Kendo

Kendo





Kendo



Kendo (jap. 剣道, Kendō) ili "put mača" je veština japanskog mačevanja.

1 Istorijat 2 Kendo i Zen Budizam 3 Organizacija 4 Takmičenja i suđenja 5 Pravila borbe 6 Osnovni kendo principi 7 Spoljašnje veze

Istorijat


Prva pojava veštine mačevanja u organizovanom obliku javlja se oko 800. godine. Dokazi za to se nalaze u najstarijim japanskim hronikama "Kođiki i Nihon - Saki". Procvat japanskog viteštva javlja se u periodu Kamakura (1192-1333). Sa jačanjem samurajske klase dolazi do usavršavanja svih ratničkih veština. Tada se pojavio bušido (put ratnika), kodeks koji je kao usmeno predanje striktno davao upustva samurajima za sve prilike u kojima su se mogli naći. Bušido je bio direktno inspirisan konfučijanskom etikom, zenom i šintoizmom.
U periodu građanskih ratova mačevanje je evoluiralo u sistematičnu formu sa imenom kendžucu što u bukvalnom prevodu znači "veština ili umetnost mačevanja". Ovo je period kada se otvaraju mnoge škole mačevanja, svaka sa svojim specifičnostima.
U isto vreme kendžucu se podelio na dve škole: Sen-Ha-Kendžucu, školu praktično orijentisanu na borbene tehnike, i Rju-Ha-Kendžucu, školu koja uz borbene tehnike daje akcenat i na akademski pristup veštini mačevanja. Današnji kendo po tradiciji potiče iz te škole.
Jedan od najvećih mačevalaca tog vremena bio je Kagehisa Itosai. On je osnivač škole Ito-rju, kojoj su pripadale neke istorijske ličnosti Japana tog vremena: Oda Nobunaga, Tokugava Hidetada i Tokugava Iemicu.
Jedan od najboljih mačevalaca tog doba je Bokuden Sukahara 1490-1572. Vrlo mlad, podučavan je veštini mačevanja od svog oca šinto sveštenika. Za njega legenda kaže da je pobedio u 37 dvoboja sa drugim čuvenim mačevaocima tog doba. Bokudena mnogi autori smatraju najboljim mačevaocem svih vremena. Mijamoto Musaši, verovatno najpoznatiji japanski samuraj, živeo je u ranom 17. veku. U tridesetim godinama, posle izuzetne mačevalačke karijere u kojoj nije bilo protivnika koga nije pobedio, povlači se i nastavlja životne aktivnosti sažimajući životna iskustva i baveći se slikarstvom i drugim umetnostima. Pred kraj života piše čuvenu knjigu "Pet prstenova" - Go Rin No Šo, u kojoj izlaže doktrinu svoje veštine mačevanja. Interesantno je da je ova knjiga i danas vrlo popularna i čitana naročito među poslovnim ljudima Zapada.
U periodu Tokugava šogunata, poslednjem periodu japanskog feudalizma, kada je duže periode građanskih ratova zamenio relativni mir, veština mačevanja gubi svoj praktični značaj. U tom peridu samurajska klasa čini 10 procenata sveukupnog stanovništva Japana. Nakanishi Chuta koji je živco u 18. veku, osniva svoju školu Nakaniši Ito Rju. Specifičnost ove škole je što je majstor Nakaniši umesto drvenog mača boken, čija upotreba u vežbi i dvoboju nije bila ništa manje smrtonosna od katane, izumeo mač od bambusa šinai, kao i rukavice kote, koje su štitile prste i podlaktice mačevaoca. Posle dobrih iskustava sa svojim učenicima tokom vežbi, majstor Nakanishi je za potrebe treninga, pored rukavica, modifikovao i ostale delove samurajskog oklopa. Tako je nastala preteča današnjeg kendo oklopa. Od tada su mačevaoci mogli da se prepuste kendo treningu punom snagom bez straha od vrlo čestih, ponekad i teških, povreda. Chiba Shusaku (1794-1855.) je u kendžucu uveo spiritualnu disciplinu, paralelno povezujući samu veštinu mačevanja sa etikom i duhovnim usavršavanjem kendoka.
Kendo veština sazreva i dobija današnju modernu formu u periodu Meidži restauracije 1868-1912. Posle zabrane nošenja oružja i ukidanjem plemićkog staleža 1870 u Japanu je došlo do pobune samuraja protiv imperijalne vojske. Povod je bilo nezadovoljstvo unutrašnjom i spoljašnjom politikom Japana. Vojska je brzo ugušila pobunu i samurajska klasa je posle toga prestala da postoji. Reformator moderne veštine kendo je Sakikabara Kenkichi. On je uneo sportske elemente u veštinu mačevanja. Između ostalog, počeo je sa obučavanjem dece sa ciljem razvoja fizičke i duhovne snage. Kako bi se stavio veći akcenat na spiritualni aspekt budo filozofije (put rata, ratnika - termin tradicionalno vezan za tehnički vid veštine), organizacija Dai-Nipon Buto-kukai koja je objedinjavala budo veštine, 1919. ih je preformulisala u sledeće nazive:

• Kendžucu (japansko mačevanje) u kendo
  
• Džijudžicu (japansko rvanje) u džudo
  
• Kjudžucu (japansko streličarstvo) u kjudo
  

U periodu između dva svetska rata, kendo, do tada zabranjen ne samo za vežbanje nego i za posmatranje svim klasama koje nisu pripadale samurajskom staležu, postaje dostupan svima i njegova popularnost raste. Posle završetka Drugog svetskog rata, američke okupacione snage u Japanu donose dekret o zabrani veštine kendo i drugih srodnih borilačkih veština sa obrazloženjem da propagiraju militaristički duh. Posle ukidanja ovih zabrana, 1952. osniva se Sve japanska kendo federacija, Zen Nihon Kendo Renmei (ZNKR). Internacionalna kendo federacija - IKF, osnovana je 1970. kada je i organizovano prvo svetsko prvenstvo u Tokiju. Danas je preko 40 zemalja članica Svetske i Evropske kendo federacije. Svetska prvenstva se održavaju svake treće, a evropska svake druge godine.

