Vedrana Rudan

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

URNEBES NA TRSATU

Kad sam krenula prema Dvorani Mladosti na Trsatu bila sam u komi. Kišurina, vodurina, depra. Rekla sam mužu: “Večeras tamo ni psa neće biti.” Muž je žurio doma gledati snuker pa me  potapšao po ramenu: “Vidiš, neki već sjede.” “Sjede u kafiću, to su lokalni pijanci.” “Što imaš protiv pijanaca, vjerojatno tu čekaju na početak promocije.”
Ušla sam u krasnu trsatsku knjižnicu. Voditelja Davora Mandića nigdje na vidiku. Nekoliko je ljudi sjedilo. A lijepo sam rekla kćeri da dovuče svoje prijatelje, ja ću im kasnije platiti piće.
Mandića nema, ljudi nema, kiša pljušti. Prišao mi je klinac i pitao me jesmo li zajedno išli u gimnaziju. Imao je oko četrdeset. Rekla sam da jesmo, pitamo me mogu li mu dati sto kuna. Dala sam mu, neka sjedne i sluša, nitko neće znati da je plaćenik. Otišao je u kafić. Jebeni gimnazijalac!
Došao je Mandić. “Prekjučer sam vodio promociju Gavranu. Bilo je krcato. Krcato! Možda će još netko doći?” “Gavran je Gavran”, rekla sam tužno.
Pa smo onda gledali u prazno. Ja sam vidjela da neki ljudi nose stolice i još stolica i još. Onda su donijeli dječje stolice. “Što je ovo?”, rekao je Mandić, “ima ih više nego na Gavranu.” “Gavran je Gavran”, rekla sam, “Gavran, Gavran.” “Idemo”, rekao je Mandić. Sjeli smo na kauč.
Mandić je postavljao pitanja o knjizi. Jedna mi je gospođa pokazala masnice oko očiju i izmasakrirano lice: “Gospođo Rudan, ja sam zlostavljana žena.” Rekla sam joj da skine naočale, svi su vidjeli njezine rane, bilo je tužno. Poklonila sam joj knjigu. Mandić je rekao: “Da, vi često pišete o zlostavljanju.” Na to je jedna gospođa, zove se Dragica, rekla da su i njezin lijepi kostim i ružičasta bluza i cipele iz doba Jugoslavije.
Zgrozila sam se što se toliko godina nakon što smo svoji na svome spominje Jugoslavija. Gospođa Dragica je ipak priznala da su njene gaće hrvatske, marka Galeb. Rekla sam da je i moj muž nosio gaće Galeb, ali da nisu neka kvaliteta.
Gospođa se nije složila. “Nije istina da se nakon pranja gaće Galeb pretvore u šator, one su zapravo kvalitete peri-deri, jedino im s vremena na vrijeme treba promijeniti lastiku.”
Ja sam rekla da ja na muževljevim gaćama neću mijenjati lastiku. Moja je odluka bila popraćena burnim pljeskom. Davor Mandić je rekao kako sam ja u Jugoslaviji mogla pisati o generalu Mamuli, a onda je došao Tuđman. “Što vam se dogodilo, kad je došao Tuđman na vlast?”
Na to se javila jedna gospođa i rekla da nema muža i da ima pedeset godina i da je djevica, pa sam joj dala knjigu. Danas na Trsatu naći djevicu u pedesetoj je pravo čudo. Do sinoć sam mislila da je jedino Djevica Marija na Trsatu djevica. Djevici su svi oduševljeno pljeskali. Katolička smo zemlja, gospođa nema muža, logično je da je djevica i da se to cijeni danas i ovdje. Kasnije mi je rekla da nije djevica, ali to je bilo kasnije.
Onda je Mandić rekao da više nema veze s djevojkama, ili tako nekako, pa sam ja jednom gospodinu u kutu preporučila da se čuva Mandića. On je rekao: “Ne mičem se od stupa. Stup me čuva.” Svi su mu pljeskali.
Na kraju smo navijanjem pozdravili gospođu Dragicu i vikali: “Dragica! Dragica!” Rekla je: “Što mi je večeras? Čitav život bila sam zavezana vreća. Što mi je? Što mi je?” Ja sam rekla: “Večeras ste izašli iz vreće i opušteno hodate svijetom u Galeb gaćama. Bravo, gospođo Dragice.” Ljudi su pljeskom popratili oslobođenje gospođe Dragice. Život u zavezanoj vreći je pakao.
Sve su se knjige prodale, zlostavljana žena je htjela da joj potpišem knjigu. “Gospođo, izgledate strašno, morali biste otići u bolnicu i na policiju. Prijavite muža.” “Ma dajte, budite pametni, gospođo Rudan, operirala sam kapke, moj muž je dobar k’o kruh.” “Vi ste lagali?” Zgrozila sam se.
“Tko danas govori istinu?”, rekla mi je vesela žena operirana.
Jesmo li sinoć na Trsatu govorili o knjizi “Ples oko Sunca”? Nismo. Jesmo li se odlično zabavili zahvaljujući prekrasnim ljudima koji su ispunili dvoranu? Jesmo.
Hoćemo li sve ponoviti petog prosinca u Ex Librisu, ovaj put uz vino, sir i kolače? Hoćemo. Gospođu Dragicu, zvijezdu večeri, čekat će buket cvijeća i mjesto u prvom redu.
Promocije knjiga su najbolje kad se ne govori o knjigama.
HVALA RIJEČANKE! HVALA RIJEČANI!

Ne spadam u velike obožavaoce gđe Rudan ,ali jutros reče ( više puta) Milomiru Mariću da je "retardiran, prostak, divljak,a da mu je "Ćirilica" -davež.
Ja bih dodao da je gnjida ,ljiga i smrad ,no hvala Rudanki i za toliko .

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vedrana Rudan: Odjebite snove

Da sam lakozapaljiva ženska baš bih bila sretna ovih dana. Čitav je „civilizirani svijet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije. U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, diže šake u zrak da bi se pomoglo crncima, ma gdje bili, u borbi za njihova ljudska prava, piše Vedrana Rudan u svom blogu.
Crnci, ma gdje bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s bijelcima. Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milijune dolara koji će biti uloženi u…Što? Daljnju borbu za crnačka prava? Nove prosvjede? Otvaranje radnih mjesta na neodređeno vrijeme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova diljem svijeta u kojima će crnci živjeti k’o ljudi i plaćati nisku stanarinu?
Ne. Nitko ne zna u što će se utrošiti lova, nitko i ne postavlja to pitanje jer je pitanje glupo onoliko koliko bi mogao biti glup i odgovor. Mi stari nagledali smo se prosvjeda „koji će promijeniti svijet“ i iza kojih više „nikad ništa neće biti isto“. Zato ne vjerujem u promjene. Dok svijet ovoga trena „gori“ ili „tinja“, ovisi o mediju koji piše o prosvjedima, pitam se pitam, što je to rasizam?
Kako bi bilo jednostavno kad bi rasizam bio samo mržnja bijelaca prema crncima. Onda bismo se mi Hrvati, ili ipak preciznije, onda bih se mogla ja Hrvatica dignuti na zadnje noge i zgrožena „urlati“ preko Fejsa protiv jebenih bijelaca koji se u Americi stoljećima iživljavaju nad crncima. Nažalost, to nije to.
Ja sam se s rasizmom u punom sjaju prvi put u životu susrela u Hrvatskoj za vrijeme prošlog rata. Odjednom smo „mi“ bili „svoji na svome“, a „oni“ su, iako su s nama živjeli stoljećima, postali „ljudi čudna imena“. Preko noći su Jovad, Desanke i Žikad postali crnci.
Ne, ne, nemojte me zajebavati i govoriti mi kako su nas oni napali, mi smo se branili, nismo mi napali njih, oni su napali nas… Ne govorim vam o ratnicima i ratnim zločincima. Govorim vam o svojim susjedima, ženama, djeci, muškarcima koji su se čak borili na „našoj“ strani. Ništa im nije pomoglo. Kao što ni ovi prosvjedi neće pomoći crncima da postanu bijelci.
Jovo je postao crnac, Desanka je postala crnkinja, Žika iz moje ulice promijenio je ime, ali smo svi znali da je novi Antonio stari Žika. Dakle crnac, dakle smeće, dakle, ubij, ubij… U Hrvatskoj ni jedan crnac nije smio dobiti posao u državnoj službi, onako kako ga danas bijelac ne može dobiti u Južnoafričkoj Uniji. Sjećam se kako je jednoga dana novinarima Radio Rijeke, crncima, zabranjen ulazak u zgradu i danas ugledne riječke javne kuće.
A što ćemo s pozdravom Za dom spremni? Sigurni ste da ta priča nema veze s položajem crnaca u Americi? Za dom spremni je bio službeni pozdrav u fašističkoj NDH u kojoj su vladali rasni zakoni. Ne postoji danas i ovdje nitko tko to može poreći. Pa ipak su danas i ovdje u „demokratskoj“ i „suverenoj“ i „europskoj“ i „civiliziranoj“ Hrvatskoj suci Visokog prekršajnog suda zauzeli stav da je fašistički pozdrav prihvatljiv. Prihvatljivo je grubo vrijeđanje hrvatskih crnaca i bijelaca koji nisu rasisti.
Imamo li u Hrvatskoj prosvjede zbog tog čina bez presedana? Pale li se prodavaonice? Urla li se protiv divljaka kojima ništa ljudsko nije sveto? Gdje su naši hrvatski crnci? Gdje su „civilizirani“ bijelci? Mi hrvatski „bijelci“ smo doma i zgražamo se nad onim što se dešava Afroamerikancima.
A što reći o položaju Cigana u Hrvatskoj? Koja su njihova prava? Kako žive? Kako se školuju? Jesu li ikad vidjeli liječnika? Znaju li mali Cigani da postoje zubari? Da, glupa pitanja. Cigani kradu, Cigani su prljavi, Cigani se ne mogu integrirati, da se Ciganima da državni stan oni bi u tuš kadi držali sekundarne sirovine, derali ovcu u dnevnom boravku. Što će Ciganima stalni posao kad stalno sele? Ubi, ubi…
A što ćemo s imigrantima? Provaljuju, ne odustaju ni kad im hrvatska policija sprejem nacrta križ na glavi, ni kad im otme lovu i mobitele, ni kad im prebije djecu, ni kad ih davi onako kako bijeli američki policajac davi crnca. Tko zna koliko je imigranata na hrvatskoj granici šaptalo: “Ne mogu disati“? Tko ih je čuo? Tko će ih čuti? Koliko će ih se pobiti da bi se nas „čiste“ zaštitilo od „smeća“?
Želim reći, rasizam ima tisuću boja. Želim reći, to je ono što nas određuje, to je ono što nas čini ljudskim bićima. Mi smo Mržnja, nismo mi Ljubav ni kad marširamo u ime Ljubavi.
Prepoznajmo se. Spoznajmo istinu. Svatko od nas ima svog crnca, svatko od nas nekome je crnac. Tako je bilo, tako će ostati dovijeka. Srećom, zahvaljujući upravo činjenici da smo to što jesmo, „dovijeka“ nam kuca na vrata. Ubit će nas požari, poplave, otapanje ledenjaka, paklene vrućine, ledene zime. Kad nestanemo, Zemljom će najzad zavladati Mir. U međuvremenu će neki marširati i sanjati, sanjati…
Sanjao je i Martin Luther King.

Vedrana Rudan24.06.2020TekstoviNo Comments
ĐOKOVIĆ NA KRIŽU
Đoković, najbolji tenisač na svijetu, i ekipa imali su krasan plan. Organizirati susret velikih tenisača i pomoći ljudima na ovim prostorima da zaborave čemerne koronarne dane. Mislili smo da su iza nas. Tenisači su željeli i nekima pomoći. Sportska događanja bila su planirana kao humanitarna.

Nažalost, projekt je propao. Razorila ga je korona. Svi svjetski mediji kojima je uvijek loša vijest najveći mogući brejkingnjuz iskoristili su priliku i obrušili se na Đokovića. Ništa neočekivano. Na svakom Đokovićevom velikom meču osjeća se mržnja koju u njegovom pravcu rigaju „bijelci“.

