Vedrana Rudan

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Drkadžija

OCT 16
Prestala sam se paliti na politiku. Političare držim manipulatorima i kriminalcima. Da to nisu bavili bi se nekim normalnim poslom. Primjerice, vozili bi gradski autobus ali tako da ne koče prenaglo. Uzalud mi trud. Ne gledam političke emisije, ne glasam, izbjegavam ljude koji su članovi kojekakvih partija ali povremeno skočim na net.

Zato sam jučer na svom ekranu ugledala tri esdepeovca, čak im i imena znam, Mrsić, Maras, Bernardić, koji su očito u nekakvoj kampanji. Dečki su sjedili za stolom i pokušavali okupljenim ljudima prodati muda za bubrege. Pokušavali. Nisu uspjeli jer ih je u tome spriječila Akcija. Da me ubijete ne znam kako se ljudi zovu ali sam na glas rekla, aleluja, jebote! Ipak se kreće!

Klinci, nisam im vidjela lica, pretpostavljam da su bili klinci, onoj su trojici postavljali konkretna pitanja: da li netko od vaših radi za 1600 kuna mjesečno, čime se vi uopće bavite, morate nam odgovoriti jer smo vas mi izabrali… Pitali su ih sve ono što bi ih pitao netko tko se ne može pomiriti sa činjenicom da živi u usranoj zemlji i da će tako ostati sve dok se neka Akcija ne prihvati akcije. Jebeš pitanja.

Naravno da su me dečki i cure razgalili, konačno je nekome dopizdilo. Kako bi mi dan bio lijep da mi pogled nije pao na Bernardića, mladu, visoku, lijepu, dobro obučenu, vitku uzdanicu SDP-a. Dok su u dvorani ljudska bića, građani Republike Hrvatske, osobe koje ga plaćaju, dečki i cure bez čije love on ne bi sebi mogao kupiti gaće, dok su ti mladi, očajni ljudi uzalud pokušavali dobiti odgovore na kratka i jasna pitanja onaj je Bernardić drkao po mobitelu.

Buljio je u ekran, slao poruke, primao poruke… I baš mu nitko u onoj dvorani nije rekao: “Slušaj, koji to kurac radiš? Ne znaš da je zabranjeno drkanje na radnom mjestu?” A možda je i bolje tako. Bernardić ne bi razumio pitanje jer njegov posao jest drkanje.

Što je naš posao? Mi građani moramo pobožno skupljati spermu hrvatskih političara, gledati u nju očarano i gutati je bjesomučno dok nas ne udavi.  

Rudan o Tijaniću: Otišao je čovek koga sam svim srcem volela protiv svoje volje


Otišao je čovek koga sam svim srcem volela protiv svoje volje, napisala je hrvatska književnica Vedrana Rudan na svom blogu povodom smrti Aleksandara Tijanića, generalnog direktora Radio-televizije Srbije. Tijanić je preminuo juče u 63. godini. Kolumnu "Zbogom, Saša" prenosimo u celosti.

Nazvao me sin: ”Čuvaj se, Stara, odlaze ti vršnjaci!” Pa mi je rekao. Da li sam se užasnula? Zapanjila? Iznenadila? Prestravila? Nisam. Tijanić je bio bolestan čovjek. Visok šećer, stres, problemi sa srcem, šezdeset i četiri godine, vodio je život koji bi daleko prije ubio svakog normalnog čovjeka. Želim reći, u Tijanićevoj smrti nema ništa neobično.

Ugasio se život čovjeka na pragu starosti. Oko mene svakoga dana umiru moji vršnjaci. Došao je red na moju generaciju. Pa ipak… Kad je sin spustio slušalicu… Umro je Tijanić. Nema više Saše? Sredinom idućeg mjeseca otići ću, ako budem živa, u Beograd. Planirala sam popiti s njim kavu.



Kad bih ga nazvala a on mi se ne bi mogao javiti u uhu bih čula glas Arsena Dedića: “Samo prazna obećanja dat ću vam ja…” Sjećam se da sam nekoliko dana prije nego što je pao Milošević za “Novi list” radila sa Sašom intervju u Banjaluci u kafiću na obali Vrbasa. Pokazao mi je ogroman pištolj, zgrozila sam se. Bojao se da će ga ubiti. Zaboravila sam koga se bojao.

Pitala sam ga: “Da li si ti četnik?” Rekao mi je da nije “četnik” ali da jest “početnik”. Znam da je bio Miloševićev minister informiranja i da me to zgrozilo, znam da je vukao mnoge poteze s kojima se nisam slagala, ali… Imam problem. Ponosna sam što sam godinama poznavala najveće pero na prostorima umlaćene Jugoslavije.



Njegovi su me tekstovi fascinirali. Ostajala bih bez daha kad bih u pokojnoj Nedjeljnoj Dalmaciji dokrajčila neki od njegovih tekstova. Isti užitak mi danas pričinjava grickanje belgijske čokolade. Užitak veći od života. Pretjerujem? Tijanić i čokolada? Jebe mi se što ćete misliti o meni i o mom pretjerivanju. Volim četnika? Smije li se danas itko u Hrvatskoj baciti kamenom na Tijanića “četnika” kad srpski predsjednik Nikolić četnik dolazi u Hrvatsku kao drag gost?



