Vedrana Rudan

Naslov: Vedrana Rudan Čet Jun 24, 2010 11:19 pm

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

NEKA VJEČNO ŽIVI ČISTA HRVATSKA

Da me ubijete pojma nemam što je to HAZU. Znam da je to kratica od Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali tko to tamo sjedi? Malo sam guglala. HAZU može imati 160 članova. To je grupa najpametnijih hrvatskih muškaraca i žena sa naglaskom na muškaraca. Zna HAZU da je Hrvatska, otkako je imamo, mjesto u kome su žene samo strojevi za izbacivanje hrvojadi.

Hrvatske žene nemaju talenta ni za slikanje ni za pisanje, ni za nauku, ukratko, sve mi hrvatske žene glupače smo i kurve koje trebaju bespogovorno slušati što ON govori ili ćemo platiti glavom. A on je muž, dečko, brat, otac, biskup, kardinal, član HAZU-a, predsjednik Vlade, sabornik, župan… Nebitno je čime se on bavi, bitno je da mu među nogama visi ono po čemu se razlikuje od nas. Njih definira kurac, nas pička, ostalo nisu nijanse.
Danas je grupa žena marširala na Markovom trgu i tražila milost za hrvatske žene. Od koga? Od naših zlostavljača? Od naših ubojica? Sirotice. Zašto bi oni prema nama bili milostivi? Kad dečko ubije bivšu trudnu curu sa trideset i sedam uboda nožem njegovi odvjetnici godinu dana pokušavaju, uz pomoć vještaka, dokazati da je bio “lud”. A “poludio” je, bar je to jasno, jer ga je cura ostavila. I tako godišnje u Hrvatskoj glavom plati bar dvadesetak žena koje umlate njihovi “ludi” partneri, sinovi, očevi, braća.
Hrvatska je definitivno u srednjem vijeku. Životima žena upravljaju Crkva i političari. Naši popovi, najčešće djecojepci i vjeroučitelji koji u školama djecu doje mržnjom, blagoslivljaju svaki zločin nad svakom ženom. Ubijenu jadnicu drže nečim što je zaslužilo zlostavljanje ili smrt zato jer je bilo “neposlušno”. Otkako sam živa, dugo sam živa, NIKAD žene oko mene nisu toliko patile. U Jugoslaviji su žene bile osobe, ne živine za klanje. Zato mi ovaj masakr nad hrvatskim ženama teško pada.
Sad se digla “frka” jer nekakvi članovi HAZU-a nisu za to da Hrvatska ratificira Istanbulsku konvenciju. I oni kao i političari i hrvatska popad spominju da je u Konvenciji problem nekakav “rod”. Zapravo Konvencija je jednostavan akt protiv nasilja nad ženama. Civilizirana Evropa prihvatila ga je bez diskusije. Naši talibani u mantijama i skupim odijelima na proziran se način zalažu za nekažnjivo ubijanje i zlostavljanje hrvatskih žena.
A ovaj HAZU? Kakva je tek to skupina bolesnika. Među 160 članova redovnih akademika… Znate li koliko ima žena? Brojkom 11, slovima: jedanaest. Kad od tih jedanaest odbijemo 3, slovima: tri pokojnice, ostaje 8, slovima: osam žena na 152 mužjaka od kojih su bar 152 zlostavljači žena. Da nisu izglasali bi onu Konvenciju. Što očekivati u ovakvoj zemlji ako si žensko? Postoji li izlaz?
Izlaz uvijek postoji. Kad uz vas gol zahrče član HAZU-a, ili biskup Košić, ili predsjednik Vlade ili neki sabornik, seoski pop, mesar, pekar, limar, učitelj, odvjetnik, liječnik, župan… Kad pokraj vas zahrče bilo što muško… Uključite maštu i… Deratizirajte Hrvatsku.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

SRETNO U NESRETNOJ HRVATSKOJ!

Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.

Ponekad dobiju posao, plaću za svoj rad nikad. Hrvatskom caruje tuga pregolema. Nesretnici su se danas u marketima gurali kao da je smak svijeta u jalovoj nadi da će uz pomoć kartice moći i pobjeći i zaboraviti. Nećemo. Čak ni večeras. Dok zrak budu parale rakete, a na trgovima zavijali zabavljači plaćeni u zlatu većini će ipak biti jasno da je “Sretna nova godina” frazetina kojom ljudi pokušavaju uvjeriti sebe i sebi slične kako vjeruju da će u idućoj ipak biti bolje jer gore ne može.
Neće biti bolje. I može gore. Katolički svećenici će i iduće godine razvlačiti guzice naše dječice i živjeti u dvorcima blagoslovljenim našom krvlju. Naši će političari krasti iduće godine jednako kako su to činili i prethodne, a nama će objašnjavati da je bedepe porastao za 0,007% što je u odnosu na ne znam što ogroman korak naprijed. Nepismeni, glupi, drski sabornici na državnoj će nam televiziji mucati kako nam je dobro ali to ne znamo.
I da, i u 2018. godini vraćat ćemo se u prošlost, analizirati dubinu i širinu kojekakvih jama iz Drugog svjetskog rata. Četnici će nam prijetiti u svakom javnom veceu, Hrvati i Hrvatice će se dijeliti dovijeka na “ustaše” i “partizane”.
Pa ipak… Večeras je Stara godina. Svi mi koji možemo zaboravimo na proklete popove, proklete političare, jebene analitičare, zlu djecu, gadne partnere, lažljive ljubavnike, nevjerne ljubavnice, drečave bebe koje će jednom postati naši krvni neprijatelji. Sjednimo u neki svoj kut, ako ga nemamo, nađimo ga, noć će biti topla, i… Učinite sebi nešto lijepo. Gricnite sendvič, popijte pivo ili progutajte lijek bez koga ne možete živjeti i recite sebi, postoji izbor. Ili se ubij ili vozi dalje. Ništa ne traje dovijeka, crknut će i ove štakorčine koje gledamo na našim teve ekranima, nadajmo se, u najstrašnijim mukama.
Kad je već Stara godina i kad moramo biti veseli makar krepali, onda budimo. Ja ću ugasiti sva svjetla u kući, da susjedi pomisle kako nikoga nema doma, zatvoriti oči, leći na kauč u pidžami, osjećati vatru u peći, a on će pjevati samo meni. Sada neka pjeva i vama. Uživajte, nesretnici moji najdraži. Toliko sam puta u životu pogriješila, možda griješim i ovaj put.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

NAKON TRIDESET GODINA BRAKA
Ležim na katu jer sam bolesna. On je u prizemlju.

On:”Jesi li budna?”

Ja:”Jesam.”

On:”Imaš li temperaturu?”

Ja:”Mislim da je pala.”

On:”Jesi li gladna? Oćeš da ti nešto spremim?”

Ja:”Što?”

On:”Njoke sa umakom od rajčice.”

Ja:”Njoki? Kakvi njoki? Odakle ti njoki?”

On:” Ona ih je donijela i čestitala nam Novu godinu?”

Ja:”TKo ona?”

On:”Kći.”

Ja:”Čestitala nam nakon pet dana? Zašto me nisi probudio?”

On:”Oćeš jesti njoke sa umakom od rajčica?

Ja:”Kakvi su njoki?”

On(čita):” Gnocchi Potato Gnocchi all’ italiana.” Njoki su od 85% pire krumpira i još su iz ‘podnog uzgoja’.”

Ja:”Što je ‘podni uzgoj’?”

On:”Ne znam.”

Ja:”Je li istekao rok?”

On:”Ne znam.”

Ja:”Pogledaj , piše na vrećici.”

On:” Na vrećici piše 3497. Istekao je rok trećeg travnja devedeset i sedme.”

Ja:”Nije to taj broj. Čitaj dalje.”

On:”Piše 13.02.18.”

Ja:”To je to.”

On:”Što ću učiniti s njima?”

Ja:”A kakav je umak?”

On:”Crveni. U staklenci.”

Ja:”Što piše na staklenci?”

ON:”‘Le conserve della nonna. Fresco. Pomodoro italiano lavorato entro 24 ore dallo racolto.’ Ili tako nešto. Ne vidim bez naočala. Što to znači?”

Ja:”Umak spremljen po receptu bake, spremljen unutar 24 sata, ne znam što je to ‘dallo racolto’. A rok?”

On:”Gdje piše?”

Ja:”Na poklopcu.”

On:”Piše 31/8/2118.”

Ja:”Odlično.”

On:”Što ću sad?”

Ja:”Uzmi padelu i u nju ulij vodu.”

On:”Kakvu padelu?”

Ja:”Srednje veličine i ne stavi puno vode, koliko ima tih njoka?”

On:”Ne znam.”

Ja:”Piše ti na vrećici.”

On:”500 grama.”

Ja:”Super. Jesi li stavio vodu u padelu'”

On:”Ne. Sve su prljave. Vidim jedan lonac.”

Ja:”Kakav lonac?”

On:”Onaj za sarme.”

Ja:”To je lonac od 14 litara, operi padelu srednje veličine.”

On:”U njoj je riblja juha od prekjučer.”

Ja:”Dobro, onda ulij malo vode u taj lonac i čekaj da zavri i stavi malo soli.”

On:”A onda?”

Ja:”Onda ubaci njoke u kipuću vodu i čekaj da se skuhaju.”

On:”Koliko se moraju kuhati.”

Ja: “Pogledaj, piše ti na vrećici.”

On:”Gdje?”

Ja:”Traži na poleđini zaokruženo HR, pa onda traži ‘priprema’.”

On:”Našao sam. (Čita) ‘Priprema: njoke staviti u kipuću vodu, posoljenu i kuhati cca. 1 minutu.'”

Ja:”Super.”

On:”Na koliko ću uključiti štednjak?”

Ja:”Na devet, pa kad voda zavri ubaci njoke i spusti na sedam i čekaj dok ne isplivaju.”

On:”Dobro. Gledam u vodu.”

Ja:”Dok čekaš da voda zakipi pripremi umak.”

On:”Kako?”

Ja:”U malu padelu stavi malo maslinovog ulja.”

On:”Koju malu padelu?”

Ja:”Bilo koju.”

On:”Sve su prljave. Mogu staviti umak u posudu u kojoj ti kuham čaj?”

Ja:”Možeš. Prije nego uliješ umak u posudu ulij u nju i malo maslinovog ulja.”

On:”Gotovo je. Već sam ulio umak u padelu u kojoj ti kuham čaj.”

Ja:”Nema veze. Možeš uliti i sad.”

On:”Gdje stoji maslinovo ulje?”

Ja:”Tamo gdje i obično.”

On:”Ulio sam.”

Ja:”Sad uključi štednjak na šest i čekaj da zavri. Možeš dodati i malo vode.”

On:”Koliko malo?”

Ja:”Tek toliko da ispereš teglicu.”

On:”Teglicu sam bacio u smeće. Da je potražim?”

Ja:”Ne.”

On:” Njoki su isplivali. Kako da ih izvučem.”

Ja:”Procijedi ih. Baci ih u sito.”

On:”Koje sito?”

Ja:”Sito, cjedilo, u ono u što bacamo špagete kad se skuhaju.”

On:”Aha. Umak vrije.”

Ja:”Njoke prelij hladnom vodom, a umak promiješaj.”

On:”Čime?”

Ja:”Kuhačom.”

On: “Plastičnom ili drvenom ili onom zelenom silikonskom?”

Ja:”Drvenom. Pa sačekaj minutu, pa ubaci njoke u zdjelu i prelij ih umakom.”

On:”Koju zdjelu?”

Ja:”Bijelu, crvenu, zelenu, neku porculansku zdjelu.”

On:”Sve su prljave.”

Ja:”Onda ih ubaci u neku plastičnu.”

On:”Dobro, ručak je gotov, možeš se spustiti.”

Spustila sam se, iz kuhinjskog ormarića izvukla dva posljednja čista tanjura, gripa me davi već danima, oprala dvije vilice, sjeli smo za stol i jeli.

On:”Zašto ljudi oko kuhanja rade toliki cirkus? Je li ti bolje? Kad ćeš izaći iz pidžame? Kakvi su ti njoki?”

Ja:”Odlični.”

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

OTVORENO PISMO DEČKIMA

Ćao, šupčine!
Napisat ću vam nešto što nikad niste ni čuli ni pročitali ni znali. Sve mi pametne žene mrzimo vas do pakla. Jebeno smeće, to ste vi. Ne kažem da ne vladate svijetom, i ja bih da pripadam plemenu koje je fizički jače od onog drugog. Ne pripadam jačem plemenu, ali mržnja koju gajim, ne, ne, ne i NE, nisam jedina, prema vama veća je od zla koje vi činite ženama. Ma gdje bili, ma čime se bavili, ma kako dobro glumili.

Zlikovci jebeni. Mrzitelji žena. Pederčine, a ne homoseksualci. Tatini, tatini, ne mamini sinovi. TATINI! Ajmo redom.
Kad se rodite svi vam se vesele, majke, bake, strine, tetke, sestre, zato jer znaju da ćete kroz život proći manje pateći. Očevi su van sebe od sreće jer nastavljate njihovu “lozu” i onda kad im je ženu pojebao susjed. Svi to znaju osim njega.
Kad uđete u trinaestu ili četrnaestu normalno vam je svaku curicu uhvatiti za sisu, kad ste u muškom društvu, opaliti je po guzici, raširiti joj noge, ako bude sreće, pa je pojebati, en po en. Zato jer je ona jedna na deset i zato jer je “kurva” i zato jer ima sise i zato jer se one naziru kroz majicu i zato jer ima noge na koje je navukla tajice. Najžeće i najčešće jebete u ratu. Silujete tisuće nesretnica u ime Domovine, Slobode i Demokracije. A onda nakon rata za to dobivate ogromne mirovine.
Ako ste uspješni, tamo negdje u dvadesetoj, a uspješni ste jer vam je otac ili političar ili kriminalac, najčešće jedno i drugo, ili kardinal, jebete dečke za dušu, a cure jer ste, je li, “normalni”. I opet su to najčešće redaljke, ne želite se “vezati”, još ste mladi, sve su žene kurve, treba ih opaliti, baš ako se mora i platiti pa potegnuti šlic. Dok jebete razmišljate o nogometašima i sigurni ste kako ona ispod ili iznad vas “uživa” jer ste fenomenalan jebač i imate fenomenalan kurac.
Dečki, poznajem žene, poznajem desetke tisuća žena svih generacija, reći ću vam nešto što ne znate i što nikad nećete čuti jer nema boljih glumica od vaših jebačica. Nema tog kurca, nema tog kurca koji ženi može učiniti ono što joj može učiniti dobar vibrator. Što nikako ne znači da nećemo, kad moramo, uzdisati “ah” i “oh” i “ti si jebeno najbolji”, ovo “jebeno” će nam pobjeći, pristojne žene ne smiju psovati, ali kad su, je li, od lude strasti izvan sebe, može i “jebeno”. I još vam nešto moram kasti, širite to ako vas volja, dok nas jebete jedva čekamo da svršite, da se dobro izribamo i odemo s prijateljicom na kavu, u šoping ili pogledati neki dobar film. BEZ VAS.
Udajemo se za vas, hvala bogu dragome, aleluja, aleluja, sve rjeđe, jer samo tako možemo preživjeti. Neke od nas su rodile, ove danas jedva da rađaju, pametnice moje, jer nam je neko rekao da je samo žena koja uz sebe ima dvoje deriščadi “normalna”. Ostale su “kurve”, “jalovice”, “nesretnice”, “nerealizirane”, “trebale bi povećati sise”, “manje raditi”, “više izlaziti”, NAĆI NEKOGA!
Dečki, među nama ili izvan nas, ništa od toga nama ženama ne treba. Najmanje djeca. Djeca nas izjedaju od dana začeća do naše smrti, a vi nas očevi najčešće ostavljate zbog djece. Djeca su vam teret, obaveza, u školi su glupa na vas, izvan škole agresivna na vas, drogiraju se, traže lovu…Sve vas to izluđuje pa tražite nešto mlađe, nešto manje živčano, nešto čemu koža na trbuhu ne visi, nešto što nosi svilene tange i silikonske sise i trepavice dlakave za popizdit i izbrijanu pičku. Vaša ofucana žena i majka vašeg djeteta ništa od toga ne nosi. Ona nosi vrećice iz marketa i to bi bilo to.
Alimentaciju ne plaćate ni kad ste jedan od “najuglednijih” hrvatskih intelektualaca i još ste na televiziji, jer je u vašoj percepciji alimentacija porez koji jadni muškarci plaćaju na glupost koju su učinili jedne noći u septembru.
Da, ovo sam zaboravila, svi mislite da ste fenomenalni jebači i da imate najveći kurac na svijetu samo ne znate što mu je svih ovih godina. Zašto svoje alatke uspoređujete sa onim što strši među nogama gorile? Što je sa crncima u pornićima u koje buljite, sa rukom među nogama, kad god nađete pola sata slobodnog vremena?
NISU SVI MUŠKARCI ISTI, čujem žene kako govore ogorčene ovim pismom, TI SI FRUSTRIRANA STARA BABA KOJOJ GODINAMA FALI KURAC, čujem vas dečke kako serete. Ni jedno ni drugo nije istina. Istina je da mi žene, zato jer nemamo love, jedino je lova moć, ne želimo sebi priznati da smo kukavice nespremne da vas odjebemo kao pasoš za “sretan” život i krenemo u životnu avanturu bez muža i bez djece. Što možete izgubiti, cure? Ja jesam stara ali nisam ni baba ni frustrirana, ja sam, za razliku od milijun žena na Kugli SLOBODNA. Jebe mi se što će muškarci misliti o meni jer živim od svoje love i dajem sebi pravo da pišem što mislim.
Zato me mrze sve jadne, sirote, neslobodne žene i svi muškarci. Žena mi je žao, a vama dečkima poručujem, jebite se. Jebite se! Jednom će doći dan kad će žene progledati, čini mi se da sviće, sve manje rađaju i sve češće žive same i “nesretne”.
A sad idem gledati film. Držim noge na stoliću, pijem pelinkovac, sudoper je pun, ručak je u nekom marketu, muža nema…Hahahaha. Koje ste vi budale, dečki. Mislite da jedna ovakva vještica i ne može imati muža. Imam muža. I on je u marketu.
Šupci, ne morate mi vi to govoriti. Znam da za napisati ovako opak tekst zaista treba imati… pičku?

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

HRVAŠKA DO PIRANA

Moj muž dragovoljac Domovinskog rata zvan Leopard i naš kum dragovoljac zvan Stršljen osnovali su Zdrug srca Isusova jer Hrvatska kreće u rat protiv Slovenije. Slovenija nam je otela jedan veliki zaljev i Svetu Geru. Sveta Gera je naše brdo koje je dobilo ime hrvatske svetice Gere zaštitnice “poljskih radova, udovica, vrućina, prenoćišta i putnika.” Jebeni Slovenci nam ne daju Geru, uništit će nam poljoprivredu i turizam i vrućine i udovice. Eto, zato moj muž dragovoljac i ostali dragovoljci treniraju u šumi iza naše vikendice. Heroji su u maskirnim uniformama i misle da su sedamdesete nekadašnje tridesete.

Svi na glavi nose ustaške kape, na njima srce Isusovo jer su oni i dragovoljci i Hrvati i ustaše i katolici. Nemojte me krivo shvatiti, ništa ja nemam protiv rata, da moj muž nije ratovao ne bismo mi imali Hrvatsku, a moj muž penziju. U ratu mu je kum odgrizao pola uha. Pobili su se dok su kartali na prvoj crti bojišnice. Kasnije je naš kum svjedočio da je mome mužu komad uha odgrizao četnik. Preko Amazona je moj muž naručio maskirno odijelo i za našeg unučića Krešu pa sad i on puca s njima i urla, Za dom spremni. Njegovi roditelji misle da mali sa nonićem uči tablicu množenja.
Zdrug je u petak vježbao desant na Sloveniju, moj je muž u šumi izgubio kateter pa je sad u bolnici. Kumu su stavili četiri stenta jer je dobio infarkt kad je u jednom grmu ugledao vepra. Meni je sin dao Krešu na čuvanje da se ne bih razboljela od tuge za mužem koji je dobio novi kateter i sepsu. Moderni, mladi roditelji ne daju često unučad na čuvanje djedovima i bakama jer mi ne poštujemo ni osnovna pravila modernog odgoja. Ne jesti slatko, jesti vilicom i nožem, vježbati matematiku, četvorka nije ocjena.
Krešo je već tri dana MOJ i samo MOJ. Za ručak svaki dan jede pohano meso, rukama, za večeru jaje na oko, rukama. U Delicijama sam mu kupila brdo slatkiša, jadno djetešce, jedva da je u životu vidjelo čokoladu, i šest žutih pilića, na svakome piše, “HR pjenasti proizvod. PAŽNJA! UPOZORENJE! MOŽE IZAZVATI POREMEĆAJ AKTIVNOSTI I PAŽNJE DJECE. NIJE PRIKLADNO ZA DJECU DO TRI GODINE: PROČITATI I SPREMITI. Zemlja porijekla Kina.” Krešo je navršio osam godina, može pojesti cijeli kokošinjac.
Kad je Krešo pojeo tri pilića pjevao je, plesao, mahao ručicama i nogicama. Ja sam pojela dva pilića, odmah sam osjetila “poremećaj aktivnosti” i zaplesala. Htjela sam da mi Krešo, dok sam poremećeno aktivna, pjeva neku lijepu pjesmicu koju su učili u školi. Zapjevao je:
“Ubili smo Djeda Mraza, tralalalalalala,
krvava je cijela staza, tralalalalalala,
pokloni su puni krvi, tralalalalalalala,
Djeda Mraza jedu crvi, tralalalalalala.”
Slovenci! Najebaste!

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

OTVORENO PISMO MARKU ZUCKERBERGU VLASNIKU FACEBOOKA

Ej, Mark,
tvoji dečki skinuli su mi sa fejsa tekst “Otvoreno pismo šupcima” jer su neki šupci popizdili zbog sadržaja. Moje je pismo, navodno, govor mržnje, a mržnji na fejsu nema mjesta. Ha, ha, Mark, ovo zaista prvi put čujem. Moje pismo šupcima nije “govor mržnje”, moje je pismo govor ŽRTVE, a to je bitna razlika. Ja sam žena, dakle, žrtva. Za razliku od muškaraca, posebno bijelih Amera čije se bogatstvo mjeri u milijardama dolara, ja nemam moć. Mogu samo vrištati. To i činim.

Naravno da samo kretenu može pasti na pamet da sam pisala svim muškarcima. Mark, jesi li čuo za hiperbolu? Sin mi je rekao, on mi tekstove uređuje i stavlja na fejs, da si mu zabranio pristup fejsu na dvadeset i četiri sata. Ako te ne posluša slijedit će oštrija kazna.
Što ćeš mu učiniti? Što krivomislećoj sirotinji koja živi bogu iza nogu čine bijeli, bogati Ameri? Uvalit ćeš mu glavu u zahodsku školjku dok ne prizna ili krepa? Gađati ga tromblonom? Dronom? Baciti mu bombu sa osiromašenim uranom na garsonijeru kupljenu na kredit?
Ej, Mark. Znaš tko si ti? Jebeni, bahati, bijeli, bogati Amer koji misli da se lovom može zabraniti pravo na mišljenje, pravo na stav, pravo na jebenu HIPERBOLU. Može trenutno, ali ništa ne traje dovijeka pa neće ni američko divljaštvo.
Jasno mi je da nekoliko napaljenih mužjaka pogođenih mojim tekstom, ni jedan muškarac iz mog kruga prijatelja nije se prepoznao, može od tebe zatražiti da makneš moj tekst. Zato jer si i ti šupak. Da nisi bio bi manje osjetljiv. Ne, nisam ljuta. Uostalom, tko želi pročitati što sam napisala neka ukuca [You must be registered and logged in to see this link.]
Pišem ti jer imaš dvije kćeri. Zapamti, i njima će život biti pakao samo zato jer su žene. Tvoja lova im neće pomoći da budu manje žene i manje žrtve. Kao što ovo pismo tebe neće prosvijetliti. Eto, ja napisah, a ti briši.
Vedrana Rudan, žena

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

ADIO, KUME

Jutros je umro Predrag Lucić, javljaju portali. Rekli su mi ljudi da su to objavili svi portali. Nisam ih otvarala. Znam što pišu. “Umro je Pjesnik, umro je Novinar, umro je Urednik, umro je Pisac, umro je… Toliko je bilo umjetnika u tebi da čovjek uvijek nekoga preskoči, neću se zamarati nabrajanjem.

Zašto i bih? Za nas ti si bio svi ti umjetnici u jednom Čovjeku i još si bio naš kum. Ili smo mi bili tvoji kumovi? Ipak smo mi bili tvoji kumovi kad smo nešto potpisivali na vjenčanju tebe i Sandre? U Motovunu. Sjećam se, dok smo se uspinjali prema Motovunu pred nama je gmizala grupa biciklista koja je odlučila da se baš taj dan utrkuje. A nama je vrijeme isticalo. Što ako ode matičarka? Ili će nas ipak sačekati? Prokleti su se biciklisti jedva vukli. Nisu znali da se zaljubljenom dvojcu žuri, baš žuri.
A prošlo je… Koga briga koliko je prošlo i koliko smo nas četvoro skupa. Čitav jedan život sigurno. Kako je to čudno? Umjesto da se danas prisjetim svih naših druženja, smijeha, da se sjetim nelagode koju sam osjećala kad bih te nazvala, bez obzira u kakvoj si gužvi bio, i od tebe tražila naslov svoje knjige sad i odmah, na pamet mi padaju samo naše svađe.
Uvijek na istu temu. Ti si tvrdio da je Cohen veliki pjevač i veliki pjesnik i veliki pisac, a ja sam vrištala kako ne znaš o čemu govoriš, Cohen je samo pjevač bez glasa koji u mikrofon šapuće pizdarije. Previše si bio pristojan da bi mi rekao da ne mogu govoriti o Cohenovim pjesmama kad ne znam engleski, pa bi Cohen uvijek šutio kad bismo dolazili k vama.
Ne, ne ide mi u glavu da si i ti smrtan, zato moram sebi objasniti zašto si umro. Ubila te tvoja tolerancija. Potreba da baš prema svima budeš dobar, da sa smiješkom saslušaš i budalu kad suvereno govori o Cohenu, a ne zna engleski.
Nema veze, danas mi nije do svađe. Neka bude po tvom.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

Ovaj tekst objavljen je u knjizi “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva” i jedan je od najpopularnijih tekstova Vedrane Rudan.

Bila sam s mužem tri dana u Firenci. Držali smo se za ruke, u malim restoranima jeli bruskete s rajčicom i maslinovim uljem, gledali kako na ulici mladi ljudi na klizaljkama plešu sirtaki. Ujutro smo na balkonu hotelske sobe čekali izlazak sunca.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Toskansko sunce je veliko, debelo i crveno. Firenca je otok u moru torbi i cipela. Osjećala sam se kao pijanac u bačvi alkohola. U mojoj ruci ovoga je časa najljepša torba na svijetu. Koraljnocrvena, dvije ručke, dvije debele pletenice, janjeća koža pretvorena u dragulj. Volim je onako kako neka majka voli nerođeno dijete.

Toskana je zemlja kože, dobre hrane, odličnog vina i veselih ljudi. Hotel u kojem smo odsjeli nalazi se u Montecatini Termama, gradiću veličine Opatije. Opatija je u ovo doba godine mrtav grad a Montecatini Terme žive dvadeset i četiri sata. Hrvatski popovi bi poludjeli, tamo dućani čak i nedjeljom rade do deset navečer.
Krajem godine muž i ja krenut ćemo u Beč. Božićni Beč! U zraku miris punča i kuhanog vina, studenti muzičke akademije sviraju na ulici, prolaznici ih pobožno slušaju pa im plješću i ubacuju novčiće u kutiju. Izložbe, koncerti, večera Kod Jere. Jere je fenomenalan lik. Trideset i pet godina živi u Beču, ima restoran u kojem se poslužuje samo nekoliko jela, pašta-fažol bez mesa, punjena paprika, gulaš i najbolji bečki šnicl u Beču. S njim rade žena, sin i nevjesta. Jere je rodom iz Drniša, govori kao da je iz njega jučer otišao. U njegovoj oštariji možete naletjeti na najpoznatije bečke televizijske novinare, pisce, pjesnike, slikare.
Za Uskrs letimo na Siciliju. Uživat ćemo u Palermu, u ustima će nam se topiti kolači pred kojima i najgadniji mafijaši padaju na koljena, osvojit ćemo Etnu, miris narančina cvijeta draškat će nam nosnice, gledat ćemo u šume naranača koje rastu uz cestu onako kao kod nas… Uz naše ceste ništa ne raste.
Za Prvi maj bit ćemo u Krakowu. Kočije, bijeli konji, Židovska četvrt, prodavaonica postera, možete birati među nekoliko stotina tisuća komada, ulica nakita, Leonardova Djevojka s janjetom…
Ljeto ćemo provesti u Sloveniji. Logarska dolina raj je na zemlji. Alpe, kiselo mlijeko, konji, vodopadi, doručak na obronku među kravama i mačićima, hladne, zvjezdane noći… Zašto vam ovo govorim? Zato što moje vršnjakinje već godinama nemaju pojma kako njihov muž miriše, umjesto da ga šutnu i krenu nekamo, život provode izvlačeći iz otrcanih novčanika fotografije svoje unučadi pa ih okolo pokazuju. One koje nemaju unuke razgovaraju o djeci. Njihova su djeca odrasli ljudi koji se dave u dugovima, kreditima i kuknjavi. Neki rade i slabo zarađuju, drugi ne žele raditi jer im se ne nude pravi poslovi, treći u trideset i petoj računaju koliko će im roditelji još poživjeti i što će im nakon njihove smrti ostati.
Moja djeca više nisu ni moja ni djeca. Ne žive sa mnom, jedva ih vidim, vrlo rijetko čujem. Da se ponovno rodim, ne bih imala djece, presretna sam što nemam unuke. Družeći se sa vlastitom djecom izgubila sam trideset i pet godine života. Ne mogu vam riječima opisati taj davež. Trudnoće, jutarnja povraćanja, rast trbušine, porod koji je nešto najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi, dojenja, izdajanja, bacanje na vagu djeteta prije podoja, poslije podoja, iskuhavanje bočica, miješanje umjetne hrane u jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro, sedam ujutro, osam ujutro…
Upale uha, grla, nosa, trbuha. Odlazak u vrtić. Vrištanje do neba, bijesan pogled lude tete dok moje derište čupa iz mojih ruku. Prvi razred, drugi razred, treći razred. Instrukcije, upis preko veze u srednju školu. Instrukcije, prva ljubav, druga ljubav, treća ljubav… Čekanja da ti se dijete vrati živo iz života. Do jedan ujutro, dva ujutro, tri ujutro, četiri ujutro, pet ujutro, šest ujutro…
Ne paničari, stara, ostao sam spavati kod Joška. Mikija. Marka. Jelene. Vesne. Mace. Željke. To mi je sin tko zna koliko puta rekao u pet popodne. Kći mi do danas nije rekla gdje je ona bila. Diplome. Aleluja. Prvi posao koma, drugi posao koma, i ovaj posao što ga trenutačno rade pravi je užas. O plaći da se i ne govori. Alo, mama, kako si? Nikad nisam odgovorila, dobro, uvijek sam pitala, koliko ti treba?
A onda mi je muž jedne subote donio kavu u krevet i upitao me, koga voliš najviše na svijetu? Tebe, rekla sam. A ja tebe, rekao je muž. Idući smo tjedan prodali sve što se prodati moglo. Moj nakit, slike, vikendicu, ostavila mi ju je pokojna majka koja je do posljednjeg časa spavala s fotografijom svojih unučića pod jastukom. Iselili smo se iz velike kuće i kupili malu. Toliko je mala da u njoj nema mjesta ni za unuče veličine vjeverice. Moje prijateljice govore kako unučad vole više nego vlastitu djecu.
Pitam vas, tko danas voli vlastitu djecu? Zašto bismo voljeli lešinare koji ne mogu čak ni sačekati da im se roditelji pretvore u leš nego kljunove ubadaju u živo meso? A i ti unuci? Što to oni imaju bez čega ja ne bih mogla? Dovozili bi mi ih u šest ujutro, što je prestrašno jer ja spavam do deset. Ili bi ih ostavljali da spavaju kod nas, što je još gore jer bi mi noći postale pakao. Kaka mu se u dva ujutro, žedan je u tri ujutro, hoće mamu, hoće tatu, gdje mu je duda…
Nema šanse. Naučila sam koliko je velika istina da mala djeca piju mlijeko a velika krv. Dosta je bilo! Preda mnom je još najviše deset godina kakvog takvog života. Neću dozvoliti našoj djeci da nas umlate svojom djecom! Moj muž i ja, mi nismo poput vas. A kad sve potrošimo što imamo, prodat ćemo i kućicu u kojoj živimo i uvaliti se u neki moderni starački dom pa krenuti u kolicima na izlet u obližnji park ili kafić. Iz svoga ću novčanika do smrti izvlačiti samo keš ili karticu, nikad fotografije. Ja sam sebi svoja najdraža unuka. A kad umremo, muž i ja, djeci ćemo ostaviti dugove i pogrebne troškove.

