici će sjediti na svojoj galeriji – reče mladi student – i
svirat će na svojim instrumentima, a moja će ljubav plesati uz glas
harfe i gusala. Plesat će tako lako da se nogama neće dodirivati poda, a
dvorani će se u šarenim haljinama zgrtati oko nje. Ali sa mnom neće
plesati jer nemam crvenu ružu da joj dam – i on se bacio u travu, pokrio
lice rukama i zaplakao.
– Zašto on plače? – zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj
njega, a rep napeo uvis.
– Zbilja, zašto? – reče leptir koji je lepršao za sunčanom zrakom.
– Zbilja, zašto? – šapne svojemu susjedu tratinčica nježnim, tihim
glasom.
– Plače zbog crvene ruže – reče slavuj.
– Zbog crvene ruže! – zaviču oni – jako je smiješno!
A mali gušterčić, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas.
Ali slavuj je razumio tajnu studentova jada te je šuteći sjedio na
hrastu i promišljao o tajnoj ljubavi.
Odjednom on raširi smeđa krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti
gajem kao sjena i kao sjena proleti vrtom.
Usred tratine stajala je krasna ruža pa kad ju je slavuj spazio,
poleti k njoj i spusti joj se na grančicu.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju
najslađu pjesmu. No ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže bijele – odgovori ona – bijele kao pjena morska i
bjelje nego snijeg na planini. Ali otiđi mojoj sestri koja se plete oko
staroga sunčanika i možda će ti ona dati što ti želiš.
Odleti slavuj k ruži što se plete oko staroga sunčanika.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj a ja ću ti otpjevati svoju
najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže žute – odgovori ona – žute kao kosa morske vile što
sjedi na jantarovu prijestolju i žuće nego sunovrat što cvate na livadi
dok je kosac ne pokosi. Ali otiđi mojoj sestri koja raste pod
studentovim prozorom i možda će ti ona dati što želiš.
Odleti slavuj k ruži što raste pod studentovim prozorom.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju
najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže crvene – odgovori ona – crvene kao golubove noge i
crvenije nego silni koralj što se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je
sledila moje žile, mraz je oprljio moje pupoljke, bura je slomila moje
grančice i ja neću imati ruža cijele ove godine.
– Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja – uzvikne slavuj – jednu
jedinu crvenu ružu! Zar nema nikakav način kako bih je dobio?
– Ima način – odgovori ruža – ali je tako strahovit te se ne usuđujem
da ti ga kažem.
– Reci mi – reče slavuj – ja se ne plašim.
– Ako želiš crvenu ružu – reče ruža – moraš je stvoriti pjesmom po
mjesečini i obojiti je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na trn
i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš mi pjevati, a trn ti se mora
zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane mojom.
– Smrt je velika cijena za crvenu ružu – reče slavuj – a život je
svakomu jako drag. Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti Sunce u
zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim kolima. Sladak je glogov
miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što cvate na
brijegu. Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce prema
ljudskome srcu?
Raskrilio on smeđa svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio
vrtom kao sjena i kao sjena projurio gajem.
Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu
se nisu bile osušile suze u krasnim očima.
– Veseli se – dovikne mu slavuj – veseli se, dobit ćeš svoju crvenu
ružu. Stvorit ću je pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca
svojega. Za uzvrat tražim jedino da budeš vjeran ljubavnik jer ljubav je
mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i moćnija od
vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen, a
plamene je boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj je
kao tamjan.
Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj
veli jer je znao jedino ono što piše u knjigama.
No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio maloga slavuja
koji je sagradio gnijezdo u njegovim granama.
– Otpjevaj mi posljednju pjesmu – šapne mu – ostat ću sam samcat kad
tebe ne bude.
Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što
klokoće iz srebrna vrča.
Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa
bilježnicu i olovku.
– On ima formu – govorio je sam sebi, odlazeći gajem – to mu se ne
