Ana Ahmatova

Ana Ahmatova (1889-1965) je, prema ocenama
poznavalaca književnosti, jedan od najvećih ruskih, evropskih i
svetskih pesnika XX veka. Njena veličina je zasnovana sposobnosti da
zapeva osobenim i sasvim prepoznatljivim glasom rasnog pesnika koji je
odmah našao svoje odane čitaoce.

Prepoznatljivost njenoga glasa temeljila se kako na osobenosti
načina pevanja (osobenosti poetike), tako i na preokupacijama, novim
temama i pogledima koji su zračili i koji i dan dans zrače iz njenog
dela nepresušnom nagalašenom upečatljivošću. Napisala je i objavila
veliki broj pesama, kao i niz poema i eseja raznovrsne tematike.



Studen mi je pakla grudi takla.

Korak se u laku dao drhtavicu

i ja na desnu ruku sam namakla

s leve rukavicu.



O,koliko ovde stepenica ima

a ja sam verovala-tri.

Sapat jesenji medju klenovima

prosumi:"Umri sa mnom ti".



Varljivost zivota srecu mi zakrili,

prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom.

Ja mu odgovorih tiho:"Mili,

meni takodje.Umrecu sa tobom".



O poslednjem pesma to bese susretu

i ja pogledah na sumorni dom.

U spavacoj sobi,ko na drugom svetu,

gorele su svece ravnodusno za mnom.

Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se

Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja

Niti pastirka, niti kraljica,

Čak ni monahinja-bogomoljka

U ovoj sivoj sam haljini od tralja

U cipelama izlizanih potpetica ...

Ali, kao pre, dajem vreo zagrljaj

I strah nosim sred velikih zenica

Pismo moje ne cepaj, mili

Ne plači zbog laži istinske

I dobro ga, na samo dno, sakrij

Na dno svoje torbe sirotinjske
****************************************
***************************************

Nema u životu spokojnog sata

za koji bih rekla da sam ga zaslužila;

meni je dosta malo zvezdanog zlata,

da ne bih roptala i tužila.



Kad mi pošlješ bol sagnem se smerno;

kad koraknem bojim se da nisam što skrivila.

Nema dela tvog kom se ne bih divila,

pa ma kao crv malo neizmerno.



Ako ti želiš, zlikovci me vređati mogu,

Nezaslužene ću grehe da ispaštam.

Meni je slatko da patim i da praštam,

ako je to milo pravednom Bogu

*******************************************

************************************************
Ljubomoran, nemiran, ali ne od grubih

Voleo me je kao svoje kosti

Ali moju belu pticu ubi

Da ne bi pevala o prošlosti

O zalasku uđe u moju sobicu:

''Voli me, smej se, piši stihove!''

A ja zakopah veselu pticu

Iza starog bunara, pokraj jove

Obećala sam da neću plakati

Ali srce pretvorih u stenje

I, čini mi se da su moji sati

Ispunjeni pesmom ptice ubijene

Lenjingradska se beda

rukama isprati ne da,

suzama se neće smiriti

ni u zemlju zariti.



Čitava vrsta hoda treba

da se zaobiđe ova beda...

Neću ni pogledom, ni znakom,

ni prekorom ni rečju lakom,

ja ću je zemaljskim poklonom,

u polju zelenom



Spomenuti.



***



Đavo ne oda. Uspelo mi je, znači.

I jasni znaci moći su tu.

Uzmi mi srce iz grudi i baci

najgladnijem psu.



Sve to ni na šta ne liči,

ni reči neću izgovoriti vama,

nema sadašnjosti, prošlošću se dičim

i zagrcnuh se od takvog srama.



***



Ništa mi ne ostavljaj za uspomenu.

Znam ja koliko kratko uspomene traju.



***



Ti me izmisli. Takve na svetu nema,

takve na svetu i ne može biti.

Dan i noć muči te sablasna scena –

ni lekar izlečiti – ni pesnik utoliti.



