Vesna Parun

First topic message reminder :




Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Za sve su kriva djetinjstva naša


Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otješčale i tužne.

Vesna Parun

Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.

Vesna Parun

BILA SAM DJECAK

U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;

i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

ZLATO

Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.

ROPSTVO

Zena sam…
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rijeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.

Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.

II Ropstvo - nastavak


O, vi koji trosite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi.
Vi, koje bedra svoja cuvate za najvecu bol
i ostajete ponizene pred sudbinom.

Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
prasinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile noseci ga predano,
kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.

Ja nisam nista mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonose
koji ne moze izbjeci strminu izvora
i pocinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Oziljci na njima isti su kao i vasi.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina sutnje.

III - Ropstvo - nastavak


Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vas glas,
ovaj glas preplasene noci
sto je prezrela svoje ropstvo,
i hoce da postane orao.
Izadite na ulice, i vidjet cete
kako klecim na svakom pragu
na kojem je klecala zena.

Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
nekoliko izvora, i zetve najljepse
koje se nece vratiti nikada!
Sta je meni da prebolim travu svog djetinjstva
i grad svoje mladosti.

IV - Ropstvo - nastavak


Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krosnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jaca od mene,
A muskarac je bio hram
s proceljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag,
i legla na kamen pokrivsi se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stiscu hljeb
i kad nose oruzje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost
jos nije dodirnula noc.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.

V - Ropstvo - nastavak


I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
kojim zena sebe dariva zauvijek
onome s kim ce podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
sto su odabrale pustocu vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreci.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bicevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smijesila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali
kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
A ja sam u njihovim rukama osjecala
usplamtjeli zar bica.
I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.