| | Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE | |
| | Autor | Poruka |
---|
cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Pet Dec 18, 2009 7:06 pm | |
| U ovom feljtonu objavićemo najinteresantnije delove iz upravo štampane knjige "Anatomija srpske duše", autora prof. dr Dragoslava Slovića. U ovom kompleksnom izdanju, koje je izazvalo izuzetno interesovanje, dr Slović nastoji da dešifruje mentalni kod naših ljudi. Držeći se Bekonove maksime da je najniže od svih laskanja laskanje svome narodu, uz obilje primera piše o manama i vrlinama, karakteru, moralu i neslozi srpskog etnosa.U nastavku predstavićemo unikatno izdanje knjige
SRBIJE ŽALOSNO PONOVNO POROBLJENJE 1813.GODINE!
Čudnovato je da se u tom delu nepoznatog autora, pisanom skraja 1814. godine mogu potražiti odgovori i na neke savremene dileme!!!
Zaklela se Zemlja Raju da se svake tajne znaju!
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
Poslednji put izmenio cojle dana Ned Mar 18, 2012 9:39 pm, izmenio ukupno 5 puta | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Pet Dec 18, 2009 7:22 pm | |
| Ilustracija Toše Borkovića Seljački živalj je na ovom prostoru izložen mnogim teškoćama, počev od onih koje mu nameće nedarežljiva priroda, do onih koje mu nameće robovanje pod tuđinom i neorganizovana sopstvena država. Seljak je oduvek plaćao sve nedaće i greške ove države, a bukvalno nikad nije učestvovao u njenim blagodetima. Upravo taj status ga je čeličio i činio vitalnim, pošto je znao da baš on na svojim leđima, često pogrbljenim od tegoba, mora i može da podnese sve muke kroz koje nacija prolazi. Tako očeličen, on je učestvovao u svim bitkama, vođen pokličima borbe za svoju Srbiju. Prema tim pokličima on se nikada nije oglušio, već je oduvek bio patriotski naivan i lako je poleteo na poziv: Sine, Srbija te zove!U ranoj fazi razvoja svoje državnosti on je to činio sa oduševljenjem da gradi svoju kuću, pa je razvijao ratnički moral zasnovan na jakom osećanju patriotizma. U doba propasti države i robovanja, on je takođe negovao ratnički moral, ali i moral čoveka koji mora da se služi raznim lukavstvima nemoćne raje. To je onaj moral koji je Petar Kočić literarno predstavio u obliku Davida Štrpca ili narodne pripovetke o Eri koji reče da bi pustio Turčina, ali da ovaj neće njega. Taj naoko naivan čovek mogao je da opstane samo zahvaljujući hrabrosti, ako je smeo da je pokaže, ili lukavstvu, kada shvati da je nejak u odnosu na surovu silu koja se nalazi pred njim. Takav moral prividne naivnosti iza koje se krije lukavstvo proističe iz nemoći da se suprotstavi, i samo on mu omogućuje da opstane u životu. On je duboko svestan da taj moral nije svojstven njegovom biću, pa ga doživljava kao svojevrsno nasilje nad samim sobom, ali mu pruža zadovoljstvo što može da nasamari onog ko mu je naneo kakvo zlo. Ovu svoju nevolju srpski seljak na kraju kompenzira humorom, kojim oslobađa osećanje frustracije i besa zbog svega što mora da trpi. Taj cinični humor, koji se često graniči sa sprdnjom, jeste ventil njegove duše i pojas njegovog mentalnog spasa. OSEĆANJE našeg seljaka za humor zaista je velika sreća za njegov spas i neutralizaciju patnje. On je posebno izražen u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni, gde je humor razvijen do velike majstorije. Tu ciničnu, prividno naivno upakovanu lažnu iskrenost, srpski seljak je preneo do današnjeg dana. Ona se i danas prilagođava vremenu u kojem je manifestovana kao realnost. Ona mu je u prošlosti bila odbrambeni mehanizam od ćiftinskog ponašanja i morala koji je razvijen u našim varošicama, jednako kao i u turskim kasabama. Seljaka su uvek tamo čekali prevaranti, lopovi i šićardžije. On je bio jednako ponižen u svojoj kao i u turskoj čaršiji. Kao učenik gimnazije u Prokuplju, pamtim kako su gradske bekrije celog dana na gradskoj pijaci ko bajagi kupovale i celog dana "probale" rakiju od naših seljaka, da bi se, mrtvi pijani, na kraju dana vraćali svojim kućama, naravno, s praznom flašom u ruci, ako je već nisu polomili. Naš seljak je oduvek bio jednako ponižen, a on je to poniženje nosio u svojoj duši kao izraz nemoći, pa se baš zbog toga žestoko borio da njegova deca ne budu seljaci. To je posebno izraženo u siromašnijim delovima, kod Crnogoraca i Hercegovaca, a daleko manje kod bogatijih ljudi. U svojoj socijalističkoj zemlji "radnika i seljaka", kako su je političari zvali, on je morao da razvija moral prevaranta jednako kao što ga je razvijao pod Turcima. Otkup koji je vršen bio je nepošten i nepravedan, pa je on morao da skriva sve što se oduzima, kako mu deca ne bi gladovala. Kao dete, lično sam preživeo gladovanje koje ću verovatno nositi do groba kao ličnu traumu i najveći bol, iako pripadam porodici koja je po svom socijalnom statusu imala mogućnost bar da prehrani svoju decu. Svojim očima sam gledao kad su nam oduzeli jedino bravče i kako su ga ispekli u trećem dvorištu od naše kuće, a posle toga su iz pištolja pucali u prazan balon vina koji su oteli iz podruma jednog komšije. ŽIVEĆI u takvom okruženju, ma od koje strane da je ono organizovano, seljak je morao da razvije moral lisice i lava u isto vreme. U isto vreme on je oduvek boravio u patrijarhalnom ambijentu, pa je njegov moral razvijen na tekovinama patrijarhalne zajednice ispunjene naivnom ljubavlju za svoje bližnje. Ta ljubav je u ovom delu našeg etnosa opravdala i spremnost na podnošenje žrtve svake vrste. Iz ovakvog oblikovanja svoje duše i svog morala, naš seljak je postao neotporan na tekovine savremene civilizacije koja je čoveku u najopštijem smislu nametnula svoje obrasce ponašanja. Oni su u svemu suprotni tradicionalnom seljačkom duhu razvijenom u srpskom biću. Jednostavnije rečeno, svet u kome živimo izbacio je na površinu moralnu dekadenciju kao vrednosni obrazac i dokaz civilizacijskog statusa koji ni po kojoj logici nije svojstven seljačkom duhu. Naš seljak je dugo bio otporan na nju, ali je i njega marketinški sistem kognitivnih procesa doveo u poziciju da ih prihvati na najgori moguć način. Ta moralna dekadencija, viđena očima našeg seljaka, imala je sve oblike perverzije, ali se ponavljanjem pred njim i ona vremenom pretvara u prihvatljivu realnost. Iz tih razloga, u vremenu nastanka ovog dela, seljački moral je podeljen između tradicionalne izvorne čistote i prihvaćenih vrednosti savremene civilizacije, koje su bukvalno dezorijentisale njegovo biće. Svemu tome doprinela je ta prokleta magična kutija -televizor, iz koje mu se svake večeri plasiraju razni oblici izopačenih scena. GOLICAVE SCENEPRE tridesetak godina, još dok je TV bila u povoju, bar u našoj seoskoj javnosti, bio nam je u gostima deda koji je sklanjao pogled sa svih slobodnijih i golicavih scena. Ostavili smo dedu samog pred televizorom i diskretno posmatrali koje scene će privući njegovu pažnju. Zapazili smo da je on s velikim uživanjem gledao klizačice na ledu. Ni on nije odoleo čarima iskonske lepote, makar i na ovakav način. Tako benignim scenama prirodnih lepota počinje njegova radoznalost, da bi se došlo do scena koje su bukvalno predstavljale razvrat i koje formiraju savremeni pogled na svet.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
Poslednji izmenio cojle dana Sre Dec 23, 2009 5:48 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Dec 19, 2009 4:44 pm | |
| Građani zemlje seljaka (2) NAŠE varoši su se razvijale pod uticajem Orijenta po obrascima turskih kasaba, a varošani su se bavili sitnom trgovinom i zanatima kao što su bili ćurčije, terzije, jekmendžije, tufegdžije, kujundžije i slično. Drugi zanati nisu bili dostupni srpskoj raji, pa su zanatlije ostale na nivou siromašnih varošana, koji su u svemu oponašali Turke. Oni su se nosili kao Turci, pokušavali da žive kao oni i nisu učestvovali u bunama i ustancima, a kada nastaju veća zla bežali su. Varošani dakle, nisu imali osećaj solidarnosti sa ostalim srpskim narodom pa su baš zbog toga bili prezreni od njega. U seljačkoj zemlji kakva je Srbija šaroliki su koreni građanskog morala. On se razvijao iz palanačkog duha i ćiftinskog ponašanja naših varošana i to baš onih koji na pijacama i danas govore, kako su seljaci bezobrazni zbog toga što skupo cene svoju robu. Mnogo puta smo imali prilike da na pijacama čujemo kako naše "gospođe", jedna drugoj govore: "Lele, gospa Mico, vide li ti kako su ovi naši seljaci bezobrazni. Jaje im je, bre, 10 dinara." Naša palanka je nastala upravo na tradicijama ovog ćiftinskog duha, ali i sirotih trgovaca i zanatlija koji su se bukvalno borili da prežive, a šansu za to su nalazili u tome da, na neki način, oglobe seljaka. Iz tih razloga, naša palanka i taj palanački duh koji smo kasnije nazvali malograđanskim, bio je večno suprotstavljen seljačkom, a razlikovao se od njega samo po tome što su varošanke kupile papuče sa crvenim gombom i sa tim papučama odmah postale gospođe. Te papuče su naše varošanke učinile damama koje su životnu filozofiju razvijale na ogovaranju, kafenisanju i grdnji seljaka. One su mogle da budu gospođe samo tako što su pričale kako su seljaci prosti i glupavi. Upravo iz tog sveta kasnije je u najvećem broju naših varoši formiran naš građanski stalež koji se u početku samo po tim papučama odvajao od seljaka. Da bi se on odvojio od njega morao je da dokaže da mu ne pripada, a to se najuspešnije čini ako ga ignoriše i potcenjuje. To se najbolje videlo šezdesetih godina, kada su se naše seljančice udale za kakvog zanatliju u gradu i posle toga u selu pojavile sa tranzistorom u rukama. Kad se one vrate u svoje rodno selo mora da se vide ili da se čuju, pa taj primitivizam dobija komična obeležja. I danas se mnoge naše gospođe utrkuju u tome koja će efektnije da skače po stolovima na kakvom seoskom veselju. Zabavno je bilo videti te varošanke kada se nađu na kakvoj svadbi u svom rodnom selu. Upravo od njih su nastale one "gospođe ministarke" koje je ovekovečio Nušić. Sa pravom se danas možemo pitati da li smo se udaljili od tog vremena. Razume se, da je vreme učinilo svoje, pa je u daljem razvoju našeg društva došlo do civilizacijske diferencijacije u smislu da je stvarno formiran građanski stalež, a sa njim i građanski moral, ali je on i danas ostao u manjini. I danas dominiraju "gospođe sa gombama na papučama" koje im daju pravo da sebe nazovu damama. To je ona reč koja je u ovom vremenu zamenila pojam "varošanke". Vreme kome pripadamo je ipak nešto izmenilo u ikonografiji naše nekadašnje varošanke, pa baš te papuče sa gombama više nisu u prvom planu. Umesto njih cigareta je dokaz otmenosti, posebno kada se puši preko cigaršpica. U većini naših varoši to je danas masovna manifestacija građanske kulture koju bismo preciznije nazvali malograđanštinom. Da bi se shvatio moral ovog sveta valja posmatrati kako se takav svet ponaša u svom zavičajnom ambijentu gde se dokazuje njegova društvena aktuelizacija. To je bukvalno karikatura onog što bismo cinično nazvali građanskom klasom i naravno, građanskim moralom. Istinski građanski sloj je počeo da se razvija kod nas između dva rata i to na tradicijama zapadne kulture i našeg visokog obrazovanja. On se već na startu izdiferencirao u dva dela: intelektualni i pokondireni. Intelektualni je na žalost ovog naroda bio u manjini i svojom nenametljivošću koja inače karakteriše obrazovani svet, ostao nezapažen. Pokondireni je baš onaj sloj koji su činile već opisane dame koje su nekada nosile papuče sa gombama, a potom kupile cigaršpiceve u prečanskom delu ili muštikle u srbijanskom. To je svet koji nije imao svoju identifikaciju a stekao nekakav imetak. Po toj ikonografiji taj svet se izdvaja od ljudi oko sebe. Obrazovani svet, koji bismo mogli da nazovemo elitom, je u srpskom narodu uvek bio i ostao u senci malograđanskog primitivizma. Zbog toga je ta međuratna građanska tradicija ostala u svom začetku. Intelektualnu elitu iz koje je trebalo da se razvije istinski građanski moral, smo u krilu komunizma biološki uništili kao cvet u pupoljku. Neposredno posle Drugog svetskog rata, građansko društvo je bukvalno uništavano kao buržoaski element. Pripadnost ovom sloju, u uslovima kada su se na površini našli ljudi koji su komunicirali rečima: "Razumiješ ti drug mene." Svaki oblik manifestacije intelektualizma je tretiran kao odnarođen, kao nešto što je protiv društva, kao bolesni snobizam, baš zbog toga što smo javno paradirali stavovima, da smo dizali revoluciju protiv gospode. Trebalo je da prođe desetak godina da bi naše dame počele da nose papuče sa gombama i još dvaput toliko da nabave muštikle ili cigaršpice. Globalno posmatrajući, tek tri decenije posle rata počeli smo ponovo da razvijamo tradiciju građanskog društva. Stoga sebi moramo da postavimo pitanje: Da li smo uspeli da formiramo građansko društvo? OGLODANE KOSTIMI danas očigledno imamo dva međusobno suprotstavljena građanska društva. Prvo čine ljudi koji svoj elitizam izražavaju u evrima, a drugo oni koji ga imaju u glavi i u duši, ali on još uvek ne može da se pokaže. Ovaj drugi deo društvene elite je još skriven negde pod kamenom. Istinsku elitu društva čine oni ljudi koji služe kao obrasci ponašanja sveta koji ih okružuje. Ovo vreme je izbacilo na površinu još jednu patološku opsesiju u obliku skupih dobro plaćenih kućnih ljubimaca koji zaokružuju sliku cigaršpica. Prema tome, jedna naša elita je javna i ona efektno paradira pred nama svojim bogatstvom, neukusom i duhovnom bedom. Druga je istinska ali je i ona u službi ove prve, od koje često dobija koju oglodanu kost. U toj oglodanoj kosti se krije beda istinske inteligencije u vremenu kada nastaje ovo delo.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
Poslednji izmenio cojle dana Sre Dec 23, 2009 5:47 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Dec 20, 2009 4:18 pm | |
| Rizik čvrste ruke (3)