Sreli smo se u nemogućoj godini,

kada svetu su presahli i snaga i snovi,

sve svelo je od jada, sve bi u crnini,

Sveži su bili samo grobovi.



Bez fenjera ko crna smola nevski talas.

Okolo gluva noć ko zid je stajala...

I kad me je pozvao tvoj glas,

šta sam činila – ni sama nisam znala.

A ti mi dođe – ko vođen zvezdom,

stupajući, po toj tragičnoj jeseni,

u taj zanavek napušteni dom,

odakle prohujaše jata stihova spaljenih.



***



Već je i jastuk vreo

sa obe svoje strane,

i druga gasne, evo,

sveća, i krici vrane

postaju sve glasniji.

Noćas u san nisam smela,

kasno je misliti o snu,

kako je neizdrživo bela

pruga na belom prozoru.



***



Tri meseca me bolest skovala za postelju,

a ja smrti u oči mirno gledam,

slučajnim gostom u tom strašnom telu,

samoj sebi, kao kroz san izgledam.



***



Tamo se još muči iz opere Zibelj,

i začarani cvetovi će biti.

A ovde je ušla gospodarica pogibelj,

a i ta pogibelj – takođe si ti.



(Ana Ahmatova)

Umesto prazničnog čestitanja,

taj vetar suvo i okrutno,

doneće vam samo miris raspadanja,

ukus dima i poj pesama

napisanih mojom rukom.



***



Pogled nam jedno drugo ne prati,

ne sustećemo se više, zašto kriti,

ali baš niko ne bi mogao znati,

šta se s nama može za čas jedan zbiti.



***



Oči ne svodim s horizonta

gde mećave igraju čardaš.

Među nama, drug moj, tri su fronta:

naš. neprijateljski i opet naš.



***



Prvo će nas ljubav taći smrtnim prahom,

laskanje i gordost tišina će skriti.

Očajanje, začinjeno strahom,

skoro je nemoguće prebroditi.



***



Pusti, ja sam ko i svi...

I gora od svih bila:

kupala se u tuđoj rosi,

u tuđem se ovsu krila,

u tuđoj travi prenoćila.



***



Svet još ne vide ovakve sirotice.

Niti za bespravnije biće može znati,

čak mi je i vetar »ti« govorio u lice,

tamo, za onim kapkom, što se klati.



***



Saznah, i to visokom cenom,

da sećaš se i čekaš. To znači

da ćeš možda ti i mesto naći

grobu mome bezimenom.



***



Nekome žuti sanduk nose,

drugi sa Bogom sreću ište,

moje su brige male posve

i tesno mi je zemno utočište.



***



Ko se čega boji

to mu i predstoji.

Ničega se bojati ne treba.

Ova je pesma pevana,

pevana a ne dopevana,

i druga isto tako

na nju liči jednako,



Bože.



***



Suseda bi me – iz sažaljenja – dva kvarta ispraćala,

starice, ko što je red, do vrata će doći.

A taj, čiju sam ruku ja držala

do same jame sa mnom će poći.

I sasvim sam će na svetu biti,

nad rodnom, crnom zemljom u taj čas,

i glasno će pitati, al mu neće odgovoriti,

kao ranije što je, moj glas.



***



Pocrnele iglice venčića

oko vedrog čela.

Ah, nasmejanog ptića

sudbina mi na dar donela.



***



Kao onaj što na zapadna vrata iziđe

iz rodnog grada, i zemlju obići znaše,

pa istočnim vratima zbunjeno priđe

misleći: »Gde je duh što me mudro vođaše?«



Tako i ja...



***



Gasim te zavetne sveće,

svrši se moje volšebno veče –

dželati, samozvanci i preteče

i to što tužilac reče,

odlazi sve – u snu mi samo ti.

Doigravši svoje pred kovčegom,

sen tvoja nad besmrtnim bregom,

tvoj glas iz nedra tame leti...

I po imenu. Kako neprestano

naglas me zoveš opet... Ano?



govoriš mi ko i pre – Ti.



