POP IKONE -ali ne one na koje mislimo......

Ana Karenjina .... BEZGREŠNA
GREŠNICA





Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj
nesretna je na svoj način. Tom rečenicom Lav Nikolajević Tolstoj
započinje roman o svojoj najpopularnijoj junakinji Ani Karenjini



[You must be registered and logged in to see this image.]



Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj
nesretna je na svoj način. Tom rečenicom Lav Nikolajević Tolstoj
započinje roman o svojoj najpopularnijoj junakinji Ani Karenjini



Priča je to o nesretnoj ženi koja je zbog ljubavi proglašena grešnicom.
Brižna majka i razumna supruga Ana, koja živi u korektnom braku s
odmjerenim i uglađenim Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, pretvara se
u preljubnicu jer srce poklanja čovjeku kojeg istinski i strasno voli.
Sretni odabranik lijepe dame je grof Vronski, ali u trenutku kad njihova
sreća postane javno dobro, priča prestaje biti topla ljubavna
razglednica iz 19. stoljeća.



Iz zavodljive strasti koja se probudila na balu gdje je Ana zablistala u
haljini od baršuna sa stručkom maćuhica u kosi rodila se ljubav, ali i
pitanje Anine krivice. Ana je grešnica po tome što je nanijela bol mužu i
sinu, ali je ona prije svega nesretna žena. Zabranjena ljubav nije bila
moguća jer pravila udvaranja i braka određuju Crkva i država, a svoju
sramotu nije znala zadržati za sebe jer je između ostalog moralist pa se
na kraju u teškom psihičkom stanju baca pod vlak i oduzima si život.



Ana Karenjina samo je još jedan romaneskni lik koji nema pravo na sreću i
koja završava tragično. Europski realizam, za vrijeme kojeg nastaje ovo
monumentalno djelo, mazio je racionalnu odmjerenost pa je gotovo
nemoguće da posljednje stranice romana završe pobjedom srca nad razumom.




[You must be registered and logged in to see this image.]



Mišljenja su različita. Neki je osuđuju smatrajući da je sama kriva za
svoju sudbinu, a postoje i oni koji Anu vide kao žrtvu lažnog morala.
Naime, iako je Ana od početka do kraja proturječna ličnost u postupcima,
mislima i emocijama, ona je nepravedno izopćena iz ionako licemjernog
društva, pa u tome leži i paradoks romana, ali i ljudske sudbine. Glas
srca kosi se s razumom realizma 19. stoljeća, ali Anina grešnost bi
ostala simbolična da je poput svih onih kreposnih i čestitih likova
pokušala prikriti vezu s Vronskim.



U početku je roman izlazio u nastavcima u listu Ruskii Vestnik, a prvi
je put izdan 1877. godine. Nakon 'Rata i mira' postala je drugo
najpopularnije djelo ruskog majstora. Osim života glavne junakinje, na
tisuću stranica romana očitava se Tolstojeva svakodnevnica s opisima
izuzetno osjetljivog života viših slojeva Moskve i Petrograda.



I dok su neki prekruti, a drugi prepovršni, treći pak poput Ane i
Vronskog znaju prepoznati ljubav, ali je nisu u stanju zadržati.
Hrabrost, ali i grižnja savjest dovode Anu u patnju i odvode u smrt.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Greta Garbo u ulozi Ane Karenjine



Mnogi su pokušali utjeloviti lik i djelo Ane Karenjine. Greta Garbo,
Jacqueline Bisset, Vivien Leigh i Sophie Marceau uljepšale su filmsko
platno; lik Ane Karenjine koračao je svjetskim kazališnim daskama,
dobivši uprizorenje i na domaćoj pozornici, ali najsnažnija i
najzanimljivija ostaje ona u romanesknoj formi Lava Nikolajevića
Tolstoja .



Ana Karenjina nakon više od stoljeća ostaje osobna drama gotovo klasične
i nerazrješive dvojbe s tragičnim završetkom. Ona je zapravo samo
hrabra žena koja se usudila poslušati vlastito srce.

Mrs. Robinson



Iako je na popisu najseksepilnijih filmskih scena svih vremena zauzela
tek drugo mjesto, prešišala ju je Sharon Stone nezaboravno prekriživši
noge, Mrs. Robinson je legendarna personifikacija starije, iskusne žene
koja zna što radi



[You must be registered and logged in to see this image.]



Na pitanje je li prvo bila kokoš ili jaje, u ovom slučaju pjesma ili
film, nije teško odgovoriti. Prema članku iz magazina Variety, redatelj
Mike Nichols je za vrijeme snimanja bio opsjednut glazbom Simona &
Garfunkela. Producent Larry Truman je s Paulom Simonom sklopio dogovor
da za potrebe filma napiše tri pjesme, ali kako je dvojac neprestano bio
na turnejama, do samog kraja nastala je jedna pjesma.



Nichols je Simona ipak tjerao da dovrši posao, da bi mu ovaj odsvirao
tek nekoliko akorda pjesme na kojoj je upravo radio: Ovo nije za film...
ovo je pjesma o prošlosti, o Mrs. Roosevelt i Joeu DiMaggiju. Nichols
ga je savjetovao neka samo promijeni ime.



Tako je nastala pjesma o gospođi Robinson koja će biti dovršena tek
godinu dana nakon puštanja filma u kinodvorane i to je razlog zašto se
javlja u samo nekoliko scena s nekoliko stihova, dok je prepoznatljiva
tema zapravo pjesma 'The Sound of Silence'.



Diplomac je roman autora Charlesa Webba, na veliko platno pretočen 1967.
godine u režiji Mikea Nicholsa s Anne Bancroft i Dustinom Hoffmanom u
glavnim ulogama.



TKO JE MRS. ROBINSON?



Ona je žena sa svojih četrdeset i kusur godina koja naizgled živi u
idealnoj obiteljskoj situaciji. Suprug joj je uspješan biznismen, kćer
upravo diplomirala, ali Mrs. Robinson se u svemu tome dosađuje pa često
poseže za alkoholnim stimulansima.



Ona djeluje jako staloženo, čak nedodirljivo i nezainteresirano za
svakodnevne isprazne gluparije. Time ostavlja dojam tajanstvenosti i
dubine da bi na koncu otkrila svoje pravo lice koje je izmučeno
dokolicom.



Glavni muški lik 'Diplomca', Benjamin Braddock, kojeg je fenomenalno
odigrao Dustin Hoffman, dokoni je i ravnodušni mladić koji se nakon
povratka s fakulteta oglušuje na roditeljske poticaje i planove za
blistavu karijeru. Film počinje kućnom proslavom njegove diplome na
kojoj jedna od obiteljskih prijateljica, Mrs. Robinson, zamoli mladog
Bena da je odveze kući.



