Kovački zanat

Kovač je zanatlija specijalizovan za obradu gvozdenih metalnih predmeta kao ‎što su kapije od kovanog gvožđa, razne rešetke, nameštaj, ‎skulpture, oružje, ukrasni i sakralni predmeti, kuhinjski pribor i alat. ‎Uopšteno govoreći, kovači se ne bave obradom metala koji nisu gvožđe, kao što ‎su kalaj, bronza, bakar i slično. Njihovom obradom se bave samo usko ‎specijalizovane zanatlije. U početku, kovači gotovo da nisu pravili dekorativne ‎predmete (zbog relativno brzog rđanja gvožđa). Pronalaskom nerđajućeg čelika to ‎se veoma izmenilo. ‎



Tehnologija
Kovači rade tako što zagrevaju komad metala (kovano gvožđe ili čelik) dok on ne ‎postane dovoljno mekan da bi se oblikovao po želji na nakovanju pomoću čekića ‎ili drugog alata. Zagrevanje se vrši pomoću propana, prirodnog gasa, uglja, ‎ćumura, ili koksa. Savremeni kovači upotrebljavaju za zagrevanje metala i ‎oksiacetalenske baklje, kao i specijalne električne peći. Osim toga što se ‎koristi za omekšavanje metala, zagrevanje se može koristiti i u druge metalurške ‎svrhe. ‎

‎

Kovač uz pomoć meha dobro razgori vatru u koju stavlja komade metala koje želi da obrađuje. Potom, kada metal postane dovoljno mek da može da se obrađuje uzima ga kliještima i stavlja na nakovanj. Jednom rukom drži kliješta sa komadom metala a drugom rukom uz pomoć čekića ga udara - obrađuje - oblikuje. Pri tome mora biti brz, jer se komad brzo hladi i ponovo postaje čvrst. Zato ga ponovo stavlja u vatru. Po nekad, kada je obrada završena, komad se onako vruć potapa u ulje i time kali. Kaljenjem gvozdeni komad postaje tvrđi ali i krtiji.

Kada je u pitanju obrada većeg komada gde se traži veća snaga, tada kovač radi sa pomoćnikom. Kovač drži i okreće komad po potrebi i udara ga manjim čekićem i time obeležava mesto svome pomoćniku koji sa dve ruke velikim čekićem udara po mestu koje mu je pokazano. Pri tome se naizmenično čuju dva različita zvuka malog i velikog čekića.

Rad sa čelikom
Osobenost kovačkog zanata je i to da kada se radi sa čelikom on može zagrevati, a ‎zatim uronjavati u vodu. Svrha ovoga je da se dobije specifična struktura metala. ‎Uronjavanjem u vodu krt čelik ojačava ali i postaje pogodniji za obradu. Ovo ‎zahteva zagrevanje metala do određene temperature. Kod mnogih tipova čelika pri ‎ovom procesu na površini metala se može videti oksidaciona boja. Različite ‎upotrebe zahtevaju različite kombinacije čvrstine i otpornosti, a samim tim i ‎različite načine obrade metala. Vešti kovači su u stanju da isti komad metala ‎obrade na nekoliko mesta na različite načine. Na primer, prednji deo čekića je ‎uvek tvrđi od zadnjeg dela što čini alatku izdržljivom i čvrstom. U Japanu ‎kovači prave mačeve katane sa izuzetno čvrstim prednjim sečivom, dok drugi deo ‎sečiva ostaje mekši.


Rad sa obojenim metalima
Kovači rade sa 'obojenim' metalima, pogotovo sa gvožđem (vidi: kovano gvožđe), ‎dok ostali metalci rade sa 'neobojenim' metalima, kao što su kalaj i olovo). ‎Termin 'obojeni' metali potiče od sloja oksida koji se formira na površini ‎metala tokom zagrevanja, tzv. vatrene skale. Obojeni metali imaju tamniju vatrenu ‎skalu, dok neobojeni metali imaju svetliju, a neki je uopšte i nemaju. Umetnost ‎obrade dragocenih metala (uglavnom zlata i srebra) se naziva zlatarstvo. ‎Poslednjih godina kovanje nerđajućeg čelika je u sve većem porastu, naročito zbog ‎potreba u graditeljstvu. ‎

