JESENJIN

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Sve sto zivi,oziljak ima"-sergej jesenjin


SERGEJ JESENJIN

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasaval cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama:Dovidjenja druze moj

SLUTIM BOŽJE USKRSNUĆE

Slutim božje uskrsnuće -
Život ne napuštam,
Klanjam se pred likom kuće,
Na travu se spuštam.

Vjenac jela ko da broji
Breze ogrlice,
U prstenu bora stoji
Isusovo lice.

U dubrave on me vija
Ko do neba mila,
Pod oblakom šuma sija
U somotu lila.

Golubiji duh od Boga,
Ko jezik vatreni,
Posta vladar puta moga,
Glas zagluši meni.

Plamen puni bezdan zrenja,
Srce - prima djecje snove,
Ja sam znao od rođenja
Pokrov majke Isusove.

Izgleda da je tih dana u septembru 1925. postojao neki drugi snažan
motiv, a ne samo duhovno klonuće, kad je odlučio da uništi svoje
rukopise. Učinio je to u tajnosti, pred svjedokom koji mu je bio
bezgranično odan.
Jednog jutra, bez najave, posjetio je Anu Izrjadnovu - u "građanskom
braku" s njom, rođen je njihov sin Georgij - Jurij, tada
jedanaestogodišnjak. U svojim "Uspomenama", Ana je ovako opisala to
dramatično jutro nakon njegovog neočekivanog dolaska:
"U septembru 1925. došao je s veliki bijelim paketom u 8 časova ujutru. Bez pozdrava, obratio se pitanjem:
- Imaš li peć?
- Peć, da nešto pečeš, šta hoćeš?
- Ne, treba mi da spalim.
Počela sam da ga odvraćam, da ne spaljuje, poslije će zažaliti, zato
što je i ranije bilo slučajeva: dođe, iscijepa svoje rukopise, a
kasnije me grdi - zašto sam to dozvolila. I toga puta nikakva
odvraćanja nijesu vrijeđela, uzbuđeno je govorio: 'Zar čak i ti nećeš
da uradiš za mene to što hoću?'
Povela sam ga u kuhinju, potpalila šporet. I on je u svom sivom
odijelu, sa šeširom, stajao pored šporeta sa žaračem u ruci i brižljivo
pazio da ništa ne ostane nespaljeno. Kada je sve spalio, smirio se,
počo je da pije čaj i da mirno razgovara".
I to je sve o Jesenjinovom spaljivanju rukopisa! Ana Izrjadnova ne
piše, ako je to i uopšte znala, zašto je uništio rukopise, koliko ih je
bilo, šta su oni bili - poeme, pjesme, članci? Može samo da se nagađa.
Ali je logično da je te rukopise spalio da nekome ne padnu u ruke, što
upućuje na to da su bili takvi da je neko mogao da ih upotrijebi protiv
njega. To su dani kada ga je policija tražila i kada je bio pod
krivičnom istragom. Spaliti u tajnosti - bila je najkraća, najbrža i
najbolja zaštita od svakog rizika.
Nikada se nije saznalo šta je Jesenjin spalio toga jutra i zašto je to učinio.

Oj, godine mlade sa veselom slavom,
Sa otrovnom sve vas ja otrovah travom.

Malo znam o smrti: hoće li i kada,
Imah plave oči – izbledeše sada.

Oj, radosti, gde si? Svuda jed i tuga.
U polju? U krčmi? Sam sam, i bez druga.

Pružam nekud ruke. Osluškujem drumom.
Lete sanke... Konji... Sneg... Projezdismo šumom.

„Kočijašu, brže! Zar ti hrabrost fali?
Prodrmaj sad dušu, nikoga ne žali“.

„Svak mećave se“ – reče – „bogme, jako boji.
O, vrlo je strašno kad se konj oznoji“.

„Ti si plašljiv, vidim. To nam je od štete“.
Uzeh bič i mahnuh – konji su mi mete.

Krenuše ko vihor. Sneg na suncu sija.
Odjedared udar... Na snegu sam i ja.

Ustanem i gledam: koji ti je đavo?
Ne jezdih u trojci – u postelji sam spavo.

Mesto konja bednih na neravnom putu,
Zavojem ja bijem posteljinu žutu.

Kazaljke na satu brkove su svile.
Kraj mene su sestre, sanjive i mile.

Nagnule se, šapću: „Ti sa takvom glavom
Otrova sam sebe sa otrovnom travom.

Ne znamo ti kraja, da l’ ćeš videt sede –
Oči su ti plave od rakije već blede“.

VEČ CRNE OBRVE NATUČE

Veče crne obrve natuče,
Ptice drjemno pred kanonom stoje.
Da ja mladost ne popi još juče?
Da se juče ne rastasmo nas dvoje?

Prodji mi se sada mračne sile,
Bez milosti nek kidiše...ruši,
Lik tvoj nježni, oči tvoje mile,
Duboko su ostale u duši.

Pa ako se zaljubim u drugu,
S njom ljubljenom ako budu svati...
Pričat ću o tebi... svojoj tuzi,
Kao nekad, dragom ću te zvati.

Pričat ću o nama koje kuda,
O životu sve što bude htjela,
Glavo moja neizmjerno luda.
Do čega si ti mene dovela!
drugačiji prevod...

Večer je obrve crne natuštio.
Nečiji konji stoje pred ulazom holim.
Da nisam juče ja mladost propio?
Da te nisam juče prestao da volim?

Ne škripi više trojko zadocnela!
Naš život ode bez traga rumena.
Možda će sutra bolnička postelja
Da me upokoji za večna vremena.

A možda ću sutra i ja sasvim drugi
Izaći odavde isceljenih grudi.
Da slušam šapat kiše u čas dugi
I da živim tako k`o svi zdravi ljudi.

Zavolim li drugu, nek bude ma koja,
Ali i sa drugom, u sutonu blagom,
Pričaću o tebi, o ljubavi moja,
Koju sam nekad i ja zvao dragom.

Pričaću kako je stvarnost nam rujna
Tekla k`o prošlost tamo...
O glavo moja, glavo moja bujna...
Do čega si me ti dovela samo?

SOVJETSKA RUSIJA

A. Saharovu

Prošo je orkan taj. Ostalo nas je malo.
Mnogi su već nemi na glas drugarski mio.
Vratih se opet u selo, osiromašeno, palo,
u kome osam leta gotovo nisam bio.

Koga da pozovem? S kim da podelim, ko žrica,
ovu tužnu radost, što ostadoh živ?
Ovde i vodenica — ta drvena ptica
sa krilom jedinim — tone u san siv.

Niko me ne zna u kraju ovom,
a i znanci su me davno smeli s uma.
Tamo, gde nekad beše očev dom,
sad leži pepeo i sloj prašine s druma.

A život kipti.
Oko mene kruže
mladi i stari, ma kud da zaminem,
al' ja nikome ni kapu da skinem,
nit ma čije oko da me primi, druže!

Kroz glavu mi lete jata misli zračni':
Šta, otadžbino?
To l' su snovi sjaja?
Ono i ja sam ovde za sve piligrim mračni.
Bog zna odakle i sa kojeg kraja.

I to ja!
Ja, građanin sela,
koje će jedino tim i biti slavno,
što je nekad ovde seljanka uvela
"pojetu" skandalnog rodila davno.

Ali glas misli duši tiho zbori:
"Osvesti se! Čime si uvređen?
To sad, samo, nova svetlost gori
drugog pokolenja od izbe — put pređen.

"A tvoj lik pomalo prestaje da sjakti,
druge mladiće druga pesma kiti.
Oni će gotovo mnogo lepši biti —
jer im nije selo već sva zemlja mati."

Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
u svojoj zemlji ja sam kao stranac.

I vidim ja:
Praznični seljaci
pred opštinom, ko u crkvi stoje.
Sirovim rečima i prljavim znanci,
pretresaju "živovanje" svoje.
Veče je...
Zadnjim sjajem kapljica
zrake su siva polja prevukle,
a jasike su, ko telad, iza vratnica,
gole noge u jarak uvukle.

Hromi crvenoarmejac sanjiva izgleda,
mršteći čelo u sećanju, peni.
O Buđonome važno pripoveda:
kako su Perekop branili crveni.
"I udri bre, i udri — sa svih strana, —
buržuja onoga... na Krimu ... mi, sami..."
I javori čulje uši dugih grana,
i snaše uzdišu u nemoj polutami.

Silazi s brda seoski komsomol,
i uz harmoniku, razvlačeći vesma,
čuje se Bednoga Demjana pesma,
veselim zvukom razleže se dol.

Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.

Šta mogu?
Oprosti, zemljo očeva.
Čim sam ti služio — i time sam rad.
Neka me danas baš niko ne peva —
kad kraj moj bolestan beše, ja sam pevao tad!

Primam sve ko što je
u rodnome kraju.
Spreman sam po tragu da krenem i sam.
Daću i svu dušu oktobru i maju,
ali liru dragu — nikome ne dam.

Ja je neću dati u tuđinske ruke —
ni majci, ni drugu, ni ženi.
Ona je samo meni poveravala svoje zvuke
i pesme nežne pevala je samo meni.

Cvetajte mladi! Tela nek jačaju!
Drukči je vaš život i pesma i jek.
A ja ću sam poći k nepoznatom kraju,
da dušom buntovnom umuknem zauvek.

Ali, i onda,
kad cela planeta
zaboravi kavgu plemena i boj,
kad iščezne tuga i laži busija —
opevaću i tad
svom dušom poeta
šesti deo zemlje
s imenom — "Rusija".

POSLEDNJU LUDOST TRAŽI MOJA GLAVA

Poslednju ludost traži moja glava!
Prste u usta - i fijuk vreli!
Zauvek minu glupava slava,
Šarlatan bejah i razvratnik smeli!

Kakav smešan gubitak, ja vidim!
Mnogo smešnog život nama piše.
Što u boga verovah se stidim,
Gorko mi je što ne mogu više.

Divni dani, divni zlatni vale!
Spališe prošlost svagdanje drače.
Bejah razvratnik, pravih skandale,
Samo da bih izgoreo jače.

Pesnik mora da ljubavlju vrelom
Ljubi svakog dok je i sam vreo.
Crnu žabu sa ružicom belom
Na zemlji ja sam da privenčam hteo.

I sve lepo odavno se sruši,
Rujni dani sve su mi odneli.
Gde se brazde pružiše po duši -
Anđeli su tu da žive hteli.

Evo, talog što mi srce muti,
Grede tiho u kraj tuđi, strani.
Ipak hoću u zadnoj minuti
Da zamolim te moj druže neznani -

Za greh svaki, prokleti i vraški,
Za neveru - ako reči smem,
Spustite me, u ruskoj rubaški,
Pod ikonu, brale, da umrem.

JA UMORAN JOŠ NE BEJAH TAKO

Ja umoran još ne bejah tako.
Kroz mraz suri i sluz ovu belu
Rjazansko ja vidim nebo lako,
Prošlost svoju raskalašnu, celu.

Mnoge žene ljubile su mene,
Pa ne ljubih ni ja samo jednu.
Možda zato sve su sile snene
Navikle me na to vino medno?

O, vi, pjane i beskrajne noći.
Pune pira i tuča do krvi!
Možda zato oko moje toči
Ko iz trulog lišća truli crvi?

Nož u leđe ne boli me, eno,
Ne raduje ni pobeda laka.
Onih vlasi zlaćano se seno
Pretvorilo u cvet crnog maka.

Pretvara se u pepeo slani,
Mulj jeseni jedva se još zlati.
Ne žalim vas, o, prokleti dani,
Ništa neću ni da mi se vrati.

Bez cilja, nekad, mučih svoje čelo,
Osmeh gorki i sada me žaca.
Prohte mi se da mi nosi telo
Spokoj tihi, hladni svet mrtvaca.

Ni sad nije odviše mi teško
Da se valjam iz zgode u zgodu.
Ko u ludačku košulju, vešto,
Odenusmo u beton prirodu.

No po redu, ko za letom leto,
Smiri bes se i strasti u meni.
Ponovo se ja poklanjam sveto
Rodnom polju što se kroz dim peni.

U kraj dragi gde rastoh pod klenom
I po travi valjah se pun moći,
Šaljem pozdrav jatu sada snenom,
Sovi koja još rida u noći.

Ja im kličem kroz prolećne dalji:
„Mile ptice, u azurnoj draži,
Razglasite da ja odskandalih,
Neka vetar sad po zemlji počne
Krilom svojim da mlati po raži“.

LIŠĆE PADA

Lišće pada, lišće pada.
Rida vetar
Gluv i dug.
Ko će srce razveselit,
Ko ga smirit, reci drug?

Kapci su mi otežali,
Gledam plave lune sjaj.
Opet petli kukurikom
Tek usnuli bude kraj.

Sad će zora. Plava. Rana.
Kruže zvezde nebom celim.
Treba nešto poželeti,
Al’ još ne znam šta da želim.

Šta da želim pun očaja?
Kunem sudbu, kunem dom.
Ja bih hteo ovog časa
Devojku pod prozorom.

Da s očima ko različak
Samo meni,
Meni ludi,
Osećanjem, smislom novim,
Smiri srce, smiri grudi.

I da me pod mesečinom
Snađe čudna sreća ta
Da ne svene moja pesma.
Kraj mladosti vedre, tuđe,
Svoju da ne žalim ja.

KO JE PESNIK

Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj kože nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.

Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.

Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.

Muhamed je lukav u Koranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.

Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.

Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.

ŠTO JE PROŠLO – NEĆE SE VRATITI

Tu noć svežu vratiti neću moći,
Neću videt dragu svoju, čio,
Nit čut’ pesmu sreće u samoći
Koju slavuj u bašti je vio.

Ni prolećna ta noć da se stani,
„Stoj, vrati se“ – zar njoj, iz prsiju!
Nastadoše i jesenji dani
Kada kiše beskonačno liju.

