Octavio Paz

Octavio Paz
1914-1998



Poezija je "tajna religija modernog doba",govorio je Paz, pjesnik i esejist ,prozni stilist,prozaik,a pisao je i antologije, kritičke studije...
Octavio Paz rođen 1914. godine,meksički je pjesnik, kritičar i dramaturg i dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1990.
Politički novinar koji se s drugim intelektualcima pridružio ustanku pod vodstvom Emiliana Zapate.
Pisati je počeo pod utjecajem nadrealizma, ali je s vremenom postajo sve dublji , zalazeći u pitanja ljudske egzistencije: prolaznost, podvojenost bića, otuđenost suvremena čovjeka. Vrlo je značajan i kao pjesnik i kao vrstan esejist.
Jedan je od najlucidnijih svjetskih esejista na temu poezije.
1943, on je otputovao u SAD na Guggenheim Fellowship, gdje je se oduševio anglo-američkom modernom poezijom.
Dvije godine kasnije, ušao je u Meksički diplomatsku službu i bio je poslan u Francusku, gdje je napisao studiju meksičkih identiteta, Labirint samoće, i aktivno sudjelovao (zajedno s Andre Bretonom i Benjaminom Peretom) u raznim aktivnostima i publikacijama u organizaciji nadrealista. Godine 1962, imenovan je Paz meksičkim veleposlanikom u Indiji: važan trenutak u oba pjesnika života i rada, o čemu svjedoči u raznim djelima pisanim za vrijeme boravka u Indiji.
Godine 1968, međutim, podnio je ostavku na diplomatsku službu u znak protesta protiv vlade koja je krvlju ugušila studentskih demonstracije u Tlatelolco tijekom Olimpijskih igara u Meksiku.
Od tada, Paz je nastavio svoj rad kao urednik i izdavač.
Prvi prevod haiku poezije urađen je na španskom jeziku, a sačinio ga je meksički pjesnik, nobelovac Octavio Paz 1956. godine.
Dobitnik je nagrade Cervantes 1981. najvažnije nagrade u španjolskom govornom svijetu.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1990. godine.
Umro je 1998. godine.
Objavio je birke pjesama Korijen čovjekov; Između kamena i cvijeta; Silovito doba; Potpun vjetar.

Oluja

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

Žedan

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeli brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

Povratak

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
- o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Most

Između sada i sada,
Između ja sam i ti si,
Riječ “most”.

Ulaziš u samu sebe
Ulazeći u riječ:
Kao prsten
Zatvara se svjet.

S jedne na drugu obalu
Uvijek se izvija jedno tjelo,
Duga.

Pjevaću za njenim obroncima,
Spavaću pod njenim lukovima.

Jesen

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Octavio Paz

Octavio Paz Lozano (31.3. 1914 – 19.4. 1998.) bio je meksički pisac,
pjesnik i diplomat. Najpoznatiji je po tome što je godine 1990. dobio
Nobelovu nagradu za književnost.
Oktavio Paz je izvršio sintezu
drevne poezije istoka i zapada sa novim kulturnim tendencijama u svom
delu „Oganj naš nasušni“ (1989).

Bio je blizak pokretima
marksizma, nadrealizma i egzistencijalizma. Pisao je o meksičkoj
pesnikinji Huani de la Kruz, Klodu Leviju Štrausu i Marselu Dišanu.
Poezija

* Luna silvestre(1933)
* No pasaran!(1937)
* Libertad bajo palabra (1949)
* Piedra de sol(1957)
* Salamandra(1962)
* Ladera este(1969)
* Pasado en claro(1975)
* Arbol adentro(1987)
* El fuego de cada dia (1989, lični izbor iz svoje poezije)

Eseji i intervjui

* El laberinto de la soledad (1950)
* El arco y la lira (1956)
* Las peras del olmo (1957)
* Cuadrivio (1965)
* Puertas al campo (1966)
* Corriente alterna (1967)
* Traducción, literatura y literalidad (1971)
* El signo y el garabato (1973)
* El mono gramatico (1974)
* El ogro filantropico(1979)
* In/Mediaciones (1979)
* Sor Juana o Las trampas de la fe (1983, monografija o pesnikinji meksičkog baroka)
* Pasion critica: Conversaciones con O.Paz (1983)
* Hombres en su siglo (1984)
* La otra voz: Poesia y fin del siglo (1990)
* Convergencias (1991)
* Itinerario(1993, autobiografija)
* La llama doble. Amor y erotismo (1993)
* Vislumbres de la India(1995)
* Estrella de tres puntos. Andre Breton y el surrealismo(1996)

Sabrana dela

* Mexico en la obra de Octavio Paz. T.1-6. México : Fondo de Cultura Económica, 1990
* Obras completas. T.1-15. México: Letras Mexicanas, 1994—2003.

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.







OTOÑO

En llamas, en otoños incendiados,
arde a veces mi corazón,
puro y solo. El viento lo despierta,
toca su centro y lo suspende
en luz que sonríe para nadie:
¡cuánta belleza suelta!

Busco unas manos,
una presencia, un cuerpo,
lo que rompe los muros
y hace nacer las formas embriagadas,
un roce, un son, un giro, un ala apenas;
busco dentro mí,
huesos, violines intocados,
vértebras delicadas y sombrías,
labios que sueñan labios,
manos que sueñan pájaros...

Y algo que no se sabe y dice «nunca»
cae del cielo,
de ti, mi Dios y mi adversario.

DODIR

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.




PALPAR

Mis manos
abren las cortinas de tu ser
te visten con otra desnudez
descubren los cuerpos de tu cuerpo
Mis manos
inventan otro cuerpo a tu cuerpo.

MONOLOG

Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more – mesečar.

POSETE

Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja…
Ali sve se naselilo krilima.