NA OVOM svetu ne postoji podlija prevara od one da svi tirani kao masku svoje vladavine koriste pojam demokratije. Ona je oduvek bila lažna, počev od atinskih agora na kojima su se ljudi nadvikivali do današnjih dana, kada se u ime demokratskih načela vrše velika zlodela u najširim svetskim relacijama ali i kod nas. Čak i na Atinskoj agori nije postojala jednakost, u smislu u kome se ona plasira kao demokratsko dostignuće, pošto su rmpalije, koji su mogli jače da galame, imali priliku da se više vide i čuju od onih koji su stajali iza njihovih leđa. I demokratija je krvava vladavina, ali čovek nije ništa bolje izmislio od nje za sopstveno uređenje. Čak i u školskim definicijama, demokratija je neka vrsta terora onih koji veruju da su većina nad onima koji nisu u mogućnosti da preko nje artikulišu svoje interese. Stvar je u tome da treba naći način da ljudi veruju da odlučuju, a ne u tome da oni stvarno učestvuju u odlučivanju. Verovatno najveća farsa koja se afirmisala kao lažno uverenje o tome da ljudi o nečemu odlučuju je bilo naše samoupravljanje. Ljudi koji su u njemu učestvovali su iskreno verovali da donose odluke i da su materijalna sredstva koja su koristili stvarno njihova. Ne upuštajući se dalje u ovu analizu nalazimo da je parola o demokratiji velika mudrost za one koji je plasiraju i velika zabluda za one koji im veruju. U ciničnoj interpretaciji ona podseća na "srećan" brak nevernih supružnika, koji vešto skrivaju svoje izlete, pa svako živi u uverenju da nije prevaren. To je još uvek manje bolno nego kada bi oni znali šta onaj drugi radi. U svakom vremenu postoji barem sumnja, pa ponekad i skriveno saznanje koje onog ko nešto zna čini nesrećnijim nego što onaj drugi misli. I U DEMOKRATIJI postoji značajan broj podanika koji mogu da prepoznaju šta se krije ispod "odela" koje pokriva pravu istinu. Na taj način se maskira polje nesreće ljudi koji su svesni realnosti koju ne mogu da promene. U svakom slučaju, izgleda da je bolje biti prevareni srećnik nego istinski nesrećnik. I tu se nalazi jedna od tajni savremene demokratije. Zanimljivo je da je čak i u periodima kada je Srbija imala višepartijske sisteme čvrstina partija zavisila od čvrstine vođe. Labavi ljudi skloni istinskoj demokratiji teško mogu da sastave dva mandata na istoj funkciji. Istorijski gledano, samo čvrste vođe su Srbiju snažno vukle napred. Srbija je u vladavine Nemanje, Milutina i Dušana imala najjaču ekspanziju samo zbog toga što su oni našli način da nametnu čvrstu i inteligentnu vladavinu. Slična je situacija sa knjazom Milošem u vremenu dok je mogao čvrsto da vlada. To je pošlo za rukom i Josipu Brozu i delimično Slobodanu Miloševiću u vremenu pune afirmacije krajem osamdestih i prve dve godine devedesetih godina prošlog veka. U svetskoj istoriji su se ovakve situacije ponavljale i kod drugih naroda, pa se ispostavilo da je najveća ekspanzija i kod drugih nacija ostvarena u doba vladavine najčvršće ruke, pa i despotizma. Tako, na primer, nemački narod je doživeo punu nacionalnu i ekonomsku ekspanziju u doba vladavine Hitlera, iako Nemci nemaju mnogo sličnosti u karakterima sa našim narodom. Prema tome, čvrstina vladavine je u izvesnom smislu opšte ljudska, a u ovom radu se naglašava samo ona nijansa koja je naglašena u srpskom etnosu. Kulturolozi su skloni da ovaj odnos tumače kao izraz kulture i tradicije, a ne kao karakternu odliku. Po toj logici ljudima niske kulture odgovara vladavina čvrste ruke, a ljudima visoke kulture demokratija. TAKVIM logiciranjem bi se moglo zaključiti da srpskom narodu odgovara čvrsta ruka zbog niske nacionalne kulture. U tome, naravno, ima istine ali realnost demantuje ovakvu tvrdnju. Ljudima niske kulture i malog znanja je potreban čvrst vođa, ali ne zbog kulture već zbog nesigurnosti i nepoverenja u sebe, odnosno zbog sumnje u to da čovek niske kulture, odnosno preciznije, malog znanja, može da reši složenije probleme. Baš zbog toga on u čvrstoj ruci nalazi neku vrstu zaštite u smislu sposobnosti da se takvi problemi reše. Nepismenom čoveku koji putuje u nepoznate krajeve treba vođa da bi se snašao i orijentisao i da bi se osećao komotnije ako ima veću veru u onog koji ga vodi. U realnosti se ispostavilo da su visokoobrazovani ljudi u većoj meri skloni dezorganizaciji baš zbog toga što je njihova borba za afirmaciju u svojoj društvenoj grupi više izražena nego kod primitivnih ljudi. Borba oko izbora seoskog kmeta je daleko nežnija od borbe oko izbora dekana na bilo kom našem fakultetu. Čvrsta ruka kao sistem vladavine je efikasnija na svim nivoima ali ona nije obeležje samo srpskog etnosa. Problem je samo u tome što se čvrsta ruka kao oblik vladavine, po pravilu, pre ili kasnije pretvara u tiraniju, posebno ako je to bila ruka neprosvećenog ili neuravnoteženog čoveka. Takav oblik vladavine se završava krvoprolićem a u srećnom slučaju stradanjem takvog vladara. Baš zbog toga je demokratija jedino rešenje za čovečanstvo kao celinu, ali demokratija u kojoj svako mora da računa sa tim da će nekad nekom polagati račune. U polaganju računa nekom posle aktuelnog vladara i osećanju smenjivosti krije se tajna uspeha demokratskih institucija. VREME ILUZIJAAKO se pod socijalističkim društvom shvati sistem socijalne jednakosti, jednakih šansi i nepostojanja privilegija, to znači da bismo morali da sebi postavimo pitanje: da li smo ikad živeli u takvom svetu? Veličati ideje socijalizma i ne videti sudbine ljudi koji su u tom društvu doživeli velike nepravde je svesno zatvaranje očiju pred realnošću ili slepilo onih koji nisu sposobni da je vide. Verovanje u to da nikad nismo u pravednijem svetu živeli je naivnost. Društvo koje smo sa ponosom nazivali socijalističko, pa još i socijalističko samoupravno, bila je velika obmana naivnih ljudi koji su verovali da ono zaista postoji. Ono je bilo dobro postavljena zamka za našu naivnost koju je dugo držala vešta ruka jednog spretnog političara, koji je izuzetno dobro plivao u bipolarnom svetu. | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Dec 20, 2009 5:14 pm | |
| Ovo je odlično-daj dalje ,cojle , bre ! | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Pon Dec 21, 2009 5:36 pm | |
| Drama iza zida (4)
Sve što su Srbi u svom političkom životu uradili u 20. veku bilo je u funkciji tuđih interesa, pa su sami sebi naneli daleko više zla od svih neprijatelja koje su imali. Oni su na vandalski način ubili poslednjeg vladara Obrenovićevske dinastije pre nego što su iskorišćene druge šanse da se ona spase. Potom su lišili života zaverenike koji su doveli na vlast dinastiju Karađorđevića da bi ostvarili vekovnu težnju za ujedinjenjem, koje su izveli na tragičan način za sebe. Lošom političkom procenom dali su svoj doprinos da se upali fitilj Prvog svetskog rata. Oni nisu umeli da procene da su puške velikih sila već bile pune i da je samo nedostajao obarač. Cena tog obarača u rukama jednog premladog srpskog patriote preskupo je plaćena za naš narod. Učešće u Prvom svetskom ratu Srbi su platili relativno najvećim brojem žrtava od svih učesnika u njemu. Srbi su opet naivno poverovali da su za svoje učešće u tome ratu dobili večne prijatelje i saveznike u Englezima, Amerikancima i posebno Francuzima. U toku Drugog svetskog rata poginulo je četiri puta više Srba od svih drugih Jugoslovena zajedno. Na tragediju srpskog naroda, najveći broj njih je poginuo od srpske puške. Posle rata je u ime bratstva i jedinstva broj srpskih žrtava umanjivan i to od naših ljudi. Izgleda da se zbog naše zaslepljenosti jugoslovenstvom pokazala ispravnom misao vladike Nikolaja po kojoj: "Jugoslavija predstavlja za srpski narod najveću zabunu, najteže grčeve i najsramnije poniženje koje je on ikada doživeo i preživeo u svojoj prošlosti. Niko mu nije za to kriv do njegovi sopstveni sinovi."Neposredno posle rata Srbi, a posebno crnogorski deo, su se najsurovije obračunavali sa predstavnicima pravoslavne crkve, dok su drugi svoja svetilišta poštovali i čuvali i odlazili u njih. Srbi su uništili svoje "izdajnike" bilo da su ih označili kao četnike ili komuniste - informbirovce u broju koji je veći od 90 odsto od ukupnog broja izdajnika te vrste u Jugoslaviji, koju su kao "građevinu" na svojoj krvi sazdali. Srbi su u više navrata posle rata u raznim političkim obračunima pravili čistke svojih najboljih sinova, dok su drugi taj posao završavali podnošenjem referata i debatama po njima. Srbi su dozvolili da usvoje Ustav koji rastače njihovu nacionalnu državu na način koji je neviđen u novijoj istoriji civilizacije. Srbi nisu procenili da su drugi tu istu Jugoslaviju doživljavali kao svoju tamnicu i da će iskoristiti prvi pogodan istorijski trenutak da verifikuju svoju državnost, koja je već bila dobro fundirana upravo u jugoslovenskom ustavu. Srbi nisu shvatili da je rušenje Berlinskog zida bio poslednji čin jugoslovenske drame, pa su ušli u otvorene sukobe sa svojim partnerima iz dva prethodna rata prepuštajući pobeđenima (koji su rasturali Jugoslaviju) da umesto njih pređu u klub pobednika. Srbi nisu shvatili surovost savremenog sveta, pa su dozvolili sebi da isterujući pravdu, plate cenu njihove nepravde, poput poznate basne o vuku i jagnjetu koje mu uz potok muti vodu. Srpski parlamentarci se i danas ponašaju kao glumci u tragikomedijama koje svakog dana gledamo, plasirajući premnogo mržnje i raznih političkih podvala, vređajući na taj način dostojanstvo svog naroda. Pod plaštom moralne podobnosti Srbi su veliki broj svojih najboljih sinova lišili prava da daju doprinos svojoj naciji i civilizaciji u celini. I danas naš parlamentarni život nije otišao daleko od tog vremena, pa se parlament pretvorio u arenu borbe za vlast u kojoj narodni predstavnici demonstriraju najniže ljudske strasti, udvarajući se potencijalnim biračima na način koji je često nedostojan čoveka kao ljudskog bića. Ovakvo ponašanje narodnih deputata predstavlja uvredu za srpsku naciju, baš zbog toga što glumci na toj pozornici nisu ni svesni toga da time vređaju osećaj svesnog dela svojih glasača, pa žive u uverenju da im ovi veruju. Nažalost ima ih mnogo koji im veruju. Zlo je poveriti telo nadrilekarima, pisao je nekada Frensis Bekon, koji obično imaju samo nekoliko recepata na koje se oslanjaju a koji ne poznaju i uzrok bolesti ni telesnu građu bolesnikovu ni opasnost slučajeva, pa im prave metode lečenja. Tako isto mora biti opasno predati telo države u ruke državnicima nadrimajstorima ako im se ne pridruže drugi čije znanje je pouzdano. Pred licem naše javnosti se pojavljuju ideje koje svesno i organizovano razbijaju srpski etnos u ime najnižih egoističnih ciljeva u vezi sa kojima svaki uman čovek mora da razvije misao da se radi o ljudima koji direktno služe nečijim interesima. Jedina dilema koja ostaje mislećim ljudima u ovoj zemlji je da li ljudi koji tako gnusno cepaju srpski etnos to čine vođeni svojom savešću i istinskim ubeđenjem ili su đavolu prodali svoju dušu. Ponovo se ponašamo po onoj staroj; "Dao mu je Bog, ali ne da mu vrag".Postoji u svemu jedna srećna okolnost koja se odnosi na unutrašnje emocije srpskog naroda koji je oduvek, a to znači i u celom 20. veku, imao iskrenu želju da se ujedini i organizuje svoju jedinstvenu državu. Ovu ideju Srbi nikad nisu napustili, pa pravim Srbima preteško pada svaki oblik cepanja ovog naroda, počev od odvajanja nekih republika do razvijanja ideje autonomije bazirane na pravljenju suvereniteta delova. ZLOBA I PAKOSTNeki naši ljudi i mnogi Srbi izvan Srbije boje se od pojava našeg javnog života, koje oni s pravom nazivlju političkom ciganijom ( uz izvinjenje romskoj populaciji) i zbog toga kašto posumnjaju da li mi kao celina imamo pravih političkih sposobnosti. Oba su pitanja vredna ozbiljne studije, ali ih ja mogu samo s nekoliko reči dodirnuti, piše Jovan Cvijić i nastavlja: Naš javni život pokazuje zbilja teških pojava, zbog kojih se ovda-onda mogu učiniti opravdane gornje sumnje. Ima nečega što liči i na političku ciganiju, ali je to poglavito samo spoljni izgled. Iza toga se mahom kriju dublji psihološki motivi i velika snaga. Rđave pojave su poznate, i zato ih je dovoljno s nekoliko opštih reči obeležiti. Mnogi politički ljudi neprekidno se svađaju, u celom njihovom radu preovlađuju lični motivi, kašto prostačka taština, motre jedan na drugoga i često su u stanju izneti jedan o drugome i najneverovatnije infamije. Dalje ima mnogo pakosti, zlobe, mržnje.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
Poslednji izmenio cojle dana Sre Dec 23, 2009 5:49 pm, izmenjeno ukupno 1 puta | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Uto Dec 22, 2009 2:58 pm | |
| Visoka cena raskola (5)
KAD se politički izlog dobro uredi, pisao je V. Durant, onda se proda i svaki dronjak. Izbori tada postaju utakmica u laganju i nadvikivanju. A kako pametni razlozi prave najmanje graje u toj vrevi se ne čuje istina. Tamo gde je Vladika Rade palio iskru srpskog duha, njegovi sledbenici su je ugasili pa u vezi s tim valja citirati kazivanje Ljubomira Nenadovića koji opisuje jednu večer u Napulju 1851, kada je Njegoš bio pozvan da govori o svojim delima. Svaki od mlađih Neapoljaca i putnika koji ga je te večeri slušao, želeo je ići u Crnu Goru. On ih odvraća od toga: “U Crnoj Gori, veli, nema hotela, ni mekanih postelja; nema putova, ni šetališta; nema pozorišta, ni balova. Samo sinovi Šparte u njoj bi se zadovoljili. Crna Gora je grad u kome je opsednuta poslednja iskra srpske nezavisnosti. Crna Gora je kremen koji na svaki udar oganj daje”. Rotšild nije mnogo slušao opisivanje Crne Gore. On nema ni malo poezije u sebi. Kad je Vladika najlepše stvari pričao, on me upita: “Kuju li se novci na Cetinju?” I malo posle upita i Vladiku: “Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori?” A Vladika mu odgovori: “Kad bi se mogli od kamenja kovati, ja bih ih odavno počeo kovati”. Posle ponoći otišli smo kući. Kad smo seli u kola, Vladika je uzdahnuo; uzdahnuo je teško, kao mati kad pomisli na grob svoga jedinca. Od toga uzdisaja u meni je srce zatreptalo. Ja nisam ništa govorio. On, posle kratkog ćutanja, glasno reče: “Jadni moj srpski narode! Kad li ćeš ti postati prosvećen, slobodan i srećan, kao i drugi narodi!”. Pa se dalje opet udubio u misli; a kola su naša tutnjila po lepim onim ulicama. Ćuteći dođemo pred njegov stan, gde on izađe, a njegova kola odvezu mene dalje, u moju gostionicu. Vladika je to veče gospodi i gospođama pričao, u najlepšim bojama, sve ono što najbolje i najlepše ima srpski narod; a kad je seo u kola i ostao sam sa svojim mislima, izašle su mu pred oči sve nezgode i patnje srpskog naroda: siromaštvo, neprosvećenost, robovanje, pocepanost. Otuda onaj teški uzdisaj. To je i sutradan, naslonjen u svojoj velikoj stolici, sa tužnim osećanjem kazivao. PRISUSTVO Rotšilda, svetskog bankara i njegovo pitanje o kovanju novca na Cetinju je izgleda najavilo neko drugo vreme i neke druge ljude, koji će u ime sticanja i kovanja novca, ugasiti onu svetinju Srpstva koju je Vladika upalio i o kojoj Ljubomir Nenadović svedoči. Dubina tog njegovog uzdaha za sudbinom “njegovog” jadnog “srpskog” naroda je izgleda iščeznula u nama da bi se razvio rotšildovski pristup životu u novom vremenu koje je rasterećeno emocija i ljubavnih osećanja, a samim tim i patnji što se srpstvo razbija. A ko to razbija monolitnost emocija ovog naroda? Upravo ta politika koju je Cvijić nazvao “ciganskom”. To je politika koja vređa i srpski i romski etnos, politika u kojoj se od “mog drveta” ne vidi “srpska državna šuma”. Pri tom srpski političari zaboravljaju da samoniklo drvo izvan šume lako obaraju i slabi vetrovi. Poruka je dakle, da se pod takvom politikom podrazumeva svaka aktivnost u kojoj se lični ili stranački interesi uzdižu iznad nacionalnih. Iz tih razloga Srbiji su oduvek bili potrebni političari koji imaju sposobnost da vide i prepoznaju, a to znači i artikulišu, te opšte, nacionalne interese. Kako u ovakvim stavovima ima i onih koje bi zlonamerni kritičar mogao tretirati kao neprosvećeni nacionalizam, valja istaći da je svaki političar sveta, ma kom etnosu da pripada, po prirodi stvari, dužan da poštuje interes svog etnosa. Stoga nemamo pravo da osuđujemo borbu drugih naroda, bilo da oni žive u našem geografskom prostoru ili bilo gde drugde na svetu, ako se bore i dok se bore za svoj interes i za svoju budućnost.