‎


Kovački proizvodi
Nekada (početkom 20. veka) spektar proizvoda kovača je bio veoma širok. Kovači su pravili:

poljoprivrdne alatke: plugove, raonike, drljače, motike, ašove, lopate, srpove, kose, vile, grabulje, bradve, trnokope
predmete za ognjište: verige, sadžake, preklade, vatralje, mašice, vršnice
predmete za domaćinstvo: noževe, britve
razne druge kovačke proizvode: klepetuše, metalne delove za kola, građevinske eksere, potkovice, sekire, kesere, svrdla, klanfe
Kovači, danas, ponegde još prave potkovice za konje i volove, sekire, klanfe, mačeve i noževe. Kod kovanja materijal se po nekada savija i tanji, pa ponovo, kao kad domaćica mesi testo. Materijal postaje slojevit i veoma žilav. Priča (legenda)postoji da prilikom izrade Katane (čuveni Samurajski mač) materijal se 500 puta savija, kuje i kali. Takođe se priča da samurajski mač gotov kada se njime može odseći ekser a da na maču nema ogrebotine.

Neki kovači su se ranije bavili i potkivanjem konja i volova. Potkovica se pomoću eksera pričvrsti konju za kopita ili volu za papke. Naravno, potkovice za konje i volove nisu iste. Pri tome se mora paziti da se ne povredi kopito/papak. Ovo je i opasan posao jer konj može i da se ritne i da povredi potkivača. Postojali su i majstori potkivači koji su se samo bavili potkivanjem konja i volova (krava)

Nova fabrički izrađena sekira se po nekad nosi kovaču da je "poklepa". To znači da na osnovu potreba domaćina koji ju je doneo on je ponovo, naročito sečivo, stavi u vatru i okali da sečivo bude tvrđe ili mekše.

Kovački alat
Čekić
Nakovanj
Mengele
Malj
Klešta ili Motorcangle
Francuski ključ
Brusilica
Turpija
Bušilica
Burgija
Testera za gvožđe
Sekač
Probojac
Obeležavač
Odvrtka ili Šrafciger
Ureznica
Nareznica
Sečice
Makaze za lim

Kovači umetnici
Dolaskom masovne proizvodnje došlo je do smanjenja tržišta za kovače, izuzev u ‎Africi, Indiji, Jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi gde su mnoge zanatlije ‎nastavile da se bave tradicionalnim poslovima. Velika potražnja za umetničkim ‎predmetima od kovanog gvožđa dovela je do pojave nove vrste zanatlija, tzv. kovača ‎umetnika. Pionir ove vrste umetnosti je Filip Simons (Philip Simmons) iz ‎‎Čarlstona u Južnoj Karolini. ‎

Najpoznatiji kovač u antičkoj mitologiji (vidi: grčka mitoligija i rimska ‎mitologija) je bio grčki bog Hefest, odnosno njegov rimski ekvivalent ‎‎Vulkan. Kao kovač bogova pravio je sva njihova oružja, posebno ‎‎munje za Zevsa (tj. rimskog Jupitera), koje je on bacao na ‎zemlju.‎

Verovanja
Naći negde isluženu potkovicu koja je spala nekom konju se smatra srećom. Takva se potkovica prikiva iznad ulaznih vrata kuće i smatra se da donosi sreću.

Nakovanj je imao poseban karakter kultnog predmeta. Postojalo je verovanje da nakovanj treba da iskuju devet kovača.

Čuvari tajne kaljenja kose kovanice


7.9.2010.

Zaštitni znak Mrkonjić Grada čuvena je kosa kovanica zvana "varcarka". Nije poznato kada i ko je u gradu podno Lisine iskovao prvu kosu, ali je činjenica da su mrkonjićki kovači nenadmašni u proizvodnji kovanica posljednja dva vijeka.

Zahvaljujući mrkonjićkoj kosi kovanici, za "kraljevski grad" i njegove kovače čulo se na svim kontinentima.

Vjerovatno ne postoji nijedna država u svijetu, nijedna dinastija, poznatiji muzej... a da u svojim vitrinama nema mrkonjićku kosu kovanicu.

U Mrkonjić Gradu i njegovim sokacima decenijama je odjekivala "muzika" udara kovačkih čekića.