Britanci koji sebe drže bljeljima od zahodske školjke okupane Domestosom Đokoviću zvižde kad god im se pruži prilika. I ne samo oni. Đoković jest najbolji, to mu nitko ne može osporiti, ali on je za zapadnjake prije svega „balkanac“ i „crnac“ i „divljak“. Hvataju ga za riječ objavljenu na mrežama, sitne i krupne teniske i medijske ribe koriste svaku priliku da bi grizući Đokovića postale veće. Zadarska priča došla im je kao naručena.

Je li oko „slučaja Zadar“ sve baš tako jasno? Treba li razapeti Đokovića?  Imamo iskustva s koronom. Znamo tko je tko u toj priči. Liječnici z n a j u, političari primaju k znanju, objavljuju ljudima, preporučuju ili naređuju mjere. I to bi bilo to i to je već tako bilo.

Koji su liječnici u Beogradu jasno i glasno rekli i političarima i narodu da je korona po drugi put među Srbima, ili još preciznije, ona nije napustila Srbiju? Srpski liječnici su šutjeli. Znamo i zašto. Bili su izbori, ljude je trebalo zabaviti nogometnom utakmicom i poslati glasnu poruku kako mirno i bez panike mogu otići na glasanje i izabrati Vučića.

Što su nama govorili hrvatski liječnici? Ima li korone? I oni su šutjeli. I kod nas su izbori. Kako govoriti ljudima o distanci, koroni, broju oboljelih, kako zabranjivati susrete i sportska dešavanja  kad živimo od turizma i još moramo na brzinu izabrati Plenkovića? Nikako. Dogodio nam se „Zadar“ jer su prljavi liječnici i prljavi političari zajedničkim snagama obmanjivali i građane Srbije i građane Hrvatske.

Žao mi je sportaša. Treba li uopće naglasiti da ni Đokoviću ni Ivaniševiću nije bila namjera uvaliti bolest dječici i svima koji su se tamo našli jer vole sport? Ovo je trebao biti primjer ljudima sa ovih prostora kako se ipak može učiniti nešto lijepo i dobro za zajednicu i onda kad se udruže „Srbin“ Đoković i „Hrvat“ Ivanišević.

Nažalost,  korona je upropastila nešto što je moglo biti više od igre. Mi mali narodi imamo dva neprijatelja. Jedan je Zapad koji nas doživljava samo kao divljake i robove sposobne jedino da čiste njihova govna. Drugi su nam neprijatelj, mnogo veći, političari koji nas desetljećima sustavno ubijaju glađu, lažima, bešćutnošću, krađom, širenjem mržnje. Pa ti izaberi. Ili ostaj ovdje, pa crkni, ili odi daleko, pa krepaj.

Vjerujem da je Đokoviću teško, sigurna sam da će mu, ako bude ostao na vrhu, biti još teže. U bijelom svijetu „crncu“ ne pomaže ni kad primi pehar u Wimbldonu. Dapače. Na tom tronu „crnac“ postaje crnja na koga se svaki „civilizirani“, zapadnjački pas smije posrati.

Srećom, Đoković je žilav lik. Nemam nikakve veze s njim. Pa ipak, kad digne pehar u zrak, ja crnkinja osjećam se bolje.

“Mi smo totalne glupače”: Tekst Vedrane Rudan koji bi sve žene trebale pročitati


Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!

Mlađa kći je normalna. Udala se u dvadeset i četvrtoj u crkvi u vjenčanici boje bjelokosti. Dvije djevojčice iz prvog braka druge žene moga sina nosile su joj veo dugačak devet metara. Nije bila trudna jer je već u vrtiću odlučila da neće prema oltaru stupati sa trbuhom do zuba. Tako će svima pokazati da se udaje “iz ljubavi”, a ne zato što “mora”. Ja sam se u dvadeset i prvoj udala zato jer sam “morala”, zašto sam nakon prvog djeteta koje sam “morala” roditi, inače se ne bih udala, rodila još dvoje ne zna nitko pa ni ja. Nitko pa ni ja ne zna ni zašto sam sve ove godine ostala s mužem. Otac moje djece glup je k’o zubatac na lešo, ali ja nikad nisam imala hrabrosti hodati kroz život bez muža, samohrana i razvedena.
Ovo što sam o sebi napisala uklapa se u priče žena moje generacije. Rijetko je koja od nas čekala trideseti rođendan pa onda ušla u rodilište. Danas je sasvim normalno da žene rađaju u šezdesetoj. U tom kontekstu moja starija kći je mlađa prvorotkinja i to meni nije problem. Drugo me muči. Nije se udu dala. Uporno tvrdi da je ona inzistirala na neudaji. Vjerujem joj zato jer ima svoj stan, svoj auto, svoju uspješnu karijeru, a “tata” je nezaposlen. Umitnik, preciznije. Jednom je bio na teveu u emisiji Vijesti iz kulture. Bradati dečko istovremeno svira usnu harmoniku, gitaru i mlati po bubnjevima. Prevest ću, propalica koju moja kći hrani onako kako ljudi hrane čistokrvne pse koji im popravljaju imidž. Samo što moj “zet” nije čistokrvan. Našla ga je u nekom azilu, ne znam detalje.

Kći se nije udala, ali… Inzistirala je da Noa nosi tatino prezime. Za koji ku…? Zato da “ljudi” ne misle da je Noa kopile, zato da “ljudi” misle da je Noa plod ljubavi a ne jednonoćnog kresanja, zato jer je bitno da dijete zna da ima “oca”. Moderne žene, pa i moja kći, misle da su turbo emancipirane ako s nekim žive neudane, ali inzistiraju da im dijete nosi očevo ime. Kakva je to “emancipacija”? Ako ne želiš bračne okove, ako želiš “slobodu”, zašto ne rodiš dijete i ne daš mu svoje prezime? Zašto ne ideš do kraja?

Imam samo jedan odgovor. Zato jer smo glupače. I mi stare i ove najnovije. Umjesto da ne rađaju u sedamdesetoj, one traže muža koji im nije “muž” i tako su istovremeno i udane i neudane i slobodne i zauzete i mame koje imaju dijete koje nosi “njegovo” prezime pa nisu kurve iako nemaju muža, ali imaju “partnera”…

Ukratko, mi smo, svake na svoj način, glupačetine koje samo mijenjamo formu ponašanja, a u suštini želimo da budemo prihvaćene od “ljudi” i da nas “ljudi” doživljavaju kao “normalne”. Da smo zaista normalne j…lo bi nam se i za “ljude” i za “muževe” i za “partnere”. Posebno za djecu.

Da smo normalne ne bismo voljele zubace, ni na lešo ni frigane, nego bismo bile smrtno i doživno zaljubljene samo u sebe same.

Mi smo Isusovi, Isus je naš!


Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.
Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.
Kad se sjetim tadašnje atmosfere osjetim strah u kostima. U dva mjeseca sve se riješilo.  Broj zaraženih je bio 184, broj mrtvih 35. Iz današnje se perspektive pitam zašto se uopće dizala tolika frka? Trideset i pet mrtvih na dvadeset i jedan milijun stanovnika? Nama Hrvatima je danas tri tisuće mrtvih na tri i pol milijuna stanovnika pičkin dim od brojke.
Korona nije bauk zato jer je hrvatska demokracija u nama ubila empatiju. Jebe se nama za mrtve dok smo mi živi. Neće nas. Pred neki sam dan namjeravala otići u Plodine u blizini moje kuće. Zastala sam prije nego sam prešla cestu jer sam čula jezive urlike. Ogroman broj navijača Orijenta zavijao je u pravcu Orijentovog nogometnog igrališta. Tribine su bile prazne, ali ne i parkiralište marketa. Navijači bez maski, razvaljenih labrnja, tulili su jašući jedan drugoga. Nigdje policije da im demokratskim pendrecima objasni da će oni preživjeti, ali će najebati njihove none i mame, nonići i tate.
Doduše, jebe se današnjim mladim Hrvaticama i Hrvatima za roditelje. Ako starci crknu od korone doći će do svog krova na koji bi bez korone čekali još godinama. Nije svako zlo za zlo.
I tako, evo nama Božića pred vratima. Svi bivši hrvatski komunisti su Komunističku partiju zamijenili za Katoličku partiju i nema te sile koja im može narediti da ne slave Isusa. Slavit će ga i članovi Stožera.
Da skratim, građani Hrvatske su jedan k zamijenili drugim k. U jugoslavenskoj priči su komunisti svoje ovce otjerali u tor u ime života, danas katolički komesari svoje ovce tjeraju iz tora u ime love. Ja sam perverzna jugonostalgičarka, komunjara koja ne kuži razliku između onoga nekad i ovoga danas?
U pravu ste. Ne kužim. Komunistički kurac zamijeniš katoličkim. Ljudi, isti vam je to kurac. Ostanite doma!

Viagra

Dečki misle da su oni kurac. Zašto dečki od sedam do sto i sedam misle da su kurac? Zato jer se njihova mama veselo kikotala kad bi im beba uputila mlaz u lice koncentrirano nad posranom riticom? „Ma vidi ti njega, kad odrasteš, moć’ ćeš šmrkom gasiti požar.“ Naučna istraživanja dokazala su, dečkić od šest mjeseci prepoznaje majčin glas, nju najviše voli i najviše će je voljeti dok bude živ, njezina riječ njemu je zapovijed. Samo je jedna mama.
Dečki rastu. Kad Ljubav Majčina krene u vrtić puna je samopouzdanja. „Mogu gasiti požar, mogu gasiti požar, mogu…“ Nažalost, u blizini vrtića požara nema pa frustrirani nosilac kurčića koji će tek postati nosilac kurčine, vatrogasnog šmrka, pače, jedva čeka da odraste.
Ulazak u srednjoškolske klupe je frka golema. Svi se dečki bave sportom. Stalno se skupa tuširaju pa ispod oka jedan drugome gledaju što im visi među nogama. Jebem ti tuš, da ti jebem! Srećom, postoje naučna istraživanja za koja su čuli svi nosači kurca koji se jedva nazire među raskrečenim nogama. Nije važna veličina, glavno da je tehničar. I vi ste za to čuli? Eto vidite!
S vremenom dečki utvrde gradivo. Veličina zaista nije važna, ako imaš love. Nema te cure u dvadesetoj koja neće zadivljena reći komadiću od pet centimetara: “Jebote, najveći si“, ako vlasnik „najvećeg“ ima na nekom od računa ili u nekom od svojih podruma milijune eura. Uvijek, da, uvijek, vlasnici crva majušnoga povjeruju ljepotici. Ne zato što misle da je ljubav slijepa pa zato slijepe cure zaljubljene do boli ne vide ono što vidi vlasnik, ne! Ni vlasnik ne vidi ono što vidi njegov urolog jer mu u ušima zvoni: “Kad odrasteš, moć’ ćeš šmrkom gasiti požar.“
Idu godine. Kurac je i dalje tu negdje oko pet centimetara, ali to, nažalost, nije sve. Pišanje je sve češće, dizanje sve rjeđe, love na računu ili u nekom podrumu sve više. Naučna istraživanja su dokazala da se može kupiti i dizanje kurca. To dečkima oko sedamdesete savršeno odgovara. Primijetili su da s godinama ženama postaju sve zanimljiviji. Kako je dobar osjećaj kad te komad zaljubljeno gleda mladim očima obraslim gustim dlakama dok na tanjuru  počiva leš orade koja nije bila hranjena mljevenom piletinom. Tko to može platit’? Pa se komadu ovlaže prepune usne dok on priča o svojim poslovnim i političkim planovima?
Ponekad, samo ponekad mu padne na pamet, ma đe si bila kad sam imao dvadeset? A onda se sjeti da ona nije bila kad je on imao dvadeset, nešto što će ona tek postati bilo je u jajima njenog djeda.
Pa skrene pogled na oradu, pa se sjeti što mu je rekao urolog, Viagra diže iz mrtvih i kurčeve vlasnika kad su doma sami, pa se sjeti pokojne mame, pa ispije čašu vode jer Viagra i alkohol ne idu skupa, pa se sjeti da ni srčani udar i Viagra ne idu skupa, ni moždani udar i Viagra ne idu skupa…Jebeš naučna istraživanja! Svi znamo što su sve u stanju dokazati naučna istraživanja kad su Pfizer i ostale ekipe u igri.
„Konobar“, urlikne vlasnik pokojnoga kurca. Sirotan se ukaže i uzme karticu. Zaljubljena cura osjeti kako se vlaži, ne gaćice, ona, gaćice će nositi kad uđe u godine svoga ljubljenoga. I uloške čak. Možete ih naći na internetu, ako ste u godinama onoga gospodina jebača.
„Idemo doma“, govori jebač zaljubljenoj curi. „Jedva čekam“, šapne mu u uho Ovlažena. Kako i ne bi. „Doma“ je stan koji joj je on kupio jer komad ima čudesnu sposobnost da u pet centimetara vidi dvadeset i pet i da ne vidi trbušinu i sijede dlake na prsima i među nogama i višak dlaka u ušima i nosu i manjak dlaka na glavi. Naučna istraživanja su dokazala da je ljubav slijepa kad je začiniš kešom, radnim mjestom, autom, stanom, statusom, bundama, iako nisu u modi, dijamantima, oni su uvijek u modi.
Pa odu doma. Pa dođe Hitna. Pa ucviljena rodbina pokojnoga jebača moli javnost za privatnost. Zašto? Javnost je platila i onaj stan i onu oradu i bunde i dijamante i… Javnost bi morala znati što su naučna istraživanja pokazala. Kako je Viagra utjecala na hrvatske izbore?