Ondje ga ponudi pićem i gotovo mu se direktno počne nabacivati. Ben je
očito uzbuđen, ali izbezumljen i posramljen bježi istog trena. Kratak
razgovor koji su vodili postao je legendaran. Neiskusan Ben zbunjeno
konstatira: Mrs. Robinson, you're trying to seduce me. (Mrs. Robinson,
pokušavate me zavesti.) Na to dobije neočekivan odgovor: Would you like
me to seduce you? (Želiš li da te zavedem?)



[You must be registered and logged in to see this image.]

Anne Bancroft i Dustin Hoffman u klinču





Unatoč bijegu, za nekoliko dana je nazove i ljubavna afera počinje...
Možda sve skupa ne bi bilo toliko zanimljivo, niti bi njihova veza
dobila na težini da se Benjamin u međuvremenu ne zaljubi u njenu kćer,
Elaine Robinson.



Iako Anne Bancroft nije bila prvi izbor za ulogu Mrs. Robinson,
prethodno su je naime odbile Doris Day i Jeanne Moreau, danas je teško
bilo koga drugog zamisliti na njenom mjestu. Radi se o jednoj od onih
toliko karakternih uloga da sama, i prije i kasnije uspješna glumica
priznaje da je ta uloga zasjenila sve ostale i obilježila ju kako na
platnu, tako i u stvarnom životu.



Ljetna romansa između Dustina Hoffmana i Anne Bancroft pokazuje
nevjerojatnu uvjerljivost oboje glumaca i dok je u stvarnosti među njima
razlika bila samo šest godina, u filmu su predstavnici dviju
generacija!



[You must be registered and logged in to see this image.]

Plakat 'Diplomca' i noga Linde Gray





Za lik Benjamina bio je testiran i Robert Redford, međutim redatelj je
odlučio da trebaju nekoga tko se sa svojom seksualnošću puno teže nosi,
nekoga kod koga su nelagoda i sramežljivost vidljive.



Iako je Mrs. Robinson postala svjetska ikona zrele
zavodnice-preljubnice, na poznatom filmskom plakatu na kojem Hoffman
stoji na vratima sobe dok ona na nogu navlači najlonsku čarapu, ta noga
ne pripada Anne Bancroft, već tada nepoznatom modelu Lindi Gray, kasnije
poznatoj po ulozi Sue Ellen u seriji Dallas.



Neobična je i činjenica da do kraja filma ne saznajemo njeno ime,
pojavljuje se isključivo kao Mrs. Robinson. Time je možda i pojačana
uloga supruge i majke čija osobnost gotovo da i nije bitna. Osobnost
ostvaruje tek kroz vezu s 20 godina mlađim i neiskusnim muškarcem,
premda ni sama nije sigurna da ide pravim putem.

Albert Einstein



Usprkos neprocjenjivim uspjesima svjetske znanosti, nijedan znanstvenik
vjerojatno nije dosegao slavu kakvu je još za života uživao Albert
Einstein. U pop kulturu je ušao poput najveće glumačke ili rock zvijezde
te ostao prepoznatljiv simbol genijalnosti i jedna od najvećih ikona
stoljeća



[You must be registered and logged in to see this image.]



Svjetski poznati njemački fizičar postavio je teorije koje još i danas
proučavaju, a mnoge od njih se stavljaju pod upitnik. Međutim, osim na
polju fizike, kao javna je osoba bio vrlo utjecajan i u politici, pa
iako se njome nikada i nije bavio, njegov je dosje u arhivama FBI-ja
začuđujuće opsežan.



Rođen je 14. ožujka 1879. godine u Ulmu u obitelji njemačkog Židova.
Otac Hermann sinu je želio karijeru elektrotehničara, a majka Pauline ga
je gurala na satove violine koju je isprva mrzio, da bi kasnije postao
veliki ljubitelj Mozartovih sonata za violinu.



Albert Einstein progovorio je tek u trećoj godini, a za peti je rođendan
od oca na poklon dobio kompas. Shvatio je da nešto u praznom prostoru
te spravice djeluje na iglu i kasnije će se tog događaja prisjećati kao
ključnog u odabiru karijere. Iako nije posve dokazano, vjerojatno je
patio od disleksije, a neki istraživači čak smatraju da je imao blaži
oblik autizma.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Albertova prva žena, matematičarka iz Novog Sada, Mileva Marić sa
sinovima



Međutim, sigurno je da nije volio autoritet. Kao tinejdžer i student
boravi u Aarau i Zürichu u Švicarskoj, gdje počinje otkrivati svoje
talente. Premda postoji tvrdnja da je tad u školi pao matematiku, ta je
informacija netočna, ali istina je da je s profesorima imao problema.
Nije, naime, podnosio školski sustav i profesorsku autoritarnost,
smatrajući da se bubetanjem napamet ubija duh i kreativnost pojedinca,
nužni za intelektualni napredak.



Budući da se 1986. godine odrekao njemačkog državljanstva, sve do 1901.
ostaje bez 'zemlje', kada dobiva švicarsko državljanstvo. Nakon završene
Više tehničke škole od 1902. do 1909. godine radi u Patentnom zavodu u
Bernu i u tom periodu otkriva niz osnovnih zakona prirode, kao što je
brzina svjetlosti kao maksimalna brzina, ekvivalentnost mase i energije,
kao i osnovu opće teorije relativnosti.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Genijalni fizičar Einstein i jednako genijalan književnik Thomas Mann



Do dolaska Hitlera na vlast 1933. godine predaje na sveučilištima u
Zürichu i Pragu, direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu i
član Pruske akademije znanosti, ali kad su mu oduzete sve funkcije i
konfisciran imetak, u znak protesta odlazi u SAD, gdje do kraja života
radi na Institutu za viša znanstvena istraživanja u Princetonu.



Osim velikih i značajnih dostignuća na polju fizike, Einstein je bio
širokih pogleda, slobodouman i iznad svega pacifist koji se zalagao za
pravdu i mir. Otvoreno je podržavao socijalističke ideje i borio se za
građanska prava, što je dovelo do danas smiješnih optužbi da je radio na
smrtonosnom laserskom oružju, kao i da je bio na čelu komunističke
zavjere čiji je cilj bio preuzeti Hollywood.



Ta je priča u grubim crtama objavljena kada je profesor na Sveučilištu u
Floridi Richard Schwartz došao do cenzurirane verzije Einsteinova
dosjea u FBI-ju iz kojega se vidi da je agencija nadzirala poznatog
fizičara i njegove suradnike do smrti.