Draga čvrstim snom u grobu spava,
S njom u grud’ma i ljubav počiva,
Razbudit je neće ni mećava
Iz sna tvrdog, da krv struji živa.

I slavuja pesma presta rana,
Preko mora on odlete živo,
I zvuci su sada bez elana
Sa kojim je noću priželjkivo.

I radosti odleteše drage,
Čim osetih da ih život sprema.
Sad u duši čuvstva su bez snage,
Što je prošlo – povratka mu nema.

KRAVA

Iznemogla, ispali zubi
Svitak godina na rogovima.
Tuko ju je poljak grubi,
Na pašnjaku, međ stogovima.

Duša ne voli zvuke, ni zvona,
U kutu gricka miš slamu mnogu.
Razmišlja tužne misli ona
O telencetu belih nogu.

Prva radost – ne vredi nikom,
Uzeše majci sina-belca.
Na kočevima, pod jasikom,
Vetar je njiha kožu telca.

Sudbina sina, svakog sata
Može je snaći u ravnu polju,
Vezaće i nju oko vrata
I povešće – da je zakolju.

Žalosno, tužno, u zemlju celi
Zabiće se rogovi tavni...
Sad su joj u snu šumarci beli
I lugovi zeleni, travni...

LISICA

Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Sklupčala se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.

Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.

Kao žunje nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.

Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla...
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, na mahove, lagano je tekla.

NE DOLAZI POD PROZORE MENI

Pod prozor mi više ne dolazi,
Prestala sam davno da te volim.
Zalud travu zelenu ne gazi
I ne plači iako te boli.

Tvoja patnja kao nož me seče,
Do lepote moje što ti stalo?
Što me mirnu ostaviti nećeš,
Zašto ti je srce uzdrhtalo?

Zalud patiš, tvoja biti neću,
Ne ljubim te, nit volim ikoga.
Žalim tvoju izgubljenu sreću,
Odlazi mi od prozora moga.

Zaboravi da sam bila tvoja
I da sam te volela bezumno.
Idi, umrla je ljubav moja.
Zašto mučiš sebe nerazumno?

HALJINA BELA

Haljina bela , purpurna traka ,
Latice kidam dozrelog maka.
Slavlje u selu poput oluje,
U kolu njena pesma se čuje.

Secam se, minu uz podsmeh blagi :
"Lep si , al' nisi mog srca dragi .
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
A moje drugi miluje vlasi."

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
Dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
Njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
Ona se meni u lice smeje.

Haljina bela, purpurna traka,
Latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
Zalud jer ona nije za mene.

ŠAGANE MOJA

Šagane moja, ti Šagane draga,
Valjda zato što severnjak ja sam,
Pričaću ti polja puna klasja,
Raznih polja talasanja blaga,
Šagane moja, ti Šagane draga!

Valjda zato sto severnjak ja sam,
U nas luna lepša je i šira,
I ma kako divan bio Siras,
Za rjzanske ja širine glasam,
Valjda zato sto severnjak ja sam.

Pričaću ti polja puna klasja.
Od raži su uvojci mi plavi,
Ti ih samo oko prsta savij -
Ne boli me, nit ću pustit glasa.
Pričaću ti polja puna klasja.

Raznih polja talasanja blaga
Ti po mojim vlasima nasluti.
Smej se, draga, al' prećuti
Sve gde vidim kako mesec draga
Raznih polja talasanja blaga.

Šagane moja, ti Šagane draga!
Znam devojku u kraju mojemu,
Na te strasno nalik je u svemu,
Mozda mišlju sada za mnom traga...
Šagane moja, ti Šagane draga!
NE SMEŠI SE TAKO

Ne smeši se tako, srce me ne zebe.
jer ja ljubim drugu,a ne više tebe.

Znadeš ti i sama, slučajno sam prošo
i ne gledam tebe, nisam tebi došo.

Prošao sam tuda, srcu je svejedno-
virnuo sam, usput, kroz okance jedno.


drugačiji prevod…


Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.


i još jedan…


Ne, ne krši ruke, ne, osmeh ne krivi,
Za drugu, ne za te, moja ljubav živi.

Ti slutiš i sama, ti znadeš zacelo
Da me nije srce do tebe dovelo.

Kraj prozora tvoga, bez brige za sutra,
Prohte mi se prosto da virnem unutra

PADA SNEG

Jurim. Muk je. Škripa snega
Pod kopitom konja vranih,
Na proplanku ispod brega
Grakću samo još gavrani.

Začarala šumu vila,
Utonulo sve u san.
Divnom belom maramicom
Zelen-bor je povezan.

Povio se kao baba
Na štap viti naslonjen,
A na samom vrhu stabla
Svrdla detlić i sam snen.

Jure konji, sneg se vije,
Nežni beli šal razvija.
Beskonačni put se krije
Bežeć napred kao zmija.


MALA PROSJAKINJA

Plače cura pored dveri što u sjajne vode dvore,
A u dvorima ko srebro smijeh se čuje, pjesme ore,
Plače cura i mrzne se od jesenje hladne bure,
I ozeblom rukom briše suze što joj licem cure.

Sa suzama ona samo tvrdu koru kruha prosi,
Od stida i uzbuđenja glas joj molbu jedva nosi.
Al od buke pirovanja ne čuje se njena želja,
I curica stoji, plače pored smijeha i veselja.

SIROTICA
(Ruska bajka)

Siromašica je Maša,
Maša teško, teško živi,
Srdita i zla maćeha
Nedužnu je za sve krivi.

A sestrica, polusestra.
Progoni je, ne voli je,
Plače Maša u potaji,
U potaji suze lije.

Ne odbija Maša grdnje,
Bolno trpi riječi proste,
A lukava polusestra
Mami-tjera mnoge prosce.

Od Maše je zla maćeha
Svu prćiju oduzela,
Ne gledaju momci Mašu
Kada ide preko sela.

Nosi Maša svoj sarafan
I po danu i u veče,
A na maćehinoj kćeri
Minđuše i perla zveče.

Sašila je jednom Maša
Nov sarafan od krpica,
A na glavu vezala je
Maramu od plavog cica.

Hoće Maša da uredna
U crkvicu Božiju stupi,
Pa maćehu tvrda srca
Moli da joj perla kupi.

A maćeha, razljućena,
Već rukave zasukuje.
Sa usana bijedne Maše
Ni jedna riječ ne čuje.

Ode Maša ridajući,
Oh, da joj je negjde zaći,
Pobjegla bi i na groblje,
Al ne može humku naći.

Vitla sada vjetar,
Snježnim plaštom sav svijet ovi,
Zavi staze i prozore,
Svud nanosi i smetovi.

Pođe Maša do doksata,
Bolno-tužna, bolno-sama.
Naokolo samo vjetar,
Naokolo samo tama.

Plače Maša. steže studen,
Lupa djeda-mraz na dveri,
A iz Mašinoga oka
Teku suze - ko biseri.

Virnu mjesec iz oblaka
I zablista kroz noć meko,
Vidi Maša: po stubama
Posijao biser neko.

Od te sreće iznenadne
Zaigralo srce Maši
I rukama pomodrilim
Za sitni se biser maši.

Tek što stade kraj doksata -
Obrazi joj gore blijedi -
A sa visokoga smeta
Trči ka njoj starac sijedi.

"Ej, zastani, ljepotice,
Mećava je sve zamela!
Ovdje negdje zaboravih
Jedan đerdan od bisera."

Maša s tajnim uzbudjenjem
Prikri svoju griješnu želju
I reče mu uplašeno:
"Ja ga skupih u kecelju."

I stidljivo iz kecelje,
Prikrivajuć rukom lice,
Sipa Maša sitan biser
Na zamrzle stepenice.

"Stani, dijete, ne prosipaj -
Govori sad starac njoj -
Pa, zaboga, taj je đerdan,
Taj je biser samo tvoj."

Od sreće se smije Maša,
Od stida joj obraz gori,
A starac je gleda nježno
I ovako Maši zbori:

"Vidio sam, jadno dijete,
Gorke suze što si lila
I kako te zla maćeha
Iz kolibe izgonila.

A u izbi tvoja sestra
Kraj zrcala sjajnog sjedi
I češljajuć svoje kose
Podsmjeva se tvojoj bijedi.

A ti ridaš tu na trijemu,
Urla mećava ko zvjeri.
Za nagradu ja zamrznuh
Tvoje suze u biserje.

Sažalih se, jadna moja,
Zbog obraza tvojih blijedih
I dahtanjem svojim ljutim
Macehu i kćerku sledih.

A ovo je za te suze
Što si lila niz obraz ...
Jer, znaš, Maša, ja sam dobar,
Ja sam, eto, djeda-mraz."

I iščeznu ciča zima,
Maša perlu sitnu veže
I oslušnuv vjetar
Malo zasta, pa pobježe.

A ujutro rano-rano
Kopa Maša dvije grobnice.
U to vrijeme dvorjani su
Svud tražili ljepotice.

Kralj im strogo naložio
Da pronađu ljepoticu,
Da obiđuu zemlje svoje,
Da dovedu i kraljicu.

Ugledali oni Mašu,
Zovu Mašu razdragani,
Al Maša je odlučila:
Prvo mrtve da sahrani.

Napravili tiho daću,
Pa odoše s njom u dalj,
I sa Mašom, siroticom,
Oženi se silni kralj.

KAŽEŠ, ZNAO JE SAADI

Kažeš, znao je Saadi
kako treba celivati.
Pritrpi se, Boga radi,
to ću jednom i ja znati.

Veliš, zapoved Korana
za dušmana mržnju traži.
Ali kad sam iz Rjazana
kako to da znadem, kaži!

Pevala si: "Lepše ruže
no devojke u Bagdadu."
Da bogatvstvo meni pruže,
lek bih našo tome jadu.

Ja bih ruže te poseko,
jer bi bolno bilo meni
lik mile Sagane neko
u lepoti da zaseni.

Zaveta me oslobodi,
dalek ja sam od zaveta.
Kad se ko poeta rodih,
voleću te ko poeta.

RUKE DRAGE

Ruke drage-labudova par-
U sred zlata moje kose rone.
Ne, ljubavni nikad neće žar,
U pjesmama čovjeku da klone.

Nekad davno ja to pjevah već ,
I ponovo sad pjevam o tome,
Jer nježnošću zadojena riječ
U najdubljem diše biću mome.

Ako dušu sprži strast do dna,
Srce će ti zlatni biti kamen.
Teheranska neće luna ta,
Pjesmi mojoj da udahne plamen.

Ne znam kako da kroz život prođem,
Da me skrha nježnost mile Šage.
Ili star da svoju dušu glođem,
Jer mi pjesma više nema snage.

Sve na svjetu svog se drži pravca.
Nečem sluh je, nečem pogled sklon.
Kad je loša pjesma Persijanca,
Znači nije iz Sirasa on.

A za moje pjesme, neprestano,
Govorite svjetu čudnu stvar:
Čudesne bi bile, al me rano
Upropasti labudova par.

LUTAM

Lutam po prvom snegu i ledu,
u duši cveće procvalih snaga.
Veče je plavom žižicom zvezdu
zažeglo iznad puta mi draga.

Ne znam da l' sjaj, il' mrak je spolja?
Da li to peva vetar il' peto?
Možda su mesto zime na polja
labudi pali na mesto sveto.

Divno si ti, o polje belo!
Greju krv moju pretihe studi!
Prosto bih hteo uz svoje telo,
da stegnem breza te gole grudi.

O tihe šumske, dremljive humke!
O ti radosti, prebelih njiva!
Prosto bih hteo da sklopim ruke,
da grlim vrbe ta bedra živa.

U danima pribranosti i smirenja, u septembru i oktobru 1925, Jesenjin
je žurio da sredi rukopis tri toma svojih sabranih djela. Pomagala mu
je Sonja, dragocjeno. Sonja je, iz tih danonoćnih bdijenja nad
rukopisima, s posebnom radošću pamtila 18. septembar: tog dana je
registrovan njen brak sa Jesenjinom. Tek tada!
Jesenjin je tih dana, kao što je uvijek, volio da s njim budu Kaća i
Šura. Sa Kaćom je mogao da podijeli svoje radosti i nedaće, imala je
dvadeset godina, a prema četrnaestogodišnjoj Šuri, kako je pisala u
svojim uspomenama, „odnosio se kao prema đevojčici, umiljato i nježno“.
Ona je do kraja života pamtila ushićenje kad je slavni brat i nju, kao
ranije Kaću, doveo iz sela u Moskvu, da nastavi školovanje, oktobra
1924. Volio ih je bezgranično, tepao im: Šurenok i Kaćka, a one su ga
obožavale.
I kakva sreća za Šuru, đevojčicu sa sela, kad je Jesenjin pozvao nju i
Sonju da se fijakerom provozaju po Moskvi. Šura je bila ushićena. U
svojim uspomenama kaže: „Kad smo stigli do Pozorišnog trga, Sergej je
predložio da svratimo na ručak. I evo, ja sam prvi put u restoranu.
Portiri, ogledala, blještavi lusteri – sve to, mene je zapanjilo i
zaprepastilo. Viđela sam sebe u ogromnom ogledalu i bila zabezeknuta:
bila sam tako mala, nespretna, obučena seljački i ogrnuta lijepom, ali
seljačkom maramom. No, sa mnom su bili Sonja i Sergej. Oni se ponašaju
jednostavno i slobodno. I držeći se njih, koračala sam prema stočiću u
dvorani sa stubovima. Vidjevši moju smušenost, Sergej se sve vrijeme
osmjehivao i, da bi me konačno zbunio, progovorio je. ’Pogledaj, kako
si lijepa, kako svi gledaju u tebe’. Pogledala sam po dvorani i
uvjerila se da je u pravu. Svi su gledali prema našem stolu. Tada
nijesam razumjela da gledaju njega a ne mene i tako sam se zbunila da i
ne znam kako sam izašla iz restorana“.
A već sljedećeg jutra, Jesenjin je napisao četiri pjesme i izdiktirao
ih Sonji. U tim stihovima je lik njegove sestre Šure, lijepe i
muzikalne đevojke, koja je veći dio vremena provodila s bratom i
pjevala mu omiljene pjesme iz zavičaja – svjedoči Sonja. Jesenjin se
prema Šuri odnosio naročito blago i o njoj rado pričao prijateljima.
Jedan od najradosnijih dana u Šurinom životu bio je 11. oktobar 1925:
te četiri Jesenjinove pjesme, a svaka sa posvetom „Sestri Šuri“, čitala
je u listu „Krasnaja niva“. Pjesme su raznježena sjećanja na
djetinjstvo, čežnja za dobrim i ljudskim u gruboj svakodnevici.
Dirljivo nježno pjevao je Šuri – ličila mu je na brezu pred porodičnom
kolibom. U ispovjednoj sjeti, moli je da mu pjeva „ što je negda pevala
nam mati“:


SESTRI ŠURI

Zapevaj mi onu pesmu kradom
Što je nekad pevala nam mati
Ne žaleći za iščezlim nadom
I moj glas će moći da te prati.