Dragi moji poljski čitatelji!

Koja sam ja sretnica! U Poljskoj mi je izašla peta knjiga, autobiografija  „Ples oko Sunca“. Izdavač Drzewo Babel, prevela ju je Marta Dobrowolska-Kieryl. Sigurna sam, uskoro će se otvoriti granice,  iglama ćemo pobijediti koronu i opet putovati i viđati se kao nekad.
Jedva čekam da se sastanemo na nekom od varšavskih trgova i skupa krenemo u rat protiv odvratnih muškaraca u crnim haljinama koji su vam život pretvorili u pakao.
Prijatelji moji, ima ih i kod nas, ali naše žene još nisu krenule u rat.
Veliki, veliki, veliki pozdrav svim mojim poljskim sestrama. Slušam Chopinov Nocturne op. 9 No.2 i mislim na vas.
Volim vas, hrabre cure moje!

Tomson na tuđem betonskom krovu

Čitava „civilizirana“ Hrvatska je na nogama. Stala je u obranu novinarke RTL-a koja je hrabro razotkrila istinu o Tomsonovom „vrtu“. Zašto Tomsona zovem Tomson umjesto da pišem Thompson? Što je Thompson? To je opasna puška po kojoj je pjevač sebi dao ime. Imao je na umu, latinski mu je sigurno jača strana, nomen est omen.
Je li u slučaju Tomson to baš tako? Koliko je Tomson zaista Thompson? Sve ovisi o percepciji. Ako zanemarimo priču koja se već desetljećima plete oko pjevača, ako sa njega skinemo oklop, oduzmemo mu mač kojim na svojim nastupima možda više i ne maše, koga ćemo vidjeti?
Vidjet ćemo sredovječnog, trbušastog, bivšeg mužjaka sa njegovanom bradicom kakvu nose ambiciozni vodoinstalateri u mirovini. Jedan živi u mom susjedstvu, zato znam. I to bi bilo to. Bucko ima mnogo manje moći nego što misle oni koji ga se boje.
Jesam li u pravu? Da jesam onda se onoj novinarki RTL-a ne bi dešavale grozne stvari? Prijeti joj se, vjerojatno proglašava kurvetinom… Nisam čitala poruke, samo pretpostavljam. Čekajte malo. Kojoj se javnoj ženskoj osobi, ako je imalo uspješna, ne prijeti? Koju se ne proglašava kurvom? Živimo u Hrvatskoj, zemlji kojom vladaju mužjaci kriminalci. Oni ženu mogu zamisliti samo u ulozi „suradnice“.
Već mjesecima čitamo da „suradnicu“ ima naš premijer, imao ju je pokojni Bandić, ima je Škoro, imao ju je i onaj „šerif“ koji je uz blagoslov Plenkovića i HDZ-a gotovo do smrti premlatio ženu i ostao župan.  U Hrvatskoj se žene dijele na „kurve“ koje treba razbiti, prebiti, ubiti, silovati, i „suradnice“ koje treba obasipati od naroda pokradenom lovom.
Novinarka RTL-a Danka Derifaj sama je odabrala ulogu koju će igrati i sigurna sam da je sve očekivala što joj se dogodilo. Znam da se zbog toga ne uzbuđuje. Žena je borkinja iako je bez problema mogla biti „suradnica“. Neki ljudi su izabrali život lava ili lavice, drugi bleje poput ovaca usrani od ovna i govna.
U ovoj priči postoje dvije strane. S jedne strane je nositelj one sirote, sijede bradice, bijedni krovokradica, s druge su strane vlasnici krova. U čemu je problem? Stanari su mogli na lice navući fantomke, unajmiti nekoliko razbijača, jeftini su, popeti se na svoj krov koga je Nosač Bradice pretvorio u svoj „vrt“, skinuti sa betona umjetnu travu, ispuhati bazen, sklopiti suncobrane, spustiti se niz stepenice i svu kramu baciti u smeće.
Jasno mi je, nije sve baš tako jednostavno. Osim govna na otetom krovu pleše i opaki ovan. On je država Hrvatska. Gadna životinja svojim rožinama brani sve hrvatske bradate i ćosave kriminalce koji uz njezin blagoslov rade što im padne na pamet. Dakle, znamo neprijatelja. Imamo li izbor? Imamo. Ili podnositi teror koji već desetljećima uništava naše živote ili najzad pružiti otpor.
Ne mogu vjerovati da su Splićani koji žive u onoj zgradi do te mjere usrani da im nije jasno kako im neće pomoći ni RTL ni svi hrvatski mediji. Svoj su betonski krov krvavo platili, morali bi ga i krvlju braniti. Njihov krov je njihov dom, njihov krov je mjera njihovog dostojanstva, oslobađanjem krova pokazali bi svojoj djeci da imaju ponos i da se neće dati gaziti.
Ej, Splićani! Pravda u Hrvatskoj stanuje u rukama onih koji se za nju žele boriti. Što čekate? Očistite SVOJ krov od tuđina. Oslobodite ga od osoba i stvari i pošaljite nam poruku. Sve se može kad se u svoje ruke zgrabi pravda, a državu pošalje u kurac.
Budite prvi u Hrvatskoj. Možda ćemo krenuti za vama? I mi smo ostali bez krova nad glavom.

Bezuvjetna ljubav

Jako sam rano poželjela imati djecu. U lovu na mladunčad nisam previše pažnje posvećivala traženju idealnog tate. Tada sam mislila da su svi muškarci isti. U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zajebemo, ne čudimo se previše.
Stalno oko sebe gledamo kako se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju. Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici poći na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena.
Ali…Netko nam je rekao, postoji bezuvjetna ljubav, postoji vječna ljubav, postoji ljubav otporna na oluje, poplave, požare, potrese. Ljubav majke prema svojoj bebi. Bebine godine tu ne igraju nikakvu ulogu. Dok postojiš, ono što si rodila za tebe je beba. Bespomoćno stvorenje smije sve i sve mu je unaprijed oprošteno.
Pretjerujem? Moja prijateljica je kćeri dala kuću pa sebi u sedamdesetoj unajmila stančić. Ovih je dana vlasnik tjera na cestu jer će garsonijeru prodati. Sama je kriva. Je li „kriva“? Što ako je ljubav između majke i njene mladunčadi nešto veće od života?  Druga prijateljica je sinu u kešu platila stan, kupila mu auto, plaća njegove režije, jedva preživljava. To radi za svoj duševni mir. Majka mjeri svoju sreću veličinom sreće svojih beba.
Ključno je pitanje, mogu li naše bebe biti sretne dok smo mi žive? Ili beskrajno sretne postanu tek kad s ovoga svijeta ode davež iz koga se više ništa ne može izvući osim neplaćenog računa za A1, struju, vodu, uplatnicu za najam podstanarskog stana? Tu su i pogrebni troškovi. Bebe su najsretnije dok stoje na rubu majčinoga groba i jecaju u nevjerici.
Organizirala sam svoj pogreb. Platila sam čovjeku da moju urnu odveze barkom na otvoreno more i prah istrese u dubinu. Do smrti me žderalo dijete, nakon smrti će me gutati ribe. To će mi biti najbolja investicija u životu, oprostite, poslije života. Jebote! Moje dijete voli orade u pećnici koje nisu iz uzgoja. I nakon smrti ću biti jestiva?
Što sam djetetu dala, a nisam morala? Neću nabrajati, sve radimo isto. Da sam svoju bebu nakon srednje škole šutnula njoj bih pomogla, sebe uništila. Ljubav prema bebi ubija na rate. Kad nam razmažena derišta od 10+, 20+, 30+, 40+, 50+… vrate onako kako svaki čovjek vraća onome tko je prema njemu dobar, onda se čudimo.
Pomogle smo mesu našeg mesa. Može li ono biti govno? Gledale smo oko sebe, ništa nismo naučile. Meso našeg mesa može biti samo govno. O iznimkama se pišu knjige, snimaju filmovi i serije. Svaka žena rađanjem djeteta preko noći postaje glupača. To joj, kako godine prolaze, postaje sve jasnije. Uzalud. Je li to naučeno ponašanje? Ili smo mi mame samo glupe ribe koje ne mogu odoljeti  crvu na udici?
Stisnula sam srce, prekinula otrovne igrice. Zašto bih sama sebi život pretvorila u pakao čekajući da mi unuk kaže hvala za poklonjeni mobitel? Nikad to neće učiniti. On je meso mesa moga mesa. Krešo zna, kupovanje mobitela moja je sreća. Imanje mobitela kupljenog mojom lovom njegovo je pravo. Gotovo je. Svoje sam bebe skinula sa sise.
Ruku na srce, tko meni zaista treba? Imam Pepicu. Mačka ne pokazuje nikakav interes za ostavinsku raspravu. Dapače, nekako sam sigurna da mi želi dug i sretan život.

Zoki, jaaaaviiii se!

Milanović sve zna. Jedna od užih specijalnosti mu je i prepoznati “fašizam” u ratu koji Austrija vodi boreći se protiv korone. Ni jedan se hrvatski novinar koji ga je slušao u Vatikanu kako govori o austrijskom “fašizmu” nije začudio. Našem nacionalnom laprdalu ne nedostaje inspiracije ni izvan zemlje. Ipak, ovaj se puta Zoki okliznuo o bananu. Austrijanci su, za razliku od nas Hrvata, osjetljivi na “fašizam” i onda kad tu riječ izgovori netko poput Milanovića. Nije tako od jučer.
Sjetimo se Bleiburga i naših novokomponiranih ustaša koji su, neki jedva punoljetni, drugi u najboljim godinama, treći stari, mahali u Austriji crnim zastavama, derali se Za dom spremni, dizali ruke na fašistički pozdrav. Nama u Hrvatskoj te su kolone djelovale normalno zato jer su nekažnjeno marširale našim ulicama. 
Austriji je dopizdilo. Problem je riješila brzo i efikasno. Tko digne ruku na fašistički pozdrav bit će strpan u prdekanu, osuđen, platit će i nekoliko tisuća eura. I, dogodilo se čudo. U crno odjeveni hrvatski “heroji” preko noći su se pretvorili u plačipizde, neka mi ženski spolni organ oprosti na kontekstu. Nismo mi tako mislili, nećemo više, ja sam star, ja sam bolestan, oprostite, ja bi van iz zatvora, meni je kazna previsoka, nemam ni eura u džepu… Upotrijebit ću omiljeni izraz hrvatskih hejtera. Kme, kme, kme…
Ustašija danas smije urlikati samo doma. Na ulicama, trgovima, utakmicama, gdje joj padne na pamet. Našim vladarima to savršeno odgovara. Dok se govna bljuju diljem nekad Lijepe i nekad Naše, elite kradu, jebu lijepe cure i krasne dečkiće, popovi analno djeci utjeruju vjeru u Boga, a antivakseri puni stručnog bijesa borbu za zdravlje proglašavaju ukidanjem ljudskih prava.
Svi ti koji bježe od igle k’o Milanović od pameti, kad im korona zakuca na vrata, krkljajući preklinju liječnike za malo kisika i još malo kisika i još… Jebeš i prosvjed i urlikanja po trgovima i cestama, zraka, zraka, gospodaru, ne vidjesmo davno zraka… Postoji li ikakva veza između “ustaša” na Bleiburgu, hrvatskih antivaksera i Milanovića? Naravno, svi su heroji dok ne nalete na tvrdo.
Austrijanci, Zoki je zaboravio na Bleiburg, imaju kratak fitilj kad je o fašizmu riječ. Njima nije olakotna okolnost duševno stanje i kvocijent inteligencije našeg predsjednika. Oni se prema njemu ponašaju kao da je normalan. Zato je hrvatski veleposlanik u Austriji pozvan u tamošnje ministarstvo vanjskih poslova na razgovor. Najvjerojatnije mu je rečeno da austrijsku borbu protiv korone sa fašizmom ne smije izjednačavati predsjednik države pa makar to bio predsjednik Hrvatske.
To je bilo jučer. Milanović koji na svaku „provokaciju“ reagira u roku od nekoliko minuta šuti. Kao i svaki kauboj bez pištolja i jebač bez kurca brzo je shvatio da se može bosti samo sa bezrogom stokom sitnog zuba. Zato naš heroj nikad neće ponoviti da je austrijska borba protiv korone „fašizam“. Ili hoće? Nije on usraša sa Bleiburga?
Ma, javit će se on. Reći će on nama: „Novinari su krivi. Citirao sam Papu.