Einsteinovi politički problemi počeli su kad je na početku Prvog
svjetskog rata javno osudio militarizam te odbio potpisati, zajedno s
još četiri intelektualca, deklaraciju njemačkih znanstvenika koji su se
složili sa stupanjem Njemačke u rat. U članku Zašto socijalizam? iz
1949. godine Einstein je opisao predatorsku fazu ljudskog napretka, pod
vodstvom kaotičnog kapitalističkog društva kao izvora zla koje treba
prevladati. Istovremeno je osuđivao totalitarističke režime u Rusiji i
drugdje te se zalagao za demokratski socijalizam s dubokim poštovanjem
ljudskih prava.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Einstein i Leo Szilard 1939. godine pišu predsjedniku Rooseveltu



Strepeći od početka od nacističke vlasti, iz svojeg je doma na Long
Islandu 2. kolovoza 1939. godine napisao povijesno pismo američkom
predsjedniku Franklinu Rooseveltu pozivajući na budnu i, ako je
potrebno, brzu akciju SAD-a u nuklearnom naoružanju. Pismo je nastalo na
inicijativu fizičara doseljenika Szilarda i drugih koji su strahovali
da će se Hitler domoći ubojitog oružja, a nadali se da će Einsteinovo
pismo privući pažnju predsjednika.



Roosevelt je odgovorio pokretanjem tajnog američko-britanskog atomskog
programa pod nazivom Projekt Manhattan koji je realiziran u
istraživačkom laboratoriju u Los Alamosu pod vodstvom Roberta
Oppenheimera. U srpnju 1945. godine istraživački je tim uspješno u
pustinji Novog Meksika testirao prvo strašno oružje, a tri tjedna
kasnije dvije su američke atomske bombe bačene na Japan.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Snimljeno na Einsteinovom rođendanu 14. ožujka 1951.



Zgrožen takvim postupkom, Einstein će se do kraja života boriti protiv
primjene tog oružja te se zalagati za svjetsko razoružavanje, a u
posljednjem se pismu suglasio s tim da se njegovo ime koristi u
protunuklearnim projektima.



Einstein je aktivno podupirao nastanak izraelske države i bio je jedan
od osnivača Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, dok se s druge strane
suprotstavljao svakom obliku nacionalizma. Godine 1952. odbio je ponudu
izraelske vlade da postane drugi predsjednik Izraela uz objašnjenje da
mu za to nije sposoban.



Iako je fizika u 20. stoljeću i ranije dala vrijedne, ako ne i vrednije
znanstvenike, ne smijemo zaboraviti da je Einstein prvi shvatio
povezanost između materije i energije, a svojim je otkrićem jednadžbe E =
mc² posve promijenio znanstvenu spoznaju svemira. Osim toga, postavio
je pitanje vremena kao prostorne dimenzije i trima poznatim dimenzijama
(visina, širina, dubina) dodao četvrtu, a za radove na polju kvantne
teorije dodijeljena mu je 1921. godine Nobelova nagrada.



Preminuo je 18. travnja 1955. godine u bolnici u Princetonu od
unutrašnjeg krvarenja, ostavivši neke svoje teorije nedovršene. Jedina
osoba koja je na samrti sjedila kraj njega bila je bolnička sestra koja
je rekla da je nešto izgovorio prije smrti, ali na njemačkom jeziku,
koji ona nije razumjela.

Winnetou



Svi oni koji odrastaju uz računalne igre i čuda tehnike, uglavnom ne
znaju kako je to igrati se u parku kauboja i Indijanaca, koliki je
antagonizam između te dvije strane, te koliko ste odlučni na pobjedu kad
se za jednu od te dvije opredijelite



[You must be registered and logged in to see this image.]



Ta poznata dječja igra mogla se igrati na velikom, otvorenom prostoru,
gdje su uloge preuzimali sudionici, a bitke su se mogle voditi i na
tepihu sobe ako su pri ruci bile male, plastične figurice s puškama ili
kopljima u ruci. Velika inspiracija takvoj igri i duh odrastanja
nekoliko generacija bio je, barem djelomično, Winnetou.



Winnetou je američki Indijanac, heroj i glavni lik ciklusa od tri romana
izdanih između 1876. i 1893. godine, autora Karla Maya, najprodavanijeg
njemačkog pisca svih vremena. Priča govori o prijateljstvu između Old
Shatterhanda, Amerikanca njemačkog porijekla, i Winnetoua, poglavice
plemena Mescalero-Apaches.



U prvom licu jednine Old Shatterhand pripovijeda o susretu s Winnetouom s
kojim, nakon početnih problema i sukoba, razvija duboko prijateljstvo.
Zahvaljujući mjestu i vremenu u koje je roman smješten, čitatelju ne
nedostaje ni akcijskih scena u kojima obojica pokazuju zavidnu vještinu
ratovanja, svatko na svoj način, ali isto tako i iznimno suosjećanje i
ljudskost.



Osnovna misao koja se provlači kroz roman i koja je utkana u oba lika,
je vjerovanje u iskonsko dobro svakog ljudskog bića kojem doduše
neprestano prijete opasnosti, ovdje uobličene u neprijatelje.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Karl May



Prije smrti u trećoj knjizi, Winnetou napušta indijanske bogove i obraća
se na kršćanstvo.



Usprkos velikoj popularnosti u Europi, Karl May nikad nije bio zapažen u
Americi gdje je publika već polovicom 19. stoljeća bila zasićena
indijanskim pričama o plemenitim divljacima.



May je u karijeri napisao preko 70 knjiga, a ljubav prema književnosti u
njemu se rodila dok je kao tridesetogodišnjak nekoliko godina boravio u
zatvoru. Vrijeme je ondje provodio čitajući pa sve svoje kasnije priče
bazira zapravo na fikciji. Sam nije putovao dalje od Beča, pa ono što je
potrebno za opise prostora, naroda i običaja istražuje i pronalazi već
zapisano.



Albert Speer, takozvani prvi arhitekt Trećeg Reicha koji je na suđenju u
Nürnbergu bio osuđen na 20 godina zatvora, u memoarima Spandau: The
Secret Diaries spominje kako se Hitler oslanjao na Karla Maya kao dokaz
da nije potrebno poznavati pustinju da bi vojsku poslao na kazališne
daske rata u Afriku... da nije potrebno putovati da bi upoznao svijet.
Prema Speeru Hitler je imao običaj reći kako je iskreno impresioniran
taktičkom lukavošću kojom je Karl May ocrtao Winnetoua. Takav je lik bio
izvrstan model zapovjednika.



Hitler je dodao da su mu tijekom čitanja prije spavanja priče Karla Maya
ulijevale hrabrost poput kakvog filozofskog djela, a čak je i
prisustvovao posljednjem Mayevom predavanju 1912. godine u Beču. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata Winnetou je bio tiskan u 300.000
primjeraka dostavljenih njemačkim vojnicima.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Winnetou se kupa na Plitvicama...