Kendo i Zen Budizam


Sa dolaskom Zen Budizma u Japan u 13. veku, ta budistička škola je izvršila veliki uticaj na celokupnu misao i umetnost Japana, a preko njih direktno na umetnost mačevanja i ostale marcijalne umetnosti. Zen je religija snage volje, jer je snaga volje ono što je potrebno ratnicima. Stoicizam je karakterističan za ratničku klasu i Istoka i Zapada. Kao religija snage volje i intuicije, zen je jako prisutan u kendu. Razvijanjem majstorstva na intuitivan način se spoznaje suština zena kroz veštinu mačevanja. To je vrlo intiman i dubok osećaj koji se ponekad javlja tokom treninga. On se najčešće dešava u trenucima velike fizičke i mentalne napetosti. Suština majstorstva mača ogleda se u intuitivnom pristupu borbi sa protivnikom, gde je savršena tehnika samo korak do potpune sublimacije mača i čoveka. Lišen dualiteta koji ga progoni u svakodnevnom životu, praktikant gospodari situacijom u svakom tenutku. Tada pojmovi dobiti i izgubiti gube svoj značaj. Sukob sa drugim mačevaocem ili bilo kakvim drugim problemom u životu više neće predstavljati problem. Uvek se izlazi kao pobednik. Krajnji cilj sukoba treba da bude poništavanje sebe samog, a intezitet doživljaja meren je stepenom majstorstva mačevaoca.

Organizacija


Kendo je centralizovano organizovana borilačka veština. Za razliku od ostalih borilačkih veština, gde je posle smrti osnivača došlo do cepanja sistema na nekoliko ili više učenika, koji su svaki za sebe tvrdili da su autentični nasledici, kendo je po strukturi organizacije i po majstorskim kadrovima centralizovan.
Aktivnostima u svetu rukovodi Međunarodna Kendo Federacija (IKF), osnovana od Svejapanske Kendo Federacije (Zen Nihon Kendo Renmei - ZNKR). Međunarodnoj kendo federaciji su direktno potčinjene nacionalne federacije. Evropskim federacijama kordinira Evropska Kendo Federacija (EKF).

Takmičenja i suđenja


Turnirska takmičenja nisu primarna za Kendo, ali takmičenjima se posvećuje velika pažnja. Mnogi učitelji smatraju da je iskustvo koje mačevaoci imaju na turnirima od velike važnosti za iskustvo i razvoj kendoka. Samo takmičenje se odvija na drvenoj podlozi, parketu ili uglačanim daskama, u obeleženom kvadratu sa stranicama od 9 do 11 metara.
Meč sude trojica sudija (Šimpan) u borilištu (jedan glavni i dvojica pomoćnih) i sudija za zapisničkim stolom. Pobednik je takmičar koji prvi postigne dva poena. U kendo takmičenju postoje samo celi poeni, kao i kazne zbog raznih nepravilnosti u toku borbe, koje, ako se ponove više puta, mogu imati odlučujući uticaj na rezultat borbe. Bodovne zone su tačno određene i samo striktno poentiranje u njih donosi poen (Ipon).

Pravila borbe


Za razliku od evropskog mačevanja, sam pogodak u određenu bodovnu zonu nije dovoljan za postizanje poena. Poen se postiže samo ispravno izvedenom tehnikom koja mora da u sebi sadrži princip Ki ken tai iči (um, mač i telo su jedno). Ova komplikovana formulacija predstavlja objašnjenje pravilno izvedenog napada, odnosno elemenata od kojih je sastavljen:

• takmičar mora biti koncntrisanih čula i duha prema okolini, odnosno protivniku; u sadejstvu sa fizičkim aspektom (telom), ovaj duhovni princip predstavlja neophodnu pretpostavku za napad
  
• mač (šinaji) mora biti instrument napada, pravilno usmeren i vođen od takmičara
  
• telo, fizički aspekt, je treći elemenat koji u sebi sadrži pravilan stav, kretanje, sagledavanje protivnika i njegovih akcija.
  

Ono što donosi prednost je trenutna dominacija nad protivnikom u trenutku zaseka. Uzvikom, eksplozivnošću, preciznošću i munjevitim kretanjem, pogađamo protivnika koji nije u trenutku zaseka u mogućnosti da se odbrani ili izvede kontranapad. Sam meč traje pet minuta za muškarce, tri minuta za žene i juniore. U toku ekipnog takmičenja gde se pet članova tima bore protiv istog broja protivničkog tima moguće su nerešene borbe (enčo). To nije slučaj sa pojedinačnim takmičenjima, gde se po završetku regularnog vremena borbe, u slučaju nerešenog ishoda, meč produžava na tri minuta sve do postizanja prvog poena, kada se meč prekida u korist takmičara koji je prvi postigao Ipon.


Osnovni kendo principi

• KI - Duh. Posedovati znači biti ispunjen duhom. Princip čisto ogledalo - mirna voda ne propušta nikakav pokret ili događaj.
  
• KEN - Mač. Kendo ima malo koristi od teorije ako se ne dopunjuje umetnošću mača.
  
• TAI - Telo, stav. Jedini stav koji može zaštititi od napadača jeste odlučan duh.
  

ovdje mogu pisati ;) kasnije

Koncept Kendoa je disciplina karaktera kroz primjenu principa katane. Od samog je početka neophodno naporno vježbati i razviti mentalnu kontrolu nad osnovnim tehnikama. Da bi se nastavio redovni trening kao esencijalni element u studiju Kendoa potrebna je volja. Kendo vježbamo zbog izgrađivanja karaktera kroz smireno i kontrolirano korištenje sablje pod velikim pritiskom. Od izuzetne je važnosti sve izvoditi sa snažnim duhom, pa čak i u situacijama kada nemamo izgleda pobijediti; snažan duh je naglašeniji od fizičke snage. Suština jest postići mentalnu, duhovnu i fizičku smirenost i ravnotežu ("Ki-Ken-Tai no icchi"). U konačnici, duh (Ki), sablja (Ken) i tijelo (Tai) moraju djelovati kao jedno. Uspjeh u Kendou postiže se pomoću aerobnnog i anaerobnog fizičkog ustrajanja, mentalne discipline i iskrenog samoispitivanja. Učimo se strpljivosti, disciplini, poštovanju prema samima sebi, protivniku, kao i samoj prirodi. Kendo je jedna od disciplina kojom se možemo početi baviti u bilo kojem razdoblju života, djetinjstvu ili starosti; čisti duh učenja uvijek nas poboljšava. Pokušavamo se opustiti u situacijama visokog stresa i djelovati iznad naših mogućnosti. Kultiviranje ljudskog duha kroz Kendo ujedno poboljšava naš svakodnevni život kako na poslu, tako i u međuljudskim odnosima, znanju pa čak i relaksaciji.

O kendo-u

Način na koji se kendo danas vježba nastao je prije otprilike dvije stotine godina, kada je u upotrebu došao shinai (bambusov mač) čime je omogućen siguran i slobodan trening tradicionalne vojne vještine mačevanja.