A gdje su tu proteini?

Rijetko odlazim u grad jer mi prilaze žene pa krene priča. „Ovako više ne mogu. Samo mi vi možete dati savjet.“ „Žurim u banku“, kažem gospođi u sivom kaputu. „Godinama čitam vaš blog.“ Ostajem na mjestu. „Čuvam unučicu, nisu mogli dobiti mjesto u jaslicama, navodno će ga za koju godinu dobiti u vrtiću, unučica je alergična.“ Šutim. Stojim. Čekam. „Alergična je…“ Isključujem se. Uključujem se.  „I onda sam kćeri rekla, maloj ću za doručak dati malo banane i meda.“ „Požurite“, rekla je žena koja je stajala pokraj nas, „i ja čekam. Ne može gospođa Rudan s vama izgubiti čitav dan.“ Sivi Kaput spustio je ton: “A onda mi je kći rekla, bananu i med?! Ti si luda! A gdje su tu proteini? GDJE SU TU PROTEINI?“ Ženi su oči bile pune suza. „Zašto mi ne donesu hranu za malu, moja je penzija nikakva, dala sam im stan, imaju dvije plaće, a ja moram okolo za unuku loviti proteine. Vi ste pametni, gospođo Rudan, pomognite mi.“ „Sve je jasno“, volim davati mudre savjete, „dijete treba vratiti materi.“ „Niste normalni! Odjebite i vi i vaš blog!“ Sivi Kaput me ljutito pogledao i ušao u dućan zdrave hrane. Znam dućan, može i na rate.
„Dobro ste joj rekli, glupača“, šapnula mi je žena u crvenom kaputu. „Kakva su joj djeca? Od starice koja ima tisuću i pol kuna mirovine traže da im hrani dijete. Gadovi.“ „Da, nevjerojatno“, rekla sam. „Nikad ne bih na tako nešto pristala. Moj se sin upravo vratio iz Amerike, tamo je tri mjeseca bio na specijalizaciji. Dala sam mu četiri tjedna da se odmori od leta, živi u stanu moga oca, ja brinem o tati, nepokretan je, ali nemam novaca za dom.“ „Mogli ste iznajmiti očev stan pa platiti dom.“ „Gospođo Rudan, ne slušate me. Moj sin živi u djedovom stanu. I onda sam nazvala sina, sletio je pred mjesec dana, odmorio se, pitala sam ga kako je i kako je bilo u Americi.“ „I? Kako je u Americi?“ Krajičkom oka vidjela sam ženu u plavom kaputu, nestrpljivo je cupkala u mojoj ordinaciji.  „Sin mi je rekao, ovo, gospođo Rudan, molim vas, neka ostane među nama, idi, stara, u kurac! Amerika k’o Amerika. Dane i noći provodim uz bolesnog oca, sin sam živi u devedeset kvadrata, nikad ne zove i ne pita kako sam…“ „Izbacite sina iz stana, samo pas koga tresneš lizat će ti ruku.“ „Vi niste žena, vi ste čudovište“, vrisnuo je Crveni Kaput, „blog vam je sranje!“
Plavi Kaput ima dvoje djece. Diplomirala su, oboje rade. „Gospođo Rudan, nije im lako.“ „Zašto im nije lako?“ „Vi ste pametna žena, ne vidite u kakvom vremenu žive naša jadna djeca?“ „Naša djeca žive u svom vremenu“. Bože, kako ja mogu govoriti kratko i jasno. „Da, ali u naše vrijeme nama je bilo mnogo lakše.“ „Naša djeca bi trebala krenuti u rat za svoje dobro poštujući ili kršeći pravila svoga vremena. Ne možemo mi voditi njihove bitke. Naše je vrijeme isteklo.“ Jebote, ni Aristotel ne bi bolje! „Moje vrijeme nije isteklo! Dok god budem mogla, ja ću im pomagati. Prodali smo teren na Krku. Svakome sam dala sto tisuća eura.“ „Bravo, gospođo, sad će lakše podnositi svoje vrijeme.“ „Nisu sretni. Rekli su, nije sve u novcu. Treba srušiti ovaj surovi tehno feudalizam.“ „Slažem se. Mene bole kukovi, ne ratuje mi se za bolje sutra ratnika bez kurca i ratnica bez jajnika. Nazovite ih i recite im da odjebu.“  „Današnja djeca se roditeljima ne javljaju na mobitel. Gospođo Rudan, vi ste bahata, sebeljubiva, luda, stara krava. Nikad više neću čitati vaše pizdarije!“
Ušla sam u banku. Stavit ću kuću pod hipoteku. Moja beba slavi pedeset i prvi rođendan. Dobit će novi auto. Siroče. Tri dana nije kakalo.

Meže, meže

Postoje neka majušna bića koja čitav život žele postati velika. Misle da je najkraći put do zvijezda očešati se o zaista velike. Sirota Jadranka Kosor jedna je od njih. Zato je naše hrvatsko moralno nešto  osjetilo neodoljivu potrebu da napiše što misli o Đokoviću zatočenom u nekakvoj rupetini u Australiji.
“U uređenim državama, gdje zakoni vrijede za sve, zakoni vrijede za sve. Je l’ znaš tko sam ja, ne vrijedi. Ismijavanje pravila ne vrijedi. Nemeže. But: daleko je Australija.“
Naša bivša premijerka piše o kršenju zakona i „ismijavanju pravila“. Žena koja će u hrvatsku povijest ući, ako bude ušla, jedino kao žena koja je uselila u stan od 120m2 otet od dvojice srpskih dječaka kojima je jedini grijeh bio da su Srbi, usuđuje se pisati o „ismijavanju pravila“. Gospođa je prema „zakonu koji bi trebao vrijediti za sve“ imala pravo na stan od pedesetak kvadrata. Ne nužno srpskog.
Đoković je trenutno jedan od najvećih sportaša na svijetu. Može se reći da je bio naivan, ali baš nitko tko nešto o njemu zna ne bi smio napisati da je bahat čovjek. Ipak, usudila se. Bivša premijerka Hrvatske, zemlje općepoznate po „poštivanju zakona“.
Živimo u vremenu u kome do nas svakoga trena dopire režanje moralnih horizontala svih profila. Đoković im je crvena krpa. Vjerojatno nema većeg užitka nego biti nitko i ništa, hračnuti na spomenik nulte kategorije pa u svom sobičku ili velikom, raskošnom stanu samome sebi dati pet. Ipak, Kosor je zadnja na ovome svijetu koja bi smjela govoriti o moralu i poštenju.
Ovo je digresija. Visokoobrazovana gospođa i „ugledna“ analitičarka trebala bi biti elementarno pismena. Riječ nemeže u hrvatskom jeziku ne postoji. Pretpostavljam da je htjela upotrijebiti riječ nemere. Zabunila se opsjednuta bijesom što bahati Đoković namjerava provaliti u Australiju.
Smeta me i što upotrebljava riječ but umjesto ali. Engleski jezik danas jest sveprisutan, ali bi ga trebali izbjegavati ljudi poput gospođe Kosor koja ne zna da se na engleskom danas ne kaže „day after yesterday“. Nismo zaboravili kako je to izgovarala na hrvatskoj granici pozdravljajući turiste koji su ulazili u našu zemlju.
Gospođo Kosor! Mere li tako? U vašoj Hrvatskoj sve meže

Vedrana o Djokovicu

Vedrana Rudan: 'Kolindu su čerečili jer je žena, ali ne i Šeksa i njegov trbuh i ten. Sabor? Tamo su divljaci koji odmjeravaju čiji je veći'


Rudan je komentirala odnos prema ženama i muškarcima u Hrvatskoj, ali i Sabor u kojem su, kako je kazala, divljaci

Zašto smo uvijek u društvu Bugara, kako komentira saborske sjednice na rubu tučnjave, i kako je cancel culture zaobišla Hrvatsku. Sve su to teme koje je komentirala gošća RTL Direkta, žena koja uvijek govori što misli, a misli itekako originalno. Ona je književnica, novinarka, blogerica, Vedrana Rudan. 
Na pitanje zašto smo uvijek u neslavnom društvu Bugarske i Rumunjske po podacima Eurostata i je li to zbog socijalističkog naslijeđa ili nekih drugih stvari, Rudan je kazala: "Zašto se hvatate činjenica debeli smo, lopovi smo, a ne hvatate se mediji uzroka. Ne Hrvati su debeli, Hrvati puše, Hrvati se ne cijepe, Hrvati su smeće, nego zašto su Hrvati to, tko je za to kriv i odgovoran? Netko je. Ti Hrvati nekoga plaćaju da napravi reda u državi da ne budemo najsiromašniji, najdeblji, najpijaniji, najnadrogiraniji, najgori. Hrvatska je jedna kuća. Netko u toj kući je plaćen da pravi red. Da li su problem žrtve ili kreatori, a mi govorimo o žrtvama, debelim Hrvatima, pijanim Hrvatima. Tko je kriv?"

LINK

Ksenija Vučić je bila novinarka kojoj sam dala možda najbolji intervju u životu.

Inspirirala me, s njom sam bila opuštena i iskrena do kraja. Dala mi je šansu, jedna od rijetkih, da govorim što mislim, uživo i bez cenzure.

Bila je godinama teško bolesna, sa svojom se bolešću borila nevjerojatnom snagom. Voljela je život, svoju djecu, bila je brižna kći, imala je snove, maštala je o životu bez kamera, negdje u toplijim krajevima, negdje pokraj mora.

Umrla je. Nestali su njezini snovi onako kako će našom smrću nestati naši. Znam da bih se od Ksenijinih političkih stavova trebala ograditi, hejteri i “analitičari” nikad ne spavaju. Ksenijini politički stavovi nisu bili moji, ali politika nije jedina tema o kojoj ljudi mogu razgovarati.

Bila je duhovita žena, smijale smo se skupa. Njena me smrt jako, jako ražalostila.