To je divljenje na neko vrijeme osudilo Karla Maya i njegov roman na
istu sudbinu kao i Richarda Wagnera čija glazba godinama nije javno
izvođena u Izraelu zbog Hitlerove hvale.



Prvi je roman na veliko platno prenesen 1963. godine u režiji Haralda
Reinla s podnaslovom Der Schatz im Silbersee (Blago srebrnog jezera) i
velikim je dijelom sniman na Plitvičkim jezerima. Jedan od glavnih
glumaca u tom je filmu bio Lex Barker, poznatiji kao jedan od
holivudskih Tarzana. Nastavci su također bili snimani kako u Njemačkoj,
tako u Italiji i na prostorima Hrvatske.



Iako niti jedan filmski nastavak nije ostvario popularnost izvan
europskih okvira, američka je saga inspirirala talijanske producente da
ulažu u vesterne što će dovesti do legendarnih europskih ostvarenja u
tom žanru pod redateljskom palicom Sergia Leonea.



Usprkos mnogim negativnim konotacijama, Winnetou je topla priča koja do
nekih granica simbolizira romantičnu težnju za jednostavnijim životom i
bliskim kontaktom s netaknutom prirodom.

Johnnie Walker



Još početkom 19. stoljeća mladi je škotski
trgovac i obrtnik John Walker sanjao o tome da proizvede savršen viski.
Danas je viski koji nosi njegovo ime jedan od najpopularnijih brandova
na svijetu



[You must be registered and logged in to see this image.]



Čak tri generacije obitelji Walker trudile su se stvoriti, a zatim i
održati jedan od najvažnijih škotskih izvoznih proizvoda. Njihov je, u
početku mali, obiteljski obrt preživio ratove, poplave i opasnost od
prohibicije.



John Walker rodio se 1805. godine u blizini Kilmarnocka u Ayrshireu u
Škotskoj. Otac mu je umro kad je imao tek 15 godina pa se dječak odlučio
preseliti u Kilmarnock gdje je otvorio mali dućan s namirnicama, što je
bio početak stvaranja njegovog kasnijeg međunarodnog poslovnog carstva.




Ubrzo je počeo s proizvodnjom viskija u kojoj je primijenio metode
miješanja čaja, i to uspješno. Stvoren je Walker's Highland Whiskey koji
je postigao velik uspjeh. Johnu nije trebalo dugo da stekne reputaciju i
stalnu klijentelu te da se vijest o novopridošloj marki viskija proširi
po cijeloj zapadnoj Škotskoj.



[You must be registered and logged in to see this image.]



Kilmarnock je 1852. godine pogodila velika poplava koja je uništila
gotovo cijeli grad, no Walker, iako nije uspio u potpunosti spasiti
pogone, zahvaljujući dobrom glasu i zadovoljnim mušterijama ubrzo ih je
obnovio i ponovno počeo s proizvodnjom.



Pet godina kasnije je umro, a obiteljski biznis preuzeo je njegov sin
Alexander koji je zapravo odgovoran za to što je viski postao popularan
škotski brand. Ipak, da ljudi poput Johna nisu počeli eksperimentirati
sa sladom i ječmom u proizvodnji, viski sigurno ne bi doživio toliku
slavu.



Prije 200 godina viski je imao posve drugačiji okus, a zbog velike
količine slada mnogima je bio premastan i pretežak. Bez predstavljanja
njegove blaže varijante, ovo piće možda nikad ne bi napustilo gore i
otoke Škotske, a to bi tek bila tragedija.



[You must be registered and logged in to see this image.]



Alexander Walker se u poslu vodio sasvim jednostavnim načelom – htio je
da njegov viski bude najbolji. Od oca je naslijedio način njegove
pripreme i miješanja, a unio je svoj smisao za biznis. Kako se englesko
carstvo širilo, Alexander se potrudio da se zajedno s njim širi i putuje
njegov viski te je obiteljski posao, kao i marku, preimenovao u John
Walker & Sons, a prva zemlja na popisu izvoza bila je britanska
kolonija Australija.



Do 1867. godine usavršio je i zaštitio marku Old Highland Whiskey,
prethodnika današnjeg Black Labela. Osim toga, predstavio je crnu i
zlatnu nakrivljenu etiketu, kao i revolucionarni, četvrtasti dizajn
boce.



Old Highland Whiskey 1880. godine osvojio je prvu specijalnu nagradu za
miješani viski na Međunarodnom sajmu u Sydneyju. Devet godina kasnije
Alexander je umro, a posao su naslijedili njegovi sinovi – George
Paterson Walker i Alexander Walker II.



[You must be registered and logged in to see this image.]



George, marketinški guru, rođen je 1864. godine i zaslužan je za
prepoznatljivi logo škotskog viskija – The Striding Man, odnosno Šetač -
koji je uveden 1909. godine uz lansiranje Red Labela i Black Labela.



George je htio stvoriti reklamu koja će odražavati pionirski duh njegove
obitelji te istovremeno u kratkom roku postati prepoznatljiva
konzumentima širom svijeta. Rješenje problema sinulo mu je dok je ručao s
poznatim crtačem i ilustratorom Tomom Browneom. Tom je nacrtao prvog
Šetača na pozadini menija u restoranu, riječi Born 1820, still going
strong brzo su dodane i reklama je ušla u povijest.



Alexander Walker II je pak čovjek koji je razvio Red Label i samo zbog
toga osigurana mu je zvjezdica na 'slavnom putu' obitelji Walker. Naime,
nakon Drugog svjetskog rata izvoz Red Labela u SAD uvelike je pomogao
oslabjelom britanskom gospodarstvu.



Od mnogih ljudi širom svijeta koji ga obožavaju ipak se kao jedan od
najvjernijih ljubitelja Johnnieja Walkera ističe slavni sir Winston
Churchill, koji ga je doduše konzumirao u mnogo većim količinama nego
što to čini običan čovjek.



No Johnnie nije jedini brand viskija koji je uspio, stoga ne smijemo
zaboraviti Jacka i Jima, Daniel'sa i Beama, naravno.

Hogar Strašni





Hogar Strašni je jedan od
rijetkih stripova za koji su čuli i oni koji nemaju previše interesa za
tu umjetnost, a za to je najzaslužnija činjenica što je izlazio u
dnevnim novinama u 58 zemalja. Epizode su kratke i u njima nema
ratovanja, heroja, niti spašavanja svijeta, već samo svakodnevan život
jednog debelog Vikinga





[You must be registered and logged in to see this image.]

Hogar Strašni - pivo iznad svega!





Strip o Hogaru, tipičnom Vikingu - debelom, nabijenom i bradatom s
rogovima na vikinškoj kacigi - hit je otkako se prvi put pojavio, a to
je bilo 4. veljače 1973, i to u 136 novinskih listova! U roku od dvije
godine izlazio je u više od 600, a danas u više od 2.000 dnevnih novina
širom svijeta. Preveden je na petnaestak jezika.