***



Kad po staroj navici

imena svojih drugova izgovaram,

uvek mi na toj čudnoj prozivci

samo tišina odgovara.



***



To sam zvanje zaslužila

za stotinu zločina i zala.

Živima preljubnica bila,

verna tek senci ostala.



(Ana Ahmatova)

Ljubav u Carskom Selu





1.



Čas zmijski svita u klupko,

čara na samom dnu srca,

čas cijele dane s gukom

na bijelom oknu - golubica.



Čas blista u inju sjajnom,

u snu zumbula se skova...

Odvodi sigurno, tajno

od radosti i od snova.



Umije slatko zaplakati

u molitvi tužne violine,

i strašno ju je opaziti

kad u tuđem smiješku sine.



2.



A mramorni mi se dvojnik

svalio ispod starog klena,

jezerskoj vodi dao je lik

i sluša šuštanja zelena.



I miju mu pljuskovi svijetli

okorjele njegove rane.

Pričekaj ti ledeni, bijeli,

dok i ja mramorna stanem.



3.



Tamni je dječak lutao alejom,

uz jezero on bješe tužan,

mi slušamo stoljeće cijelo

šum koraka mu jedva čujan.

Gusto i oštro igle borove

pokrivaju taj niski panj.

Njegov trokut ležaše ovdje,

i Parnija tom razderan.

Zemlja ne mora biti rođena



Zemlja ne mora biti rođena

Ali se uvijek voli

Makar u moru nježno - ledena

Bila voda i to bez soli

Na dnu pjesak kao kreda

A zrak pijan kao od vina

I borova četa blijeda

O zalasku gola, nevina

Zalazak u valu etera

Takav je da ne shvatiš

Je li kraj dana ili svijeta

Ili o novoj tajni razmišljaš.

Susret jedan jos neopevani,

bez pesme pada tuge veo.

Nastupaju hladnog leta dani,

a zivot nov tek je zapoceo.



Bese kao od kamena rusnog

svod nebeski u oguju sinjemu.

Neznija od hleba nasusnog

meni treba jedna rec o njemu.



Ti sto rosom prenu svelu travu,

blagom vescu dusu mi ozraci,

ne rad strasti,niti za zabavu,

vec za ljubav koja zivot znaci

I tvrda, hladna riječ je pala

I tvrda, hladna riječ je pala
Na žive grudi, kocka jada.
Svejedno, sve sam to već znala
I smirit' ću se, bar se nadam.

Još mnogo posla predstoji meni:
Treba i spomen da posivi,
Treba, da duša okameni,
Učiti opet kako da živim.

Svejedno, vrelo šumi ljeto,
Kao da praznik neko slavi.
Odavno ja sam znala sve to,
I pustu kuću i dan plavi.

Luna u zenitu

Usnut rastužena,
ustat zaljubljena,
ljepotu vidjet u maku.
nekakva je sila
danas ulazila
u tvoje svetište, mraku!
S mangalom dvorak,
tvoj dim je gorak
i jablan ti je visok…
Šeherezada
iz vrta sada
ide… Takav je Istok!


S groznih trgova u Lenjingradu.
ili s blaženih Letinih polja,
jesi li ti poslao zahladu,
okitio jablanom ogradu,
i azijskih luči milijardu
razlio iznad mojih bolja?


Kad bi mi se opet vratilo:
ta užarena noć i mučenje
(kao Azije u snu bunilo),
Halimino slavujsko pjevanje,
i biblijskih narcisa cvjetanje,
i nevidljivo blagoslivljanje
kao vjetrić bi zemljom šumilo.


I u sjećanju, dnu kovčega išarana:
sveznajućih usta sijeda smješkanja,
plemeniti nabor nadgrobnog turbana
i carski patuljak – bokor mogranja.


Treće proljeće čekam daleko
od Lenjingrada.
Treće? I ono, čini mi se,
bit će posljednje.
Al’ nikad neću zaboraviti
do časa smrti,
kako zvuk vode bje utješan
u sjeni granja.
Breskva procvala, a dim ljubica
sve mirisniji.
Tko smije reći da sam ovdje
ja u tuđini?!