može poreći, ali ima li čuvstva? Čini mi se da nema. Zaista je poput
većine umjetnika; sasvim je stil, a nema nikakve iskrenosti. Ne bi se
žrtvovao za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su umjetnosti
sebične. Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova.
Žalost je što ti zvuci ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične
koristi.
I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o
ljubavi; a nakon časka zaspi.
A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k ruži i nabode prsa na
trn. Cijele cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni
kristalni Mjesec nagnuo se i slušao. Cijele je noći pjevao slavuj, a trn
mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv istjecala.
Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladića i djevojke. A
navrh ruže procvjetala je divna ruža, latica za laticom redala se kao
što se pjesma redala za pjesmom. Bila je isprva blijeda kao magla nad
rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila zorinih. Kao sjena
nizina u srebrnu zrcalu, kao sjena ružina u ribnjaku, takva je bila
ruža što je procvala na najvišoj grančici.
Ali ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn. –
Pritisni jače, mali slavuju – doviknulo mu ružino stablo – jer će
svanuti dan dok još nije dokončana ruža.
Slavuj pritisne jače uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je
pjesma jer je pjevao kako se rađa strast u duši muškarčevoj i
djevojčinoj.
A nježna rumen sunula u ružine latice, kao rumen na mladoženjinu licu
kad nevjesti poljubi usta. Ali trn se još nije bio zabo u srce i ružino
je srce bilo još bijelo jer jedino krv iz slavujeva srca može
zacrveniti ružino srce.
A stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. – Pritisni jače,
mali slavuju – doviknulo mu stablo – jer će svanuti dan prije no što je
dokončana ruža.
Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopro do srca i ljuta ga bol
probola. Gorka je, gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je
njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što se usavršuje u srcu, što ne
umire u grobu.
A divna se ruža zarumenila kao rumen na istočnom nebu. Crvenio se rub
laticama, a kao rubin crvenjelo se srce.
Ali slavuju je sve slabio glas i krilašca mu lepršala, a oči se
zamaglile. Pjesma mu je slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto
guši grlo.
A zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio
na svanuće i zastao na nebu. Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od
zanosa i rastvorila latice hladnomu jutarnjemu vjetriću. Jeka ga je
odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovčare iz sna.
Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.
– Gledaj, gledaj! – uzvikne ružino stablo – ruža je sada savršena –
ali slavuj mu nije odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom
u srcu.
A o podne otvorio student prozor i pogledao – Divna li slučaja! –
uzviknuo – evo crvene ruže! Otkad živim, nikad nisam vidio ovakvu ružu.
Tako je krasna da zacijelo ima dugačko latinsko ime – i on se nagnuo i
otrgnuo je.
Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci.
Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vitao modru svilu, a
pseto joj ležalo do nogu.
– Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ružu –
reče student. – Evo najcrvenije ruže na svijetu. Večeras ćete je nositi
kraj srca, a kad budemo plesali, pričat će vam ona kako vas ljubim.
Ali djevojka se namršti.
– Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu – odgovori ona – osim
toga, kancelarov mi je nećak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su
dragulji vredniji nego cvijeće.
– Kunem se doista, vi ste jako nezahvalni – reče student zlovoljan i
baci ružu na cestu gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotačem.
– Nezahvalna! – reče djevojka. – Reći ću vam nešto, vi ste jako
surovi; a napokon, tko ste vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni
srebrne kopče na cipelama kao što ih ima kancelarov nećak – i ona ustade
i ode u kuću.
– Kako je ljubav glupa – reče student odlazeći. – Nije ni napola
toliko korisna kao logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što
se ne zbiva i navodi te da vjeruješ što nije istina. Zaista je sasvim
nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit ću se
ja k filozofiji i učit ću metafiziku.
Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prašnu knjižurinu i uzeo
čitati.