Tijekom 16. stoljeća, razdoblja kada je Japan bio potresan konstantnim nemirima i ratovima, razvoj i studij tehnika mačevanja bio je od životne važnosti. Drvene sablje korištene su za opušteniji načn vježbanja. Naposljetku, odabrane su osnove korištenja sablje, tj. fundamentalne forme nazvane kata.

U turbulentnom okruženju javljali su se brojni eksperti mačevanja svojatajući na jedan ili drugi način originalnost svoje vještine kako bi osnovali vlastitu školu. Tijekom povijesti njihov se broj popeo i do 600.
Naravno, tada je glavni cilj Bushija (ratnika) bila trenutačna smrt protivnika bez nepotrebne agonije. To je bio običaj u mačevanju.
Kata je i dalje predstavljala najvažniji element u studiju kendoa. No sama kombinacija formi nije bila dovoljna kako bi se pokrio široki spektar tehnika i situacija mačevanja. Potreba za slobodnom borbom nametnula je potrebu za razvojem shinaia i odgovarajuće zaštitne opreme.
Danas praktikanti najviše vježbaju koristeći bambusov štap dok se kate uče pomoću drvene sablje.

Kendo nas uči da stvari vidimo vlastitim očima, trenutačno reagiramo i brzo donosimo odluke. U borbi protivnika gledamo brže reagirati na njegove pokrete i ugrabiti priliku za napad. Mentalni aspekt ove interakcije između dvije osobe zahtijeva naporan i dugotrajan trening. Jedan od važnih ciljeva u treningu jest držanje konstantne budnosti i pozornosti prema protivniku, ali isto tako i na brojne situacije u našim svakodnevnim životima.

OPREMA



Oprema za kendo (bogu) se sastoji iz štitnika za telo (DO), zaštitnih rukavica (KOTE) i karakteristične "kacige" sa rešetkom i štitnicima za vrat i ramena (MEN). Ispod ovoga se nosi jakna (GI), koja je obično indigo boje, i hakama- Japanske široke pantalone preko kojih se nosi stitnik za genitalije i pojas kukova (TARE). Ljudi koji treniraju kendo, ili kendoke, sa posebnom pažnjom se brinu o svojoj opremi, i smatra se jako nepristojnim dirati nečiju opremu bez odobrenja vlasnika. Ovo se posebno odnosi na šinai, prema kojem se kendoke odnose sa posebnom pažnjom i poštovanjem. Puna oprema za kendo je relativno teška, tako da treninzi pod punom opremom umeju da budu prilično naporni.

Gi je sašiven od debelog, kvalitetnog pamuka i ima nesto kraće dugačke rukave. Kendo-gi je veoma sličan gornjem delu judo uniforme, samo je duži. HAKAMA, iako izgleda kao dugačka suknja, ipak ima dve nogavice. Sašivena je od kvalitetnog pamuka ili miksa pamuka i poliestera. Udobna je, prozračna, dopušta lake pokrete i sakriva noge od protivnika. Hakame su iste kao one koje se koriste za aikido, razlika je u tome što se u kendo-u za nošenje hakame ne vezuje nikakvo majstorsko zvanje. Falte na hakami(5 napred i 2 nazad)simbolizuju 7 vrlina koje su veoma cenjene u Japanskom društvu.

1. Yuki (hrabrost)
2. Jin (dobročinstvo, blagonaklonost)
3. Gi (pravičnost, integritet)
4. Rei (etikecija, učtivost)
5. Makoto (iskrenost, poštenje)
6. Chugi (vernost, odanost, posvećenost)
7. Meyo (čast) Tenugui (pamučna marama) se nosi ispod men-a zbog udobnosti i upijanja znoja. Tenugui je obično ukrašen odštampanim dizajnom ili Japanskim ideogramima (kanji).

ORUŽJE


SHINAI

SHINAI je zamena za katanu u vežbanju, sastoji se iz četiri dela babusa koji su elastični i absorbuju udarce. Udarci SHINAI-jem se izvode punim fokusom i koncentracijom,namerno kažemo ne punom snagom, jer udarac čistom primenom snage nema efekat koji ima utreniran zasek. Dimenzije SHINAI-ja su davno strogo definisane. U "NITO" tehnici se koriste dva SHINAI-ja, duži DAITO i kraći SHOTO. Ovaj stil borbe koristio je legendarni Mijamoto Musaši. Danas su retki borci sa ovom tehnikom koja je veoma zahtevna. U Kendo klubu Isshin možete vežbati i ovu retku tehniku.

BOKEN

BOKEN je jeftinija i bezbednija zamena za katanu prilikom vežbanja. Boken se koristi pri vežbanju Kendo kata.Kate kao stil vežbanja su primarne tehnike u razvoju svakog Kendoke.

ZAŠTO KENDO ?


Kendo može vežbati svako i naći svoj put.
Nisu Vam potrebne nikakve fizičke predispozicije da biste počeli.
Nema ograničenja ni po polu ni po starosti.
Kad dete nauci šta je levo a šta desno, može da vežba kendo.
Kendo je jedna od retkih veština gde i dete može pobediti
daleko snažnijeg i većeg protivnika.
DECA KENDO DOŽIVLJAVAJU KAO IGRU !
Na Kendo treningu oni se igraju....
Zanimljivo je posmatrati kako dete radi Kendo sa nekim od starijih,
odraslih vežbača,viče i izvodi udarce.
Na taj način dete gradi mentalnu i fizičku čvrstinu koja će ga pratiti kroz
čitav život.U srednjevekovnom Japanu, najopasniji i najodvažniji ratnici
u bitkama bili su mladi samuraji - gotovo deca.
Bitno je naglasiti da je u Kendo-u preterana upotreba sile ZABRANJENA !
Ne postoji vežbač Kendo-a koji će povrediti dete.
Gornja granica godina takodje ne postoji. Dok ste mladi i jaki, oslanjate
se na svoju snagu ali u tridesetim godinama, mišići postaju kraći,krući,
dostigli ste svoj plafon brzine, motorike i snage.
Ako ne radite na razvoju duha i uma, napredovati dalje nećete.
Ako ste istovremeno razvijali i svoj duh, za Vas limita nema.
Vežbanjem kroz kendo borbu razvija se percepcija osećaja ektenzije kija,
odnosno energetskog polja koje prethodi pokretu mišića protivnika.
Možete unapred da znate šta će i kad da uradi, čitate mu misli.
To je nivo majstorstva koji težimo postići u kendou.
Zato i čovek od 90 godina može da vežba kendo.
Odrasli Kendo vežbaju da bi doveli svoje telo u bolju formu ali je najbitniji
deo mentalni aspekt vežbanja.Svaka mačevalačka borba tera na brzo
razmišljanje i čini Vaš um oštrijim.
Kendo Vas oslobadja stresa svakodnevnog života.
Borba dva majstora često liči na partiju šaha.
Taj osećaj Vam može pomoći i u svakodnevnom životu, da izbegnete razne
neugodnesituacije i dogadjaje.