Za njegov lik zaslužan je Dick Browne, rođen 1917. u SAD-u. Fizički dio
Hogarova lika napravio je po sebi, iako nevjerojatno sliči i njegovom
sinu, a kad je prva epizoda izašla imao je već pedeset i šest godina.
Hogarove komične situacije u rekordnom su roku prihvaćene širom svijeta i
već iste godine autor dobiva slavnu američku nagradu Reuben Award.
Čitateljstvo se oduševilo čovjekom koji je toliko zabavno neuspješan u
svemu čime se bavi – poslom i obitelji.





"Rad je
prokletstvo alkoholičarske klase."



Krajem 1973. Dick dobiva još jednu nagradu za Hogara – Elzie Segar
Award, koja je dobila ime po kreatoru Popaja i koja se smatra jednom od
najznačajnijih nagrada u Americi. National Cartoonist Society, najveća
strip organizacija, dodjeljuje mu 1977, 1984. i 1986. nagrade za
najbolji humoristični strip. Kako nije nedostajalo nagrada, tako nije
nedostajalo ni čitatelja.



Dick se iz posla povukao 1988, a umro je sljedeće godine. Sve ostaje u
obitelji, pa njegov rad nastavlja sin Chris i to je rijedak primjer da
promjena scenarista ne mora nužno značiti pad popularnosti crtanog lika.
Ako ništa drugo, Hogar Strašni pokazuje da je ljudska glupost i
duhovitost univerzalna i neograničena vremenom i prostorom.



Na prvi pogled glavni lik ovog stripa zastrašujući je i uvijek spreman
ratnik, ali kad jednom prođete oklop i štit, on je samo nježan suprug i
obiteljski čovjek koji mrzi plaćati porez. Iako je pohlepan za pljačkom i
haranjem, to sve blijedi pred neobuzdanim apetitom za domaćom kuhinjom
njegove žene Helge. Hogar se s njom vrlo često upušta u rasprave i
svađe, koje ne traju dugo jer ga žena brzo ušutka, žali se na posao (on
je ratnik), ali obožava slobodne večeri kad izlazi 's dečkima'. Nikad
nema dovoljno novaca i ponekad ne može shvatiti svoju djecu.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Iako se ponekad ne razumiju, vole se...





Hogar je zapravo utjelovljenje svih viceva o muškarcima, svih
karakteristika kojima se ponekad slatko nasmijati – skriva emocije,
zaboravlja sve datume do kojih je Helgi stalo i slično. Helga je s druge
strane prototip žene, barem onakve kako se prototipovi opisuju – ona je
brižna i nježna, ali sve zapravo drži pod kontrolom. Ako je Hogar vođa
Vikinga u bici, ona je vođa obitelji. Prema njemu se ponekad ponaša kao
majka prema malom dječaku, a on joj zbunjeno i simpatično dopušta da ga
prekorava. Ona također ne skida vikinšku kacigu s rogovima s glave.



Bez obzira na svađe, oni su savršen par. Roditelji su šesnaestogodišnje
Honi, ljepotice koja nije suviše bistra, ali svejedno je simpatična.
Njena metalna bluza često odbija potencijalne ženike, a ona se polako
pretvara u usidjelicu, ali nju to ne brine jer njeno srce pripada samo
Luteu, bardu, pjesniku i trubaduru, koji niti zna slagati rime niti
pjevati. Honi, zaslijepljena ljubavlju, to ne vidi. Hogarov sin Hamlet
je briljantan, ali misterij ocu. On je odličan učenik i redovito se
pere, jednom riječju - štreber, a to nikako ne odgovara opisu jednog
Vikinga-ratnika. Hamlet će radije čitati nego pljačkati, plesti lanac od
cvijeća nego uzeti pravi lanac u ruke.



[You must be registered and logged in to see this image.]

'Viking bez broda je poput Engleza bez kišobrana!'





Obitelj je potpuna tek kad u nju ubrojimo Kvacka, obiteljsku patku, koja
govori s naglaskom (??!) i Snerta, Hogarova psa, koji je jednako
nesređen i smotan kao njegov vlasnik. Ne smijemo zaboraviti niti
Hogarovu desnu ruku, Lucky Eddieja, najvećeg baksuza na svijetu koji
utjelovljuje sve što Viking ne smije. On je malen i mršav, nespretan i
ne baš pametan, ali je nježan. On je jedini koji ne nosi na glavi kacigu
s rogovima, već nešto metalno što podsjeća na naopačke okrenut lijevak.
Njegov lik uopće nema bradu, krajnje je miroljubiv i savršena je
protuteža Hogaru. Vjerojatno je jedini čovjek u povijesti kojeg je
oborila padajuća duga.



Upravo toliko živi likovi, personifikacije ljudskih slabosti i mana, na
duhovit način potpuno izokrenuti, čine ovaj strip aktualnim i svježim.
Osim toga, možemo se nadati još mnogim epizodama jer Dickov sin Chris,
koji trenutno radi na stripu, još uvijek nema godina koliko je imao
njegov otac kad je priča o Hogaru Strašnom započela!

Robinson Crusoe



Svatko se od nas barem jedanput poželio zateći na nekom pustom otoku,
okružen pješčanim plažama i palmama, slijedeći romantičnu viziju boravka
u divljini iako nam je tu iluziju još na početku 18. stoljeća razbio
engleski književnik Daniel Defoe



[You must be registered and logged in to see this image.]



Njegov roman, prvi put izdan 1719. godine, koji se ponekad spominje kao
prvi roman pisan na engleskom jeziku, u centar zbivanja stavlja
pustolova i brodolomca Robinsona Crusoea koji igrom sudbine 28 godina
ostaje zatočenik jednog takvog otoka.



Nakon bijega od kuće, u silnoj želji za plovidbom svjetskim oceanima,
Robinson 30. rujna 1659. godine jedini preživljava brodolom i spašava se
na nekom pustom otoku. Na prvi pogled otok djeluje poput rajskog vrta –
mnoštvo jestivih plodova, dovoljno vode te ljame koje su ga
opskrbljivale mlijekom, mesom i kožom.

Prije potpunog potonuća broda na kopno uspije prenijeti nešto oružja,
oruđa i drugih potrepština. Uz pomoć udara groma dobiva vatru, nastambu
si gradi unutar spilje, a kalendar vodi urezujući simbole u komad drva.
Uči loviti, uzgajati povrće, izrađivati lončariju, a usput svakog dana
čita Bibliju, zahvaljujući Bogu što mu je dodijelio sudbinu u kojoj mu
ne nedostaje ništa osim društva.