Na ovom svetu ima dovoljno mesta za sve nas, pa treba naći način da nekonfliktno živimo u njemu. Ono što ipak moramo da osudimo i da jasno prepoznamo je pitanje borbe za korist naroda.Najveće zlo civilizaciji u svakom etnosu su naneli oni koji su se borili za korist naroda a lično bogatili na njegov račun. TO bavljenje narodnim dobrom uspavljuje usijane političke glave, da često ne vide čak ni elementarne opasnosti u obliku u kome je Trocki slao pridike Nikoli Pašiću: Srbija je oduvek bila žrtva velikih sila i predmet za njihovo pogađanje. Problem nije samo u tome već u nečem daleko tragičnijem od zaslepljenosti. To je svesno stavljanje glave na panj, tih velikih sila, zarad sitnih stranačkih ili samo ličnih interesa. U grubom tumačenju ljudskih sklonosti, ova pojava se kod Srba naziva “izdaja” a u boljem slučaju reč je o nekontrolisanoj strasti vođenoj onom srpskom narodnom “da komšiji crkne krava”. Istorija se kod nas izgleda često ponavlja.Raskol je zla kob srpske istorije. Jedan takav raskol nas je preskupo stajao u našoj nedavnoj prošlosti, a ovaj najnoviji nam je već skoro sasvim opustošio lik, slomio srce i zgadio dušu. Neće se nimalo preterati ako se kaže da su podeljeni i zavađeni Srbi, ne prezajući ni od najgorih mogućih podmetanja i opanjkavanja, naneli Srbiji mnogo više zla nego svi njeni današnji spoljni neprijatelji zajedno, piše prof. Mihajlo Đurić. Naš nacionalni problem nije u tome da smo danas takvi, niti nam je izgovor savremeni uticaj zapada na naš karakter. Problem je u našoj lakovernosti i sklonosti ka improvizaciji i olakom zaključivanju. Baš ta lakovernost od naših ljudi na položajima zahteva da se istaknu svojom pameću makar i onako kako je opisivao Vuk Karadžić u svome vremenu: Nepismeni ali uticajni ljudi govorili su Vuku u lice da niko od Kosova do tada nije naneo toliko štete i sramote srpskom narodu kao on. I zbog skupljanja srpskih narodnih pesama sa njim su, kako on sam kaže, sprdnju terali. Godinama on je nailazio na otpore i nerazumevanja. A ponekad je bivao od knez-Miloševe okoline izložen postupcima koje je istoričar Mihailo Gavrilović nazvao “delirijum prostačkog bezobrazluka i cinizma”. CENZURA KNJIGAGodine 1832. objavljena su u Beogradu “Osnovanija” tj. pravila po kojima kneževa kancelarija treba da cenzuriše knjige. Tom uredbom se zabranjuju dela u kojima se grde verske svetinje, napada država, iznose nemoralne misli itd. Te tekstove su naravno pisali ljudi od uticaja ili od politike. Isto nam se hvata. Oni su morali da ispunjavaju dva kumulativna uslova. Prvi je da su poltroni, drugi u onom vremenu da su pismeni. Treći je naravno da su blizu knjaza.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Dec 23, 2009 5:42 pm | |
| Patriota po profesiji (6)
PATRIOTIZAM je oduvek bio na visokoj ceni u srpskom narodu, pa su ljudi koje je on krasio bili najbolje tretirani u njemu. Oduvek je bila velika čast boriti se za svoj narod, pa je i najveća žrtva za njega i srpsku veru, bila premala cena koju je Srbin u prošlosti bio spreman da plati. Ovaj pojam je u srpskom etnosu oduvek bio maglovit iz razloga što se u daljoj prošlosti on daleko više dovodio u vezu sa hrišćanskom verom, da bi u vremenu jasnog artikulisanja etničke strukture postao simbol borbe za srpstvo. Istorijski gledano, možemo smatrati da je prvi svetski rat bio poslednja faza srpskog iskrenog patriotizma u najširem značenju, pa su se mnogi dobrovoljci uključili u ratne operacije, iako su živeli čak i na drugim kontinentima. Ujedno patriotizam je bio i najveće razočarenje koje je imalo za posledicu ratno profiterstvo i to od onih koji su za to vreme švercovali i liferovali raznu pokvarenu robu, često korumpirajući ljude koji su u ime vojske vršili njenu kupovinu. Problem je još i u tome što su mnogi ratni profiteri posle toga dobili ordenje, koje je po svim moralnim kriterijumima pripadalo onima koji su ostali u jarugama ili na bojištima, kao i onima koji su se časno borili za svoj narod. Visok patriotski moral srpskog ratnika je ugušen u miru. Generali koji su ga vodili gurnuti na sporedan kolosek, ponekad čak i sa tretmanom ljudi koji žive van svog vremena. PRVI svetski rat je bio poslednji boj u kome su Srbi organizovano stajali na jednoj strani. Već u drugom oni su se našli na više strana, pa se patriotizam dokazivao propagandom a ne delima. Kada nastanu istorijske okolnosti da se patriotizam i izdaja dokazuju propagandom, a učešće u borbama svedocima, nacija je izašla iz mentalne ravnoteže. Ona se tada nalazi u najvećem zlu u kome se jedan narod može naći. Socijalistička ideja je akcenat patriotizma prenela sa nacionalnog na socijalni status, pa je ona na svoj način opet obmanula srpski etnos i u velikoj meri ugušila njegov patriotizam dajući mu socijalna obeležja. Neki narodi, kao na primer Englezi, nemaju potrebu da dokazaju patriotizam, da pevaju slobodarske pesme, niti da hvale svoj narod. O slobodi pevaju neslobodni narodi. Patriotizmom se hvale šićardžije. Hrabrošću se hvale kukavice. Poštenjem se hvale lopovi.Ostali svoja osećanja dokazuju vršenjem svojih dužnosti. Način vršenja dužnosti dokazuje kvalitete čoveka i naravno njegov patriotizam kao deo tih kvaliteta. Logika stvari pokazuje da tamo gde se nacionalna ideja prevashodno obeležava socijalnim motivima guše nacionalna osećanja. Baš taj socijalni motiv bio je jedan od ključnih razloga zbog kojih je srpsko nacionalno osećanje u drugoj polovini HH veka omekšalo, pa je čak u jednom vremenu delovalo uspavano. Suviše grubi napadi na srpski etnos i loše političke namere onih koji su ga napadali i gurali u propast kao i tradicionalni srpski inat koji se probudio kao reakcija na te događaje, pomogli su da se ovo osećanje u datom istorijskom trenutku razvije. Ono je artikulisano u kritičnom trenutku ali bez valjane intelektualne pripreme koju je zahtevalo ovo vreme. Baš zbog toga je u svetskim relacijama ova situacija medijski zloupotrebljena na štetu srpskog naroda. Jedan naš profesor na fakultetu godinama je pričao o patriotizmu i srbovanju, a svoju decu je poslao da žive u Americi. Oni su čak i nasleđe odavde preuzeli preko advokata. Oni su tamo primili državljanstvo i nikada se nisu vraćali. Ima li veće neiskrenosti od toga? Iz tih razloga, nema većih podvala od patriotskih beseda u ovom vremenu. One ništa ne koštaju a u Srbiji još uvek mnogo donose, naravno samo onima koji ih plasiraju. Patriotizam na rečima je roba koja se prodaje. Samo treba imati dovoljno naivnog kupca da je prihvati i da je kupi, što će reći: da poveruje takvim patriotama. PRAVI rodoljubac, pisao je Vuk Karadžić, ne treba da ljubi svoje otačastvo kao svinja potok gđe nalazi žira i vode, nego da ga ljubi makar kako od njega bio udaljen i makar mu ono i zlo željelo i činilo. Nego muka je u tom što nepametni i neprosviješteni ljudi ne daju ništa dobro učiniti, jer svaki tuđi rad i uspjeh smatraju svojom štetom i svima svojim silama ometaju, a ni sami ne znaju pravo, zašto to čine.U novije vreme patriotizam se često poistovećuje sa primitivizmom pa se takav stav prema njemu pojavljuje kao pomodarstvo. U generaciji mladih ljudi koji danas treba da služe armiju velika je jagma za tzv. civilnim služenjem vojnog roka. Mladi ljudi sve manje žele da stanu pod nacionalnu zastavu i sve manje su spremni da se odazovu na bojni poklič, čak ni na onaj koji je ovde citiran "Srbija te zove". Kako li bi danas izgledao čin obraćanja Karađorđa rečima: Dobro došli, braćo moja, srpski sokolovi.
Prota Mateja je svedočio da su Valjevci od radosti pevali. Danas bi se sigurno smejali.Razume se, da se ovaj odnos može tumačiti na više načina, pa i tako da je svet emancipovan pa ne vodi bezumne borbe u svetu u kojem ima mesta za sve nas i da svi imamo šansu da opstanemo i preživimo. Prema tome, valja preispitati kriterijume patriotizma i njihove definicije, posebno onu koju tradicionalno nosimo u srcima. Izgleda da je ovo vreme izbacilo u prvi plan neke drugačije definicije pa se ponovo treba pozvati na časno vršenje svojih dužnosti: lekar koji časno leči bolesnika, sudija koji časno sudi, profesor koji časno vaspitava i obrazuje, svako ko pošteno obavlja posao koji radi je po savremenim kriterijumima najveći patriota. Došlo je dakle vreme da nam profesionalne patriote nisu više potrebne, te da ih treba prepoznati i ignorisati. "DOBAR" SRBINSrbi izgleda, još uvek lako veruju svojim patriotama, posebno onima kojima je patriotizam zanimanje. Često će se u našoj kafanskoj retorici čuti da je neko "veliki" ili "dobar" Srbin. Možemo li se zapitati: po čemu je neko "veliki" ili po čemu je "dobar" Srbin? Izgleda da veliki Srbi to dokazuju velikim pričama, a da dela ne mogu da dokažu našu veličinu. Dela su nemušta. Ona ne umeju da govore. O delima se i onako ništa ne piše i ne objavljuje u novinama. Novine pišu o ljudima, a dela su samo povod da se piše o ljudima. Dela su ponekad alibi za veličinu ali i za prevaru.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Lily First Bride
Godina : 27 Location : .. majka Serbia.. Datum upisa : 12.09.2008
| | | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Dec 23, 2009 6:33 pm | |
|
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Lily First Bride
Godina : 27 Location : .. majka Serbia.. Datum upisa : 12.09.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Dec 23, 2009 6:37 pm | |
| | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Čet Dec 24, 2009 2:29 pm | |
| Barjak druge boje (7)
NACIONALNA osećanja su prirodno stanje svakog normalnog ljudskog duha i ono proizilazi iz čovekove svesne identifikacije o pripadnosti nekom etnosu ili bilo kakvoj organizovanoj grupi. Čak i osećanje da navijamo za isti klub čini nas bliskim, iako se međusobno ne poznajemo, pa se može smatrati da smo mi civilizovani sve dok smo sposobni da se divimo njegovim rezultatima i uspesima. Poštovanje pripadnosti nekom etnosu, pa čak i ispoljavanje običnih nacionalnih strasti, je plemenito osećanje koje izvire baš iz te identifikacije i iz ličnih simpatija ili animoziteta prema nekom ili nekoj pojavi. Poštovanje svog etnosa je plemenito, kulturni ljudi o njemu govore kao o svetinji, čak i ako ne znaju ni jednu reč jezika svog naroda. Malo ko od nas je zapamtio svog pradedu, a neki čak ni dedu, ali o njima uvek govorimo sa ljubavlju i poštovanjem. Za to imamo krajnje iracionalno objašnjenje. Jednostavno ;oni su naši, ili moji a to je dovoljno da ih poštujem i da ih volim. Generacija autora ovog dela je bila ushićena vestern filmovima i divila se zastavama koje su razvijali kauboji i indijanci, a da nikome nisu zasmetale boje tih zastava. U isto vreme u Srbiji je oduvek bila tradicija da se na svim svetkovinama razvijaju barjaci koji su pratili i svadbe i sahrane. Barjake drugih naroda u ovom okruženju nikada nismo gledali sa simpatijama, kao što smo imali prilike da vidimo da je i srpska zastava u nekim mestima paljena ili cepana, a da za to po našem uverenju, nije bilo nikakvih razloga. PROBLEM očigledno nije u tuđoj zastavi, već u nepripremljenosti našeg bića da je vidimo pored sebe. Tu tuđu zastavu nikad nismo gledali kao deo tradicije već kao paradu, kao provokaciju, kao šenlučenje i kao izazivanje. Problem je dakle u našoj spremnosti da takvu tuđu zastavu vidimo pred sobom, posebno ako je razvijena i ako leprša. U isto vreme indijanske zastave koje smo sa simpatijama gledali u filmovima su u nama izazivale osećanje divljenja. Da bi se shvatila suština srpskog nacionalnog duha i onog što bismo podveli pod pojmom “nacionalizam”, valja razjasniti način na koji se on razvijao u našem nacionalnom tkivu. Ideja nacionalizma je očigledno bila ona ideja kojom je Srbin branio svoj etnos i svoju veru, te je ona kao pojava u tom obliku bila sinteza pravoslavlja i srpstva. Sa njom je srpski etnos očuvao svoj identitet, svoj jezik i svoju veru. Vera je u tome imala dominantnu a moglo bi se reći i odlučujuću ulogu. Vladika Nikolaj kao čovek koji je duboko poznavao dušu našeg čoveka ga predstavlja na sledeći način: Nacionalizam srpski je univerzalan hrišćanski, nikad uski i glupi šovinizam.U doba najveće javne kritike na srpski šovinizam boravio sam u Švedskoj gde sam proučavao ponašanje naših etničkih zajednica. Iz elementarne pristojnosti na koju me obavezuje naslov ovog dela, u njemu ću pisati samo o zapažanjima koja se odnose na srpski narod i način na koji su tamo Srbi ispoljavali svoja nacionalna osećanja. A tu se, na žalost on svodio na pivce, prasence, srpsko kolo, druženje i pesmu, i to onu zavičajnu, koja u srce dira. NA TOM nivou su Srbi tamo pokazali svoj nacionalizam koji je upravo onakav kakvim ga predstavlja Vladika Nikolaj. Za razliku od drugih, on nikada nije imao elemente šovinizma. Na moje čuđenje, oni koji su se hvalili četničkim poreklom i četništvom o njemu ništa nisu znali. Slobodan Jovanović na sledeći način objašnjava ovaj fenomen. “Što se tiče Crkve, ona je bila prinuđena da svoj uticaj obrne onamo gde joj je put još ostajao otvoren. Ni njeni najžešći protivnici nisu joj mogli osporavati pravo da se bori na nacionalnom polju, gde je ona za vreme Turaka stekla velikih zasluga. Time je utvrđeno spajanje pravoslavne vere i srpskog nacionalizma. Usled toga srpski nacionalizam bio je sav prožet onim fanatizmom koji religija daje, dok je čisto laički moral Dositejeve škole ostao u svojoj prevelikoj trezvenosti, gotovo sasvim lišen oduševljenja.” U prosvećenom obliku, ideju srpskog nacionalizma je posebno razvijao Vuk Karadžić, veran sledbenik ideje nemačkog romantizma. Njegove ideje nacionalizma bazirane su na narodnom umu, na umotvorinama, na pesmi i na izvornoj srpskoj tradiciji. Bolje rečeno, izvorna narodna snaga je bila njegova ideja vodilja i izvor inspiracija. Na taj način on je upućivao srpski narod da nađe unutrašnju snagu, da prepoznaje svoje vrednosti i da u sebi vidi puteve svoje budućnosti. Njegove poruke su humanističke i etičke do vrhova ljudske moralnosti.Uostalom to je bila unutrašnja sadržina celokupne srpske mitologije i srpskog duhovnog stvaralaštva sačuvanog baš u tim narodnim umotvorinama. U tom delu on nije bio originalan ali je na originalan način zapazio da baš ove vrednosti treba sakupiti i sačuvati za budućnost. ROVITI BALKANSloženi istorijski događaji doveli su narode na Balkanu u položaj da su svoju ljubav i ideju ujedinjenja do te mere izvitoperili pa su je podigli na nivo neshvatljive netrpeljivosti za koju ima malo primera u svetu. Razvio se nacionalizam u značenju šovinizma. Bez pretenzija da se nacionalizam na Balkanu tumači u značenju koje je kasnije dobio “šovinizam”, valja istaći da je glavni uzrok za to bilo nerešeno nacionalno pitanje svih balkanskih naroda, a pre svega srpskog. Ni jedan narod na Balkanu početkom 20 veka nije imao rešeno nacionalno pitanje, pa je bilo prirodno da su Srbi nastojali da se artikuliše njihovo nacionalno biće. U isto vreme zbog preplitanja raznih stranih uticaja.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Čet Dec 24, 2009 8:23 pm | |