Kyoto i Zen Kultura

Way of the Warrior - Way of the Samurai

The Last Samurai - The True Story

SIMBOL LEGENDARNIH RATNIKA SAMURAJA – KATANA



Ovo japansko oružje je dio kulture i tradicije Japana. Ona predstavlja simbol legendarnih ratnika koji su ga nekada ponosno nosili. Iako je u zapadnjačkoj kulturi slavna kroz holivudske blokbastere, katana zauzima mjesto koje joj sa pravom pripada. Činjenica je da je katana jedan od najfunkcionalnijih sječiva za borbu svih vremena, međutim ona se ne zaustavlja tu, već zahvaljujući svojoj nevjerovatnoj izradi postaje umjetničko djelo. Ustvari, može se reći da se ona u modernom društvu približava više umjetnosti nego oružju. Ovi mačevi se i danas prave. U Japanu postoji par stotina kovača mačeva koji učestvuju u takmičenjima u izradi katane u organizaciji japanske asocijacije majstora ovog zanata. Autor: Ado Kulović

Katana je zakrivljeni mač sa jednom oštricom, kojeg su nosili samuraji poslije početka petnaestog stoljeća. Manja sječiva slične izrade, wakizashi ili shoto su obično nošeni zajedno sa katanom. Ovaj komplet zvao se daisho, i predstavljao je čast i ponos jednog samuraja. Dok je sama katana korištena za sukob na ratištu, ovi manji mačevi korišteni su za borbu u manjim prostorima ili seppuku, vrstu ritaulnog samoubistva koji su činili samuraji, ako bi izgubili čast.

Katana je zamišljena tako, da bude pogodna i za sječenje i za ubadanje neprijatelja.

Kada bi se njeno ime bukvalno prevelo, katana bi jednostavno značila „mač“. Međutim, postoji još jedan naziv za ovo oružje: Nihonto, koji originalno vodi porijeklo iz kineskog jezika i znači „japanski mač“.

Pojava i razvoj

Izrada mačeva u Japanu ima jaku dugu historiju. Međutim, mačevi do početka desetog stoljeća (Heian perioda) nisu bili nekog osobitog kvaliteta. U ovom periodu dolazi do uvoza tehnika kovanja mačeva iz Kine.

Katana kakvu mi poznajemo, nastala je upravo sredinom Heian perioda. Ona svoj oblik dobija zahvaljujući činjenici da je konjica postala najraširenija borbena jedinica. Raniji mačevi, koji su bili sasvim ravni, nisu bili pogodni za djelovanje dok bi se jahalo. Zato se uvodi ovaj blago zakrivljeni oblik koji je dosta praktičniji u tu svrhu.

Kada nije bilo rata, japanski majstori izrade mačeva pravili su artističke oštrice. U takvim periodima nastajale su katane najljepše izrade, a karakteristične su po graviranju koje se zvalo horimono. Motivi su bili jednostavni i sa puno ukusa, a nastali su iz religijskih razloga. Ova vrsta kovanja katane je karakteristična za Edo period. Međutim, iako su mačevi iz ovog period možda najljepši, kvalitet oštrice je slabiji. Ove katane su se zvali shinto, što znači „novi mač“ i smatralo se da su generalno lošijeg kvaliteta od koto („stari mač“), koji se kovao između 987. i 1597. god. Period „starog mača“ smatra se za najkvalitetniji period izrade katane. Međutim, kroz ratove koji su se desili poslije ovog perioda, vještina izrade koto-a je izgubljena. Trebalo je naći način da se stari kvalitet japanskog mača ponovo vrati.

Suishinshi Mashaide, majstore izrade katane, javno je propagirao da su shinto katane, lošije od onih iz koto perioda, te da se stare tehnike moraju ponovo otkriti. Majstor Mashaide je odlučio da putuje Japanom i da prenosi sve ono što zna majstorima u cijeloj zemlji. Posljedica ovoga bio je shinshinto, „novi, novi mač“. Period 1761 – 1825 god. svojevrsna je renesansa u izradi katane. Nastao je stil koji je ponovo otkrio tehnike kovanja iz koto perioda. Smatra se da je shinshinto bolji od shinto, a lošiji od originalnih koto mačeva.

1876. god. nošenje mačeva i vatrenog oružja je zabranjeno u Japanu. Katana se koristila još samo u policiji. Proizvodnja japanskog mača u ovom periodu stagnira. Međutim, početkom 20-tog stoljeća ukazala se potreba da se vojska naoruža katanama. Ove katane su imale kraće oštrice od onih u shinto i shinshinto periodu Također, težilo se tome da im se ugravira serijski broj. Ovaj mač se zvao gunto i može se reći da je više ličio zapadnjačkim, konjičkim sabljama nego katani.

Nakon ovog perioda, do početka Drugog svjetskog rata drevna tradicija se održala zahvaljujući naporu nekoliko pojedinaca. Ovi majstori su pravili takve mačeve koji su bili u rangu sa onim iz starijih perioda. Japanska vlada izdaje 1934. god. vojnu specifikaciju za shin gunto, „novi, vojni mač“. Ovaj mač rađen ručno i mašinski, biće korišten u Drugom svjetskom ratu.

Krajem Drugog svjetskog rata oružane snage SAD-a u okupiranom Japanu su zabranile proizvodnju katane sa oštricom. Tek će se kasnije dogovoriti da se smiju proizvoditi samo oni mačevi koji imaju umjetničku vrijednost. Svi gunto mačevi su trebali biti uništeni. Međutim desilo se da su američki vojnici otkupljivali katane po jako niskim cijenama i nosili ih sa sobom nazad u SAD. Iako je na taj način iz Japana izvezen i određeni broj starijih, kvalitetnijih mačeva; najveći broj njih u stvari je bio gunto. Govori se o broju milion ili više katana mačeva koji su odne-šeni, tako da je 1958. god. u SAD-u bilo više katana nego u Japanu.

Katana koja se danas proizvodi zove se shinsakuto, bukvalno prevedeno: „novo-napravljeni mač“. Ovi mačevi se još mogu zvati i shinken, kada su pravljeni za borbu. Zbog popularnosti katane, pravi se i veliki broj replika. Ove replike se prave uglavnom od nehrđajućeg čelika.

U Japanu se izrada katane vidi kao umjetnost, a ne kao izrada oružja. Izrada ovog mača se kroz radove nekih entuzijasta njeguje i u nekim drugim zemljama.

