Još se nisam isplakala January 09, 2012
mirjana
[You must be registered and logged in to see this image.] U oktobru mesecu prošle godine sam napipala
kvržicu na levoj dojci, u blizini bradavice… Kad vam se desi tako nešto u
prvi mah niste sasvim sigurni da ste nešto napipali, a onda u toku dana
ruka počne sama, nesvesno, da ide ka onom mestu gde ste napipali
promenu.
Imam 42 godine, troje dece i svo troje sam dojila ali su ti periodi
koji su trajali vrlo kratko bili praćeni jakim upalama i visokom
temperaturom. Prvo štto sam pomislila je da nije ništa strašno u
pitanju… Možda neka upala…
Možda… a možda nije… možda umišljam, ali to stoji…
Za nedelju dana sam bila na pregledu, urađen je ultrazvuk posle čega
sam hitno upućena na snimanje jetre, kičme i pluća. Tog trenutka
shvatite da nešto nije u redu iako vam niko ništa konkretno ne govori.
Na konzilijarnom pregledu mi je rečeno da moram hitno na operaciju,
ali opet ništa više od toga. Šta se dešava? Videćemo kad Vas budemo
otvorili! Kao da sam kutija u koju će neko gvirnuti, kao da se ne radi o
mom telu, mom životu, mom pravu da znam šta se dešava.
Dijagnozu sam pročitala na Internetu – zloćudan tumor dojke!
Zloćudan… Zloćudno zvuči kao nešto što nije baš prijateljski raspoloženo
prema vama. Zloćudan! Imam rak!
Imam rak…
Nisam ni stigla da se uplašim, operacija je bila zakazana, morala sam
da se pripremim, vađenje krvi, odlazak na posao, skrivanje od majke
koja je bolesna… troje dece… Jednostavno nisam stigla da se uplašim.
Kada sam odnela rezultate lekaru koji će me operisati, pitao me je
kada sam pre nego što sam napipala kvržicu poslednji put bila na
pregledu dojki kod svog ginekologa.
Molim? Doktore, ja redovno idem na ginekološke preglede, niko mi
nikada nije pregledao dojke. Ja u stvari ne znam da ginekolog treba da
pregleda dojke! Sve tri trudnoće sam vodila u bolnici i istovremeno u
privatnoj klinici, ni tada, u sve tri trudnoće, mi niko nikada nije
pregledao dojke! Čak ni kada sam kao dojilja sa upalama dojki odlazila
kod lekara, nisu mi pregledali grudi, bilo je logično da su upaljene
zato što dojim, imam mnogo mleka, tako su govorili…
Dobila sam obećanje od lekara da će učiniti sve da mi sačuva dojku.
Nisam ni razmišljala o tome da mogu ostati bez nje, ni šta bih posle, ni
kako bih to podnela, kako bih izgledala. Ali, moram da potpišem da mu
dozvoljavam da je ukloni, ako proceni da tako treba. Da izaberem, jedna
dojka ili glava. Nešto kao na pijaci…
I tada mi je rekao. Imam zloćudan tumor. Siguran je 90%. Onih 10%
ostavlja bogu i možda svojoj grešci. Posle operacije ću morati na
zračenje, ili ću primati hemio terapiju. Ili oba…
I opet nisam stigla da se uplašim. Imam u kući bolesnu majku i troje dece…
Kada sam se probudila iz anestezije i krenula rukom da napipam ono
mesto, bila sam sigurna da više nemam dojku… Dva prethodna dana sam
gledala kako žene posle operacija doživljavaju šokove kad vide da više
nemaju dojku, slušala njihove priče o tome kako su bile sigurne da
lekari greše… Dva dana sam bila okružena samo suzama, kao da vas je neko
zatvorio negde i osudio vas na podjednaku patnju, patite sa svakom od
tih žena… Pokušavate da utešite a ne umete, nalazite se u istom sosu…
Moja dojka je bila tu. Tek tada, pojavio se i strah. Strah je valjda
našao prostor da se ugnjezdi u moj život, baš tu, u bolnici kada sam
imala vremena da se stvarno suočim sa time šta mi se desilo.
Par sati kasnije, dok sam još uvek vrtela film da ću ostati bez kose,
da ovo nije kraj, da me lečenje tek čeka, u sobu je ušao lekar koji me
je operisao sa najširim osmehom na svetu. Verujte mi, takav osmeh nije
imao moj muž na venčanju, ni kada su nam se rađala deca… Ili mi se to
danas samo tako čini. Rekao je:
Ne volim da priznam da sam pogrešio, po svemu sudeći, mestu, obliku,
tvrdoći, bili smo sigurni da se kod vas radi o zloćudnom tumoru. Sećate
se onih 10 posto koje smo ostavili u božijim rukama; e bog nas je
pobedio, sve je u redu, prve analize pokazuju da se ne radi o zloćudnom
tumoru, sutra idete kući.
Prošla su tri meseca. Ožiljak od reza koji je napravljen uz sam oreol oko bradavice se skoro i ne vidi.
Ponekad me preplavi talas straha, usred dana, samo ogroman strah…
Čekam kada će ona knedla koja se ugnezdila u moje grlo još onog dana
kada sam tražila svoju dijagnozu na Internetu da se pretvori u suze.
Još se nisam isplakala…
Nataša