Luko Paljetak

Luko Paljetak










Luko Paljetak (Dubrovnik, 19. kolovoza 1943) je hrvatski književnik akademik. Autor je brojnih zbirki pjesama, knjiga za djecu, znanstvenih studija, članaka, eseja i antologija. Kratki životopis


Rodio se i odrastao u Dubrovniku u kojem živi i radi. Studirao je hrvatski i engleski jezik na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zadru gdje je kasnije i radio kao asistent. Bio je redatelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka te jedan od urednika Zadarske revije. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranom disertacije Književno djelo Ante Cettinea 1992. godine.
Vrstan je prevoditelj s engleskog, francuskog i slovenskog jezika. Između ostalih preveo je i neka od djela Chaucera, Shakespeara, Byrona, Wildea, Joycea i Prešerna. Preveo je (zajedno sa Zlatkom Tomičićem) i zbirku pjesama makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova ^[1] .
Stalni je član HAZU-a i dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU). Član je i brojnih književnih udruženja u Hrvatskoj i inozemstvu i dobitnik mnogih nagrada i priznanja. Urednik je časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica Hrvatska ogranak Dubrovnik.
Mnoge od njegovih pjesama su uglazbljene i postale su nezaobilazni dio dubrovačke i hrvatske pop-kulture (U svakom slučaju te volim, Na Stradunu, pjesme za dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik i druge).
Nepotpuna bibliografija:

• Nečastivi iz ruže 1968.
  
• Tri farse 1981.
  
• Jutarnja kocka, 1983.
  
• Na rubu tijela, 1987.
  
• Slike s izložbe, 1992.
  
• Nevenka Arbanas, 1997.
  
• Pjesni na dubrovačku, 1997.
  
• Hrvatske teme, 1999.
  
• Pojmovnik Malog čovjeka, 2001.
  
• Lapadski Soneti Iva Vojnovića 2002.
  
• Sastavljanje Orfeja: Studije, drame, pjesme, ogledi, 2005.
  
• Skroviti vrt, 2004.
  
• Crna kronika, 2006.
  
• Grenlandski leptiri, 2006.
  
• Nevidljiva zastava, 2008.
  

Knjige za djecu:

• Miševi i mačke naglavačke, 1973., 1975.,1980., 1984., 1986., 1994.
  
• Slastičar orangutan, 1982.
  
• Ledomat tata, 1985.
  
• Roda u drugom stanju, 1988.
  
• Priče iz male sobe, 1989.
  
• Lavice na kavici, 1990.
  
• Duhovi sa Strahurna, 1995.
  
• Izabrane pjesme za djecu, 1996.
  

Nagrade


Neke od mnogobrojnih nagrada i priznanja:

• Nagrada Fonda A.B. Šimić 1968.
  
• Nagrada Ivana Brlić Mažuranić 1975.
  
• Župančičeva listina 1982.
  
• Orden Republike s brončanim vijencem 1984.
  
• Godišnja nagrada Vladimir Nazor 1985.
  
• Nagrada Lastavica 1988.
  
• Nagrada Tin Ujević 1990.
  
• Goranov vijenac 1995.
  
• Maslinov vijenac, poeta oliveatus,Croatia rediviva u Selcima na otoku Braču, 1996
  
• Godišnja nagrada HAZU 1996.
  
• Odličje Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996.
  
• Časna listina IBI-ja, međunarodne udruge izdavača knjiga za djecu, 2002.
  
• Zlatna povelja mira Linus Pauling 2005.
  
• Bosanski stećak 2005.
  
• Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo 2005.
  
• Godišnja nagrada Vladimir Nazor (za roman Skroviti vrt) 2005.
  
• Godišnja nagrada Ksaver Šandor Gjalski (za roman Skroviti vrt) 2005.
  
• Kiklop 2005. za najbolji roman godine - Skroviti vrt
  
• Nagrada "Susreti pod starom maslinom" 2007. - za cjelokupno stvaralaštvo za djecu; dodjeljuje Kulturni centar Bar, Crna Gora
  
• Nagrada Josip Sever 2008. - za zbirku pjesama Nevidljiva zastava
  

Jeke

Svatko je samo nalik na svoju ljubav,
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila,
ako se vole djeca ljubav je puna stida,
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav,
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila),
ako se slijepci vole i ljubav nema vida.

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće,
cvijet jedan plane za sve što ostane u tami,
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće,
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruča.

Kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo vruće sašli,
u nama susreću se svi što se nisu sreli,
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone,
u jednom maku traju svi drugi prošli zgasli.

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše,
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla,
netko je mnogo prije pio iz iste čaše,
mnoge je davne stope poslednja stopa strla,
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice sporo puze.

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno,
u tebi i u meni, u spaljenome ljetu,
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo,
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi.

Sva povijest

Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepoticā u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim
s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovat u tebi s davnim nekim
pravom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu
i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja treba da ih riješim,
a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.