Nošenje, dijelovi i dekoracije

Jedinica dužine oštrice japanskih mačeva zove se shaku i ekvivalent je približno 30 cm. Oštrica kraća od jednog shaku zove se tanto (nož); oštrica duža od jednog shaku ali kraća od dva, zove se shoto (kratki mač); dok se oštrica duža od dva shaku zove daito (dugi mač).

Kroz svoje veoma dugo postojanje, katana je nošena na više načina. Onaj najpoznatiji kod kojeg se ona nosi na boku, a oštrica je okrenuta gore naziva se buke-zukuri. Pod punim oklopom samuraj je svoj mač nosio sa oštricom okrenutom dole, jer mu je tako bilo lakše da izvuče svoj mač iz korica. Kada ne bi bio oklopljen, samuraj bi katanu nosio na buke-zukuri način jer bi mu tako bilo omogućeno da jednim brzim potezom izvuče mač i napadne protivnika.

Na diagramu su prikazani dijelovi oštrice i opreme katane. Evo objašnjenja nekih osnovnih pojmova. Mekugi predstavlja mali čavao, vrlo često od bambusa koji drži oštricu u tsuka (ručici); a mala rupica u dijelu sječiva koji ide u ručku zove se Mekugi Ana u nju se stavlja mekugi. Ha je sama oštrica mača, dok je Shinogi rub na oštroj strani katane, a Habaki predstavlja rub oko oštrice, koji se nalazi iznad tsuba-e. Poklopac na dnu ručke naziva se Tsukagashira, a pregrada koja dijeli oštricu od ručke naziva se Tsuba. Kurigata je mali dugmić za koji je pričvršćen Sageo, vrpca kojom se Saya (korice) veže za ratnika, dok se čep na dnu Saya-e naziva Kojiri.

Dekoracije na katanama ne moraju biti vidljive. Jedna od najznačajnijih gravura se vrši na Nakago, dio oštrice koji dolazi ispod tsuka-e. Nakago se ne smije čistiti jer on treba da pokazuje kako oštrica podnosi starenje. Čišćenje ovog dijela katane može joj smanjiti vrijednost za polovinu. Postoji i graviranja na samu oštricu, kao npr. već spominjani horimono koji je tu u čast bogova, zmajeva i sl. Dekoracija se također odnosi i na korice (saya), a i na već spominjanu pregradu između oštrice i ručke (tsuba).

Izrada

Kada govorimo o tradicionalnoj, drevnoj izradi, gotovo nikad jedan majstor nije radio čitavu katanu. Grubi dio bi uradio jedan, malo precizniji dio drugi; a za poliranje, graviranje, izradu ručke i tsuba-e bio bi još po barem jedan majstor za svaki zadatak Izrada katane je mogla trajati čak i mjesecima i smatrala se svetim procesom.

Da bi se postigla u isto vrijeme i čvrstoća i žilavost, katana je pravljena sa vanjskim tvrđim i unutrašnjim mekšim čelikom. Na taj način je ovaj mač bio tvrd i jako oštar, a smanjena je i mogućnost lomljenja.

Hadagane, vanjski tvrdi sloj, pravljen je tako što bi se zagrijao komad visoko kvalitetnog čelika, da bi se zatim čekićem oblikovao u šipku. Ovako oblikovan čelik bi se hladio i razdvojio na manje komade da bi se provjerio od nečistoća, zatim bi se ponovo grijao i spajao u cjelinu. Ovaj postupak ponavljao bi se nekoliko puta.

Shingane, unutrašnji sloj, pravljen je od relativno mekšeg čelika sa manjim procentom karbona, nego što je to bio slučaj kod Hadagane. Procedura kovanja je gotovo ista. Jedina razlika je u tome, što se proces uzastopnog zagrijavanja i hlađenja ponavljao manje puta.

Kada je rađen zadnji ciklus zagrija-vanja shingane; hadagane bi se ponovo zagrijavao te kovao u oblik slova „U“. Nakon toga se ove dvije mase spajaju i čine Sunobe, koji se dalje udara čekićem kako bi se izbacio vazduh i sve ostale nečistoće između dva kompozitna sloja. Nakon što se Sunobe očistio; dolazi faza parcijalnog grijanja i oblikovanja kako bi se postigao prepoznatljiv oblik katane.

U ovom momentu mač je poluzavršen i ostavljen je da se ohladi, nakon čega će se pristupiti finalnom procesu očvršćavanja oštrice, koji se zove yaki-ire. Ovaj proces tradicionalno se radio noću. Kovač bi grijao sunabe držeći ga u usijanom uglju, dok ne bi po boji procijenio da je dovoljno zagrijan. Nakon toga, mač bi se stavio u vodu, da se ohladi. Temperatura ugrijanog mača i vode u kojoj se on hladi su strogo čuvane tajne majstora. Korištenje gline u različitim pe-riodima kovanja mača, omogućuje čeliku da se brže ohladi u momentu kada se uroni u vodu a samim tim i da bude čvršći, odnosno mač oštriji. Yaki-ire je najbitniji proces kod pravljenja mača i upravo tu je majstorovo umijeće dolazilo do izražaja.

Legenda katane

Katana je legenda, to je neosporna činjenica. Ona je dio kulture i folklora Japana ne samo u vojnom smislu nego i u svakom drugom. Ovaj mač je simbol sjajne tradicije ovog velikog naroda. Jedna legenda kaže da kada je Bog sebi pravio katanu i prilikom Yaki-ire procesa uronio mač u okean da ga ohladi, četiri kapi istopljenog čelika pale su u moru i stvrdle se. Te kapi bile su: Hokaido, Honshu, Shikoku i Kyushu; četiri otoka koja čine Japan.

pošto ovdje u etničkom pdf-u izostaje azijski narod :D nastavit ću ovdje..



Samuraji su bili privilegirana plemićka vojnička kasta feudalnog Japana do revolucije 1868. godine. Nosili su daisho-dva mača tj. katana i wakizashi. Slijedili su put bushida. Morali su počiniti harakiri/samoubojstvo ako im je povrijeđena čast. Čast je je bila centar života, koji im je bio posvećen obrani svog gospodara; bio to plemić, feudalac ili car osobno. Samuraj koji je izgubio gospodara ili koji ga nikada nije imao, a bio je samuraj zvao se ronin. Mnogi su ronini postali senseji (učitelji), banditi ili lutalice (komuso). Samuraji su jedini imali prezime i oružje.