Polovinom sedamdesetih godina zamijenili su ih udari mehaničkog čekića, pa je na kovačkim rukama sada sve manje žuljeva i gareži od uglja zvanog ćumur.

Međutim, napredak tehnologije nije značajnije olakšao rad kovačima, a pogotovo nije mogao da zamijeni ručnu tehnologiju kaljenja kose kovanice, koja je vjekovima najčuvenija tajna među mrkonjićkim kovačima.

- Tajna kaljenja kose prenosila se sa koljena na koljeno i nikada je nijedan kovač nije drugom odavao. Nije poznato kako su do tajne kaljenja kose došli mrkonjićki kovači, ali na prostoru bivše Jugoslavije niko nije izrađivao kvalitetnije kose od mrkonjićkih kovača - priča mrkonjićki publicista Veselin Diklić.

Dodaje da se kosa proizvodila od čelika zvanog "mazija" proizvedenog u željezari "Franc Majer" u Lincu.

- Poslije Drugog svjetskog rata čelik je vozom iz Linca dopreman do željezničke stanice u Jezeru, a odatle prevožen do kovačkih radnji u Mrkonjić Gradu, gdje su izrađivane kose kovanice - istakao je Diklić i dodao da je tada u Mrkonjiću bilo više od trideset kovačkih radnji.

Izradom kosa kovanica danas se bavi Milorad Sladojević Đeli.

- Poslije rata u nedostatku posla, počeo sam da se bavim kovačkim zanatom. U "kovačiji" u kojoj sam radio našao sam dvije-tri stare iskovane kose, koje nisu bile okaljene. Mučio sam se danima dok nisam uspio da otkrijem tajnu kaljenja kose. Kako sam to uspio ni sada mi nije jasno, ali sam taj posao savladao do savršenstva i moje kose se prodaju kod nas, u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, ali "idu" i u zemlje Evropske unije, Kanadu, Ameriku, Australiju… - priča Sladojević.

Kosu nije lako uraditi, dodaje on, a da bi jednu kvalitetnu kosu iskovao, potreban je cijeli dan.

- Svaki kovač ima svoju tajnu izrade i kaljenja kose. Jedna kosa košta 100 maraka, a nekada se procjenjivala u vrijednosti jedne ovce - istakao je Sladojević.

On se aktivno nadmeće i u košenju trave kosom kovanicom dvadeset godina. Sedam puta bio je pobjednik "Dana kosidbe na Rajcu" u Srbiji i dobio priznanje "Zlatna kosa Rajca". Desetak puta je pobijedio na Balkani, a njegove vitrine ukrašavaju medalje i pehari sa takmičenja "Prva kosa Crne Gore" u Pljevljima, "Dani kosidbe na Kupresu" i sa sličnih manifestacija. I ove godine bio je najbolji na Balkani, zahvaljujući svojoj kosi koju je lično iskovao.

Kovač Ahmo Zonić sa čekićem i kovačkom vatrom druži se pedesetak godina. Zanat je naučio od oca, a tajnu kovanja i kaljenja kose "prodao" svojoj dvojici sinova.

Tvrdi da se "varcarka" nigdje ne može kovati kao u Mrkonjiću, jer grad podno Lisine ima izuzetne klimatske uslove za "oštru" i "tvrdu" kosu.

- Savremena mehanizacija ušla je i u kovačke radnje. Međutim, neki oblici obrade se ne mijenjaju vjekovima. Tako je za kaljenje kose, za najprecizniju fazu, potreban kvalitetan kal, koji se radi uz upotrebu voska, sala medvjeda i jazavaca, kao i neke "mirođije" koje su tajna svakog kovača. Kosa se pravi uglavnom u toku zime, a kali se u aprilu i maju. Njen kvalitet zavisi od kaljenja, a klima u znatnoj mjeri utiče na kvalitet. To se zna i niko ne može napraviti kosu kao mrkonjićki kovači - priča Zonić i dodaje da je mnogo "majstora" koji prave falsifikat, jer kupe gotovu, a mijenjajući naziv proizvođača prodaju kao svoju kosu.

Međutim, to se lako otkrije. Kosa se zavrti, kucne noktom u najoštriji dio i ako ne da dobar zvuk, ta kosa nije dobra.