Korona u očima

Drage moje, dragi moji!
Mnogi ste mi pisali, hvala vam, i tražili od mene objašnjenje zašto se ne javljam. Odgovor je kratak iako mutan, ja sam poluslijepa.
Mene je korona tresnula u oči. Bila sam dva puta u bolnici, odlični liječnici “ništa ne vide”, ne vidim ni ja. U daljini mi je sve jasno. I brda i doline. Ali…Imam problem sa gledanjem u mobitel, teve ekran, kompjuter, knjigu. Ne mogu čitati, gledati Netflix, surfati… Ja sam jedina osoba u Hrvatskoj koja pojma nema kako izgleda Hanina vjenčanica, uhićeni ministar i što pada i da li nešto uopće pada na Ukrajinu.
Legendarni riječki oftalmolog profesor Kovačević je rekao da liječnici za ovo moje drugo stanje nemaju objašnjenje. Kad će mi se vid vratiti i hoće li nitko ne zna. Čujem da u Rijeci nisam jedina sljepica kojoj nakon korone mobitel služi za slušanje glazbe.
Nažalost, propala mi je promocija knjige “Doživotna robija” na Sajmu knjiga u Novom Sadu, svi dogovoreni nastupi na televiziji, ne podnosim svjetlo. Sunčane naočale su mi na nosu od jutra do mraka, hoću li postati Ray Charles pitaj boga.
Čudno je kako se čovjek na sve privikne. Preporučeno mi je da čim više šetam i gledam u daljinu, što se tako bitno tamo događa nitko mi ne govori. Na jednom od mojih sljepačkih izleta upoznala sam psa Ora. Uživala sam u njegovom društvu i sve mi je “jasnije”, iako kroz dim, maglu i plutajuće oblake koji nikako da stanu, da bih trebala mobitel zamijeniti psom.
Toliko od mene. Ovaj tekst diktiram svojoj boljoj polovici. Hvala joj. Hvala i vama koji sa mnom sigurno suosjećate, i ja bih s vama. Antivaksere molim da mi ne pišu kako mi se ovo dogodilo jer sam se cijepila. Vakseri neka mi šalju pisma utjehe i dobre želje. Sve ću pročitati kad se “prosvijetlim”.
Doviđenja, nadam se. Tek kad si slijep naslućuješ kako je svijet lijep.

Sretan Prvi maj

Danas će se diljem Hrvatske otvaranjem javnih kuhinja obilježiti Međunarodni praznik rada. Na skupovima će zabavljači tamburati, a narod gutati grah, prdjeti i slušati pizdarije koje će im govoriti naši demokratski izabrani lažovi i lopovi.

Imamo li izbora? Naravno. Možemo li bojkotirati uvredljiva javna okupljanja? Mogli bismo da imamo ponosa i pameti. Ali… Da imamo ponosa i pameti ne bi nam danas, za promjenu ležerno obučeno smeće, bljuvalo jeftine fraze.

Zato, dragi moji, gutajte grah, plešite i prdite. Naši preci ovakva su dešavanja drugačije zamišljali? Tko jebe pretke. Gdje glad caruje, ponos umire.

Nova knjiga

[You must be registered and logged in to see this image.]

Blejati ili rikati?

Neki naši komentatori ovih dana u nebesa dižu “herojstvo” Ukrajinaca koji hrabro ratuju protiv Putina iako znaju da u ratu protiv Putina ne mogu pobijediti. Jesu li ti “heroji” glupi ili samo zaljubljeni u svoju domovinu za koju će i život dati? Konačno, otkako smo živi slušamo kako za domovinu treba život dati.
Ne kužim, zašto bi bilo tko jedan jedini život koji ima trebao dati nečemu što se zove “domovina”? “Domovinu” ipak gotovo uvijek čini ekipa licemjernih gadova koji u “ratu za slobodu” samo broje koliko će strpati u džep. Jebe im se za budale koje ginu za ideale. Oni će preživjeti.
Stalno citiram genijalnu Mussolinijevu rečenicu, “naoružajmo se i krenite”. To je jedina istina o svakom ratu. S jedne strane gadovi koji računaju dobit, s druge strane ovce koje nemaju izbora. Poznata talijanska poslovica glasi, bolje živjeti makar jedan dan kao lav, nego stotinu godina kao ovca. Da je tako…
Da je tako ne bi već mjesecima milijuni ljudi bježali iz Ukrajine. Reći ćete, ne bježe heroji, bježe samo žene i djeca. “Heroji” koji brane Ukrajinu ne bježe jer ne smiju. Još se živo sjećam našeg rata u kome su “heroji” bježali iz napadnutih gradova. Bježali su u mirne krajeve Hrvatske u očajničkoj borbi za život poput ovce. To je normalno ljudsko ponašanje. “Herojstvo” su izmislili kriminalci kojima je rat biznis.
U našim nam medijima analitičari koji su u hrvatskom ratu, iako su bili u punoj snazi, izabrali život ovce, stalno prodaju tezu kako je normalno da je ukrajinski narod hrabro krenuo u borbu protiv Rusije. Želi slobodu. Svi bismo trebali biti na njihovoj strani. Neki idu tako daleko da našim političarima koji drugačije misle poručuju kako imaju mali kurac. Svi koji misle da se s rogatim ne treba bosti imaju mali kurac?
Ukrajinski narod s ratom protiv Rusije ima jako malo veze. Taj godinama pripreman rat vode Amerika i njezine evropske, lopovske sluge. Plaćamo ga i mi koji smo uvjereni da smo mogli biti bez njega. U Evropi nema dovoljno hrane, inflacija je ogromna, bijeda kuca na vrata svakog evropskog građanina koji nije ratni profiter ili kriminalac drugog tipa.
Što će se tek dogoditi onim milijunima “ovaca” koje bauljaju Evropom u potrazi za novom “domovinom”? Johnson, taj britanski, retardirani štakor, poručuje Ukrajincima, nećete dobiti vizu, ali možete otputovati u Ruandu. Ovih im dana nježno šapuće u ukrajinsko uho, morat ćete se pomiriti s činjenicom da će Ukrajina biti nešto manja.
Zašto je Johnsonu naglo otpala lavlja griva, a narasla ovčja vuna? Rusi su mu poručili da će baciti bombu na London. Hahahaha… Ahahahaha… Vama je sve smiješno. Rusi to nikad ne bi učinili jer bi bacanje bombe na London bio smak svijeta? Tko napadne jednu članicu NATO-a…
Nisam sigurna. Ameri ne bi kurcem mrdnuli kad bi London nestao u prahu i pepelu. I Amerikancima je draži život ovce. I njima je milije dugogodišnje blejanje nego kratkoročna rika.
Ovaj jezivi američki rat protiv Rusije i Evrope Ukrajincima je oteo “domovinu” i nikad je više neće dobiti natrag. “Heroj” Zelenski, loš američki glumac, nije heroj, da jest već bi bio pokojnik. On je američka ovca koja bleji okružena američkim osiguranjem prestravljena da će joj Rusi oderati kožu. Postoji realna mogućnost da će Ameri biti brži. Ne treba im više ta budaletina koja s američkog blesimetra čita besmislice jednako kako ih čita i ludi Biden koji za ovaj rat nije čuo. Svako jutro kad se probudi čeka da mu mama promijeni mokre pelene.
Zaboravila sam ono bitno? Putin je zločinac. Budimo precizni. Putin je zločinac koji ima atomsku bombu. Je li vam ikad palo na pamet da bi onaj tko ima atomsku bombu i još je zločinac mogao tu bombu i baciti? Nije? Zaboravili ste Hirošimu?
Živimo li u strašnim vremenima? Naravno. U strašnim vremenima žive i Iračani, Libijci, Sirijci, Afganistanci, dječica u Jemenu… O Ukrajincima kojima već u Evropi razbijaju glave jer otimaju radna mjesta, mjesta u dječjim vrtićima, dižu cijene najmova u Hrvatskoj u nebo da se ne govori. Tko bi nabrojio mnogobrojne američke žrtve? Jesmo li ikad pustili suzu nad njihovom uzaludnom borbom za život poput ovce?
Možda je došlo vrijeme da Zapad dobije po pički? Kad bi Rusi za koje nam oni komentatori stalno govore da nemaju ni ića ni pića ni vojske ni snage, a nama u borbi protiv njih samo treba veliki kurac… Kad bude Putin do kraja popizdio pa sa lica zemlje izbrisao London, jebeš klanje onih egzotičnih, tamnih ovaca i svijetlih ukrajinskih, možda će nama Evropljanima doći iz dupeta u glavu? 
Shvatit ćemo da je bolje živjeti osamdeset godina kao ovca nego jedan dan rikati dok pušimo američki kurac.

Lutke sa naslovne strane

Sve one koji danas duboko ne suosjećaju s patnjama Ukrajinaca civilizirani svijet, “civilizirani svijet” je uvijek Zapad, drži bešćutnim gadovima i gadurama koji besramno puše kurac zločincu Putinu. Kad se govori o Ukrajini uvijek se govori tiho, poželjne su suze bar u jednom oku.
Naglašavaju se patnje nevine dječice, milijuna izbjeglih. Spominju se deseci tisuća ukrajinskih heroja koji su dali život “za demokraciju”, naravno. Mi koji smo živjeli u zemlji u kojoj se ginulo “za demokraciju” znamo kako izgleda “demokracija” kad završi rat, ali nismo bitni.
Od građana Hrvatske očekuje se empatija i konkretna pomoć. Mnogi u svoje prazne stanove smještaju Ukrajince i ne zaboravljaju to oglasiti na sva zvona da bi u nama koji još oklijevamo probudili osjećaj krivice ili potrebu da ih slijedimo? Sve jaslice i svi hrvatski dječji vrtići i sve škole širom su otvorile vrata žrtvama surovog obrambenog rata. Izbjeglice imaju u Hrvatskoj sva moguća prava, i neka imaju, njihova je sudbina strašna, živimo u teškim vremenima. Empatija je ono što čini razliku između ljudskih bića i Rusa.
To bi bilo to. Zato je svijet iznenadila vijest da je prva dama Ukrajine koja mjesecima nije vidjela muža heroja i koja se krije na tajnoj adresi gdje strepi i pati našla vremena za foto session. Njena dotjerana fotka krasi ni više ni manje nego naslovnicu Voguea. Naravno da je dala i intervju.
Minijaturni dio svjetske javnosti zgrožen je njezinom prostotom. Dok njezin narod gine, luta svijetom, prosjači milost u gradovima Evrope, ne u Britaniji jer ga tamo neće, ne u Americi jer ga ni tamo neće, ona koncentrirano bulji u kameru slavne Leibowitz kao da je otkrila lijek protiv glioblastoma ili način kako spasiti Kuglu od korone.
Trebamo li se čuditi što je jedna vulgarna žena odabrana da bi ukrasila naslovnicu prostačke, američke tiskovine? Ne trebamo. Ameri su Zelenskoga, umjetnika koji fenomenalno kurcem svira klavir, promovirali u junaka dvadeset i prvog stoljeća. Jezivi dvojac dao je i intervju sebi sličnom televizijskom novinaru. Gospodinu nije čudno što Britanija svim ukrajinskim izbjeglicama poručuje da ne smiju u Britaniju, ali smiju preko Britanije u Ruandu, ali mu je čudno što prvoj dami Predsjednik nije rekao da se kandidirao za predsjednika.
Svo troje se davilo od smijeha dok je prepričavalo anegdotu iz života Prvoga i Prve. Tko ne vjeruje neka ih gugla. Posebno preporučujem onima koji imaju problema s tjelesnom težinom. Dobro će se izrigati.
Živimo li u ovakvoj svjetskoj ludnici samo nekoliko mjeseci ili ovo sranje ipak dulje traje? Neka nam naslovnica Voguea bude poveznica. Prva dama Melanija Trump nikad nije kao prva dama bila na naslovnici jer je direktorica Voguea Anna Wintour Christiane Amanpour rekla u mikrofon: “Vogue se politički svrstao na demokratsku stranu. U Vogueu profiliramo žene u koje vjerujemo.” Eto zašto je na naslovnici Ukrajinka koja hladno izjavljuje da je rat u Ukrajini “učvrstio njihov brak”.
Pogodite koju je ženu Vogue “profilirao” čak tri puta i u koju je “vjerovao”? Bila je to velika svjetska heroina Michelle Obama. Ne pitate me što je učinila, nisam ja Wintour. Znam što je učinio njezin muž.
Nabrojit ću neke “sitnice” po kojima je definitivno ušao u povijest.
Jedna od njih je rat dronovima. Dronovi su bespilotne letjelice kojima ipak upravljaju piloti, iz daljine, pa onda iz dronova izlijeću rakete koje su mogle teroristu s Obamine “crne liste” pogoditi u oko. Nije bilo baš tako, ali dobro zvuči. Jednom je s te liste pogođen čak 41 terorist, a usput je ubijeno 1147 ljudi. U jednoj akciji.
Američkim dron terorizmom upravlja se iz vojne baze Ramstein, nalazi se u Njemačkoj. To je istovremeno i najveći aerodrom američke vojske izvan Amerike. U taj “Air and Space Operations Centre” ne smiju ulaziti ni njemački političari ni državni službenici bez američke dozvole. Tamo 650 vojnika opslužuje 1500 računala.
Njemački dečki slali su američkim pilotima koordinate ciljeva u Jemenu, Somaliji, Afganistanu, Pakistanu… Tko bi mogao nabrojiti sve zemlje u kojima je dobitnik Nobelove nagrade za mir za svoga mandata širio demokraciju dronovima. Eto, zato je Michelle dobila tri naslovnice, sirota Melanija ni jednu, a gospođa Zelenski će ih dobiti deset ako njezin muž bude još godinama kurcem lupao kako mu gazda kaže.
Želim reći, gadi mi se onaj ukrajinski dvojac. Gade mi se Ameri. Gade mi se sve evropske vođe koje nas more glađu i prijete nam još gorim paklom. Gadi mi se Putin jer se ponaša kao Obama. Ali, život je samo jedan i nikad nije sve tako crno kako izgleda.
Iz azila sam uzela mačku, veseli me već tjedan dana. Zove se Koko.