Oružja

Yari: Japansko koplje
Tanto: Kratki bodež
Katana: Dugi samurajski mač
Wakizashi: Kraći samurajski mač
Naginata: Mješavina koplja i mača
Tessen: Lepeza
Yumi: Luk
Teppo: japanska mušketa
Tachi: Mač za konjanike

Pojava samuraja

Prije Hiean razdoblja vojska Japana je uzimala za uzor kinesku a cijela je vojska bila pod izravnim zapovjedništvom cara. Svatko (osim robova) sposoban za borbu morao je ući u vojsku. Takvi su se vojnici zvali Sakimori (防人) što je značilo "branitelji". Oni su možda bili ratnici, ali nisu povezani sa samurajima.

U Hiean razdoblju car Kammu je odlučio pokoriti sjeverni Honshu, no njegova vojska je trebala više discipline. Zato je car osmislio novu vrstu ratnika zvanu Seiitaishogun (征夷大将軍). Car je nove vojnike koristio i pobjeđivao. Iako su bili pismeni i učeni, smatrani su okrutnim divljacima.

Tokom Hiean razdoblja, carska se vojska ipak razišla i car je počeo gubiti moć. Moćni klanovi oko Kyota postali su ministri i povisili poreze. Mnogi su seljaci bili prisiljeni napustiti domove. Okružni su klanovi dobivali moć manjim porezima i naoružali se za obranu od moćnijih klanova koji su željeli prikupiti poreze.

Samuraji su nastali od stražara carskog dvora i ratnika koje su unajmili klanovi da služe kao policija. Takvi su ratnici morali poboljšavati svoje borilačke vještine. Ubrzo su postali tip ratnika zvanih saburai (kasnije promijenjeno u samurai). Klanovi, udruženi da se obrane od moćnijih, su ubrzo osmislili karakterističan samurajski oklop i bušido.

Pad samuraja

Članovi Meiji vlade odlučili su unaprijediti Japan i ubrzo se uspostavila nova vojska zapadnog stila. Meiji reforme su se počele provoditi krajem 19. st. i po njima samuraji više ne bi bili vladajuća klasa Japana. Mnogi su se samuraji dobrovoljno javili za pristup vojsci i postali časnici tako da je većina carske vojske bila sačinjena od samuraja. Kao takva nije imala problema pobijediti niz buna samuraja. Car je također pobijedio Sino-japanski rat (1894) i Rusko-japanski rat (1904). Samuraji su sve više prestajali ratovati jer su se zapošljavali kao reporteri, novinari, policajci itd. Kad je došao zakon o zabrani nošenja mačeva mnogi su se samuraji pobunili i okrenuli protiv cara. Car, koji je imao veću vatrenu moć, bez problema je porazio buntovne samuraje koji su uskoro prestali postojati.


SMRT U BORBI

Ne bi trebalo često isticati da je za idealnog ratnika,put samuraja bio put smrti.Velika važnost se pridavala činjenici da način na koji se umire,ne ostavi nikakvu mrlju i ne ukalja čast.Zbog toga se smatralo neprihvatljivim i pomisliti na moguću smrt ili ranu.Ovo je,naravno,u domenu psihologije,što se može dokazati mnogobrojnim ličnim iskustvima.Stoga se divimo velikoj mudrosti Usegi Kenzina,koji je podsticao svoje sljedbenike ovimriječima: "Idite na bojno polje,čvrsto ubjeđeni u pobjedu pa ćete se kući vratiti bez ikakve rane.Uđite u borbu potpuno uvjereni da ćete poginuti - i ostaćete živi.Ali,ako želite da u bici preživite,sigurno ćete poginuti.Ako napuštate dom,ubjeđeni da ga više nećete vidjeti,sigurno ćete se vratiti živi,i ako samo pomislite da se vratite živi - nećete se vratiti".

Vješti mačevalac ne bi trebalo ni da pomišlja na pobjedu.Nije potrebno posebno naglašavati da se ovakva samodisciplina prilično rijetko nalazila u stvarnosti,ukoliko nije dugo i uporno uvježbavana.

SEPUKU

Čin sječenja sopstvenog stomaka je toliko nevjerovatan način samoubistva,da je vjerovatno postao najpoznatiji elemenat samurajske mitologije.Na zapadu je poznatiji kao hara-kiri ("vulgarno"-ali ovaj izraz sigurno nije bio korišten u to doba).Ovaj čin je zahtijevao nadljudsku hrabrost,te je tokom godina postao privilegija samuraja.Obični ljudi su se mogli objesiti ili udaviti,žene samuraji su rezale sopstvene vratove;samo je samuraj mogao izvršiti sepuku.Biti uobičajeno pogubljen je bilo sramno i obično rezervisano za izdajice.U Edo periodu,sepuku je postao visoko razvijen ritual sa prizvucima šintoa.

Prvo bi se postavljao tatami (strunjača),omeđen bijelom bojom,sa velikim,bijelim jastukom na sredini.Svjedoci bi se diskretno povukli na jednu stranu, u zavisnosti od važnosti predstojećeg samoubistva.Samuraj bi,obično obučen u bijeli kimono,kleknuo na jastuk.Nesto preko metra iza njegovih leđa,sa lijeve strane,kleknuo bi njegov "kaišakunin" - pomagač.On je obično bio blizak prijatelj osuđenog i njegova dužnost nije bila baš popularna.Njegov posao je bio da spriječi samuraja da izvrši sepuku u velikim mukama i da ne pokaže znake bola,tako što bi mu odsjekao glavu.Traljavo obavljena dužnost je bila velika sramota,te su pri tom činu bile potrebne mirne ruke.
Ispred samuraja bi ležao nož na lakiranom poslužavniku.Kada je spreman,samuraj bi odvezao pojas na svom kimonu i otkrio stomak.Tada bi podigao nož jednom rukom,a drugom bi ga izvadio iz korice,ostavljajući je sa strane.Zatim bi zabio nož u lijevu stranu stomaka i prevukao ga na desnu stranu.Potom bi nož trebao okrenuti u stomaku i povući oštricu prema gore.Mnogi samuraji nisu mogli da izvrše ovaj zadnji,nevjerovatno bolan potez,pošto bi mu pomagač odsjekao glavu na prvi znak boli.Rez izveden do kraja je bio poznat kao "jumonji" i njegovo izvođenje je smatrano posebno impresivnim sepukuom.

Zen polazi od teze da logički način mišljenja,ma kolike bile njegove praktične zasluge,ne može da zadovolji upravo one naše najdublje duhovne potrebe.

Zenovsko iskustvo se vrlo brzo počelo "prevoditi" na najrazličitije oblasti života,pogotovo što su se principi i metodi koje je zen razvijao pokazali izuzetno dejstveni.Jedni od prvih koji su,gonjeni svojim potrebama,zakucali na vrata zenovskih manastira bili su samuraji.