| - cojle ::
- U ovom feljtonu objavićemo najinteresantnije delove iz upravo štampane
knjige "Anatomija srpske duše", autora prof. dr Dragoslava Slovića. U ovom kompleksnom izdanju, koje je izazvalo izuzetno interesovanje, dr Slović nastoji da dešifruje mentalni kod naših ljudi. Držeći se Bekonove maksime da je najniže od svih laskanja laskanje svome narodu, uz obilje primera piše o manama i vrlinama, karakteru, moralu i neslozi srpskog etnosa. Veoma zanimljivo stivo, dalo se naslutiti vec po naslovu..Chitajuci ovaj feljton, pozhelela sam prvo da saznam neshto vishe o choveku koji je napisao knjigu Anatomija srpske dushe. Autor knjige , Univerzitetski profesor sa pet doktorata (doktor nauka u oblasti fizike, psihologije, prava, ekonomije i politikologije) ... Profesor kazhe kako je ceo zhivot gledao cepanje srpstva , i njegova bojazan se da se ponovo nalazimo u ozbiljnim cepanjima pred ulazak u EU, i osecaj da svaki chastan chovek mora da oseca bol je i glavni razlog za pisanje knjige, glavna motivacija.... Za pochetak dodacu i rechi koje su ostavili recezenti knjige, takodje profesori:''Hrabro se profesor Dragoslav Slovic suochio sa vrlo delikatnom pojavom,srpskom dushom, koja je i vrlina srpskog slovenskog i pravoslavno naroda, i njegova ukletost. Jer ta dusha ga je osposobila retkim darom da razume druge, ali ga je i udaljila od onih koji su dushu izgubili..''- Akademik Dragan Nedeljkovic''Slovic, sa izuzetnim nacionalnim odredjenjem, u najboljem smislu te rechi,po onoj Njegoshevoj:'' kome srce za svoje ne bije, bolje da se ni radjao nije'' vodi zhivu i neprestanu diskusiju, uvazhavajuci sve ono u svom narodu shto zasluzhuje pazhnju i odnos, ali istovremeno zhigoshe sve ono shto je po njemu van svakog spora, za osporavanje''..Prof. Jovan StrikovicProfesor pishe veoma razumljivim jezikom, za chitaoca, shto mu je i bila namera, pa je i ironija u tome da je takvo shtivo veoma teshko analizirati... | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Pet Dec 25, 2009 5:10 pm | |
| Inat rđav zanat (8)
TRI turske reči, sevap, atar i inat, su vidno obeležile srpski nacionalni karakter i učinile ga onakvim kakav on u stvarnosti postoji i danas.“Hatar” na turskom ima značanje dobre volje, ljubavi ili poštovanja, ali u nekom uzvišenom značenju. “Atar majci ištetiti neću.” “Sevap” ima značenje ljudske dobrote i obeležava specijalne činidbe i ona dela za koja kažemo da su bogougodna. “Sevap” označava svako dobro delo, posebno ako je učinjeno nemoćnom i siromahu, odnosno čoveku u nevolji. ”Inat” je pojam koji je teško racionalno objasniti, a koji se svodi na isterivanje kaprica i svojevrsno protivljenje koje može biti aktivno u smislu otvorenog otpora ili pasivno u smislu neke zakulisne radnje. Naglasak je ipak na prkosu i protivljenju uz jasno izražen otpor ili isterivanje neke svoje volje, odnosno hira. On oslikava neko iracionalno stanje duha, pa se obično ne vezuje sa zdravim razumom. Stoga se svaki inat smatra nerazumnim postupkom koji često izvire baš iz violentnog duha i površnog karaktera. Kao interesantna ilustracija za to koristi se misao: “Za inat se Srbin poturčio.” Ove tri reči su po svom sadržaju na interesantan način inkorporirane u srpski nacionalni karakter. Reč “atar” predstavlja vrhunsko milosrđe i spremnost da se učini kakvo dobro delo, baš zbog toga što je to dug prema prijatelju ili nekom drugom ko se mnogo ceni ili mu se duguje kakva velika činidba. U izreci “Atar majci ištetiti neću” krije se poštovanje prema majci i njenoj želji da se učini neko dobro delo. Srbin je spreman da za taj atar učini svako dobro, upravo stoga što na taj način ispoljava dvostruku dobrotu. Prva je da neće zlo učiniti zbog onog za čiji atar se uzdržava od toga i prema onom kome to dobro čini. Druga je, da će učiniti dobro delo u aktivnom stanju. Turska reč “sevap” se odnosi na dobro delo, pa poruka “Osevapi se, sine” zapravo znači “Učini dobro delo”. I ovaj pojam ima i drugačije značenje koje se sastoji u poruci “Učini bogougodno delo”. Pojmovi “sevap” i “atar” imaju za cilj da artikulišu ljudsku dobrotu sa tim što je poruka pojma “atar” na dobroti koja predstavlja činidbu čoveku, a “sevap” da se dobro delo čini kao božansko dobro. U prvom slučaju čovek se obraća spoljnim efektima i okruženju, a kod “sevapa” se obraća samom sebi. Ove dve karakterne odlike se nekako mogu povezati potpuno artikulišući dobrotu i pozivanje na nju, pa se one u odnosu na “inat” nalaze na suprotnoj strani amplitude koju smo ovde na više mesta koristili. Učiniću nešto tebi u inat je poruka koja ima za cilj da dokaže neku vrstu prkosne provokacije, da dokažem da mogu ono što hoću, da sam sposoban da ti pružim otpor ili da ti na neki način demonstriram svoju nadmoć. Inat se često javlja i kod nemoćnih ljudi da bi se pokazala sposobnost odupiranja, protesta ili otpora. Inat se ponekad javlja i kao izraz jogunaste ćudljivosti ili, kako to Vojvođani nazivaju “proterivanja”. Njega prati neizgrađenost ličnosti i neartikulisanost motiva, pa se svaki oblik inaćenja može poistovetiti sa nesposobnošću da se razumno i naravno, racionalno pristupi datoj situaciji. Inat se često pojavljuje kao negativna emocija koja sintetizuje svaki oblik otpora i ona je kao osećanje i ljudsko ponašanje svojstvena ljudskom biću u svim narodima. Inatom je Srbin dokazivao svoju individualnost, svoju ličnost i svoju sposobnost da se odupre. Kao alternativu za inat koji predstavlja otvoren ali i pasivan otpor, Srbin je gradio i lukavstvo u borbi za iste ciljeve ali u pasivnom obliku. Kako pomiriti ove suprotnosti i činiti dobra dela za atar nekome i za sevap, a pri tom se i inatiti? One su suprotnosti iste emocije. Dobra dela u obliku sevapa i atara se čine u jednim, a inaćenje u drugim uslovima. Pitanje je međutim; može li se dobro delo činiti za inata ili se inatiti za dobro delo? Odgovor na ovo pitanje je da je to moguće. Srbin je sklon da čini dobro delo nekom ko ga nije zaslužio samo zbog toga što na taj način tera inat nekom drugom. Obrnuto ponašanje je, očigledno, logički nemoguće. Srbin je spreman da se inati za dobro delo i za primljen sevap ili atar. Sevapom Srbin vraća sevap, atarom atar, a inatom inat. KAFANSKA LOGIKAKOD nas se na svadbama ili u kafanama pojavljuje želja ljudi da se nadmeću time što naručuju pesme kod pevačica. Na prvi pogled reklo bi se da se oni vesele. U suštini oni time često teraju nekome inat, ne dajući mogućnosti drugima da se i sami provesele, pa se iza tog prividno dobrog dela kriju i negativni motivi i nagoni. Iz toga se da zaključiti da inat u krajnjoj liniji ima kompenzatornu ulogu ako se posmatra u psihološkoj ravni. Inatom treba da dokažem šta mogu, što znači da mogu da se oduprem ili da u svojoj neuviđavnosti pevačicu dva sata držim na stolu. Ako se stvari dovedu u tu ravan, onda inaćenje ima za cilj da artikuliše nezrelog i nemoćnog čoveka, često ga dovodeći u veliku ličnu opasnost. I to je jedna od odlika srpskog etnosa.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Dec 26, 2009 1:47 pm | |
| Pesma puna tuge (9)
STRAŽIVAČI koji su se bavili srpskih duhom i karakterom saglasni su s tim da je Srbin veseo i da živi po principu “udri brigu na veselje”. U tome, naravno, ima mnogo istine, pa se sklonost veselju i pesmi, kao i brzom zaboravljanju nevolja, javlja kao jedan od faktora njegovog opstanka kao etnosa. On peva u svakoj prilici, ali ima i pesmu za svaku priliku. Iz tih razloga značajno je da se shvati sadržaj i karakter srpskih pesama i poruka koje se u njima nalaze. Njegova pesma veseli duh, ali ga i teši i umiruje. Vuk Karadžić o tome daje sledeće svedočenje: Osim pjevanja uz gusle Srbi sve poslove svoje rade pjevajući: pastiri pjevaju po brdima i po šumama, radini po polju, žene kod kuće, putnici putem. Stvar je, međutim, u tome da pesme imaju drugačiji karakter i sadržaj, koji se razlikuje onoliko koliko se kod Srba razlikuju etnički varijeteti i uticaji na njih. Veliko je pitanje: kako bismo sa aspekta današnje civilizacije predstavili guslanje i da li se ono može predstaviti kao pesma u užem smislu? To je pevanje, ali specifično u tom smislu da su se preko njega odražavali nacionalni duh i moral. Guslarske poruke ne vesele ljudski duh. One ga hrane i hrabre. One mu šalju jasne moralne poruke. One ga prosvećuju i prenose mu sadržinu srpske mitologije i tako čuvaju unutrašnju snagu nacije. One neguju narodnu tradiciju, pa čak i jezik, te su u tom smislu imale značajnu ulogu u očuvanju srpske duše, njegove kulture i obogaćenju njegovog jezika. Teško je danas dočarati suštinu tih poruka savremenom čitaocu, kao i snagu emocija koje one nose. Iz tih razloga učiniću napor da čitaocu predstavim makar malo ambijenta koji bi mogao da prikaže realnost koja je jedva malo starija od pola veka. U JUŽNOM delu centralne Srbije guslanje nije bilo u tradiciji, ali je veliki broj seljaka ipak znao da gusla, pa sam u detinjstvu imao prilike da na zimskim prelima slušam guslanje. Uporedo sa guslanjem, kao dečak sam, inače nepismenom svetu, na prelima čitao junačke narodne pesme. Čitanje tih pesama i slušanje gusala je izazivalo snažan osećaj tog sveta, a posebno pletilja i prelja, pa su pojedini delovi mog čitanja bili propraćeni suzama. Čitanje pesama o majci Jugovića je izazivalo opšti plač, a opet je veliku radost izazivala scena kad je “naš“ Marko uspeo da nadvlada “njihovog” Musu Kesedžiju. Suština je u tome da se na ovaj način prenese poruka o stanju nacionalnog duha i da se on, preko tih pesama, sačuva i održi. Reakcija na pobedu “našeg” Marka nad “njihovim” Musom me je mnogo godina kasnije podsetila na reakcije koje su se mogle videti na fudbalskim terenima, kada pobedi “naša” ekipa. U toj pobedi se ne vidi pravda već konsolidacija našeg etničkog duha. To je bila osnovna svrha ovakvih pesama. One su spontane i nekontrolisane, praćene snažnim emocijama i, naravno, suzama. Slične su scene bile i kod Omera i Merime, a posebno su intenzivna osećanja budile pesme o majci Jugovića pa i ljubi Damjanovoj. Po svojoj sadržini i porukama one su bliže Ilijadi nego savremenom folku. U “Damjanovoj ljubi” mnoge naše majke su videle snahe ostale iza izgubljenih sinova. Ovakve pesme su odavno nestale, a njih je zamenila pesma koja je opevala izvornu lepotu prirode i najplemenitija osećanja ljubavi u svom pitomom obliku. Majčinska i sestrinska ljubav, poštovanje braće, pobratima i kumova kao i ljubav prema dragom ili dragoj, bile su teme koje su one opevale. Ta izvorna pesma podseća na planinski izvor i čuva njegovu čistotu, čak i kad se ispoljava kao kakav bećarac ili nadmetanje. PESMA je, međutim, totalno deformisana otkad je urbani folk zamenio njenu izvornu lepotu, pa je po ritmu i po sadržaju pesma prevedena na vandalizam, te nije nikakvo čudo da u srpskom narodu više i ne postoji narodna pesma. Danas postoje samo solističke pesme u smislu da ih niko ne prihvata. Zbog prevelike produkcije, ne postoji ni mogućnost da se ma koja pesma prihvati kao narodna, pa čak ni kao folk za široke mase. Pesme su postale roba za jednokratnu upotrebu, tako da već više od pola veka nijedna pesma stvorena u ovom vremenu nije opstala kao narodna u izvornom smislu. Problem je očigledno u tome da samo dobra (kvalitetna) dela mogu da nadžive svoje izvođače i autore. Masovna produkcija u ovoj oblasti ruši čak i dobre pesme, te se i one utapaju u neki opšti šund. Urbanom čoveku postala je strana pesma o čobanskoj ljubavi, pa pastiri Jovo i Jovanka nemaju više svoje mesto u njoj. Pesme bazirane na dekadenciji i seksualnoj aroganciji takođe nisu prihvaćene, i ispostavilo se da su pesme o pustoj kafani u stilu: pijem da je zaboravim, postale deo našeg etnomelosa. Vreme je nametnulo razne kafanske pesme, ali one u kojima se peva o neostvarenoj ljubavi, koja se još samo u kafanama može izlečiti. Za to vreme narodi oko nas ispevavaju pesme pune optimizma i nade, a naše sve više naginju ka nekim tužbalicama, koje čak i u melodiji i u ritmu izražavaju patnju. Samo je vojvođanska populacija sačuvala svoj bećarac i želju da pesma ima veseo sadržaj, ali je u prošlom veku afirmisala i neku kombinaciju starogradskog i savremenog melosa koji je otrgnut od tužbalica i lečenja ljubavnih jada u kafanama. MRŽNJA U PESMIKRAJEM prošlog veka učinjen je pokušaj da se lansiraju patriotske pesme usmerene na mržnju protiv suseda, pa čak i nekih svetskih političara, kao što je “Švaba Genšer”, ali one nisu prihvaćene od naroda. Taj stil mržnje očigledno nije odgovarao srpskom duhu. Oni koji su pokušali da lansiraju ovakav stil nisu dobro kalkulisali sa srpskim patriotizmom. Tako lansiran lažni patriotizam u obliku pesama a i knjiga koje su bile slavopojke srpskom narodu i njegovom jadu, ipak nisu prošle. Ispostavilo se da su i to bile jeftine tvorevine za jednokratnu upotrebu. Šund tog nivoa očigledno nije prošao, ali je u našoj duhovnoj produkciji on i dalje naglašeno prisutan. Srpski narod nije naseo na tako jeftinu komercijalizaciju svoje nevolje.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Dec 27, 2009 3:38 pm | |
| Psovka kao šamar (10)