Dugo, dugo još da ti tiskar tiska u tiskarnici! Unikat.

Smrt običnog čovjeka

“Umro je Matijanić”, rekao mi je muž. “Matijanić? Tko je to?” “Matijanić, novinar Indexa.” Nisam željela u to povjerovati. Do nas nesretnika koji živimo u ovoj zemlji svakoga dana stižu samo jezive vijesti. Ipak, neke su jezivije od drugih.
Matijanića i nisam i jesam poznavala. Razgovarali smo nekoliko puta telefonom. Ne zovem često novinare da bih pohvalila neki od njihovih tekstova jer baš i nema mnogo novinara koji pišu tako da te izbace iz cipela.
Vladimir je bio taj. Britak, pametan, rezao je našu trulu svakodnevicu skalpelom da bi nam pokazao da nije samo ambalaža gnjila, sadržaj je otrovan. Ali, činilo mi se, on vjeruje da dobro ipak pobjeđuje na kraju.
Kad smo posljednji put razgovarali s velikim mi je entuzijazmom govorio kako će se na Vruji opet skupiti ljudi koji će skrenuti pažnju građana na zlikovca koji je uz blagoslov Države bespravno izgradio dvore. Meni je to bilo smiješno. Može li se plivanjem, pjevanjem i vrištanjem na plaži išta promijeniti? Rekla sam mu da bi bombe bile efikasnije.
Kad sam mu prvi puta čula glas, prepoznala sam ga. Razgovarala sam s čovjekom koji živi u krivom vremenu i na krivom mjestu. Radio je posao s velikom strašću, za, gotovo sam sigurna, sitnu lovu i vjerovao je da riječ može biti ubojitija od mača.
Rekao mi je da je teško bolestan, nije išao u detalje, iako sam ja potresena inzistirala da mi kaže o čemu se radi. Očekivao je nalaze i obećao mi da će mi javiti kako je. Znala sam da neće, blagi čovjek tiha glasa nije bio opsjednut sobom. Ja sam nazvala njega. Smijao se. “Ja se osjećam dobro, a doktori govore da su mi nalazi grozni.”
Ubacila sam se u ulogu majke i održala mu predavanje. #Previše radite. U strašnom ste stresu. Ne isplati se. Posvetite se sebi, nađite neki manje zahtjevan i manje besmislen posao, radite manje…” Svi koji me poznaju znaju da sam naporna i da se rado miješam u živote ljudi koji su mi dragi. Vladimira sam doživjela kao sina kome će “mama” objasniti da je spas u lovi i čuvanju zdravlja, ne u besmislenoj borbi za pravicu.
Bojala sam se za njega iako mi je obećao, vjerojatno da bi utišao logoreju stare, “sveznajuće” babe, da će više brinuti o sebi. A onda bih pročitala njegov tekst i shvatila da on sam sebi nikad neće biti tema.
Vladimir je umro ne zato jer nije bilo lijeka za ljude bolesne poput njega. Taj lijek danas u Hrvatskoj sigurno bi bez problema dobio Šeks, Plenković ili netko od njuški koje smo nedavno gledali u Kninu. “Pobjednici” su vulgarno slavili poraz običnih, malih, dobrih ljudi. Oni su, dok su se po tko zna koji put, nažderani i napojeni “borili” protiv četnika, učinili sve da ubiju običnog čovjeka Vladimira.
Mnoge su Vladimire pobili zato jer Vladimiri ne pružaju otpor. Nama je normalno da u bolnicama nema lijekova, da su liječnici umorni jer ih je malo, mnogi su neznalice, o bahatosti da se ne govori. Svi mi obični znamo da nam u Hrvatskoj u bolesti može pomoći ili božja volja, novac svakako.
Pročitali smo mnoge priče o našem zdravstvu, ali priča o Matijanićevoj smrti je čisti horor.
Ljudi koji su mu morali i mogli pomoći pokazali su se kao bešćutna, bezobrazna, gadna ekipa koju zaista boli kurac kroz kakve patnje prolazi čovjek koji nije urlao u slušalicu: “Ja pišem za Indeks.” Da, možda, jest našao bi se i lijek. Beroš i ekipa ne vole afere iako ništa drugo ne proizvode.
Hoćemo li i svi mi obični za koji dan, tjedan ili mjesec umirati u najstrašnijim mukama, a sa druge strane žice u zdravstvenoj ustanovi neće biti žive duše? Naravno. Zašto je to tako i može li biti drugačije?
Ne može. Zločincima koji vladaju Hrvatskom je Matijanićeva smrt mala greška u koracima, nikad nećemo saznati čijim. Njihova prava pobjeda je ipak nabavka ratnog broda koji košta 500 milijuna eura. Što je to za Hrvatsku u kojoj živi tri milijuna običnih ljudi koji plaćaju zastrašujuće poreze i jedva preživljavaju da bi tamo negdje oko pedesete crknuli poput psa lutalice.
Vladimir Matijanić će za nas koji smo ga čitali, koji smo se divili njegovoj hrabrosti i vjeri u nemoguće ipak biti uvijek živ veliki, mali, običan čovjek. Hoće li mu biti laka hrvatska zemlja? Hoće. Hoće. Sigurno će mu biti lakša hrvatska zemlja nego zemlja Hrvatska koja ga je ubila.

Zimmer frei

Znam da nema ni Hrvatice ni Hrvata koji iz džepa neće početkom iduće godine izvući posljednji hrvatski euro da bi izbjegloj dječici, izbjeglim majkama i izbjeglim curama i dečkima iz bratske nam Ukrajine osigurao: grijanje, školovanje, zdravlje, besplatan upis u vrtić, besplatan starački dom, besplatan stan, besplatnu zdravstvenu skrb, besplatno…

Naša hrvatska srca su uvijek i bit će zauvijek otvorena kad treba pomoći potrebitima, a Ukrajina pati. Ukrajina zbog zlikovca Putina toliko pati da nema te cijene koju neće platiti Evropa da bi Ukrajina prestala patiti. U to ime i ako treba, čitava će Evropa pa i mi Hrvatice i Hrvati položiti svoje živote na oltar sad već naše domovine Ukrajine.
Zaboravila sam reći, bez mene. Meni se jedinoj u Evropi jebe za Ukrajinu. Reći ću vam i zašto da ne biste o meni ružno mislili. I ja kao i vi volim kad ljudi misle da sam empatična i da ću iz svog hrvatskog džepa izvući svoj posljednji hrvatski euro i dati ga onome tko pati. Pa ipak, kako rekoh, jebe mi se za Ukrajinu.
“Kurvo bešćutna, komunjaro nedojebana, četnikušo”, čujem kako bljujete hrvatski bijes u pravcu mene Hrvatice nehrvatice. Opustite se. Objasnit ću.
Ukrajina, svi znamo, ima predsjednika Zelenskoga, poznatog američkog kurcosvirca. Znam, ali ipak, ponekad treba utvrditi gradivo, Zelenski je najbolji kurcopijanist na svijetu. Pogorelić mu nije ni do koljena. Da jest, možda bi Ameri na njega oko bacili. Dakle, Zelenski svira kurcem, ali ne svira kurcu.
Što znači svirati kurcu? To znači raditi bezvezni posao, baviti se nečim nekorisnim. E, Zelenski nije taj. On sigurno ne koristi Ukrajini, i ne treba, plaćen je da koristi Americi i da jebe Evropu što mu uspijeva, ali to nije sve.
Vaš Zelenski se, sakriven u nekoj špilji, pitaj boga gdje, pravi heroji znaju pronaći pravu rupu, bavi pravim poslom. Kad Zelenski ne drži predavanja evropskim vođama i kad od njih ne traži zabranu ulaska Rusa u Evropu, tenkove, rakete i atomske bombe, onda kontaktira agenciju koja se bavi iznajmljivanjem nekretnina.
Nisam jasna. Ovih dana smo saznali da heroj, general i kurcosvirac, ima vilu u Toscani, da, u Toscani, neće je valjda imati u Kijevu, pa s agencijom dogovara najam koji iznosi pedeset tisuća eura.(Izvor: Corriere Della Serra i drugi)
Ne, nije to sve. Agencija je našla neke Azijate koji su bili spremni unajmiti vilu, ali su u posljednji čas otkazali pa je Zelenski iz svoje rupe bio oduševljen kad je čuo da će vilu unajmiti ruski par koji živi u Londonu. Pukla je bruka.
Ma, ne, ne, ne zbog toga što se Zelenski za vrijeme rata u našoj Ukrajini ima vremena baviti iznajmljivanjem svoje vile u Toscani, vila u Toscani se svakome može dogoditi, neki kurcosvircu zamjeraju neprincipijelnost. Od nas Evropljana traži da Rusima ne damo ni kap ledene vode kad na njih kojim zlom naletimo na cesti, a on je spreman svoju vilu za lovu ustupiti Rusima.
Iznenadilo vas je to, je li? Mene nije jer živim u Hrvatskoj i znam kako funkcioniraju generali. Svi govore isto: “Stoko, evo ti oružje, crkni za Domovinu! Tebi grob, meni vila.” Ipak, pod pritiskom evropske javnosti Zelenski više neće iznajmljivati vilu Rusima. Hoće vama, ako se odlučite dati nekoliko desetaka tisuća eura planetarnom junaku dvadeset i prvog vijeka i borcu za vašu, moju, evropsku i svjetsku demokraciju i slobodu. U to ime, neka nam dugo živi Amerika!
Nisam svršila. Dok se svijet, doduše kratko, tresao zgromljen biznisom onog kurcosvirca i mi Hrvati smo saznali da imamo generala koji voli nekretnine. Svima nam znani heroj Domovinskog rata general Čermak koji je tko zna koliko puta polagao život na oltar Domovine, ali mu je oltar uvijek rekao, odjebi, ima drugih, kupio je u Opatiji najljepšu vilu. U kešu je platio 12 milijuna eura. (Izvor: samo Index)
Ne, ne, ne i ne! Nisam rekla čak ni pomislila da mi je čudno kako je general iz Domovinskog rata mogao izvući toliku lovu. Znam, sve je čisto, sve legalno, sve krvavim radom stečeno. Doduše, poznajem neke heroje Domovinskog rata koji okolo bauljaju gole guzice, ali sam sigurna da su to bili heroji od kurca.
Veličina herojstva se mjeri količinom eura koje imaš. Bilo bi zločesto i nezahvalno poricati sve one čine kojima je heroj i general Čermak zadužio Hrvatsku. Ja ne znam koji su to, ali znalci znaju. Meni je poznat samo ovaj njegov posljednji herojski čin. On je vilu u Opatiji kupio od Rusa i tako je jedinu nam Hrvatsku oslobodio od jednog Rusa, pička mu materina ruska, dabogda mu se sjeme zatrlo! Ma baš sam to dobro rekla!
Da! Da ne zaboravim. SLAVA UKRAJINI! Da. Da ne zaboravim.“ NEKA NAM ŽIVI JEDINA I VJEČNA HRVATSKA!*“

 Odsvira baba sonetu za klavir u (K) i (P) molu.

Svaka joj cast za ovaj tekst.

Đole ::

 Odsvira baba sonetu za klavir u (K) i (P) molu.

Ja volim "britak jezik " i "pero" .
Ali je ova redovni gost na "Pink" i "Hepi" ?
Onda ne mogu da je cenim .
Svaka čast na pojedinim tekstovima -ali mislim da "piše" da bi "šokirala" -a ima mirnu luku na pomenutim TV.
Što je ne zovu na HTV ?