Ratnike koji su imali samo svoj mač - onaj što se u boju trži objema šakama,budući da samuraj,po pravilu,ne nosi štit - privuklo je učenje koje je uzdizalo spontanu mudrost savršeno uvježbanog tijela.Učeći da je život - bez posrednika - samo u pravom i pravovremenom djelovanju,dok razmišljanje može da znači i smrt - zen ipak nije nastojao da svijest pretvori u prosti okidač impulsivnog čina,koliko je učio kako da se izbjegne blokiranje akcije mišlju,kako da se misao učini toliko opuštenom da se sa činom potpuno podudari u vremenu i prostoru,da postane,moglo bi se reći tek pretpostavljeni centar misaono-akcione gravitacije,tačka apsolutnog mirovanja u središtu uskovitlanih poriva.Takvo uvježbavanje ubojite preciznosti,koje ne proističe iz znanja,nego iz intuitivne primjene savršenog pokreta,izvanredno je odgovaralo siromašnom ratniku,koji je maču,svom jedinom imetku,pripisivao duhovna svojstva sa kojima su njegova sopstvena imala da se stope.Iz tog odnosa nadahnutog zenom izrasta bušido, doslovno "put viteške vrline",Tao ratnika,njegov borbeni i moralni kodeks - u stvari,direktna primjena zena na ratničku vještinu.


Postojao je još jedan,možda najznačajniji faktor koji je posebno doprinio da zen bude prihvatljiv za one čiji je život već duboko bio prožet šintoizmom.Glavni obred šintoizma je harai - čišćenje.Najobičniji simbol ovog obreda je posjetilac koji ispira usta i pere ruke u posudi sa vodom prije ulaska u unutrašnjost svetilišta,bez obzira na to da li je to Ise ili neko skromno zdanje,negdje usred pirinčanih polja.Svaka vrsta "čišćenja",od najjednostavnijeg do najuzvišenijeg,smišljena je da u japanskom ratniku stvori ili,tačnije,da ponovo svori "jasno,čisto srce".

U šintoizmu uopšte ne postoji koncept prvobitnog grijeha.U hrišćanskim raspravama o moralu sasvim je uobičajeno govoriti o grijehu kao o prirodnoj zamjeni vrline.Ovaj pluralitet ne postoji u šintoizmu gdje ono što mi nazivamo grijehom,postoji više u prirodi nekog spoljnog elementa,neke zablude,koja ne utiče na pravu osobu.Bitan dio upražnjavanja zena bio je usmjeren na oslobađanje čovjekovog "pravog karaktera",honšo.Ovo nije bio toliko proces izgradnje koliko skidanja,odbacivanja svih spoljnih elemenata, sve dok se ne postigne stanje mu,odnosno "praznine, čistote, nepostojanja".To je vrlo blisko,možda ne identično s nejasnom praksom meditacije,poznate šintoizmu.Kod samuraja,šintoizam je obezbijedio nasljednu sredinu,konfučijanizam dao etički kodeks,a zen formirao njihovo ponašanje u miru i ratu.Ovo specifično japansko trojstvo nikada nije bilo simetrično.Razlika se uvijek stvarala zahvaljujući modi,istorijskim periodima,lokalnim tradicijama i ćudljivosti pojedinaca.

Izrada sječiva je bio postupak religiozan i svečan.Vlasnik kovačnice upražnjavao je "čišćenje"svakog dana ritualnom svetom vodom.On i njegovi pomoćnici zagrijavali su i kovali sječivo,izdvojeni od svijeta,sve dok ga ne bi završili,a to je bio posao koji je mogao potrajati nekoliko nedjelja.Od početka do kraja ovaj proces je tekao po zakonima šintoizma.Onog momenta kada bi došao u ruke samuraja,cilj mača je bio da nastavi službu koju duguje svom zakonitom gospodaru.I tako je konfučijanski etički kodeks podržavao obevezu odanosti gospodaru.Mač ne bi trebalo izdvajati iz ovog konteksta.Ali kada se jedanput izvuče iz korica,njime treba rukovati u duhu zena,sigurnog i najjačeg vođe u njegovom efikasnom korišćenju.


Karakter čovjeka koji je napravio oštricu,vezivao se za sam mač.U nekim slučajevima i mač je imao svoj tajni život.Iz ove hipoteze se može zaključiti da samuraj koji isuče mač,to je stanje poznato kao munen i predstavlja pojam kome se u zenu od starine pridaje velika važnost,treba da izvrši ono što je naumio.Munen,čije je značenje "bez razmišljanja",koji su uživali prvi stanovnici raja.Ovo ne treba miješati sa pojmom satori (prosvećivanje),iako je munen,nesumnjivo neizbježan korak ka tom cilju.Možda nam japanska fraza "munen muso de aru" - "oslobođen svih ovozemaljskih briga",može bolje opisati njegovo značenje.


Samurajima je jedino bilo dozvoljeno da nose dva mač,a taj par se zvao daišo (kratki i dugi),kao simbol njihovog jedinstvenog ratničkog statusa.Ova dva mača (duži - katana i kraći -vakizaši) su nošeni zajedno ali su rijetko korišteni zajedno, u borbi. Mijamoto Musaši,mačevalac-svetac i pisac najpoznatije knjige o mačevanju ("Knjiga o pet prstenova"),je upražnjavao neobičan borbeni stil,koristeći oba mača istovremeno - "Dva raja".

Još jedna vrsta mača je vrijedna spomena,a to je no dači.Ovaj ogromni mač sa drškom za dvije ruke su koristile samo posebne pješadijske jedinice.

Samuraji su koristili katanu za odbranu podjednako kao i za napad i nikada nisu morali nositi štitove (za razliku od vetaza u Evropi).Nikada ih nisu ni trebali zbog katanine superiorne izrade koja je mogla koristiti u obe svrhe.Ovaj mač je mogao presjeći čovjeka popola - bukvalno.


Obično su osuđeni kriminalci korišteni za testiranje novih mačeva,ali se češće koristio svežanj bambusovih grana.Neki mačevi su imali detalje testiranja ugravirane na držaču mača.Zahvaljujući otpornosti ovakve oštrice,samuraj je mogao blokirati i zadavati udarce koji su sa lakoćom lomili obično čelično oružje.Nijedan drugi mač (čak ni poznati mačevi iz Toleda - Španija),nije mogao da se poredi sa katanom.Ona je,vjerovatno,najbolje ručno oružje ikad proizvedeno.