SVI narodi sveta imaju svoje oblike ispoljavanja gneva i jarosti ili bilo kog oblika ljutnje, pa su njihove reakcije u tim uslovima svedene na izražavanje negodovanja u obliku grdnje u najopštijem smislu. Po toj logici grdnje su reakcije na nemile događaje i izraz ljutnje i jarosti ili u blažoj formulaciji prekora koji je nekome upućen. Prema izvorima reakcija to može biti reakcija na ponašanje određenog subjekta, na svoje ponašanje kao i na događaje u okruženju. Prema tome ta grdnja se može uputiti sebi, drugim subjektima ili čak životinjama ili predmetima koji se javljaju kao uzročnik našeg gneva. Problem, dakle, nije u tome kome smo tu grdnju uputili, već u tome kakva je ona po svom karakteru ukoliko u njoj ima žestine. Za ilustraciju ovog stanja upotrebljena je reč grdnja koja nije prikladna našem temperamentu i našem tumačenju pojma psovka, posebno zbog toga što u srpskom jeziku postoji jasna identifikacija toga pojma, pa se ni na koji način grdnja ne može poistovetiti sa psovkom. Psovka je u našem jeziku i tumačenju daleko od grdnje i ona se javlja kao neki oblik unutrašnje psihološke kompenzacije za radnju koju trpi subjekat koji je koristi. U čisto psihološkom smislu ona smanjuje unutrašnju tenziju kod psovača i ona je u tom obliku posebno interesantna kod naših vozača. On će sočno opsovati drugog vozača koji je najčešće neće čuti, ali će posle psovke opušten i relaksiran samim činom psovanja nastaviti vožnju. Ona ga, dakle, relaksira i opušta i mnogo je korisna za onog koji psuje, posebno ako je onaj kome je upućena ne čuje ili ne razume. Psovku često čujemo i na sportskim terenima kada sportista koji je dobio udarac psovkom uzvrati onom od koga je pretrpeo bol, a posebno je zanimljivo kada ga onaj kome je upućena ne razume. Psovku ćemo čuti i od drugih naroda sveta, ali je njihov sadržaj toliko različit od našeg da ih bukvalno ne možemo shvatiti kao psovanje. Ono što je značajno primetiti to je da i psovke na svoj način pokazuju karakter naroda, pa se i one javljaju kao rezultat njegovog proživljenog života, njegovih usvojenih vrednosti i tradicije. Kao takve one zaslužuju posebnu pažnju u psihološkom smislu, pa se nadamo da će se naći neko dovoljno ambiciozan da napiše knjigu o srpskim psovkama. Kada se takav autor nađe on će se saplesti na specifičnostima srpskih psovki stoga što će već samo njihovo nabrajanje da popuni nekoliko tomova. Suština je, dakle, u tome da su srpske psovke heterogene, pune duha i sočne po sadržaju. Naše psovke po pravilu izražavaju veliki gnev koji izlazi iz mentalne kontrole i obično ciljaju na osetljivu tačku, dakle na mesto koje ima za cilj da najviše povredi onog kome su upućene. Kada se one prevode ljudima kojima srpska kultura nije bliska, nailazi se na situaciju sličnu onoj koja se odnosi na pričanje lepih viceva onima koji ne mogu da ih shvate. Kako su srpske psovke najčešće vezane za neku seksualnu poruku ili erotsku scenu, koja u prevodima ima karakter ljubavnog čina, to se od stranaca postavlja pitanje u čemu je onda smisao takve psovke kada ona zapravo nikog ne povređuje? Problem je u tome što se taj seksualni ili ljubavni čin tumači u svesti Srbina koji psuje i vređa blisku rodbinu ima drugačije značenje. On označava nasilje, uvredu ponosa, odnosno uvredu nekog veoma bliskog i dragog. U tom smislu posebno su Srbi osetljivi na sestre i majke, a u nekim slučajevima i na supruge. Takve psovke se shvataju kao najveća uvreda i izazivaju žučnu reakciju kod onog ko ih prima i kome su upućene. Stoga srpske psovke predstavljaju svojevrstan izazov i tradicionalno imaju baš to i takvo značenje. Ta opsovana majka ili sestra treba da izazove povredu časti i ponosa onom kom je psovka upućena, te je ona slična bačenoj rukavici u dvoboju. PSOVKE u nekim delovima Srbije imaju karakter dokazivanja prijateljstva, pošto se samo prijatelj može opsovati i to sočno i sadržajno. Neobično ali istinito. Srbi imaju psovke koje dokazuju intimnost i prijateljstvo, dakle drugarstvo u najvišem stepenu. Slobodom da se nekom opsuje neko blizak potvrđuje se prijateljstvo. Samo se prijatelju može opsovati neko drag, a da to ne znači uvredu. Takva psovka je srpski specijalitet. Ona ne nastaje kao izraz gneva, već kao izraz prijateljstva i slobode u komunikaciji. Suština je u tome da ista psovka u jednom slučaju ima karakter jarosti, uvrede i izazova sa bolnim emocijama, a u drugom ona predstavlja izraz prisnosti, pa i prijateljstva. Stoga se javlja pitanje tumačenja karaktera psovki i njihovog razgraničenja po suštini, odnosno po poruci. Psovka koja se upućuje sa osmehom na licu je ona koja izražava osećanje prijateljstva, a ona koja se izražava sa oštrim tonom i grčom na licu, često i sa stisnutim pesnicama, predstavlja onu psovku koja se tumači kao bolna i izraz je dubokog nezadovoljstva, pa i poziva na obračun. Srbi ponekad imaju teškoću da ih razgraniče, pa čak i kod njih se arsenal psovki ponekad pogrešno tumači baš zbog toga što psovke imaju suprotna značenja. Stoga se kod primanja psovke uvek posmatra izraz lica i ruku onog koji psuje. Stisnute pesnice nikad ne znače prijateljsku psovku. Postoji i treća vrsta psovki koje se nalaze na sredini između onih koje treba da izazovu bol i onih koje treba da izraze prijateljstvo. To su psovke koje imaju drugačiji sadržaj i predstavljaju reakciju na neki neposredan događaj. Tako, npr., ako u sportskom nadmetanju jedan igrač povredi drugog i priđe da mu se izvini, zatim često sledi reakcija: - Ma nosi se bre u ... Ta psovka se nalazi između one prve i druge. Ona nije izazov na dvoboj, niti je izraz prijateljskog osećanja, već oblik skretanja pažnje na to da gest koji se sa njom osuđuje nije primljen kao prijateljski. Ova psovka na najbolji način relaksira psovača i obično se ne prima kao izazov od onog kome je upućena. Razumni ljudi nju ne primaju kao uvredu baš zbog toga što već po tradiciji znaju da ona upravo nije ništa drugo do izraz negodovanja. KOME, BRE...PSOVKA je, dakle, burna reakcija na nemio događaj, sračunata na kompenzaciju i najoštriji izazov onog kome je upućena. Kao takva ona treba da isprovocira onog kome je upućena, pa je sledeći čin obračun koji treba da bude onoliko buran koliko žuči ona već sadrži. Kako je Srbin lako zapaljiv i spreman lako da opsuje, tako je zapaljiv na psovku koja mu je upućena, pa se kao reakcija na nju javlja kontra: - Kome, bre, ti psuješ ... Ako je odgovor: Tebi! Sukob je već otvoren.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Dec 27, 2009 10:55 pm | |
| Kao dete, lično sam preživeo gladovanje koje ću verovatno nositi do groba kao ličnu traumu i najveći bol, iako pripadam porodici koja je po svom socijalnom statusu imala mogućnost bar da prehrani svoju decu.
Prof. dr Dragoslav Slović Profesor je knjigu napisao nakon vishedesenijskog istrazhivanja i posmatranja srpskog naroda. Pola veka je pratio razvoj od ''prostog'', i chasnog seljaka, domacina, vrednog i spremnog da sachuva svoj dom, preko istog tog choveka rastrzanog izmedju njive i fabrike, pa sve do stadijuma gde pokushava da svoje potomke usmeri na sve shto je strano, a sada postaje jedino usmerenje za bolji zhivot... Istrazhivanje dushe, spoznaja njenog razvojnog puta i njeno upoznavanje je put kojim treba ici dok se chita ovo delo... | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Dec 27, 2009 11:05 pm | |
| ANATOMIJA SRPSKE DUŠE NAŠI DANIRazvilo se crno vreme opadanja, Nabujao šljam i razvrat i poroci, Podig'o se truli zadah propadanja, Umrli su svi heroji i proroci. Razvilo se crno vreme opadanja. Progledale sve jazbine i kanali, Na visoko podigli se sutereni, Svi podmukli, svi prokleti i svi mali Postali su danas naši suvereni. Progledale sve jazbine i kanali. Pokradeni svi hramovi i ćivoti, Ismejane sve vrline i poštenje, Poniženi svi grobovi i životi, Uprljano i opelo i krštenje. Pokradeni svi hramovi i ćivoti. Zakovana petvekovna zvona bune, Pobegao duh jedinstva i bog rata; Obesismo sve praznike i tribune, Gojimo se od grehova i od blata. Zakovana petvekovna zvona bune. Od pandura stvorili smo velikaše, Dostojanstva podeliše idioti, Lopovi nam izrađuju bogataše, Mračne duše nazvaše se patrioti. Od pandura stvorili smo velikaše. Svoju mudrost rastočismo na izbore, Svoju hrabrost na podvale i obede, Budućnosti zatrovasmo sve izvore, A poraze proglasismo za pobede. Svoju mudrost rastočismo na izbore. Mesto svetle istorije i grobova, Vaskrsli smo sve pigmeje i repove; Od nesrećne braće naše, od robova, Zatvorismo svoje oči i džepove. Mesto svetle istorije i grobova Ostala nam još prašina na hartiji, K'o jedina uspomena na džinove; Sad svu slavu pronađosmo u partiji, Pir poruge dohvatio sve sinove. Ostala nam još prašina na hartiji. Pod sramotom živi naše pokolenje, Ne čuju se ni protesti ni jauci; Pod sramotom živi naše javno mnenje, Naraštaji, koji sišu k'o pauci. Pod sramotom živi naše pokolenje. Pomrčina pritisnula naše dane, Ne vidi se jadna naša zemlja huda; Al' kad požar poduhvati na sve strane, Kuda ćemo od svetlosti i od suda! Pomrčina pritisnula naše dane. Vladislav Petković Dis (1910)
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Pon Dec 28, 2009 3:46 pm | |
| Kletva bez adrese (11)
Kletve se javljaju još u biblijskim tekstovima, ali u različitim oblicima. Razni oblici prokletstava su poznati svim literarnim radovima kao i u predanjima i prate sve civilizacije i najčešće imaju karakter opisivanja zaslužene kazne za kakvo zlodelo. Stare mitologije skoro svih zemalja sveta imaju u svojim tekstovima takve kletve i zakletve kao i fenomen krivokletstva. Razume se da one nisu mogle da mimoiđu ni srpsku mitologiju i tradiciju gde imaju značajno mesto. Kletve se u srpskom jeziku i tradiciji javljaju u obliku: Dabogda ti... Kao takve one su pune gorčine i izraz nemoći onog ko se kletvom obraća svevišnjem tražeći od njega pomoć u odmazdi za zlo koje trpi ili je već pretrpeo. Moćan retko kune a posebno ako je i sam grešan. On nema ni razloge da kune i proklinje, osim ako se nađe u poziciji da je i sam pretrpeo zlo nekog još moćnijeg. Onaj koji kune na taj način misli da vraća bolove primljenih udaraca i to po pravilu jače nego što ih je dobio. Kletva je "privilegija" ili bolje rečeno, kompenzacija slabog i nemoćnog. Kletva je, dakle, odgovor nemoći povređenog ili poniženog istom merom prema onom kome nije mogao da uzvrati istom merom. Ona je ujedno poslednja nada onog ko trpi zlo da će se bog umilostiviti i da će mu pomoći tako što će zlotvoru vratiti zlo za zlo. U staroj srpskoj tradiciji pojavljuju se devojačke kletve, majčinske kletve, očeve kletve, kletve siromaha i siročeta. Kletva ostavljene i obeščašćene devojke je suviše teška. Nemoćnima ona daje poslednju nadu, a moćnicima nameće moru savesti. Ni jedna majka ne voli da joj kunu sina, a kletva drugih joj nameće grižu savesti. Kao lep primer kletve u srpskoj poeziji se koristi Lazareva kletva uoči Boja na Kosovu. Ona ima snažan odjek u srpskom biću, pa imamo osećaj da nas i danas opominje, barem one koji još nisu zaboravili ko je bio car Lazar i kada je vođena ova bitka. Kletva je u XX veku značajno izgubila svoju aktuelnost, ali nije nestala, posebno u verujućem svetu, kako hrišćanskom, tako i muslimanskom. Ona je u tom smislu deo naše zajedničke tradicije. Ona je čak i Mojsija pratila, kako to govore stari biblijski izvori. Njena konačna poruka se svodi na logiku da niko ne može zlo činiti, a dobru se nadati. Zakletva se od kletve razlikuje po tome što ona predstavlja neki oblik buduće kletve za neizvršenje preuzete obaveze ili date reči. Po svom sadržaju u našoj tradiciji ona može da ima različite forme. Zakletva se, dakle, javlja kao moralna obaveza verujućih ljudi. Posmatrao sam u životu mnoge ljude koji su skloni da se kunu i zapazio da je njihova zakletva svedena na frazu i da je oni ne doživljavaju na način kako su je izrekli. Oni samo potvrđuju staru ekonomsku doktrinu da je bezvredno sve čega ima u izobilju. Ljudi koji se često i lako zaklinju ne drže do zakletve, niti im ona bilo šta znači. Stoga se ljudima koji se često i mnogo zaklinju ne veruje čak ni pri najtežoj zakletvi. Oni su ili loši ili nerazumni, pa do njihove svesti i ne dopire sadržaj zakletve koju su dali. Suprotno kletvama koje su još uvek sačuvane, pa se čuju i sa parlamentarne govornice, blagoslovi ili blagosiljanja su izašli iz tradicije. Oni imaju za cilj da izraze prijateljstvo i dobre želje i obično su se koristili o kakvim svetkovinama, slavama, svadbama, pa čak i na daćama. One su se svodile na formulacije u obliku: Blagoslovi bože ovaj dom i ukućanima daj sreću i čitav niz dobara koje samo prijatelji žele. Već dugo nisam čuo dobar blagoslov izrečen u srpskoj tradiciji, a on se sačuvao u crnogorskom i hercegovačkom delu, ali je dobio drugačija obeležja. Suština je ista u smislu da se nekome želi dobro, ali je forma drugačija, pa se formom savremenog crnogorskog i hercegovačkog blagoslova afirmiše lepota govora, te je u prvom planu onaj ko govori, a ne onaj kome je blagoslov upućen. Tradicionalni srpski blagoslovi su dobili obeležja slavopojki u kojima počinju da se nadmeću provincijski intelektualci. To su svojevrsne oracije koje ponekad podsećaju na takmičenja u besedništvu bogatim metaforama, koje gube karakter iskrene poruke. Taj prelepi tradicionalni srpski blagoslov izgleda nestaje pred nama opet pod pritiskom marketinške želje da se naši besednici takmiče u fraziranju. I stari srpski blagoslovi su počeli da gube svoju iskonsku vrednost, pa su se i oni pretvarali u frazeologiju s tom razlikom što je to bila frazeologija neukih ljudi, pa je imala iskrenu naivnu lepotu. Njen surogat u obliku retoričnih igara koje počinju da podsećaju na sofističke spekulacije izgleda konačno uništava tu tradiciju, tako da ćemo uskoro zaboraviti kako je izgledao stari blagoslov na srpskoj slavi, ispratnici, pa i na godišnjici smrti, kada su prijatelji mogli da se obrate budućnosti porodice, dakle onima koji su ostali i koji treba da razvijaju pokojnikov dom. Od svega toga u savremenim oracijama nije ostalo ništa. Sa žaljenjem sam u proteklim godinama slušao mnoge naše intelektualce koji su držali prigodne govore na srpskim slavama u želji da sebe predstave kao mudre i učene, a koji pri tom nisu ni pokušali da neguju tradiciju našeg blagoslova. PRISTOJNE PSOVKEMnogo puta smo gledali kako se od nevažnih sitnica napravi veliki sukob baš zbog nekontrolisanog violentnog karaktera koji lako psuje, a još lakše i brže reaguje na psovku. Zapaža se ipak da se i kod Srbina psovke menjaju tako da u rečniku ima sve manje onih "teških psovki" u kojima se pominju majka, sestra ili deca a da se mesto njih češće susreću one koje imaju neutralni karakter i koje ne izazivaju suviše burnu reakciju. Zapaža se, takođe, da ima manje onih psovki koje dokazuju prijateljstvo kao i da se one ublažuju po sadržini, pa dobijaju pristojniju konotaciju.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Uto Dec 29, 2009 8:23 pm | |
| Obraz bez maske (12)