Glavni Administrator Datum upisa : 21.12.2008

NEPUŠENJE UBIJA

Kad sam bila djevojčica išla sam u crkvu, moji roditelji još idu, mi smo katolička porodica, ono, baš KATOLIČKA. Zato sam ja kad sam bila djevojčica išla u crkvu. Na moj dvanaesti rođendan bila sam u crkvi, onda mi je naš pop Frane rekao da neka idem s njim malo otraga pa sam išla. Pop Frane je sa sebe skinuo haljinu, pa je raskopčao šlic, pa je izvukao debeloga pišonju i rekao mi, puši! Mi smo pušili iza škole, ali ja nisam vidjela cigarete pa sam pitala našeg popa Franju da gdje su cigarete. On mi je pokazao svoga pišonju i rekao, otvori usta. Sve sam ispričala mami pa mi je mama usta oprala sapunom.

Kad sam bila u srednjoj školi seks nije bio u modi kao danas i mi cure nismo se oblačile poput kurvi. Bila je šezdeset i osma. Palile smo grudnjake, marširale ulicama velikih gradova, urlale o slobodi i ženskim pravima. Seksale smo se malo češće nego naše mame jer je neki muškarac otkrio pilulu. Gutale smo te pilule, rigale od toga, sise su nam bile poput vimena, glavobolja nas je rasturala, danas zbog tih pilula crkavamo od raka, mislim, većina je već crkla. Dečki nisu ništa gutali, nisu ni kondome navlačili, govorili su da jebeš pranje nogu u čarapama. Rijetko koja je od nas pušila jer popove nismo sretale, a dečkima su pušile samo očajnice koje su bile sigurne da će ih vlasnik cigare odvesti na vjenčanje. Ogromnu većinu nije.
Kad sam krenula na studij, sve smo bile žene, muškarci ne studiraju jezike, oni ih uvaljuju, pušile smo profesorima. Za dvojku malo šlatanja, za trojku tucanje, za peticu tucanje i pušenje. Odlikašice su imale puna usta bar jednom tjedno, rekla bih da je moj prosjek ocjena na studiju bila dvojka, i reći ću da je bila dvojka, a bila je trojka. Nisam se baš pretjerano tucala sa profesorima jer je moj glavni imao oko šezdeset i bio je šećeraš. Za diplomski rad dobila sam četvorku, to bi uključivalo puno tucanja da Nena sa istim profesorom koji joj je mogao biti otac nije ostala u drugom stanju. Profesor je zbog toga bio u stresu pa smo mi cure dobro prolazile dok Nena nije abortirala. A ja sam diplomirala.
Na poslu se u moje vrijeme jedva pušilo, šefovi su bili stari i nemoćni, svi oko pedesete, a mlađi su se bojali kresati da ne bi izazvali ljubomoru kod vlasnika pokojne đokadi. Krenula su vjenčanja, sa vjenčanjima i pušenja iz ljubavi. Kad ti se oslić prekuha, popuši. Kad dijete danima ima temperaturu, a on je u stresu jer si stalno u dječjoj sobi okružena sirupima, mokrim krpama i rigotinama, popuši. Kad hoćeš nove cipele, puši. Kad ti se žuri na partijski sastanak na koga moraš otići makar krepala, popuši. I meni je pušenje odgovaralao jer je trajalo kraće i nisam morala glumiti orgazam koji je izgledao kao napadaj astme. Kako orgazam izgleda vidjela sam u pornofilmovima.
U penziji je pušenje muka božja. “Lakše, jače, sporije, čvršće, lakše, miluj ga, pusti ga, zgrabi ga, uzmi ga, pogledaj ga, otvori oči, ne diže mi se jer žmiriš, ne diže mi se jer gledaš, ne diže mi se jer ne znaš pušiti…” Ja? Ja da ne znam pušiti nakon četrdeset i pet ili pitaj boga koliko godina staža? Koja laž?! Koja jebena, jebena uvreda! Prestala sam pušiti, zatražila razvod i krenula u borbu. Nisam znala, pojma nisam imala da je to što dvadeset i pet godina imam kreditnu karticu na njegovo ime problem velik k’o kuća. Da, zaboravila sam i u kakvoj zemlji živim. Sutkinja me osudila na povrat svake lipe koju sam potrošila preko njegove kartice. Uzalud sam vrištala da sam i ja radila i da sam lovu trošila na život, školovanje djece…Dugujem mu trideset milijuna kuna sa kamatama i još tristo tisuća kuna za nanošenje duševnih boli jer nisam dobro pušila.
Želim reći, popušila sam jer nisam htjela pušiti. A okolo seru da pušenje ubija.

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Jan 20, 2018 9:15 pm

HITLER, MERKEL I KOMPANIJA

Na Hrvatskom radiju, Drugi program, postoji fenomenalna emisija “Hulahop” koju uređuje i vodi fantastična Sabina Jaganjac. Ispričavam se gospođi koju poštujem što je stavljam u ovakav kontekst.

U Hulahopu se autorica i njezini, sigurna sam, mnogobrojni slušatelji, kako piše na stranici Emisije, “prisjećaju najljepših pjesama, filmskih zvijezda, modnih trendova i događaja koji su obilježili 50-te, 60-te i 70-te godine prošlog stoljeća.” Hulahop se vrti nedjeljom od devet ujutro do dvanaest i trideset. Vraćati se u bolju prošlost ima smisla, ali ne bi imalo baš nikakvog smisla kad bi se ta emisija vrtila na radio valovima pedeset puta mjesečno i kad bismo neprestano slušali ljude koji su harali top listama u prošlom stoljeću. I mi, ostrašćeni nostalgičari, promijenili bismo stanicu ili ugasili radio.
Tako je to s muzikom. Neke druge top-liste nikako da siđu sa ekrana naših kompjutera. Stalno gledamo sve novije topliste ratnih zločinaca koji su obilježili 40-te, 50-te… Bar jednom tjedno pročitam koliko je nevinih pobio Hitler, Tito se na listi svjetskih ratnih zločinaca penje iz tjedna u tjedan, autori su uglavnom Britanci koji nisu čuli za Churchilla, Staljin je na vrhu, tu su još i Mao…
Neću dalje nabrajati jer me nove topliste na kojima su stari ratni zločinci jednostavno ne pale. Čuli smo sto puta, ne smije se zaboraviti što je učinio Hitler da se povijest ne bi ponovila. Slažem se, samo… Povijest ne da se ponavlja nego je danas strašnije od jučer.
Možda je ovo što ću napisati čista hereza, meni se jednostavno čini da svakodnevno spominjanje Hitlera, a zanemarivanje nekih podataka do kojih svatko može doći, nije fer. Ni prema Hitleru, ni prema povijesti, ni prema istini. Nisam se previše trudila dok sam surfala. Njemačka je u prvih šest mjeseci 2016. godine izvezla oružja u vrijednosti od 4,03 milijarde eura.
Hitler je bio kancelar od 1934. do 1945. godine. Merkel je postala kancelarka 2005. godine, vlada, dakle, dulje od Hitlera. Mislite da je svaka sličnost između ovo dvoje isključena? Poštujem vaše mišljenje ali mi nešto nije jasno. Postoji li razlika između Hitlera, Merkel, američkih predsjednika nakon Drugog svjetskog rata, ruskih predsjednika… Pogledajmo malo brojke. U Iraku je od 2003. ubijeno milijun ljudi. Zašto ne znamo ime Hitlera našeg doba?
U periodu od Drugog svjetskog rata Amerika je zvanično vodila devetnaest ratova i pobila devet milijuna ljudi. U ime demokracije, naravno, ali ja bih ipak stavila naglasak na “pobila”. Kako se zovu američki Hitleri i na kom bi bili mjestu liste koje nema?
Hrvatska, mala, beznačajna Hrvatska, siromašna i nebitna, gladna, gola i bosa ipak je u 2016. izvezla oružja u vrijednosti od oko 200 milijuna eura, dvadesetak posto više nego 2015. godine. Ove godine, već se sad vidi, bit će još “bolje” nego lani. Postoje stručnjaci za sve, ipak nitko da izračuna koliko se ljudi može pobiti, koliko je ljudi pobijeno, u vrijednosti od 200 milijuna eura?
Naravno da se ne možemo uspoređivati sa Njemačkom, još manje sa Amerikom koja je u ratu od 1776. godine do danas provela 222 godine, ali ipak bi nekoga kome je sadašnjost bliža od prošlosti moglo zanimati koliko Hrvatska ubija danas. Koliko je Merkel pobila ljudi, koliko Ameri, Rusi…
Znam. Čujem analitičare, Hitler je bio ratni zločinac i Tito je bio ratni zločinac i Staljin je bio ratni zločinac i Mao… Ovi danas nisu ratni zločinci, oni su ljudi koji vladaju zemljama koje se bave izvozom oružja, a “izvoz oružja” nije ratni zločin nego je to… gospodarstvo. Dakle, Merkel i kompanija koji su “izvozom” pobili više nego Staljin i kompanija, nisu ratni zločinci nego businessmen s jednom businesswoman u ekipi.
Ne čini li se i vama da živimo u pomalo licemjernom svijetu i da je objavljivanje top-lista najvećih ratnih zločinaca do četrdeset i pete uvredljivo za nas koji oko sebe gledamo ratne zločine i ratne zločince kojima Hitler nije do koljena. Zato, govoriti o top-listama iz prošlosti ima smisla jedino u Hulahopu.
Muzika nas oplemenjuje, analiza Hitlerovih zločina je gubljenje vremena u vremenu kad ti neki Amer iz Vašingtona može dronom u oko pogoditi dijete u Opatiji. U vremenu kad Njemačka “koja je raščistila sa mračnom prošlošću” razara svijet žestinom pred kojom bi se i Hitler zgrozio.
A topliste današnjih ratnih zločinaca, oprostite, širitelja demokracije, kao utjehe nama perverznima, nigdje na vidiku.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jan 22, 2018 9:11 pm

UDOVICE I GLUPI DALMATINCI

Gledala sam film o udovicama Domovinskog rata koji se na Hrvatskoj teve prikazao u porno terminu jer su se udovice Domovinskog rata uznemirile. Netko im je rekao da se autor filma izruguje njihovoj sudbini. Zbog frke koja se digla pogledala sam film.

Jedva sam izdržala do kraja. Film je beskrajno dosadan, slinav, banalan, ukratko, loš. Trebao je biti, valjda, oštra kritika države Hrvatske koja se zaista svinjski odnosi prema udovicama poginulih heroja. Umjesto toga vidjeli smo još jedan film u nizu koji se ruga Dalmatincima iz Dalmatinske zagore.
Prepričat ću sadržaj za one koji dosad nisu gledali ovu pizdariju. Država Hrvatska kojoj nikad dosta para želi u svim županijama provjeriti koje udovice imaju partnera jer po zakonu, kad udovica hrvatskog poginulog heroja nađe muža, gubi pravo na njegovu mirovinu. Na tu bi se temu mogla napraviti dobra zajebancija kad to ne bi bila istina. Možda se zakon u međuvremenu promijenio, ali sjećam se godina odmah nakon rata kad se udovice nisu udavala da ne bi izgubile mirovinu.
I tada i danas me zanimalo zašto udovica gubi mirovinu kad se uda? Prestaje li činom njene udaje njen pokojni muž biti heroj? Nije li uz njega koji je dao život za Hrvatsku istovremeno i njegova žena koja ga je doma čekala i strahovala skupa sa djecom također heroina? Što je pali heroj bio svojoj ženi? Pastuh kome se, kad ga njegova udovica zamijeni drugim, ukida status heroja? Ili je njezin muž bio netko tko se o njoj brinuo, sad je našla drugoga pa se heroja može otpisati?
Nisu sve udovice Domovinskog rata bile žene sa posebnim potrebama. Mnoge od njih su radile, nije ih muž hranio, on je samo mislio, sirotan, da ima smisla staviti na kocku život za Domovinu. Za razliku od “heroja” koji se trenutno valjaju Hrvatskom udruženi u kojekakve “udruge” i imaju sramotne privilegije, poginuli borci jedini su pravi heroji Domovinskog rata. O njima povremeno slušamo, žive ratne profitere, gadove svih profila, “generale” zločince, slušamo i gledamo svaki dan. Njihov status nikad nije bio problem.
Sirote udovice nemaju izbora. Moraju ostati u vječnoj crnini, bez prava na normalan život i ljubav. Odnos države Hrvatske prema udovicama Domovinskog rata je bešćutan, sramotan, odvratan, ženomrzački, tipičan za Hrvatsku u kojoj žene moraju biti “svetice” po kriterijima kriminalaca koji vladaju ovom usranom zemljom. Žene koje žive ne umru tretiraju se kao uspaljene kurve koje ne mogu sačuvati uspomenu na palog heroja.
U ovom blesavom filmu udovice su bile u drugom planu, glupi Dalmatinci iz Dalmatinske zagore u prvom. Često se pitam zašto su u modernoj hrvatskoj kinematografiji Dalmatinci, samo Dalmatinci, čisti idioti? Budaletine u prljavim, bijelim majicama bez rukava, podriguju, prde, igraju balote, psuju, rugaju se jedan drugome, žene jebu na brzinu i uvijek, baš uvijek i u svakom filmu u jednom se trenutku na ekranu ukaže limena glazba? Sve sam to vidjela i u “Ministarstvu ljubavi”. Začudilo me jedino što nigdje nisam ugledala magarca. Očito se režiser malo pogubio.
U ovom sranju od filma državni “inspektori” provjeravaju seksualno ponašanje hrvatskih udovica iz svih krajeva Lijepe Naše, čak se u filmu i spominju udovice Istarske županije. Pa ipak se ni jedan “inspektor” nije usudio krenuti put Poreča. Režiser očito misli da u Poreču ne možeš naletjeti na glupana, a ako nema glupana, nema filma ni satire ni komedije ni kritike oštre poput britve. Jadni Dalmoši. Poznajem tolike glupe Puljane, Opatijce, tamo sam se rodila, Lovrance, Riječane, zašto u hrvatskom filmu ljudi iz mog kraja nisu glupi? Nije li to ipak neka vrsta diskriminacije? Ili to ima veze samo sa lošim režiserima kojima je lakše srati po grupi svima nam tako bliskih dlakavih, suncem opaljenih “majmuna” koji, žvačući čačkalicu, igraju na balote.
Osobno sam pogođena. S jedne strane znam da među “mojima” ima kretena koliko ti srce želi, s druge strane, muž mi je Dalmatinac iz Dalmatinske zagore koji je inkarnacija pameti i šarma. Ne loče, ne psuje, ne gricka čačkalicu, ne igra na balote, ne pljuje po cesti i ne žali što nam pod prozorom jednom mjesečno ne svira limena glazba. A ni magarac nam nije kućni ljubimac.
Udovice! Na vašoj sam strani. Izborite se da vam gadovi ne otmu mirovine, zaslužile ste ih kao i vaši pali muževi.
Dalmatinci, što čekate? Osnujte Udrugu za zaštitu digniteta Dalmatinaca iz Dalmatinske zagore.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Jan 28, 2018 6:21 pm

MOJI DANI

Nazvala me nona i rekla, Krešo, kako izgledaju tvoji dani. Ja sam joj rekao, kako koji i još sam je pitao, a što ćeš mi dati. Nona je rekla da će mi dati Duplo iako djeca ne smiju jesti slatko. Moja mama je rekla da je nona ovisnica od slatkoga i da neka se čuvam i none i slatkoga.

Ustajem se u šest i četrdeset i pet ujutro. Onda moram oprati zube i popišati se i oprati pišu i ruke i lice. Onda mi mama namaže kosu uljem od lavande jer imam uši. Tata me vozi u školu. Kad izađem iz auta krenem prema školi pa u usta stavim čokoladicu koju mi je dala nona. Kad uđem u razred djeca kažu, što to smrdi na lavandu. Onda imamo doručak. Doručak je pola sandviča šunka-sir ili jedan slanac ili komadić pice, ali picu jedemo samo četiri puta godišnje, kad su veliki praznici. Za piti jedan dan dobijemo čaj, drugi jogurt, treći kakao, pa onda čaj, pa jogurt, pa kakao.
Onda učimo razne predmete. Ja imam četvorku iz likovnoga i mama i tata su jako ljuti na mene. Oni su ljuti jer ja moram imati sve pet jer ja nisam dijete sa posebnim potrebama kao Anamarija. Kad je odmor, a odmor je u 10.15 onda idemo na dvorište i jedemo zdravo što donesemo od doma. Svi od doma donesemo jabuku jer je jabuka zdrava. Ja moju pojedem jer u svijetu ima gladne djece, a Anamarija svoju baci pokraj kontejnera, neka je mačke pojedu. Anamarija ima likovni pet.
Kad završi odmor idemo učiti sa učiteljicom. Malo učimo, malo se igramo. Ručak je u jedan i pet. U ponedjeljak jedemo maneštru sa kruhom, u utorak jedemo juhu, pohano meso sa pirejom, u srijedu paštašutu i zelenu salatu, u četvrtak lazanje ili musaku i još kupus. U petak jedemo pet komada ribica koje se zovu inćuni i još nam stave na tanjur dvije gigantske žlice blitve. Kad jedemo juhu i kad jedemo blitvu onda nam teta donese dvije kante za baciti hranu u njih.
Kad jedemo ručak pijemo vodu, a kad je Božić onda pijemo sok koga donesu roditelji i mi onda pjevamo o Isusu, kravici i štalici i pjevamo Božić je, judi, a naše tate i mame nam plješću, a none plaču jer mi jako lijepo pjevamo, a none neće još dugo živjeti pa nas neće moći slušati kako pjevamo, pa su zato žalosne, pa zato plaču kad mi pjevamo Božić je, judi. Samo moja nona ne plače. Mama je rekla da to je zato jer moja nona misli da ona neće umrijeti. A oće. Šteta.
Mi imamo pauzu od jedan i četrdeset i pet do dva i dvadeset i zapravo onda jedemo zdravo, onu jabuku, a ne kako sam rekao u deset i petnaest. U deset i petnaest ne jedemo. Kad završi pauza učimo do četiri, onda po mene dođe tata ili mama, meni je svjedno. Kad dođemo doma tata i mama ručaju i ja ručam, a oni su ljuti zašto ja ručam kad sam ručao u školi. Ja ne kažem da sam blitvu bacio u kantu, ni za juhu ne kažem, ni za lazanje, ni za paštašutu jer ima mnogo gladne djece u svijetu koja bi bila sretna da su na mom mjestu.
Nakon ručka idem na engleski, pa onda na nogomet, pa dođem doma u sedam i pol i onda večeram. Najviše volim palačinke sa nutelom ali to nije zdravo pa jedem njoke od ručka i neku voćku. To je moja najdraža hrana. Onda se okupam, mama mi opere kosu šamponom koji se zove Paranit, za protiv ušiju. Onda idem leći u svoju sobu.
Preko vikenda učim engleski i idem na nogomet i tenis i pišem lektiru. Meni je Andersen baš jako odvratan, ali to ne smijem reći. Kad me nitko ne gleda onda igram igrice na kompjuteru i mobitelu pa kad me vide viču na mene.
Ja sam sve ispričao noni, pa je ona došla k nama, pa je rekla mami, Krešo vodi pasji život. Nona ima Lolu koja samo leži i laje i gricka pasju hranu. Ja ne ležim i ne lajem i ne jedem pasju hranu i nisam pas. Mama je rekla noni, ne seri, stara, gdje mu je nona koja će ga na pragu toploga doma čekati svaki dan sa ručkom na stolu. Ovo su druga vremena. Nona je rekla mami, kako mi možeš reći da neka ne serem, da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djece. Kad su mala skaču ti po nogama, kad odrastu skaču ti po srcu. Nona je plakala kao da ja pjevam, Božić je, judi.
Ja sam noni rekao, pokazat ću ti sobu, pa smo otišli u moju sobu, pa sam je poljubio.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Jan 30, 2018 3:46 pm

OTPISANI

Ovih dana, čitam po portalima, gori Zagreb. Pale se kontejneri, gore automobili, zagrebačke noći svijetlije su od zagrebačkih dana. Tko su teroristi, tko je neprijatelj? Gori li Zagreb jer su zagrebačke ludnice zbog nedostatka državnog novca luđacima dale slobodne dane? Bandić se vozika okolo u ludom autu dok zagrebačka djeca u vrtićima skapavaju od gladi. Bandić za djecu nema love, za luđake je ima još manje.

Zašto luđaci pale Zagreb? I ja sam luda zato znam da na ovome neće stati. Kad vatra krene teško ju je ugasiti, sjetimo se Kalifornije i Amerike. Amerika može zapaliti čitav svijet ali ne može ugasiti Kaliforniju. Kužite, vatra je nepredvidiva i jako, jako opasna. Koliko smo puta čuli, ne igraj se vatrom.
Tko se ovdje igra vatrom? “Teroristi” ili teroristi? Kad govorimo o “terorizmu” nikad ga ne spominjemo van konteksta. Ajde, neću biti pretenciozna, isključit ću sebe iz te priče, ne spadam u “mi”, “nas”, “nama”. Dakle, što se dešava većini Hrvata i Hrvatica u posljednjih tridesetak godina? Gladni su. Izdani su. Pokradeni su. Otelo im kuće i stanove. Govorim o domovinskom miru. Državom iz sjene upravljaju “generali”, korumpirani političari, ratni profiteri i zločinci i Crkva, ratna profiterka, silovateljica, kradljivica…
Može li se bez debelih veza u Hrvatskoj dobiti bilo kakav posao? Može li se bez problema zbog duga od nekoliko tisuća kuna ostati bez krova nad glavom? Je li Vijest kad pop siluje nekoliko dječaka, a onda bude brutalno osuđen na pet zdravomarija u drugoj župi? A kad političar sve žene svede na životinje čijim mozgom upravljaju hormoni koji te spodobe na najmanje tri dana mjesečno pretvaraju u luđakinje koje ne znaju što čine? Što se događa pomoćniku ministrice kulture nakon takve izjave? Premijer ga ne izbacuje iz fotelje jer je on rekao što je rekao kao član stranke, a ne kao pomoćnik ministrice kulture.
Zna li naš premijer da se časna sestra u slobodno vrijeme ne smije baviti prostitucijom jer je časna i kad je na cesti? Naš premijer je obrazovan čovjek pa zna da plemstvo obavezuje. Bilo bi prestrašno, recimo, kad bi naš premijer svake nedjelje prije mise drkao na Trgu bana Jelačića pa za to ne bi odgovarao jer i on ima pravo biti dvostruka, trostruka i tko zna još kolikostruka ličnost. Neki Hrvati i Hrvatice, ja sam među njima, misle da stvari nisu baš tako jednostavne i da vrč ide na vodu dok se ne razbije.
Tko bi meni u ovoj zemlji u kojoj policija ne radi ništa jer je loše plaćena da ne bi radila, tko bi meni zamjerio da ja odem do popa koji mi je silovao unuka Krešu pa da mu zabijem nož u odvratnu trbušinu? Ja bih u toj priči bila terorist. Ja? Ja???? Što današnja vlast čini da bi se razračunala sa istinskim terorom? Terorom ovrha, terorom gladi, terorom neimaštine, terorom širenja beznađa, terorom “heroja” Domovinskog rata koji nam bogati, bahati i nabildani prijete sa ekrana? Ništa ta država ne čini i nije učinila otkako je imaju za običnog čovjeka koji želi dostojanstveno živjeti.
Običan građanin i obična građanka ne žele biti gladni, ne žele tješiti uplakanu, silovanu djecu, ne žele slušati kako su Bozanić i kompanija razjebali nekoliko desetaka milijuna eura našihpara, a nikad za to neće odgovarati. Običan građanin želi živjeti u Hrvatskoj, ne ide mu se ni u Irsku ni u Njemačku ni u Dansku.
Pa kad živimo gdje živimo, a svakoga nam dana rade to što nam rade, nije li logično da neki od nas osjete potrebu, goli, bosi i gladni, zapaliti prazan kontejner, sve što je u njemu bilo vrijedno grickanja već je netko izvukao, zapaliti kontejner i ogrijati dušu? U ovoj posljednjoj priči automobil našeg najuvaženijeg analitičara hrvatskih dešavanja, gospodina Puhovskog, bila je kolateralna žrtva. Njegov se auto našao u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Što se Hrvatskoj dešava? Ono što je krenulo poput sitnog požara može se pretvoriti u pakao. Vatrogasaca biti neće jer su oni ti koji su zapalili požar.
Žarko, javi se!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Feb 06, 2018 11:33 am

HITLER U KAŠTELIMA

Na dječjem karnevalu u Kaštelima spaljena je slikovnica “Moja dugina obitelj”. Prokleta slikovnica poziva djecu da prihvate “duginu obitelj” koja je, prevedeno na kaštelanski, pederska i lezbijska perverzija koju treba zatrti u korijenu. Vatra sve ždere, papir posebno, s vremenom, kad odrastu kaštelanska dječica, u Kaštelima će gorjeti lezbe i pederi. Smrt perverziji!

Zaguglala sam “Kaštela”. Kaštela su grad od četrdesetak tisuća stanovnika. Kaštelani koji su zapalili slikovnicu nisu neka luda sekta. Oni su građani! Dvadeset i prvi vijek, blizina Splita, prelijepa Dalmacija koja obara turističke rekorde, milijuni stranaca svake je godine posjećuju ne znajući da su došli u vukojebinu gdje se pale slikovnice?! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga?!
Tko to tamo živi? Slikovnica je zapaljena kao simbol svega zla što se u Kaštelima dogodilo u protekloj godini. Dok je slikovnica gorjela odrasli ljudi su se kesili, dječica pljeskala nevinim ručicama i u sitne nosnice upijala smrad mržnje.
Kaštelani, valjda, nadam se, ne svi Kaštelani, misle kako su im pederi i lezbe najveća opasnost. Oni, perverzno vjenčani, usvojit će dječicu pa će dječica umjesto mame i tate imati ili dvije mame ili dvije tate. Kaštelani ne znaju da se godišnje u Hrvatskoj razvede oko 6 tisuća brakova. U pravilu iz tih brakova izlaze tate, a djeci ostaje samo jedna mama. Bez alimentacije, bez ikakve pomoći, bez krova nad glavom. Sve uz blagoslov Države. O ovoj perverziji ne postoji slikovnica. Djeca perverziju života sa jednom mamom žive, ne treba im nitko slikati kakav je to život.
Je li normalno ostavljati svoju djecu gladnu, golu i bosu i odjebati u nepoznato? Mijenjati adrese? Lagati da si nezaposlen? Svu imovinu prepisati na prijatelje da te “kurva”, majka tvoje djece, ne bi mogla ovršiti i tako naplatiti bijednu alimentaciju? Ne vjerujem da među građanima Kaštela ne postoji bar stotinjak takvih “očeva”. Pa ipak, njih nisu “zapalili”. Kaštelanima ne smetaju “normalni”, oni su protiv “pedera”. U blizini lomače bile su i žene. I njima su “pederi” i “lezbe” perverznjaci, a muževi koji ih prebijaju, ubijaju i ostavljaju im djecu na brigu su “normalni”?
Kaštelani i Kaštelanke. Kad smo već kod spaljivanja onih koji su “krivi”, što je s popovima? Popovi baš nikad u vašoj povijesti nisu pojebali ni jedno od vaše djece? Baš nikad? Nemojte me zajebavat. Što je sa “spaljivanjem” popova? Ja ću vam reći. Ne “spaljujete” ih jer ste usrani. Popovi su moćni. Žrtvujete guzice svoje dječice bez da trepnete jer se bojite za svoju. A slikovnica vam smeta?
U Hrvatskoj su, od kolovoza 2014. kad je na snagu stupio Zakon o životnom partnerstvu, sklopljena 174 braka. U Splitsko-dalmatinskoj županiji dva. Jeste li čuli? Dva.
Za ovaj se zločin ne bi saznalo da ga nije objavio Kaštelanin. Nije sve tako crno kako izgleda? Jedna lasta nikad nije činila proljeće pa ga u ovoj jezivoj priči ne čini ni mladić koji je priču poslao u svijet. I njega ćete spaliti? Ubi, ubi glasnika?
U kakvoj zemlji živimo? Prije nego što je Hitler došao na vlast diljem Njemačke gorjele su knjige. Smrad pobijenih ljudi širio se Njemačkom nakon smrada zapaljenog papira.
Kaštelani, ima li u vama srama? Straha? Što ako za koju godinu netko zapali vašu djecu?
“Pederi” i “lezbe” ne događaju se samo drugima.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Ned Feb 11, 2018 10:08 pm

LIJEPI VIOLONČELIST I LOLA ASTANOVA

U Novom listu naletjela sam na naslov “Violončelist Stjepan Hauser i lijepa pijanistica”. O čem se radi? Stjepan Hauser, polovica od 2 Cellos snimio je spot sa uglednom uzbekistanskom pijanisticom Lolom Astanovom. Sviraju temu iz filma “Ljubavna priča”. Žene diljem Kugle uzdišu nad dirljivom temom, dečki nad…

Trenutno se u svijetu, sa ogromnim naglaskom na trenutno, nosi borba za ženska prava. Počelo je u Holivudu. Otkrilo se da su glumice, i one najveće, na startu karijere tretirane kao komad mesa i ambiciozne drolje koje su svaku ulogu morale platiti seksom. Da su odbile kojekakve stare, slinave, drhtave, debele producente, režisere, glumce i one koji rastežu kablove, danas ne bi bile slavne. Dobro da je to postala top tema, loše je da se licemjerni svijet tome čudi. Za miloga boga, sve smo mi žene u jednom dijelu svoga života kurve. Da nismo ne bi nas bilo.
“Velike žene” su prodaju svoga međunožja dobro naplatile, mi ostale, nepoznate i nebitne, često smo širile noge samo zato da se na nas ne bi derao nervozni muž ili ljubavnik. Činjenica je da su naši spolni organi jedina moneta kojom možemo kupiti, neke novi grudnjak, druge ulogu u filmu. Nikad se to neće promijeniti. Ne bi nas trebala tješiti čak ni vijest kako na Formuli 1 više neće biti polugolih hostesa koje prvaci nakon trke kupaju u šampanjcu.
Vlasnici Formule 1 na taj su način odali “počast” Ženi, ona više u njihovom biznisu neće biti “objekt”, nje više u njihovom biznisu neće biti. Hostese su jedine koje su se pobunile protiv zaštite njihovog objektiviziranja. Ako se to tako kaže. One žele biti objekt, njima ne smeta što ih tuširaju šampanjcem, nije im problem motati se oko bolida golih sisa i u vrućim hlačicama. One od dobrih honorara plaćaju životne troškove i školovanje. Uzalud im vapaji. Žene trenutno javno moraju biti “ljudska bića” ravnopravna sa muškarcima, jebite se, glupe hostese. Kako ne kužite trendove?
Jesu li se trendovi promijenili? Naravno da nisu i naravno da neće. Holivudska priča je samo jedna u nizu holivudskih priča. Dok ovo pišem negdje u Holivudu stotine mužjaka nateže stotine cura i obećava im brda i doline. Neke će se popeti na vrh, druge će ostati u blatu, istina je samo jedna, ženski put do uspjeha zaliven je spermom. Ne samo u Holivudu.
Ne bih pisala o tome, iako me to ždere otkako sam saznala da sam žensko, da nisam popizdila na naslov iz Novog lista. “Violončelist Stjepan Hauser i lijepa pijanistica”. Jebote! Talentirana, uspješna, školovana žena, poznata žena, nije zaslužila da joj se u naslov stavi ime? Ona je uz “slavnog” Hausera samo “lijepa”. A spot… Spot izgleda kao svi spotovi u kojima zajedno pjevaju ili sviraju muškarac i žena. On zakopčan do grla, on je umjetnik, ona je, iako umjetnica, odjevena u “glamuroznu haljinu” našeg “poznatog kreatora Skoke”. Haljina je izrezana tako da se Loli Astanovoj gotovo nazire spolovilo. O sisama da se ne govori. One su na izvol’te jer to tako mora biti kad si “lijepa pijanistica”.
Ne, nama ženama holivudska priča nije pomogla. Vjerojatno će ova frka biti inspiracija nekom od režisera koji nije na “listi” da snimi film o iskorištavanju žena u Holivudu. Sve koje budu htjele igrati u filmu na audiciji će biti gole i morat će popušiti režiseru. Stari, ofucani glumci koji će igrati pohotne režisere, producente i glumce audiciju će polagati obučeni.
Žao mi je što neću doživjeti vrijeme kad će na jednom koncertu zajedno nastupiti “lijepi violončelist” u gaćama i lagano nadrkan i pijanistica Lola Astanova u crnom odijelu i bijeloj košulji. Jasno mi je da to dečke koji vole gledati “lijepu” Asanovu ne bi dovelo do orgazma, ali bi zato svršavali neki drugi dečki koji vole lijepog Hausera.
Da, kad će se jednom načeti i ta tema? Zašto godinama nama ženama kao objekte naših mokrih snova nude dečke koji vole dečke? Zato jer muškarci u medijima misle da mi žene nismo samo kurve, mi smo i glupače. Krivo. Sve mi od prve možemo namirisati homoseksualca koji na pozornici nudi ženama ono što iza zastora daje dečkima.
I još nešto. Vrhunske umjetnice publiku privlače svojom umjetnošću, ne sisama, kao što i Hauser oduševljava sviranjem, ne kurcem.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Feb 14, 2018 12:43 pm

UBIT ĆU SE!
Uznemirena sam. Valentinovo je na pragu, dan kada moramo slaviti Ljubav. Moramo da ga jebeš! Sirotice koje imaju partnera, sa suzama u očima u vodu trpaju tulipane iz Lidla ili se dive paketiću obučenom u žarkocrveni papir.