O, znam dobro i pamtim...tako je,
Uzbuđuj me, diraj, uz šaptanje –
Ko da čujem ja iz kuće svoje
U tom glasu sve nežno drhtanje.

Ti mi pevaj, de, i ja ću biti
S istom pesmom, ko ti, uz te krike,
I ovlaš ću oči zaklopiti –
I videću opet drage like.

Ti mi pevaj. Radost je ne strta –
Što voleo nikad nisam sam
I vratnice jesenjega vrta
I opalo lišće s višnje...šljam.

Ti mi pevaj sve da me podseti:
I neće me mrštiti brige ružne.
Slatko je to, i lako, videti
Staru majku i kokoške tužne.

Zauvek sam zbog magle i rose
Zavoleo brezu i stas znan,
I njezine divne, zlatne kose,
I laneni njezin sarafan.

Zato duši nije teška veza –
Uz tu pesmu i pred vinskom čašom
Čini mi se da si ti ta breza
Što stajaše pred kolibom našom

SESTRI ŠURI

U tom svijetu prolaznik sam samo
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.

RODNI DOM SAM NAPUŠTIO DAVNO

Rodni dom sam napuštio davno,
Za mnom osta i Rusija plava.
Nad ribnjakom brezak ozvezdani
Staroj majci tugu ublažava.

Sličan zlatnoj žabi, mesec mladi
Sa dna vode pruža tanke ruke.
Razlile se po očevoj bradi
Bele vlasi kao cvet jabuke.

Neću skoro doći u kraj stari!
Snežne bure zvoniće sa jekom.
Jednonogi klen budno stražari
Nad Rusijom plavom i dalekom.

I znam, ima radosti u njemu,
Kiše lišća ko voli zelene,
Zato što taj stari klen u svemu
Glavom čudnom naliči na mene.

PISMO SESTRI

O Deljvigu pisao je naš Saša pred smrt,
o lobanji redove je
vio.
Tako divan i dalek je bio,
ipak blizak,
ko rascvetan vrt.

Zdravo, sestro!
Zdravo, zdravo!
Da l' sam il' ne seljak u kaftanu!?
Da li i sad čuva deda-đavo
naše višnje, tamo u Rjazanu?

Ah, te višnje!
Pamtiš rumenila?
Koliko je otac muka znao
da ih slaba
i riđa kobila
naša plugom preore bez "jao".

Ocu krompir potreban je bio.
Nama, opet, bašta kleta.
I nju su sekli,
krčili je...da!
O tom malo jastuk mokri zna
od pre...sedam...
ili osam leta.

Ja pamtim praznik,
hučni praznik maja.
Cvetala je trešnja,
cveto jorgovan.
I svaku brezu grleći bez kraja,
pijaniji bejah
nego plavi dan.

O, te breze!
Breze-devojčice!
Ne volet ih može samo taj,
ko čak ni kod naivne dečice
ne nazire klicu, ploda sjaj.

Sestro! Sestro!
U svetu je malo,
tako malo prijatelja, znaj!
Ko svi, i ja nosim pečat ljuti...
Ako ti je nežno
srce - posustalo,
nek sve zaboravi i neka ućuti...

Ti znaš Sašu.
Beše dobar.
Ah!
I Ljermontov
pred Sašom ne kleči.
Al' ja sam bolestan...
Jorgovana prah
jedino će
dušu da izleči.

Žalim te, sama -
ostaćeš, a ja,
i na duel sam
spreman, pred mrak...
"Blažen ko nije popio do dna"
i nije dočuo pištaljke znak.

Al' bašta naša!...
Vrt mlad...
Ta i po njemu će tvoja deca draga
ići nekad,
kad dođu aprili...
O!
Nek bar ona
pomenu tad
da su na svetu...

Ljudi čudni bili.

DOBRO JUTRO!

Zadremale zlatne zvezde večne,
Ogledalo vode zadrhtalo,
Pršti svetlost na zalive rečne
Na horizont rumenilo palo.

Osmehnute bele breze snene,
Raspuštenih i svilenih kosa.
Šušte, šušte minđuše zelene,
Vatrom plamti i srebrna rosa.

A kopriva, narasla uz kuće,
Sedef beli neko u nju utro,
Njišući se pijano šapuće:
,,Dobro jutro!"

Jesenjin je bio pred hapšenjem. Sudija Lipkin je zahtijevao da ga
milicija privede na suđenje zbog incidenta u vozu na povratku s
Kavkaza. Agenti su dolazili u Sonjin stan, ali ga nijesu zaticali –
stalno je bježao od poćere.
Jedne večeri posjetio je sestre Kaću i Šuru u Zamoskvorečju, đe su se
nastanile. Izgledao im je tužno: omršavio, klonuo, čemeran. Hrabrila ga
je Kaća: izbjeći će suđenje jedino ako se skloni u bolnicu, jer
„bolesnima ne sude“. Neveseo, pristao je. I kao da ga je ta nagla
odluka ohrabrila, ponovio je: ići če u bolnicu, tamo će nastaviti da
sređuje rukopise za „Sabrane pjesme“.
26. novembra 1925. Jesenjin je primljen na Psihijatrijsku kliniku
Moskovskog univerziteta. Dva mjeseca liječenja odredio mu je profesor
Petar Ganuškin. Doktor je dobro poznavao pjesnika: liječio ga je i
ranije, spasavao od milicije.
Ipak, poćera za njim nije prestajala. Iako su samo njegovi najbliži
znali da je u bolnici, milicija se pojavila i od profesora Ganuškina
zahtijevala da Jesenjina otpušti da bi ga vodili na suđenje. Profesor
se usprotivio, napisao je: građanin Jesenjin se liječi na
Psihijatrijskoj klinici i zbog stanja svog zdravlja ne može ići na sud.

Smiren energičnom zaštitom ljekara, živjeći pod strogim režimom i uz
danonoćnu brigu osoblja klinike – dopala im se pjesnikova bezazlenost,
srdačnost sa svakim – nastavio je da sređuje „Sabrane pjesme“. Oporavio
se, osvježio (ili, kako sam kaže: „sam sebi izgledam kao taj klen
maleni, al ne ogoleo, naprotiv – zeleni“). Napisao je šest novih,
izvanrednih pjesama (jedna od njih je i čuvena „ko je ljubio taj ne
ljubi više...“) prožetih bolnom žalošću za mladošću i sjećanjem na
ljubav i nježnost. Tada je napisao i „Klenu moj“:


Klenu moj opali, smrznut čase brojiš,
Zašto na mećavi poguren ti stojiš?

Da li nešto vide? Il’ si čuo nešto
Pa pošo za selom prošetati vešto?

I ko pijan stražar na putu si stao,
Utonuo u smet, noge promrzao?

Pa i ja sam sada sklon za male stanke:
Neću doći kući s drugarske pijanke.

Usput sretoh vrbu, zatim bor i jelu,
Zapevah im pesmu kroz mećavu belu.

Sam sebi izgledam kao taj klen maleni,
Al’ ne ogoleo, naprotiv – zeleni.

Neučtiv, ko klada pijan, gubeć vezu,
Kao tuđu ženu grlio sam brezu.

MOŽDA KASNO

Možda kasno, možda mnogo rano,
Neprimetno i bez želja svesnih,
Ja učinih sebe Don-Žuanom,
Kao pravi vetrogonja pesnik.

Šta se zbilo? Kuda li to bludim?
Svakog dana ja klečim pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.

Ja sam uvek želeo da manje
Progone me nežnosti i draži.
Pa zar lažno, šuplje osećanje,
U očima ovih žena tražim.

Izbavi me, o, moje prezrenje,
Moja duša tebi je odana.
Nju je hladno zahvatilo vrenje,
I šumljenje plavog jorgovana.

Žuti suton u duši se zlati
I svaki čas glas iz magle kane:
Ko oseća, nek slobodom plati!
Taj izazov primi Don-Žuane.

Kad za glasom izazova krećem,
Čekaju me uvek isti puti.
Ja mećavu smatram majskim cvećem,
A ljubavlju zovem drhtaj puti.

Eto što što se zbilo i kud bludim,
Zašto klečim večito pred drugom.
Zbog osmeha sreće da izludim,
Nepomiren s izdajom i tugom.

21. decembar. Presudni dan... Jesenjin je napuštio kliniku,
svojevoljno. Ranijih dana, dozvoljavali su mu da nekim poslom ode u
grad, ali uvijek je išao sa ljekarom i sa njim se vraćao. Ipak on nije
bio bilo koji pacijent. A trebalo ga je čuvati i od milicije. Toga dana
je otišao sam i nije se vratio. Odmah je javljeno Sonji, sestrama Kaći
i Šuri. Svi zabrinuti, tražili su ga po mjestima na koja su vjerovali
da bi mogao biti, očekivali da će se javiti. Ljekar se rastrčao do
pjesnikovih prijatelja, molio da ga nađu i nagovore da se vrati na
kliniku.
Jesenjin se pojavio u izdavačkoj kući „Gosizdat“, pijan, ljutit.
22. decembar. Posjetio je Anu Izrjadnovu i sina Jurija,
jedanaestogodišnjaka. U svojim „Uspomenama“ Ana piše: „Rekao je da je
došao da se oprosti. Na moje pitanje: Zašto? – govorio je: ’Bježim,
odlazim. Osjećam se loše, vjerovatno ću umrijeti’. Molio me je da čuvam
našeg sina Jurija, da ga ne razmazim“.
23. decembar. U sumrak, Jesenjin dolazi kod Sonje. Spakovao je
svoje stvari i odmah napuštio stan. Šura, koja je bila sa Sonjom,
zapisala je o tom svom poslednjem viđenju sa njim: „Ja i Sonja
Andrejevna smo odmah izašle na balkon. U velikim pahuljicama, lijeno
kružeći, padao je paperjast snijeg. Viđelo se kako su kod glavnog ulaza
Ilja i dva kočijaša ređali kofere na sanke. Pošto su koferi namješteni,
Sergej je sjeo u druge sanke. Ne znam kako sada da objasnim tadašnje
moje osjećanje, ali ja sam kriknula: Serjoža, zbogom! Podigavši glavu,
on se u isti mah osmjehnuo svojim radosnim, milim osmijehom, mahnuo
rukom i sanke su zašle za ugao kuće. Bilo mi je nesnosno i tijesno u
pustom stanu. Toga dana počeo je moj raspust i ja sam sa Kaćom
otputovala kući u selo“.
Veče, stan Zinaide Rajh. Zapis njene i Jesenjinove šćerke Tatjane o
neočekivanoj očevoj posjeti, tužno je sjećanje đevojčice od nepunih
osam godina. Bila je u sobi s bratom Kostom kada je Jesenjin došao.
Tatjana pamti: bilo je veče, soba u tami - prepoznala je oca po
nasmijanim očima i sama se nasmijala. Bolest je jako izmijenila njegovo
lice. Kazao je da ide u Lenjingrad i da je došao da se oprosti od njih.
„Bilo mi je teško i ne pamtim šta je govorio. Tada me je pitao:’Znaš li
ko sam ja tebi?’ Mislila sam samo o jednom: on odlazi, došao je da se
oprosti i – ja sam pobjegla iza tamnih vrata kabineta“. Zbunjenu i
uzbuđenu đevojčicu, svoju miljenicu, vratio je u sobu i obazrivo joj
poljubio ruku. Okrenuo se Kosti da se i s njim oprosti.

Nijesu ga viđeli nikad više.


PESMA

Ima jedna dobra pesma u slavuja –
Pesma mojoj glavi, grobno aleluja.

Cvetala je pusta, ludovala mlada,
A sad kao mrtva klonula od jada.

Misli moje, misli! Bol pritiska teme.
Straćio sam mladost ne žaleći vreme.

Kako se sve zbilo – to i mene čudi.
Noću jastuk tvrdi privijam na grudi.

Teci, pesmo trepetna, sipaj tugu gnjilu!
U sumraku zamišljam kako grlim milu.

Pod prozorom muzika i mesečev plam.
Nikad više voljenu neću sresti, znam.

Eh, ljubavi – čemeru, krvi – zoro snova!
Ko gitara stara i ko pesma nova.

Sve u istom kolu, veselju i znoju,
Što pevahu dedovi, sad unuci poju.

Pevajte u mladosti, život treba živeti!
Svejedno će dragana kao list posiveti.

Precvetah, a ne znam gde. U piću? Od sreće?
Nekad su me hvalili sad me niko neće.

I zato je dobra pesma u slavuja,
Pesma mojoj glavi, grobno aleluja.