IMATI obraz u našem jeziku znači biti karakteran, pa bi se ova sintagma mogla tumačiti kao sinonim za pojam “karakter”. U isto vreme, to znači da čovek ima i čast i ponos, odnosno dostojanstvo. Pitanje koje se u tom kontekstu otvara bi glasilo: gde se nalaze izvori naše časti, ponosa i karaktera, i koliko smo karakterni ljudi? Svi smo imali prilike da vidimo sirote ljude koji su se časno odnosili prema svim iskušenjima, a i one koje su čast i dušu prodali, makar i đavolu, ako su od toga imali kakvu korist. Oni žive jedni pored drugih, tako što ovi prvi preziru one druge, a drugi u prvima vide glupake koji se iracionalno ponašaju. Uzroke siromaštva jedni vide u naivnosti čestitih ljudi, a uzroke bogatstva i uspeha ovi drugi vide u iskvarenosti onih koji ih imaju. Na kraju se i oni izravnavaju pošto čestiti ljudi teško ulaze u nevolje, a ovi drugi ne izlaze iz njih. Ono što im je zajedničko jeste što svako proživi svoj život saglasno svojoj životnoj filozofiji. U savremenoj psihologiji često se otvara pitanje racionalnosti održavanja časti i ponosa sa aspekta ljudske uspešnosti u životu. Čovek koji svojom svešću ulazi u ovakve dileme već je na granici zla. On je, naravno, toga svestan, pa se u njegovom biću otvara intelektualni proces procene racionalnosti svojih postupaka. To znači da se i najčasniji čovek ponekad nađe u poziciji da razmišlja u koordinatama smislenosti svog ponašanja. I najčasniji čovek će u nevolji prihvatiti da svoje ponašanje prilagodi situaciji, ali nikada neće prihvatiti da padne ispod nivoa svoje časti i dostojanstva čineći zla drugim ljudima. Kada u čovekovoj svesti dođe do sukoba dveju vrednosti, “ljudskog dostojanstva i roditeljske ljubavi i obaveze”, lako padaju moralne vrednosti. Njih tada poništava najniži nagon. Ako treba ukrasti da bi se prehranila deca, tada krađa postaje plemenito delo. Ako treba lagati da bi se čovek spasao od kakvog zla, i laganje je plemenito delo, ali se nikada ne sme lagati ako se time drugom nanosi zlo. Ista radnja u raznim okolnostima ima druga značenja, ponekad čak i suprotna od njegovog pravog smisla. Konačno isto delo kod raznih ljudi ima drugačiji karakter. Ako siromah ukrade koru hleba da bi prehranio decu, to nije isto kao kada to učini bogataš radi bogaćenja i sticanja imetka. Kada čovek koji poznaje ono što čini, učini zlo delo, to nije jednako zlo kao i kada ga učini onaj ko ga ne zna ili nije mogao znati. Sintezom okolnosti, znanja i individualnih karaktera, konačno se dolazi do nekog kolektivnog karaktera, odnosno onog što se u ovom poglavlju naziva “obraz, čast i ponos”. Stoga su čast i obraz nacionalne vrednosti i one su u srpskom biću formirane upravo po lokalnim varijetetima koji su na mnogim mestima opisivani u ovom delu. Jovan Cvijić ih prikazuje na sledeći način: “Jako paze na obraz, čast i ponos, i to po pravilu sa jednom notom ozbiljnosti i dostojanstvenosti. To se pokazuje u načinu kako susreću druge ljude, kako se pojavljuju kao kućne i narodne starešine, kako izađu na zbor i sabor, kako primaju zle i dobre događaje. Retka je ona preterana i sujetna osetljivost na čast i ponos, kao kod većine ostalih dinarsko-planinskoga tipa, već zbog uzdržanog ponosa i dostojanstvenosti mogu da oćute i da otrpe manje uvrede i neće se zagrejati i zapaliti za svaku sitnicu koja se ponosa tiče. Ali, ako se osećaju dublje uvređeni ili im je učinjena nepravda, mahom ne protestuju iza leđa i ne ogovaraju, već se isprse i slobodno, ovda-onda drsko, u oči kresnu; vekovima sami sudili nasilniku; samozvane sudije. Ali se kašto javi dosta žestine i naglosti, onda osionosti, štaviše i surovosti, kao što je gore pomenuto; to su tragovi staroga hajdučkoga mentaliteta. “POSLEDNjE dolazi i od opšte srpske i specijalne srbijanske istorije, koja ih je često stavljala na muke i izazivala belu narodnu jarost. To se još više razvijalo zbog dodira i granica s Turcima, Arbanasima i s Bugarima. Naposletku nas nije ni unutrašnja istorija Srbije meko i nežno vaspitala: Karađorđe je brzo pištoljem presuđivao; Miloš je bio nemilosrdan ne samo prema protivnicima, već i prema opozicionarima, i jednome od njih je i jezik odsekao; u jednome pismu javlja Miloš svome bratu: ’protivne partije sve sam uničtožio’.Naglašavajući značaj očuvanja duše, odnosno duhovnog integriteta, Jovan Cvijić dalje razvija tezu: “Mnogi posrću, i moralno posrnu i padnu, ali, ako im duša nije propala, oni se u Srbiji opet mogu dići. Kako god što su kadri srušiti čoveka, isto tako mu ne smetaju, čak pomažu mu, da se moralno digne. Ali nesumnjivo nastupaju periodi u kojima izgleda kao da je šumadijski svet izgubio sposobnost da razlikuje moralno od nemoralnoga, ne pokazuje odvratnost prema korupciji i nepoštenoj tekovini, bar je ne pokazuje velika masa. Ta mi pojava još nije dovoljno jasna.” PITOMIJI U SRBIJI“U stanovnIŠtvu Šumadije, a naročito Podrinja i valjevskih krajeva, ima neke vrlo stare pitomine, koju svi poznajemo. Ima pristojnosti i blagorodnosti, ili u krvi, ili vodi poreklo od stare patrijarhalne kulture, u kojoj se poštovao stariji i pametniji, uvažavalo poštenje, visoko cenila ženska čast, voleli kao najbliži dobri susedi i drugi seljaci, bilo opšteg saučešća prema bednicima; među pojedincima, porodicama i zadrugama učvršćivalo se prijateljstvo na pojaseve, kao duboka blagodarnost za dobra dela koja su jedni drugima činili. Ja sam poznavao neke porodice u Jadru kod kojih je pitomina i duševnost bila onolika kao u sličnim ruskim porodicama koje opisuju ruski pripovedači. Interesantno je da i oštri planinci, od Brda, od Crne Gore i visoke Hercegovine, naselivši se u Srbiji, postaju pitomiji i blaži”, piše Jovan Cvijić.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Krupljanka
Godina : 57 Location : Beograd Datum upisa : 13.04.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Uto Dec 29, 2009 8:32 pm | |
| Anatomija srpske dušeProf.dr. Dragoslav Slović KNjIGU kao ogledalo ponudio je svom narodu prof. dr Dragoslav Slović.Da u njoj prepozna sebe, osobine koje su za ponos, i stvari za sram i osudu. U nedavno objavljenoj “Anatomiji srpske duše”, složio je pola veka dugu analizu ljudi na selu, porodica jednom nogom na njivi a drugom u soliteru, njihovu borbu da se urbanizuju i potomke kojima je grad postao jedini zavičaj. Prošao je Srbiju od juga do severa, posmatrao kako vreme menja navike i ljude. I sve to pretočio u knjigu koja analizira srpsku golubiju ili vučju ćud, rascepljenost između srca i glave, kulture i prirode, istoka i zapada. - Kada zapadni čovek dođe s posla kući, ručaće, sesti pred TV i otvoriti konzervu piva, a drugu staviti da se hladi za kasnije. Istočni čovek će ručati i brzo ići u prodavnicu da kupi dosta piva, jer mu dolazi društvo. Eto, to je jedna od razlika između istoka i zapada. A naša je sreća ili nesreća što smo negde između istočnjačkog čovekoljublja i zapadne sebičnosti - započinje prof. dr Slović priču o svojoj novoj knjizi. - Namera mi je bila da pokažem po čemu smo kao narod, zaista, izuzetni, ali i da ukažem na osobine zbog kojih bi trebalo da se postidimo i nekako ih se rešimo. Glavna zamka dela koja se bave nacionalnom karakterologijom je, kaže on, što autori lako skliznu u neku od dve krajnosti - hvalospev svom etnosu ili neumerena kritika i obezvređivanje svega što je srpsko. Sledeći moto knjige “Najgore od svih laskanja jeste laskanje svome narodu” (Frensis Bekon), trudio se, govori, da bude objektivan i da sunarodnike gleda “sa strane”. Problem Srba je, zaključuje, što imaju mnogo individualista, ali ne na mestima na kojima takvi ljudi treba da rade. Jer, trojica individualista, dobri za određene stvari, u fabričkoj proizvodnji mogu da naprave haos. Bavi se odnosom unutar porodice, na poslu, među prijateljima, psihologijom ratara i visokog intelektualca, čoveka sa one strane šaltera, familije, političara... Pošto je i sam nekada davno prošao put od sela do grada, opisuje i kako ova putanja izgleda viđena očima seljaka, ali i njegovog okruženja. - Čovek sa sela sigurniji je u susretu sa čoporom vukova nego s velikom raskrsnicom u Beogradu - kaže naš sagovornik. - Za njega je semafor nepodnošljivo ograničenje. Čak i naizgled urbanizovanog čoveka semafor guši, nestrpljivo čeka zeleno, jer u njemu još živi pastirski duh koji ne zna za ograničenja. Tek će se njegovi unuci navići da je čekanje na semaforu nešto što treba a ne nešto što mora da se radi. On govori i o izmenjenim porodičnim i rodbinskim odnosima, nekada mnogo prisnijim nego danas, o njihovoj promeni i posledicama. Duhovito primećuje: “Jetrve su razbile srpsku patrijarhalnu porodicu. Bojim se da danas uništavaju i srpsku državu.” - Najveća opasnost koja nam preti, visi iznad glave, jeste gubitak tradicije. Sve više smo skloni zaboravu nacionalnih vrednosti, a bez toga nestaje i narod - upozorava Slović. - Gledam kako se pred mojim očima menja čitav narod. Jedan isti seljak nije onakav kakav je bio pre tri ili četiri decenije. U želji da se što više dopadnemo Zapadu, lako se, smatra on, odričemo onoga što je naše. Zbog toga bi mogla da nas stigne sudbina Hazara, Lužičkih Srba, naroda koji žive samo u istoriji. Ovo sociološko-kulturološko istraživanje bilo je još jedan izazov s kojim se uhvatio u koštac. Gotovo u isto vreme, autoru više književnih i naučnih radova - inače finansijskom stručnjaku, akademskom profesoru i vlasniku doktorata iz ekonomije, prava, matematike, psihologije i politikologije - objavljen je i jedan roman. A sada, kaže, kraju privodi rad u kome sa filozofskom zapitanošću prebira po pitanjima genetike i teorije evolucije. PSIHOLOGIJA ŠALTERA Bavio sam se karakterom generalno, ali i pojedinačnim psihološkim profilima. Tako je jedan od zanimljivijih karaktera “sa one strane šaltera”. Kao da ima uživanja u onome “dođite sutra”. A jedini ključ za komunikaciju sa šalterskim službenicima jeste rečenica “čuo sam da ovo samo vi možete da mi završite”. Davanje na značaju jedino može da ih odobrovolji - prepričava nam Slović jedno od svojih zapažanja. __________________ | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Uto Dec 29, 2009 9:43 pm | |
| - cojle ::
Već dugo nisam čuo dobar blagoslov izrečen u srpskoj tradiciji, a on se sačuvao u crnogorskom i hercegovačkom delu, ali je dobio drugačija obeležja. Suština je ista u smislu da se nekome želi dobro, ali je forma drugačija, pa se formom savremenog crnogorskog i hercegovačkog blagoslova afirmiše lepota govora, te je u prvom planu onaj ko govori, a ne onaj kome je blagoslov upućen.
Ima zdravica i blagoslova josh uvek medju Srbima, samo chovek treba da se nadje na pravom mestu u pravo vreme.... Jeste da su poprimile novi oblik, formu ili obelezhje , kao shto reche profesor, ali dok je Srba bice i [youtube]https://www.youtube.com/watch?v=ygjO7vV-Wv4[/youtube] | |
| | | Orhideja
Location : u tvom srcu Datum upisa : 22.11.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Uto Dec 29, 2009 10:19 pm | |
| | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Dec 30, 2009 5:12 pm | |
| - cojle ::
PITOMIJI U SRBIJI
“U stanovnIŠtvu Šumadije, a naročito Podrinja i valjevskih krajeva, ima neke vrlo stare pitomine, koju svi poznajemo. Ima pristojnosti i blagorodnosti, ili u krvi, ili vodi poreklo od stare patrijarhalne kulture, u kojoj se poštovao stariji i pametniji, uvažavalo poštenje, visoko cenila ženska čast, voleli kao najbliži dobri susedi i drugi seljaci, bilo opšteg saučešća prema bednicima; među pojedincima, porodicama i zadrugama učvršćivalo se prijateljstvo na pojaseve, kao duboka blagodarnost za dobra dela koja su jedni drugima činili. Ja sam poznavao neke porodice u Jadru kod kojih je pitomina i duševnost bila onolika kao u sličnim ruskim porodicama koje opisuju ruski pripovedači. Interesantno je da i oštri planinci, od Brda, od Crne Gore i visoke Hercegovine, naselivši se u Srbiji, postaju pitomiji i blaži”, piše Jovan Cvijić. Prijateljstvo na pojaseve... -zajedničko jeste što svako proživi svoj život saglasno svojoj životnoj filozofiji...... sushtina slichnosti i razlichitosti.... Snaga karaktera...Kakav je to karakteran chovek? -Profesor kazhe:ekstremno obrazovan, inteligentan snazhan i kompromisan..u smislu da prihvati tudje stavove, ako je to potrebno..Ne treba mi popularnost nego autoritet... Cvijic je znao vazhnost ochuvanja dushe...choveka , naroda u celini.... Prof. Slovic je potvrdio Cvijiceve ideje posmatrajuci ljude oko sebe..Okrecemo li se i mi? | |
| | | dejan
Godina : 45 Location : Beograd Humor : :))))) Datum upisa : 16.11.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Dec 30, 2009 7:00 pm | |
| totalno zanimljivo stivo,davaj da se chita :santa: | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Dec 30, 2009 9:43 pm | |
| Priznajem da kada vidim neki takav naslov ,odmah očekujem nekog Branu Crnčevića , Kalajića, Djogu-Nogu i sl....(na kakve se ježim) no pročitao sam prvi nastavak -i pratim redovno . Daljeeeee, breee ! | |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| | | | Orhideja
Location : u tvom srcu Datum upisa : 22.11.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Feb 20, 2010 4:01 pm | |
| Cojle danima obilazim oko ovog naslova tražeći JOŠ a ti ne daš. Piši bre čoveče, šta radiš? | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Feb 20, 2010 4:08 pm | |
| Priznajem da sam zavistan od inspiracije ili narodski rečeno - vremenjak. Sa prvim sunčanim danima stupamo u akciju!
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Orhideja
Location : u tvom srcu Datum upisa : 22.11.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Feb 20, 2010 4:13 pm | |
| Slušaj ti Cojle, možeš njima da pričaš šta hoćeš ali u njivu se još ne može, nego sedaj i piši "Anatomiju srpske duše". | |
| | | Danubius Čuvar Vatre
Godina : 63 Location : Datum upisa : 19.01.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Feb 20, 2010 4:35 pm | |
| - Orhideja ::
- Slušaj ti Cojle, možeš njima da pričaš šta hoćeš ali u njivu se još ne može, nego sedaj i piši "Anatomiju srpske duše".
Slažem se.....i ja dodjem da čitam, a ono ......... Ništa novo | |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sub Mar 06, 2010 9:56 pm | |
| Ali bi i ovo bio neki psihogram srpske duse. Ne tako romantican, ali po meni savrseno realistican.
Iskustvo nam je palanacko.Ponekad,opasno je (i kaznjivo) reci to na uho palanackoj oholosti,ponekada,medjutim ova rec do pojma sudbinskog:palanka je,kaze se,nasa sudbina,nas zao udes. Nema nit moze da bude promene.Istorija nas je zaboravila,kao u nekakvoj rasejanosti.Izmedju sela i grada,ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov,medjutim ,jeste duh izmedju plemenskog,kao idealno- jedinstvenog, i svetskog duha,kao idealno-otvorenog.Kada ovaj duh ovako govori o svojoj zloj sudbini,on govori o svojoj izuzetosti iz istorije. Ali, i kada je oglasava za prokletstvo,on hoce tu izuzetost.Osnovna pretpostavka duha palanke negde je u tome: da je to duhkoji, zaboravljen od istorije, pokusava sada ovaj udes da preobraziu svoju privilegiju, time sto ce i sam (onako kao sto se klin klinom izbija) da zaboravi istoriju,ovim zaboravom da se ovekoveci u samom sebi,zaveren trajanju, s onu stranu vremena.Vreme je s druge strane brda, tamo gde pocinje svetski haos, ili haos apsolutno-otvorenog sveta.