Bijednice koje nemaju partnera bacaju se u nabujale rijeke.

Ja sam poklon otkrila u njegovom ormaru, dobit ću preskupi grudnjak kupljen u onom dućanu Victoria’s Secret. Nešto ću vam reći, to ni On ne zna, uopće ne nosim grudnjak. Vivienne Westwood već godinama ne nosi ni grudnjak ni gaće, pa ipak ima muža mlađega od sebe trideset godina. Nije sve u spolnim organima, ima nešto i u osjećaju slobode. Zato nema potrebe da moje dugaaaačke petice trpam u svilene košarice u koje može stati velika, okrugla, tvrda, silikonska jabuka.

Zašto ne nosim umjetne sise? Jednom sam bila u ordinaciji poznatog estetskog kirurga. Na prljavom stolu drži prašnjave silikonske umetke svih oblika, od “jubuke” i “kruške” do “suze”. Trebala sam izabrati ono što bi se Njemu najviše svidjelo. Jebote. Kad sam pomislila da će mi u grudi uvaliti to prljavo sranje ispunjeno pitaj boga čime i da ću dobiti sepsu i položiti život na oltar neljubavi između mene i moga muža…Pobjegla sam. Majstore, ubij nekog drugog.

Moje muž ne zna da moje sise nisu ono što su bile pred pedeset godina jer smo u braku trideset i pet godina. Ne gledam ni ja njega osim kad skupa odemo u kupovinu. Onda on iz košare u kojoj je rublje na rasprodaji odabere nekoliko pari bijelih gaća, u pravilu su broj veće, da mu ON diše, da ne dobije rak testisa. Kužite? Koja dvostruka mjerila. A ON bi mu mogao disati i u gaćama tri broja manjima jer Njega jedva da i ima. Pa ipak, moj ga muž pazi i mazi i jednom u šest mjeseci vodi ga urologu, pa mu urolog stavi prst u guzicu, pa me onda muž pozove na ručak jer je “sve u redu”, prostata je “malo uvećana”. Urolog svim našim prijateljima sa “malo uvećanom” prostatom govori kako je to česta pojava kod “velikih jebača”. Zato se kod njega na pregled čeka tjednima. Ubod u guzicu šesto kuna.

Taj “veliki jebač”, znam da veličina nema veze sa kvalitetom, mislim, čitala sam tu lažnu teoriju o kurcu, uopće ne jebe. Godinama. Odakle mu ” uvećana prostata”? Urolog laže. Već vas čujem, ne jebe doma. U pravu ste i hvala mu na tome. Nisam feministica, samo pitam, zašto mi za Valentinovo dobivamo raskošne grudnjake od čipke i čelika, a njima na isti dan ne smijemo pokloniti čeličnu brnjicu optočenu svilom u koju će složiti svoju malenkost? Iz vrećice sam izvukla račun, srećom smo mi ipak Zapad, vratit će mi lovu pa ću kupiti kilogram čokolade. To je ono što me čini sretnom.

Ne bih vam ovo ispričala, sve prolazite kroz istu muku kad Valentinovo zakuca na vrata, da to sranje od praznika nije ušlo i u škole. Moj Krešo, moja najveća ljubav… Oprostite, samo da obrišem suzne oči. Eto. Moj Krešo, moja najveća ljubav… Zatekla sam ga kako u krvavocrveni papir umata ogromno, mekano srce, također boje krvi Isusove. Na spužvi u obliku srca piše, “S tobom u dobru i u zlu, s tobom dok nas smrt ne rastavi.” Jebote! Siroto dijete. Zašto bi se on tako mali nekoj kozi zaklinjao na vječnu ljubav?

Pokušala sam mu objasniti da se srca curama poklanjaju kad si veliki dečko, da je Valentinovo sranje, da je mogao svoju lovu potrošiti na nešto pametnije, mogao je, kad ga mama ne vidi, otići u kiosk pokraj škole i kupiti si ogrlicu od bonbona.

“Krešiću, ljubav nonina, odjebi zakletve i obećanja, pred tobom je čitav život.” I još sam dodala kako cure više vole slatkiše nego velika, ružna srca. “Nona će srce baciti u smeće i nadoknaditi ti troškove.”

“To je za moga Vitu.” Otvori se crna, hrvatska zemljo. Otvori se! Moj je Krešo peder. Peder u Hrvatskoj?! Jebem ti Valentinovo! Da ga nema moj prekrasni Krešo godinama ne bi izašao iz ormara.

Sutra odlazim na Trg bana Jelačića sa transparentom “Ubi, ubi pedera!” Moram nekako zaštititi jadno dijete.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Feb 17, 2018 12:42 am

NEKI TUPI KLINCI?

Jedina sam nona koja misli da njezin unuk nije najpametnije dijete na svijetu. Krešo igra nogomet. Jučer nije dao pobjednički gol na utakmici koja ga je za desetak godina trebala odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Otac mu je satima objašnjavao da gripa nije i ne može biti isprika za napuštanje utakmice usred utakmice i plakanje i povraćanje pokraj stative. Mama se složila sa tatom dok je Krešo crven poput raka, imao je trideset i osam sa devet, jecajući ponavljao, bolestan sam, bolestan sam.

“Ti si sportaš”, režao je njegov otac koji u životu nikad nije imao loptu među nogama. Mome Kreši ne ide nogomet ni kad ima trideset i šest sa šest, ne idu mu ni matematika, ni hrvatski, ni vjeronauk. Uvijek plače kad pop pije krv Isusovu. Mrzi pjevanje i crtanje. Nije jedini. Mnogi njegovi vršnjaci i vršnjakinje bježe iz ovog svijeta kad god se mogu dočepati mobitela ili kompa.
Krešo nema pravo na odmor. Golove mora zabijati tri puta tjedno, jesti smije samo “zdravo”, bez slatkoga, sve kuhano, mnogo voća i povrća i piletine koja je ručno usmrćena od strane poznatog nam ubojice, prije smrti kljucala je nezagađenu zemlju obogaćenu ekološki uzgojenim crvima.
Da, siroče mora biti i glumac. U jednoj je priredbi trebao igrati jelena sa ogromnim rogovima, moj je sin to doživi kao osobnu uvredu, među nama, žena mu voli švrljati, pa mu je učiteljica dodijelila ulogu lovca koji je ubio onog rogatog jelena. Gade mi se lovci. Rigam kad i pomislim na njih. Sve bi ih trebalo pobiti. I onoga iz Crvenkapice. Bolesna baka bila mu je samo alibi da ubije bespomoćnog vuka i pogladi Crvenkapicu po ritici. Kad mi je sin ispičao za što se izborio opalila sam mu šamarčinu iako je jučer slavio četrdeseti rođendan. Za mene će on i u šezdesetoj biti i moj sin i glupan.
Žao mi je Kreše. Ili trči ili bulji u lektiru koju mrzi iz dna duše. Ne kuži zašto je onaj otac pustio djecu samu u šumi, ni zašto nona u priči djecu baca u veliki lonac pun kipuće vode. Koja je to poruka? Unuci ni jedan vikend ne smiju provesti sa nonom jer ona u njima vidi samo krepku juhu? Kad će jebeni Grimmovi nestati iz dječje lektire? Perverznjaci, bakomrsci, ocomrsci, maćehomrsci.
Današnji roditelji ne žele vidjeti kakve sve pizdarije njihova djeca moraju učiti i naučiti. Ti isti roditelji koji od svoje djece očekuju da iz dana u dan budu superheroji, u svom su roditeljskom svijetu kukavice. Zašto ratuju protiv svoje djece, zašto ne ratuju protiv svojih gospodara? Zato jer su njihovi pravi neprijatelji jači od njihovih slabašnih, jadnih potomaka.
Vlasnici dječjih života ne žive svoj. Posao doživljavaju kao tajmaut do odlaska pred školu gdje sačekuju svoje “prinčeve” i “princeze” da bi ih otpratili u neko od mučilišta. Nogomet, rukomet, gimnastika, karate, tenis, balet, sviranje, ples, jezici…Odvoze ih, dovoze ih, prebijene ubacuju u krevet. Osmogodišnjaci su u školi od osam do šesnaest, a onda kreću u nove pobjede. Jesu li ti roditelji normalni? Je li moj sin normalan?
Ponavljam, Kreši pamet nije jača strana. Pa ipak, ja sam od sina očekivala da će prema svom sinu imati više empatije i voljeti ga bezuvjetno. Očito, moj je sin glup na mamu.
Naša djeca, užasnuta svijetom u kome žive, digla su ruke od bilo kakve borbe. Umjesto da krenu u rat za elementarna ljudska prava pokušavaju dosegnuti zvijezde preko leševa svoje djece.
Sad mi je palo na pamet. Možda moj Krešić ipak nije glup? Svakoga dana ispočetka odjebava sve redom. Od nogometa, klavira, tenisa, rukometa do lektire i popa. On se bori na svoj način. Ima plan. Kad odraste neće biti životinja koja će tupo buljiti i čekati da joj dronom razvale glavu?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Feb 20, 2018 10:02 am

JESAM LI NORMALNA?

Godinama sam uživala u seksu. Rađanje djece nije mi padalo na pamet. Hvala piluli nisam morala odbijati svaki napad na moju nečednost pa užasnuta brojiti dane. A onda… Sve su moje vršnjakinje okolo vozale bebe, neke čak vodile djecu za ruku.

Poželjela sam biti mama. Znala sam da su djeca skupa, nisam imala ni posao ni stan, pa ipak… Mislila sam da ću sa djetetom postati Normalna Žena. Racionalna odluka? Danas vidim da je to bila, da je to bila… bila… životinja u meni. Zarila je svoje kandže u moj mozak i zarežala, rodi!
Ista zvijer godinama u meni urla, zašto si me poslušala, kravo tupa? Što su meni moja djeca dala? Noćima ne bih spavala zbog njihovih proljeva, kašlja, histeričnog plača, tužnog zavijanja, naglog buđenja iz sna i traženja od mene da otjeram velikog, crnog psa koji će ga ugristi…
Kad ću prespavati noć u komadu? Hoće li ikad nestati pelene, pamučne pelene, iz mog života? Jednom sam bila na zebri, gurala sam kolica, probudila me sirena ogromnog kamiona. Zašto mi nitko nije rekao da plač, vrištanja, upaljene oči i crvena guzica nije najgore što će mi se u životu dogoditi? Da, dok sam bila trudna mislila sam da je porođaj jednako sloboda?! Trudnoća je naljepši dio imanja djeteta? Ili ipak sam čin začeća sa čovjekom koga, srećom, ne poznaješ i srećom ne znaš da ćeš ga upoznati? Kad su djeca sreća?
Odlasci u vrtić u pet ujutro, spoznaja da tvoji dečki, iako najpametniji u razredu, nikako da to pokažu u brojkama. Mislila sam da bih morala biti strpljiva i čekati hepiend. Moja djeca to sam ja, njihov uspjeh je moj uspjeh, moji snovi njihovi su snovi. Samo je jedna majka. Majka je uvijek u pravu. Ona je rodila, ona je dojila, ona zna najbolje.
Nisam ja od svojih blizanaca previše očekivala. Nadala sam se samo da će davati intervjue na svim svjetskim televizijama. Jedan će objašnjavati svoja velika dostignuća u astrofizici, drugi će dozvoliti da ga kamere snimaju dok nepokretnom djetetu operira kralježnicu, a nakon šest mjeseci te će iste kamere pokazati moga sina kako u bijeloj kuti, stetoskop oko vrata, gleda operiranog dječaka koji zabija gol na igralištu ispred škole. Zar je to previše?
Danas moji blizanci imaju četrdeset i šest godina. Da mi se vratiti u ono vrijeme kad sam njihovom ocu, hvala bogu da ga ne viđam desetljećima, širila noge. Nakon parenja isprala bih se varikinom. Oni ne samo što ne daju intervjue na televiziji, oni ni meni ne žele odgovoriti na najjednostavnije pitanje, kad ćete se uhvatiti bilo kakvog posla? Imaju objašnjenje. “Rad oslobađa samo u koncentracijskim logorima.” Čitali su da većina ljudi mojih godina, većina ljudi na samrti, žali što je život, jedan jedini život, potrošila na rad umjesto na uživanje u životu.
Stariji mi je rekao, previše si pumpala naša ega, ti si poput oca iz drame “Smrt trgovačkog putnika”, i on je mislio da mu je sin genije. “Od čega mislite živjeti?” “Stara, živi smo. Misliš da je normalno raditi osam sati dnevno, pa onda još osam sati biti na mobitelu ako se šefu na neku temu digne, za pet tisuća kuna?” Ne mislim da je to normalno, ali nije normalno ni da dvojica zrelih muškaraca, sad su u četrdeset i šestoj, na Učki traže i nalaze napuštene mačiće, pa za njih traže “dobre ruke”. “Dobre Ruke” moraju polagati ispit prije nego im moj dvojac dozvoli da zadrže mačića i još “Dobre Ruke” moraju potpisati ugovor. ?!
Jesam li trebala roditi? Onaj mlađi sinoć mi je spremio kolač od sira sa šumskim voćem, onaj drugi me je jučer probudio sa buketom sunovrata iz “moga vrta”. Nisam znala da ima vrt. Možda rad zaista oslobađa samo kad živiš u koncentracijskom logoru? Moja djeca robuju slobodi.
Gledam u žute sunovrate, žvačem kolač od sira i nekako sam sretna.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Feb 21, 2018 10:42 am

HRVATSKA PRVAKINJA U DRKANJU

Ne, nisam mogla vjerovati svojim očima. Televizor je uključio moj perverzni muž opsjednut snukerom, sredstvom za lobotomiranje lobotomiranih. Ne palim se na njegove provokacije, prevedeno, kad uključi aparat ne gledam u ekran. U Hrvatskoj postoji televizijski novinar koji zadovoljava moje kriterije.

Obrazovan je, za svaki se razgovor sa sugovornikom, njegova je emisija jedan na jedan, dobro pripremi, nije histeričan, mlad je, nije pretenciozan, nije “duhovit”, nije glup. Kad sam ga one večeri ugledala zabranila sam mužu da daljinskim u naš dnevni boravak uvede kretene koji u polumraku štapinom guraju raznobojne loptice u rupe.
Sretna sam što, trenutno, živim u vremenu kad se čitav svijet diže na noge i traži da se žene proglase bićima koja bi morala biti ravnopravna sa muškarcima. Ovih se dana holivudski moćnici suzdržavaju od silovanja mladih glumica i glumaca, a glumice se bore za pravo da budu jednako plaćene kao i glumci. Čak i u ovoj perverznoj tvorevini koju neki bolesnici zovu državom pojavile su se žene koje su u Zagrebu, obučene u kostim “sluškinja” iz poznate teve serije Sluškinjina priča, ukazale na sramotan položaj u kome se nalaze stanovnice Hrvatske. Prosvjeduju. Skreću pažnju na naš status. Svaka im čast.
Zagreb je glavni grad rupčage kojom vladaju mafijaši. Kardinali šire mržnju, razbacuju milijune eura i štite jebače djece. Raspamećene udruge love “pedere” i u to ime muzu od države stotine tisuća kuna “potpora”. Divljaci i divljakinje žele ukinuti pravo na abortus. Službeno se tumači kako je Istambulska konvencija putovnica koja će perverznim mužjacima širom otvoriti vrata ženskih zahoda. Živimo u nečemu što je kombinacija ludnice, bordela, sobe za mučenje i direktnog prijenosa saborskih sjednica.
U takvom okruženju biti rasni novinar nemoguća je misija. Onaj lik je bio upravo to. Zato sam gledala njegov razgovor sa meni nepoznatom gospođom. Očekivala sam da će skupa sasuti drvlje i kamenje, ženska je djelovala civilizirano, na one koji su hrvatske žene pretvorili u komade mesine. Umjesto toga… Da vi meni ovo pričate ne bih vam vjerovala pa ne morate ni vi meni. Ženska se samoproglasila najdrkaricom Hrvatske i samo zato dobila sat vremena u udarnom terminu jugoameričke televizije. Objavila nam je kako drka i danju i noću. Novinar je od nje tražio da još nešto kaže o svom liku i djelu.
Nismo mnogo saznali. Gospođa piše blog o seksu. Ne, već dvije godine se ni sa kim ne jebe osim “virtualno”, obožava pornofilmove koji su pravi lijek za naše napaćene hrvatske duše… Novinar je kimao glavom, smješkao se, tražio da nam gospođa drkarica objasni postoji li seks bez ljubavi, ima li ljubavi bez seksa… Žena je otvarala i zatvarala usta. Moja su bila stalno otvorena. Muž, bijesan što ne može gledati ubacivanje onih loptica u rupe, zaguglao je gospođu i na glas mi pročitao jedan od njezinih tekstova o analnom seksu što je, uz drkanje, gospođina druga uža specijalnost.
Ona od sebe odbija sve muškarce koji je nisu spremni analno zadovoljiti. Moj muž i ja saznali smo mnogo i o ulozi klistira u životu analaca. U hrvatsku će povijest svakako ući anketa koju je gospođa prvakinja provela među stotinu sedamdeset i pet pratitelja svoga bloga. Njih pedeset posto prakticira analni seks što, po njoj, pokazuje da pedeset posto građana Hrvatske, pomoću klistira ili bez njega, redovito stavlja guzicu u promet. I kardinali? I članovi Udruge u ime obitelji? I pedeset posto intelektualaca koji sjede u našem Saboru i još toliko onih koji sjede u Vladi? Sveučilišni profesori, zidari, mesari, generali, dragovoljci Domovinskog rata?! Možda čak i uvaženi rektor Zagrebačkog sveučilišta gospodin Boras? Pedeset posto je jako puno posto.
Gospođa drkarica je, dakle, i visokokvalificirana hrvatska analistica pa me čudi što je novinar u razgovoru zanemario tu temu. Ne vidim zašto je hrvatskom pučanstvu nametnuo tezu kako je gospođino drkanje za nas bitnije od gospođinog bavljenja analnom znanošću. Što je tu je. Mi Hrvatice dobile smo svoju heroinu. Bingo! I Hrvatska je u trendu. U ženomrzačkom okruženju Žena je postala zvijezda.
Kakva zemlja takva zvijezda, reklo bi nekoliko milijuna očajnika koji trenutno razbijaju glavu kamo pobjeći iz ovog pakla. Srećom, u svim hrvatskim kućama u udarnom se terminu gleda “šport”, tako da baš i nema mnogo žena koje je uvrijedilo ukazanje naše “sestre” i katastrofalan nastup mog najdražeg novinara. Ipak, opraštam mu jer mogu objasniti njegov zločin. U studio je ušao nakon analnog seksa sa svojim pomahnitalim šefom. Drkarica Nazionale sirotana je, sigurna sam, osobno klistirala.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Feb 24, 2018 5:49 pm

MOJA DJECA, TVOJA DJECA

U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?

Kad se dvoje ljudi koji imaju zajedničku djecu razvedu često se potegne pitanje uloge oca u životu djeteta. U pravilu i država i majka misle da je uloga oca zanemariva, dovoljno je da redovito plaća alimentaciju i viđa dijete onoliko često koliko sud misli da je to potrebno. To je kod očeva koji ne žele vidjati svoju djecu uvijek prečesto, oni drugi misle da su sudovi nepravedni, a njihove bivše žene osvetoljubive kuje.
Jesu li bivše žene “osvetoljubive kuje”? Ne, mame nikad nisu “kuje”, one su uvijek svetice koje samo beskrajno vole svoje dijete. Otac njihova djeteta je “neodgovoran”, “kreten”, “kurviš”, “osvetoljubivi gad” koji želi dijete samo da bi napakostio Mami. Skraćeno, otac je ipak samo otac.
Kad se naši bivši muževi pretvaraju u “gadove”? U pravilu nakon rastave braka zato jer su otišli s drugom ili su nas pljusnuli, ili smo mi otišle s drugim…To jednostavno nije istina. Naši bivši muževi su i prije braka bili ono što su nakon rastave. “Gad” je bio “gad” i dok smo se ludo kresali na nekoj plaži u Opatiji kad nam nije padalo na pamet da ćemo se ikad naći na sudu i do krvi boriti čije će biti, čije će biti….Ne, mi mame ni na samrti nećemo priznati da je naše dijete i njegovo i onda kad on više nije “naš”.
Sve te velike bitke male su bitke kad ratuju mali ljudi. Kad na pozornici pred nekoliko milijuna ljudi krenu u boj za dijete Severina i njezin bivši muž Milan, onda to postaje Tema. Udruge borkinja za prava majki staju na stranu “sirote mame” kojoj prijeti “gubljenje djeteta”. Glas udruga boraca za prava očeva trenutno se u Hrvatskoj slabo čuje. Zato jer je hrvatska sudska praksa toliko surova i nepravedna prema očevima da je hrvatskim muškarcima jasno koliko je besmisleno jurišati na vjetrenjače.
Ne bih pisala o ovoj temi da nisam visokokvalificirana. Razvedena sam i imam djecu. I ja sam ratovala za njih, a onda shvatila da je njihov otac bio moj izbor, i da mu djecu treba “dati”. Sedam dana su bila “njegova”, sedam dana “moja”. Vrlo je važno da djeca budu uz oca, da ga dobro upoznaju i sama procijene je li tata “gad” ili otac. Ako djetetu ne pružiš priliku da upozna oca, ono će čitav život nagađati tko je taj čovjek. Moja su djeca svoga vrlo dobro upoznala.
Zato sam protiv da hrvatski sudovi djecu dodjeljuju majkama i da očevi imaju samo pravo na poneki vikend ili pola godišnjeg odmora. Očevi bi morali imati zakonsku obavezu, tako je to danas u Švedskoj, da pola vremena, dok dijete ne postane punoljetno, provedu uz njega. Uloga majke u životu djeteta debelo je precijenjena. Nažalost, ne postoje istraživanja koliki postotak samohranih majki to ne bi bio kad bi mogao birati. Većina “velikih mama” uživala bi u ulozi “mame na pola radnog vremena”, kad bi to bilo “normalno”. Danas se žene koje pristaju da djecu “daju” mužu po principu “tjedan tvoje, tjedan moje”, drže perverznjakinjama i izdajicama ženskog roda.
Griješimo, sestre. Sve one koje žele da dijete bude samo njihovo svoj san mogu ostvariti. Neka naruče “paket” iz Danske. U malom frižideru dobit će spermu komada koga mogu izabrati preko interneta i aplikator kojim će u dnevnom boravku u sebe aplicirati ljubav svog života. Mi druge koje smo nedavno ili davno dobile djecu sa “kretenima” ili kretenima, morale bismo imati na umu da je plod utrobe naše nastao kresanjem sa čovjekom koga nakon razvoda ne bismo ni štapom taknule. I to sebi oprostiti.
Djeca će, kad odrastu, moći procijeniti tko je tko. U međuvremenu bismo, mi mame, morale prestati razmišljati o sebi kao jedinim bićima koja imaju pravo na dijete. Naravno, samo je jedna mama. Kako nam nije jasno da je, naravno, i samo jedan otac?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Mar 01, 2018 8:32 pm

NE OKREĆI SE, SINE!

Franjo je zauvijek napustio Hrvatsku. Više nismo jedini roditelji čije dijete živi ovdje. Naši prijatelji davno su se rastali od svoje djece. Redovito ih viđaju preko skajpa ili lete u Finsku, Švedsku, Norvešku, Njemačku. Kad se vrate mi na njihovim mobitelima vidimo sretna lica odraslih ljudi koji već imaju svoju djecu i koje znamo dok su bili u majčinom trbuhu. I tako, ode naš Franjo.

Imao je svoj stan koji mu je ostavila nona, auto, čak i motor, posao u državnoj službi, devet tisuća kuna mjesečno. Šef mu je bio savršen. Ujutro bi se na poslu pojavio u osam sati, izašao iz zgrade i vratio se u nju potpuno pijan petnaest minuta prije kraja radnog vremena.
Pred našim je Franjom bio krasan život. Pa ipak… Otac mu je bio zgromljen. “Zašto”, jecala sam, “sine? Tebi to ne treba. Osjetljiv si na hladnoću, Švedska je opaka zemlja…” “Mama, a da ti malo baciš oko na našu televiziju?” Muž i ja godinama ne gledamo televiziju, zabranio nam je naš privatni kardiolog.
Danima buljim u ekran. Gledala sam “Otvoreno”. Emisiju je vodio mlađi, nesuvisli gospodin. Tema je bila, Hrvatska umire jer lijene Hrvatice rađaju sve starije. U studiju je pet ili možda ipak šest mužjaka analiziralo kako i zašto su Hrvatsku izdali ženski spolni organi. Još su se neki javljali uživo iz većih hrvatskih teve centara. Voditelj je u emisiju pozvao i jednu ženu. Bilo je deset na jednu. Prava redaljka. “Demograf” obučen poput bajkera koji je upravo pobjegao sa maskenbala iz neke ludnice jedva se savladao da gospođi ne odvali šamarčinu. “Ugledni ginekolog”, izgledao je poput brda pobješnjelog mesa spremnog da vola koji se opire ulasku u klaonicu udavi golim rukama, zadnjim je snagama stavio pod kontrolu svoje organe za davljenje.
Prekidali su je dok je govorila, onaj voloubojica je zarežao: “Nekad smo mi one u tridesetoj upisivali kao starije prvorotkinje, a danas…” Teza bolesnika jasna je k’o dan, da Hrvatice rađaju u petnaestoj Hrvatska ne bi crkavala. Voditelj se glupo cerekao, mužjaci su samo usput, onako ispod glasa, spomenuli da postoji i problem sa muškarcima. Gotovo dvadeset posto Hrvata je nepolodno. Zašto hrvatski sterilni muškarci i oni sa polucrknutim spermijima u jajima nikad nisu tema, a “lijene” i “neodgovorne tridesetogodišnjakinje” ne silaze sa ekrana i stranica portala? Isključila sam “Otvoreno”. Muž me odvezao na Hitnu.
I jučer sam gledala televiziju. U ovoj zemlji se vodi žestoka rasprava oko goruće teme, kad se smije urlati ustaški pozdrav “Za dom spremni”, kad je to neprimjereno, kad se smije nositi petokraka, kad je to kažnjivo. Grupa muškaraca puštenih doma preko vikenda, ni jedan od njih ne uzima terapiju, odredila je pravila. Ustaša smiješ biti kad…
Zaboravila sam. Jebeš ustaše. Da mogu sve bih ih ekshumirala pa opet ubila. Zvijezda, zvijezda me muči. Moj Franjo mi je poklonio Diesel haljinu iz najnovije kolekcije, na leđima ima ogromnupetokraku. Sad ja moram surfati, naći naputak i otkriti kad smijem na sebe navući dizelicu, a kad moram iz kuće izaći odjevena u hrvatsku narodnu nošnju.
To nije sve. Na nekom sam portalu naletjela na komad emisije “Dobro jutro, Hrvatska”. Voditeljica i voditelj ugostili su našeg “uglednog kolegu i pisca”, vjerujte mi, stvorenje je izgledalo zastrašujuće, i gospođu iz ne znam kojeg ministarstva. Tema je bila, Dokle će se našu dječicu u školama terorizirati pedofilijom?*
Voditelj je pročitao nekoliko rečenice iz knjige, nije spomenuo naslov, lektira za srednjoškolce. U knjizi junak drka, curica na igralištu piša, a nekoj curi se javlja duh pokojnog oca kako jebe petogodišnjakinju. I ona komadina mesine, zašto naši fašisti ne kontroliraju težinu, i onaj voditeljski dvojac, zgrozili su se nad rečenicama izvađenim iz konteksta i krenuli tranširati gospođu s druge strane barikade koja je u gluhe uši nešto govorila.
Isključila sam ih. Jebeni kreteni. Kad ću ja u ovoj usranoj zemlji na Hrvatskoj televiziji vidjeti pravu emisiju o pedofiliji? Čuti imena i prezimena naših seoskih popova, biskupa i kradinala koji su razvalili tisuće hrvatskih, dječjih guzica? Kad će pedofilčine u crnim haljama izaći iz hrvatskih škola? Kad će u Hrvatskoj ukinuti fašizam? Kad će u Hrvatskoj obustaviti lov na žene? Kad će, najzad, jebena Hrvatska nestati?
Mediji javljaju, uskoro. Bravo, sine moj!

*Prijateljica mi javila da je ono dvoje u emisiji o pedofiliji u hrvatskim školama čitalo rečenice iz Ferićeve knjige “Anđeo u ofsajdu” koja n i j e u školskoj lektiri. Usput, dečko iz knjige ne drka na djevojčicu. Siroti Ferić. Trenutno je jedini kandidat za predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Smije li netko tko u Hrvatskoj u svojoj knjizi drka preko delegata postati bitan kad znamo da je Hrvatska katolička zemlja? Njezini uglednici ne drkaju, sjetimo se gospodina Vladimira Ilčića savjetnika ministrice kulture koji je službeno izjavio kako nikad u životu nije drkao i time stekao pravo na uglednu katoličku titulu nedrk. Nakon ovog skandala drkadžiji Feriću loše se piše. Ako ipak pobijedi, Društvo hrvatskih pisaca preimenovat će se u Društvo hrvatskih pedofiličara.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Mar 02, 2018 1:42 pm

STEPINAC I HRVATSKO DRKANJE

O, Bože dragi, vidiš li ti ovo? Čitaš li portale? Pred neki je dan objavljeno kako bi budući svetac Stepinac trebao biti proglašen “zaštitnikom sudaca i odvjetnika”. Sveta Marijo Majko Božja?! Dokle će titoljupci provocirati još ovo malo Hrvata i Hrvatica koji nisu sredili papire za odlazak u hladnije krajeve? Stepinac “zaštitnik sudaca i odvjetnika”? Ako je i od crvenih vragova i udbaša, previše je.