Cvetala je pusta, ludovala mlada,
A sad kao mrtva klonula od jada.

CVIJET KOJI SE NE PONAVLJA

Tih posljednjih dana decembra pojavila se i njegova, ispostavilo se za
života posljednja objavljena pjesma "Cveće mi veli - zbogom ostaj".
Pjesma je napisana poslije jednog od mnogih razočarenja, a kasnije se
saznalo i koja je to bila žena koja je probudila bolnu rezignaciju u
ovim stihovima. "Od djetinjstva sam znala da je majci upućena pjesma
'Cvjeće mi veli - zbogom ostaj'", pisala je Zinaidina i Jesenjinova
šćerka Tatjana u svojim uspomenama na roditelje. Napisana malo prije
njegove pogibije, pjesma je naslućivala "nikad više videti neću njeno
lice i rodni kraj", kako kaže jedan stih. "Šta ja mogu reći o njoj?
Samo to da je majka, pričajući mi o ocu, uvijek pominjala tu pjesmu, a
kad je o njoj govorio neko dugi u našoj kući, obično bi to činio tako
da se znalo da se odnosi na Zinaidu Nikolajevnu".
Zinaida je tada bila u drugom braku, a ko je poznavao nju i Jesenjina
znao je i da se na nju odnose stihovi "ostavljenoj dragoj u tihoj noći,
drugi će lepše pružiti pesme", kao i da su njoj upućeni stihovi "draga
uz drugogo dragog, sred slavlja, setiće se možda i mene".



CVEĆE MI VELI - ZBOGOM OSTAJ

Cveće mi veli - zbogom ostaj,
I krunice sve niže sleću:
Njeno lice i rodni kraj
Da nikad više videt neću.

No, što ću, draga, i što znam!...
Ja videh njih i zemlju ovu,
I samrtnički drhtaj sam
Primiću kao miloštu novu.

I zato što cilj, celoga veka,
Postigoh, iduć s osmehom zdravlja -
Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
Da se svetu sve ponavlja.

Nije l' svejedno - drugi će doći,
Tuga rastužit otišlog ne sme.
Ostavljenoj dragoj u tihoj noći
Drugi će lepše pružiti pesme.

I prateć pesmu dušom žene,
Draga uz drugog dragog, sred slavlja,
Setiće se možda i mene,
Ko cveta koji se ne ponavlja.

ČETIRI POSLEDNJA DANA

I danas traju kao najveća zagonetka četiri poslednja Jesenjinova dana.
Ni sada nema jasnog i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova
posljednja noć i zašto je bila tako strašna? I zašto papiri o istrazi
policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, više pobuđuju sumnje nego
što otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu.
Malo je svjedočanstava, poznatih javnosti, o ta četiri dana. Zašto je
Jesenjin otišao iz Moskve, kako je zamišljao život u Lenjingradu, šta
je govorio o svojom nedaćama, o svojoj poeziji, šta mu je bilo na
duši..? I toliko drugog, veoma važnog, pominje se samo fragmentarno ili
se tek naslućuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih
svjedoka - Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su
nepotpuni, pojednostavljeni, bez duše.

Prema svjedočenju Ustinove i Erliha, hronika četiri posljednja dana izgleda ovako:

Četvrtak, 24. decembar 1925.

Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu
"Angleter", u sobi broj 5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je
Jelisavetu i Georgija Ustinova u sobi 130, đe su stanovali, i pozvao ih
na šampanjac. Pričao je: počinje novi život, želi da pokrene književni
časopis, odlučio je da više ne pije, neće se vraćati supruzi Sonji
Tolstoj, niti se više ženiti...
Poslije podne, sa Ustinovima je otišao u grad, kupovali su novogodišnje
poklone, a uveče su se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do
ponoći, pričao je sa Erlihom - on je tu i prenoćio.

Petak, 25. decembar.

Jesenjin i Erlih, ujutro, otišli u grad da potraže pjesnika
Nikolaja Kljujeva - "on je moj učitelj", govorio je za poznatog
seljačkog poetu. Uveče su Jesenjina posjetili Ušakov i stari književnik
Aleksandar Izmajlov. Čitao im je poemu "Crni čovjek" - "u konačnoj
verziji, znatno skraćenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala
zašto pije više nego ranije, požalio se: kad bi ona znala kako je
preživio te tri godine. Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je
i poezija: "Život je jeftina šega, ali je potrebna", govorio je, a za
sebe je rekao da je "božja svirala". Objasnio je: to je kad čovjek
troši iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je
takav, rekao je s gorkim osmjehom.

Subota, 26. decembar.

Dan je prošao u pričanju s Erlihom, koji je ponovo prenoćio kod njega.
"Razgovori su bili jedni isti: stan, časopis, smrt" - piše Erlih. Sve
trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni rubalja. "Znaš li da ću
ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao ožiljke na lijevoj ruci od
posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala,
prvih dana februara 1923., pa je liječen u Kremaljskoj bolčnici.
Ljekari su mu govorili da će ruka poslužiti pet-šest godina, možda i
više, ali će venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ručica".

Neđelja, 27. decembar. Jesenjinov posljednji dan.

Zapisi Erlihova i Ustinove uočljivo se ne podudaraju iako opisuju iste,
dramatične, trenutke. Pada u oči da Erlih ne pominje Jesenjinove riječi
o pjesmi pisanoj krvlju, a zabilježila ih je Ustinova. Ne razaznaje se
ni to ko je od njih dvoje prvi bio s pjesnikom u njegovoj sobi kad im
je to govorio. Zapis Erliha:
"Od samog jutra digla se graja. Jesenjin je, smijući se i psujući,
pričao svima da su šćeli da ga raznesu eksplozijom. Ovako se to
dogodilo.
Poslužitelj je ušao da zagrije kupatilo. Vratio se za pola sata i
rekao: 'Izvolite'. Jesenjin je otišao da se kupa, ali se vratio s
krikom da su šćeli da ga dignu u vazduh! Ispostavilo se da su peć
zapalili, ali u kazanu nije bilo vode - vodovod je bio zatvoren. Došla
je Ustinova:
- Sergunjka! Poludio si! Zašto si pomislio da je peć mogla eksplodirati?
- Teta Lizo, moraš me razumjeti! Zapalili peć, a vode nema. Očigledno, kazan je morao eksplodirati!"
Jesenjin i Ustinova izmijenjali su još nekoliko sličnih rečenica. Ubrzo
je došla i voda i dok se ona zagrijavala, Jesenjin i Erlih brijali su
jedan drugoga, na smjenu: "Stojimo kod pisaćeg stola: Jesenjin,
Ustinova i ja. Ja brišem brijač. Jesenjin pere četku za brijanje. On
kaže:
- Da! Teta Lizo, čuj! To je bezobrazlik! U sobi nema mastila! Da li
razumiješ? Hoću da napišem pjesmu, a nema mastila. Tražio sam, tražio,
ne nađoh. Vidi šta sam uradio.
On je zasukao rukav i pokazao: posjekotina.
Diže se vika. Ustinova se ozbiljno naljutila.
Završiše ovako:
- Sergunjka! Posljednji put ti kažem: ako se još jednom to dogodi, nećemo se više poznavati!
- Teta Lizo, a ja ti kažem, ako ne budem imao mastila, ponovo ću sjeći
ruku! Jesam li ja knjigovođa, šta li, da odlažem za sjutra?
- Biće mastila. A ako ti padne na um da pišeš noću, a mastilo se već osušilo, možeš sačekati do sjutra. Neće ti se ništa desiti.
Tako su se sporazumjeli.
Jesenjin se naginje prema stolu, cijepa iz notesa list i pokazuje iz daljine: pjesma.
Kaže, dok list savija na četiri dijela i dok ga stavlja u džep moga kaputa: Tebi!
Ustinova hoće da pročita.
- Ne, ti pričekaj. Kad ostane sam, pročitaće".

Zapis Ustinove je kraći, zgusnutiji, sa Jesenjinovim riječima koje Erlih ne pominje, niti osporava, kao da ih prećutkuje.
„Srela sam Jesenjina na stepeništu, bez kragne i bez kravate, sa
sunđerom i sa sapunom u rukama. Pričao mi je rasijano i rekao da
kupatilo može da eksplodira: u ložištu ima mnogo vatre, a u kazanu nema
vode.
Rekla sam, pozvaće ga čim sve bude gotovo.
Ušla sam kod njega. Tu mi je pokazao lijevu ruku. Na šaci su bile tri
plitke posjekotine. Sergej Aleksandrovič je počeo da se žali da u ovom
’prašnjavom’ hotelu nama čak ni mastila, pa je jutros bio prinuđen da
piše svojom krvlju.
Uskoro je došao pjesnik Erlih. Sergej Aleksandrovič je prišao stolu,
iscijepao iz bloka pjesmu jutros napisanu krvlju i gurnuo je Erlihu u
unutrašnji džep kaputa.
Erlih je potegao ruku da izvadi papir, ali ga je Jesenjin zadržao: ’Pročitaćeš kasnije, ne sada!’“

Što se toga dana još događalo u sobi broj 5? Ustinova u nastavku zapisa
kaže da su se ponovo svi sastali nešto kasnije, a da je Jesenjin uveče
zaspao na otomanu. Zajedno su večearali, a onda su Ustinovi otišli,
Jesenjin je poslije 20h ostao sam.
Sjutradan je portir, dajući izjavu, saopštio da je oko 22h Jesenjin sišao do njega s molbom: nikoga ne puštati u sobu!.

28. decembar – poneđeljakPoslednji zapis Ustinove: „Ja sam pošla
da zovem Jesenjina na doručak, dugo sam lupala, došao je Erlih – i
zajedno smo lupali. Na kraju, zamolila sam upravnika da kalauzom
otključa sobu. Upravnik je otključao i otišao. Ušla sam u sobu: krevet
je bio nedirnut, na otomanu – prazno, na divanu – nikog; dignem oči i
vidim ga u omči pored prozora. Ja sam žurno izašla“.

DO VIĐENJA, DRUŽE

Do viđenja, druže, do viđenja.
Čuvaju te, mili, moje grudi.
Rastanak je znak predodređenja,
Susret nam se u daljini nudi.

Do viđenja, bez stiska, bez glasa,
I ne tuguj spuštene povije.
Nije novo mrijet prije svoga časa,
Al' ni živjet, bogme, nije najnovije.

JESENJIN JE UBIJEN?

Prošlo je već osamdeset godina od Jesenjinove posljednje noći, između
neđelje i poneđeljka 27. i 28. decembra 1925, a još uvijek je tajna:
šta se zapravo dogodilo u sobi 5. na drugom spratu hotela „Angleter“ u
Lenjingradu? U susret obilježavanju 100. godina od pjesnikovog rođenja
i sedam decenija od njegove tragične smrti, u Moskvi su se devedesetih
godina pojavili mnogobrojni članci, studije i knjige u kojima je
izražena sumnja u istinitost policijske i medicinske istrage o
Jesenjinovoj smrti. Objavljen je čitav niz nepoznatih dokumenata i na
njihovoj uvjerljivosti zasnivaju se javna tvrđenja: Jesenjin je ubijen,
pa obješen.
Posebnu pažnju izazvala su istraživanja pukovnika policije Eduarda
Hlistalova. Kao dugogodišnji isljednik MUP-a, on je u tajnim i
specijalnim arhivima policije otkrio veliki broj dokumenata, dotad
nepoznatih javnosti, o Jesenjinovim danima tokom posljednjih godina
života. Najveće podozrenje ovog iskusnog policajca izazvali su zvanični
izvještaji o istrazi: bila je nestručna i površna, i očigledno pod
diktatom nevidljivih mračnjaka – kategoričan je Hlistalov. Iznio je o
tome mnoštvo dokumenata u svojoj knjizi „Trinaest krivičnih djela
Sergeja Jesenjina“.
Akt o samoubistvu Jesenjina sastavio je Nikolaj Gorbov, čovjek koji je
tek šest mjeseci bio običan pozornik. Njegova nepismenost i nestručnost
su porazni. Akt vrvi od nepreciznosti, gramatičkih grešaka i
nedosljednosti. Na osnovu njegovog izvještaja je utvrđeno da je
Jesenjin izvršio samoubistvo. Zašto u sobu broj 5. nije došao iskusni
kriminalistički inspektor i ljekar sudske medicine, kako je to
uobičajeno, nego je sve prepuštenu nepismenom pozorniku-pripravniku,
pita se Hlistalov? Očigledno da je to urađeno namjerno, kaže Hlistalov.
Ne zna se ni zašto za posmrtne fotografije pjesnika i sobe nije doveden
fotograf policije nego portretist Mojsej Nepeljbaum, za koga se znalo
da je bio „kremaljski fotograf“.
Zapisnik o obdukciji potpisao je ekspert sudske medicine dr Aleksandar
Giljarevski. Prije nego što detaljno analizira taj neobičan spis,
sačuvan zahvaljujući Jesenjinovoj supruzi Sonji, Hlistalov pominje
zagonetnu šifru na dokumentu koji su Ggiljarovskom uputili načelnik 2.
odjeljenja Lenjingradske gubernijske milicije Aleksandar Hohlov i šef
istražne službe Ivan Vergej. Kratkim dopisom, pisanim mašinom,
obavijestili su ljekara da mu šalju telefonogram o „samoubistvu
gr.(ađanina) Jesenjina Sergeja“, da se priključi predmetu. A na tom
dopisu je dodato i ovo: „4p5stUPK“. To je značilo: član 4, tačka 5,
Krivično procesnog kodeksa Rusije, a odredba je nalagala da se proces
obustavlja zbog nedostatka dokaza. Očigledno, milicija je u zavijenoj
formi – zaključuje Hlistalov – obavijestila ljekare da za Jesenjinovu
smrt nema osumnjičenih i da to ima na umu u ekspertizi.
Zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji izaziva nedoumice već i svojim
izgledom, a još više sadržajem. Napisan je rukom i mastilo se na više
mjesta razlilo po papiru, a trebalo je mašinom, i to u najmanje dva
primjerka – za miliciju i arhivu bolnice. Neobično je: na njemu nema
nikakvih ustaljenih službenih oznaka – naziv bolnice, broj, pečat.
Ekspert sudske medicine nije opisao, a morao je, sve tjelesne povrede i
njihov karakter, od čega su nastale i kakve su posljedice mogle da
izazovu, što je izuzetno važno. Nema potpunog i argumentovanog
objašnjenja o nastanku rane na čelu: „brazda dugačka oko 4 santimetra i
široka ½ santimetra“.
Skreće pažnju i to što su, kako izgleda, postojale dvije medicinske
ekspertize. Hlistalov je u arhivi našao potvrdu o Jesenjinovoj smrti,
izdatu u Matičarskom zvanju Lenjingrada 29. decembra 1925. Kao uzrok
smrti navodi se „samoubistvo vješanjem“, a ekspertizu, zavedenu pod
brojem 1017, uradio je Giljarevski. To upućuje da je tog dana u
Matičarskom zvanju postojala ekspertiza dr Giljarevskog pod brojem
1017, a ne ona pisana rukom. Ne zna se ko je ekspertizu 1017 uputio
matičaru, niti je ona nađena, pošto se takav dokument nije prilagao uz
matičarsku knjigu. Vjeruje se da bi njen pronalazak razjasnio mnogo
zagonetnog o Jesenjinovoj smrti.

nastavak...