Mač je postao "samurajeva duša",i ostajao je u porodičnom naslijeđu.U Drugom svjetskom ratu,neki oficiri su imali svoje porodične mačeve u sklopu vojne opreme,koje su nosili u borbe.Oficirski mačevi koje su saveznički vojnici nosili kućama kao suvenire sa pacifičkih ratišta,imaju neprocjenjivu vrijednost kao antički predmet.

Možda jedno od najfascinantnijih umijeća koje je bilo povezano sa samurajima je "ča no ju" ili ceremonija čaja.Ceremonija čaja se izvodila u paviljonu čaja - "čačitsu".Gost bi ulazio kroz "nijiriguči", a ako je samuraj odlagao bi svoj mač ispred paviljona.Paviljon je uredjen tako da onaj koji uđe, prvo opazi pergamentni zamotuljak (popisimena) koji visi iznad ložnice - "takonoma".Pošto je zamotuljak pažljivo odabran od strane domaćima (jer treba da predstavlja raspoloženje ili godišnje doba), gosti bi tradicionalno iskazali poštovanje sa nekoliko trenutaka tišine, prije sjedanja oko malog prostora na podu u centru prostorije.


U tom trenutku, ušao bi domaćin i gosti bi mu (ili joj) zahvalili na pozivu i uljudno se raspitali o pergamentu ili o nekom drugom objektu u prostoriji.Vrijeme provedeno u paviljonu (razgovori i druzenja) je kratko i smatrano je neuljudno pričati o stvarima koje nisu u vezi sa samom ceremonijom.Uljudan gost bi, zatim, servirao komadić tankog metala - "kaiseki", koje je trebalo da prija oku isto koliko i ukus čaja ustima.Nakon toga se umjereno služi "sake" u plitke zdjelice, sa komadićem voća ili nekog drugog, laganog dezerta.Tada gost izlazi iz paviljona da bi ga domaćin uredio za pijenje čaja, zamjenjujući pergament sa jednim cvijetom u vazi.Kada se gost vrati, domaćin zagrijava vodu u lončiću, ispira i briše zdjelice za čaj.Zatim stavlja izmrvljeni zeleni čaj (u prahu) u zdjelicu sa maramicom od bambusa, te miješa čaj sa vodom bambusovom kašikicom, sve dok se na površini ne pojavi rijetka pjena, te ga servira gostima.

Služile su se dvije vrste čaja: "koiča",koji je više formalan,gušćeg sadržaja i gorčeg ukusa i "usuča", koji je rijeđi i manje formalan.Prvi se servira "koiča" i svi gosti piju manju količinu iz iste zdjelice.Kasnije, tokom ceremonije, servira se "usuča" u posebne zdjelice.Zdjelice su različite izgledom i u skladu su sa karakterom domaćina i sa godišnjim dobima."Zimske" zdjelice su dublje,radi zadržavanja toplote, dok su "ljetne" zdjelice pliće i šire da bi lakše oslobađale toplotu.

Slijedi nekoliko legendi o samurajima koji su dali svoje živote zarad časti

Taira Noricune (umro 1185.)

U bitci Dan no Ura,Noricune je bio riješen da uzme glavu velikom vođi protivničke vojske (Minamoto Jošicune)do kojeg je bilo nemoguće doći.Preskakao je sa čamca na čamac, tražeći svoj plijen.Međutim,tri Minamotova ratnika su mu prilazila da ga odgovore od njegove namjere (jer nije imao šanse), ali je Noricune u žaru naleta jednog već bacio u more.Zatim se pohrvao sa ostalom dvojicom.Uhvatio je drugog ratnika - Zanemicua,ispod lijeve miške i njegovog mlađeg brata Đira ispod desne, čvrsto ih stisnuo i bacio se u talase govoreći: "Dobro dođite!Budite mi društvo u planinama Šidoa.Imao je dvadeset i šest godina.

Šiaku Saburoceman (umro 1333.)

Saburoceman je bio sin nisko rangiranog člana porodice Hđo Bakufe.1333. godine Hođo je bio poražen od Go-Daidža i Kamakura (glavni dvorac) je bio napadnut.Saburocemanov otac je odlučio da izvrši samoubistvo zajedno sa svojim učiteljem, ali je rekao sinu da pobjegne i da nastavi život kao monah.Saburoceman je to odbio: "Iako nisam aktivno i lično povezan sa našim učiteljem, kao tvoj sin vaspitan sam pod zaštitom njegove mudrosti.Da sam rođen kao monah,bilo bi drugačije.Rođen u samurajskoj porodici, kako mogu da ostavim tebe i našeg učitelja i da spasim sebe?Nema veće sramote od takve.Ako ćeš da dijeliš sudbinu našeg učitelja, dopusti mi da ti budem vodič u naredni život!" Prije nego što je završio govor, prosjekao je svoj stomak.

Makara Naotaka (umro 1570.)

Ovaj veliki ratnik, poznatiji po tituli "Jurozemon", odjahao je da zaštiti povlačenje Asakure, poslije izgubljene bitke protiv Tokugave Ijasuom i Odom Nobunagom kod Anegave 1570. godine.Zajedno sa svojim sinom, boreći se sa nekoliko puta brojnijom vojskom, držao je odstupnicu da bi kupio što više vremena.Konačno, okruženi dobokim vodama Anegave, Makara i njegov sin Naomoto su bili odsječeni od svoje vojske - ali ne prije nego što je Asakura sigurno pobjegao.

Macunaga Hisahide (umro 1577)

Zbog neuspjelog rata protiv Oda Nobunage,Macunaga je bio suočen sa izvršavanjem samoubistva, dok su neprijateljske snage provaljivale zidine njegovog dvorca.Macunaga je bio poznati majstor čaja i znao je da je Nobunaga pored njegove glave želio njegov slavni lončić za čaj "Hiragumo".Naredio je da se poslije njegovog samuobistva,njegova glava i Hiragumo zavežu zajedno i raznesu barutom.

Nišima Morinobu (umro 1582.)

Morinobu je bio peti sin poznatog daimja Takede Šingena.Njegov stariji brat , Kacujori je izgubio bitku kod nigašina 1575.i sada su trupe Ode Nobunage polako osvajale Takedine zemlje.Skoro svuda je Takedina vojska dezertirala, ali je dvorac Takato još uvijek odolijevao.Odbijali su napad za napadom, a među braniocima su bile čak i fizički spremnije žene.Kada je dvorac konačno provaljen, Morinobu se popeo na zid i počeo da dovikuje napadačima.Nabrajao je sve Nobunagine zločine i prorekao da dolazi vrijeme njegovog pada.Zatim izvrsio sepuku pred svima.Oda Nobunaga je umro nekoliko mjeseci poslije ovog događaja.