Bacimo pogled na naše portale. Ubio ženu sa šezdeset uboda nožem i dobio četiri mjeseca liječenja. Ukrao sto i pedeset milijuna eura i osuđen na rad za opće dobro. Guli krumpire u dječjem vrtiću “Sveta Marija Hrvatska”.
Ugledni general i još ugledniji lopov osuđen na višetjedno mijenjanje pelena u staračkom domu “Za dom spremni”. Najviši premijer u povijesti Hrvatica i Hrvata slobodan šeće Domovinom, živi u vili, plovi na jahti, a u demokraciju je ušao gole guzice. Odakle pare, majstore? Pravomoćna oslobađajuća presuda bit će donešena na Stepinčevo 3006.
Ovo bi bilo smiješno da nije uvredljivo za budućeg sveca Stepinca. Opće je poznato da je budući svetac Stepinac bio i ostao hrvatska moralna vertikala. Kolike je samo Srbe spasio od ustaške kame i još su postali Hrvati.
Kako je samo ljubazno dočekivao esesovce u Zagrebu i tako im, sa hrvatskom figom u hrvatskom džepu, pokazao da ih volimo. Zato u Hrvatskoj nikad nije bilo njemačkih koncentracijskih logora. Svi logori u Hrvatskoj bili su hrvatski. Tamo su Srbi, Cigani, Židovi i Hrvati bili svoji na našem. Zašto se to zaboravlja?
Hrvati su prokleti. Umjesto da budućem svecu zahvale za sve što je učinio za Hrvatsku, oni mu danas prljavo podmeću. Naravno, naravno da se te spodobe ni u kom kontekstu ne bi moglo nazvati “Hrvatima”. Ti koji su predložili tako nešto mrzitelji su svega što je hrvatsko i trebalo bi im batom razvaliti crvenu glavušinu.
Da, batom! Nismo valjda sva hrvatska obilježja časne hrvatske povijesti bacili u ropotarnicu? Ne bi me čudilo. Ovom zemljom vladaju mrzitelji i Boga i njegove mame.
Naravno, naravno da bi budući svetac Stepinac trebao postati zaštitnik. Čiji? Hrvatskih sudaca i hrvatskih odvjetnika koji će svi gorjeti u paklu nikako. U Hrvatskoj osim lopina, lažova, manipulatora, sudaca i odvjetnika žive i časni ljudi, ljudi kojima je u srcu Hrvatska i sve što je hrvatsko. To su samozatajni, tihi, čuvari hrvatskog sjemena u hrvatskim jajima. To su takozvani nedrci. Jedini svijetli primjer za koga znamo je gospodin Ilčić, pomoćnik ministrice za kulturu. On je hrabrohrvatski objavio, nikad nisam drkao!
Žalosno je i prežalosno, tužno i pretužno što ne znamo imena ostalih časnih čuvara hrvatskog sjemena. Koliki od njih noćima ne spavaju, vrte krunicu, mole Boga da ih spriječi prosuti sjeme po hrvatskim plahtama, a oploditi suprugu ne smiju jer su hrvatske žene zaluđene karijerom, ne žele djecu prije pedesete.
Hrvatski čuvari sjemena ne rastaju se od prokletih Hrvatica opsjednutih borbom protiv jebanja bez kondoma jer hrvatsko katoličanstvo i rastava ne idu jedno uz drugo. Jadničci trpe i šute.
Krivo! Trebali bi javno nastupati pred rodilištima, dječjim vrtićima, školama i fakultetima i pjevajući i moleći krunicu naciji poručiti, želimo hrvatsku spermu izbaciti iz hrvatskih jaja u hrvatsku ženu. Umjesto da urliknu, širi hrvatske noge, hrvatska ženo, neka moja sperma bude tvoja, oni šute. Prokleta hrvatska šutnja!
Žurno treba učiniti nešto! Kad bi Stepinac, budući svetac, postao zaštitnik hrvatskih nedrka, ova zemlja ne bi bila pustinja kojom bauljaju tužni hrvatski muži puna kurca. Nesretni nedrci povremeno svršavaju samo u Hrvatskom saboru, ali oralno. Naučna istraživanja su, nažalost, dokazala da oralni seks drastično smanjuje natalitet pa je njihovo bljuvanje ubijanje Hrvatske.
Jasno je kao dan. U Hrvatskoj katoličanstvo gubi trku sa komunizmom i titoizmom jer je Crkva u Hrvata opsjednuta tolerancijom. Svakome dozvoljava da radi što ga volja. Zato u Lijepoj Našoj ima drkanja na sve strane. Pod hitno bi trebalo osnovati Povjerenstvo za zabranu nekontroliranog razbacivanja hrvatskog sjemena izvan za to predviđenih kontejnera.
Kad budući svetac Stepinac, najveći heroj u hrvatskoj povijesti, postane zaštitnik hrvatskih nedrka, hrvatska će sirotišta pucati po šavovima. Kako to našim uglednim demografima još nije palo na pamet? Jebene komunjare.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Mar 05, 2018 7:07 pm

SPERMA IZNAD SARAJEVA

Oduševljena sam. Čitaju me i u Sarajevu. I to još cure. Nema veće sreće za gospođu u mojim godinama od one koju osjetiš kad dobiješ pismo od nekog tko bi ti mogao biti unuka. Ta ti neka ili neke odrežu četrdeset godina, adrenalin krene kolati zakrečenim žilama, snaga se vrati u ukočene prste.

Eeeej! Opet sam mlada djevojka, sanjam kako ću promijeniti svijet. Mi ćemo se žene ujediniti, sve mužjačine pretvoriti u muškarce, partnere. Nećemo se dijeliti na nas žrtve i njih zlostavljače, gadove, muške svinje, jebene drkadžije, bešćutne spodobe, silovatelje.
Moji se snovi nisu ostvarili, ostarjela sam, a slobode nigdje na vidiku. Pa ipak, kako napisah, povremeno mi srce jače zakuca, probudi se u meni neka vjera da tu negdje rastu drugačije žene, žene koje su spoznale da je spas u borbi, ne u nadi. Bravo, žene sarajevske!
Evo priče. “Ugledni izdavač iz Sarajeva” koji je još i “poznati pisac”, Goran Samardžić, novinarki koja nema djece objavio je preko fejsa kako će joj u “fildžanu” poslati svoju smrznutu izdrkotinu pa će joj dijete imati “lijepe noge na njega”, a “pamet na nju”.
U BiH nitko “bitan” nije postavio pitanje kako je moguće da se sarajevski “ugledni izdavač” zabavlja šaljući u fildžanu svoju spermu. Doduše, javilo se nekoliko portala. Ugledno“Oslobođenje” i ugledni “Avaz” nisu čuli za priču. Srećom, u BiH ne rastu samo bolesne drkadžije. Poznati filozof, novinar i književnik Dragan Bursać javno se ogradio od svoga “kolege” po međunožju i odbio već dogovoreno izdavanje knjige u Izdavačkoj kući Buybook. Djevojke, žene, bake, zapamtimo to ime. Velika je stvar kad se na našim ženskim ekranima ukaže ime i prezime pravog muškarca, Čovjeka, a ne bolesnog drkadžije.
Cure, eto, učinila sam ono što ste od mene tražile. Oduševljena sam vašim entuzijazmom i tužna zbog naše ženske nemoći. Hoće li nakon ovog teksta Samardžić prestati drkati u kojekve posudice i veselo pisati o tome? Neće. Smeta li mu što svoju izdrkotinu nudi okolo nimalo vodeći računa koliko boli takvim zločinom nanosi svojoj ženi i djeci? Ne. Jebe se Samardžiću i za osjećaje nesretne novinarke, namjerno joj ne spominjem ime, čemu dodatni rezovi na srcu. Njemu je njegov kurac car, a ono što njegov car povremeno pljucne zlato tekuće.
Ima jedan fenomenalan film, “Tri plakata izvan grada”, nadam se da će dobiti sto Oscara. Ukratko. U manjem američkom gradu netko je silovao pa ubio djevojčicu. Istraga se ne miče sa mjesta. Majka ubijene djevojke sama uzima pravdu u svoje ruke, kreće u rat protiv mužjačina iz svog okruženja i ne odustaje. Poruka je jasna. Mi žene ostat ćemo žrtve sve dok na silu ne odgovorimo silom.
Dakle, cure moje, kad naletite na samardžića, ne kukajte, ne mislite da se svijet može promijeniti pisanjem. Opustite se, udahnite duboko, pa svom samardžiću odrežite cara, neka ga pas pojede, mislim na psa koji ima dobar želudac. Kad svi naši samardžići budu u otkačene posudice pišali krv kroz plastičnu cjevčicu, ili bar imali na umu da postoji ta mogućnost, svijet će za nas žene postati dolina ruža.
Tko je ono rekao, oko za oko, tri zuba za jedan zub?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Gothic Datum upisa : 21.04.2012

Jel ta Vedrana Rudan jos ziva.Pricala je jedno vreme kako boluje od Raka i odbrojava svoje poslednje dane. Vedrana Rudan - Page 11 599

A mozda su ovo njeni memoari. booored

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Mar 05, 2018 7:41 pm

Gothic ::: Jel ta Vedrana Rudan jos ziva.Pricala je jedno vreme kako boluje od Raka i odbrojava svoje poslednje dane.

A mozda su ovo njeni memoari.

Živa je za tvoj info.Redovno piše,realna je .Pomešao si je s nekim.Možda sa Isidorom Bjelicom koja je isto živa ali je bila bolesna.Strašno kako sahranjujete ljude svojim neznanjem.To znači da ne pratiš rad ljudi koji imaju šta pametno da kažu!!!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Mar 06, 2018 10:02 pm

HALOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO

Osjećam se izdanom. Ja sam za svoju djecu čitav život činila sve što sam mogla, i više od toga, a što mi se dešava danas? Ne kažem da meni išta nedostaje. Muž i ja živimo dobro. “Zdravi” smo. Imamo mačku Pepicu. Ona je centar našeg života.

Znam kako izgleda njezin jezik, često zijeva, poznat mi je pogled zelenih očiju kad ugleda omiljeni slatkiš, volim kad mi leži u krilu ili na leđima, ali to nije to.
Volim ja i svoga muža. Trideset smo godina zajedno, ne svađamo se, on gleda nogomet, bez tona, ja surfam po portalima i pratim pripreme za vjenčanje princa Harryja. Super mi je što će princ oženiti razvedenu ženu i još crnkinju. Princ?! Crnkinju?! Kod nas bi se svaka hrvatska katolička porodica, sve su hrvatske porodice katoličke, samoubila kad bi nekome od mlađih članova palo na pamet da u kuću dovede crnkinju.
Ja sam tolerantna, neka se ljudi vole, nije bitna boja kože, makar, zaista ne mogu zamisliti moga Krešu kao crnca. Ne zato jer sam isključiva nego stoga što moj sin, njegov otac, ima prekrasne plave oči, da je oženio crnkinju Krešo bi imao oči boje čokolade, a ja volim plave oči… Razumijete?
Buljiti u komp i gledati kakve sve kapute na sebe navlači ona buduća princeza dok ti muž tiho hrče zna biti bolno. Ponekad skupa sjedimo na kauču. Muž i ja. Pepica drijema razvaljena pokraj peći. Tišinu možeš rezati skalpelom. TIŠINU MOŽEŠ REZATI SKALPELOM!
Imamo troje djece, jedno je u Finskoj, drugo dvoje živi deset kilometara dalje od nas. Prođu dani, prođu tjedni, o mučnim vikendima da ne govorim, a telefon, ni kućni ni mobitel… Da bi jednom u dva tjedna zazvonio. Jednom. Da bi jednom nazvali i pitali nas kako smo. Jednom. Nema ni poruka, ni mailova, ni glupih forvarduša. Zato muž i ja, on ne zna da ja znam da on zove, on ne zna da ja zovem, neprestano ukucavamo njihove brojeve. Ili je zauzeto ili se ne javljaju.
Kći se nakon desetak dana ipak javila: “Mama, zašto zoveš? Što se dogodilo? Je li tata umro?” Smijeh u slušalici. “Nije tata umro, zašto se ne javljaš?” “Mama, radim, radim, jebiga.” “Ne moraš psovati, ne radiš danju i noću, nisi nazvala tjednima.” “Jesi ti bolesna, bila si kod doktora?” “Nisam bolesna, zašto ne zoveš?” “Zašto bih zvala?” “Da oca i mene jednom tjedno upitaš kako smo.” “Mama, očito ste dobro kad si tako živčana, da ste loše to bi se pročulo, javit ću ti se u subotu.” Nije nazvala.
Muž mi je rekao da je jučer razgovarao sa sinom. “Nazvao te ili si ti zvao?” “On me nazvao.” Lažeš, pomislim, ali šutim. “Pa, kako je naš sin?” “Radi, stalno radi, ubija se od posla.” “Što misliš, zašto se meni ne javlja?” “Radi, stalno radi.” “Hoće li Krešo doći k nama ovaj vikend?” “Ne. U petak ide na rođendan, u subotu ide na dva rođendana, u nedjelju mora čitati lektiru.”
Muž je veselo izašao iz kuće i krenuo prema kafiću. Okrenula sam sinovljev broj. Pa nakon deset minuta opet, pa nakon deset minuta opet, pa nakon deset minuta opet. Moj sin se nije cijepio protiv gripe, htjela sam mu samo reći da se čuva, da ne odlazi u kino, i te igraonice gdje djeca slave rođendane nisu bezazlene. Pa nakon deset minuta opet. Alo, alo, alooooooooooooo.
Nazvala sam njegovu sekretaricu. Cura mi je rekla da je “šef” u uredu i u “strašnoj gužvi” i da će me nazvati za pet minuta. Pitala sam: “Na fiksni ili na mobitel?” Odložila je slušalicu. “Šef je rekao da će vas nazvati na fiksni.” Buljim u aparat i čekam. Prošlo je šest sati, sin se ne javlja. Čujem sirenu hitne pomoći. Da mu se nije nešto dogodilo? Pružam ruku prema slušalici kad telefon, hvala bogu dragome, zazvoni.”
“Kćeri, jesi to ti?” “Jesam”, rekla sam. “Zovem te danima. Zašto se ne javljaš?” “Mama, što se dogodilo, jesi li dobro?” “Jesam.” “Mama, luda sam od posla, čitava je kuća na meni, ne mogu te nazivati svaki čas. Zašto bih te zvala?” “Mislila sam… Htjela bih… Zašto me jednom tjedno ne upitaš kako sam?”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Mar 13, 2018 8:02 pm

HRVATSKE KOKOŠI SABORSKE

Nikad nisam imala visoko mišljenje o političarkama. Žene u politiku trpaju mužjaci prema svojim kriterijima. Ne moraju nužno biti glupe, čak ni mlade, ni lijepe, samo poslušne. Gazde su uvijek u sivo odjevene spodobe koje ne moraju nužno biti ni pametne ni obrazovane, ali obavezno moraju biti pokvarene. Ako nisi lažov, lopov, manipulator, divljak ili uglađeni nasilnik nemaš što raditi u hrvatskoj politici.

Ne bih ulazila daleko u povijest jer je to nemoguće kad govorimo o Hrvatskoj, ali ovo što danas gledamo u Saboru, na žene mislim, još nismo vidjeli. Toliko krpenih lutki i goropadnica kokošjeg mozga na jednom mjesto teško se može naći.
Čitav se ženski svijet valja ulicama svih velikih i malih svjetskih gradova. Žene prosvjeduju čak i u Holivudu. Traže jednake plaće, zabranu seksualnog i svakog drugog zlostavljanja, pravo na rad. Ništa nije kao prije osim u divljem Hrvatskom saboru. Treba ratificirati Istambulsku konvenciju, dokument koji će pomoći da se u Hrvatskoj godišnje ne ubije petnaestak žena od strane njihovih partnera, da se svakih petnaest minuta ne prebije jedna.
Na vlasti je HDZ sa partnerima, svi su turbokatolici, stoga ratifikacija ne ide glatko. Čula sam da je za govornicu Sabora stao nekakav “general” i Konvenciju proglasio dokumentom koji će u Hrvatskoj legalizirati “zoofiliju”. Zaguglala sam “zoofilija”. Je li “zoofilija” ono što ja mislim da jest? Jest. To je kad dečki jebu ovce, koze, krave i ostale sirote živine koje ne mogu izbjeći njihovog perverznog đokadina. Usput sam saznala da je zoofilija u Danskoj “službeno zabranjena”. Jebote! A “najciviliziranija” i “najsretnija” zemlja na svijetu izglasala je takav zakon jer su u njoj postojali bordeli za zoofile. Jadna moja Pepica, najebala bi da živimo u Danskoj.
Kad je onaj “general” Konvenciju proglasio licencom za jebanje životinja ni jedna se žena u Hrvatskom saboru nije digla i napustila prostor koji je dijelila sa opakim bolesnikom. Kokoške nisu kokodaknule. Dečki će govoriti u njihovo ime. I zaista. Nekakvo esdepeovsko muško “odgovorilo” je zoofiličaru. Nije objasnilo zašto SDP nije ratificirao Konvenciju dok su bili na vlasti.
Hadeze se raskolio. Plenković je “za”, udri, Plenki! Njegov ljuti protivnik iz stranke je “protiv” ” jer smo mi društvo koje cijeni katoličke vrijednosti”. Koje su to vrijednosti? Ne laži? Ej, “katolički vrijednosniče”, zašto si prepisao diplomski rad i l a g a o da nisi? Ovih dana čitamo kako su nekakvi popovi spizdili pedeset milijuna eura na promašene investicije.
Pedeset milijuna eura?! Što je s onom katoličkom, “Ne kradi!”? Kako ih je Bozanić kaznio? Mafijaši u mantijama “moliti” će i “nemrsiti” nekoliko tjedana. Zaguglala sam “nemrs”. “Nemrs” znači “redovito jesti tri obroka dnevno, ali da to ne bude meso(a može biti masno).” Jebote! Svagdje u svijetu bi kriminalčine takvog kalibra dobile bar sto godina robije. Ovdje im Bozanić smanjuje razinu kolesterola. Umjesto da crknu u nekoj tamnici gdje se “nemrs” podrazumijeva, oni će biti na voću, povrću, punomasnom siru, čokoladi, dječici i krvi Isusovoj.
Isti Hadeze koji je trenutno protiv Konvencije bio je z a Konvenciju kad je vladao Esdepe. Žene, i esdepeovke i hadezeovke, su i danas i onda šutjele. Doduše, esedepeovska ministrica Milanka Opačić bila je kao ministrica protiv ratifikacije onako žestoko kako je danas z a. Licemjerne gadure.
Konvencija će se ratificirati. Plenković je odlučio postati žensko. I ne, tom se ratifikacijom neće ugroziti seksualna prava hrvatskih koza, krava, pataka, gusaka, kobila, kako je to rekao onaj “general”. Konvencija će pomoći svim građankama Hrvatske. Zato se mužjaci, i esdepeovci i hadezeovci, toliko protiv nje bore.
Sve što sam napisala razlog je zašto deseci tisuća mladih iz ovog nacikatoličkog bordela bježe glavom bez obzira. Ostajem jer nemam kamo i užasnuta gledam one jebene ženetine u Saboru koje se jedino znaju cerekati u objektiv kad neki od fotića želi snimiti njihovu “opravicu”.
Oprostite, koke, na krajnje neprimjerenoj usporedbi. Vi ste turbokorisne. Ženske saborske! Baš bi bilo dobro da vas se, za vrijeme jedne od kreativnih saborskih “stanki”, dočepa onaj “zoofil” i plastično vam pokaže s kim imate posla i koga šutke podržavate.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Mar 22, 2018 3:18 pm

PUDING OD VANILIJE

Unuk Krešo dolazi k meni samo kad njegovi roditelji nemaju drugu opciju. Šteta, muž i ja jako volimo Krešu.

Najveći je u razredu, sva ga se djeca boje jer je osjetljiv pa kad mu pukne film onda nekom dečkiću pukne noga. Krešo je na mene, nije na glupog oca. Moj sin je poput moga brata, mlatila sam ga do njegove prve bračne noći. Prestala sam jer ima ogromnu, debelu ženetinu. Nikad ne bi priznao da je tu babetinu oženio samo da se obrani od mene. Mrzim kukavice.
“I”, rekla sam Krešinoj glavi dok je prčkao po mom mobitelu, “kako je bilo u školi?” “Oćeš mi dati deset kuna za dva paketića sličica?” “Koliko košta paketić?” “Četiri kune.” “Zašto ti onda treba deset kuna?” “Za dva paketića.” Ni meni u drugom razredu nije išla tablica množenja, pa šta mi fali? “Dat ću ti deset kuna.”
“Velečasni nas je pozvao u crkvu, pa smo išli.” “Tko je išao?” “Držislav, Hrvoje, Mislav i ja.” “I? Jeste li molili boga?” “Ne. Velečasni je dao sličice svima samo nije meni. A meni u albumu fali broj 20, 21, 57, 65, 66, 68…” “Dobro, Krešo, dobro. Zašto ti nije dao sličice?” “Nećeš reći mami i tati?” “Neću.” “I dat ćeš mi deset kuna.” “Dat ću ti.” “I nećeš reći mami i tati da si mi dala deset kuna?” Krešo zna biti naporno dijete. “Neću.”
“Mi smo išli u njegovu sobicu u crkvi, pa je onda velečasni sjeo na stolicu, a mi smo morali se posložiti oko njega i gledati u njega i još je tamo bila jedna stolica, a na stolici su bile sličice. Sigurno su u paketićima bili Modrić, Ronaldo, Akinfejev, Pereira, Zhihorkov, Dehea…” “Kako možeš upamtiti imena svih tih kretena, a ne znaš tablicu množenja…” “Nona, nisu oni kreteni, ti si…” Zaustavio se.
“Meni fali Gafaini i Pici, ja imam dva albuma, jedan je “Goolmanija”, drugi je “Rusija – 20-18…” “Krešo, može li kraće?” Tako je bila dosadna moja pokojna svekrva. “I onda je velečasni sjeo i je otvorio hlače i je izvadio veeeeelikoooga mišonju…. Nećeš reći mami i tati?” “Zašto bih rekla?” Smiješila sam se onako kako se smiješe none kad gledaju unučića dok prčka po mobitelu. “I onda je velečasni rekao da neka svatko od nas mu poljubi debeloga mišonju, a ko mu poljubi će dobiti sličice, a meni fali Gafaini i Pici…” “Dobro, Krešo, dobro, što je poslije bilo?”
“Poslje je bilo da su velečasnome mišonju poljubili Tomislav, Hrvoje i Mislav i velečasni je bio jako crven u licu i je govorio, ah, ah, jah i ah i jah i ah….” “Krešo, jesi li ti poljubi velečasnome mišonju?” “Ne jer je velečasni rekao da ja sam jako šmrkljav i da ću mu ga poljubiti kad popijem antibjotik do kraja.
Pa je onda velečasni potezao kožu na velikome mišotu, pa je onda iz miša izašlo nešto žuto, pa je velečasni rekao ah, ahhhhh, aha, ahhhhhhhh, aha, pa je uzejo papirnatu maramicu, pa su oni dobili sličice, a ja nisam i onda smo otišli, a prije smo rekli Hvaljen Isus i Marija. A Tomislav je rekao da ćemo drugi put morati od velečasnoga polizati ono žuto, pa ćemo dobiti dva paketića. Ja sam rekao da neću. Mama me je istukla.”
“Zašto te je mama istukla?” “Jer je kod nas bila teta Maša sa onom kozom Katarinom.” “Katarina nije koza i jako je ružno što si joj stao na ruku. Ne smiješ biti nasilan. Zašto te mama istukla?” “Zato jer je mama rekla, a sad, nakon ručkića, nešto što Katarina najviše voli. Pa je njoj i meni pred nos stavila puding od vanilije pa sam se ja izrigao, pa me je mama istukla i još mi je rekla:”Idiote jebeni, isti si razmaženi otac, sve se mora jesti. A djeca u Afriki gladuju.”
Nazvala sam sina. “Ne, neću vam posuditi auto, ne idete u subotu u Zagreb na prosvjed protiv Istanbulske konvencije, jebe se meni što nemate zimske gume.” “Mama, ti si luda, ne možeš nam to učiniti, sve je dogovoreno.”
“A kad ćete prosvjedovati protiv pudinga od vanilije, stoko glupa, slijepa, tupa?”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Mar 23, 2018 11:46 pm

OTVORENO PISMO DOKTORICI ŽELJKI MARKIĆ

Doktorice Markić,
godinama mi se smiješite sa ekrana, portala, ima vas i u tiskanim medijima. Pravo je čudo danas u Hrvatskoj vidjeti nekoga tko se smiješi. Ne ide nam baš. Ljudi gladni, djeca im odlaze u tuđe zemlje i nikad se neće vratiti, lijekovi skupi, bolnice strašne, u vrtićima glad, škole se ruše djeci na glavu, čak i i one škole u kojima Isus na križu visi. Vi se ipak smiješite. Nešto vas grije. Osjećate se dobro.

Nisam vas previše guglala, ne znam o vama mnogo. Imate dvorac, stekli ste ga poštenim radom, zaboravila sam kakvim, rodili ste mnogo djece, sva su vaša djeca sretna, ni jedno nije pobjeglo, niste ni udovica. Bog nije od vas digao ruke onako kako je to učinio od ostalih Hrvata i Hrvatica. Pa ipak, osjećam, ne smiješite se vi zbog toga što ste bogati i zato jer su vam materijalno osigurani i unuci i praunuci. Ne. Smiješite se jer znate da smijeh liječi. Hrvatice i Hrvati su bolesni, a vi ste doktorica. Liječnica hrvatskih duša.
Sutra ćete marširati prema Markovom trgu da biste iz hrvatskih zabludjelih ovčjih glava izbili Istanbulsku konvenciju. Sigurna sam da će vas pratiti bar milijun ljudi. U ovoj zemlji ne žive samo slijepe komunjare. Ima ih i katolika i udovica i dragovoljaca i boraca i borkinja koji su spremni učiniti sve za boljitak Lijepe Naše. I ubiti ako treba, a trebat će, ako uskoro slijepci ne progledaju.
Zašto ćete sutra marširati vi i onih milijun? Nekoliko ste to puta rekli. Iznad hrvatskih glava visi ogromna, oštra sjekira, Istanbulska konvencija. Ako nam tresne na glavu posljedice će biti jezive. U ovoj ćudorednoj, 98% katoličkoj zemlji događat će se strašne stvari. Veliki, ružni, neki čak i tamnoputi, možda izbjeglice, pederi, postoji i grozna mogućnost da to budu i Srbi, na svoja će odvratna muška nehrvatska tijela navući ženske haljine, ulazit će u ženske zahode i besramno uživati dok budu gledali kako čedne Hrvatice, katolkinje, pišaju.
Slažem se s vama, ne treba im Bog oprostiti zato jer ne znaju što čine, oni znaju što čine, pizda im materina perverzna nekatolička. Oprostite, ovo je bilo jače od mene.
Sutra neću biti s vama. Pripadam u grupu koja koristi bijeli štap. Zato ne vidim kome bi muškarcu u haljini, ma koliko bio nehrvat i perverzan, moglo pasti na pamet da uđe u zahod gdje vi pišate i uživa u šumu vašeg zlatnog slapa. Toliko bolesni nisu čak ni vaši prijatelji, muškarci u crnim haljinama.
Možda sam u krivu? Ipak ste vi toliko puta dokazali da sve znate o perverziji. Zato izbjegavate javne zahode, zato pišate samo u svom dvorcu, zato svoju hrvatsku tekućinu ispuštate u svoju zlatnu školjku.
Želim vam da i sutra, kao toliko puta do sada, praznoga mjehura, sa osmijehom na milom licu, budete za dom spremni. Blago nama s vama.
Hvaljen Isus i Marija,

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Apr 04, 2018 3:31 pm

U POTRAZI ZA GOSPODINOM RASKOPČANA ŠLICA

Volim kardinala Bozanića. Ne glasa se često ali kad se oglasi onda to odjekne. Ovih nam se dana ukazao jer je Uskrs na vratima. Najveći katolički praznik.

Kardinal Bozanić je dobro procijenio, Uskrs je pravi trenutak da se ovcama objave i objasne neke istine. A istine su tako jednostavne.
“Kristovo uskrsnuće mijenja svijet”, javlja nam Bozanić, mi “djeca Božjeg milosrđa moramo živjeti milosrdno, osobito u društvu koje je sklono poniziti drugoga, lažno se predstaviti, zanemariti njegovu ljudskost, izvrgnuti ga ruglu, previdjeti požrtvovnost, pogaziti klice i uništiti sjeme dobra, ne oklijevajući pritom posegnuti za sredstvima koja miješaju krivce i nevine.”
Ajmo redom. Živimo u društvu koje je sklono “poniziti drugoga”. Što je “društvo”? Da li je “društvo koje je sklono poniziti drugoga” seoski ili gradski pop koji hvata dečkića za guzicu?
Da li se seoski ili gradski pop koji navuče dečkića “lažno predstavlja”?
Da li katolički popovi diljem kugle zemaljske koji ga stavljaju dečkićima na sve zamislive i nezamislive načine “zanemaruju ljudskost” te dječice? “Izvrću ih ruglu”?
Da li katolički popovi i Papa koji zataškava njihove zločine “uništavaju sjeme dobra”?
Da li Papa, dok se uz pomoć vrhunskih odvjetnika bori protiv onih koji ga zbog zločina svećenika žele privesti sudu, “poseže za sredstvima koja miješaju krivce i nevine”?
Da li je kardinal Bozanić, kad se ovih uskršnjih dana digao na svoje zadnje katoličke noge, govorio o svojim kolegama? Tko je kriv što živimo u “društvu koje je sklono poniziti drugoga, lažno se predstaviti…”
Ako ne znate, čitajte Bozanića. Za užas u kome danas živimo kriv je “gospodar medijskog prostora”. Mediji su ti koji grade velebne zgrade dok ljudi žive u straćarama, mediji su ti koji ljube gologuze, sirote, male crnce obučeni u dizajnerske bijele halje, oko vrata ogroman, zlatni križ, na prstenjaku ogroman zlatni prsten, na nogama im crvene Prada mokasine.
Bozanić zna! A sada znamo i mi. Na kraju svoje poslanice Kardinal nam je poručio: “Tražite Gospodina”.
Da nije prokletih medija možda bismo i otišli u potragu. Ovako…Tko zna, možda nas i On iza ugla čeka, šlic raskopčan, đoko u ruci…
Tekst je objavljen u Nacionalu 2.4.2010.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Apr 12, 2018 10:29 pm

KREŠIN DNEVNIK

Meni je mama jučer rekla, da Krešo ti si nepismen i da moram pisati dnevnik svaki dan. Ne ide ti ije je, ne ideti č i č i još ti ne ide veliko i malo slovo, kad napišeš ja ću onda pokazati tati neka malo vidi, nešto se mora napraviti. To je bilo jučer, a što je bilo večeras ću napisati večeras.