„Samoubistvo Jesenjina je falsifikat vijeka“, tvrdi u svojoj knjizi
„Zlatoglavi“ pjesnikinja Natalija Sidorina. Ona je za svoju tvrdnju
oslonac uzela u dokumentarnim zapisima pjesnikovog života i pogibije,
kao i zapisnik dr Giljarevskog o obdukciji. Ona kaže da je ovaj spis,
bez zvaničnih dokaza da je autentičan, nizom nedorečenosti u
suprotnosti s drugim dokumentima nastalim 28. i 29. decembra 1925.
Takve su fotografije snimljene u sobi 5 i u Obuhovskoj bolnici, čiji se
negativi čuvaju u zatvorenim arhivima, kako se otkrilo tek 1992. Pored
dugačke rane na čelu, iznad desne obrve, na fotografijama je odmah
uočljiva i velika okrugla rupa ispod te brazde, a ona se ne pominje u
zapisniku ljekara. Nalik na ožiljak od udarca ili od metka, ta „crna
rupa“ markatna je naročito na fotografijama izmučenog pjesnikovog lica
snimljenog u krupnom planu. Bez uvjerljivog objašnjenja kako su mogle
nastati u posljednjoj pjesnikovoj noći, te povrede osnažuju vjerovanje
istraživača da su posljedica nasilja nad pjesnikom. Na posmrtnoj masci
Jesenjina, čiji je otisak vajar I. Zolotarevski uzeo u Domu pisaca, đe
je kovčeg odnijet iz Obuhovske bolnice, ostao je trag tih povreda, a na
njih patofiziolozi gledaju kao na potvrdu da je Jesenjin bio fizički
napadnut.
Pjesnikinja Sidorina ukida mogući utisak o očajniku koji, u „raspadu
ličnosti“, piše svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako
pisao i ranije, i to stihove prožete radošću – želeći da naglasi
značenje pjesme ili prosto zbog toga što nije imao mastilo, kao što ga
nije bilo ni u hotelu „Angleter“. Učinio je to čak dva puta krajem
1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici
njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova
supruga Nina svjedoči u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio,
upravo štampanu, svoju knjigu „Sovjetska Rusija“, s posvetom napisanom
krvlju „Voli mene i Plave rogove“ (Plavi rogovi je naziv društva
gruzijskih pjesnika). Jedne večeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu
„Pjesnicima Gruzije“, rekavši: nije imao mastilo i stihove je morao
pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965,
redigovan je tako da su svjedočenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju
izostavljena, što je zaista čudno.
Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i
dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama
osvjetljavaju ličnosti, osumnjičene i od drugih istraživača da su
podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kaže, bez ograde,
da je bio tajni agent policije – pominje se i njegova fotografija u
uniformi kapetana Čeke (Čeka, tajna policija, nekoliko puta je
mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB).

U najnovijim istraživanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za
koje se zna, ili je to kasnije utvrđeno, da su stanovali ili dolazili u
hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se
tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonoćno nadzirala sve što se
događalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zašto uzeo bez
traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i
njegov kaput, a nije nađen ni kaiš od pjesnikovog kožnog kofera – na
njemu je zatečen obješen. Tako nešto se ne događa u ozbiljnoj istrazi i
govori o tome kakva je ona bila.
 
Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatičnog dana u hotelu i bolnici,
završili su život nasilnom smrću ili nestali bez traga za vrijeme
staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kaže se da mu je sudbina
nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je
nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta
Ustinova je strijeljana te godine, a njen muž Georgij se objesio pod
neobjašnjenim okolnostima 1932 – ni do danas nije objavljena njegova
oproštajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapšen
tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov našao je
smrt u logoru.

„Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina“ – tu senzacionalnu vijest
objavio je lenjingradski „Novi večernji list“ u utorak, 29.decembra
1925. I ta riječ – samoubistvo, razglašena je po Rusiji, ogromnim
tiražom štampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog
početka izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja.
Ponavljana je decenijama kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj
smrti. A pjesma „Do viđenja“ uzimana je kao krunski dokaz da je otišao
iz života svojom voljom i oproštajnu poruku iskazao stihovima „nije
novo mreti prije svoga časa / al’ ni živet, bogme, nije najnovije“.
Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i
Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac
i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina
istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije,
instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i
pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde: „Di viđenja“
nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija,
spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao
prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju
ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom
čovjeku“.
U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i
„prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi –
ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su
osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo
posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je
razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se
ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin
suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama
„Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti,
kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet
dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno
da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o
njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.
Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“,
Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena,
ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao
u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može
pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego
znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom
časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma
je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet
strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i
novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme
prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni
temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i
time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku
ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.
Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala.
Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji
ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za
sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni
svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.
Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja.
Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu,
stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji
je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u
strašnim ruskim godinama.

Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni čovjek, oglasili
su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni.
Optužnica se zvala „jesenjština“. U njoj je sabrano sve što je u to
vrijeme, sa stanovišta politike i ideologije, označavano kao
dekadencija i tuđe sovjetskom društvu. Smatrano je naročito opasnim za
mladi naraštaj. Dogmatičari su u Jesenjinovoj poeziji našli „dokaze“:
dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo,
besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodaštavanje,
klonuće duše... „U ovom životu nije novo mreti“... Jedinka, slaba da
sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu,
rezignaciji, pa život nije ništa...
Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i
saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od
tih „niščih duhom“, „sumanutih proroka“ i tih „genija trenutka“.
Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma.
Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove
pjesme.

„Pjesnik je bolestan, on je u grobu!“, pisao je A. Voronski o
Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za
psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj
„košmarnoj poemi“ našli kraj motivi „smrtnog mamurluka, bolesti,
buncanja, polubezumlja“.
Zlokobnost u stihovima „Crnog čoveka“ vidio je i P. Medvedev: poema je
toliko subjektivna i javno patologenična da je „iz toga materijala“
bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. „To je agonija ne
samo pjesnika nego i čovjeka“, tvrdio je Medvedev.
Oglasili su se i mnogi svojim „istinama“ o Jesenjinu, ružnim i lažnim o
tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: „Kako je Jesenjin
došao do samoubistva, „Crna tajna Jesenjina“, „O patologiji u
Jesenjinovom stvaralaštvu“, „Od heruvima do huligana“... Pojavio se i
mučni „Roman bez laži“ Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao
najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku,
prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj
porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni
koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu
knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu
sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.

„Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun“, zagrmio je ideolog
partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi
Buharina. „Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku
mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku,
razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim,
jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja
zaslužuje da bude žigosana“. Priznajući Jesenjinu talenat – njegov
„stih često zvuči kao srebrn potok“, Buharin je mrtvom pjesniku i
njegovoj lirici uputio riječi prezira: „Jesenjština je u cjelini
odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno
natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina
’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda
boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od
pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema
čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih
zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini
’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog
kvazi-nacionalizma – to je jesenjština“.
Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na
Jesenjina: „Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe,
koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti... On čak može i
da se objesi na tavanu zbog duševne praznine“.
Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno prazan!
Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim
člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici –
među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke
medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer,
profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!
Kad je uz „Crnog čovjeka“ počela da se pominje i riječ ludilo,
Jesenjinovi prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u
umjetničkom stvaranju. Dokazivali su da „Crni čovek“ nije ni
Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego
prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i
poslije Puškinovog „Mocarta i Salijera“. Pominju se Šekspir, Servantes,
Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj...
U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom
književniku Francu Elensu 1926.godine: „Kad biste vi znali, dragi moj,
kakve je čudesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je
veličanstvena njegova poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz
štampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika“. Gorki je pronicljivom
analizom „Crnog čoveka“ uočio među prvima visoke umjetničke i
filozofske odlike poeme, što i današnja ruska književna kritika uzima
kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela. U Jesenjinovoj
drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.
I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše: “Pojavile
su se pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99%
onoga što je napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna
besmislica“.

Poema „Crni čovek“ prvi put je objavljena u časopisu „Novi mir“, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti.
Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na
njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima
bila mnogo ’teža’, tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim
Gorki, koji kaže da je jedva suzdržavao suze kada je slušao Jesenjina
kako recituje monolog Hlopuše, piše da je duboko potresen plakao kada
mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija „Crnog čoveka“.
Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije
„Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a
tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije
volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“.
Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme,
napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala
neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užanuta
kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog
zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje
„Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je
nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije
ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i
nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je
strašno. Činilo se srce se kida...“.

Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u
varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog
života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim
epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost
Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno
suočavanje sa dvojnikom.
Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu,
vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat
svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove
lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove
titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja –
upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava:
„Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema
završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja
crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.

Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je
trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim
viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od
sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i
nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s
pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960.
Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju
mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od
posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama
čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono
nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“,
niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude
„jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi
Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog
života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:
„Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za
stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni
čovek’. Uvek je divno čitao svoje pesme, ali je toga puta bilo strašno.
Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovek
nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teško, loše, da je usamljen.
Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko
od nas nije mu pomnogao u pravom trenutku“.

Izuzetno mlad, 1915 godine Jesenjin dolazi u Petrograd sa preporukom
Sergeja Gorodeckog Miroljubovu: „Dragi Viktore Sergejeviću, prihvatite
mladi talenat – Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. U džepu ima rublju, a
u duši bogatstvo“. I to je tako bilo cijeli njegov život, s tim što
čestu u džepu nije imao ni tu jednu rublju.
Zahvaljujući svome izuzetnom talentu i svestranom poznavanju folklora,
Jesenjin je već u mladosti stekao glas prvog pjesnika sela. Prosjaci,
bogomoljci i putnici sa kojima je često dolazio u dodir u rodnom kraju,
takođe su opsjedali njegovu maštu pojanjem i pripovijedanjem žitija
svetaca i apokrifnih priča. Otuda su u ranijoj fazi njegovog
stvaralaštva obavezni atributi seoskog kolorita ikone, sveci, bog i
drevni običaji, a posebno omiljene mitološke personifikacije iz domaće
tradicije. Sergej Gorodecki, književnik koji je Jesenjina izuzetno
cijenio, pisao je: „Svu ubogu ljepotu koja je živjela u selu, u
njegovim crkvicama, u beskrajnim povorkama sirotinje, donio je
Jesenjin...kao sintezu drevne seoske ljepote“. Pjesnik je sve upijao i
prenosio u svoje stihove – predanja, priče, sjetne stepske pjesme.
Kao stvaralac, Jesenjin je bio sav u letećem trenutku, u hvatanju
nestatičnog, u nervu. Živo se bavio svojim epitetima, tražio neobične
rime i jak izraz. Tipični su jesenjinski prizori: breza nad jezerom,
jasike sa golim nogama u jarku, pomamna trojka u kojoj leti mladost,
tuga polja i smijeh đevojački kao zvonjava naušnica. Novi i izvorni,
oni su svojom autentičnošću snažno djelovali na salonsku sredinu
savramenih literarnih krugova.
Poseban pečat utisnula je u Jesenjinovoj lirici poezija godišnjih doba.
U proljeće – u polju su breze đevojčice, ljeto nosi stogove sjaja,
jesen je riđa kobila, a zima dolazi kao krdo demona, sa pahuljama u
vidu petparaca što se stavljaju na oči umrlom. Zajedno sa mijenama
prirode pjesnik se rađa i umire: plaši se zime i raduje proljeću, mrzi
mećavu što zavija u odžaku i voli bujice kad poteku; u jesen tuguje,
sluša kako sova huče i čeka smrt u zimu, pustu i samotnu; kad grane
sunce, ponovo traži izgubljene staze. Njegovi stihovi svjedoče o
nemiru, strahu, bježanju i, na kraju, o rezignaciji.