Danubius ::

Đole ::

 Odsvira baba sonetu za klavir u (K) i (P) molu.

Ja volim "britak jezik " i "pero" .
Ali je ova redovni gost na "Pink" i "Hepi" ?
Onda ne mogu da je cenim .
Svaka čast na pojedinim tekstovima -ali mislim da "piše" da bi "šokirala" -a ima mirnu luku na pomenutim TV.
Što je ne zovu na HTV ?

Zato Dani što je okarakterisana kao "četnička qrva", zato što je bila (ili jeste) udata za "četnika".

Da je i kod Gebelsa lično, istinu je rekla, a istina je nekad fakat bolna.

Hrvati ju smatraju simpatizerom Srba i Srbije, zato nema mjesta u njihovim medijima.

Doživotna robija

Bebe rastu, postaju ljudi, ljudi s kojima možda nikad ne bi popila kavu da nisu meso tvoga mesa, ili ljudi koji nikad ne bi s tobom popili kavu da ih netko nije izvukao iz tebe.

Nakon smrti muža, koga je beskrajno volela, Loli ponestaje volje. U životu je jedino drži nada da će na licu svoje prekrasne ćerke Tine konačno ugledati iskreni osmeh. Zbog tog osmeha spremna je sve da učini.

U najnovijem romanu Doživotna robija Vedrana Rudan piše o svojim omiljenim temama, odnosu roditelja i dece, kao i o tome šta znači biti istinski slobodan. Da li je sloboda moguća bez materijalne sigurnosti, da li rad oplemenjuje ili porobljava čoveka i šta je neophodno da bi žena zaista bila nezavisna, samo su neka pitanja koja glavna junakinja Lola postavlja sebi, ali i svima nama.

Vešto izbegavajući sve postojeće stereotipe, Vedrana Rudan ispisuje priču o nesvakidašnjoj ženi s kojom se možda nećete uvek složiti, ali ćete beskrajno uživati u svakom trenutku provedenom s njom.

Ili šuti ili ne govori

Ovih dana čitam recenzije Netflixovog filma o Marilyn Monroe. Blonde. Kritičari se čude. Ima “strašnih” scena koje ljude mogu natjerati na povraćanje. Zato ga ne bi trebali gledati mlađi od osamnaest. U filmu se, ne biste vjerovali, prikazuje život glumice koju su mužjaci čitav život tretirali kao meso. Život je nije mazio. Majka joj je bila luda, oca nikad nije upoznala, odrasla je u sirotištu.
Pogledala sam film, volim perverzije, baš me zanimalo kako to film, bilo koji film, može biti odvratniji od života. Bila sam u pravu. Film nije nimalo provokativan. Predug je, sentimentalan, dosadnjikav i sniman iz perspektive mužjaka koji prezire žene.
Kad sam čitala recenzije, pisali su ih muškarci, naravno, svima je zapela za oko scena: Monroe puši Kennedyju, scena je snimljena iz kurčeve perspektive. Merlinka dudla dok Predsjednik telefonira. Vrata sobe su otvorena, pred vratima sjedi njegov tjelohranitelj i čita novine. Kad Kennedy svrši, Merlinka guta. Pa se poslije izriga. Hm?
Kome je to provokativno? Sigurno ni jednoj ženi starijoj od šesnaest. Ogromna većina nas imala je usta zapušena kurcem da bi: položila ispit, dobila posao, izbjegla batine, izmamila osmijeh na ustima oca svoje djece, svoga šefa, svoga dečka koji je popušio u kladionici, kolege na poslu koji joj je obećao bolji posao, spriječila osmaša da okolo sere kako mu je popušila…Da ne spominjem očeve, braću, susjede…
Svaki ženski život je pušenje. Rijetke žene koje odbijaju pušiti, u životu popuše. Što nikako ne znači da one koje puše također ne popuše. Pušenje je ženska sudbina. Navikle smo na nju i ne uzbuđuje nas previše ma koliko lagale o tome.
Želim reći mužjacima filmskim kritičarima i onima ostalih profesija, žene to znaju, naši se životi odvijaju od kurca do kurca dok ne naletimo na muškarca kome ćemo popušiti za gušt. Ima i takvih, ali su toliko rijetki da filmove snimane s njima u glavnoj ulozi baš nitko ne bi gledao. Tko gleda dokumentarce o čudnovatom kljunašu i volu s tri glave? Film ili serija moraju imati usku vezu s životom.
Zašto pišem o temi koju će neki bolesnik proglasiti opscenom pa će mi Fejs opet obrisati tekst, ovaj put zbog širenja pornografije? Pišem jer nikako da postane opće mjesto da je ženski život čista pornografija. Mi svaki mali pomak u životu moramo platiti gutajući. Ili riječi ili spermu.
Zašto žene o tome ne govore i ne pišu otvoreno? Zato jer bi nam netko, u pravilu su to mužjaci i poneka ženka, rekli da smo kurve. Kurve? Nismo mi kurve. Mi se samo borimo za goli opstanak u muškom svijetu koji nikad neće biti naš. Zato, ili puši ili umri!
Pretjerujem? Izgleda da pretjerujem zato jer se o tome ne govori. I neće se govoriti jer bi o tome trebale govoriti žene, a one se zbog svega što im se dešava osjećaju krivima. Upravo zbog te šutnje opće poznata istina da u Holivudu ni jedna glumica, naravno ni jedan glumac, ne mogu uspjeti a da ih prije toga preko stola ili stolice ne prebaci neka moćna, proćelava, odvratna, sredovječna mužjačina, postaje “provokativna” priča. Pokret Me too počiva u miru.
I? Što ćemo s tim podatkom, mi žene? Zgražati se nad “strašnim” filmom o sirotoj Merlinki ili glasno i jasno reći svojoj djeci koja će gledati film baš zato jer je zabranjen, sine, kćeri, znaš, i tvoja je mama pušačica. Kiselo se smijete. Prije biste umrle nego punoljetnoj kćeri rekle da njezinom tati pušite da biste mu snizile tlak ili ublažile bol u leđima ili ga utješile što radi godinama kurčev posao, a nije se maknuo prema naprijed ni za duljinu kurca svoga.
Koliko psovki iz usta ovako stare žene? Je li? U problemu ste? Kad cura spomene kurac to se još i može progutati, ali kad o kurcu govori prastara baba onda je to perverzija koja će ono malo čitatelja koji su stigli dovde odvesti ravno u zahod.
I opet krivo i licemjerno. Stare babe, precizno, gospođe u godinama, trebale bi imati pravo na pisanje o kurcu jednako kako to imaju slinavi starci ili kako su to imali. Bukowski, primjerice. Kužite li uopće moju poruku?
Ovaj film ne bi bio smio biti zabranjem za mlađe od osamnaest, on bi trebao biti obavezan za sve cure između četrnaeste i osamnaeste. Starije od osamnaest već sve znaju.
Utvrdit ću gradivo. Mi stare žene prihvatljive smo kad šutimo praznih usta. Mlade žene su prihvatljive kad šute punih usta.
Cure, ne gledajte ovaj glupi film. Umrijet ćete od dosade.

Otvoreno pismo hrvatskim navijačima svih boja

Dečki!
Godinama mi idete na živce. Neopisivo. Pijani se u hordama valjate ulicama hrvatskih gradova obučeni u “svoje” zastave. Kud vi prolazite, tu trava ne raste. Što je s vama?
Zašto baš svaki sudac na svakoj utakmici mora pušiti vaš kurac? Što to ima tako neodoljivo u vašem kurcu? Ili je vaš kurac prijetnja sucu? Ako jest, zašto prijetite čovjeku koji radi svoj posao? On ga loše radi, čujem kako me prosvjećujete. Pa? Morate li zbog toga razvaliti grad? Zaustavljati promet na cesti? Razbijati benzinske crpke? Prijetiti pandurima razbijenim bocama?
Tko ste vi, dečki? Što vas zapravo muči? Težak život u Hrvatskoj? Promijenite sistem, odite u Irsku. Nemate u džepu prebijene kune? Ozbiljno? Ljudi koji nemaju love do nje dolaze radeći. Znam ih jako mnogo.
Nerviraju vas “oni” jer su “purgeri”, “tovari”… “Oni” su jednostavno divljaci iz “tuđeg” grada, nebitno je što su iz hrvatskoga grada, jebiga, nema više četnika u Hrvatskoj, zato, ubi, ubi… Pa onda krećete u boj u boj i ubijate boga u onim “drugima” s jednakom strašću kojom oni “drugi” ubijaju boga u vama.
Mi, da se razumijemo, pišem samo u svoje ime, dakle ja ne razumijem zašto, kad vi dođete u moj grad, na televiziji govore o “utakmici visokog rizika”? To znači da ja ne mogu na miru u centru svoga grada popiti kavu ili čaj dok uz mene sjedi pas ili unuk.
Jebote! Ubijte me, ne razumijem. Vama se digao iz tko zna kojih razloga, ja se zbog toga moram sakriti u mišju rupu ili moliti boga da me ne umlatite, slučajno, na nekoj cesti dok čekate da se na horizontu ukaže “njihov” autobus.
Ne, ne bih vam pisala iako mi godinama žestoko idete na kurac da danas nisam na Indexu vidjela video. Indeks me nekoliko puta upozorio da je sadržaj “uznemirujući”. Čitala sam o tome kako ste se sukobili s policijom pa sam zainteresirana otvorila sadržaj.
Ja znam da ste vi prije svake utakmice, za vrijeme svake utakmice i poslije svake utakmice nadrkani maksimalno, ali vi pojma nemate kako se ja osjećam dok gledam “uznemirujući sadržaj”. Reći ću vam. Bila sam potpuno neuznemirena. Tri policajca ili više makljali su jednog od vas, on je pištao i zazivao pomoć. Nekoliko sam puta odgledala video. Aleluja, pomislila sam, aleluja! Ako se ovako nastavi ja ću, ma tko trčao za loptom u mom gradu moći na miru piti kavu i češkati psa nasred Korza.
Kad… Dečki? Ne kužim. Znam da niste puno u životu pročitali i da nikad niste čuli za onu, tko se mača laća, od mača će i poginuti. Prevest ću vam. Tko uznemirava nas većinu mlaćenjem, razbijanjem, ranjavanjem “protivnika”, urlanjem, moralo bi mu biti jasno da će doći “panduri” kako im vi tepate.
Pandure ja plaćam, zato od njih očekujem da mi osiguraju mir i red. Vi od “pandura” očekujete da vas ne vide jer ste vi borci za pravdu i istinu i pravo na ispijanje jeftine cuge i zajebavanje prolaznika i mlaćenje pajserom onih iz susjednoga grada i pretvaranje moga ili nekog drugog grada u ratnu zonu iako velika većina nas želi živjeti u miru.
Kad dobijete po kurcu koji na svakoj utakmici gurate sudiji u usta, kad dobijete po rebrima, onda pišete ministru policije pismo jer je policija “prekoračila ovlaštenja”. Koja su vaša ovlaštenja? Da me zajebavate godinama i ne da te mi da pijem kavu u miru božjem? Tko vam je dao ta ovlaštenja?
Čitam da se čudite da je policija pucala. Policija ime pendreke, lisice i pištolje da bi ih upotrijebila. Za to ja plaćam policiju. Čitam kao brejkingnjuz da je policija “pucala u zrak” da bi vas smirila i da je to vas jako uznemirilo.
Nešto ću vam reći. I mene je uznemirilo. Kad policija najzad krene pucati kamo treba smirit ćete se i vi i mi.
Dečki, doći će i taj dan. Zajebavate, izazivate, prešli ste svaku mjeru. I ne, da sam ja policija vaša prijetnja policiji preko Mreže kako ćete vi ovo “zapamtiti” nju ne bi trebala uznemiriti. Dapače. Netko bi tim potplaćenim sirotanima trebao reći neka samo rade svoj posao.
Dečki! Ohladite se da ne biste bili ohlađeni.

Tko je Nemanja?

U Beogradu sam dobila mnogo rođendanskih poklona. Najdraži mi je bio pogled na čitateljice i čitatelje koji su u repu čekali na moj potpis. Može li više od toga? Ne može.