Mi smo jučer poslje škole otišli na vjeronauk učiti očenaš i zdravu mariju. U sobici je bijo naš velečasni ante i još je bio velečasni mijo i još je bijo velečasni fra ivan i još smo bili mislav i domagoj, a trpimir je bijo doma jer je naš velečasni rekajo da ako ima gliste da neka bude doma.
Onda smo učili moliti oše naš koji jesi na nebese i sveti se ime tvoje i još budi krajevstvo tvoje kako na nebu tako i na zemji i onda je rekao fra ante, a sada se odmorite, djeco moja, pojedite svaki jedan duplo i pijte sok. Pa smo pojeli duplo, pa san ja rekajo da ja bi pojeo duplo i od trpimira, pa san pojeo.
Onda je naš velečasni rekajo, idemo dječica malo vježbati. Svi smo skinuli mudandice da se ne oznojimo za poslje vjeronauka. Pa su se svukli velečasnoti da se oni ne oznoje za poslje vjeronauka. Onda je naš velečasni je uzejo za ruku mislilava i je ga onda polegao preko klupe, a ona druga dva velečasna su mu rekli, mislave, daj nan svoje ručice, bit će ti lakše. Pa je mislav je dao.
Onda je naš velečasni uzejo u ruku velikoga mišota, a domagoju i meni je rekao, razmaknite riticu malome mislavu da u njega lakše stavim tjelo isusovo. Mi smo onda smo razmaknuli mu riticu pa je velečasni stavljao isusa u mislavovu ritici, a mislav se je jako derao, a ona druga velešasna su ga držala za ruke i još su mu u usta stavili mudandice pa se nije derao nego su mu samo oči bile velike.
Poslje je velečasni ante je rekajo, hvala djeco moja, slavili smo isusa i je mišonju obrisao sa mudandama i su bile krvave. Mislav je ležao kao da je pokojni i nije plakajo, pa su ga velečasni dignuli na noge, pa se je tresao i je iz ritice mu je išlo žuto i crveno. Velečasni je onda rekajo, djeco idite u miru pa smo išli i smo vukli domagoja.
To je bilo jučer pa je mama pokazala tati pa je ovo bilo sinoć.
I, je rekla mama, vidiš ti ovo, pizda im materina licemjerska, bore se protiv pedera, a jebu nan dječicu i još govore da je njihov Kurac tjelo isusovo, sve bi ih trebalo sa kemijskom kastrirati, šta će im Kurac u crkvi, pederčine, ubojice, treba učiniti nešto, oni svoj Kurac proglašavaju da je Isus, trebalo bi im svima…
Moj tata je rekajo, rešeno. Kako rešeno, jebu djecu, kradu, žive u palačama, jebu jedandrugoga… Tata je jako vikajo, rešeno, rešeno, umukni više, rešeno. Kako rešeno, je pitala je mama. Odveli smo ga u šumu. Koga. Velečasnoga antu, stavili smo mu kurčinu na panj, onda san ja izvukajo bejz bol palicu, držali su ga mate i franjo i onda san ga pet puta tresnujo sa bejz bol palicom po isusu. Ja san pitajo da da li je velečasni imajo mudandice u ustima, tata je rekajo, ne, derao se je ko jarac. Teško da će ikad više isusa tjerati djeci u guzicu, nemožeš tjerati isusa kroz katater. Ja san pitajo da šta je katater i da kako se to piše, tata je rekajo da šta to mene je briga i da još moraju staviti katater velečasnome mijotu i još velečasnome ivanu. Mama je vikala, svi bi oni umjesto kurca morali nositi katater, svi. Tata je rekajo, u našoj župi radimo na tome.
Ja sam rekajo da šta ja više neću morati širiti ritice dječici za mišonju isusa od velečasnoga ante, a tata je rekajo, od sinoć se tvoj velečasni ante zove velečasna antica. Pa su se mama i tata jako smijali, a mama je rekla, popišala sam se u gačice, pa sam ja rekajo, to je jako ružno.
Tata je rekao, da, ženo, to je jako ružno, skini gačice, a ti sine, mrš u krevet.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Apr 18, 2018 5:47 pm

JEBOTE, EVROPA SLAVI POBJEDU NAD FAŠIZMOM?!

Dan pobjede nad fašizmom proslavit će se devetog svibnja jer je toga dana 1945. godine nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu. I tako je, zaboravila sam potezom čijeg zločinačkog pera, fašizmu odzvonilo.

Znamo da je fašizam bio veliko sranje, nacisti i ostali fašisti pobili su milijune ljudi. Treba li opet spominjati holokaust? Naravno da treba. Da je postojao samo holokaust to bi bilo dovoljno da se dovijeka slavi Dan pobjede nad zlom koje je, je li, iza nas. Zauvijek i dovijeka.
Ajmo biti malo ozbiljni. Slaviti danas pobjedu nad “fašizmom” jednako je normalno kao kad bi drhtavi starčić u sedamdeset i nekoj slavio svoj osamnaesti rođendan samo zato jer je baš u osamnaestoj bio mlad, lijep, čvrst i veliki jebač. On to ne želi zaboraviti, on se toga sjeća kao da je jučer bilo, on je razbio ogledalo, ne jebe živu silu. Sjedi u pelenama na kauču, gleda slike iz albuma, nazdravlja sebi šampanjcem iako zna da će za koji minut ili dva od njega dobiti proljev. Jebeš istinu kad ti laž staro srce grije.
Evropa slavi pobjedu nad fašizmom?! Nekoliko činjenica na brzinu. Amerika koja je Jugoslaviju četrdeset i neke gađala paketima sa hranom ne tako davno sasula je na nju tone osiromašenog urana, razorila zemlju i uništila život na ovim prostorima dovijeka. Holokaust je prema jugoslavenskoj priči pičkin dim. Antisemiticom me može proglasiti tko god želi, brojke su na mojoj strani.
Židovi koji su, dok je Hitler harao Evropom, genocidirani bez milosti, doduše Cigani su žešće ali nemaju love pa i ne pišu povijest svoje nesreće, danas su fašisti. Naravno da moram naglasiti da mislim na državu Izrael, ne na narod koji nema moć da svoje vođe zamijeni nefašistima. Za koji ćemo dan opet gledati Hitlerove govore na svim svjetskim ekranima, o Gazi nećemo čuti ni riječ onako kako naši preci nisu slušali o patnjama Židova kad je Hitler bio u punoj snazi.
Nacistička Njemačka koja je devetog svibnja 1945. godine potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu danas ekonomski cvate zahvaljujući prije svega ogromnom izvozu oružja kojim ubija nevine diljem svijeta žešće nego je to činio Hitler. Pa ipak, i Njemačka će “slaviti” Dan pobjede nad fašizmom.
Ove smo godine gledali film o Churchillu zato jer je Churchil bio veliki borac protiv fašizma. Njegova Britanija danas? Baca bombe gdje joj Amerika kaže, uništava sirije, irake, libije i ostale.
Budući britanski kralj William kome pamet nije jača strana ali je to nebitno kad si princ i budući kralj, na nekom je “samitu” izjavio kako je na Zemlji previše ljudi i kako bi se nešto po tom pitanju trebalo učiniti. Njegova zemlja zaista čini sve što može, po tom pitanju, iako je meni palo na pamet da ga je neki novinar morao pitati, ako nas već jest previše, zašto se članovi porodice Vaše Visosti kote poput zečeva. Nema novinara u fašizmu, postoje samo pokorni zapisničari.
Francuska. Da, i Francuska će burno slaviti Dan pobjede… Na taj će Dan predsjednik Francuske, mali Macron, u svoje cipelice umetnuti posebno visoke uloške da bi nas podsjetio na Pobjedu i na Charlesa de Gaullea.
Bože, kako bi ova priča o pobjedi nad fašizmom bila smiješna da u ime pobjede nad fašizmom svake sekunde, svake minute, svakoga sata u svakom danu današnjem ne umiru tisuće nevinih. Svi ti, svi mi, nismo žrtve fašizma, ne, ne, nas se obogaćuje osiromašenim uranom, nama se ruše kuće, truje vode i zemlja, otima se nafta, u ime demokracije.
Mi čak i ne smijemo reći da su naši zlotvori fašisti. Mi ne smijemo reći da živimo u fašizmu koji je naša sadašnjost i naša budućnost. Mi ne smijemo reći da današnji fašisti nikad neće potpisati kapitulaciju. Mi samo smijemo, ako smo civilizirani, i još Evropljani, devetog svibnja mahati zastavicama, spominjati jadne Židove i proklinjati Hitlera.
I ova će fešta antifašizma proći bez mene. U osami doma koji mi još nije srušen neću plakati nad žrtvama holokausta, plakat ću nad mrtvim i živim Palestincima, mrtvim i živim Židovima koji moraju ubijati Palestince, nad mrtvim i živim Sirijcima, nad mrtvim i živim Iračanima, Libijcima, Amerikancima, Britancima, nad svima koji ginu jer se naši gospodari hrane njihovim leševima.
Plakat ću nad svojom živom djecom i budućim mrtvim unucima.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Apr 20, 2018 11:09 pm

KUPI PERILICU RUBLJA MIELE I PLAČI

Već godinama negdje duboko u sebi naslućujem da sam glupača, ipak, jedno je slutnja a sasvim drugo pismeni dokaz. Danas sam ga dobila. Evo priče.

Pred godinu dana, uplatiše mi malo veći honorar za knjigu, odlučila sam kupiti novu perilicu za rublje. Ljudi u mojim godinama kojima je penzija dvije tisuće kuna uvijek brinu da će im jednoga dana crknuti svi aparati, a love nigdje. Moja Candyca je do Dana odluke savršeno radila iako je proslavila sedmi rođendan. Nikad mi u tih sedam godina serviser iz Candya nije došao na vrata.
Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftino, znali su reći Englezi, zašto ja ne bih, jednom u životu, bila Engleskinja. Miele aparati su najskuplji, najbolji, izrađuju ih u Njemačkoj, Nijemci, nema u njima ni Pakistana ni Kurdistana… To je europski proizvod, zato i jesu tri puta skuplji, garancija sto godina… Palo mi je na pamet da svoju perilicu oporučno ostavim unuku, kad se bude kućio da mu u podstanarskom stančiću blješti dragulj.
Jučer pokušah iz perilice izvući rublje. Ne ide. Na zaslonu ikonica. Crveni lokot koji nikako da se ugasi. Čekaj sat, čekaj dva, čekaj tri… Uzalud. Možda u filteru ima smeća? Otvorim vratašca filtera, otvorim filter, istu radnju sam u životu napravila milijun puta, iz mašine se izlije potok vode. Nema veze, tu su prljavi ručnici. Zatvorim filter, zatvorim vratašca, uključim mašinu prema uputama, sada se na displeju ukaže pipa, vrata se i dalje ne mogu otvoriti.
Tražim u uputstvima što znači kad ti se na ekranu ukaže pipa. To je znak da je iz perilice onemogućen odvod ili je u perilicu onemogućen dovod vode. Napomena, pozvati ovlašteni servis.
Nazvah servis. Ovlašteni. Izuzetno ljubazni gospodin mi je rekao da će doći danas. I bi tako. Dečko, pristojan, fin, otvorio je perilicu, otvorio je i vrata, proveo je u kupatilu preko sat vremena. Srećom, imam garanciju pa me nije brinulo što se kvar toliko dugo detektira. Konačno je perilica vraćena na mjesto. “Što se dogodilo, u čemu je bio kvar?” “Nema kvara”, rekao je dečko, “sve je u savršenom redu.” “Ali, ja nisam mogla otvoriti vrata, pojavila se ona pipa na ekranu…”
“Da. Kad budete drugi put otvarali vratašca koja štite čep od filtera morate ih otvoriti pod posebnim kutom i još ih malo pritisnuti.” Pokazao mi je trik. “Čep od filtera morate vrtjeti, lagano, lagano, laganoooo. A kad vam se idući put zaglave vrata… Odmah uz filter postoji jedna točka koju morate pritisnuti tankim, tankim odvijačem, pa malo vrtjeti, najbolje da pogledate uputstva.” Poznavajući sebe znala sam da kad se idući put zaglave vrata, očito će se to češće događati, ja neću biti u stanju mojoj perilici pronaći točku G, potpuni sam antitalent za servisiranje kućanskih aparata.
Naravno, naravno da to nije sve. Pošto je moja perilica u savršenom stanju, ništa nije pokvareno, dolazak servisera platila sam 230 kuna. Čovjek mi je rekao da moja perilica ima garanciju dvije godine, odakle meni podatak da Miele traje stoljećima? Da, već sam vam rekla da je moja glupost svemirska, o nasjedanju na reklame o besmrtnosti europske marke da ne govorim.
Skratit ću. Kad mi se idući put zaglave vrata, sad znam da će se to sigurno uskoro opet dogoditi, otići ću u dućan i kupiti najjeftiniju perilicu, sve imaju rok trajanja pet godina. Ovu ću uručiti u dobre romske ruke. Svaki su mi dan na vratima i stalno traže stare kućanske aparate. Od mene će dobiti novi. I još Miele.
Doduše, poznavajući njih i činjenicu da se otpadom bave godinama neće me začuditi ako me odbiju. Znaju oni dobro što je smeće.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Apr 23, 2018 8:29 pm

I DANAS JE LIJEP DAN

Jela me nazvala u osam. Probudila me. Plakala je. Danas ima sedamdeset godina. “Prastara sam. Uskoro ću umrijeti. Trebala bih srediti lice i vrat, nije to neka lova. Napuniti usta kiselinom, diskretno. Morala bih do ljeta izgubit bar deset kila. Vrat mi visi. Reci nešto.” Rekla sam joj, boli me grlo, ne mogu govoriti. Spustila sam slušalicu. Jela i ja smo gotovo vršnjakinje, mlađa sam od nje godinu dana.

Ušla sam u kupatilo, namjestila ogledalo na prozorčić, na danjem svjetlu sve se bolje vidi, i pogledala u svoj odraz. Na pjegavom licu tragovi spavanja. Duboke bore će nakon sat ili dva nestati, one druge su neuništive. Podočnjaci. Spušteni kapci. Dvije okomite bore sa svake strane pretankih usana mom licu daju izraz ogorčenog psa. Diežem lice lažnim osmijehom. Pas se gubi. Prestajem se kesiti. Pas se vraća. Uzimam ogledalo u ruku pa lice gledam iz profila. Podbradak. Zbog viška kilograma? Trebala bih izgubiti pet kilograma.
“Mama”, rekao mi je sin prošle srijede u Trstu, kupovali smo hranu i deterdžente, sve je tamo jeftinije, “zašto nećeš naručiti tortu od crne čokolade?” “Na dijeti sam.” “Mama.” “Što, ‘mama’?” “Imaš sedamdeset godina, nije li krajnje vrijeme da kreneš uživati u životu?” Naručila sam tortu i progledala.
Uskoro ću, ako poživim, imati sedamdeset godina. Koliko ima smisla gubiti vrijeme na analiziranje mutnog pogleda koji me gleda iz ogledala iako znam da se više neće razbistriti? Zašto zaboravljam da život nije preda mnom? Ne, neću se probuditi u mladom tijelu koje će moći na sebe navući minicu i više se nikad neću ljutiti na muškarce koji će za mnom siktati prostote.
Stara sam. I svakim ću danom, ako poživim, biti starija, umornija, bolesnija i ružnija. Mora li mi to biti razlog da u ratu sa svojim ogorčenim psom gubim baš svaku bitku? Ne znam kako vam opisati svoje osjećaje. Najiskrenije, pomirila sam se sa svojim borama, opuštenim sisama i trbuhom, digla sam ruke od dijeta i nade da mi bilo što može vratiti mladost. Pa ipak, svako jutro kad se probudim osjetim sreću. Živa sam. Živi su i oni koje volim. Nije im baš uvijek lako, i oni su ostarjeli, ali ispijaju kave na suncu, trpaju u sebe svaki dan sve veću količinu lijekova, i grebu se za svaki sat, dan, dah.
Život je jednostavno lijep. Baš lijep. Velika je stvar moći gledati kako tvoja mačka svoje krupno tijelo pokušava ugurati u vazu u koju si upravo posadila jagode. Jasno ti je da te jagode nitko neće jesti, već sad je grm pretvoren u gnijezdo puno crvenkastih dlaka, ali imalo je smisla kupiti jagode. Mačka je našla kutak gdje se osjeća sretnom. Jučer sam vidjela kako joj iz usta viri komad ptice. Zgrozila sam se, a onda opustila. Normalno je da mačka u punoj formi lovi ptice, zdrava je, neću je morati voditi veterinaru i platiti mu tristo kuna za jedan pogled. Jučer me unuk pozvao na svoje vjenčanje. Ima osam godina. Razgovarali smo o boji moje haljine. “Mora biti zelena”, rekao je. Pristala sam.
U subotu smo bili u ribljem restoranu, muž i ja. Njemu je naškodila pržena riba, meni prepaprena riblja juha. Kakvo olakšanje. Restorani više nisu za nas. Moramo jesti doma, samo kuhanu hranu, u loncu mi se upravo krčka polovica domaće kokoši koju ćemo jesti bez začina, prilog, malo blitve. Nakon ručka ja ću čitati neku knjigu, muž će gledati sport. Bože, kako me to nekad ubijalo. Kako živjeti s muškarcem koji gleda bicikliste, snukeriste, nogometaše, košarkaše, rukometaše, vaterpoliste…Opustila sam se. Jesam li ja idealna dok analiziram njegove perverzne potrebe? Zašto on meni ništa nije rekao kad sam preko kineskog sajta naručila savršenu traper haljinu, a dobila komad štrace u koji bi mogao ući slon a da se ne osjeća sputano? Nije se smijao, živim sa normalnim muškarcem.
Često mi pada na pamet da nešto moram. Moram napisati novu knjigu, moram odnijeti kapute na kemijsko čišćenje… Ništa ja ne moram. Najzad imam vremena. Jedino što moram, jedino što zaista moram, moram uživati u svakom trenutku života. Bio on lijep ili manje lijep, više ili manje bolan, svi mi ti trenuci dokazuju da živim, da jako dugo živim, to je veliki dobitak, bore nisu hendikep ni poraz, moje staro tijelo je pobjeda.
Kad me na cesti ugledate vidite staricu. Šteta što ne možete zaviriti iza moje fasade. Začudili biste se kako onaj stari, ogorčeni pas svakoga trena u svakom novom danu veselo maše repom.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Maj 02, 2018 12:32 pm

PRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRVI MAJ

Danas je Prvi maj. Radnici diljem svijeta ustaju jer su prezreni i jer su roblje. Pokazuju gospodarima da neće moći tako dovijeka, iako gospodari znaju, radnici naslućuju, da hoće. Hrvatski radnici, ako se još tako zovu oni koji nešto rade, sa padelicama u rukama čekali su da im gradonačelnik Bandić na livadi osobno udijeli “besplatni grah”.

Novinari ne vole Bandića. Šteta. On je živi primjer čovjeka koji je kao mali u pećini jeo grah, kad ga je bilo, a onda iz opanaka uskočio u skupe cipele djelitelja graha. Gradonačelnik je rođen u nedođiji od majke sirote i oca sirotana. Polugola čeljad zimi se grijala pokraj ognjišta, ljeti ratovala sa zmijama i hranila se nečim što krhko ljudsko biće pretvara u zvijer obuzetu potrebom za moći. Čestitke Bandiću. On je heroj, ne zločinac.
Treba li žaliti jadni hrvatski, gladni narod koji pognute glave plazi prema Bandićevoj kutlači? Nimalo. Nije hrvatski narod od jučer stoka bezuba. U Domovinskom ratu bilo je pognutih koji su popušili priču o borbi za slobodu, suverenost, demokraciju.
Što smo “mi”, mislim, mi pognuti, dobili Bitkom svih bitaka? Dobili smo tisuće bitangi koje nam sa svih ekrana prijete oružjem koje su sačuvale iz rata. Jedan od njih u Saboru naglašava kako je on za “ovo” nosio “krvave gaće”. Lik se dere kako je logično da svoje “krvave gaće” koje je nosio u Ratu naplati našom krvlju u miru. Teza mu ne drži vodu, narod ipak puši.
Zašto mi bijedna, obespravljena većina bespogovorno prihvaćamo teoriju krvavogaćaša umjesto da ih odjebemo? Borba za slobodu trebala bi biti borba za slobodu naroda, ne nekolicine nositelja krvavih ili svilenih gaća. Borba za slobodu ne bi smjela biti borba za moć, visoke mirovine i pravo na dernjavu u Saboru kad umjesto petnest tisuća kuna mjesečno dobiješ pet kuna manje.
Jasno nam je da nas bijesni dragovoljci onog rata zajebavaju. Prelazimo preko toga. Kad neki od njih odluči da će uništiti park jer ga cvijeće podsjeća na zvijezdu petokraku mi se divljaku rugamo preko neta, umjesto da mu…Tko je rekao da heroji krvave gaće moraju nositi samo u ratu?
Oni su kamionom pregazili cvijeće koje smo platili mi koji imamo dvije tisuće kuna mirovine, mi čija su djeca pobjegla iz ovog kupleraja, mi kojima je petnest tisuća kuna mislena imenica. Pa ipak, eto, nas dragovoljci nasmijavaju, umjesto da im…
Ma, ne, neće Hrvatice i Hrvati popizditi. Nikad. Ne moraš biti povjesničar da bi ti sve bilo jasno. Hrvatice i Hrvati su sa cvijećem u Zagrebu dočekali esesovce. Jedan od najvećih zaljubljenika u njemačke zlotvore, ratni zločinac za sve normalne ljude, onaj Stepinac, on će, ako Hrvatice i Hrvati budu imali Boga na svojoj strani, postati svetac. Nama Hrvatima ništa sveto nije kad se radi o našoj potrebi da budemo crvi.
Novinari žale sirote, jadne, gladne Hrvatice i Hrvate. Zašto? Što hrvatski katolici čine kad im doma dođe dijete krvave guzice iz koje je pola sata prije župnik izvukao svoju kao petokraka crvenu alatku? Šute. A možda su neki od očeva kojima se sa vjeronauka vraća dijete krvave guzice u onom ratu nosili krvave gaće? Ipak, šute. Šute, šute, šute. Ako u tebi tvoje uništeno, krvavo dijete ne može probuditi ubilački bijes, što može?
Rade Hrvatice i Hrvati i ne dobivaju plaću. Šute. Odlaze mlade Hrvatice i Hrvati da se više nikad ne vrate umjesto da se bore i krvavim gaćama udave nositelje krvavih i svilenih gaća. Šute dok u nekoj rupi u Kanadi slažu reklamni materijal u koverte, norma im je šest tisuća koverti na noć. Jedu rižu i banane, tenisice i odjeću kupuju na rasprodajama u garažama. Ako ne vjerujete čitajte “Umiranje u Torontu” Daše Drndić. Doduše, “Umiranje u Torontu” je izdano u Srbiji s kojom ćemo uskoro opet stupiti u rat jer je netko njihov gazio hrvatsku zastavu.
Ovo je, bez ikakve zajebancije, definitivno najluđa zemlja na svijetu. Nigdje nema toliko milijuna šutljivaca na tako malo kvadratnih kilometara. A svatko od nas ima doma neko oružje i svatko od nas bi onome tko nam nudi grah, zgaženo cvijeće i priču o “krvavim gaćama” umjesto prava na život, svatko od nas bi mogao, mogao…
Kukavice koje prde. To su Hrvati, to su Hrvatice.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Maj 07, 2018 1:47 pm

METKOM DO MIRA U DUŠI

Većina ljudi oko mene hvata se za pištolj kad netko spomene dragovoljce Domovinskog rata. Traže pištolj i kad se spomene Domovinski rat. Želim reći, ljudi oko mene nadrkani su stalno i na mnoge teme. Ja poštujem dragovoljce, svaka njima čast. Nek se grebu i ogrebu, nek nas deru i oderu.

Evo moje životne priče. Moja baka bila je dragovoljka onog rata. I moja majka. Partizanke. Moj je otac bio partizan. Moju tetku, dvadesetjednogodišnju Mariju Rudan Nijemci su zgrabili na pragu rodne kuće. Umrla je u Dachau, još je bila živa kad su u njega ušli Ameri, jebalo se Amerima za jadnike koji su preživjeli. Hladno su gledali kako hropću.
Mojoj baki po mami Nijemci su spalili kuću koju je kupila kad joj je muž poginuo u nekom američkom rudniku. Ostala joj je samo zemlja. Kao odštetu od Jugoslavije je dobila kućerak od četrdesetak kvadrata u kome smo živjeli baka, moj otac, moja majka, moja sestra i ja.
Jugoslavija je mojoj baki otela tisuće kvadrata zemlje, kasnije su tamo drugovi sebi sagradili vikendice, a ona je dobila pravo na zdravstveno osiguranje.
Otac je otišao u mirovinu sa četrdeset i sedam godina radnog staža, da nije imao talijansku penziju crknuo bi od gladi. Nekoliko su mu puta nudili stan, odbio je. Mojoj su majci kao partizanki nudili stan, odbila je. Moja nona po ocu nikad nije naplatila leš svoje kćeri Marije. Jugoslavija je njoj i mome djedu otela sve što je on stekao kako pomorac. Pedeset tisuća kvadrata zemlje.
Djetinjstvo i mladost provela sam u rupetini. Za sve sam krivila roditelje dragovoljce koji su odbili naplatiti svoju borbu uporno blebećući kako su se borili za ideale, ne za stanove. Objašnjavali su mi, rano sam postavljala pitanja, da oko nas žive ljudi kojima je teže nego nama.
Ja ih nisam vidjela. Kao jako mlada spoznala sam da je čovjeku život mnogo ljepši ako ga ne provodi u podrumu. Na sve sam moguće i nemoguće načine pokušavala doći do svog krova nad glavom. Nisam imala ni trideset kad sam na kredit kupila trosobni klasični stan u kući sa dva ulaza i šesnaest stanova. Nitko od stanara nije bio stariji od trideset i pet godina i nikome stan nisu kupili roditelji.
Danas. Danas svi moji prijatelji čuda čine kako bi svojoj odrasloj djeci kupili stanove. Prodaju sve što imaju, sele u garsonijere, male vikendice, neki i u podstanare da njihova djeca i djeca njihove djece ne bi prolazila kroz pakao života u Hrvatskoj danas.
Jesu li naša djeca razmažena? Zašto im mi rješavamo probleme umjesto da ih pustimo da se bore i izbore? Naša djeca, djeca mojih prijatelja i moja, zarađuju mjesečno, u prosjeku, šest tisuća kuna. Oni koji rade. Metar kvadratni stana košta četrnaest tisuća kuna. Šezdeset kvadrata 120 tisuća eura, plus kamate, porez, troškovi provizije.
Kad će naša djeca sa takvim primanjima otplatiti bijednu gajbu i kako? Nikad i nikako. Oni koji odlaze iz Hrvatske nisu u boljem položaju. Moja sestrična je u Sidneyu trideset godina otplaćivala stan od pedeset i pet kvadrata. Sretna je što ga je otplatila. Njena kći liječnica koja živi s njom do svoga stana neće doći nikad.
Mladi ljudi pred sobom imaju jezivu budućnost ma gdje živjeli. “Evropa” i “svijet” su prema njima jednako surovi kako je to Hrvatska samo što zlo koje ti čini stranac manje boli. Moji prijatelji i ja sretni smo da svojoj djeci možemo pomoći, istovremeno, govorim o sebi, svojim roditeljima ne mogu oprostiti što svoje dragovoljstvo nisu željeli naplatiti. Njihovu borbu za “ideale” danas ja plaćam. Da su mi nakon smrti ostavili dragovoljačke stanove moj bi život bio mnogo jednostavniji.
I danas u Hrvatskoj žive dragovoljci koji su iz rata izvukli samo povrede i osjećaj da su se borili da bi lopovi imali što krasti. Šute, robijaju, i u nekoj unajmljenoj rupi ližu rane na tijelu i duši. Bukačima lopinama nikad dosta love i krvi šutljive sirotinje.
Ne, ne zalažem se za revoluciju, ne mislim da bi milijun siromašnih Hrvata i Hrvatica trebalo krenuti na ulice i zapaliti jebenu zemlju. Jasno mi je da bi za koji mjesec na mjesto ovih krvoloka došli drugi. Ali, da bismo mi koji stalno ostajemo bez kože na leđima s vremena na vrijeme nekome od naših krvopija, za dušu, trebali sprašiti metak u debeli trbuh, to mi često pada na pamet.
Zalažem se za terorizam? Ne, zalažem se za individualnu psihoterapiju.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Maj 11, 2018 7:17 pm

NE, NE, NE PREKO MAILA!

Dok smo živjeli u Jugoslaviji bili smo uvjereni kako nas se prisluškuje. “Neću o tome preko telefona”, izgovarao je baš svatko. Meni je to bilo smiješno. Zašto ljudi misle da su bitni? Tko ih prisluškuje? Kakve tajne znaju? Kad bi moja mama subotom nazvala svoju sestru i rekla joj da bi se sutra trebale naći na tržnici, razgovor bi završila rečenicom:”Ne mogu o tome preko telefona.” Pitala sam jednom mamu kakvu tajnu čuva. “Kupit ćemo televizor.” “Zašto je to tajna?” “Zato jer nemamo novaca.” “Kako ćete onda kupiti televizor?” “Tvoj ujak je šef prodavaonice u kojoj se mogu kupiti peći na drva na kredit bez učešća. Mi ćemo kupiti te peći, a zapravo ih nećemo kupiti nego ćemo samo dignuti kredit, tvoj ujak će nam dati keš pa ćemo onda kupiti televizor. Televizor se ne može kupiti na kredit jer je to luksuzna roba. Ne mogu o tome preko telefona, danas se sve prisluškuje, da se dozna tvoj bi ujak izgubio posao i završio na robiji.”

Televizor je ušao u našu kuću. Nazvala me moja najbolja prijateljica. “Ej, mogu večeras doći k vama gledati televiziju?” Tada smo u kvartu televizor imali mi i nitko drugi. “Samo ti dođi, gledat ćemo Sanremo.” “A kako ste vi kupili televizor, tko vam je dao novac?” “Ne mogu o tome preko telefona”, čula sam sebe kako govorim. Sve mi češće pada na pamet da mi obični ljudi jesmo izašli iz Jugoslavije, ali ona iz nas nije, neće i ne može.
Zapanjena sam. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji ne zna da se sve snima što on ili ona izgovori. Na isti način na koji smo svi bili neprijatelji Sistemu u Jugoslaviji tako smo, valjda je to jasno, i ovima u Hrvatskoj. Postojimo “mi” prisluškivani, i postoje “oni” koji prisluškuju. “Oni” se zovu “službe”, nitko ne zna koliko u Hrvatskoj ima “službi” jer je svaka “služba” u službi neke druge družbe. Zaista moraš biti glup k’o kurac, kad obnašaš visoku dužnost u Vladi, ako misliš da te nitko ne prisluškuje i ne čita tvoje privatne mailove.
Je li moguće da gospođa Dalić nikad nije ušla u kino, pogledala kako funkcioniraju “službe”, kako se ljude ucjenjuje, kako ništa ne može proći ispod radara, kako se snimke šalju portalima koji se bave “istraživačkim novinarstvom”? Najgluplji kriminalac u još glupljem filmu u džepu nosi mobitel za jednokratnu upotrebu. Želim reći, gospođa Dalić je ili svemirska budala ili je…svemirska budala.
Korupcija je uobičajeni način funkcioniranja u politici. Svi su političari kriminalci, i političarke, ali se od onih visokopozicioniranih očekuje da nisu retardirani. Uzalud. I tako smo mi, zahvaljujući “istraživačkom novinarstvu”, saznali da gospođa Dalić dogovara kriminalne radnje pomoću maila. To je uvreda za svakog kokošara u ovoj zemlji. Njemu ne bi palo na pamet preko maila dogovarati kako susjedu ukrasti kosilicu dok je on na operaciji žuči na koju nije čekao mjesecima već je na stol došao preko veze koju nije dogovorio mailom. Za ime Isusovo, gospođo Dalić, jesu li vam ikad testirali inteligenciju?
Nema veze. Što je tu je. Bilo bi nam svima zanimljivije da umjesto što, bez većeg interesa, čitamo mailove iz kojih saznajemo kako nas se opet dere, možemo pogledati tajno snimljene fotke naših političara i kardinala u klinču sa dečkićima i psićima. Znam da postoje i te snimke, njih nećemo vidjeti, šteta, one bi bar nešto promijenile. Možda bi se građane moglo nekako prisiliti da budu osjetljivi na seksualno zlostavljanje djece u katoličkoj crkvi, trenutno ih to uopće ne uzbuđuje, na svoje bi došla i društva za zaštitu životinja. Ova tuga od afere nikoga nije uzbudila. Svi znamo da našim životima vladaju lopine, jedino nismo znali da su naše lopine toliko beskrajno glupe. Ako se glupanima smije nazvati ekipa koja je strpala milijune u džep?
Doduše, ja sam ovom frkom osobno pogođena. Nedavno sam bila u restoranu Fotić u kome se sastalo i ono društvo. Nije istina da je Fotić restoran bezveze kako je to napisala gospođa Dalić. Konobari su fenomenalni, srdačni, crni špageti sa kozicama izvrsni, cijene prihvatljive.
Šteta što će zbog toga što je u Fotiću jednoga dana sjedila i jela prljava ekipa netko zaobići krasan restorančić. Gospođa Dalić bi se vlasnicima Fotića i svima koji tamo rade morala javno ispričati. Ili im bar poslati mail. “Istraživačko novinarstvo” će ga onda iskopati i objaviti.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Maj 14, 2018 8:08 pm

GOOD MORNING, VUČIĆU

“Ne bi smjela hvaliti Vučića, Vučić je četnik, to je učinio zato jer se želi približiti Rusima…”, govore oko mene znanci koji su svi odreda, uključivši i mene, vrhunski politički analitičari.