Jesenjin je odrastao u tipično ruskoj patrijahalnoj sredini. Samouk,
neobično darovit i kao predodređen da pati, živio je za ljubav i
poeziju, u teškim ruskim vremenima poslije revolucije, a uvijek vezan
za rodni kraj.
Život je prihvatao sanjarski. Priželjkivao je pobjedu sela u revoluciji
i njegovo izbavljenje od revolucije. Po prilici onako, kako je Blok
odgovorio Majakovskom na pitanje kako mu se sviđa revolucija: „Dobra
stvar, ali meni spališe biblioteku“. U duši nikako nije mogao da se
pomiri sa nestankom njegovog svijeta iz snova, sa kojim su odlazile u
nepovrat seljačke kuće s pijetlovima na krovovima, tihi sjaj kandila,
priče iza peći i dremljivi mačak, zvonjava praporaca, prostodušni
starovremenski ljudi i sav patrijahalni svijet drevne Rusije.
Jesenjinu je svojstveno lutanje. Lutajući tražio je sebe, tražio ženu,
tražio novu zemlju, Inoniju, tražio zametene miljokaze na putu. Ništa
od svega nije našao. Njegov pesimizam nije obično razočarenje, to je
eruptivna ali pritajena unutrašnja borba suprotnosti. Otuda je on čas
razdragan, čas skeptičan, nikad zadovoljan.
Nije naročito volio grad. Nije bio ni revolucijom naročito oduševljen.U
patrijahalnom svijetu on je vidio sebe, svoje djetinjstvo, čitav život,
i koliko god je cijenio ljude Oktobra, koliko god to pokušavao, nije
mogao da ih prihvati – za njega je poraz seljačke Rusije bio veći od
pobjede revolucije. Kada je shvatio da ta revolucija uništava baš onaj
svijet o kojem on pjeva, svijet koji je on iz dubine duše volio –
matušku njegovu seljačku Rusiju, okrenuo se protiv nje, revolucije.
Bori se protiv gvozdenobetonske Rusije, protih mehanicizma, u srcu su
mu breze, jasike, stepska polja...

Nisam od novih.
Zašto da se krije?
Jednom nogom još sam gde sam bio juče.
Hitajući tragom čelične bratije
Posrćem i s mukom ovu drugu vučem.

Intimno, u jednom pismu svojoj prijateljici Jevgeniji Livšic on je to
izrazio na sljedeći način: „Postoje skokovi za živo biće, kao što je
prijelaz od konja na voz... Uzbuđuje me u tome samo tuga za onim što
odlazi, dragim, rodnim, životinjskim, i nepokolebljiva sila mrtvog,
mehaničkog... U ovom času meni je veoma teško što istorija preživljava
epohu umrtvljavanja ličnosti kao nečeg živog, jer uopšte ne dolazi onaj
socijalizam na koji sam ja mislio, već određeni i naročiti, kao nekakvo
ostrvo Svete Jelene, bez slave i bez snova. Tijesno je u njemu živom
biću, teško je graditelju koji gradi most prema nevidljivom svijetu,
jer te mostove sijeku i dižu u vazduh ispod nogu budućih pokoljenja“.
Ova osjećanja oblikovana su u „Podušju“, izvanrednoj Jesenjinovoj poemi.

Nastavak...

Korjeni pjesnikovog razočarenja mnogo su dublji, ali ovaj je presudan. Pobijedila je Sovjetska Rusija, kojoj on nije potreban.

Lepo, bogme, zemljo!
A kog sam đavola krikom
Ja se drao u pesmi da sam narodu predan?
Moja poezija ne treba ovde nikom,
Pa i ja sam, bogme, ovde nepotreban.

Ispostavilo se da su mu neki od najboljih prijatelja agenti
zloglasne Če-ke (kasnije KGB), da su tajnoj policiji dostavljali
podatke o njegovom kretanju, govorima... Erlih, prijatelj kome je
poklonio krvlju napisanu pjesmu „Do viđenja, druže, do viđenja“, bio je
oficir tajne policije, a u svojim „Sjećanjima“ piše da mu je žao što
pruža ruku najmanje dvojici njegovih i Jesenjinovih prijatelja i time
kalja uspomenu na časno ime pjesnikovo, i moli mrtvog Jesenjina da mu
oprosti za ono što su njih dvojica znali. Kada i kako je Jesenjin
saznao da mu je jedan od najboljih prijatelja agent tajne policije?

U pismu svom prijatelju pjesniku Kusakovu Jesenjin se žali kako ne
pripada ni jednoj revoluciji, a da je, po njemu, od Oktobarske
revolucije „ostao samo k...c“. Kusakov je pismo odmah proslijedio
tajnoj policiji, a Jesenjin, saznavši šta je uradio čovjek koga je
smatrao sabratom i prijateljem, piše: „"Gospode! Čovjek bi se mogao
objesiti u ovoj samoći. Ah, kakvo pogano vrijeme, kad je čak i Kusikov
počeo da mi prijeti kako me neće puštiti u Rusiju".

Ah, otadžbino! Koliko sam pao.
Ruj upalo lice peče, kao žalac.
Jezik sugrađana tuđ mi je postao,
U svojoj zemlji ja sam kao stranac.

Dvije godine poslije Sergejeve smrti pojavio se u Rusiji „Roman bez
laži“, knjiga koju je napisao Marijengof, pjesnik kojeg je Jesenjin
smatrao najboljim prijateljem. Okosnicu knjige su činile uspomene na
boemski život pisaca i umjetnika. Pojavu ove knjige, koja je Jesenjina
prikazivala u vrlo ružnom svijetlu, između ostalog i kao veoma grubog
prema svojoj porodici, među prvima je osudio Maksim Gorki, uvijek
privrženi prijatelj Sergejev. „Autor je javni nihilist. Jesenjinova
ličnost prikazana je zlonamjerno, drama nečuvena“, revoltirano je pisao
Gorki. A svi oni koji su poznavali Jesenjina tvrde da je bio jedan od
najnesebičnijih ljudi koje su upoznali, čak “oličenje dobrote”, kako je
tvrdio jedan njegov poznanik.

Razočaran u sve, povrijeđen, Jesenjin se odao pijančenju, lutanju po
kafanskoj Moskvi. Preostalo mu je samo da zatvori oči i pokuša da uguši
bol. „S tugom, sa strahom, ali već počinjem da se učim da govorim sebi:
sakrij, Jesenjine, svoju dušu, to je isto tako neprijatno kao i
otkopčane pantalone“. Ali, on to ne može, to više ne bi bio on. Guši se
u jazu suprotnosti. Sam priznaje da vino ne liječi, sam se trudi da
živi drugačije, a njegov takozvani banditizam je umnogome poza.
Jesenjin ne mrzi i nije bandit u vulgarnom smilu te riječi. Buntovnik
je, ne podnosi ljude nove vlasti, ne „zarezuje“ mnogo autoritete i to
ne krije, kivan je na pjesnike i umjetnike koji im se dodvoravaju, u
pijanstvu psuje ljude Oktobra, tuče se sa milicijom...

Pun ideala, a „u duši bogatstva“, iz svog sela dolazi u Moskvu spreman
da zagrli cijeli svijet, da „svojom bogatom dušom i ljubavlju“ oplemeni
sve što dotakne, ali slijede razočarenja u ljude, revoluciju i postaje
bandit, huligan, kako često sebe naziva.
Taj svoj banditizam pjesnik je neprimjetno obrazložio povjeravajući se
kroz Nomahov monolog u dramskoj poemi „Zemlja lupeža“ (Nomah je u
stvari Mahno, poznati odmetnik protiv sovjetske vlasti, a kada je poema
objavljena bilo je svima sasvim jasno da kroz njegove riječi govori sam
Jesenjin).

Ne, nisam ludak.
Vidiš li, Barsuk,
Ja sam –
Čudak.
Ja volim opasni trenutak
Ko pesnik čase nadahnuća.
Tad moga uma zrači kutak
Aktivnim stvaralaštvom
Do klonuća.
Ja zbilja nisam onakav
Kakvim me vide kuvarice starke.
Ja sam sav – krv,
Mozak i gnev sam sav.
Moj banditizam posebne je marke.
On je saznanje, ne profesija.
Slušaj! I ja sam nekad verovao
U osećanja:
U ljubav, herojstvo i radost,
Dok nisam, najzad, dokonao
Da je sve to samo
Sveopšta gadost.
Dugo sam bludeo u bunilu adskom,
Cinizmom sudbe ranjen do dna srži.
No... Znaš li ti...
Mudrošću kafanskom
Rakija s pečenjem svaku boljku sprži.
Sada, dok grč tvrdi
Za dušu me hvata,
I lice mi svelo ko biljka se suši,
Ja ne gradim sebi bogove od blata,
Ostaje mi samo
Da bančim i rušim

Bande! Bande!
Po celoj zemlji,
Kud god zaviriš, ne mogu se skriti –
Vidiš – u prostranstvu,
Na konju,
Bez konja,
Idu i jašu ukleti banditi.
.................................................. .........
A nekad, a nekad...
Ko strela na luku,
Do kostiju prožet
Cvetnom stepskom travom,
Ja u ovaj gradić dođoh praznih ruku,
Al’ sa punim srcem
I ne praznom glavom

Ja sam verovao... Ja sam izgarao...
I za revoluciju lomio sam šiju,
Misleći da bratstvo nije puka sena,
Da će svi u jedno more da se sliju,
Svi naroda snovi,
Rasa i plemena.

nastavak...

Na svojoj knjizi „Ispovijest huligana“, Jesenjin je 1921. godine
napisao sljedeću posvetu pjesniku A. V. Širjajevcu, koji mu je bio
blizak po negaciji gradskog života i idealizaciji sela, po ljubavi za
starinu i narodnu poeziju: „Živ je samo ruski um, njega ja volim, njega
gajim u sebi: i zato se ne plašim, neće grad pojesti mene, već ću ja
njega progutati (povodom nekih glasina o mojoj propasti)“.
Ali, grad je progutao njega. Razočarenja, kafana, alkohol, izdaja
prijatelja... Usamljen u svom bolu, neprilagođen životu poslije
revolucije, njegov život se polako gasio... Nema više s kime da zbori,
romori...

Vaj, sve prođe. Sve su ređe vlasi.
Konj je crko. Opusteli dvori.
Harmonika više se ne glasi,
Nema s kime da zbori, romori.

Očigledno, Jesenjin je usamljen, klonuo je, ali pokušava da se trgne, oporavi...

Ni Meseca, ni laveža pasa.
Od samoće skoro ja bih plako.
Stani malo, živote bez glasa,
Ja još nisam ostareo tako.

A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma više nema, deklerativan
je, ne stvaran. I dolazi ta tragična, strašna noć u lenjingradskom
hotelu... Šta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega užasne
noći bježao i zašto je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zašto niko
nije htio da mu otvori? Zašto niko nije htio da mu pomogne? I pitanje
svih pitanja: Da li je njegov život mogao da bude spašen da mu je bar
neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukčije mu je te
kritične noći, kada je bio izbezumljen od nekog unutrašnjeg straha, bar
neko otvorio hotelska vrata, kada je to tražio redom. Da mu je malo
pružene nježnosti i topline u tom trenutku, možda, moglo da nadoknadi
izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe.

Te noći, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata – on je
tražio ljude, možda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u
dnu duše čeznuo za pruženom rukom. To je, ovim činom, u noći smrtnog
straha nedvosmisleno priznao. Konačno mu je bilo jasno da više ne može
sam. Ali, nije bilo nikog, niđe pružene ruke, pomoći... Crni čovjek
(ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je
poražen...

Jesenjin je sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – Humka s običnom
krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom
alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno
mjesto ruskih pjesnika.

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana
poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke
žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini,
razlegle su se njene riječi:
- Zbogom, moja bajko!...

Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao
pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Čovjek nosi u sebi klicu
slabosti prema svemu što je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono što je
odsanjano i nepovratno. Sve će proći, kao bijelih jabuka kad. Zato
svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se
raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.

***********************

Zar sam ja kriv sto mi zivot nije mio,
sto ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam buducnost moja kakva ce da bude,
Jer to je poklom moje muze bio.

Zar sam ja kriv sto sam pesnik koji,
Peva teske muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje
Takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - zivotna staza ruzama ne cveta
Ona je buncanje, duse bolne san
I pesma moja dosadna je, znam
Ali ja kriv nisam - takav sam poeta

(1910 - 1912)
Prevod Radivoje Konstantinovic


MISLI

Tuzne i duboke, misli tajnovite
misli teske, gorke, misli kao pelen,
misli, sto od srece vecite bezite
saputnice mog zivota nevesele!

Misli, roditeljke patnje i mucenja
i misli ledene, misli ocajnice
misli, sto ste izvor suza, ogorcenja
i misli slobodne, misli kao ptice.

Zasto mi umorne razdirete grudi,
kad hocu da svojim putem idem mirno?
Zasto vas zov snagu slomljenu mi budi
i vodi u borbu sa tamom neprozirnom?

Raspaliti neces dogoreli oganj,
i poslednja iskra u pepelu trne.
Lek necete naci bolu srca moga
Vi bolesne misli, bazivotne, crne!

Stansi

Posvećeno P. Čaginu

Ja o svom talentu
znam mnogo.
Stihovi - lak rad u času zgodnom.
Ali najvažnija na svetu
ljubav prema kraju rodnom.

Pesmicu može svako naškrabati
o mesecu, zvezdama, devojkama vitim...
Al osećanje drugo
u srcu zaselo
i druge misli
stežu moje čelo.

Hoću poeta da budem,
građanin prvog reda
da gordo mogu gledati na ljude.
Istinski sam i prav mi smer,
a ne kopile sreće hude
u velikom savezu SSSR.

Iz Moskve sam pobego na duže.
Bez milicije i časovi moji gorki,
vično -
za svaki pijani skandal
sasvim nedolično
mene su oni držali u ćorki.

Blagodarim na drugarstvu građana u toj rupi,
al mnogo je tvrdo da se obeznani
tamo makar malo spavao sam na klupi
i glasom pijanim
čitao stihove bez ikakve šminke
o ropskoj sudbini
tužne kanarinke.

