Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić
(1898-1925)

Pjesnik i esejist Antun Branko Šimić rođen je u Drinovcima Bosna i Hercegovina 18. 11. 1898.godine.
Teško je obolio od tuberkuloze i umro u Zagrebu 2. svibnja 1925.godine.
Bolujući je od od rane mladosti, bio svjestan prolaznosti života i smrti i da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna.
Pjesnik svoje teme nije vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir. Prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću.
Njegove pjesme blistaju dalekim astralnim sjajem.U kratko je vrijeme, ni puno desetljeće, prešao put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog ekspresionizma. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost.
…
Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman "Dvostruko lice".
Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.

Bakterije

Mene jedu bakterije
Trune trune jadno meso
Bože, zar ti nije žao?
Ja sam dijete. Bože! Dijete!
Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!
Vjerenice šta će Tebi
meso koje sahne,
oči ko dva mrtva crna cvijeta,
jedno dijete koje gori u propast?
Gasnu vatre snovi zvijezde
Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde
Mrtve oči u noć postaju
Meso prska u neke atome
Vjerenice Tvoje moje meso
Svijetla, sakrij svoje crne svete oči
Slušaj: šum je zvuk je: dolazi
užas časa:
duboko u noći moja duša mre
I iz noći jedna Ruka dolazi
neosjetao k mojoj duši preko stvari

M i smo se sreli


Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?

Povratak


Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe

Očaj

Pogasili smo svjetiljke i zvijezde
Nama sjaju kose žena
Nama sjaju žuta vina
Stabla (naše žive nijeme sjenke)
svršuju u noći i u beskraju
Rasplinuto tijelo noći
šušti oko naših duša
Naše duše u noć ulaze
Na poljima crnim sada su oluje
Kroz oluje bijele ruke vijore:
Naše majke mladost našu traže
Majke, polja odnose oluje
Mi se načas zagledamo jedno u drugo
ko u crnu propast
U gradu se kuće razišle
Prazan prostor plaši zabludjele tiče
Više nigdje nema ničega
Naša pjana srca plešu posljednja
Šum oluje raste ponad naših glava
Pokriven sivim žutim prnjama
posrćem preko razmrskanog svijeta
Vječno iza nje nekoliko metara
trčim
i postajkujem pokadšto
ko kakav slomljen i izgubljen pas
Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

Moja draga,prijatelj i ja

Na tijelu moje moje drage
tvoj pogled
stoji
sklize se i pada
kao crna mrtva tica
Oko tijela moje drage
laju, laju tvoje požude
Tvoj pogled i moj pogled.
Sudar mržnje
škripi
prašti
boli, boli
Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska
Srce jede gladna Smrt

Mučenik

Iz gomile istupih
sam
i pozvah vas u zemlju:
Novi Život
Smijeh ruga samo jeknu
iz gomile
k mojem uhu
Pođoh sam
Al za mnom ravno uputiste Smrt
Umrijeh
Iz moga srca izniknuše
dva modra cvijeta ljubavi
u svijet

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokorača lagano do moje kuće
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u noć
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se
Koračam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -
O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Ljubav


Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more

Jedanput


Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni
Sav ovaj život... oh, sav ovaj život
ženo
jedanput ja odsvirat ću na harfi
i kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše
znas li što će govoriti?
Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni.

Bilo je nekoć


Bilo je nešto lijepo pa prošlo
- Il tek je sanja to bila -
Ljepše od zvijezda, ljepše od ruža
I smiješka planinskih vila.
Bile su noći mjesečne, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bašče mirisa pune,
I ruže cvale su bijele.
Bilo je smijeha, pogleda dugih
Što sve no izreći znaju,
Bilo je sreće, uzdaha sjetnih,
I himna čarobnom maju.
Bila je duša prepuna sunaca
I plamne čeznje, što sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.
Bilo je nekoć. Mrak je sad svuda
I bol što pali i peče.
Bila je sanja, bila je priča
U jedno najljepše veče.

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima između razbacanih jastuka
misliš
na smrt.
O, dijete!
Ja neću da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Puštam da ti blijedim licem suze teku.

Život

Ja nemam žene
Ja sam sam -
Svako veče padnem nadno svoga sna
San je kao plavo more.
Ležim spašen nadno mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.
Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u San
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu
ko kristalne plave čaše
Moji snovi padnu prijeđu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

( inspiracija - Nađeni Bog - Antun Branko Šimić 1898-1925 )

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini,
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti.




...........

Ne traži nepoznato

Ne traži ljepotu svoje pjesme
s mišlju; u beskonačnoj praznini,
jer tamo se misao preljeva u dugi;
u tebi je pjesma, uvijek u blizini,
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Pjesma je u tebi, bliže no što misliš
u ruci, na vrh pera, u plavoj boji neba
ona se smiješi, plaće, u svakom je licu
stravična i nježna u njoj nema tajni.

Ne pružaj miso u neizrecive daljine
Pripada tebi, ona vodi tvoja čula:

Pjesma je svjetlost u očima ljudi
I kroz nju tvoj sjaj treperi, miriše i šušti.



Čovjeku je teško pronaći Boga, tražimo,mislimo da je negdje daleko i visoko, Antun Branko Šimić; u pjesmi veli ovako:

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:

Inspiriran Šimićem napisao sam ovu pjesmu onim pjesnicima koji traže svoje nadahnuće na dalekim i neopisivim mjestima!
Sve nade polažem u pokušaj razumijevanja mojih nakana kada sam kao inspiraciju uzeo pjesmu A.B.Šimića – Nađeni Bog,

Ne želim ovdje hvaliti Šimića kao pjesnika jer u nakani da dokučim one najljepše hvale mogao bih lako pogriješiti stoga se uzdam i vjerujem da je Vaše znanje veće od moga pa mi nije potreba tražiti one jake riječi kojima bih opisao A.B. Šimića i njegove pjesme.
Isto tako bilo bi jednostavno smiješno izdvajati riječi i stihove koje se poklapaju sa stihovima u mojoj pjesmi, jer je i na prvi pogled sve jasno.
Jedino moje opravdanje pronalazim u činjenici da mi je namjera bila napisati pjesmu inspiriranu Šimićem kao velikim kritikom i pjesnikom a da bude aktualna sa komentarima i napisima u posljednje vrijeme…
Koliki je moj grijeh i koliko sam uspio u tome ili ne daj Bože upropastio ljepotu izvorne Šimićeve pjesme, nek presudi vrijeme i Vi za koje sam imao hrabrosti kroz Šimićeve stihove uputiti jednu drugačiju poruku nego li je njegova…