I to se, međutim, mijenja kad se nakon sedam godina susreće s kanibalima
koji povremeno dolaze na otok ubiti i pojesti svoje zatvorenike. Jednog
od zatvorenika Robinson uspije spasiti te ga naziva Friday ( Petko). Na
koncu se obojica uspijevaju spasiti 19. prosinca 1686. godine.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Daniel Defoe



Robinson je postao simbol preživljavanja u uvjetima u kojima se to čini
nemoguće, besmrtni avanturist čiji se ime koristi kao sinonim za samoću i
brodolom. Knjiga iako obiluje zgodama i nezgodama, ipak duboko
istražuje ljudsku psihu i vjerska pitanja jer se radi o paradoksalnoj
situaciji gdje se čovjek nalazi u sukobu sa samim sobom i svojom
iskonskom potrebom kao društvenog bića. Može li u takvim uvjetima
opstati, fizički i mentalno?



S ovom je stranom priče većina čitateljstva upoznata, a manje je poznato
da je cijela fabula, s manjim izmjenama, izgrađena na temeljima
istinitog događaja.



Inspiracija iz stvarnog života Defoeu je bio škotski mornar Alexander
Selkirk, mladić nemirna duha koji je 1704. godine u potrazi za avanturom
napustio roditeljski dom i ukrcao se na jedrenjak. Prema jednoj verziji
priče, Selkirk je svojevoljno napustio brod, dok ga je, prema drugoj
verziji, kapetan izbacio zbog neposluha i buntovnosti.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Otok Robinson Crusoe u krupnom planu



Kako bilo, otok na kojem su ga iskrcali tada se zvao Más a Tierra ,
danas Robinson Crusoe, i dio je otočja Juan Fernandez oko 400 milja
udaljen od čileanske obale. Selkirka su ostavili s nekoliko najnužnijih
stvari, malo hrane i Biblijom. Najveća je razlika između stvarnog i
fiktivnog lika što stvarni mornar nije nikoga susreo tijekom četiri
godine i četiri mjeseca, a zatim ga je spasio engleski jedrenjak.



Po povratku je Selkirk priču ispričao esejistu Richardu Steeleu koji ju
je 1711. godine objavio pod nazivom The Englishman. Iako je neko vrijeme
proboravio u samoći u rodnoj Škotskoj, na koncu se ipak vratio na more
te umro blizu afričke obale od groznice u 45. godini života.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Iste godine kad je Defoe prvi put izdao knjigu Život i doživljaji
pomorca Robinsona Crusoea , punog naslova The Life and Strange
Surprising Adventures of Robinson Crusoe of York, Mariner: who lived
Eight and Twenty Years, all alone in an uninhabited Island on the coast
of America, near the Mouth of the Great River of Oroonoque; Having been
cast on Shore by Shipwreck, wherein all the Men perished but himself.
With An Account how he was at last as strangely deliver'd by Pirates.
Written by Himself , prvi dio doživio je četiri izdanja.



Nijedna druga knjiga zapadne literature nije više puta izdana,
prepričavana i prevođena, a prerade broje više od 700 različitih
verzija, uključujući i dječju slikovnicu bez teksta. Unatoč jednostavnom
narativnom stilu i nedostatku dotad neizbježnog ljubavnog motiva,
nijedan se moderni roman ne može pohvaliti tako širokom recepcijom.



James Joyce je jednom prilikom zapisao da je istinski simbol britanskih
osvajanja upravo Robinson Crusoe: On je pravi prototip britanskog
kolonista... Čitav anglosaksonski duh sadržan je u Crusoeu: srčana
neovisnost, nesvjesna okrutnost, upornost, spora iako učinkovita
inteligencija, seksualna apatija, proračunata šutljivost. Treba li još
nešto dodati?

Talični Tom




Svi se sjećamo tajanstvenog
kauboja s cigaretom u ustima koji bezbrižan i sam na konju, koji ga,
usput rečeno, može pobijediti u šahu, odlazi u sumrak nakon što je još
jedan dan proveo u borbi protiv zlikovaca. Danas je taj kauboj malo
pristojniji i u ustima više ne drži cigaretu, nego travku, ali Luckyja
Lukea nije teško prepoznati





[You must be registered and logged in to see this image.]

Shoots faster than his shadow





Većina djece koja je na našim prostorima već krajem sedamdesetih pod
klupom listala stripove našeg će junaka poznavati pod imenom Talični
Tom. Iako je to bio jedan od mnogih u moru stripova o Divljem zapadu,
ipak mu moramo priznati mnogo toga, a koliko su djeca od toga razumjela,
veliko je pitanje.



Lucky Luke je počeo izlaziti 1946. godine u almanahu Le Journal de
Spirou kada je vestern kao žanr cijelom svijetu već bio dobro poznat.
Prašnjavi gradovi, zadimljeni salooni, kaubojski kombinezoni s onim
otvorom na stražnjici, neugodan zadah po viskiju, puno pucnjave, nešto
malo žena i dijaloga, karakteristike su koje su u hipu osvojile šire
gledateljstvo.



Naš junak je, međutim, bio drukčiji. Njegov tvorac, belgijski strip
umjetnik Maurice de Bevere, poznatiji kao Morris, s radom je počeo u
Americi na scenariju i na crtežu. Nastao je kauboj koji je brži od
vlastite sjenke. Ubrzo mu je zatrebala pomoć, a sudbina ga je povezala s
Renéom Goscinnyjem, poznatim autorom Asterixa.



Kao što smo napomenuli, predodžba Divljeg zapada već je postojala, ali
Lucky Luke nam je pokazao posve novi kut gledanja. Parodija doba kauboja
možda nikad kasnije neće dobiti toliko humorističan, ali i ciničan
oblik.



Luke je mršavi borac za pravdu, usamljeni kauboj daleko od kuće. Navodno
je nacrtan po uzoru na Garyja Coopera i uvijek se pojavljuje u
prepoznatljivom odijelu s crvenom maramom oko vrata i neizbježnim
šeširom. Osim što je na obaraču brži od svoje sjene, na konju je brži od
svakog (jednom se čak utrkivao s rijekom Mississippi i pobijedio) te
lasom može uhvatiti vjetar.



Što bi bio kauboj bez konja? Najveći Lukeov saveznik i njegov najbolji
prijatelj je Jollie Jumper, najpametniji konj na svijetu koji se nekako
uvijek nađe točno ispod prozora kroz koji će Luke iskočiti. Osim toga,
Jollie Jumper igra šah, i to bolje od Lukea, zajedno obaraju ruku,
odnosno kopito, te može istovremeno trčati i spavati. U Lukeovoj se
pratnji ponekad pojavi i Rantanplan, najgluplji pas u svemiru čije je
ime, naravno, parodija i aluzija na Rin Tin Tina.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Lucky Luke i Jollie Jumper





Kad se još uzme u obzir da nakon čišćenja grada od nekolicine
kriminalaca, dok se zahvalni stanovnici pitaju gdje li je taj junak, on
već jaše u zalazak sunca pjevušeći pritom I'm a poor lonesome cowboy,
and a long way from home, dobivamo sliku doista neobičnog lika koji
izlazi iz svih prijašnjih divljezapadnjačkih okvira.