Nisam za vas kenjar.
Ja sam pesnik s glasom!
I Demjanima nekim nisam par.
Pa iako sam ponekad pod gasom
duša mi se ozari
kad očima svojim prozrem
divnoga sveta čari.

Ja vidim sve u buntu.
Razumem sebe sama.
Era je nova, ni funtu
grožđica ne dam vama,
zato što Lenjina ime verno
ko vetar po kraju krstari
i pokreće misli bezmerno
ko krilima mlin stari.

Okrećite se dragi,
uspeh vam obećah.
Vi ste mi stričevi blagi
a ja sam vaš nećak.
Sergeju, daj mirno u tišini stupaj
za Marksom da sednemo u brizi
i protumačimo skupa
dosadne redove u knjizi.

Dani ko potoci utiču
u tamnu reku na miru.
Gradovi promiču
ko slova na papiru.
Skoro sam u Moskvi bio,
a već za Baku, dragi!
U zanat koji nam je mio
posvetiće nas Čagin.

Gledaj, on reče:
zar nije od crkava bolje
kad ugledaš uveče
kule nafte niz polje.
Kao jorgan Persa
na vodi nafta crna,
a večernja nebesa
u rogozni džak
sipaju zvezdana zrna.

I, spreman sam s večeri
zakletvu da dam svaku
kako su lepši fenjeri
i od zvezda u Baku.

Ja mnogo mislim o moći industrije
i čujem glas
snage ljudi zdravih.
Dosta je za nas
svetlosti što s neba bije.
Mnogo je lakše
da se to na zemlji pravi

I sebe sama
gledeć po vratu nežno
govorim:
>>Eto, došlo je vreme i nama.<<
Hajde, Sergeju, za Marksom
da sednemo u brizi
i protumačimo mudrost
dosadnih redova u knjizi.

IZ USPOMENA O JESENJINU
(od A. K. Voronskog)

U jesen 1923. godine u redakcijsku sobu "Crvene ledine" ("Krasnaja
nov") uđe suvonjav, vitak, malo viši od srednjeg rasta čovjek od 26-27
godina. Na njemu je bilo sasvim novo sivo odijelo od finog engleskog
štofa, koje mu je veoma lijepo pristajalo. Sijala se postava gornjeg
kaputa prebačenog preko ruke. Došavši, polako se obazreo, stavio u ugao
palicu sa kuglom od slonovače i skidajući rukavice reče tihim
prigušenim glasom:
- Sergej Jesenjin. Došao sam da se upoznamo.
U to vrijeme se tek nazirao ekonomski i kulturni uspon. Svijet još nije
stigao da se kako valja opere i obuče. Pjesnici i umjetnici živjeli su
sasvim bijedno, kao što, uostalom, žive i sada, i zato je Jesenjinova
spoljašnost izgledala neobično i čudno. I još tada je padalo u oči:
njegovo pravilno lice mekog ovala, prosto i mirno, osvjetljavale su
spokojne ali odlučne plave oči, a kosa je i nehotice nagonila da se
sjetimo naših polja, slame i raži.
Jesenjin je pričao da se nedavno vratio iz inostranstva, da je boravio
u Berlinu, Parizu i preko okeana; ali kad sam počeo da ispitujem šta je
tamo vidio i kakve ima utiske - uskoro sam se uvjerio da on neće da ih
saopšti. Na pitanja je odgovarao jednom, dvije riječi i nekako bez
volje. U inostanstvu mu se nije sviđelo; u Parizu, u restoranu, istukli
su ga ruski bjelogardejci pa je tako izgubio cilindar i rukavice; u
Berlinu su bili skandali, u Americi takođe. Da, pio je od dosade i
skoro ništa nije pisao, nije bio raspoložen. Kad sam se s njim kasnije
često sretao, uzalud sam pokušavao da saznam misli i osjećanja izazvana
boravkom u inostranstvu: ništa više od onog što sam čuo od njega prvog
dana našeg poznanstva nije mi kazao. Mislim da je to bilo zbog
pjesnikove zakopčanosti.
Tada sam upamtio i njegov osmijeh. On se svaki čas osmjehivao. Osmijeh mu je bio mek, "mjesečarski".
Izgledao je uljudan, smjeran, spokojan, razuman, duševan i tih. Govorio
je malo, više slušao i nije protivrječio. Nijesam primijetio kod njega
nikakve poze, ali u njegovoj pojavi je gorelo nešto što zadobija i
potčinjava, osvajačko i pokorno, što pristaje i opire se, nešto meko i
čvrsto.
Kad se opraštao rekao je:
- Sarađivaćemo i družiti se. Ali imajte na umu: ja znam da ste
komunist. I ja sam za sovjetsku vlast, ali ja volim Rusiju. Ja na svoj
način. Neću dozvoliti da mi se stavi pseća korpa i uz tuđu sviralu neću
da igram. To neće biti.
Kazao je to s osmijehom, pola u šali, pola ozbiljno.
Još od prvog poznanstva ostalo je čuđenje: o pijanim izgredima i
skandalima Jesenjinovim već i tada se govorilo mnogo. A izgledalo je
neshvatljivo i skoro nemogućno kako je mogao ne samo da pravi ispade i
skandale, nego i da kaže neku neljubaznu riječ ovaj učtiv, skroman i
skoro stidljiv čovjek.

Dvije neđelje kasnije učestvovao sam na jednoj književnoj priredbi đe
se pojavio i Jesenjin. Došao je s družinom mladih pjesnika i slučajnih
saputnika. Bio je pijan, izazivao je, svađao se, kreveljio se,
vrijeđao, poslije kratkog vremena se s nekim i potukao. Veče je bilo
prekinuto. Neki su pokušavali da uklone Jesenjina, ali bez uspjeha.
Tada neko predloži da ga nagovore da čita svoje pjesme. Jesenjin odmah
pristade, pope se na stolicu i poče da recituje Kafansku Moskvu.
Recitovao je napamet, klateći se, promuklim i hrapavim od pijanstva
glasom. Ali bilo je to majstorsko recitovanje. Jesenjin je bio jedan od
najboljih ruskih recitatora. Govorio je iz dna duše, bol mu je izvirao
iz srca, umio je da izdvoji i istakne ono što je želio da naglasi i
držao slušaoce u napetoj pažnji. Na toj večeri je najviše iznenađivalo
što uprkos svom pijanom stanju on nije ništa zaboravio, niti se smeo,
niti zapeo. Pamćenje ga ni jednom nije izdalo. I kasnijih godina ne
jednom prilikom sam se uvjerio da je mogao govoriti stihove u sasvim
pijanom stanju, bez zapinjanja i zastajkivanja.
Kad završi recitovanje, Jesenjin opet poče da larma.
Pio je još dva dana. Za to vrijeme bila je dodata uz ranije još jedna prijava u miliciji.

Najomiljeniji prozni pisac bio mu je Gogolj. Stavio ga je iznad svih,
čak iznad Tolstoja. Spazivši jednom prilikom u mojim rukama "Mrtve
duše", upita:
- Hoćete da vam izgovorim odlomak koji mi se kod Gogolja najviše
dopada? - i izrecituje napamet početak šeste glave iz prvog toma.
Da podjetim na to mjesto, u skraćenom obliku:
"Prije, davno, u vrijeme moje mladosti, u vrijeme moga djetinjstva koje
je prohujalo u nepovrat, radovao sam se kad sam prvi put prilazio
nepoznatom mjestu: svejedno, bilo to seoce, bila siromašna palanka,
bilo veće selo ili varošica - moj djetinji radoznali pogled nalazio je
u njemu mnogo zanimljivih stvari. Svaka zgrada, sve što je imalo na
sebi pečat kakve god vidljive osobenosti - sve me je to privlačilo i
začuđavalo...
...Sad ravnodušno prilazim svakom nepoznatom selu i ravnodušno
posmatram kako banalno izgleda; ništa ne miluje moje hladne oči, nije
mi smiješno, i ono što bi ranijih godina izazivalo živ izraz na licu,
smijeh i neprekidan govor - sad promakne pored mene i nepomična usta
ćute nemarno. O, mladosti moja! O, moja naivnosti!..."

nastavak...


O tehnici u poeziji Jesenjin je posljednjih godina govorio neprijateljski i sa osudom.
- Poznate su nam sve te majstorije. Oni misle da ne znamo sve te
formalne metode i dovijanja. Razumijemo se u to ne manje od njih i u
svoje vrijeme smo sve to prilično prostudirali. Treba pisati što je
moguće jednostavnije. A to je teže.

Njegovo "jednostavno" majstorstvo bilo je visoko. Na prvi pogled
Jesenjinov pjesnički jezik nije raznovrstan, ali pogledajte šta on radi
u svojim pjesmama, s vrtom, brezom i cremušom - oni mu uvijek drukčije
izgledaju i uvijek su naši, bliski. Čak i obično, šablonsko, kod njega
se osvježavalo pod navalom osjećanja i dirljive iskrenosti.

Ponekad je govorio povodom svojih ispada u inostranstvu: „Pa dobro,
larmao sam, ali lijepo larmao, za rusku revoluciju“. I ponavljao je
priču o tome kako je u Berlinu na književnoj večeri bijelih pisaca
tražio da se pjeva Internacionala, a u Parizu počeo da se podsmijeva
vrangelovcima i denikincima koji su u civilu postali kafanski kelneri.
I tamo i ođe su ga tukli.

Jesenjin je bio dalekovid i pametan. Umio je da shvati najvažnije, umio
je da uopštava i izvodi zaključke. Bio je uman i vidio mnogo dalje od
drugih pjesnika svojih vršnjaka.
O našem „mužiku“ ponekad je govorio pomalo u aluzijama: nije to tako
prosto, drugovi komunisti, sa seljakom ćete imati dosta muke, između
vas i njega nije baš sve u redu. Kad se vratio iz rodnog sela jadao se
da grad pljačka selo: cijela ljetina ide na plaćanje poreza, kupovinu
čizama i nekoliko aršina tekstila. Ne postupaju sa seljacima kako treba
ni lokalne vlasti. Spremao se da ide M. I. Kalinjinu (sovjetski
državnik, tada predsjednik Izvršnog vijeća SSSR) da traži zaštitu. Ali
glavni utisak je bio drugi: poslije tog putovanja Jesenjin je izvjesno
vrijema išao nekako snužden, kao da je nešto izgubio u rodnom kraju.
- Sve je novo, neobično. Sve je vrlo čudno.
Uostalom, o tome je najbolje ispričao sam pjesnik u svojim stihovima.

Dvije posljednje godine Jesenjin se stalno spremao da otputuje na selo
i da poživi tamo uredno. Znao je da je bolestan i, rekao bih, ozbiljno
se bojao svoje bolesti. Čeznuo je za jednostavnim, običnim životom, za
prostim stvarima i neposrednim odnosima s ljudima. Lijepo bi bilo
zabaviti se nečim svakidašnjim, običnim, konkretno osjetiti stvarni
život, da tu bude vrt, lipe, razgovor o kosidbi, o žetvi, da bude veče
tiho i blago. Ili otputovati nekud, recimo u Lenjingrad, otpočeti novi
život, redovno raditi, izdavati časopis ili napisati roman, povijest,
sjeđeti kod kuće i s vremena na vrijeme se viđati s prijateljima. Nosio
se mišlju da napiše povijest od osam do deset štampanih tabaka. Tema –
ulična đeca, beskućnici, dječaci-huligani. Jednom mi pokaza nekoliko
listova te povijesti; bilo je, istina, svega dvije-tri strane, ali kroz
izvjesno vrijeme Jesenjin je priznao da mu se ne piše, „ne ide“.
Književnik Nikitin reče mi u razgovoru. „Serjoža je u posljednje
vrijeme živio zatvorenih očiju, zažmurivši pijančio i pravio izgrede“.
To je veoma tačno i dobro pogođeno.

Oboriti glavu od tuge
S očima mutnim od vina.
Bar za tren se okrenut’ drugom,
Ne znat’ što nosi sudbina.

To „drugo“ bilo je jednostavno, intimno, lično, a oko njega je sve bilo
složeno, zamršeno, kolektivno i daleko. Kad su ga nagovarali da se
ozbiljno pobrine za liječenje, svojim uobičajenim osmijehom se
izgovarao da treba spremiti sabrana djela, a poslije toga će se
temeljno latiti liječenja.

O samoubistvu nikad nije vodio razgovor sa mnom. Vjerovao sam da je
Jesenjinu ostalo malo života, ali nikad nijesam pretpostavljao da može
dići ruku na sebe; on je veoma volio život. Ali još jednom treba
naglasiti da je Jesenjin bio vrlo zatvoren.

Bojao se samoće. I još nešto: pričaju – i to je provjereno – da se u
hotelu „Angleter“ pred smrt bojao da ostane sam u sobi. Uveče i noću,
prije nego što se povuče u svoju sobu, dugo je sjeđeo sam u holu.

nastavak...


U čemu je tajna uspjeha i čari njegovih pjesama? Jer one govore o
propasti, o sudbonosnom, o kafanskom, o onome što odlazi – o usamljenom
pjesniku koji se u Sovjetskoj Rusiji osjećao kao tuđinac i stranac?
Jesenjinove pjesme su u velikoj mjeri biografske. Živa ljudska ličnost
pjesnikova potpuno se ogleda u njima. Upoređujući pjesnikovu ličnost,
kako se ona ocrtava kroz rječničko tkivo njegovih djela, sa stvarnim
Jesenjinom, likovi se podudaraju, doživljava se jedno te isto osnovno
raspoloženje i postaje jasno u čemu je snaga njegove poezije. U
Jesenjinovim pjesmama je dirala ljubav prema svemu ovozemaljskom, prema
onom što zaboravljamo, što odmiče od nas u larmi, u žurbi, u gradskoj
vrevi, čega nema na asfaltu i betonu. Nije uzalud pjesnik tako dirljivo
pisao o životinjama i tako ih lijepo osjećao:

Srećan sam što ljubio sam žene,
Cvet i travu gazio kroz dol.
Životinja bratski svet zbog mene
Što nikada ne oseti bol.