Sedamsto ne bjeh tu godina
ovdje, a sve je kao prije…
Ista se božja milost lije
s tih neporecivih visina.
Sve istih zvijezda kor će sjati,
sve isto nebo svoda crna,
i vjetar isto nosi zrna,
i istu pjesmu pjeva mati.
Moj azijski je dom još trajan,
potrebe nema strahovati…
Još ću doći. Ogrado, cvati,
neka je prepun bazen sjajan.


Pojava lune
A. K.
Od sedefa i ahata,
od zadimljenoga stakla,
ukoso lebdjeti nagnata,
tako je čudnom postala -
kao da “Mjesečeva sonata”
ispred nas je na put stala.



Kao u trpezariji – klupe, sto, prozor
s ogromnom srebrnastom lunom.
Kavu pijemo i crno vino,
muzikom smo zaneseni…
Svejedno…
I procvala je grančica nad zidom.
I u tome je bilo oštre slasti,
neponovljiva neka slatkoća.
Besmrtnih ruža, i suhoga grožđa
domovina nam utočište dala.

Večernji sati

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo-bjela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mjesečinu leti ogromna ptica
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
čak ni kad čujem da me zove.

................................
Samo u voljene postoji molba
A nevoljena molbe prezire
Tako sam srećna što ovde voda
Pod bezbojni led zamire.
I ja ću stati - Hristose, sačuvaj -
Na taj krov svetli, lomljivi
A ti pisma moja popričuvaj
Da bi nam potomci presudili
Da jasnije, i sasvim javno
Tvoj hrabri um pred njima sine
Zar u biografiji tvojoj slavnoj
Može i biti neke beline?
Tako je slatko zemaljsko piće
Gusto je ljubavi mreža satkana
Jednom, valjda, u udžbeniku biće
Stranica i o meni pročitana
A kad đaci čuju priču što dira
Nek se, ako hoće, osmehnu lukavo
Kad mi već ne daš ljubavi i mira
Daruj me svojom gorkom slavom .

Studen mi je pakla grudi takla.
Korak se u laku dao drhtavicu
i ja na desnu ruku sam namakla
s leve rukavicu.

O,koliko ovde stepenica ima
a ja sam verovala-tri.
Sapat jesenji medju klenovima
prosumi:"Umri sa mnom ti".

Varljivost zivota srecu mi zakrili,
prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom.
Ja mu odgovorih tiho:"Mili,
meni takodje.Umrecu sa tobom".

O poslednjem pesma to bese susretu
i ja pogledah na sumorni dom.
U spavacoj sobi,ko na drugom svetu,
gorele su svece ravnodusno za mnom.

Postoji sigurno netko
Tko me jednom ubio
A zatim otišao na vrhovima prstiju,
Ne narušivši svoj savršeni ples
Zaboravio me položiti u krevet
I ostavio me da stojim
Svezana čvrsto
Na putu
Sa srcem zarobljenim kao i prije
S očima nalik
Na njihov odraz u vodi još čist
Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta
Oko mene
Zaboravio sklopiti moje oči
I dopustio im tu pustu strast

LJUBAV

Čas u zmička obmota se klupče,
Oko srca koluta i čara,
Čas celoga dana ko golupče
Sa prozora guče, zagovara.

Čas u inju razgori se, sevne
Iz cvetova uspavanih boja.
Čas potajno usred duše pevne
Zaleluja niti nespokoja.

Ume tako slatko da zarida
S ustreptalih struna violine,
Zagonetkom srce da iskida
Iz osmeha što nenadno sine.