Jednako su zanimljivi i Lukeovi protivnici. Najpoznatiji među njima
svakako su braća Dalton, Joe, William, Jack i Averell, svaki viši i
gluplji od onog prethodnog. Morris je, naime, na početku suradnje s
Goscinnyjem upravo namjeravao ubiti braću, ali ga je Francuz, koji je
imao nos za glavne likove, u tome spriječio i napravio najbolji mogući
potez. Daltoni uporno bježe iz zatvora, kamo ih Luke neprestano vraća, a
ne treba izostaviti ni lik njihove majke koja im rado pomaže.



Osim fiktivnih likova i neprijatelja, Talični se Tom susreće i sa
stvarnim legendama Divljeg zapada, kao što su Calamity Jane, Billy the
Kid, Jesse James, ali i s drugim tadašnjim suvremenicima, od Leeja van
Cleefa, koji predstavlja lovca na ucjene, do Alfreda Hitchcocka.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Braća Dalton - red po visini i gluposti





Iako je preveden na 40 svjetskih jezika i u kontinentalnoj Europi postao
najprodavaniji strip, u zemljama engleskog govornog područja objavljeno
je tek nekoliko epizoda. Nakon Goscinnyjeve (1977) i Morrisove (2001)
smrti, priču o Luckyju Lukeu nastavio je crtati francuski umjetnik
Achdé.



Posebno nam je šokantna bila vijest da je Lucky Luke, oličenje kauboja,
cigaretu u ustima zamijenio travkom. To je, međutim, učinio sam Morris
1983. godine, čime je zaslužio priznanje Svjetske zdravstvene
organizacije ( World Health Organization). Mi se samo pitamo kad će
prestati piti viski i prijeći na mineralnu, na primjer.



Na malim se ekranima, u crtanim televizijskim serijama junak Divljeg
zapada, pojavio 1983. godine. Radilo se o 26 epizoda nastalih u suradnji
Morrisa i studija Hanna-Barbera, a 1991. pušteno je još 26 epizoda. U
ovim je serijama novitet, primjerice, lik generala Custera koji je
prikazan kao rasist, mrzitelj Indijanaca i patuljak!



Danas se, nažalost, stripovi 'Lucky Luke' ili 'Talični Tom' mogu pronaći
samo na kutijama izloženim na nekoj cesti na kojoj policajci još nisu
proveli pravdu nad neprijavljenim prodavačima. Ali ni to nije sigurno,
jer za ljubitelje stripa stare epizode već imaju veliku vrijednost!

Samantha Fox





Apsolutna pop ikona osamdesetih,
kraljica popa Samantha Fox karijeru je započela kao manekenka i 'per
aspera ad astra' uzvinula se kao topless model, pa u to vrijeme nije
bilo kamiona, pubertetske sobe ili radničkog ureda koji nije bio ukrašen
njezinim plakatom





[You must be registered and logged in to see this image.]



Djevojčice su polovicom osamdesetih u školu nosile bilježnice s likom
Samanthe Fox u crnoj koži, a dečki su u torbama skrivali postere u
'prirodnoj koži'. Nije bilo mlade osobe koja nije čula za Sam, a
najpoznatiji singl 'Touch Me', s istoimenog albuma, i danas je svugdje
prepoznatljiv. Karijeru je sagradila na jedan tipičan način – od
manekenske karijere, preko filmova za odrasle do hit albuma.



Sam je potomak duge loze pravih Londončana, niže društvene klase koja se
pretežno bavila prodajom voća i povrća na štandovima po tržnicama. Od
njih je, kažu, naslijedila energiju, volju za rad, lukavost i duhovitost
te jedinstveni glazbeni talent i ljepotu. Popularni je američki DJ Paul
Gamboccini u jednom intervjuu komentirao Samanthinu izdvojenost među
ostalim pjevačicama te fenomen globalne popularnosti time što je
ustvrdio da postoje tri stvari zbog kojih se Samantha Fox ističe –
talent, profesionalizam i predanost radu te sreća. Nismo savršeno
sigurni u ton izjave ovog DJ-a niti u njegovu namjeru, ali zasigurno je
ispao jako duhovit.







Ipak, kako god okrenuli, ostaje činjenica da je prije nekoliko godina
izašao popis najviše fotografiranih Britanki - prva tri mjesta zauzimaju
Margaret Thatcher, princeza Diana i Samantha Fox. Osim toga, od
Beatlesa (ako ne uzmemo u obzir Spice girls, koje su se pojavile puno
kasnije) nijedna britanska ličnost nije bila toliko poznata u čitavom
svijetu, a uspoređivali su je s Marilyn Monroe i Madonnom jer posjeduje
jednako fascinantnu živost i šarm (da nam je znati samo tko je odabrao
epitete).



Rodila se 15. travnja 1966. i, odrastajući u nižoj srednjoj klasi, imala
je dva djevojačka sna – postati policajka ili pjevačica! Kao djevojčica
je pohađala satove glume, a s četrnaest godina osnovala je prvi bend.
Međutim, zahvaljujući sudbini i seksi izgledu život joj je krenuo u
drugom smjeru jer su je na početku studija zamijetili i otkrili novinari
Suna. Nakon prvog pojavljivanja kao topless model na Trećoj stranici,
postala je njihovo zaštitno 'lice', a popularnost joj je skočila iznad
svakog očekivanja.



Kroz nekoliko godina, nakon što je postala poznata i nakon što joj je
istekao manekenski ugovor, posvetila se glazbi. 1987. izdaje prvi album
'Touch Me' koji uskoro postaje zlatni, a naslovni singl dugo se drži
među prvih deset na radijskim top ljestvicama. Iste godine izlazi i
drugi album 'Samantha Fox', a sljedeće 'I wanna have some fun'. Premda
su je kritičari nazivali 'bivšim toples modelom koji pokušava pjevati',
ipak je stvorila zavidan broj fanova, na račun glazbe ili izgleda, nije
bitno. Publika je vjerno kupovala njezine albume i pratila karijeru. Do
trećeg albuma kritika je više nije štedjela, štoviše, nisu joj ni
poklanjali dovoljno pažnje da bi održala kakav takav publicitet.



[You must be registered and logged in to see this image.]