Pa ipak, aj, eto, bez ikakvih ograda, kad je o ovoj temi riječ, pozdravljam potez gospodina Vučića. Svaka mu čast. On je prvi i jedini na prostorima Jugoslavija izrekao “osiromašeni uran” kad je u Beogradu otvorio “Onkologiju 2”. Ostale vođe na prostoru Jugoslavije šute na tu temu jer su na platnoj listi Sijača Osiromašenog Urana.
Godinama pišem što su nam Ameri učinili zasipajući nas osiromašenim uranom. Idućih nekoliko milijardi godina na ovim će prostorima rak biti ono što će najuspješnije nicati. Kosovo, Srbija, BiH, Hrvatska, s naglaskom na Kosovo, Srbija i BiH su neograđeni koncentracijski logori. Ljudi u njima umiru u najstrašnijim mukama i tu otvaranje “Onkologije 2” Srbima neće mnogo pomoći. Trebat će otvoriti i Onkologiju, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 100, 300… Uzalud.
Za neznalice. Što su nam Ameri učinili? Clinton je krvavi rat na Balkanu zaključio odlukom, “uostalom sve Jugoslavene treba pobiti”. I bi tako. Neki crkavaju u najstrašnijim mukama, drugi ne znaju da će crkavati jer nemaju love za privatne preglede, treći su crknuti u očevoj spermi, četvrti u majčinom trbuhu, peti su naši prapraprapraunuci koji će biti potomci crknutih predaka obogaćenih osiromašenim uranom.
Gdje su mi dokazi? Nismo jedini koje su Ameri osudili na agoniju dugu nekoliko milijardi godina. Iračani nisu bolje prošli. Ni Ameri koji su ih gađali. Danas američki vojnici koji su ratovali u Iraku pokušavaju na životu održati svoju retardiranu, unakaženu djecu.
Talijanski vojnici su na Kosovu proveli neko vrijeme nakon američkih napada. Rodbina je digla frku kad su krenuli umirati jedan za drugim. Istu su sudbinu doživjeli talijanski vojnici koji su “čistili” terene u BiH.
Na Kosovu se, vjerojatno nije razgovarao sa ocem, predugo zadržao i sin nekadašnjeg potpredsjednika Amerike Josepha Bidena. Umro je od leukemije kao i oni talijanski vojnici. Doduše, možda je to ipak samo slučajnost, kazna Božja ocu koji se bavi najodvratnijom politikom u povijesti čovječanstva?
Tko brine o genocidiranim Hrvatima i Hrvaticama, rakom izgriženoj dječici? Naši političari se bave, otkako “imamo Hrvatsku”, samo bogaćenjem. Jebe se njima za nas siromašne koji od bogatstva imamo samo sebe, djecu i buduću djecu bogate osiromašenim uranom.
Znam, tekst bi bolje izgledao da je “osiromašenog urana” manje, ali ja sam, nažalost, jedina u Hrvatskoj koja drvi po toj temi već godinama i uzalud. Zgrožena sam činjenicom da oko mene mladi ljudi umiru u tolikom broju i da to baš nikome nije tema.
U Hrvatskoj još nije otvorena “Onkologija 2”, neće ni biti. Naš se premijer ne namjerava “približiti Rusima”. Misli, krivo misli, da će rak njegovu dječicu zaobići jer moć i novac sve liječe. Hrvatski liječnici, oni malobrojni koji su još ostali ovdje, ne bi se s njim složili.
Čujem vas. Što predlažeš kad si tako pametna, kao da ja moram nešto predložiti. Ne moram ja nuditi recepte ni za što, ali, nek vam bude, nudim ga. Sve vođe “država” koje su nastale raspadom Jugoslavije trebale bi se sastati i u ime svojih naroda osuditi najveći genocid izvršen u Evropi ikad. Tražiti odštetu od Amerike koja je počinila ratni zločin. Predložiti joj da monstrume, od Clintona prema dolje, zapraši osiromašenim uranom.
Ha, ha, ha, hahaha. Jasno mi je da sam luda. Osiromašeni uran me sjebao. Zato mi pada na pamet da je danas potpuno nebitno tko je koga ovdje klao četrdeset i prve. Koliko je njih poginulo u Jasenovcu, a koliko na Bleiburgu. Tko su četnici, a tko ustaše.
Jebe mi se!
Vidite kako američki uran djeluje? Svi vi koji svakodnevno ne hodočastite u neku od hrvatski dječijih i onih drugih onkologija ne znate o čemu pišem. Saznat ćete. Svi! Htjela sam napisati, prokleti Ameri. Kako sam blesava. Trenutno se histerično smijem. Našim narodima poručiti da se pobune protiv pravog neprijatelja sve dok ima ustaša i četnika samo je lajanje na mjesec.
Pa ipak, eto, Vučić je spomenuo “osiromašeni uran”. Jedini. Bravo, Vučiću! Bravo! Pušim četniku? Kako ne kužite? Četnici su prema nama Hrvatima i Hrvaticama u odnosu na ove bili Crveni križ iz onih vremena kad je Crveni križ pomagao siromašnima. I ustaše su prema Srbima, Ciganima i Židovima bile onaj stari Crveni križ kad ih se usporedi sa vragovima koji će ovih dana “osiromašiti” i “obogatiti” i Iran.
Ma, neću više. Pogledajte spot Donalda Glovera koji kaže, “This is America”.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Maj 19, 2018 10:26 am

O MAMAMA I TATAMA

Tko je najvažnija figura u životu maloljetnog djeteta? Mama! Mama je dijete rodila! Mama je dijete dojila! Mama je uzela porodiljni dopust…

Tata? Tata je “radio”, izvan kuće, rijetko je bio doma. Kad bi i navratio spavao bi na kauču da ga ne uznemirava dernjava koja se orila u bračnoj sobi. A onda bi tati ili mami dopizdilo ovo ili ono.
Rastava je uvijek nastavak braka drugim sredstvima. U pravilu, kad dođe do rata, sve je na strani Mame. I ono dobro, sudovi u Hrvatskoj u zanemarivom postotku dijete “dodjeljuju” ocu. I ono loše, bijedne alimentacije i toleriranje nebrige očeva koji vrlo često istovremeno zauvijek ostavljaju i mamu i dijete.
Postoji li pravda? Nema je. Nisu svi očevi zlostavljači i monstrumi kao što ni sve mame nisu svetice. I majčice znaju biti osvetoljubive zlice koje jedva čekaju da im dijete, ako ga otac voli, poslužikao oružje protiv bivše ljubavi njihovih života.
Već nekoliko godina svjedočimo borbi talijanskog državljanina koji želi doći do svoga djeteta rođenog u braku sa “Hrvaticom”. “Hrvatica” je dijete otela, napustila Italiju i godinama uspješno sprečava “ovrhu” nad djetetom iako je talijanski sud dijete dodijelio ocu.
Svi “naši” mediji na strani su sirote “Hrvatice” koja je zato što je sirota “Hrvatica” automatski stekla pravo da iz djetetovog života izbaci oca “Talijana”. U ovom se slučaju rat između dvoje ljudi koji se odavno ne vole pretvorio u međunarodni sukob, svaki narod navija za svoga, dijete nitko ništa ne pita.
Mediji su ipak iskopali da dječak jako voli mamu, da se uz nju “vezao”. Bi li se “vezao” i uz tatu da može biti uz njega nikoga nije briga. Mi Hrvati ovaj smo sukob između dvoje roditelja koji bi morali biti ravnopravni shvatili kao rat protiv Hrvatske. Ako se mami ne “ovrši” dijete Hrvatska će u odnosu na Italiju voditi 1:0.
O dugogodišnjem ratu između Srbije i Hrvatske koji se vodi zbog Severininog i Milanovog djeteta svi znamo sve. Preko objava na mrežama stalno nam se poručuje kako Seve voli svoga sina. Milan, Srbin Milan, koji ga manje “ima”, iako ga sigurno ne voli manje, nije toliko maštovit kad treba govoriti o velikoj ljubavi. Odvjetnici trljaju ruke, narod navija za mamu, naravno, jer je mama “naša”. Ako bude sreće i u ovom ratu Hrvatska će povesti 1:0.
Nije istina, jednostavno nije istina da su majke u životu djeteta bitnije. Nije istina. Ima groznih majki, ima odvratnih očeva, takvi djetetu ne trebaju, takvima bi dijete trebalo oduzeti. Međutim, ako su otac i majka normalni ljudi, onda bi dijete nakon rastave moralo jednako biti i očevo i majčino. Bez diskusije i analize. Sve dok sudovi ne budu “nemilosrdno” krenuli djecu “dodjeljivati” i ocu i majci mira biti neće. Govorim o slučajevima kad očevi i majke žele djecu.
Nema opravdanja, ali baš nikakvog, da se djeca kod rastava automatski dodjeljuju majkama jer su djeca izašla iz utroba njihovih. Netko im je prije izlaska ploda utroba njihovih iz utroba njihovih to dijete u utrobu uvalio.
Žene, majke koje se tako strastveno i tako histerično, često osvetoljubivo i zločesto, bore za “svoje dijete” ne žele se pomiriti sa jedinom istinom, dijete nije samo njihovo. Davno je jedna ogorčena majka, ludo zaljubljena u svog odbjeglog muža, zvala se Agatha Christie, rekla svojoj kćerkici: “Tata nas više ne voli.” Mala joj je odgovorila antologijskom rečenicom, pročitala sam je u Agathinoj autobiografiji : “Mama, tata tebe više ne voli.”
Nekad tate više ne vole mame, često mame prestanu voljeti tate, kakve veze djeca imaju s tim? Ona bi morala imati i tatu i mamu iako je tata u jednoj priči onaj koji nije “rodio”, u drugoj je mama koja je tatu “napustila”.
Statistike su neumoljive. Jako malo očeva brine o svom djetetu. Da se promijeni sudska praksa, da se službeno ukine titula Majka, sve bi bilo jednostavnije. Kad bi očevi koji jedva čekaju da se riješe djeteta znali da ga se neće moći riješiti možda bi ga s vremenom i zavoljeli. Djeca su, dok su mala i bespomoćna, u pravilu neodoljiva. Ljubavlju se mogu pretvoriti u neodoljive ljude, nemarom u zlikovce.
Nekako sam nesuvisla, a samo želim reći, djetetu trebaju i otac i majka. Ma što dvoje ratnika mislilo o tome.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Maj 19, 2018 8:27 pm

RIJEKA, HRVATSKA KOJE NEMA

Rijekom je danas hodalo “za slobodu” nekoliko tisuća ljudi. U koloni su bili svi moji prijatelji, moja djeca, njihova djeca, njihovi unuci, moj unuk.

Tisuće Riječana, svi se međusobno poznajemo, disalo je u istom ritmu, pjevajući slavilo slobodu, pravo na izbor, na različitost, na suživot sa “manjinama”. Čovjek se osjeća čudno dok istovremeno hoda “za slobodu”, a drugom stranom Korza hodaju neki drugi ljudi “za život”. Vidjela sam ih. Između dvije kolone brisani prostor čuva policija da ne bi došlo do krvi.
Nije li to zastrašujuće? Kako živjeti u zemlji koju su nepovratno podijelili na “nas” i “njih”? Mi, mi Riječani koji oduvijek živimo sa “različitima” i u tome ne vidimo nikakav problem, “mi Riječanke” koje oduvijek mislimo da su naša tijela naša ma što o tome mislili katolički pedofili i pederčine, neka mi oproste homoseksualci, užasnuti se moramo braniti od “njih”. A “oni” su građani ove zemlje jednako onako kako smo to i “mi”, samo drugačije mislimo ili “mislimo”. Samo?
Danas sam, šećući u “mojoj” koloni, prvi put shvatila koliko se razlikujemo “mi” i “oni”. “Oni”, bića ispranoga mozga, nikad neće shvatiti zašto se u Rijeci devedeset i prve nisu ubijali srpski civili ni bacali kroz prozor njihovog stana koji je bio na devetom katu. Oni nikad neće shvatiti da su Srbi ljudi, da su Romi ljudi, da su izbjeglice ljudi, da su “krivomisleći” ljudi, da su “pederi” ljudi, da su “lezbe” ljudi.
Ne, nitko nije ljudsko biće tko misli da žensko tijelo pripada ženi, da o abortusu nemaju pravo govoriti katolički svećenici opsjednuti silovanjem dječice i predsjednica udruge koja mlati milijune, a zalaže se za dobrobit “sirotih majki”.
Nitko u ovoj zemlji toj strašnoj ženi i onom minijaturnom ustaši nije jasno poručio, odjebite više. Ona jeziva gospođa zarađuje stotine tisuća eura, jednu firmu ima čak i u Srbiji, u zemlji koju bismo mi morali mrziti jer tamo žive Srbi, naši vječni neprijatelji. Kako to da naši neprijatelji nisu i njeni?
Kako to da mi moramo mrziti Srbe, a ona im se smiješi dok im dere srpsku kožu i izvlači lovu iz njihove zemlje? To ona uništava Srbiju iznutra? Hahaha. Onaj mali ustaša ima o svemu mišljenje. Neka ima. Zašto njegovo mišljenje mora biti moje? Zašto minijaturni ustaša na svim televizijama stalno govori o hrvatstvu, a nije Hrvat? Zašto ona gospođa neprestano brine o sirotinji, a živi u dvorcu?
Smiješna sam. Samo budala može postavljati takva pitanja u ovakvoj zemlji. U Hrvatskoj neće biti mira dok “mi” ne prepoznamo pravog neprijatelja. On ne čuči ni u Srbinu ni u Palestincu ni u Ciganinu ni u krivomislećem Hrvatu ni u ženi koja ide na abortus.
Naši su neprijatelji “Hrvati” u ustaškoj uniformi, “dobročiniteljice” pljačkašice i lažljivice, skrušeni svećenici koji našu djecu nabijaju na kurac u ime Boga, političari koji nam prodaju tezu da tako mora biti i da će tako ostati dovijeka.
NEĆE, poručilo je danas nekoliko tisuća Riječana i Riječanki koji su hodali u koloni “za slobodu”. NEĆE! NEĆE! Hrvatska zastava je naša zastava, Hrvatska je naša domovina. Jedina. Mnogi su je napustili jer ih je u irske otjerala bagra koja se zalaže “za život” iako jedino oni u Hrvatskoj danas mogu dobro živjeti. Od naše ukradene love.
Ma, ustaše, lopovi, silovatelji popovi, lažna borkinjo za ljudska prava, NEĆETE više! NEĆETE u Rijeci! Ako treba, ići ćemo na referendum za civiliziranu, humanu, normalnu Hrvatsku u kojoj će se širenje mržnje kažnjavati dugogodišnjom robijom. Zašto “naše” ustaše u Austriji čeka robija, a u mojoj, našoj zemlji, su heroji?
Riječanima je dosta, poručili smo na današnjem skupu. Danas smo hodali “za slobodu”, sutra ćemo krenuti u boj za slobodu. Nije to naš izbor, ali, “gospodo”, ne damo na našu djecu. Ni rođenu ni nerođenu. Ako se predamo rađat ćemo monstrume onakve kakve je vaša majka rodila, a otac začeo. Ima li išta gore od toga?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Maj 23, 2018 4:49 pm

DEMOKRACIJA U KAMENOM DOBU

Živjela sam u mračini okovana neslobodama širokog spektra. Primjerice, u crnoj diktaturi djecu smo morali cijepiti.

U ono strašno doba postojali su i sistematski pregledi na koje smo djecu morali voditi, postojali su i pedijatri, to su oni liječnici koji liječe samo djecu i kojih danas ima u Irskoj i ostalim irskama. U onom mrklomračnocrnotamnom dobu bilo je i zubara koji su dječici gledali u usta i to nisu naplaćivali. Ima ih i danas. U Irskoj i ostalim irskama.
Danas živimo u demokraciji i nitko ne može prisiliti roditelje da djecu vode, i kad bi pedijatara bilo, na sistematske preglede ili kontrolu zubića. Toliko smo napredovali da dječicu više ne moramo ni cijepiti. Kakvo olakšanje kad se zna da cijepljenje protiv hripavca, ospica, tifusa…, izaziva autizam, rak, autoimune bolesti…
U Hrvatskoj danas postoji čak i udruženje roditelja koje preko svoje stranice preklinje roditelje djece koja su cijepljenjem dobila neku strašnu bolest da se hitno jave udruzi. U svojoj strastvenoj borbi protiv cijepljenja idu tako daleko da hvale roditelje susjedne nam Srbije koji masovno odbijaju cijepiti svoju djecu. Hrvati i Srbi će zakopati ratnu sjekiru preko necijepljene, zakopane djece.
Sve bi ovo bilo smiješno da je smiješno. A nije.
Primjerice, misliš da je cijepljenje štetno pa ti onda dijete, zato jer tisuće tebi sličnih isto misli, dobije opaku bolest. Kad ti se to dogodi, ne pada ti na kraj pameti ostaviti dijete da umre nego tražiš pomoć od liječnika koji ti je htio cijepiti dijete, a ti si odbio. On tebe ne smije odbiti, ti skupo liječenje nećeš platiti. Zato se potpuno opušteno igraš sa zdravljem vlastitog djeteta. Ali i sa zdravljem tuđe djece koja se ne smiju cijepiti jer su kronično bolesna.
Zar se zaista baš ni jedan problem ne može riješiti u ovoj ludoj zemlji? Šarlatani svih profila dobivaju ogroman prostor u medijima. Pišu knjige, organiziraju promocije, nastupaju na televiziji, nitko im ne brani da prodaju svoju po život opasnu nepamet i mržnju prema znanosti. Siroti narod nasjeda i plaća. A izlaz postoji. Svi bi roditelji koji odbijaju cijepiti svoju djecu morali platiti ogromne kazne i, ako treba, otići na robiju. Posebnim luđacima, sve ih je više, trebalo bi oduzeti djecu.
Ovaj tekst pišem jer će se u Hrvatskoj za koji dan obilježiti Dan duševnih bolesnika koji se bore protiv cijepljenja. Pozvana sam na promociju knjige koja promiče strah od cijepljenja i laži koje uz njega idu.
Nevjerojatno je tko su “promotorice” knjige. Jedna je “doktorica medicine”, druga “doktorica veterine”, treća “diplomirana inžinjerka građevinarstva.” “Doktoricu medicine” svi znamo jer je stalno na ekranima, a još nikad nikoga nije uvjerila da je kvalificirana za govorenje o temama o kojima godinama drobi.
Pitam se pitam ima li u Hrvatskoj roditelja koji bi, ma koliko bili ludi, liječenje svoje djece povjerili “doktorici veterine” iako gospođa vješto izvlači tele iz krave. Sigurna sam da se “inžinjerka građevinarstva” razumije u cijepljenje koliko i bilo koji pedijatar u gradnju Pelješkog mosta. Pa ipak, “inžinjerka” će nam govoriti o cijepljenju, a hrvatskih pedijatara na gradilištima nema. Još kad se veterinarima i građevinarima koji se bave liječenjem naše djece pridruže i potpuno ludi političari… Pridružili su se.
Uzalud logika, vapaji medicinara, pamet je odavno išetala iz ove zemlje. Ludilo se širi Hrvatskom. Mi stari koji još uvijek pamtimo razorenu civilizaciju u kojoj su rasla naša djeca sa užasom gledamo kako Hrvatska stupa u kameno doba koracima od sedam milja. A ne bismo se, bar većina od nas, trebali previše uzbuđivati. Naša djeca više ne žive ovdje, naši unuci rastu daleko od razuzdane, hrvatske gomile, a mi sebi može skuhati kavu, zatvoriti oči i vratiti se u svijetlu, blještavu prošlost.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Maj 26, 2018 11:10 pm

“BRESKVICE”

Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.

Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.
Režim života za nas nejede bio je užasan. Morali smo jesti pet puta dnevno. Mlijeko je u naše šalice stizalo iz vimena krava kojima je onaj seljak prao guzice, ogromne količine mesa i povrća ubijale su nas. Najteže nam je padalo svakoga dana jesti maline ili borovnice. Praznili bismo šalice u grmlje sretni što ne moramo gutati nešto tamno i kiselo što boji zube i ono drugo blijedocrveno. Gadilo nam se voće, gadila nam se hrana i domaći kruh i domaća marmelada i domaći maslac. Gadilo nam se sve što smo morali trpati u usta.
Ustajanje od dugačkih, drvenih stolova bilo je čisti užitak. Ah! Trk na vrh obližnjeg brdašca. Pa kolutanje nizbrdo. Ne mogu vjerovati da sam to radila. Ne mogu ni dokazati. Nitko nas nije fotografirao, razvijanje fotografija bilo je skupo, naši roditelji nisu baš bili pri parama.
Sjećam se i plesova oko logorske vatre. I pjevali smo na sav glas. Ja sam, po vlastitom sudu, bila najbolja pjevačica.
Da, teško nam je bilo i stati na vagu. Oni koji na svoje kosti u sedam dana ne bi nabacili bar stotinu grama bili bi bačeni u karantenu u kojoj su morali čitati i mirovati i obećati da će, kad izađu na slobodu, jesti, jesti i samo jesti.
Nekad sam bila lovkinja na salo?! Danas bi moji učitelji, da su živi, bili oduševljeni mojim oblinama. Pod ključem koga nije bilo bili smo sat ili dva, učitelji i učiteljice samo su nas željeli prestrašiti. Ako iz Slovenije roditeljima ne vrate deblju djecu nisu ispunili zadatak.
Posjetili smo Velenje. Grad je tada imao jedanaest godina. Baš mi je bilo drago vidjeti lijepi, novi grad koji se rodio iste godine kad i ja. Vidjeli smo i Celje i Kranj, penjali se na izvor Savinje, a možda je to bio izvor neke druge rijeke, ne gugla mi se jer nije bitno.
Ovo jest bitno. Jednom smo se natjecali u pjevanju. Bila sam sigurna da ću osvojiti prvu nagradu. Tako sam dobro, baš dobro pjevala: “Mjeseče srebrniiiiiiiiiiiii…” Zaboravila sam tekst. Treće mjesto. ?! Nagrada, zdjela kolača u obliku breskvica. Kolač je izgledao fenomenalno, gricnula sam “breskvicu”. Fuj!
Od tada, kad god bih vidjela “breskvice”, osjetila bih u ustima gorak okus prvog poraza. Nikad ih više nisam okusila. Ne bih o ovome pisala da mi sin danas nije donio “breskvice” koje je napravio svojim rukama. Gledao me dok sam prvu trpala u usta. Žvakala sam, žvakala, pa progutala, pa uzela još jednu, pa još jednu. Pojela sam ih pet iako im se okus u posljednjih pedeset i osam godina nije promijenio.
Ne, nema šanse. Ne mogu ja to. Nikad i nisam mogla. Ne mogu ni druge majke. Kako opisati ono što osjećamo prema sinovima?

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Jun 02, 2018 8:58 pm

O SLOBODI

Udavala sam se četiri puta, ne zato jer sam kurva, poštena sam žena. Kad se zaljubim, ja se razvedem, pa se udam. Rastajem se opet. Ne, nisam se zaljubila, jednostavno, dosta mi je. Moja tolerancija je kapitulirala. Gotovo je! Među nama je gotovo. Njemu djeca, meni stan.

Možda vam je poznato, drage moje? Na početku veze svi se naši junaci tuširaju bar jednom dnevno, režu nokte i na nogama i na rukama, osim ako one na rukama ne grizu. Peru kosu. Ne jedu mladi luk. Ne prde glasno poput trube jerihonske samo kad smo mi u blizini. O zahodskoj školjci neću, neću ni o kapima boje zlata koje sve mi godinama skupljamo kao da su zaista zlatne. Ali to rokanje… Rokanje me izbezumljuje. Kako bi se oni osjećali da se mi opustimo, a mogle bismo, svaki put kad nam njihova mama dođe u goste?
Ne, ne kažem da su moji muževi rafalno pucali u čast moje pokojne majke, ne tvrdim ni da ju je to otjeralo u grob, žena je bila starinskoga kova, njoj je bilo najbitnije da joj je kći udana, makar i za ludog rokonju. Mene smeta, mene smeta što su se svi muževi ponašali jednako nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života.
Znam da nije jednostavno biti s nekim u pedesetak kvadrata, sva vrata tanka poput kartona, uz najbolju volju ne možeš ne čuti što se dešava iza vrata vecea. Ljudi se vole, svi seremo, pređeš preko toga. Što meni nije jasno? Ne kužim kako su moji muževi mogli satima u zahodu čitati novine, dok su se novine čitale, ovaj najnoviji drka po mobitelu, izaći iz zahoda, a onda ga odvaliti tako da se zatrese neboder.
Šta si radio u veceu, majmune? Zašto ja svoje plinove opuštam tiho opsjednuta potrebom da ne povrijedim tvoje osjećaje, a ti misliš da je muškost upravno proporcionalna sa grmljavinom koja nekoliko puta dnevno, volim eufemizme, izleti iz tvoje guzičetine?
Uzalud. Razgovarala sam sa svim svojim bivšim muževima. Nije da nisam. Rekli su mi da je njihovo stražnje glasanje znak ljubavi, samo uz onoga koga voliš jesi ono što zaista jesi, veseli prdonja.
Ja sam svim svojim muževima rekla da ima toliko načina kojima mi mogu izraziti ljubav. Šegota torbice, restorani, Charlie haljine, sve će me to usrećiti više nego prasak u kuhinji nakon kojeg me susjeda nazove i pita zašto muža nisam poslala u park ili market, sita je svog kućnog topa.
Toliko od mene o temi o kojoj ne govorimo, mi patnice. Čujem, ne znam ima li istine u tome, žene najnovije generacije svojim partnerima uzvraćaju istom mjerom, kad je to, ako je to uopće moguće. Nije me briga. Idem linijom manjeg otpora. Od ponedjeljka ja ću biti slobodna žena. Što za mene znači sloboda? Sloboda je više se nikad ne udati, živjeti sama, biti svoja na svome i rokati, rokati, rokati…
Žena je slobodna kad postane pravo muško.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Jun 08, 2018 8:58 am

NAZOVI P RADI GAĆA

U Brseču, krasno mjestašce nedaleko od Opatije, živi umirovljeni svećenik M.G. Proslavio je osamdeseti rođendan, ali život mu nije nimalo miran. Stalno mu netko nešto krade. Srećom, hrvatska P koja baš ne izlazi na mjesto zločina ako se ne radi o Zločinu, probleme svećenika M.G. shvaća ozbiljno.

Tako je nedavno svećenik M.G. nazvao P jer mu je gospođa koja je godinama brinula o njegovom kućanstvu ukrala tri para gaća i dva čekića. Gospođa je morala policajcu odgovoriti na mnoga pitanja, sve je odgovore policajac uredno zabilježio.
Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica pa je tako i gospođa trenutno nevina. Poznavajući strahopoštovanje našeg sistema prema Katoličkoj crkvi zaista bi trebalo pitati Boga hoće li nesretnica biti i pravomoćno proglašena nevinom. Ipak, predmet spora su gaće, ne bilo kakve gaće, svete gaće, i dva čekića kojima bi se moglo… Moglo… Moglo bi se, recimo, udariti osmogodišnje dijete po prstićima ako bez dreke ne pruži svoju riticu popu na gotovs. U ovom kontekstu čekići su simbol Katoličke crkve, nešto kao križ.
Ne, nitko nikad nije rekao za svećenika M.G. da je pedofil, naprotiv. Gospodin, navodno, ima dvoje djece, dakle, normalan je čovjek. Vjerojatno će i optužena gospođa nakon sudskog spora biti oslobođena jer je svećenik M.G. policajcu pri očevidu na licu mjesta, osim krađe gaća i čekića prijavio i kazneno djelo krađe svog osobnog vozila iako je njegovo osobno vozilo bilo parkirano u dvorištu kuće u kojoj svećenik M.G. stanuje.
O ovoj temi ne bih pisala da nisam iz Mošćeničke Drage, najljepšeg mjesta na svijetu koje se nalazi u neposrednoj blizini Brseča. Zovu me prijatelji iz rodnog kraja, boje se ljudi da će svećenik M.G. moj i njihov dragi Brseč dignuti u zrak. Naime, iz njegove se kuće svakodnevno širi snažan miris plina. Kuća nije njegova, ona je u vlasništvu Crkve, njegova stoji prazna u susjednom selu. Ne kažem, zaista mi to nije namjera, da Brseč dragi Bog ne čuva, ali On ne može stalno čuvati Brseč i Mošćeničku Dragu.
Zašto opet spominjem Mošćeničku Dragu? Zato jer osamdesetogodišnji velečasni M.G. koji je ostao bez gaća, ali ne i vozačke dozvole, svakoga dana sebe odveze u Dragu na kavicu. Mještani nikad ne znaju kad će gologuzi velečasni M.G. sjesti za volan pa ne mogu na vrijeme maknuti sa ceste dječicu, starce i mnogobrojne turiste.
Je li problem rješiv takozvanim normalnim putem, smjestiti svećenika M.G. u neku ustanovu, ili će izluđeni Brsečani i Dražani i dalje čekati Božju volju, zasad zna samo On.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Čet Jun 14, 2018 9:44 pm

DROCE U HRVATSKOJ KULTURI

Kad govore ili pišu o ženama kurvama, drocama, droljama, nama koji čitamo ili slušamo uvijek pred oči skoči lik sisate sirotice koja žmireći puši nekom debeljku kome srebrnim sjajem blješte srebrne dlake na prsima, srebrne dlake među njegovim nogama uvijek su u filmovima skrivene.