Prica o Narcisu

Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je
bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oscar Wilde.
Listajuci knjigu naišao je na pricu o Narcisu.

Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je išao da
posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jezeru. Toliko je bio
opcinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na
mestu gde je pao nikao je cvet koji su nazvali narcis.

Ali Oscar Wilde nije tako završio ovu pricu.

On je napisao da su, kada je Narcis umro, došle šumske nimfe i zatekle
dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krcag slanih suza.

- Zašto placeš? – upitaše šumske nimfe.

- Placem za Narcisom – rece jezero.

- Ah, nimalo nas ne cudi što placeš zbog Narcisa – nastaviše one. I
pored toga što smo mi sve stalno trcale za njim po šumi, ti si bilo
jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.

- Pa zar je Narcis bio lep? – upita jezero.

- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? – odgovoriše iznenadene
nimfe. – Na kraju krajeva, on se svakog dana s tvojih obala naginjao nad
tebe.

Jezero je za trenutak zacutalo. Najzad, rece:

- Ja placem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep.

Oplakujem Narcisa zato što sam, uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo
u dnu njegovih ociju da vidim odraz svoje sopstvene lepote.

Lepe li price, rece Alhemicar.

Kuća Strašnog suda
[You must be registered and logged in to see this image.]

I bi tišina u Kući Strašnog suda, i Čovek izađe nag pred lice Boga.

I Bog otvori Knjigu Života Čovekovoga.

I Bog prozbori Čoveku: "Tvoj život bejaše zao, i ti pokazivaše samo
okrutnost prema onima u nevolji, i po onima što pomoć im nedostajaše, ti
izlivaše samo gorčinu, i teška srca bejaše. Siromasi pozivahu te, ali
ti ne odgovori, i uši tvoje bejahu gluve za zapomaganje mučenika Mojih.
Nasledstvo siročadi samo za sebe prisvajaše, i sa namerom zlom slaše
lisice u vinograde susedove. Ti uzimaše i hleb za decu i davaše psinama
da proždiru ga, i gubavce Moje, što življahu u močvarama i bejahu u miru
i hvališe Mene, izagnaše na puste ulice, i na zemlji Mojoj, od koje te
stvorih, prosipaše nevinih krv!".

I Čovek odgovori i reče: "Čak i tako počinih!".

I Bog ponovo otvori Knjigu Života Čovekovoga.

I Bog prozbori Čoveku: "Tvoj život bejaše zao, i Lepota koju pokazivah
tebi, i Dobro koje sakrih za tebe, ti prolaziše pored, ne primetivši ih.
Zidovi odaja tvojih behu oslikani, i ti ustajaše na zvuk flauta iz
kreveta grozota svojih. Ti izgradiše sedam olatara za grehe zbog kojih
propatih, i pojede od stvari koje nisu za jelo, i purpur odela tvojega
bejaše protkan trima znacima sramote. Idoli tvoji ne bejahu ni od zlata
ni od srebra, već od mesa mrtvoga. Ti ispuniše mirisima kose njihove, i
stavljaše u ruke im nar. Šafranom im premazivaše stopala, i raspostiraše
tepihe preda nj'. I premazivaše antimonom očne kapke njihove, i
prekrivaše izmirom tela njihova. Ti bacaše se na kolena preda nj', i
tronovi idola tvojih bejahu svetlošću obasjani, i pokazivaše tako Suncu
sramotu tvoju, a Mesecu ludilo tvoje!".

I Čovek odgovori i reče: "Čak i to učinih!".

I po treći put otvori Bog Knjigu Života Čovekovoga. I Bog prozbori
Čoveku: "Tvoj život bejaše zao, i na dobro uzvraćaše ti samo zlom, i
krivočinstvom na ljubaznost. Povrediše ruke što hranišete, i prezreše
grudi sa kojih sisaše. Oni koji sa vodom dolaziše tebi uvek odlaziše
žedni, i pobunjenici koji te skrivahu u šatorima svojim u noći, bejahu
izdani pre zore. Neprijatelji tvoji, što te poštedeše, završiše život
svoj u zasedi tvojoj, i prijatelja što hodaše kraj tebe prodade, i oni
što donosiše ti Ljubav uvek dobijaše samo Požudu zauzvrat!".

I Čovek odgovori i reče: "Čak i tako činjah!".

I Bog zatvori Knjigu Života Čovekovoga, i prozbori: "Sigurno, u Pakao ću
te poslati! U Pakao poslaću tebe!".

I Čovek uzviknu: "Učiniti to ne možeš!".

I Bog reče Čoveku: "Zašto ne mogu u Pakao da te pošaljem, i sa razlogom
kojim?".

"Zato što u Paklu življah uvek!", odgovori Čovek.

I bi tišina u Kući Strašnog suda.

I posle pauze Bog prozbori, i reče Čoveku: "Shvativši da ne mogu u Pakao
da te pošaljem, sigurno ću te u Raj uputiti! Čak u Raj poslaću tebe!".

I Čovek uzviknu: "Učiniti to ne možeš!".

I Bog reče Čoveku: "Zašto ne mogu u Raj da te pošaljem, i s razlogom
kojim?".

"Zato što nikada, ni na jednom mestu, ne mogah Raj da zamislim!", Čovek
odgovori.

I bi tišina u Kući Strašnog suda.

Prijatelja biram po izgledu, poznanika po
karakteru, a neprijatelja po pameti. Nemam nijednog glupog neprijatelja -
sve su to bistri i pametni ljudi koji me mrze i poštuju..

neponovljiv je..