Jedan je britanski novinar i glazbeni kritičar lijepo objasnio da se u
osamdesetima seks jako dobro prodavao, a on je bio bit svake Samanthine
pjesme, svakog nastupa, ali velike grudi ipak ne čine dobru glazbu i
dobre albume. Samantha Fox bila je izvrstan sažetak kiča i osjećaja
osamdesetih, ali muzika koju je proizvela dovoljno je dobra samo za
okorjele fanove.



Početkom devedesetih bila je jednako marljiva i produktivna, ali ne
jednako uspješna kao u osamdesetima. Nekolicina albuma koje je izdala
prošla su prilično neprimjetno kroz tržište pa se povukla sa scene do
1997, kad ponovo izdaje album, '21st Century Fox'. Točno godinu dana
prije toga slikala se za Playboy, ali efekt je izostao. Možda su se
ljudi dotad zasitili i nagledali se prsatih plavuša. Premda smo uvjereni
da mnogi još uvijek, ako ne na zidu, onda po ladicama skrivaju njene
postere.



Na nesreću muškog roda, Sam više voli žene, te je prošle godine najavila
vjenčanje s menadžericom Myrom Strutton. Dječački pubertetski snovi
ipak su lijepa uspomena na legendarnu plavušu, zeleno-smeđih očiju (je
li itko ikad primijetio boju njezinih očiju?) i zavidnog poprsja koja je
maznim glasom pjevušila: 'Touch me, touch me, I wanna feel your
body...'

King Kong



Legendarnog majmuna opet imamo prilike
gledati kako se penje na vrh njujorškog Empire State Buildinga, ovog
puta u režiji jednako legendarnog Petera Jacksona





[You must be registered and logged in to see this image.]



Premda su mnogi pokušavali dokazati njegovo postojanje u stvarnom
svijetu, King Kong je fiktivni lik, divovski gorila koji obitava na
neotkrivenom Otoku lubanja (Skull Island), neucrtanom na kartama
poznatima ljudskom rodu.



Ipak, ambiciozni njujorški redatelj pronalazi neki stari, polupoderani
papir s koordinatama tog izgubljenog otoka, pa iako to niti u jednoj
verziji nije eksplicitno prikazano, on tako pokreće radnju.



Ova možda najpoznatija pustolovno-fantastična (i djelomice horor) priča o
odvažnoj i lijepoj plavuši i zastrašujućem divovskom majmunu nastala je
davne 1933. godine, kao metaforička prerada klasične bajke o ljepotici i
zvijeri . Ideju i osnovu fabule smislili su Merian C. Cooper, koji je
ujedno i redatelj i Edgar Wallace, a film je s ograničenim i nevelikim
budžetom snimljen tijekom ljeta 1932. Nakon prikazivanja je srušio sve
dotadašnje rekorde gledanosti i spasio studio RKO od bankrota.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Original iz 1933. - Fay Wray u Kongovim rukama





Usprkos velikom uspjehu King Kong iz 1933. godine nije zaradio nijednog
Oscara iako bi možda pobijedio u kategoriji specijalnih efekata da je
tada postojala. Osim mnogih revolucionarnih tehničkih inovacija i
animiranih sekvenci film je ponudio nezaboravne scene, primjerice
Kongovu borbu s divovskom zmijom u pećini ili s letećim pterodaktilima,
kao i vjerno izvedenu paniku ljepotice. Glavna glumica Fay Wray kasnije
je postala poznata kao Kraljica vriskova.



Originalno je prahistorijsko čudovište nazvano Kong, kako su ga prozvali
domoroci, stanovnici Otoka lubanja u Indijskom oceanu, a pridjevak King
(kralj) daje mu filmska ekipa koja na čelu s redateljem Carlom Denhamom
dolazi na otok snimati. Uz njega na brodu se nađe avanturist i
scenarist Jack Driscoll te zanosna glumica u usponu Ann Darrow.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Jessica Lange u verziji iz 1976. godine





Zaplet počinje u trenutku kad ekipu napadnu domoroci te otmu Ann da bi
je žrtvovali 15 metara visokom gorili Kongu, a ostatak se upušta u
smrtonosnu avanturu spašavanja ljepotice. Premda remake iz 1976. godine s
Jeffom Bridgesom i Jessicom Lange u glavnim ulogama nije ponovio uspjeh
originala, Jackson je svojom najnovijom verzijom oduševio u prikazima
upravo tog pothvata spašavanja.



King Konga usprkos njegovom čudovišnom izgledu i ubilačkim nagonima
plavuša uspijeva osvojiti te na koncu u gledateljima budi sažaljenje
prije nego odbojnost. Između njih dvoje javlja se prisan odnos i Kong je
spašava od drugih životinja na otoku. Međutim, tu dolazi do izražaja
pohlepa i bolesna ambicija lika redatelja Denhama koji ga pod svaku
cijenu kao osmo svjetsko čudo želi uloviti i prebaciti u New York.



Kad na neki čudan način ekipi to pođe za rukom, dolazi do preokreta.
Suprotno prvom dijelu filma u kojem dominira borba za opstanak i protiv
zvijeri, drugi dio filma otvoreno ili ne, nije bitno, kritizira ljudsku
pohlepu i neutaživu želju za što većom zaradom.



[You must be registered and logged in to see this image.]

Jacksonov remake





King Kong je bačen u okove, sputan svim mogućim sredstvima tada
poznatima čovjeku, izložen u kazalištu kao najveća atrakcija dotad
pokazana, ali uspijeva pobjeći kako bi pronašao svoju plavušu. Spektakl
završava veličanstvenom borbom zrakoplova i King Konga na vrhu Empire
State Buildinga. U ovakvoj priči zvijer ne može preživjeti. Možda u
nekom drugom filmu.



Ono što svakako moramo spomenuti u Jacksonovoj verziji je njegovo
majstorstvo u prikazu prahistorijskih životinja i čudovišta. Od
najsitnije stonoge do dinosaura beštije su toliko vjerno prikazane da u
nekim trenucima izazivaju stvarno gađenje i strah, a jednako majstorski
odrađene režija i kamera pridonose toj horor atmosferi. Zanimljivo je da
je australski redatelj King Konga Hollywoodu već ranije predlagao, a
prihvaćen je tek kad je s Gospodarom prstenova osvojio 11 Oscara.



Iako se radi o uglavnom omiljenoj, klasičnoj priči, mnogo je puta
parodirana. Autor jedne od najpoznatijih satira je Terry Pratchett, čija
knjiga Moving Pictures kulminira situacijom u kojoj divovska žena na
vrh tornja nosi majmuna koji nekontrolirano vrišti

[You must be registered and logged in to see this image.]

I pored nesumnjivog glumačkog talenata i mnogih ozbiljnih uloga -Indijana Jones ostaje lik po kome ćemo pamtiti Harisona Forda .