DAN OČEVA -i muškarci se za nešto priznaju ? :)))

Ovo sam dobio na mail :

Happy Fathers Day!

To celebrate all the fathers of this world (past & present) From now
until midnight, June 17th. VodaHost is offering a fathers day present
of $30 off any new annual web hosting account. Please use the coupon code dad and US$30 will be deducted from your order.

Potražim nešto o danu očeva ,i Wikipedia kaže sledeće :
Očev dan dan je u čast oca i slavi očinstvo i utjecaj očeva u društvu. Slavi se najčešće treće nedjelje u lipnju u 52 zemlje svijeta. Nadopunjuje Majčin dan. U različitim zemljama svijeta obilježava se drugog datuma.

Prvi Očev dan održan je 19. lipnja 1910. u SAD potaknut naporima Sonore Smart Dodd.

U mjesecu ožujku, koji je na poseban način posvećen sv. Josipu, negdje oko blagdana toga svetca, slavi se i Očev dan. U Hrvatskoj, Italiji, Lihtenštajnu slavi se 19. ožujka.
Zna neko nešto više ?
Kako god bilo -dragi ćalci ,srećan vam naš praznik ! (da se i nas neko seti )

Vatertag je kod nas bio u nedjelju 10.6.2012. I obilježava se naraFski.Ne bude baš nešto zapažen kao dan majki,ali valjda iz razloga što tatama ne darujemo cvijeće i slično.Moja starija ćera se 7 dana trudila da svoj poklon dovede do savršenstva i da ga u nedjelju preda tati.I bilo je "savršeno"...šljokica svukud po stanu da ih se još uvijek ne mogu riješiti.A i da mama nije škrta pokazalo se na poklonu...Tata je dobio sliku :)

Zaboravih napisati i to,da svake godine za Vatertag ćete naći najniže cijene piva,pa zar nije Cool :girlcool:

Kod nas je u sljedecu nedjelju, June 17th, i hvalim te Boze vracam se kuci na vrijeme:)

Pravimo tatici lijepo iznenadjenje;)

Svim ocevima zelim presretan Dan Oceva

Pošto se nas muškaraca i očeva niko ne seti ,da ubacim ovo što mi je izašlo na Facebooku od jednog dirnutog tate .







Tata ima dva sina ,od nekih možda 4 i 6 godina . 
Lepo.....ali će brzo doći vreme kada će ga nazivati "matori" i "ćalac"  :brdski2:

Danubius ::

...

Tata ima dva sina ,od nekih možda 4 i 6 godina . 
Lepo.....ali će brzo doći vreme kada će ga nazivati "matori" i "ćalac"  :brdski2:

Što ne znači da će ga manje voleti nego sad. Samo kao "veliki" će morati tako i da se predstave. Iskustvo govori iz mene. Ćale, matori, Nika ... jer mala deca imaju tatu :brdski2:

Nas i dalje niko ne zarezuje za ništa ,a ? 

Pravi tata, zlata vredi.


MOMO KAPOR: “ĆALE”



Za razliku od većine današnjih muževa koji manje-više žive pod neprekidnom istragom svojih samostalnih supruga, pravdajući se za svako zakašnjenje na ručak i izvinjavajući se za svaku popijenu čašu više, pokolenje naših očeva i dedova bilo je, verovatno, poslednje kome žene nisu smele ništa.

Kada bi se iko usudio da pita jednog predratnog ćaleta kada će da se vrati, gde je bio, s kim je bio i ko je sve bio tamo?

I najmanja krpa i najsitniji trgovčić i najsiromašniji činovnik bili su bogovi kad se vrate svojoj kući.

Sedali su smrknuto za astal i čekali da im se prvima sipa čorba.

Sećate li se kako ste trčali da ocu razvežete pertle?

Kada je spavao posle ručka tišina se spuštala ne samo na celu kuću, nego i na čitav kraj. Muva nije smela da zazuji.


U to doba, čini se, u kućama nije bilo svađa. Ako su se i svađali, roditelji su se svađali negde gde mi to nismo mogli da čujemo. Samo su majčine crvene oči odavale da se nešto desilo. Danas čak i nedorasle devojčice puše pred očevima, koji im kupuju cigarete. Mi smo morali da sačekamo da postanemo svoji ljudi, pa da tek onda zapalimo prvu cigaru pred ćaletom, puni straha da nam ne zvekne šamarčinu pred rođenom decom.

Možete li da zamislite svog pokojnog dedu kako vodi ljubav sa bakom i pita je: “Je li ti bilo lepo?”

Gospode: Da li je babi bilo lepo? Baš ga briga je li joj bilo lepo ili nije! Baba posle toga nije pisala psihologu u redakciju ženskog lista, da se žali na dedu.


Kako su se voleli i gde, to će ostati zauvek misterija. Verovatno, uvek u dubokoj tami, ne gledajući se i ne govoreći ništa. Ljubav je bila tajna…

Danas je svako svoj psihijatar. Svi se psihoanaliziraju i broje orgazme.

Pa, ipak, čini se da su te žene bile mnogo srećnije nego današnje.

Njihovi muževi su ih poštovali na neki poseban način i plašili ih se više no što smo slutili, a one su se, mučenice, trudile da pred svetom ostave utisak da se one boje njih! To je bila samo maska, deo večite igre.

Kuća je bila tvrđava, a mi u njoj smo bili tim koji je čuvao svoje male tajne.

U vreme gladi, učili su nas, da kad idemo kod dobrostojećih rođaka u goste, odbijemo hranu, ma koliko je želeli, i kažemo: “Hvala, ne mogu; baš smo i mi to imali danas za ručak!”



Ćale… Kako čudna, mekana reč u kojoj ima zaštite, strogosti poštenja i poštovanja za strpljivu upornost sa kojom su podnosili svoje sudbine, ne pomišljajući nikada da se žrtvuju za nas.

Zanimljivo, nikada nismo bili dovoljno dobri svojim očevima.

Istina, voleli su nas, ali to nam nikada nisu pokazivali stideći se, valjda, preterane nežnosti, koja im nije dolikovala. Tek kada su otišli iz naših života, slušali smo od njihovih prijatelja koliko su nas hvalili po kafanama i parkovima verovatno dosađujući drugima dok su pokazivali novinske isečke sa našim uspesima, koje su nosili uredno složene u izlizanim novčanicima.