ANA AHMATOVA

(1889-1966)

Ana Ahmatova (Ana Andrejevna Gorenko) rodila se 24. juna 1889. godine u Velikoj fontani — predgrađu Odese, ali se već u drugoj godini života obrela u Carskom Selu kod Peterburga (Lenjingrada), đe je provela djetinjstvo i mladost do 16. godine.
Njena majka — Ina Erazmova Stogova, ljepotica iz Tverskog, pored divnog obličja, izražene čulnosti — ostavila je Ani u nasljeđe mekotu i senzibilnost duše, trpkost i sjetu, koja nikada nije napuštala umiljato lice. Rodila joj je, uz to, još dvije sestre i dva brata, jednog iz prvog braka.

Otac — Andrej Antonovič Gorenko, naprotiv, bio je strog i bezosjećajan. Sklonost ka poeziji koju je već u ranim godinama njene mladosti primjećivao kod svoje šćerke za njega je bila porok, koji se ne može ničim pravdati. Možda je i zbog toga Ana, od svoje babe Tatarke, s majčine strane, uzela drugi dio svoga pjesničkag imena — Ahmatova.

Uz bezosjećajnog oca rasipnika, porodicu Gorenko pratile su i druge nedaće. Sestre Anine su bolovale i umrle od tuberkuloze, od koje je i Ana bolovala u 16. i 20. godini. Sve je to dovelo do brodoloma u kući i roditelji su se razišli već 1905. godine.

Ipak mladost Ane Ahmatove nije bila neinteresantna. U Carskom Selu, izletištu i ljetnjem prebivalištu carske gospode i velmoža najvišeg sloja ruskog društva, koje je baš tada neumitno počelo da silazi s pozornice svjetske istorije, u divnim parkovima raskošnog zelenila, uz „zamišljene" tihe vode, pored hipodroma, između dugih i prekrasnih drvoreda — rasla je vitka crnooka đevojčica, sanjarila i kradom pisala stihove.

Ljeto je provodila na Krimu, na obalama Crnog mora, predajući se „žestoko" suncu i talasima. Oni koji su Ahmatovu poznavali iz tih dana, pisali su da je to nježno, krhko stvorenje najviše ličilo na vilu iz narodnih predanja. Bijele puti, poput snijega, duge crne kose, sjekla je oštre valove crnomorske „upravo" kao vila brodarica.

A šta je to krhko đevojče moglo da uradi u poeziji?

Početkom 20. vijeka propjevao je i nježni glas Ane Ahmatove. Istina, ona je pisala pjesme u gimnazijskim klupama u Peterburgu i u Kijevu, đe je završila gimnaziju 1907. godine i upisala pravne nauke, koje je baš nijesu mnogo privlačile. Ali prva knjiga „Veče" izašla je 1912. godine, a 1914. druga — „Brojanice".

„Veče" i „Brojnice" već su Ahmatovoj donijele simpatiju i slavu. „Ove knjige su postale književni događaj", pisao je njen savremenik K. I. Čukovski. „U rusku poeziju ušla je rijetka po svojoj ljepoti, uvjerljiva za čitaoca, lapidarna, dragocjena, zategnuta ženska nota". O njoj su s uvažavanjem pisali istaknuti kritičari u istaknutim žurnalima. Njeni stihovi su ulazili u modu, u život, u spomenare. Čukovski je govorio da je njene stihove, iz pjesme „Pjesma poslednjeg susreta" zapamtila cijela Rusija.

U 1910. godini Ahmatova se udala za Nikolaja Gumiljeva, jednog od predstavnika kružoka „Akmeista" čiji su članovi bili još Osip Mandeljštam, Vladimir Arbut, i Mihail Zenkejevič. Ta Petrogradska grupa pjesnika, mada je, u krajnjoj liniji pripadala simbolistima, nastojala je da prevlada njihovu mističnu i mračnu narav, njihovu književnu čistotu, čehovsku uslovljenost i nadsocijalnu zainteresovanost.
Putujući s mužem u Pariz, zatim u Švajcarsku i vrativši se ponovo u Petrograd, Ahmatova je sazrijevala kao pjesikinja, širila svoje književne vidike studirajući istorijske književne nauke, posebno proučavajući Homera, grčku tragediju, zatim Vergilija, Katula i Dantea, Šekspira. Istočni spjevovi i Biblija, takođe je privlače kao i francuska poezija. Puškina detaljno proučava.