A onda me nazvala poznata srpska novinarka i javila mi Vijest. Dobili smo dvije karte za koncert Nemanje Radulovića, bit će u Kolarcu. Što reći? Kako odbiti? Kad čujem riječ „koncert“ hvatam se pištolj.
Mrzim koncerte. Koncert je dešavanje u dvoranama u kojima se najčešće skupljaju ljudi da bi slali poruke, ovih dana gledali što se dešava u Ukrajini i kašljali, kašljali, kašljali. Većinu koncerata na kojima sam dosad bila, nije ih bilo mnogo, doživljavala sam kao samit plućnih bolesnika koji su odlučili zadnji hropac izdahnuti baš na tom koncertu.
“Ne”, rekla sam mužu, “nema šanse da će me konji u punoj snazi tamo odvući. Uostalom, tko je taj Nemanja?” “Ako ne znaš tko je Nemanja, ja ti ne mogu pomoći. Idemo!” Po tonu sam osjetila da mi nema spasa. Još kad mi je spomenuo da ćemo čuti i obradu nekih makedonskih pjesama, odlučila sam da moram pobjeći. Tko mi brani da krenem kašljati kao i ostali i napustiti dvoranu?
Nisam baš luda za obradama makedonskih pjesama jer sam kojekakve “obrade” mnogo puta čula. Nema tko nije gudio i tulio o Biljani koja je stalno prala bijelo platno. O njoj pjeva i ženska koja mi posebno ide na živce, slušala je na koncertu u Rijeci. Uz nju je bio “svjetski pijanist” koji je skočio na klavir pa lupao po tipkama nogama, ako se ne varam, a mi smo morali skakati na noge i urlati: “Bravo!”
Imamo i mi svjetski dvojac koji “obrađuje”. Raspali su se. Neka su. Onaj drugi je više govorio o svojim ljubavnim pobjedama i vili nego o glazbi. I oni su bili “svjetski”, nisu me zanimali. A sad me čeka Radulović da mi pije krv na slamku.
Na pozornici su se ukazali neki muzičari i taj Nemanja.  Publika je bila izvan sebe od sreće?! Što jest, jest. Lik je lijep poput Krista, ako ne i ljepši. Prije koncerta održao nam je govor o ljubavi među ljudima. Činilo mi se da govori iz srca. Ne znam jesam li ikad osjetila toliko topline prema nekome. Pomislila sam, a da ti samo govoriš? Što će ti violina i Biljana i “obrade”. Meni treba netko tko će mi liječiti dušu, ne govoriti o Biljaninim mukama iz vremena bez deterdženata.
A onda je krenuo koncert. A onda su prošla dva sata, a ja sam plakala. Zašto sam zla i cinična, pitala sam se? Nemanja i ja živimo u istom svijetu. U njemu ima toliko ljubavi prema ljudima, talenta, sjaja u očima, vjere u budućnost. On i njegova ekipa su svjetski ambasadori ljubavi, virtuozi na svojim instrumentima, pjevačice imaju rajske glasove. Zašto nisam znala da postoje? Da jesam, u najcrnjim trenucima života uključila bih njihove instrumente i glasove i život mi ne bi bio dolina suza.
Ali to nije sve. Kad je koncert završio, ubacila sam se u grupu obožavatelja koji su sa diskom čekali autogram. Zgrabila sam njegovog oca za stražnji dio sakoa i tako se odvukla do Nemanje. I još sam se fotkala s njim i prostački mu uvalila svoju knjigu. POTPISAO MI JE DISK!
Došla sam doma i krenula nazivati sve prijatelje. Pokušala sam im objasniti tko je Nemanja Radulović. Svi su me pristojno saslušali i rekli: “Znamo.”
Otvori se, crna zemljo! Pokrij mene neobrazovanu budalu.

Tekst Vedrane Rudan koji dele sve žene: Da smo zaista normalne, je*alo bi nam se za muževe, partnere i posebno za decu

Omiljena Hrvatica kod Srba, Vedrana Rudan, poznata po svom britkom jeziku, oglasila se novom kolumnom. U ovom tekstu ne kritikuje ni Srbe, ni Hrvate, čak ni Ameriku. Kritikuje članove svoje najbliže porodice: ćerke, muža i zeta, pa čak i unuka – tačnije njegovo ime.
“Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!
Mlađa kći je normalna. Udala se u dvadeset i četvrtoj u crkvi u vjenčanici boje bjelokosti. Dvije djevojčice iz prvog braka druge žene moga sina nosile su joj veo dugačak devet metara.
Nije bila trudna jer je već u vrtiću odlučila da neće prema oltaru stupati sa trbuhom do zuba. Tako će svima pokazati da se udaje “iz ljubavi”, a ne zato što “mora”. Ja sam se u dvadeset i prvoj udala zato jer sam “morala”, zašto sam nakon prvog djeteta koje sam “morala” roditi, inače se ne bih udala, rodila još dvoje ne zna nitko pa ni ja.
Nitko pa ni ja ne zna ni zašto sam sve ove godine ostala s mužem. Otac moje djece glup je k’o zubatac na lešo, ali ja nikad nisam imala hrabrosti hodati kroz život bez muža, samohrana i razvedena.
Ovo što sam o sebi napisala uklapa se u priče žena moje generacije. Rijetko je koja od nas čekala trideseti rođendan pa onda ušla u rodilište. Danas je sasvim normalno da žene rađaju u šezdesetoj. U tom kontekstu moja starija kći je mlađa prvorotkinja i to meni nije problem. Drugo me muči. Nije se udu dala.

Uporno tvrdi da je ona inzistirala na neudaji. Vjerujem joj zato jer ima svoj stan, svoj auto, svoju uspješnu karijeru, a “tata” je nezaposlen. Umitnik, preciznije. Jednom je bio na teveu u emisiji Vijesti iz kulture.
Bradati dečko istovremeno svira usnu harmoniku, gitaru i mlati po bubnjevima. Prevest ću, propalica koju moja kći hrani onako kako ljudi hrane čistokrvne pse koji im popravljaju imidž. Samo što moj “zet” nije čistokrvan. Našla ga je u nekom azilu, ne znam detalje.
Kći se nije udala, ali… Inzistirala je da Noa nosi tatino prezime. Za koji ku…? Zato da “ljudi” ne misle da je Noa kopile, zato da “ljudi” misle da je Noa plod ljubavi a ne jednonoćnog kresanja, zato jer je bitno da dijete zna da ima “oca”.
Moderne žene, pa i moja kći, misle da su turbo emancipirane ako s nekim žive neudane, ali inzistiraju da im dijete nosi očevo ime. Kakva je to “emancipacija”? Ako ne želiš bračne okove, ako želiš “slobodu”, zašto ne rodiš dijete i ne daš mu svoje prezime? Zašto ne ideš do kraja?
Imam samo jedan odgovor. Zato jer smo glupače. I mi stare i ove najnovije. Umjesto da ne rađaju u sedamdesetoj, one traže muža koji im nije “muž” i tako su istovremeno i udane i neudane i slobodne i zauzete i mame koje imaju dijete koje nosi “njegovo” prezime pa nisu kurve iako nemaju muža, ali imaju “partnera”…
Ukratko, mi smo, svake na svoj način, glupačetine koje samo mijenjamo formu ponašanja, a u suštini želimo da budemo prihvaćene od “ljudi” i da nas “ljudi” doživljavaju kao “normalne”. Da smo zaista normalne j…lo bi nam se i za “ljude” i za “muževe” i za “partnere”. Posebno za djecu.
Da smo normalne ne bismo voljele zubace, ni na lešo ni frigane, nego bismo bile smrtno i doživno zaljubljene samo u sebe same.”

Danas sam bas napisala u jednom komentaru da je toliko ogorcena, a ne kaze da je tu djecu ona odgajala i sad joj smetaju, a prica za sebe je sto unucad dozivljava kao kaznu.

Astra ::

Danas sam bas napisala u jednom komentaru da je toliko ogorcena, a ne kaze da je tu djecu ona odgajala i sad joj smetaju, a prica za sebe je sto unucad dozivljava kao kaznu.

Preterala je .Razočarenje sa ovakvim razmišljanjem.

Krešo je imao loš dan

“Ti si kriva”, čula sam Krešin glas. “Zlato”, rekla sam unuku, “budi precizan i ne reži.” “Ti si kriva.” “S tvojim ocem čitav život imam problema jer mi pedeset godina nabija na nos da sam kriva. Ili budi jasan ili odjebi.”
“Gledali smo utakmicu.” “Gledali ste utakmicu? Tvoj otac, MOJ sin, nikad u životu nije gledao ni jednu utakmicu. S kim si gledao? Zašto si pobjegao iz škole? Jesam li ti sto puta rekla da su nogometaši retardirani, krivonogi, muškoljupci, milijarderi koje ovaj glupi narod gleda jer živimo u poremećenom svijetu? Hrvati i Hrvatice trideset godina u ovom sranju od zemlje gladuju i kopaju po kontejnerima, a onda kad igraju naši svršavaju kad pobijede ili umiru od tuge kad izgube. Kockasti su postali naš Josip Broz Tito.
Ti majmuni nisu ni Hrvatska ni naši, to su plaćenici koji trpaju ogromnu lovu u džep jer je svijet ošo u kurac. Jesam li ti rekla da ću te se odreći ako ikad budeš gledao nogomet? Misliš da se zajebavam? I još igraju u Kataru. Znaš ti da meni svaki dan na netu izlijeće fotka jedne od žena šefa Katara i još mi naši portali seru kako je ženska stilska ikona. Jebe se meni za šestu ženu katarskog šefa, koga briga kakve naušnice baba nosi…”
“Nona, ti se uvijek na mene dereš…”
“A ti nisi normalan! Ja sam zaista za dragim bogom kamenje bacala. Tvoj je otac bio kreten, ali bar nije gledao nogomet…”
“I još me prekidaš, a rekla si da je to nepristojno prekidati kad ljudi govore, da to rade divljaci, nona ti si divljakinja.”
“Dobro, oprosti, ali nije lijepo gledati nogomet, bježati iz škole. Što je iduće? Grijanje žlice? Igla u žili?”
“Nona, gledali smo utakmicu u školi.”
“Ni to nije lijepo. Tvoj je otac bježao sa nastave i uvaljivao glavu u vrećicu s ljepilom, pušio je i pio iza škole za vrijeme nastave, ali nikad, nikad, nije pobjegao iz škole da bi gledao one majmune…”
“Nona, utakmicu smo gledali na satu. Igrali su Hrvati protiv nekih drugih, mi smo svi morali gledati, najprije za vrijeme njemačkoga, a poslije za vrijeme povijesti jer utakmica jako dugo traje…”
“KREŠO!”, urliknula sam, “lažljiva, mala svinjo. LAŽLJIVA SVINJO! Kakvo gledanje utakmice za vrijeme nastave? Hoće li onda i kirurzi ostaviti anesteziranog pacijenta na stolu i krenuti navijati? Hoće li Hitna ostajati u garaži kad naši budu igrali? Hoće li autobusi stati? Avioni? Kamioni? Život? O čemu ti govoriš, svinjo lažljiva?”
Krešo je plakao. Čula sam kako cvili: “Ti si svinja kad mi ne vjeruješ…”
“ŠTO SI NONI REKAO?”
“Da si svinja kad mi ne vjeruješ.” Dijete je tako tužno zavijalo da sam mu povjerovala. Otišla sam do sudopera i popila tri Apaurina od nula pet.
“I još ću dobiti zbog tebe ukor.”
“Kakav ukor?”
“Kad je profesorica uključila televizor ja sam rekao, jebe se meni za utakmicu i te krivonoge pedere milijardere. Hrvati su glupi narod. I još sam rekao profesorici iz njemačkog, i vi ste glupača kad za vrijeme radnog vremena puštate utakmicu i još sam joj rekao, pička ti materina glupa…”
“To si učiteljici rekao? To? Jadna žena.”
“A zašto me je izbacila iz razreda?”
“Nije ona kriva.”
“Nona, tko je kriv?”
Ja sam rekla: “Ne plači, Krešo. Za svaki ukor, za svako tjeranje iz učionice nona će ti dati petsto kuna.”
Dijete se nasmijalo. “Bit ću bogat.”
I ja sam se nasmijala: “Nećeš.”

Jbte, unuku rec da je lazljiva svinja.....je li to moguce.

Astra ::

Jbte, unuku rec da je lazljiva svinja.....je li to moguce.

Luda porodica sa njom na čelu.