"Filosofija palanke R.Konstantinovic |
| | | sonia حبيبي
Godina : 50 Location : my world Humor : ;) Datum upisa : 23.03.2008
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Sep 19, 2010 6:12 pm | |
| Vreme je s druge strane brda, tamo gde pocinje svetski haos, ili haos apsolutno-otvorenog sveta. Komsija je izvukao pravi odlomak... | |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Mar 18, 2012 9:29 pm | |
| - Orhideja ::
- Slušaj ti Cojle, možeš njima da pričaš šta hoćeš ali u njivu se još ne može, nego sedaj i piši "Anatomiju srpske duše".
Eto... jedna je Orhideja...ma gde bila :ruza2: Pa da nastavimo s Anatomijom... i sledi prikaz u nastavcima, po svemu retke knjige još značajnijeg naslova:
SRBIJE ŽALOSNO PONOVNO POROBLJENJE 1813.GODINE! Čudnovato je da se u tom delu nepoznatog autora, pisanom skraja 1814. godine mogu potražiti odgovori i na neke savremene dileme!!!
Zaklela se Zemlja Raju da se svake tajne znaju!
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Mar 18, 2012 9:34 pm | |
| Nisam znao da dusa ima anatomiju |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Ned Mar 18, 2012 9:51 pm | |
| КЊИГА ИСПИТА ИСТОРИЈСКЕ САВEСТИ
(из уводног слова Милована Витезовића, о књизи)
Чинило нам се да је о Првом српском устанку (…) скоро све познато, да се једино још можда може појавити понеки документ, иако релевантан, ипак не од круцијалног значаја да нешто у историјским ставовима мења (…)
Веровали смо да су Вук Стефановић Караџић и Леополд фон Ранке поставили и утврдили јасне основе гледања и оцена Првог српског устанка, који је Ранке назвао правим именом Српска револуција (…)
Међутим, ово фототипско и у исти мах и са славеносербског на савремени српски језик преведено издање до сада мало доступне, боље речено недоступне, са свега неколико скривених и тајних уникатних примерака књиге „Сербие плачевно пакипорабошченије љета 1813“ – „Србије жалосно поновно поробљење 1813. године“, прве српске објављене (у Млецима 1815. године) књиге о Првом српском устанку и прве српске у свету забрањене, заплењене и уништене књиге, јесте откриће прве врсте, вредно велике пажње.
Како се појавила ова књига?
Ова књига, чији се један уникатни примерак чудесно појавио после сто деведесет три године (…) отвара многа питања на која има мало одговора, иако је и сама писана у доследној форми питања и одговора. Та питања су: када је писана, где је писана, ко ју је писао и са којим циљем?
Писање ове књиге је можда започето крајем 1813. године по слому Првог српског устанка и под тешким утиском пораза, али je сигурно писана под истим утиском током 1814. године, јер узима у обзир и последичне догађаје који су се у тој години одиграли и завршена је, ако не у њој, оно на самом почетку 1815. године. Ово упућује на то да се њеном аутору веома журило. Писана је изван Србије, у избеглиштву, на простору тадашње Аустријске царевине… Писана је руком неког знаменитог, без сумње веома значајног, веома писменог и сасвим обавештеног Србина, избеглог из поновно поробљене Србије у Срем, чије нам је име и до данас остало непознато и за претпостављање… (многи сматрају да је аутор ове књиге Миљко Радоњић, министар иностраних дела устаничке Србије, нап. прир.)
Шта је намера овог списа?
Основна намера на којој је засновано ово дело јесте да истинито посведочи о узроцима српске пропасти и она је исказана у његовом геслу.
Мото ове књиге је српска народна пословица: „Заклела се земља рају да се сваке тајне знају”.
Књига је писана по античким и класицистичким узорима – у дијалогу. Како би дијалог имао праве, односно најверодостојније актере, аутор овог историјско књижевног списа послужио се персонификацијом – оличавањем. Тако се и наш непознати аутор определио за Мати Србију и Сина Србина. Мати Србија има историјску свест и из те свести произилазе њена питања за Сина. Син Србин има одговорну свест устаника, из реда просвећених Срба, који зна да промишља токове историје.
Он Мати Србију воли колико и сваки други њен син, али је он онај који више од других зна и oceћa се одговорним за пуну истину и обавезним да је Србији каже. Овај синовљев испит савести је испит свих мислећих а часних Срба. Сигурност синовљевих одговора yпућује на трезвеног учесника догађаја. Дијалог је, иако доста софистициран, уверљив и стално поткрепљиван тачним историјским подацима који спис не затрпавају, али га чине веродостојним.
Зачуђује, или, боље речено, задивљује достојанство дијалога. То је, такорећи, школски пример узвишеног говора из Аристотелове дефиниције трагедије, што наводи на закључак да је све смишљено писано отменим језиком зарад етичког прочишћења – народне катарзе. Мајка Србија и Син Србин једно другом се oбpaћajy са суздржаном топлином, у поштовању и разложности које ни у најболнијим моментима нигде не прелазе у патетику, мада је цео спис расправа о трагичним догађајима, и то непосредна, скоро без икакве временске дистанце од догађаја о којима се расправља и сведочи, који се претресају и којима се суди. Дијалог овде није укрштање књижевности и историје, него је проверени књижевни поступак сасвим у служби историје.
Шта је тема ове књиге?
Пропаст устаничке Србије главна је тема ове књиге, а кључна тајна те пропасти, за чијим се разрешењем у расправи трага, јесте у питању свих питања: зашто је устаничка Србија септембра 1813. била ненадно поробљена без иједне велике битке, иако је за могуће велике бојеве била спремнија и људски и у оружју и у храни него за иједну битку од претходних које је спавно добила?
Шта је навело Kapaђорђа, а за њим и војводе, да напусе Србију, да би се за њима војска распустила а народ пошао у бежанију и збегове?
Ко је, како и зашто припремао пораз без борби до кога није морало доћи, поготово што је тада Наполеон вeћ био изгнан из Русије и трпео поразе на бојиштима Европе?
У првој дијалошкој реплици, којом почиње расправа о српској судбини, тражећи пуну истину Мати Србија каже Сину: „Нека све знам ја, нека зна свет! Казујте!” Србија, дакле, xoћe све, баш све да зна… Мати Србија xoћe да то буде саопштено свету, посредно, у форми саопштавања њој. Говори мени, да нас свет чује!
По Сину Србину главни разлози пропасти Првог српског устанка никако нису у недостатку воље народа који је после четири века ропства имао деценију слободе, ни у недостатку српске војне снаге, јер је Србија тада имала педесет хиљада, већином ратовању вичних бораца, ни у њиховој и њеној неприпремљености, јер су сви путеви, којима је турска сила у Србију могла ући, са све три стране били затворени великим српским шанчевима, зидовима, топовима и људством утврђени и добро муницијом и храном опремљени.
Син тачно наводи свих шеснаест великих шанчева, указујући на то да су и сва погранична градска места исто утврђена и узајамно повезана.
И читалац ове књиге сам се ставља у улогу психоисторичара, питајући се шта се то могло десити у тврдом Карађорђевом карактеру кад је могао потпасти под утицај оних који су, према књизи, саучесници и извршиоци планираног пораза устанка, коме ћe претходити Вождово бекство.
Судбина и значај ове књиге…
Само време настанка ове књиге, али и њена судбина, требало је да је уврсте међу прве, ако не и основне изворе за гpaђy о Првом српском устанку. Она је најнепосреднији извор за устаничке године 1811., 1812. и 1813. А те године су најшкртије описане у историјама Пpвor српског устанка.
Што се историчари Првог српског устанка нису на ову књигу (…) више позивали, може бити предмет ширих истраживања. Њена реткост и судбина требало је више да их обавезује.
Печат цензуре ваљало је да буде додатни изазов, а не да само за њен садржај један од другог преузимају парафразу поднаслова о разговору поробљене Матере са рођеним јединим Сином својим којем оставља последње своје завештање.
Да ли су их сам наслов (…) и поднаслов упућивали на закључак да је у питању патетични поетски спис, који није историјски релевантан?
Можда се као један од разлога може узети и сама књижевно-филозофско-историјска структура ове књиге исписане, како је већ у поднаслову назначено, у дијалогу.
Мада, не треба ни династичке разлоге губити из вида.
Ова књига чека своје истраживаче, тумаче, докторанте и научнике…
Ова књига, сада доступна и рашчитана, чека своје истраживаче и тумаче, своје докторанте и научнике. Они ћe уз њену помоћ моћи темељније да истраже последње три године Првог српског устанка, које су у главним делима о њему остале и недовољно истражене и недовољно објашњене.
Она ћe сигурно, ако не сасвим расветлити, допринети пуном расветљењу историјских истина о Првом српском устанку. Писана је непосредно без историјске дистанце и, без обзира на историјско литерарну форму, може се узети и као изворни документ. Она, као прва српска књига о устанку, баца и први незамућени поглед, без натруна историчара, на међународну судбину Пpвor српског устанка.
А као прва српска забрањена књига указује на европски однос (Света алијанса је прва уједињена Европа) према историјској истини о Србима у трену њеног настајања. Извор: Штампано издање књиге у издању “Службеног гласника” из 2009. године
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Pon Mar 19, 2012 9:03 pm | |
| Део први
– Кажи ми сине, поиздаље, ко је виновник пропасти моје?
МАТИ СРБИЈА: Ах, жалосна ја, после десетогодишњег праведног и успешног рата, наједанпут упропашћена Србија! За незаборавну свету слободу, за слободу у којој ћe као часни људи моћи да живе толики синови моји; једнородни Срби и из околних земаља, Босне, Херцеговине, Црне Горе и сестре моје Бугарске, у помоћ долажаху; устајући против тиранина, приносише себе драговољно на крвави жртвеник грознога Марса: десетогодишња грмљавина победоноснога оружја храбро се пробијала до накрај запада, југа, истока и севера, сви човекољупци обзираху се с великодушним радовањем на моје избављење; највећега на свету царства цар, при том једноплемен и једноверан са мном, у милостиво покровитељство своје беше узео наду моју; и кад учини да боре лица мојега, потамнелог од толиких стотина година, почеше сјајне зраке некадашњег лика мојега одавати — и кад нада моја беше у самом окончању дела… ах, љута судбина или подвале злих анђела — напротив — шта закључише?!
Може ли ко од вас, о синови моји, пре него што ме тиранин сасвим удави и пре него што смртно заспи памет наша, а који сте још живи у недрима мојим, или који се, прежалосној мајци, потуцате од немила до недрага, може ли ме ко истинито известити како рођени син мој, а брат нашо Георгије, напусти без икаквог боја храбре наше градове и пограничне шанчеве, остави матер своју Србију, без крајње нужде, упропашћену, пребеже неславно у Немачку – и како се овакав гроб изненада мени отвори? Нека све знам ја, нека зна свет! Казујте!
СИН СРБИН: растрзаним срцем и у језеро суза утопљеним очима, ја ћy, мајко, волећи те колико и сваки други син твој; од почетка устанка твојега све време у боју бејах, служећи те синовски верно и радо; ја ћy ти истинито, све што је у знању мојем, казати: за памћење нама, као занимљивост другима, о поновном поробљавању твојем, поробљавању народа једнога – јер, присетимо се, после четири стотине година и Срби су један европски, а не мален народ. Ја сам спреман да одговарам на питања твоја, мајко! Питај!
МАТИ: Кажи ми, сине мој! Који зао час принуди Георгија мојега на бекство? Можда га не послуша војска, или пак недостатак праха и олова, хране, осујети храброст вашу, или вас превелики број непријатељске војске угуши; без неког великог разлога он своју матер Србију не би оставио, до последњег бојног града и шанца и до последње капи крви!
СИН: Мајко моја! Ми нисмо ни пошли у одлучујући бој, нити је наша војска изгинула. Праха и олова имали смо у свим градовима и шанчевима; много година могосмо се бранити и од непријатеља штитити их. Хлебом особито, ти си нас из утробе своје обилно хранила; ни у томе никакве нужде нисмо имали. Дух храбрости синови твоји нису били изгубили, и све је једнодушно ка јуначком боју кипело, ка одбрани своје миле матере и слободе. Дело лето 1813. године и део јесени на свим пунктовима успешно отпор давасмо, а како син твој Георгије пребеже у Немачку земљу – свако се учуди; и тако ми остадосмо тело без главе, уђе страх у народ, остависмо топове, градове, шанчеве пуне хране, праха и олова, разбежасмо се куд који, од немила до недрага.
МАТИ: Сине мој! Ово је за мене много недоумица, па и ужасно; ја не знам како о Георгију да мислим; кажи ми што поиздаље о понашању његову, ја га још не смем осудити, а не могу ни оправдања имати. Зар је устанка мога виновник такође виновник и пада мојега? Ко је крив за пропаст моју? Све да ми поменеш, сине; говори!
СИН: Познато је, како је у тешкој невољи 1803. године, против нечовечних тлачитеља Турака, непослушника цару своме, којима ни сам цар не могаше ништа учинити, син твој, храбри Георгије, са мало наше браће војевати започео, а све више нас придружило се било у прогону варвара. Познато је, како их ми, под руководством његовим, успешно разбијасмо, и из груди твојих, мајко, поистребисмо. Но, још од онога доба кад преостале Турке у градове позатварасмо, везир и дахије из Београда поручиваше нам да се умиримо с њима, да ћe они Турке злочинце казнити (где ми њиховој речи не могосмо поверовати, будући да смо толико пута били преварени, а наши кнезови и многа 6paћa од њих посечена), од тога доба, дакле, као што витез наш Георгије у отвореном великом рату с Турцима и у највећим опасностима током десет година никада своје прввобитно понашање није изменио, тако се, с његовим јунаштвом и успехом, заједно и упоредо, залегла и расла, у мраку, отровна једна аждаја која је, укратко речено, све десетогодишње наше муке и труде успела најпосле поништити и твоју, мајко, крваво изборену слободу прождерати.
МАТИ: Откриј ми, сине, за проклету ту аждају! Почни од онога срећног и, како разумем, у исти мах несрећног доба, кад први пут Турци хтедоше да се мире с вама и одреде cpeћy матере ваше Србије. На какве услове мира вас Турци позиваху и кога вам везир и дахије из Београда послаше на договоре?
СИН: Нама је понајвише слат наш митрополит Леонтије.
МАТИ: Зар је ваш архипастир за све оно време међу Турцима, непослушницима цара својега, живео?
СИН: Јесте, мајко, све док није видео да Турци морају бити поражени од нас.
МАТИ: Што је митрополит, као ваш архипастир, предлагао вама од турске стране?
СИН: Да се Турцима покоримо и предамо.
МАТИ: Би ли добро било да сте га послушали?
СИН: Ко би себе хајдуцима, одметницима свога цара могао поверити?
МАТИ: Зашто вас је митрополит тако саветовао?
СИН: За своју сопствену корист. Њему су везир и дахије били обећали: што год зажели и затражи – даће му ако њихов налог испуни. И то ти је, мајко, она љута аждаја о којој ћеш, све по реду, чути.
МАТИ: Будући да је он ваш хришћански архипастир, морао вас је боље саветовати, с вама зло и добро делити и вама веран бити.
СИН: Он јесте био наш архипастир, наше вероисповести, но, он није твој син Србин, нити си га ти родила. Турци међу нас шаљу владике Грке, такве, који нас, хришћане, за своју личну корист продају Турцима и Мухамеду, особито цариградски Грци.
МАТИ: Како се митрополит од Турака одвојио и к вама прешао?
СИН: Од велике нужде и страха. Када ми добро Турке на све стране потукосмо и у градове позатварасмо, он, видећи да ћe Турци бити уништени, избеже к нама, с објашњењем да у својој пастви, с нама, жели добро и зло делити.
МАТИ: Како се он владао међу вама?
СИН: Веома опасно за нас. Тајно и поуздано, сазнали смо да је желео да не успемо у нашем подухвату. Он је, боравећи међу нама, преко Немачке Турцима у градове писао, а после из Цариграда од дивана турскога писма примао, настојећи да у народу посеје убеђење да се не бијемо против Турака.
МАТИ: Зашто сте га трпели међу собом?
СИН:: Ти знаш, мајко! Владика, духовно лице, веома се поштује код нас; и да смо га на суд извели или прогнали, народ би се узбунио и наду своју изгубио, плашећи се да Бог више неће нашем оружју помагати.