Nastupala je na književnim večerima sa Blokom, Anesenskim, Ivanovim, ali je bila uvijek tiha, povučena, s pečalnim usnama na izuzetno blijedom licu. Umjetnik Anengsov, jedan od autora njenih portreta, pisao je: „Sjeta je bila najkarakterističniji izraz na njenom licu. Čak i kada se smijala. I ta očaravajuća sjeta činila je njeno lice izuzetno lijepim. Nijesam mogao odvojiti pogled od njega. Visoka, tanana, lijepo građena ličila je na petnaestogodišnju đevojčicu.

Još u svojim ranim pjesmama pokazivala je uzuzetnu intuiciju, složenu senzibilnost i dar predskazivanja. Čuveni slikar Modiljani, koga je srela 1911. u Parizu, divio se njenom pogađanju misli, otkrivanju tuđih snova. „Duboka, tajanstvena, mjesečeva polunoćna struja takla je kroz njene stihove", primjećuje Banikov. „Intuicija i duševno pamćenje Ahmatove čudesno su se ređali u jasnom, čistom i, po shvatanju K. Čukavskog, geometrijski tačnom mišljenju, ne mijenjajući se do kraja života.

Majstorstvo detalja, psihološki dobro uočenih i probranih, svaka riječ izabrana s neobičnom strogošću, smisao za lapidarnost, za minijaturu, bez obzira da li pjesnikinja oslikava pejzaž ili portret, strast ljubavi, ili žestinu bitke — davali su njenim pjesmama uvjerljivost, ubjedljivost, plijenili pažnju čitaoca.

„Umjetnička jasnoća Ahmatove, psihološka dubina njene poezije nerazdvojno su vezani, slivani s fonetikom, zvukovnom bojom njenog stiha. Strofa i faza ne javljaju se u Ahmatove kao neki elementi muzikalne proizvoljnosti, crteža, kako je to bilo u mnogih njenih savremenika simbolista. Pažnja u stihovima Ahmatove prenešena je na intonaciju, na riječ, nosivu riječ... Čitatelj s osobenom jasnoćovi iz njenih pjesama upija prvosazdanu svježinu ruske riječi, punoću njenog zvuka, njegovu reljefnost, njegovu boju i ukus, njegovu težinu", »konstatuje N. Banikov.

II

Poetesa Ana Ahmatova sa ogromnom silom lirizma pisala je o ljubavi. Ljubavni stihovi Ahmatove tkaju čitavu povijest sa mnoštvom mizanscena, peripetija, lica koja su se našla u njenim vrtlozima slučajno ili neslučajno. Susreti i rastanci, nježnost, osjećanje krivice, razočarenje, ljubomora, ogorčenje, čežnja, razdraganost srca, neispunjena očekivanja, samozadovoljstvo, gardost, tuga i gorčina i razni oblici i pojavnosti ljubavnog zanosa i žara. Tu je i ljubav prema bližnjima, na rodoljublje.
No, ljubav je rijetko srećna, češće je trpnja, gorčina, patnja, a nerijetko se pretvara i u tragediju, koja za čitav život ostavlja u duši bolni pečat, na licu pečalnu masku. „Kao i u likovima u stihovima Ahmatove u duši pjesnikinje je živjela istinska potreba o pravoj ljubavi, vreloj ni čim ne unakaženoj", kaže Banikov.

U lirici Ahmatove otkriva se bogatstvo, ne samo njenog, duhovnog života, nego čitavog njenog pokoljenja. Eto, otuda i „Veče" i „Brojnice" i „Belo jato", i
„Bokvica" (1921) i „Anno Domini (1922), mada su neki kritičari smatrali da je stihotvorenije Ahmatove lirski dneviik, nose iskustvo čitavog pokoljenja.
Ljubavne pjesme pisane u prvom licu, nijesu, dakle, samo ispovijest duše pjesnika. Prije bi se relčo da je u njima sadržana ispovijest njenog vremena. To se naročito pokazuje u pjesmama koje je pisala u godinama prvog svjetskog rata, a zatim oktobarske revolucije.