Nisu seksi, valjda? Kao da one na prsima jesu. Kad se govori ili piše o drocama, o njima pišu muškarci, te su ženske komadi iz polusvijeta, propale pjevačice, starlete… Ukratko, neobrazovane ženske kojima su silikonske sise i vješte, stručno napumpane usne jedino sredstvo za rad.
Nije sve baš tako jednostavno. Zato me već dugo muči tema, droce u hrvatskoj kulturi.
Dvije mi padaju na pamet.
Jedna od njih je Udovica domovinskog rata, prevedeno na hrvatski jezik, dobitnica pet Nobelovih nagrada za nečega pet.
Druga je Ljepotica, Ljupko Žensko koje zna kome treba pušiti da bi se postalo vladaricom hrvatske književne scene.
Želim biti sasvim jasna. Sigurna sam da ni jedna od gospođa ne puši svojim moćnim Pigmalionima, daleko od toga. Kad bi i htjele ne bi imale što izvući iz njihovih organa, pretpostavljam. Jedan je sitni, majušni, pače, ambiciozni Veliki Hrvat i još veći alkoholičar. Drugi je nevisoki Zagrepčanec koji raspolaže milijunima naših eura. Kako se zovu mafijaši kojima služi znaju samo on i dragi Bog.
Ovaj je dvojac odlučio da će rukama pušačica prepustiti hrvatsku kulturu i za to ih našom lovom jaaaaaaaako dobro platiti. U kešu i privilegijama. I jedna i druga stalno su na ekranima. Ratuju ženske sa neprijateljima svojih gospodara.
I dok je jedna, Udovica, uvijek obučena, ona druga osjeća neodoljivu potrebu da svima polugola pokazuje davno uvele čari. Možda je to ženama poruka, možeš biti seksi i kad ti sise vise? Ja to ipak tumačim drskošću ženetine bez imalo ukusa. Doduše, bilo bi previše tražiti ukus i pristojnost kod osobe koja piči prema vrhu omamljena smradom onog Zgrepčanca.
Kad smo već kod smrada, Elizabeth Taylor je rekla da su moć i lova najbolji dezodorans pa se drocama ne trebamo čuditi. Jasno im je da, i kad si žensko u hrvatskoj kulturi, za tebe važe ista pravila kao i za žensko u prostituciji. Nađi muško kome ćeš se podati pa će te onda to muško dobro prodati.
U slučaju ovih gospođa nema podavanja u klasičnom smislu. Može li žena poželjeti više od toga? Ni jedna ni druga nisu dale pičke, a gle ih! Kao da je pička jednako žena. Nije. Osim pičke većina žena ima ponos, znanje, talent, obrazovanje, poštenje i stav koji ne bi prodale ma kako bio zavodljiv smrad moćnih mužjaka.
Zašto sam ljuta na one dvije drocetine? Zato jer nikad nitko o njima nije ni rekao ni napisao istinu. Zato jer se o njima govori kao o obrazovanim, pametnim, talentiranim ženama koje su se predanim radom popele do zvijezda. Nisu! One su preskočile trnje i vragu prodale dušu. Žene, prave žene, časne žene u hrvatskoj kulturi šute jer se boje. Dečki u hrvatskoj kulturi šute jer im ništa nije čudno, sve su žene kurve.
Reci imena, reci imena, čujem glasove malobrojnih čitatelja ovog teksta, malobrojnih jer se Hrvatima jebe i za književnost i za kazalište. Imena? A vi, mislim na vas kulturnjake, vi ne znate o kojim gadurama pišem?
Ha! Ha!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Jun 18, 2018 8:33 pm

VATRENI NA KOCKICE

Zovu li se Vatreni još uvijek Vatreni? Ili im promijenilo ime? U Hrvatski Vatreni? Ne bih o njima smjela pisati, nikad nisam uspjela skužiti što je to ofsajd ili sastranik. Zovu li se Vatreni još uvijek i Kockasti? Zašto se zovu, ako se zovu, Kockasti kad je kocka geometrijsko tijelo koje ne može stati na “kockastu” majicu da ga jebeš. Ipak, naši kvadratasti se vjerojatno ipak zovu Kockasti što je po meni jedan u nizu dokaza da se radi o kretenima sa obje strane ekrana.

Nešto ću vam reći iako ne bih smjela zato jer smo mi u Evropskoj uniji. Ne volim pedere. Kockasti svih zemalja su pederčine koje bi prije krepale nego izašle iz ormara. Dečki, pa i Kockasti, boje se izlaska iz kvadra da ne bi svijetu poslali poruku, mi smo pederčine i oni koji nas gledaju su pederčine. Poštujem homoseksualce koji ne skrivaju da vole dečke. Skrivači mi idu nakurac. Bacaju mi u lice istinu o vlastitom mužu, mlađem sinu, unuku.
Napravite anketu među svojim partnerima, ženske. Kad bi vaši dečki mogli birati između gledanja direktnog prijenosa međusobnog jahanja Vatrenih iliti Kockastih i kresanja dvadesetogodišnje lijepe kćeri prvog susjeda, za što bi se odlučili? Mi ženske navikle smo da gledanje nogometanja držimo normalnim muškim ponašanjem iako se njime normalni muškarci ne bave.
A ima ih. Da, ima i muškaraca koji ne bi ni za kakvu lovu najljepše godine života proveli u smrdljivim svlačionicama i grizli se zato što je golmanov dulji od njihovog, a trener forsira Domagoja jer je njegov i najdulji i najdeblji.
Nogometašima i navijačima je sasvim normalno da skupine mužjaka u najboljim godinama stalno putuju svijetom, uvijek u muškom društvu. Žene hvataju za sise samo u barovima kad ugledaju fotoreportera. Najbolji među njima, zove se Ronaldo, Arnoldo ili Messonardo, nisam sigurna, djecu ne radi jebući ženske, njemu ih rađaju surogat majke, odgaja ih njegova majka. Da je obrnuto, da je obrnuto, što bi svijet o nama ženama mislio?
Imam bujnu maštu, ali… Ne, ne… Probat ću. Zamislite da netko odluči u zlatu platiti žene koje bi bile spremne od svoje pete do svoje trideset i pete putovati svijetom samo u društvu žena? S njima bi se budile, s njima lijegale, u pauzama trčale za kožnatom loptom, pod tušem bi jedna drugoj pokazivale klitoris i mislile kako to rade za, u našem slučaju, Hrvatsku.
Zamislite kako tisuće Hrvatica sjedi pred ekranima i urla dok Vatrene i Kockaste ubacuju loptu u gol, a zatim se na terenu krenu trljati jedna o drugu dok ne svrše za Dom spremne? Ove doma sa suzama u očima ispijaju Karlovačko, pucaju u zrak iz bakine kubure i bjesomučno masiraju klitić dok ne svrše za Lijepu Našu?
Bi li se u Hrvatskoj našlo tisuću žena spremnih da život provede njušeći smrad sebi sličnih ženki? Nemoguće. Žene vole muškarce, uglavnom, muškarci vole samo muškarce. Zato su kafići ovih dana krcati. Zato na svakoj terasi blješti ekran širok poput slonove guzice. Zato stotine tisuća Hrvatica ovih dana šapće sebi u bradu, aleluja, aleluja, aleluja, nema ga doma, nema ga doma, nema ga doma…
Da, Svjetsko prvenstvo u nogometu blaženi su dani za žene koje vole normalne muškarce. Dok zaljubljeni u Kockaste bulje u svoju retardiranu braću i na terasama mlate kockastog majmuna po kockastoj glavi kad Kockasti zabiju gol, njihove žene u hladnini doma svoga svršavaju sa pravim muškarcima.
Tko je pravi muškarac? Pravi muškarac zna razliku između kocke i kvadrata, pravi muškarac ne svršava uz pomoć “kockaste” majice, pravi muškarac pojma nema tko je jebeni Messodinjo.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Jun 27, 2018 3:50 pm

DRAGOVOLJCI DRAGI, GDJE STE?
Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo bili ’91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um. To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.

Prijetili su plinskim bocama, dizanjem u zrak ovoga ili onoga dok u ovoj zemlji ne pobijedi pravda. Demokracija je kad iz pokradene domovine za koju si se borio dragovoljno izvučeš privilegija još i još i mirovine još i još. Zašto se zoveš “dragovoljac”, a ne plaćenik pitaj boga. Po meni, tko sam ja, pravi heroji su samo mrtvi heroji, jebeš bukače kojima nikad dosta love.

Jebeš i mene jer sam nebitna i nikoga nije briga za moje teze, da sam bitna sjedila bih u Saboru, pričala pizdarije, dobivala povoljne kredite, urlala protiv cijepljenja, imala pravo na besplatan stan u Zagrebu, na slobodne vikende koji traju mjesecima, na laprdanje u udarnom terminu Hrvatske televizije. Da se razumijemo, vi i ja. Poznajem ja mnoge dragovoljce, prijatelji su mi, koji se nisu borili za ovo, koji znaju gdje su bili ’91. i to nisu naplatili. Moji prijatelji dragovoljci nisu lovci na mirovine i privilegije, oni su već neko vrijeme sretni roditelji djece koja su pobjegla iz sranja za koje su se dragovoljno borili njihovi očevi.

Nakon predugog uvoda krećem prema temi. Ipak, još jedna digresija. Rijetki sam ja davež. Reći ću vam, da ne bude zabune, gdje sam ja bila devedeset i neke. Na riječkoj rivi. Razgovarala sam sa vozačem ogromnog autobusa. Stigao je iz Zadra. Vojna policija je znala da su mnogi dečki u najboljim godinama devedeset i neke pobjegli iz Zadra i sakrili se u Rijeci. Nije im se dragovoljčilo. Istovremeno se 90% pozvanih Primoraca odazvalo pozivu Domovine i krenulo braniti Zadar koji se tada zvao “Bežigrad”. Onaj se veliki autobus vratio prazan u grad u kome danas, sigurna sam, živi nekoliko tisuća dragovoljaca.

Dragi zadarski dragovoljci, vama pišem. Hrabri ste, glasni ste, danas spremni na ratovanje onako kako to ’91. niste bili, s vremenom, valjda, čovjek progleda. Zašto vam pišem? Na portalima sam vidjela izmasakrirano tijelo mlade Zadranke. Djevojka ima osamnaest godina. Razbio ju je vaš sugrađanin pred očima vaših sugrađana, zakon mu ništa ne može. Na njegovoj je strani Država za koju ste se vi, je li, borili. Djevojčica je kći vašeg kolege koji se ubio. Dragovoljno je Domovini poklonio i srce i dušu, a ona mu je dala…Neću reći što jer ga poštujem.

Dragi zadarski dragovoljci, evo prilike. Krenite i pokažite da ovo nije zemlja za koju ste se borili. Djevojčica je izmasakrirana uz blagoslov vaših sugrađana gadova koji su zločin šutke gledali usrani od divljaka koga već godinama štiti Domovina. Dragi dragovoljci zadarski, u Domovini za koju ste se vi dragovoljno borili zločincu je omogućeno da usred bijelog dana glavom djevojčice, glavom kćeri vašeg suborca, razvali zahodsku školjku. Gad je trenutno u pritvoru. Koliko se ja razumijem u hrvatsko pravosuđe ova djevojka neće biti posljednja koja će nakon susreta s njim ostati ležati mrtva ili polumrtva u nekom zahodu.

Kužite moju poruku? Domovina se može braniti i obraniti na tisuću načina. Podsjećam vas, žrtva je dijete vašeg suborca koji je dao život za ono u čemu nije mogao živjeti. Gad će izaći iz pritvora. Sačekajte ga. Učinite nešto za svoju i duše oca, majke i jadne djevojčice. I vi i ja znamo da Pravda u Hrvatskoj ne stanuje u sudnici, a bejzbol palica može učiniti čuda u rukama heroja Domovinskog rata.

Ej, dečki, budite malo i heroji domovinskog mira. Iduća će mlada Zadranka biti vaša kći.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Jul 07, 2018 5:01 pm

NOGOMET

Liječnika nema. Nema pravih. Ušla sam u Medico, riječku privatnu kliniku, platila pregled, dobila dijagnozu. Srećom, došla sam do akademika Samaržije na Jordanovcu koji mi je, bacio je pogled na fotku mojih pluća, isti čas rekao da dijagnoza sa kojom sam došla nema veze s mozgom.

Koliki ne mogu doći do Jordanovca, fenomenalne klinike koja kao da nije u Hrvatskoj? Doduše, tamo su tako dobro organizirani, hvala Akademiku, da do njih ipak stigne svatko kome to treba i onaj tko zna da tamo radi svjetska ekipa. SVJETSKA! Pretpostavljam da će ih onaj naš ministar zdravstva sastaviti sa crnom zemljom jer “previše troše”, a “previše troše” jer liječe ljude, običneljude. U Hrvatskoj se to ne nosi. Ovdje, uskoro ćemo postati najsiromašnija zemlja u EU, pravo na zdravlje imaju samo političari kriminalci i kriminalci budući političari.
Nikad, nikad nisam živjela u strašnijem okruženju, a sedamdeseta mi kuca na vrata. Neću o Jugoslaviji, davno je nestala, nažalost. O Hrvatskoj hoću. Pogledajmo Sabor. Skupina turbo nekvalificiranih idiota urla, jednoga iznose iz prostora gdje bogata bagra sjedi, ostali viču ili se cere ili u kafiću loču po besramno niskim cijenama.
Zločinačka ekipa ovih je dana odlučila opljačkati građane, oteti im ono što su godinama uplaćivali da bi u starosti mogli preživljavati. Zločin je, zasad, odgođen jer je sve osvanulo u medijima od kojih neki još uvijek pokušavaju narod dozvati pameti. Poznavajući one na vlasti i “narod”, ma što to bilo, sigurna sam da će se pljačka provesti, dečki koji nas drže u šaci nemaju previše vremena. Ako nas ne oglođu do kosti u iduće dvije godine na ostatke će se baciti druga ekipa.
Mladi bježe iz ovog bordela u kome su baš sve kurve zaražene. Oni koji ne žele otići žive poput pasa bez gospodara. Poslodavci ih tretiraju kao potrošnu robu. Neka gore dok ne izgore. Razmišljate li ikad kakav život vode klinci koji vam na vrata donose picu? Riječka priča. Nazoveš broj picerije koja je na drugom dijelu grada, glas sa druge strane žice ti obeća, pica stiže za pola sata. Picu treba ispeći, ubaciti je u kartonsku kutiju, uručiti klincu, on sjeda u auto i onda poput luđaka juri prema cilju da bi ispoštovao onih “pola sata”. Ako zakasni, gubi posao.
Toga dana dečko nije imao sreće. Naletio je na policiju. Globa, dvije tisuće kuna. Gazda je bio opušten. “Plati!” Dečko je postavljao glupa pitanja. Gazda mu je rekao:”Idući put sporije vozi, brže trči.” Nadam se da roditelji onog dječaka neće pročitati moj tekst. Oni su, poput mnogih građana ove smrdljive rupe, šutljiva većina koja ne misli da ima pravo na liječenje, obrazovanje, rad, sigurnost, dostojanstvo, na sve ono što smo u Jugoslaviji imali i mislili da je to normalno.
Šutljiva većina? Ma koja šutljiva većina kad se ovih dana u Hrvatskoj urla na svakom uglu. “Kockasti” tako žare i pale da se u Hrvatskoj dogodilo nezamislivo. Dok se u Saboru i na cesti hrvatski fašisti svim snagama bore za ukidanje prava manjina, jedan naš “manjinac”, Subašić se zove, postao je nacionalni heroj. Lik je tako dobar golman da mu je oprošteno što je Srbin. Da mi je netko rekao…
Ne, ne bih mogla povjerovati da nogomet baš takva čuda čini. Doduše, gospodin Subašić je po vlastitom izboru “Hrvat”, a otac mu je samo “pravoslavac”. Nema veze, naglasak je na činjenici da kad je nogomet u pitanju Srbin u Hrvatskoj postaje ljudsko biće. Dok bude uspješno branio. Kad dobije prvi gol, pa drugi gol, pa treći gol, s Rusima nikad ne znaš, vratit će se na ono što on ovdje zapravo jest. I on i njegov otac i svi hrvatski jovani. Četnik.
Da je sve moguće u ovoj turbokatoličkoj zemlji u kojoj popovi organiziraju katoličko-ginekološke samite na vrhu i zalažu se za ukidanje abortusa najbolje govori fotka na kojoj se cere vesele časne hrvatske. Navijaju za “Kockaste”, lica im ukrašena ratnim bojama, noge raširene, ako pobijedimo Ruse dignut će halje i pokazati nam hrvatske “kockaste” katoličke pičke.
Ne, ne i ne! Nije sve tako crno. Danci traže da se ubije izdajnik koji nije pogodio hrvatsku mrežu. Štaaaaaaaaaaaaa? Danci nisu “najsretniji ljudi na svijetu”, razumni, civilizirani? Jesu, dok netko od njihovih ne promaši vrata. Kad se to dogodi Danci postanu Hrvati. Svi smo mi ipak samo ljudi? Mesina kojoj treba televizor, pivo, dres, na ekranu oznojeni milijarderi i orgazam kad “naš” onu kožu ubaci kamo treba.
Pa, kad je tako… Jebeš to što nemamo doktore, što nam djeca gladuju, nema posla, nema obrazovanja, neće biti mirovina, budućnosti…Ima izlaza. Hvala ti, EU. Ipak manje boli kad ti netko u Irskoj kaže: “Sporije vozi, brže trči.”

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Datum upisa : 08.01.2011

U Beogradu

Neka mi oproste svi koji me doživljavaju kao hrabru, ledenu kuju kojoj ništa nije sveto. Uzimam slobodan dan. Danas službeno ulazim u sedamdesetu. Zato mogu biti ono što možda jesam, a možda i nisam. Patetična, slinava, dirnuta, raznježena, stara gospođa koja ne može a da ne napiše kako joj je bilo u Beogradu na Sajmu.

Za neznalice. Potpisivala sam svoju knjigu “Život bez krpelja“, zbirku tekstova sa ovoga bloga na temu muškarci, žene, djeca. Nikad i nigdje nisam nastupila a da nisam bila obuzeta jezivom tremom. Pred svaki se nastup tresem, ni jednu svoju snimku nastupa ne gledam, najstrašnije su mi noći pred jutro kad se moram ukazati na nekoj televiziji.

Raste mi tlak, teče mi krv iz nosa, sigurna sam da, ili neću dočekati jutro ili ću se srušiti u studiju. Bila bih na svim mogućim kokainima i heroinima i alkoholima i cigaretama kad bih to mogla podnijeti. Gutam apaurine koji me smiruju samo kad mi ne trebaju.

I tako, uđoh ja u onu sajamsku halu. Milijun ljudi se probija kroz vrući zrak, crveni Lagunin znak blješti. Znam da sam mrtva ali to, najbolja sajamska “piaruša”, Lagunina Tanja, ne zna pa me vuče ka stratištu. Penjem se uz stepenice i na katu Lagunine “kuće” čekam poziv.

Neki se ljudi oko mene smiju, tamo je i Papić, jedini izdavač koji me redovito plaća ali ja jednostavno ne mogu nikome vjerovati pa ne vjerujem ni njemu. Možda jest dosad bio fer, ali to će se sigurno pokvariti, sa svakim sam izdavačem vodila krvavi rat da bih dobila svoju lovu, svi oni misle da je najprije bio izdavač, a tek se kasnije rodio opet izdavač, pisci su samo “trošak”, nešto kao toaletni papir u izdavačkoj kući…

I dok tako čekam “poziv” prisiljavam sebe da mislim pozitivno.

Pa mislim. Kupit ću sebi onu crvenu košulju i lude tenisice, kupit ću… Pa mislim. Sve si si već kupila! Skoncentriraj se, babo luda, shvati, pred tobom je “nastup”, još jedna propast svijeta u nizu, još jedna smrt. Koliko će ljudi doći, hoće li Papić biti zadovoljan? Što te briga za Papića, tko je Papić, da si hrabra žena, da si ono što drugi o tebi misle, sad bi išetala iz te hale, sve odjebala, vratila se u hotel i žderala puding od griza.

Pa popijem vode. A što mi se može dogoditi? Ako netko dođe, dobro dođe. Ako nikoga ne bude bilo razgovarat ću sa fenomenalnim ljudima koji rade za Lagunu, volim ih svim srcem. Neću biti sama za tim stolom, smiješit ću se kao da sam SRETNA, bit ću OPUŠTENA za popizdit.

Uostalom, kome ja odgovaram? Nitko mene toliko ne može platiti koliko ja mogu patiti ovako prestravljena tu na katu ogromne barake sigurna da sam u krivo vrijeme na krivom mjestu. Oko mene smijeh.

Piša mi se. PIŠA MI SE! UMIREM! Gledam u Tanjino nasmiješeno lice. Odakle se ova pojavila? Tako iznenada? Tako neočekivano? “Idemo!” Ne idemo, ne idemo, ne idemoooooooooo, vrištim. Tanja ne čuje i mi se spuštamo. Pred mojim stolom dugačak rep, smiješim se, novinarka Blica Tanja Nježić dobacuje: “A ja se pitam koga čekaju ovi ljudi?” Odgovaram bahato: “Kako to da nisi pogodila otprve?”

Kreće potpisivanje. Fotkanje, dodiri, grljenje, pokloni, pogledi, imena, imena, imena… I traje tako to neko vrijeme, odrađujem sve sigurna da se to događa nekom drugom, a onda mi priđe mladić koji je za mene napravio čestitku, moju je knjigu kupila gospođa koju je dopratio muž.

Gospođa je u kolicima, nepokretnih i ruku i nogu, gledam je u oči u kojima vidim ljubav i uz zaista nadljudske napore pobjeđujem u sebi potrebu da briznem u plač. Dok nas gospođin muž fotka, dok gospođa uz koju stoji dijete u krilu nosi moju knjigu a usta pokušava rastegnuti u osmijeh, osjećam čistu, najčišću sreću. Moj život ima smisla.

Hvala, Beograde!

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pet Mar 01, 2019 10:03 pm

ETO, IMAMO HRVATSKU, PI.KA NAM MATERINA: Vedrana Rudan nikad BRUTALNIJE oplela po Hrvatima, a onda osula paljbu po KOLINDI i POPOVIMA!

Vedrana Rudan, poznata hrvatska književnica, ovoga puta je komentarisala jezivu tragediju na Pagu kada je otac svoje četvoro dece, starosti od 3 do 8 godina, bacio sa balkona prvog sprata, sa visine o 6 metara.

Komentar Vedrane Rudan o ovom zločinu prenosimo u celosti:

"Otac je na Pagu preko ograde balkona bacio svoje četvoro dece. Portali vrište. Posebno je istaknuto, otac nije sa Paga, "došljak" je bacio decu. Krenula je rasprava je li Virovitica u Međimurju ili Slavoniji. Zaboravila sam gde je Virovitica jer je Hrvatska luda zemlja u svakom svom delu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ima nas oko četiri miliona. Manji smo od mnogih svetskih gradova. To stravu i užas čini još jezivijima.
Sestra je strpala sestru u frizer, tamo se pokojnica smrzavala godinama. Četrnaestogodišnji dečak pokušao je zaklati majku. Otac prebio četrnaestogodišnju devojčicu i oteo joj novčanik.

Župan, ugledni političar, godinama je prebijao suprugu, sudi mu se, on je i dalje ugledni političar. Osuđeni ratni zločinac, veleštovani hrvatski general koji je hladnokrvno ženi pucao u glavu, uspešni je biznismen, nežni suprug i otac.
Ministar obrane, deluje poput ljutitog dečačića, od Izraela je naručio avione koji će nas braniti od...Nikad nismo čuli od koga će nas braniti stare izraelske kante koje nismo uspeli u zlatu platiti jer su se umešali Ameri.

Dok je patuljak dogovarao "obranu" vrhunski hrvatski vojni pilot naručene je avione usporedio sa pičkom islužene amsterdamske kurve. Halo? Alo? Ima li koga doma?

Deca u osmogodišnjim školama međusobno se prebijaju, srednjoškolci ubijaju. Naša predsednica podstaknuta klanjem u školama na bujne grudi navlači ružičastu majicu, na njoj piše "Vršnjačko nasilje prestaje ovde!" Prestaje gde? Na sisama predsednice opsednute dijetom, perikom, garderobom i lovom na novi mandat?

Iz mračine se ovih dana izvukao vojni pop u miru, Jezerinac se zove. U miru je, ali ne miruje. U svom je dvorcu od oniksa došao do genijalnog otkrića. Žene odlaze na abortus da bi mrtva tela svoje nerođene dece prodala industriji skupih parfema.

Alo? Alo! Alooooooo? Zašto hrvatski popovi, kad su u penziji, jedini ne umiru od gladi, zime i boleština nego se u stotoj bave naukom?

Hrvatska ima i studentskog kapelana. U zlatu i dragom kamenju plaćamo gospodina koji je studentima otkrio kako je mlada cura izgubila menstruaciju kad je videla oca kako drka. Šta gube devojčice kad ih pop jebe kapelan nije rekao. Menstruaciju ne gube jer hrvatski popovi vole curice koje je još nisu dobile.

E, sad, zašto je u Hrvatskoj bacanje dece preko balkona zločin, a je*anje dečice širenje mira i dobra znaju samo oni koji su sa Vatikanom potpisali sve one ugovore.

Kad je naš premijer čuo da je otac svoju decu bacio preko ograde balkona jako se začudio, a ministarka za omladinu je odmah krenula prema Zadru puna nade da će se deca oporaviti.

Zašto se tome nada? Čime se bavi ta ženska? Za što je plaćamo? Ona su sirota deca su jadna otkako su živa. Ovih su dana trebala zajedno sa ocem monstrumom i majkom odleteti iz unajmljene gajbe. Kamo? Kamo lete hrvatska gola, bosa, zapuštena, gladna, očajna deca kad ih otac ne baci preko balkona? Zna li neko odgovor na to pitanje?

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gost

PROFESOR DOKTOR ČETNIK
Nitko normalan u ovoj zemlji ne misli da su Srbi bitni. U Hrvatskoj ih ima koliko i bakterija u mokraći zdravog čovjeka.

“Nešto”. Ne bih znala to o bakterijama i mokraći da nisam jučer bila na sistematskom. Dakle, hrvatski Srbi s Pupovcem na čelu mala su skupina benignih bakterija.

Pa ipak se već tjednima od Pupovca traži da se “ispriča” jer je za ovu Hrvatsku rekao da je NDH ili nešto slično. Nije mi se dalo guglati da bih mogla citirati Nebitnog Čovjeka.

Što ja mislim, je li ova Hrvatska isto što i NDH? Naravno da nije kao što nisu ni moje namjere ozbiljne kad svojoj mački kažem da ću je ubiti ili mužu kažem da ću ga udaviti. Frustrirani ljudi u afektu svašta kažu, a Pupovac je s pravom frustriran jer se rodio u zemlji i živi u zemlji u kojoj su hrvatski Srbi ovih dana proglašavani rakom sa metastazama koji ždere jedinu nam i demokratsku nam i civiliziranu nam Hrvatsku.

Ej, nemojte me zajebavati. Nemojte me jebati i ostavite Pupovca na miru. Pogledajte se u ogledalo, vi zapjenušani, vi divlji, vi kreteni, vi manipulatori, vi lažljivci, vi licemjeri. Vi “ubojice i razbojnici” kako vas je zvao Krleža. Znam, pitate, tko je Krleža.

Tko ste vi, vladari Hrvatske? Vi ste silovatelji. Vi ste suspektni kriminalci, zato jer su svi hrvatski sudovi na kolektivnom doživotnom godišnjem odmoru. Vi ste pravomoćno osuđeni ratni zločinci. Vi ste lopovi. Vi ste lažljivci. Vi djeci u Medačkom Džepu, na prvi dan škole, prodajete priču kako je naš ratni zločinac koji je hladnokrvno bespomoćnoj ženi pucao u glavu nacionalni heroj.

Vi, vladari Hrvatske, nekad gologuze protuhe, imate vile, dvorce, ogroman keš, poslujete s Državom, šurujete s Crkvom. Crkva u Hrvata je leglo lopina, pedofila i pedera koji proklinju homoseksualce i mrze žene.

Vi takvi sudite nekome jer se usudio reći rečenicu da je Hrvatska NDH, ili tako nešto, očajan i bespomoćan pred nasiljem koje se valja našim ulicama. Svatko normalan zna da Hrvatska, da i hoće, ne može biti NDH. Nema u njoj više ni Srba ni Židova ni krivomislećih Hrvata. Čak i Cigani iz nje bježe.

U Hrvatskoj danas živi sirotinja koja nema kamo i zločinci koji krvavim očnjacima komadaju sirotu nam domovinu. Odvratne hijene skreću pažnju izluđenog naroda sa njegove nesreće na Pupovčevu rečenicu.

Neš ti taktike. Nismo se uhvatili na ješku, ali smo kukavice. Već trideset godina odbijamo se suočiti s istinom i učiniti nešto da nam ne bude normalno da se optuženi kriminalac kandidira za predsjednika, da nam svećenik jebe desetogodišnjeg sina, da nam ratni zločinac ostane heroj, da nam se Glavaš, još jedan u nizu “suspektnih” zločinaca, nešto govori u Saboru.

NDH je bila čista fašistička država. Ova Hrvatska je prljava do boli, prljava do očaja, prljava da umreš od smrada i srama. Hrvatska je samo prljava država.

Samo?

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sre Sep 18, 2019 2:03 pm

INDEKS, DREK I PURA

Indeks je jedini hrvatski portal koji ovoj vlasti jebe i oca i mater. Hadezeovcima i njihovim okoanusnim mušetinama vadi crijeva, a nama usvevjerujućima objašnjava kako gologuzi, nepismeni drkadžija, silovatelj i kućni mlatilac može preko noći postati ministar i doći do nekoliko vila, privatnih plaža, tvornica, automobila…
Zahvaljujući Indexu saznali smo koliko je naše pravosuđe korumpirano, policija privodi samo klince, nitko ništa ne može Bandiću jer su na njegovoj strani i Bog i Partija i mafija. Znam, znam da između Partije i mafije nema razlike.
I sad, objasnite vi meni kako se može Indeks kao pura dreku čuditi kad se ološ obruši na njihovog novinara jer je napisao nenadahnutu parodiju Vile Velebite i još je uvrijedio policiju?
Duhačeka uhitiše na Franji Tuđmanu i baciše u demokratsku tamnicu zato jer nije silovao dečkiće. Nije ukrao milijun eura. Nije pojio srpske civile kiselinom pa ih bacao u rijeku ruku okovanih bodljikavom žicom… Duhi, Duhi! Da si to radio bio bi ministar, biskup, general, zastupnik u Saboru i bio bi slobodan ka’ tić.
Duhaček je, zahvaljujući Indexu, postao brejkingnjuz. Krivo, krivo. Brejkingnjuz bi bila da je vlast očistila Sabor od zločinaca, Vladu od lopova, sudove od korumpiranih sudaca, uhitila Bandića i osudila ga na robiju, poslala kakvog djecojepca da u Boga gleda kroz rešetke… Ili da je samo ukinula obračunavanje novčane prekršajne kazne u markama. Jebote! Da marke. Toliko nas preziru da nam kazne obračunavaju u nepostojećoj valuti jer znaju da nas čak ni takvo ponižavanje neće uznemiriti.
Kriminalci su poslali Indexu poruku: možemo vas poslati u kurac kad nam se kurac digne. Eto, dignuo nam se. Brišite krvavu guzicu i šutite!
Indeks ne šuti. Opet mi na pamet pada ona pura i drek u koga sirotica zapanjeno gleda. Indeks se čudi. Kako je moguće da sudac uđe u ćeliju i prijeti? Moguće je jer u ćeliju ulazi hrvatski sudac. Kako je moguće da sudac drži vrlo bitnim to što se zove Krešimir, moguće je jer hrvatski sudac drži vrlo bitnim…
Mala digresija. Moj pokojni mačak, veliki jebač, da nije bio jebač još bi bio živ, zvao se Petar Krešimir Četvrti. Da sam znala da za Krešimire zakoni ne važe sin mi se mogao zvati Krešimir. Dečko bi opušteno silovao i krao, ušao bi u Sabor ili Vladu, mami bi dao dragovoljačku penziju.
Ja sam devedeset i prve, kad je Hrvatskoj bilo najteže, u kupatilu slomila lijevu nogu. Jebote, to vrijedi, brat bratu, deset tisuća kuna mjesečno. Neki hrvatski generali, suspektni zločinci i osuđeni zločinci, za vječnu su nam Hrvatsku dali mnogo manje, a vidi njih, a vidi mene.
Nadam se da će onaj Krešimir Duhija osuditi na doživotnu robiju. Poslat će nam poruku, bez kurca se ne ide u svatove. Prevedeno, nemoćnici, ne, ne tipkovnicom jurišati na Moć.
A sad, budimo malo ozbiljni. Tebe pitam, Krešimire. Je li moguće da ti nitko nije rekao da ti, dok je ovog i ovakvog naroda, ne moraš izvlačiti pendrek iz gaća? Ej, vi gore! Nije moguće da ne znate, ne možete vi toliko izdrkati koliko mi možemo progutati.
Već sam to jednom napisala? Jebiga. Ovdje trideset godina stalno isto.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Sep 23, 2019 3:19 pm

SVETI MATEJ I ŠATOR

Nazvala me moja mlada prijateljica. Dijete joj ide u Osnovnu školu “Sveti Matej”, mjesto se zove Viškovo, okolica Rijeke. Danas je Sveti Matej, u njegovu slavu svim je učenicima, ima ih 923, zabranjen ulaz u školu. Prijateljica ne zna kamo sa sinom. Njezin šef, Mađar, slavi nekog drugog sveca, jebe mu se za Mateja. Muž u Njemačkoj nije mogao dobiti slobodan dan.