I nije omaška što je svoje pjesme jednom prilikom nazvao „pjesmama životinjskih prava“.

U našem gvozdenom dobu ima nečeg iskrivljenog, jednostranog, pretećeg,
tamnog i zlokobnog. I zato biva ovako: mi, đeca grada i svoga vijeka,
kao ptice, s vremena na vrijeme žudimo da napuštimo „krivudave ulice“,
da ne čujemo metalnu tutnjavu tramvaja, tražimo da se zavučemo što
dublje u zabitna mjesta, u tišinu naših polja, njiva, livada i šuma. A
u Jesenjinovim pjesmama livade, polja i njive pojavljuju se u svemu
svom „divljem i prostom ruhu“, u primamljivoj i čarobnoj ljepoti, i mi
razumijemo i primamo pjesnikovu tugu.

Ali u današnjoj civilizaciji najviše zabrinjava to što ona mjesto
neposrednih ljudskih odnosa podmeće fetišizam stvari i ideologoje,
ljubav prema stvarima i utvarama. Služenje stvarima i idejama zaklanja
prisno opštenje među ljudima. A čovjek – takvi su mu instinkti – želi
da se uhvati ne za maštu ili viziju, ne za stvari ili stih, nego prije
svega za živog konkretnog sabrata, da ga osjeti, da mu pomogne i za
njega da radi.
Jesenjin s njegovim vidicima, koji su se još od mladosti ograničili
ličnom sredinom sela – s njegovim intimnim lirizmom u novim uslovima,
morao je naročito oštro osjetiti tugu za tom prisnom vezom i bliskošću
čovjeka s čovjekom. Potrebno mu je bilo da radi, stvara, da bi se očito
viđelo – evo, ovo je nužno živim, stvarnim ljudima; i od njih su njegov
instinkt, njegova prošlost zahtijevali isto. Bilo mu je potrebno da se
brine o živima, a oni da se brinu o njemu. Savremeni grad koji je
Jesenjin poznavao nije mu to davao niti mogao dati. On se skhao. U
pjesmama i poemama, u životu i sudbini, i u smrti pjesnikovoj, u
njegovom liku, pjesničkom i životnom, ima nečeg nježnog i krhkog,
istančanog i dirljivog, fatalnog i milog, kao u njegovom ždrebetu s
riđom grivom – upozorenje i opomena na tamno i zlokobno u jednostranoj
gradskoj civilizaciji današnjice. I to ga zbližava sa mnogima koji su
tuđi nestašnim kafanskim raspoloženjima pjesnikovim. Zato nam je njegov
lik drag, i zato će ovaj lik dugo živjeti.

Smrt svakog čovjeka se doživljava na svoj način. Jesenjinova smrt budi
veliko osjećanje koje može izazvati mati, sestra, brat, i o kojem je
rečeno: „U Rami se čuo glas: Rahila plače za svojom đecom i ne može da
se utješi, jer joj nema utjehe“.

U Rami ruskoj njega su ispratili kao svoje dijete, rođeno i voljeno.

O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.
Tugujem... Tegobno breme
U srcu od jeda i leda.
Dosadno glasa se vreme
Što mi ni predaha ne da.

Legnem, a čemerne misli
Drže me, mozak mi stisli
Zvuci, u glavi se vrti.
O, šta cu? Dušu ce strti

Život, da jadna mi klone.
Niotkud utehe zrak.
Dah mi se gasi i tone
U tu divljinu, u mrak.

Sudbino, zašto nas snadje?
Život je gorak i siv.
Gde glava spokoj da nađe?
Teško je biti živ.

BOBILJ I DRUG

Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao
je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj
nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug.
Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega,
repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da
makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti".
Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne
svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.
Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.
Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi.
Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug
trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao
da hoće da izusti:"Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti,
sami smo ja i ti". Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove
misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže, mene ne ostavi.
Korača Bobilj s kučetom, dogega se do svoje kolibe, a ona stara,
negrijana. Pogleda zemljanu peć, pogled prošara po svakom kutku, a drva
- ni ćepanice. Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - čeka šta ce reći
domaćin. A Bobilj će tek nježno: Upregnuću te, Druže, u sanke pa ćemo
poći u šumu, nabraćemo tamo granja i pruća, pa ćemo dovući. založicemo
kolibu, ugrijaćemo se nas dvoje kraj pripećka.
Upregne Bobilj Druga u sanke, dovuče granja i pruća, ugrije legalo,
zagrli Druga, pomazi. Zamisli se Bobilj kraj pripeka, počne se sjećati
prošlosti. Ispriča starac Drugu svoj život. Ispriča o sebi tužnu
povijest i s bolom doda:"Ti, Druže, ništa ne odgovaraš, ne zboriš ni
riječi, ali tvoje su sive oči pametne...Znam,znam... ti sve razumiješ“.
Umori se mećava od jaukanja. Prorijede se vijavice, zašumi kaplja sa
krova. Tope se snjegovi, slivaju. Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s
Drugom razgovara:"Živnućemo , Druže, s proljeća“.

Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporci. Gleda Bobilj s
prozora, pod prozorom se već zemlja crni. Nabreknu na drveću pupoljci,
zamiriše na proljeće. Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga proljećna
starca probija. Počeše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio,
krsta su boljela, čupala, a oči su se već sasvim zamutile. Otopi se
snijeg. Zemlja se osuši. Pod prozorom se razlista bijela vrba. Samo je
starac rjeđe izlazio. Ležao je na krevetu, nije mogao sići. Silazi
Bobilj s mukom, siđe, zakašlje se, zatuži, Drugu kaže: „Rano smo,
Druže, ja i ti onda nagađali. Skoro će, bogme, i smrt moja; samo
umrijet, tebe ostaviti - najteže mi je“.
Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne miče.
Osjeća starac - smrt se približava, osjeća to. Druga grli, gorko plače:
"Kome, Druže, da te ostavim. Ljudi su nam svi tuđi. Živjeli smo ja i
ti...cijeli život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja. Zbogom, Druže
moj dragi, osjecam da se približava smrt, dah se i grudi lede.
Zbogom...pa izađi na gorb, sjeti se svoga starog prijatelja“.
Zagrli Bobilj druga oko vrata, čvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i
duša se vinu. Mrtav Bobilj leži na krevetu. Shvatio je Drug da mu je
gospodar umro. Ide Drug iz kuta u kut - ide, tuži. Priđe Drug, onjuši
umrlog - onjuši - žalosno zalaje.

Počeše ljudi govoriti među sobom: što li to Bobilj ne izlazi?
Sporazumijevši se, dođoše - viđeše - ustuknuše. Mrtav Bobilj leži na
krvetu, u kolibi zadah mrtvački - kužni. Na krevetu sjedi pas, šćućuren.
Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovčeg staviše, a pas od
umrlog ne odmiče. Poniješe mrtvaca u crkvu, Drug pored njega. Ćeraju
psa od crkve, ćeraju u hram ne puštaju. Probija se Drug, valja se na
crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi, na nogama se ljulja.
Doniješe mrtvaca na groblje, doniješe - u zemlju zakopaše.Umro je svima nepotrebni Bobilj i niko za njim ne zaplaka.
Zavija Dug na groblju, zavija - šapama zemlju razgrće. Hoće Drug da
otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne. Ne
silazi pas s groba, ne jede, tuži. Izdade Druga snaga, ne diže se,
ustati ne može, drhtaj mu prođe niz leđa,opušti Drug glavu, opušti,
tiho uzdrhta i precrče na grobu....
Zašaptaše na huci cvjetovi, ispričaše pticama divnu povijest o
prijateljstvu. Doleće na grob kukavica, sjede na žalosnu vrbu. Sjeđela
je kukavica, tužeci žalosno nad grobom...

(Jesenjin je priču posvetio sestri Kaći)

PROSJAK PRED CRKVOM

Oči – ko čikove krunice suve
Pare skrivene – suvo zlato
Nekad je bio čobanin cuven
A sad peva o nepovratnom
A ona starica, lica tavna
Što pred ikonom plače sama
Ona je ljubav njegova davna
I divan san u livadama
Sve je pokrila prašina suva
Ni reke nema, zorina luka…
I samo štap što ga čuva
Krije još eho negdašnjeg zvuka
Frulu je njegovu zaboravila
Tudja mu je – i on njoj stran
Prolazi žurno , i na vratima
Kopejku mu pruža na dlan
On je u oči ne pogleda
Zašto buditi tugu time
No samo, krsteć se, glava seda
Tiho prošapće njeno ime.

1916

* * *

Otišla si i doći mi nećeš,
Ne rekavši zbogom našem kutu,
Drugom sada u sretanje šećeš
Zamotana u maramu žutu.

Sedim bolan, nevesela lica,
Sumorna u peći vatra gori,
Dok u knjizi suva ljubičica
O minuloj sreći stalno zbori.

LEPOTICA BEŠE TANJA

Lepotica beše Tanja, nema takvih sad u selu,
Crven porub krasio je dolamicu snežno belu.

Izvečeri, iza plota, kroz jarugu Tanja hodi,
U maglenoj noći mesec s oblacima kolo vodi.

Dođe momak, pokloni se, mahnu svojom grivom dugom:
»Zbogom ostaj veselnice, ja se ženim curom drugom«.

Pobledela kao pokrov, ohladnela kao rosa,
Kao zmija dušegupka uvila se njena kosa.

»Oh, ti momče modrooko, ne zameri, i bez duga,
Baš sam htela da ti priznam, i ja nađoh sebi druga«.

Ne udara na jutrenje – na venčanje zvona biju,
Svatovi se drumom kreću, konjanici lica kriju.

Ne kukaju kukavice – rodbina za Tanjom cvili,
Devojačko oko njeno ugasio topuz čili.

Venac purpurni od krvi sasušen na vedrom čelu –
Lepotica beše Tanja nema takvih sad u selu.

Ti me ne voliš i ne želiš, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajući, od strasti uz žar
na rame mi je tvoja ruka pala.

Sa kezenjem, mlada, osećajnim
ja s tobom nisam ni nežan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prošli kao sanke, mila,
ne dodirnuvši tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sediš na mojima.

Neka ti oći trepavica rubi,
neka ti u misli dodje drugi neko.
Ta i ja te baš jako ne ljubim
tonuć u nešto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno
rastaćemo se uz smešak nas dvoje.

Svojim putem otići ćeš u smiraj
da prokockać dane i plač novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U ćorsokaku s drugim ćeš se naći,
o ljubavi brbljajuć bez svesti.
Tad ću možda u šetnju izaći
i sa tobom ponova se sresti.

Bliže pleća okrenuvši drugom
i malo se pognuv ne misleći.
“Dobro veče”, reči ćeš mi s tugom.
“Dobro veče, mis” i ja ću recći.

I ništa neće dušu da zanjiše.
Nit u drhtanje može da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi više.
Izgorelog niko ne zapali.

U Igri


Daj Dzim, za srecu meni shapu tu.
Takove shape niko' vishe nema.
Ded, lajat cemo skupa na tishinu,
Kad noc se spusti mjesechna i nijema.
Daj Dzim za srecu meni shapu tu.

Oprosti, dragi, nemoj da se lizzesh.
Bar ono shto je najprostije shvati.
Ta ti i ne znash shto to znachi zzivot,
i kako se na svijetu kadshto pati.

Gospodar tvoj i slvan je i drag,
i kuca mu je chesto puta puna,
i svaki gost podragao bi rado
tu tvoju dlaku, mekshu od barshuna.

Na psecu ti si bash djavolski lijep.
Povjerljivo u susret svakom hrlish.
I nikoga ne pitajuci nishta,
ko pijani drug ljubish ga i grlish.

Moj mili Dzim, znam, kod tebe je bilo
gostiju koje ko krik sva sila,
al ona shto je tuzznija od sviju,
nije li ona ovdje kada bila?

Ona ce doci, ja ti jamchim za to.
I kada upresh u nju pogled svoj,
za sve shto sam kriv i za sve shto nisam,
umjesto mene lizni ruku njoj.

Osjecam, draga, osjecam kosu tvoju sto blista,
ali nisam srecan sto odlazim zaista.
Jesenjih se noci sjecam dok sjenke breza kruze.
Sto dan nije bio vjecan, a mjesec blistao duze.

Jos cujem dok patis: " Proci ce godine u letu
i zaboravices me sasvim uz neku drugu na svijetu."
I danas lipa cvjeta i osjecanja gore ko plamen.
Ja srucih toga ljeta cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce snagu. S drugom ce poljupce tkati.
I ja cu ko pricu dragu tebe njoj spominjati.
I vjernoscu ne muci me, vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodise me, ljubiti cu ko poeta.

Neka zvoni pjesma, nek se pjesma lije,
ipak nece biti sto je bilo prije.
Od gordosti prosle i snage, sto posta?
Ova svirka tuzna jedino mi osta.

Izljubit cu te, taci tijelom
i kao s drugom poc u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dusom svom.

- Jesenjin

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ko sam, Sta sam?

Ko sam? Sta sam ?
Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj zivot ,uzgred tuzna lica
ja proziveh uz ostali svet.

I s tobom se ljubim po navici
mnogo puta vec se ljubih s drugom,
ko da kresem vatru po sibici,
nezne reci sapucem ti dugo.

"Draga moja","mila","znaj, doveka",
dusa hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod covjeka
nema vise istine u njemu.

Zato moja dusa i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.
Ali uvek,trazec srodnu sebi,
muceci se bez neznosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.

Ko sam?Sta sam?
Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred,tuzna lica,
isto tako ko ostali svet.