Vrijeme je pokazalo da nijesu bili u pravu ni oni kritičari koji su poeziju Ahmatove smatrali kamernom u negativnom smislu. Visoko majstorstvo, izvrsna versifikacija, lakoća u pjevnosti stiha davali su joj tek kamerni prizvuk.

Još manje su u pravu oni koji su smatrali da se Ahmatova bavi ograničenim brojem tema i motiva, ograničavajući svoje pjevanje i na mali broj poetskih slika. Zar u njenoj poeziji nijesu našli mjesta: široke ruske stepe, rijeke, divne šume, ptice, proljeće, ljeto, jesen, „škrta Tverska polja", „zlatni Bahčisaraj", divni stupovi Hersona „Pavlovsk brežuljkasti", „zamišljena voda", prekrasni grad na Nevi, sa čuvenim mostovima, kolonima, arkadama. . . Zar to ne govore i ovi stihovi:

,,Ti znaš, ja se patih u nevolji
I gospoda za smrt svoju moljah,
Al' jednako u sećanja volji
Behu meni škrta Tverska polja,
U bunaru zaronjene ptice,
Ključi pene — nad njima oblaci,
Na ogradi škripave vratnice,
Miris hleba u tuge ugarci. .."

Onaj plodonosni uticaj u razvoju poetske ličnosti dogodio se Ahmatovoj baveći se Puškinom, i pišući o njemu. S te strane u poeziji Ahmatove učvrstila se ta klasična nota, koja se naročito ogleda u stihovima iz knjiga „Belo jato", „Bokvica" i „Anuo Doimini".

U životu Ane Ahmatove, kao i u njenoj poeziji, nijedna čaša meda nije ispijena bez otrova, bilo je dosta ljubavi, ali i gorčine. Pored „bogatog" djetinjstva u Carskom Selu i na obalama Crnog mora, brodolomi u porodici činili su to djetinjstvo i nesrećnim. I dalje kroz život pjesnikinju prate slični događaji. Sjaj Pariza, Venecije, Firence, zamjenjuje brodolom u braku, samovanje u Slepnjevu, u koje je redovno odlazila sve do 1917. godine. Ratni vihor i gladne godine poslije rata imale su svoju cijenu trpljenja i življenja. Ni Staljinove čistke, takođe, nijesu je zaobišle. Njen sin Lav Gumiljov tek je 1956. rehabilitovan.

Nešto od ovih događaja našlo se u njenoj poeziji. Poema „Rekvijem", koja se sastoji od pojedinačnih pjesama obrađuje taj period. Ona u cjelini nije objavljena u Sovjetskom Savezu.

Iz neposrednog predratnog perioda i prvih dana rata je i knjiga pjesama „Trska", a tek 60-tih godina pojavila se njena „Sedma knjiga" i „Poema bez junaka", koju je pisala više od 20 godina.

Za vrijeme života pjesnikinje i poslije njene smrti (marta 1966) objavljeno je više zbornika njene poezije.


Tomislav Šipovac: RIMAMA LJUBAVI NA IZAZOVE VREMENA

PESMA POSLEDNJEG SUSRETA

Studen mi je pakla grudi takla.
Korak se u laku dao drhtavicu.
I ja na desnu ruku sam namakla
S leve rukavicu.

O, koliko ovde stepenica ima
A ja sam verovala — tri.
Šapat jesenji među klenovima
Prošumi: „Umri sa mnom ti!

Varljivost života sreću mi zakrili.
Prevrtljiva sudba nasmeja se zlobom".
Ja mu odgovorih tiho: „Mili,
Meni, takođe. Umreću sa tobom".

O poslednjem pesma to beše susretu.
I ja pogledah na sumorni dom.
U spavaćoj sobi, ko na drugom svetu,
Gorele su sveće ravnodušno za mnom.