Poludjela sam. Kako je moguće da se u laičkoj državi obustavi nastava jer se slavi nekakav svetac?! I to ne bilo koji svetac nego zaštitnik carinika, poreznika, knjigovođa, bankara?! U Hrvatskoj bi se slavljenje toga sveca trebalo zakonom zabraniti, a ne u njegovu slavu zatvarati jednu od najvećih škola u zemlji!
Nazvala sam školu. Javila mi se ljubazna gospođa Jasna, zamolila me da joj ne spominjem prezime. Da, danas nema djece u školi, samo ona radi, ona je “računovođa”. Pitala sam je misli li ona da je normalno da djeca ne idu u školu u slavu Svetog Mateja. Ona o tome ne misli, ali misli direktor škole, gospodin Crnić.
“Evo vam njegov mobitel. Sigurno će vam se javiti.” Gospođa Jasna nije znala koga štiti Sveti Matej osim Viškova koje se nekad zvalo Sveti Matej.
Javio mi se gospodin Josip Crnić i sve mi objasnio. Da, istina je, djeca danas nisu išla u školu nego sa učiteljima na misu, održana je u deset sati. Otišla su djeca koja su htjela. Sve je u skladu sa zakonom. Škole imaju pravo tri dana godišnje iskoristiti kako ih je volja. Oni već deset ili petnaest godina jedan dan godišnje slave Svetoga Mateja.
“Tko je to odlučio?” “Ja”, rekao je profesor Crnić. Zna li točno koliko se godina na ovakav način slavi Sveti Mate, deset ili petnaest? “Ne sjećam se.” “Koliko ste godina direktor škole?” “Dvadeset i četiri godine.” “Zašto niste od starta slavila Mateja?” “Možda i jesmo, ne sjećam se.”
“Ovih se dana obilježava i Dan Alzheimera, možemo li vašu zaboravnost vezati uz to obilježavanje?” “Ako hoćete, slobodno.” Nasmijao se.
“Čujte”, profesor Crnić mi je pokušao objasniti problem, “kad se slavi Matejna onda Općina pred našom školom digne ogroman šator. Djeci je nemoguće probiti se do škole.” “Aha. Možemo li onda reći da su djeca otišla u crkvu zbog prepreke na putu.” “Slobodno tako možemo reći.” Zaboravila sam napisati, u šatoru će pjevati neki Mate zato jer se zove Mate i Bebek. Fešta će trajati čitav vikend.
Ni gospodin Crnković nije bio siguran koga, osim ljudi sa Viškova, štiti Matej. “Slušajte, ne znam, on je bio carinik.., valjda štiti carinike?”
I sad? Kako se naljutiti na čovjeka koji djecu tjera iz škole i utjeruje u crkvu kad su mu namjere plemenite. Boji se da dječica ne bi polomila noge.
U Hrvatskoj danas jedino na putu prema katoličkoj crkvi ne postoje prepreke.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Gost

SILUJ HRVATSKI!

Kako piše Slobodna Dalmacija, sedam mladića iz “okolice Zadra” mjesecima je silovalo maloljetnu djevojku koja živi u istom mjesto u kome žive i silovatelji. Sedam monstruma iz “okolice Zadra” sustavno je uništavalo život jedne djevojčice, policija ih je privela, roditelji i rodbina su ispred policijske postaje prosvjedovali zbog uhićenja njihovih najmilijih, sudac istrage Županijskog suda u Zadru Ivan Marković pustio ih je na slobodu.

Ništa od ovoga nije u hrvatskim medijima PRIJELOMNA VIJEST. To sve govori o Hrvatskoj danas. Lijepa Naša je odvratna, bešćutna zemlja puna nasilja i nepravde. Ženomrzačka do boli.

Da smo normalna zemlja premijer bi se očitovao na ovu temu. Da smo normalna zemlja ministar pravosuđa rekao bi nam da Članak 123, stavak 1 Zakona o kaznenom postupku govori u kojim se slučajevima uhićenik može pritvoriti.

Istražni zatvor se određuje zbog mogućnosti bijega
Zbog utjecaja na svjedoke i oštećenike
Mogućnosti ponavljanja djela
Kad su okolnosti djela tako teške da bi moglo doći do uznemiravanja javnosti
Naravno da bi nam ministar pravosuđa, uzimajući u obzir činjenicu da ovaj zločin jest “uznemirio javnost”, bar onu normalnu, morao objasniti zašto su silovatelji na slobodi.

Sve bi to tako trebalo biti da ne živimo gdje živimo. Nitko nije digao glas zato jer smo eutanazirani. Sve dosadašnje vlasti zlostavljaju nas već gotovo trideset godina, mi koji nismo zločinci patimo od kolektivnog posttraumatskog sindroma. Zato će nas i ovaj zločin koji normalnim ljudima ledi krv u žilama ostaviti hladnima.

Možda će neko udruženje za zaštitu žena dignuti glas, naša skockana borkinja za ženska prava sigurno će nekome dati izjavu, premijer će šutjeti, ministar pravosuđa… Bože, koliko mi se gadi, gadi, gadi, gadi čitati ovakve vijesti, sjediti doma i biti nemoćna.

Koga briga što ja pišem? Je li mi lakše kad napišem ovakav tekst? Kao, digla sam glas, ipak sam rekla? Rekla sam, pa što?

Ja sam baka, ja sam nona, ja imam UNUKU. Ja imam unuku koja živi u ovakvoj Hrvatskoj. Ja imam unuku koja će uskoro izaći sama iz kuće i krenuti na neko druženje. Ja imam unuku koja će na nekom tulumu upasti ekipi u oko jer ima smeđu kosu, kratku suknju i zelene oči. Ja imam unuku koju će ekipa, zato jer živi u Hrvatskoj, „okolica Zadra“ nije jedini prokleti hrvatski kraj, silovati.

Ma, ne morate mi vjerovati. Nema tog suca istrage čija bi me odvratna odluka uznemirila. Nema tog hrvatskog suda pred kojim bi moja unuka pričala svoju priču dok bi joj se silovatelji cerekali u lice. Nema tih “roditelja i rodbine” koji bi me uvjerili da je moja unuka kriva jer nosi kratku suknju i ima zelene oči.

Dragi moji, vjerovali vi meni ili ne, ja sam toliko luda da bih, da sam na mjestu none one djevojčice, sve te monstrume pobila. Ma, sprašila bih im metak u glavu. Doduše, kad sam na tu temu pričala s ocem moje unuke i kad sam mu rekla što bih učinila da se mojoj unuci tako nešto dogodi, on me smirio.

“Nona, vaša unuka ima oca. Ne kupujte pištolj.”

Gost

SILOVATELJI I RODITELJI
SILOVATELJI I RODITELJI
Ove subote ćemo moja djeca, njihovi partneri i naša unučad prosvjedovati u Rijeci protiv pravosuđa koje pušta na slobodu silovatelje i protiv silovatelja i sudaca kojima ništa sveto nije.

Silovatelji? U mojoj percepciji silovatelj je uvijek odrasla beštija opsjednuta potrebom da se iživljava nad slabijim od sebe. Žao mi je što sam slučajno na fejsu vidjela fotografije silovatelja iz „okolice Zadra“.

Užasnula sam se. To su djeca. Djeca sa mobitelima, urednom frizurom, zdravim zubima, lijepim osmijesima. Moj sin je jednom bio takav dječak.

Zašto moj sin nije bio silovatelj? Tko ili što maloljetnog dječaka pretvori u silovatelja? Društvo? Škola? Crkva?

Kad sam bila majka šesnaestogodišnjeg sina znala sam da bi prije umro nego silovao djevojčicu, da nema baš nikakve šanse da se udruži s nečim što izgleda kao ljudsko biće, a zapravo je monstrum.

Kako sam znala? Njegov poočim i ja za našu smo djecu imali plan. Moraju biti časni ljudi. Moraju poštovati druge ljude. Moraju savladati mržnju u sebi, kad se pojavi, i prepoznati je kao perverziju. Moraju znati da svijetom hodaju slabi ljudi, nemoćni ljudi, takvima treba pomoći, ne na njima trenirati moć.

Što je moć? Moć je snaga kojom u slabijem od sebe možeš ubiti čovjeka. Poočim moga sina i ja čitav smo svoj život posvetili djeci. Razgovarali smo s njima, tjerali ih da čitaju, da uče, da osjete empatiju prema ljudima kojima treba pomoć. Učili smo ih da nemoćni ljudi nisu luzeri. Skupe traperice i skupe torbe i skupe majice i skupi mobiteli ne čine čovjeka. Lova ne čini čovjeka. Svaki je čovjek vrijedan ma koliko bio siromašan i nemoćan.

Svoju djecu nismo mogli držati zaključane u kući. Putovali su svijetom, studirali, diplomirali, kao mladi radili najteže zamislive poslove. Bili su okruženi svojim vršnjacima alkoholičarima i narkomanima. Bili su mali kad su znali da su i alkohol i droga i nasilje ono što nas dvoje nećemo tolerirati. Moj je sin jako rano naučio da bih ga se hladno, istoga trena, zauvijek odrekla da digne ruku na ženu. Hladno, istoga trena i zauvijek.

Očito, mome je sinu naša ljubav previše značila da bi je stavio na kocku ma koliko “provokacija” bila žestoka. Znao je da nema te “provokacije” koju bismo njegov poočim i ja progutali i njemu uzeli kao olakotnu okolnost. Moj je sin najveći borac za ženska prava koga znam. To držim njegovim i našim najvećim uspjehom.

Uvjerena sam, ma koliko okruženje u kome živimo bilo zastrašujuće, da baš sve dolazi iz obitelji. U našoj zemlji Crkva je institucija koja širi mržnju, zlo, mizoginiju. Država se urušava. U Hrvatskoj ništa sveto nije. A djeca rastu jer moraju rasti.

Zato sam, kad sam vidjela one dječake silovatelje, pomislila, petnaest godina, šesnaest godina, sedamnaest godina, osamnaest godina… Mnogo je to godina. Gdje su im bili očevi i majke dok su rasli? Teško su radili? Ovo je surovi kapitalizam? Ne možeš se istovremeno boriti za egzistenciju i brinuti o djeci?

Ako se kao roditelj ne možeš brinuti o djeci, o čemu se možeš brinuti? Ima li išta važnije? Dobar auto? Karijera? Mjesto u Saboru? Vila pokraj mora?

Silovatelji će, najvjerojatnije, otići u zatvor, tamo će ostati nekoliko godina i izaći iz njega još gori. Roditelji će potrošiti brda love na potkupljivanje sudaca i plaćanje odvjetnika, ali…Hoće li itko od tih roditelja sa sebe i svoje djece moći ikad oprati zlo kojim su opsjednuti? Djeca su zločinci zbog činjenja, roditelji zbog nečinjenja.

S velikom ću tugom u srcu ove subote prosvjedovati protiv države u kojoj poštenje, poštovanje ljudskog dostojanstva, ljubav prema bližnjemu svom ne znači baš ništa.

Znam da će našu djecu i unučad na nekom od ekrana gledati roditelji maloljetnih i jedva punoljetnih monstruma i ništa neće razumjeti. To nas koji smo uz velike napore i mnogo ljubavi odgojili dobru djecu ne bi trebalo obeshrabriti. Mi smo većina. Nažalost, tiha većina. Krajnji je čas da prestanemo šutjeti, da dignemo glas, da poručimo nemoćnima i jadnima da u ovoj zemlji žive i ljudi koji su na njihovoj strani. Ljudi koji su spremni mijenjati ovu zemlju punu smrada, otrova i mržnje.

Voljela bih negdje na fejsu naletjeti na fotke onih majki i očeva. Htjela bih da netko razgovara s njima, da nam objasni, tko su ta čudovišta?
Ove subote ćemo moja djeca, njihovi partneri i naša unučad prosvjedovati u Rijeci protiv pravosuđa koje pušta na slobodu silovatelje i protiv silovatelja i sudaca kojima ništa sveto nije.

Silovatelji? U mojoj percepciji silovatelj je uvijek odrasla beštija opsjednuta potrebom da se iživljava nad slabijim od sebe. Žao mi je što sam slučajno na fejsu vidjela fotografije silovatelja iz „okolice Zadra“.

Užasnula sam se. To su djeca. Djeca sa mobitelima, urednom frizurom, zdravim zubima, lijepim osmijesima. Moj sin je jednom bio takav dječak.

Zašto moj sin nije bio silovatelj? Tko ili što maloljetnog dječaka pretvori u silovatelja? Društvo? Škola? Crkva?

Kad sam bila majka šesnaestogodišnjeg sina znala sam da bi prije umro nego silovao djevojčicu, da nema baš nikakve šanse da se udruži s nečim što izgleda kao ljudsko biće, a zapravo je monstrum.

Kako sam znala? Njegov poočim i ja za našu smo djecu imali plan. Moraju biti časni ljudi. Moraju poštovati druge ljude. Moraju savladati mržnju u sebi, kad se pojavi, i prepoznati je kao perverziju. Moraju znati da svijetom hodaju slabi ljudi, nemoćni ljudi, takvima treba pomoći, ne na njima trenirati moć.

Što je moć? Moć je snaga kojom u slabijem od sebe možeš ubiti čovjeka. Poočim moga sina i ja čitav smo svoj život posvetili djeci. Razgovarali smo s njima, tjerali ih da čitaju, da uče, da osjete empatiju prema ljudima kojima treba pomoć. Učili smo ih da nemoćni ljudi nisu luzeri. Skupe traperice i skupe torbe i skupe majice i skupi mobiteli ne čine čovjeka. Lova ne čini čovjeka. Svaki je čovjek vrijedan ma koliko bio siromašan i nemoćan.

Svoju djecu nismo mogli držati zaključane u kući. Putovali su svijetom, studirali, diplomirali, kao mladi radili najteže zamislive poslove. Bili su okruženi svojim vršnjacima alkoholičarima i narkomanima. Bili su mali kad su znali da su i alkohol i droga i nasilje ono što nas dvoje nećemo tolerirati. Moj je sin jako rano naučio da bih ga se hladno, istoga trena, zauvijek odrekla da digne ruku na ženu. Hladno, istoga trena i zauvijek.

Očito, mome je sinu naša ljubav previše značila da bi je stavio na kocku ma koliko “provokacija” bila žestoka. Znao je da nema te “provokacije” koju bismo njegov poočim i ja progutali i njemu uzeli kao olakotnu okolnost. Moj je sin najveći borac za ženska prava koga znam. To držim njegovim i našim najvećim uspjehom.

Uvjerena sam, ma koliko okruženje u kome živimo bilo zastrašujuće, da baš sve dolazi iz obitelji. U našoj zemlji Crkva je institucija koja širi mržnju, zlo, mizoginiju. Država se urušava. U Hrvatskoj ništa sveto nije. A djeca rastu jer moraju rasti.

Zato sam, kad sam vidjela one dječake silovatelje, pomislila, petnaest godina, šesnaest godina, sedamnaest godina, osamnaest godina… Mnogo je to godina. Gdje su im bili očevi i majke dok su rasli? Teško su radili? Ovo je surovi kapitalizam? Ne možeš se istovremeno boriti za egzistenciju i brinuti o djeci?

Ako se kao roditelj ne možeš brinuti o djeci, o čemu se možeš brinuti? Ima li išta važnije? Dobar auto? Karijera? Mjesto u Saboru? Vila pokraj mora?

Silovatelji će, najvjerojatnije, otići u zatvor, tamo će ostati nekoliko godina i izaći iz njega još gori. Roditelji će potrošiti brda love na potkupljivanje sudaca i plaćanje odvjetnika, ali…Hoće li itko od tih roditelja sa sebe i svoje djece moći ikad oprati zlo kojim su opsjednuti? Djeca su zločinci zbog činjenja, roditelji zbog nečinjenja.

S velikom ću tugom u srcu ove subote prosvjedovati protiv države u kojoj poštenje, poštovanje ljudskog dostojanstva, ljubav prema bližnjemu svom ne znači baš ništa.

Znam da će našu djecu i unučad na nekom od ekrana gledati roditelji maloljetnih i jedva punoljetnih monstruma i ništa neće razumjeti. To nas koji smo uz velike napore i mnogo ljubavi odgojili dobru djecu ne bi trebalo obeshrabriti. Mi smo većina. Nažalost, tiha većina. Krajnji je čas da prestanemo šutjeti, da dignemo glas, da poručimo nemoćnima i jadnima da u ovoj zemlji žive i ljudi koji su na njihovoj strani. Ljudi koji su spremni mijenjati ovu zemlju punu smrada, otrova i mržnje.

Voljela bih negdje na fejsu naletjeti na fotke onih majki i očeva. Htjela bih da netko razgovara s njima, da nam objasni, tko su ta čudovišta?

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Okt 22, 2019 2:11 pm

JE LI STANKOVIĆ BIJELI, HETEROSEKSUALNI, MOĆNI MUŠKARAC?

Gledala sam Nedjeljom u dva. Gošća je bila Jelena Veljača. Žena je trenutačno najpoznatija borkinja za prava žena u Hrvatskoj. Organizirala je zajedno sa još nekim ženama dva velika prosvjedna skupa. Jedan kad je otac preko balkona pobacao svoju djecu, drugi u subotu u znak podrške žrtvi silovanja.

O ženskim pravima koja u Hrvatskoj ne postoje toliko je u posljednje vrijeme, s pravom, govoreno da se u ovoj emisiji nije moglo ništa novo čuti. Stanković je postavljao očekivana pitanja, Veljača je odgovarala na očekivan način.
A onda je Stanković spomenuo ime holivudske glumice koja je, iako uspješna, dok je snimala film o Fridi Kahlo pristala na seksualno ucjenjivanje, pa je to prijavila nakon dvanaest godina. Stanković misli da je trebala odbiti ucjenu, napustiti snimanje i sačuvati samopoštovanje. Veljača je, očekivano, stala na stranu žrtve koja ima pravo reći da je bila žrtva kad joj to padne na pamet. Seksualno uznemiravanje je zločin koji ne zastarijeva.
Ne bih ulazila u holivudsku temu jer nema baš nikakve veze sa problemima hrvatskih žena. U Holivudu će se svako dobivanje uloge naplaćivati u naturi dok bude Holivuda. I ovoga se trena neka cura lomi pod debelim tijelom polu potentnog režisera, i ovoga trena vitki dečko obuzet lažnim užitkom stenje dok ga trpa producent. I jedno i drugo znaju kako se stiže do zvijezda. Koga briga?
Je li Veljača bila u pravu kad je rekla da Stanković ništa ne kuži jer je “bijeli, heteroseksualni muškarac na poziciji moći”? Teško. Stanković jest “bijel”, ali živi u tako bijeloj zemlji da mu se to jadničku ne bi smjelo zamjeriti. Kako ćeš biti crn u zemlji gdje majke rađaju crnce jednom u pedeset godina?
Je li Stanković “na poziciji moći”? Trebalo bi definirati što je to “pozicija moći”. Po meni, to je kad imaš status, lovu, kad svojim potezima odlučuješ o sudbini tisuća ljudi. Koliko je moćan “bijelac” na Hrvatskoj televiziji koji zarađuje ne baš veliku plaću, ima kredit u švicarcima i dvoje malodobne djece?
On ne da nije moćan, on je turbo nemoćan. Jedva preživljava, a “heteroseksualan” je samo zato jer ga zbog onih brčina ni najugroženiji, moćni, hrvatski homoseksualac ne bi štapom taknuo.
Moćni, ne nužno i heteroseksualni muškarci u Hrvatskoj danas su svećenici i političari. Veljača to zna. Zato po pomoć odlazi Plenkoviću koji jest sve ono što Stanković nije. I koji može učiniti sve ono što učiniti neće.
Ne pišem o ovoj emisiji jer me uznemirio “okršaj” između glumice i voditelja. Mene je zasmetalo ono što je prošlo ispod radara. Veljača je za jednog svog kritičara rekla da o njegovim tezama ne treba raspravljati jer čovjek ima “sedamdeset i tri godine”. Drugi put je za glumice koje ne podržavaju holivudsku akciju #Me Too naglasila da su iz “neke druge generacije”.
Poruka gospođe Veljače je jasna. Stanković ne kuži jer je “bijel, heteroseksualan i moćan”, onaj gospodin je star, one glumice su stare… A Veljača je na pragu četrdesete. Ona je dulje službeno nemlada nego što je njezin kritičar službeno star. “Mlad” si do tridesete, “star” si kad navršiš sedamdeset.
Kako bi bilo lijepo na nekom od naših ekrana s vremena na vrijeme vidjeti emisiju u kojoj će o vrlo važnim temama suvislo govoriti pametni ljudi bez predrasuda. Možda ih ipak treba potražiti među onima koji imaju osamnaest i pol?

[url=https://www.pinterest.com/pin/create/button/?guid=nzR6w0grogfV-1&url=http%3A%2F%2Fwww.rudan.info%2Fstankovic-bijeli-heteroseksualni-mocni-muskarac%2F&media=http%3A%2F%2Fwww.rudan.info%2Fwp-content%2Fuploads%2F2019%2F10%2Fmu%C5%A1karac-u-odijelu-1024x682.jpg&description=Je li Stankovi%C4%87 bijeli%2C heteroseksualni%2C mo%C4%87ni mu%C5%A1karac]Save[/url]

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Sub Okt 26, 2019 6:08 pm

EVO MENE OPET U BEOGRADU

Baš se radujem. Opet odlazim na Sajam knjiga u Beograd. Tamo će biti biti jedno milijun ljudi. Sve će mirisati na knjigu.
Volem, baš volem Beograd. I Novi Sad i sve srpske gradove u kojima sam bila i u koje ću tek otići. Jedna sam od Hrvatica koja je sigurna da Srbi nisu naši neprijatelji i da ja nisam veleizdajnica zato jer su mi ljudi Tamo Daleko dragi.
Što je sa mnom? Sve sam zaboravila? A prošlo je samo tridesetak godina? Da, sve sam zaboravila jer ne želim biti žrtva onih koji mi prodaju vječno pamćenje da bi fokus moga interesa skrenuli sa pravih tema.
Koje su prave teme danas za normalnog čovjeka u Hrvatskoj? Kad će kriminalci sići s vlasti? Kad će ih sudovi osuditi na dugogodišnje robije? Kad će učitelji moći živjeti od plaće? Kad će liječnici moći živjeti od plaće? Kad će korumpirani suci završiti iza rešetaka? Zašto nam u Saboru sjede ratni zločinci, luđaci, perverznjaci, kreteni, manipulatori, kriminalci, mafijaši?
Koliko je stotina tisuća Hrvatica i Hrvata napustilo zemlju? Tko je kriv? Kad će se vratiti? Hoće li se vratiti? Umjesto da dobijem odgovor na ta pitanja mene se stalno podsjeća što su nam činili Srbi i kako pobijediti u beskonačnom ratu protiv njih?
Vukovar se izvlači kad god naši lopovi na vlasti osjete da bi se narod zbog gladi i bijede mogao uznemiriti više nego je to za njih podnošljivo. Pa onda gradonačelnik grada heroja krene sijati mržnju i bijes. Opet slušamo kako je ćirilica opasnija od raka, treba je zatrti. Srbe silovatelje koji slobodno šeću Vukovarom i rugaju se svojim žrtvama odmah treba osuditi na dugogodišnje robije.
Osudite ih. Tko vas sprečava u tome? Srbija? Dosadni ste. Prozirni ste. Nitko ne puši vašu priču. Sjetite se Glavaševića, sjetite se kako je očajnik preklinjao pomoć, a Hrvatska ga je na čelu sa Ocem Domovine, hladno odjebala. I njega i Vukovar. Otac Domovine bešćutno je u ratom zahvaćeni Vukovar slao majke i djecu koja su se sklonila u Rijeci i Opatiji. Neka ih neprijatelj pobije.
Danas naši gospodari, umjesto da nam odgovore kad ćemo najzad početi normalno živjeti, raspravljaju o uvođenju još jednog praznika. Dan pada Vukovara treba žestoko proslaviti. Proslaviti što? Obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske?
A kruh, gospodari? Ne vidjesmo davno hljeba. Jebe se vama i za nas i za hljeb. Živite od širenja mržnje prema Srbima koju u ratu, vi moćnici, nikad niste osjetili. Tuđman i Milošević su zajedno dijelili BiH, tepali jedan drugome, bili su braća rođena. Četnici i naši „heroji“ su trgovali jedni s drugima, jebalo se i četnicima i našim „herojima“ i za ćirilicu i za latinicu i za Vukovar. Pljačka je ono što ih je jedino zanimalo. I onda i danas.
Ne znam jesam li jedina kojoj se čini da su naši dečki na vlasti gori od četnika. Kako ne kuže da to ljudi kuže? Zato, gospodo, promijenite ploču, vrtite nešto drugo. Sigurna sam da normalnom Hrvatu koji ne živi na državnim jaslama Srbi više nisu nešto što bi ih napalilo. Sjašite i sa jebene ćirilice i sa grada heroja koji bi još bio tamo gdje je nekad bio da vas nije bilo. Možda da u Makedoncima otkrijete neprijatelje? Osvježite program svog kompjutera.
Eto, toliko od mene izdajice. Idem u Beograd sretna i vesela. Bit ću još sretnija i veselija ako jednoj od svojih čitateljica ili jednom od svojih čitatelja budem mogla reći da s ove strane Drine ne žive samo zapjenušane zvijeri koje glume zapjenušane zvijeri. Među onima koji vladaju Hrvatskom nema zapjenjenih. Svi su oni hladni, koncentrirani, proračunati kriminalci.
Tko ih jebe. Kad jednom progledamo, valjda hoćemo, iščupat ćemo im glavu. I Srbi svojima i mi našima. Dok to ne učinimo ja i ljudi slični meni putovat će u Srbiju i sebi sličnima reći, mogu još neko vrijeme, neće dovijeka.
Znam, reći će, kurva će sve učiniti da bi prodala knjigu. Ha, ha, gadovi, ha, ha! Ja prodajem knjige, vi ste prodali Hrvatsku.

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Pon Nov 11, 2019 3:13 pm

URNEBES NA TRSATU

Kad sam krenula prema Dvorani Mladosti na Trsatu bila sam u komi. Kišurina, vodurina, depra. Rekla sam mužu: “Večeras tamo ni psa neće biti.” Muž je žurio doma gledati snuker pa me potapšao po ramenu: “Vidiš, neki već sjede.” “Sjede u kafiću, to su lokalni pijanci.” “Što imaš protiv pijanaca, vjerojatno tu čekaju na početak promocije.”
Ušla sam u krasnu trsatsku knjižnicu. Voditelja Davora Mandića nigdje na vidiku. Nekoliko je ljudi sjedilo. A lijepo sam rekla kćeri da dovuče svoje prijatelje, ja ću im kasnije platiti piće.
Mandića nema, ljudi nema, kiša pljušti. Prišao mi je klinac i pitao me jesmo li zajedno išli u gimnaziju. Imao je oko četrdeset. Rekla sam da jesmo, pitamo me mogu li mu dati sto kuna. Dala sam mu, neka sjedne i sluša, nitko neće znati da je plaćenik. Otišao je u kafić. Jebeni gimnazijalac!
Došao je Mandić. “Prekjučer sam vodio promociju Gavranu. Bilo je krcato. Krcato! Možda će još netko doći?” “Gavran je Gavran”, rekla sam tužno.
Pa smo onda gledali u prazno. Ja sam vidjela da neki ljudi nose stolice i još stolica i još. Onda su donijeli dječje stolice. “Što je ovo?”, rekao je Mandić, “ima ih više nego na Gavranu.” “Gavran je Gavran”, rekla sam, “Gavran, Gavran.” “Idemo”, rekao je Mandić. Sjeli smo na kauč.
Mandić je postavljao pitanja o knjizi. Jedna mi je gospođa pokazala masnice oko očiju i izmasakrirano lice: “Gospođo Rudan, ja sam zlostavljana žena.” Rekla sam joj da skine naočale, svi su vidjeli njezine rane, bilo je tužno. Poklonila sam joj knjigu. Mandić je rekao: “Da, vi često pišete o zlostavljanju.” Na to je jedna gospođa, zove se Dragica, rekla da su i njezin lijepi kostim i ružičasta bluza i cipele iz doba Jugoslavije.
Zgrozila sam se što se toliko godina nakon što smo svoji na svome spominje Jugoslavija. Gospođa Dragica je ipak priznala da su njene gaće hrvatske, marka Galeb. Rekla sam da je i moj muž nosio gaće Galeb, ali da nisu neka kvaliteta.
Gospođa se nije složila. “Nije istina da se nakon pranja gaće Galeb pretvore u šator, one su zapravo kvalitete peri-deri, jedino im s vremena na vrijeme treba promijeniti lastiku.”
Ja sam rekla da ja na muževljevim gaćama neću mijenjati lastiku. Moja je odluka bila popraćena burnim pljeskom. Davor Mandić je rekao kako sam ja u Jugoslaviji mogla pisati o generalu Mamuli, a onda je došao Tuđman. “Što vam se dogodilo, kad je došao Tuđman na vlast?”
Na to se javila jedna gospođa i rekla da nema muža i da ima pedeset godina i da je djevica, pa sam joj dala knjigu. Danas na Trsatu naći djevicu u pedesetoj je pravo čudo. Do sinoć sam mislila da je jedino Djevica Marija na Trsatu djevica. Djevici su svi oduševljeno pljeskali. Katolička smo zemlja, gospođa nema muža, logično je da je djevica i da se to cijeni danas i ovdje. Kasnije mi je rekla da nije djevica, ali to je bilo kasnije.
Onda je Mandić rekao da više nema veze s djevojkama, ili tako nekako, pa sam ja jednom gospodinu u kutu preporučila da se čuva Mandića. On je rekao: “Ne mičem se od stupa. Stup me čuva.” Svi su mu pljeskali.
Na kraju smo navijanjem pozdravili gospođu Dragicu i vikali: “Dragica! Dragica!” Rekla je: “Što mi je večeras? Čitav život bila sam zavezana vreća. Što mi je? Što mi je?” Ja sam rekla: “Večeras ste izašli iz vreće i opušteno hodate svijetom u Galeb gaćama. Bravo, gospođo Dragice.” Ljudi su pljeskom popratili oslobođenje gospođe Dragice. Život u zavezanoj vreći je pakao.
Sve su se knjige prodale, zlostavljana žena je htjela da joj potpišem knjigu. “Gospođo, izgledate strašno, morali biste otići u bolnicu i na policiju. Prijavite muža.” “Ma dajte, budite pametni, gospođo Rudan, operirala sam kapke, moj muž je dobar k’o kruh.” “Vi ste lagali?” Zgrozila sam se.
“Tko danas govori istinu?”, rekla mi je vesela žena operirana.
Jesmo li sinoć na Trsatu govorili o knjizi “Ples oko Sunca”? Nismo. Jesmo li se odlično zabavili zahvaljujući prekrasnim ljudima koji su ispunili dvoranu? Jesmo.
Hoćemo li sve ponoviti petog prosinca u Ex Librisu, ovaj put uz vino, sir i kolače? Hoćemo. Gospođu Dragicu, zvijezdu večeri, čekat će buket cvijeća i mjesto u prvom redu.
Promocije knjiga su najbolje kad se ne govori o knjigama.
HVALA RIJEČANKE! HVALA RIJEČANI!

Nekad tako komplikovana,a tako jednostavna,ali uvek jedinstvena ღ.

Every girl can be a Princess and a Warrior. 👑

Naslov: Re: Vedrana Rudan Uto Nov 26, 2019 11:35 am

Ne spadam u velike obožavaoce gđe Rudan ,ali jutros reče ( više puta) Milomiru Mariću da je "retardiran, prostak, divljak,a da mu je "Ćirilica" -davež.
Ja bih dodao da je gnjida ,ljiga i smrad ,no hvala Rudanki i za toliko .

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]