- Godišnje napravim do 150 kosa. Za svako područje u BiH potrebno je iskovati drugačiju kosu. Na primjer, za područje Romanije potrebna je duža i tanja kosa. Da bi bio dobar, kosac mora da ima i dobar brusni alat, a najbolji su brusovi iz italijanskog grada Bergema - rekao je Zonić.

Njegove kose dospjele su na sve kontinente.

- Bivši američki predsjednik Ronald Regan ima moju kosu. Dolazio je nedavno u moju radnju i nekadašnji američki ambasador u BiH Daglas Meklhejn i kupio od mene kosu, jer je sticajem okolnosti vidio kako moja kosa siječe travu i poželio je da ima jednu takvu - rekao je Zonić.

Mrkonjićku kosu ima i pjesnik Dobrica Erić.

Direktor Narodne biblioteke Biljana Ćelić poklonila mu je kosu "varcarku", kojoj se veliki pjesnik istinski obradovao i obećao da će njome kositi travu u svom dvorištu.

Kovač Đuro Milanović potiče iz kovačke porodice, a zanat je naučio od oca Ilije, koji je imao svoju radnju u Oćunama.

Kaže da su za dobru kosu bitni dobar materijal i umijeće otkivanja kose.

- Proizvodnja kose se sastoji od više operacija, ali je najveća tajna u kaljenju - kaže Milanović i dodaje da kosa nije "poštena" ukoliko na njoj nema ime kovača, godina i mjesto proizvodnje.

Mrkonjićki kovači napominju da su za prvo klepanje kose potrebna dva časa udaranja klepcem po kosi i "babici". Po pravilu, prvo otkivanje kose u selu radi najbolji i najstariji kosac, jer on tačno zna kada je kosa dobila pravu "žicu", od čega zavisi njen vijek upotrebe.

Majdan

Zanimljivo je da je u mrkonjićkoj opštini najviše kovačkih radnji bilo u selu Majdan. Međutim, nijedan od tadašnjih kovača u tom selu nije izrađivao kose kovanice, jer nije znao tajnu kaljenja.

Slobodan Dakić ("Glas Srpske", www.glassrpske.com)

Kovanje koseVarcarka je vrsta kose kovanice, odnosno oruđa za ručno košenje trave. Naziv je dobila po „Varcar Vakufu“, nekadašnjem nazivu Mrkonjić Grada u Bosni i Hercegovini, u kojem se ove kose izrađuju nekoliko vjekova unazad. Često se predstavlja kao zaštitni znak ovog kraja, koji inače ima dugu tradiciju kovačkog zanata. Postoje tvrdnje da je varcarka bila najkvalitetnije oruđe ove vrste u bivšoj Jugoslaviji i da se izvozila širom svijeta.

U ranijem periodu se kovala od posebne vrste čelika, zvanog „mazija“, koji se uvozio iz željezare Franc Majer u austrijskom gradu Lincu. U sastav te legure, pored gvožđa, ulaze i ugljenik, silicijum, mangan, fosfor, sumpor itd. Tajna kaljenja kose je uvijek bila dobro čuvana i prenosila se sa koljena na koljeno. U kal se dodaju vosak, salo medvjeda i jazavca i različiti drugi sastojci. Obično se kosa izrađuje u zimskom periodu, a kali se u aprilu ili maju. Način otkivanja i kaljenja bitno određuju njen kvalitet, a pri izradi se vodi računa i o podneblju na kojem će se kosa koristiti. Bitan trenutak jeste i prvo klepanje kose, koje ponekad traje i preko dva sata, jer ovaj postupak utiče na vijek trajanja oruđa.

Uz kosu varcarku, obavezni dio pribora su brus (alatka za oštrenje kose) i vodir (posuda sa vodom u kojoj se brus čuva). Danas se ove kose koriste na brojnim sportskim manifestacijama.

O varcarki je pisano i u književnim djelima. Npr. spominje se u pripovijetci „Kosa“ Ive Andrića, u knjizi „Obašašća i basanja“ Ivana Lovrenovića i sl. Tradicija kovačkog zanata u Mrkonjić Gradu i okolini i kose varcarke su tema filma „Kosci“ etnografa Vladimira Đukanovića. Na nadgrobnom spomeniku fra Ivana Franje Jukića u Beču stoji stih pjesnika Mile Stojića, u kojem se spominje i ova kosa.