1911.



SIVOOKI KRALJ

Slava tebje, bolu preduboki,
Juče umro kralj je sivooki.

Veče beše jesenje, nemirno,
Moj muž, došav rekao je mirno:

Iz lova ga doneše u selo.
U starom mu dubu našli telo.

Za kraljevnom žal. Bol je opsada.
Samo za noć postala je seda.

Uzev lulu sa kamina, tmurno
Na noćni rad pošao je žurno.

Devojčicu istog trena prenem
I gledam u sive oči njene.

Nad prozorom šapuće topola:
„Nema kralja, ovo je noć bola".

1911.

PODRAŽAVANJE I. F. ANENSKOGA

S tobom mojom prvom ćudljivicom
Opraštah se. Istok granu plavim.
Ti si rekla: „Zar da zaboravim?"
A ja ipak odoh s nevericom.

Izranjaju izanđela lica —
Bliska danas, a sutra daleka.
Zbog čega sam uglove stranica
Tu previo, i zašto me čeka

Ono mesto oproštajnog trena
I samo se u knjizi otvara?
Zar godine behu samo pena,
Otplovivši, ne raspretav žara?

Još si rekla: „Srce je kameni
Stup čekanja, a od vatre bila".
Ni sad ne znam da l' si bliska meni
Samo bila, il' si me ljubila.

1911.

VEČERNJA SOBA

Govorim sad reči koje tami streme
I samo se jednom rađaju u duši.
Pčela oko bele zuji hrizanteme.
Jastučić starinski za miris me guši.

U sobi, čiji prozori su uski
Još prebiva ljubav i starine skrama,
I nad krevetom napis po francuski
„Gospode, smiluj se nad nama".

Kazivanje drevnih, tajanstvenih slova,
O dušo moja, ne diraj ne išti...
Buni se odbljesak sevrljskih kipova
Ispod odežda tame što ih tišti.

Poslednji zračak žućkasti i gordi
Vene u buketu jarkih georgina
I, ko u san, kaplje: zvuk sa violina
I s klavira jecaju akordi.

1912.

UVEČE

Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bedu.
Sveže i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.

„Prijatelj sam ti", šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nežno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.

Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmeh spokojan ogleda.

Napeve setne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
„Blagoslovi, bože presvetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim".

1913.

ODLOMAK

... I nevidljiv neko u drveća seni,
Uznemiriv lišća opalog sloj —
Kriknu: „Šta uradi sa tobom voljeni,
Šta uradi voljeni tvoj?

Kao u gustoj ogreznuli tmuši —
očni ti kapci sviti otežali.
On ti ostavi ljubav koja pali
Otrov sumnje i tugu što guši.

Prestala si davno ubode brojati
Tupih igala u umrle grudi.
Lakše ti se živoj sa zemljom spojiti
Nego sa osmehom koji nadu budi..."

„Skrivaču crni i hitri bez stida,
Sa pakošću niskom što vreba u seni:
On je tih i nežan i privržen meni
I volim ga više od očinjeg vida".

1912.

LOTOVA ŽENA

“Žena pak Lotova obazre se idući iza njega
i u slani se kamen pretvori”.

Knjiga postanja


Za izaslanikom boga je išao,
Ogroman, svetao preko gore crne,
A nemir ženin, vreo, nestišao,
Još ga je zvao da se bar osvrne.

„Pogledaj kule prekrasnog Sodoma,
Parkove gde pevah, dvore gde sa prela,
Prozore puste visokoga doma,
Gde sam ti rodila dete, gde sam čela".

Okrenula se, i sa smrtnom bolju
Zavapiše oči, sa prizorom srasle.
Telo se prozračnom ukrutilo solju,
I noge joj hitre za zemlju prirasle.

Ovu divnu ženu oplakati ko će?
U ošptem gubitku njen udio šta je?
Samo srce moje nikada ne hoće
Zaboravit': život za pogled se daje.