МАТИ: Је ли он одавно из Цариграда за вашег архијереја послан к вама?
СИН: Он је био код последњег митрополита, кога је везир у Београду задавио — био је много година његов пратосинђел; покојни митрополит волео је оног Леонтија као своју душу и поверавао му све, као свом рођеном сину; он га је, уосталом, и произвео у протосинђела.
МАТИ: Зашто је везир удавио онога митрополита, добротвора овога другога?
СИН: Сви људи говоре, а казивали су верни Турци и миљеници везирови, да га је поменути митрополит Леонтије набедио код везира како је веома богат и хришћанима наклоњен. Везир, пак, према Леонтијевим измишљотинама, затвори у тамницу покојног мигрополита, а њега посла у Цариград, к својој Порти, с препоруком да заповеде патријарху да га произведе у чин архијереја и потом у Београд врате. Патријарх се не сагласи с тим да другог произведе у виши чин све док је жив тадашњи митрополит; Леонтије се из Цариграда врати у Београд к везиру и каза му патријархов одговор; везир одмах заповеди да се митрополит задави, а Леонтија опет посла у Цариград с извештајем цареву дивану о смрти митрололитовој.
Тако патријарх рукоположи Леонтија за митрополита и у Београд га посла; он, пак, са задовољством заседе у отету крваву резидендију свога добротвора. Ево почетка Леонтијевог у хришћанском архипастирству!
МАТИ: О сине мој! Какав чудан тровач је живео међу вама!
СИН: Ми смо веома погрешипи што смо га примили, објавили га народу као архијереја, много добра му учинили и части указали, а све да га својим добрим срцем убедимо да он нама добро жели и веран нам буде; тако да и остала 6paћa, поштени Грци, могу о нама добро да мисле и добро желе; него, у томе смо се љуто преварили и змију у нашим недрима грејали.
МАТИ: Јесте ли ви уређење и право неко у народу завели кад је митрополит међу вас избегао?
СИН: Ми смо, мајко, Правитељствујушчи совјет народни били установили уз помоћ учених људи, наше 6paћe Срба, који су свет прошли и учили, па своја месга и службе осгавили и из привржености своме роду дошли к нама; они су засновали корен управљања нашега и унутрашње уређење, онако како и други европски народи уживају и напредују према одред- бама правнога поретка.
Ми, без знања, без учене 6paћe своје, нисмо знали да установимо и руководимо овим народним добром.
МАТИ: Јесге ли ви, сложно, овим народним добром руководили и учену бpaћy своју слушали и ценили?
СИН: Ми смо сви у томе неко време једнодушни и сложни били; само се митрополит Леонтијео трудио да, иза леђа, ону уредбу омрази, и учену нашу бpaћy Србе с нама посвађа; и неке од наше браће већ је био уверио и отровао својим духом да Правитељство и Совјет народни није потребан као ни учени људи међу нама; и овакве речи беше у народ посејао:
да немају за кога да се боре, да је боље да се Турцима предају, те зашто су дошли јеретици, учени људи, који у бora не верују?
МАТИ: Зашто је митрополит вашу бpaћy, учене људе, толико мрзео?
СИН: Ето зашто, мајко!
Ма колико год да је наша храброст непријатеља поражавала, ми се без Правитељства не бисмо могли одржати. Дакле, митрополит је зато настојао да то уништи и испуни турски налог да учену нашу бpaћy удаљи од нас.
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | cojle Zaštitnik seljačkih prava
Location : Kumova slama Humor : smešan samom sebi Datum upisa : 09.08.2009
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE Sre Mar 21, 2012 9:36 pm | |
| МАТИ: Кад сте Совјет установили, зар нисте могли да митрополиту границе положите, да се не меша у народна дела или да му, као издајнику, судите? СИН: Мајко моја! Тегобама прилика и времена, и велики цар и кнезови каткада се покоравају и трпе; тако смо и ми морали њега да трпимо. Имао је доста новца и просипгао га је у народ као песак; и као духовно лице добијао је део за себе. МАТИ: У Совјету, у почетку, о чему сте се највише договарали? СИН: Од кога ћемо помоћ тражити и коме ћемо се искрено поверити. МАТИ: Од кога сте били намтеравали да тражите помоћ и себе да поверите? На почетку нашег устанка, од нашега суседа, милостивога дара Франца, под чијим жезлом живи у благостању неколико милиона наше браће уживајући сва људска права, имали смо добру помоћ и подршку у нашим потребама; стицајем ондашњих околности и према самој природи тих прилика, просудили смо да никоме другоме не можемо себе искреније и поузданије поверити до једноплеменој и једноверној Русији. Тако ми, као прости људи, просудисмо; а и учена браћа наша, као деловође наше, саветоваше нам да нигде не можемо бити срећнији и безбеднији него у савезу са једноплеменом и једноверном Русијом; стога чврсто закључисмо да се ње држимо и помоћ од ње молимо. МАТИ: Јесте ли сви сложни били у тим намерама? СИН: Сви ми Срби, тајко, једнодушно смо тако мислили — осим митрополита Леонтија. Није смео да нам говори јавно, него тајно, преко трећег лица да он „не налази за добро споразум са Русима, јер ћe Руси преварити Србе, као што је Орлов у Грчкој преварио Мореју и њу на жртву Турцима оставио”. Ово су биле митрополитове речи против Руса.
МАТИ: Посласте ли ви тада депутате у Русију? СИН: Послали смо; и по одласку наших депутата султан турски нам је слао понуде да се примиримо, да ћe нам дати наша права с којимао ћемо убудућe слободу уживаги и да ће нас од насиља својих непослушника бранити; да већ једном прекинемо трогодишњу борбу, да смо, рече, његове непослушнике довољно казнили.
МАТИ: Што сте ви на то одговорили султану? СИН: Ми смо време којекако продужили и послали султану депутате да против његове воље нећемо поступати; међутим, чекали смо одговор од наших депутата из Русије.
МАТИ: Какав одговор су нам депутати из Русије послали, или донели?
СИН: Депутати су нам из Русије донели одговор да ће ускоро почети рат с Турцима и да ћe се нама свака помоћ дати; да себе не поверавамо султану, да ћe Русија уз помоћ својега оружја будућност наше среће и независности од Турака обезбедити за вечност; к свему томе, да ћe нам послати једног свог чиновника, у чије руковођење и упутства можемо имати поверење.
МАТИ: Је ли прошло много времена до појаве рата између Русије и Капије (Порте) отоманске? СИН: За кратко време букну рат и Руси завладаше Бесарабијом, уђоше у Молдавију и Влашку а на Дунав код Кладова и Брзе Паланке храбри генерал Исајев са делом своје војске дође у помоћ нашој војсци и на Штубику, на нашој страни, војску видинскога везира од двадесет хиљада војника, заједно са нашим храбрим братом Миленком и његовом војском која је била спрам везира, разбише потпуно. То је било 1807. године. У међувремену, Руси беху у Београд послали свога агента, државнога саветника Родофиникина, којега су синови твоји, мајко, с неописивом радошћу примили, кличући: Нека живи наш свемилостиви заштитник, хришћански велики дар Александар! Нека живи његов генерал Родофиникин, наш премили гост!
МАТИ: Јесте ли се ви са својим милим гостом добро опходили? СИН: Ми смо се према њему тако опходили да смо тебе, мајко, као и себе, неограничено поверили његоним наређењима и упутствима. При том, известисмо га у вези са митрополитом Леонтијем: да је веома опасан човек, да му не верује и да га се чува као живе ватре; а своје тајне послове које ћe с нама имати, њему да не открива, јер, ако му што каже, то ћe преко њега и наши непријатељи Турци знати. А код свих осталих синова твојих Срба, наћи ће срце u душу руску и једнодушну.
МАТИ: Је ли између вас и Родофиникина залог љубави тpajao вечно? СИН: После неког времена приметисмо да Родофиникин с нама хладније поступа, па и неповерљиво. МАТИ: Јесте ли могли изнаћи узрок за ту његову промену? Кад смо приметили промену код Родофиникина, забринусмо се и у жалост западосмо. Дању и ноћу бесмо обузети размишљањем како да дознамо откуд та његова промена према нама; тако сазнадосмо да митрополит Леонтије ноћу код Родофиникина доходи, упази и излази на нека мала врата, а не на она кроз која смо обично сви ми улазили и излазили. Сазнадосмо, такође, како је митрополит успео да нађе пут којим ћe се увући код Родофиникина и пријатељство задобити, те да му он верује све што му Леонтије говори.
МАТИ: Како је митрополит Леонтије ycпeo Родофиникина отровати против вас? СИН: У Београду беху живели неки трговци Грци, које је Родофиникин веома волео и преко којих је митрополит успео да Родофиникина на своју страну превари, да њему све верује.
МАТИ: Како је митрополит успео да вас набеди код Родофиникина? СИН: Мајко моја! Митрополитово дело понајвише је била ова бригa: знајући да ми без учених људи нисмо могли никакав поредак у народу завести, он се старао да у народу посеје сумњу како „учени људи нису за нас, јер у Бога не верују”; тако је успео и да Родофиникина увери да су приврженији иноплеменом двору него ли руском и да ми, такође, с Родофиникином притворно и дволично поступамо зато што је Грк, као и да намеравамо затражити од цара другог чиновника.
МАТИ: Како је Родофиникин могао веровати трговцима Грцима и Леонтију више него вама, народу? СИН: Зато што је Грк, успели су да га окрену против нас; да је био рођени Рус, не би смели ништа да помену против нас.
МАТИ: Дакле, како сте се понели и шта сте чинили? СИН: Било је веома тешко. Пре него што смо приметили да је Родофиникин отрован против нас, радили смо и писали према његовим упутствима; то је служило његовој подлости, да потврди своје пријаве које је писао у Главни војни квартир (стан) да и главнокомандујући може мислити против нас, као и остали Руси, онако како је желео наш митрополит Леонтије.
МАТИ: Како сте се владали и шта сте чинили у тим приликама? СИН: Опет смо се трудипи да Родофиникинову љубав заслужимо и уверимо га у нашу искреност. Своја простосрдачна осећања према њему излили смо чак и у стиховима које смо у Београду, на Нову 1808. годину њему, као и самом Господару сачинили и који cy после штампани у Венецији. Уз то, посласмо и наше депутате у Главни војни стан фелдмаршалу кнезу Прозоровском и у Петроград цару Александру, да се препоручимо његовој царској милости и покровитељству.
МАТИ: Шта су вам депутати јавили из Главног војног стана? СИН: Наши депутати су нам писали да их је фепдмаршал кнез Прозоровски веома хладно примио и опходио се с њима као туђинцима; на исти начин поступали су и сви у његовом окружењу; у њих се преко Родофиникина увукао и уселио дух митрополита Леонтија и у њиховном обраћању нашим депутатима примећивало се велико неповерење: сваку реч тумачили су двојако; првобитно понашање и поверење руско беху сасвим ишчезли.
МАТИ: А депутати, јесу ли се у Петроград упутили из Главног војног стана? СИН: Ни у томе нисмо могли успети. Кнез Прозоровски је из Јаша 8. марта 1808. године, писмом под бројем 326, известио нашега вожда и Совјет: да смо посредовањем и старатељством његовим и ми, Срби, укључени у примирје с Портом до коначног мира између Русије и Порте отоманске у којем свемилостиви господар неће оставити Србе без личне своје пажње и старања о обезбеђењу будуће наше судбине; да смо дужни да останемо мирни и у свим пословима у вези са благостањем и потребама које се тичу народа српскога, са Родофиникином да се саветујемо и његове савете следимо, и да он не налази потребним слање депутата пред лице господара императора; ово је био одговор Прозоровскога.
МАТИ: Jecy ли депутати код њега остали? СИН: Један депутат је остао у Главном војном стану, а други се вратио к нама (један наш учени брат) и у Совјету нашем одржао овај говор: „Ја сам онај који је још у Смедереву, када смо Совјет правитељства установили, своје мишљење изнео да, ако се Русије не будемо чврсто држали и замолили је да буде наша подршка, ми ни са ким другим нећемо моћи да поставимо добар основ нашега дома нити ћемо себе обезбедити. Сви се можете присетити ових речи које сам изговорио и којих сам се до сада чврсто држао. Но, отровни митрополит наш, Леонтије, преко свих наших напора и оданости наше према Русији, надвладао нас је и успео да нашу бpaћy Русе усмери на лажно мишљење о нама и да преко Родофиникина престану да маре за нас: и овај ланац, из Србије – из митрополитове гадне душе преко Родофиникиновога слабога срца – пружио се до Петрограда, а може бити да је свој корен пустио и у царево срце. За сада се не може пресећи, него треба да се старамо о будућности народнога добра: јер, кад је наш непријатељ митрополит Леонтије успео Родофиникина да окрене на своју руку, а агенту цареву и главнокомандујући и сви Руси морају веровати – њему једном једином – више него свима нама… то за нас добра не може бити.“
(наставиће се…) _________________________
Seljak sam pa umem i reč da probiram!
| |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE | |
| |
| | | | Feljton - ANATOMIJA SRPSKE DUŠE | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 59 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 59 Gosta :: 3 Provajderi Nema Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 710 dana Sub Jan 19, 2013 12:14 am |
Zadnje teme | » DNEVNI HOROSKOP ✰Danas u 2:26 am od rouzvel » PAPRIKAŠI I GULAŠI -braća po ljutoj paprici :))) Juče u 12:11 am od Danubius » Kućni KLIMA UREDJAJI -za i protiv?Čet Apr 25, 2024 10:31 pm od Eugen Grafvajer » PENZIJA -SPAS ILI ZENIT ?Čet Apr 25, 2024 10:18 pm od Eugen Grafvajer » FK (SD) ✰ CRVENA ZVEZDA ✰Čet Apr 25, 2024 8:54 pm od Danubius » Samo da rata ne bude!Čet Apr 25, 2024 7:18 pm od Danubius » DESTINACIJA -ITALIJA Čet Apr 25, 2024 2:47 pm od Danubius » Pun mesec- utiče li na vaše raspoloženje?Sre Apr 24, 2024 10:43 pm od Danubius » SERIJE -koje smo voleli/ volimo Sre Apr 24, 2024 8:20 pm od Danubius » BAJKERI (moto žurke,skupovi,akcije..) Sre Apr 24, 2024 7:38 pm od Danubius » MISAO (izreka) dana...Sre Apr 24, 2024 6:10 pm od doctorr67 » PESAH...ili "PASTVA"(srpski) ..Sre Apr 24, 2024 4:06 pm od Danubius » sd/FK/KK ...i ostalo... PARTIZAN Sre Apr 24, 2024 2:13 pm od Danubius » ELEKTRIČNI TROTINETI ?Sre Apr 24, 2024 11:24 am od doctorr67 » ZUBNI IMPLANTATISre Apr 24, 2024 10:34 am od Danubius » KOŠARKAUto Apr 23, 2024 6:38 pm od Danubius » LJUBAVNI HOROSKOPUto Apr 23, 2024 12:05 pm od Danubius » NEDELJNI HOROSKOP ★Uto Apr 23, 2024 12:35 am od rouzvel » Šta trenutno slušate Pon Apr 22, 2024 9:07 pm od doctorr67 » Nega usanaPet Apr 19, 2024 8:17 pm od Danubius » KREČENJE I FARBANJE Uto Apr 16, 2024 9:57 pm od Danubius » Jeste li znali ?!Uto Apr 16, 2024 7:31 pm od Danubius » Srbija u NATO?!Sub Apr 13, 2024 10:30 pm od doctorr67 » Da li ste Yugo-nostalgičari?Sub Apr 13, 2024 9:01 pm od doctorr67 » Vladimir PutinPet Apr 12, 2024 12:25 am od doctorr67 » MEDIJI (Srbija i šire ) Pon Apr 08, 2024 9:54 pm od Danubius » PESME UZ KOJE MUŠKARCI PLAČU ???? Sub Apr 06, 2024 7:12 pm od Eugen Grafvajer » JNA -vojska, armija ....i nešto više-dok je bilo....Sub Apr 06, 2024 6:15 pm od doctorr67 » ❀ CVEĆE /naše /tudje /svakakvo ......CVEĆEČet Apr 04, 2024 8:03 pm od Danubius » ULIČNI SVIRAČI ...Uto Apr 02, 2024 10:59 pm od Danubius |
Statistike | Imamo 11612 registrovanih korisnika Najnoviji registrovani član je Sneyana
Naši korisnici su poslali ukupno 524312 članaka u 7355 teme
|
IN MEMORIAM - naša OKANA -1975 -2021 | |
|