Što to ja radim? Pokušavam “rehabilitirati” Tijanića samo zato jer mi je drag? Jalov posao? Ali ja ovo ne pišem ni za koga nego za svoju dušu. Poznavala sam ga dvadeset i pet godina. Bio je vreća šarma. Bio je čovjek čiji će tekstovi ući u povijest hrvatskog novinarstva. Bio je lik s kim se moglo zajebavati. Kužio je i cinizam i zlobu i maestralno se znao s tim nositi.



Kad bi ga netko nagazio uvijek mi je bilo žao toga nekoga ma koliko sirotan bio u pravu.



Eto, postoje tako u životima ljudi neki ljudi koje voliš protiv svoje volje. “Stara, odlaze ti vršnjaci!” Vršnjak? Otišao je čovjek koga sam svim srcem voljela protiv svoje volje.

Amaruši
Vedrana Rudan
O Vedrani Rudan je na ovim prostorima već mnogo toga rečeno i napisano, kao i u svijetu gdje se njene knjige redovito prevode. "Amaruši" je još jedan od njenih romana u kojoj se junakinje bore za život na život i smrt.

Junakinje? Nema junaka? Ili ipak ima jedan? 

Brak, preljub, odlazak, povratak, djeca, nezaposlenost, Afganistan… pa čak i ljubav, a sve to kroz oči djevojčice Amaruši.
***

Vedrana Rudan je glas koji definitivno vrijedi čuti.
Guardian
 
Vedrana Rudan ujedinjuje Celineovsku grozničavost s bjesomučnom opsesivnošću Bernharda, ona provocira, ali to su istine koje pogađaju pravo mjesto.
La Matricule des Anges

Vedrana Rudan piše oštro i beskompromisno, djelimično i vulgarno, i pritom do kraja uvjerljivo slika život u tranziciji, u domovini 'koja je igračka dana u ruke male skupine velikih razbojnika'
Mladina

Život u Hrvatskoj

OCT 31
Ponekad kod frizera ili na masaži, trenutno sam nepokretna, osjetim kako me mlade oči gledaju pune sažaljenja. I ja tako gledam sve mlade ljude oko sebe ali oni to ne primjećuju. Misle da je starost strašna. Starost strašna? Zašto? Ako naglo umrem nitko sretniji od mene i onih oko mene. Ako se teško razbolim mogu se dati ubiti, kad imaš novaca netko će te dokrajčiti nježno. Za to čuvam lovu.

Bolje se osjećam od svoje djece i djece mojih prijatelja jer mi ponekad srce ispune sjećanja na prošlost. Radila sam opušteno od sedam do petnaest, imala slobodne subote, nedjelje, Dan mrtvih, praznike smo spajali u “mostove”. Šefovi i šefice nam nisu bili profesionalni zlostavljači a radno okruženje nije imalo baš nikakve sličnosti sa atmosferom u koncentracijskim logorima.

Najveći nam je stres u životu bila nesretna ljubav ili neželjena trudnoća. Tada ni to nije bila velika frka jer se oko nas motalo dovoljno mladih muškaraca koji nisu bili ludi koliko su to ovi danas, abortus je bio besplatan. U odvratnoj, pokojnoj, bivšoj, mračnoj tamnici naroda i kojekakvih narodnosti život je bio tisuću puta bolji nego danas. Da, TISUĆU. Ili HILJADU, kako hoćete.

Nismo smjeli šetati ulicama naših gradova i urlati da je Josip Broz svinja, danas smijemo, ali od toga se ne živi. Neki od vas su u međuvremenu shvatili da je Josip Broz bio daleko manja svinja, ako je uopće bio svinja, od ovih koji u vas bulje svakoga dana sa vaših ekrana. Da, vaših. Ja ih ne gledam ali njihovo roktanje ipak dopire do mene.

Čula sam da je sisačka županica sebi kupila audi, mojom lovom, vrijedan nekoliko stotina tisuća kuna. Vidjela sam tu gospođu na teveu dok sam još gledala teve. Na njoj je bila uska majica a namreškane bradavice mamile su uzdahe njenih kolega. Njihove hlače nisu bile raskopčane, oni nam nisu namigivali glavićima. Hvala im na tome. Hvala? A to što ga svakoga dana izvlače i turaju nam ga do balčaka? Da, nema razlike između nositeljica bradavica i nositelja đokadi.

Danas mi je prijateljica rekla da će oni, kolege one sisate ženske i ona, biti pet dana doma jer većini od njih njihovi pokojnici počivaju bogu iza nogu. Da li je zbog toga kupila audi? Mi ovih dana nećemo nikamo putovati iako svoje pokojnike ne držimo u frizeru. Jednostavno, nemamo za benzin. Ne osjećam se dobro, ne znam od koje boleštine bolujem ali sam presretna. Ako crknem, ljudi moji, s kakvim ću užitkom, dok još budem bila pri sebi, otići iz ovog pornografskog filma koji se zove Republika Hrvatska. Taj odlazak bit će najveći orgazam u mom životu.

Katolici, pederi i partneri

NOV 06
Prijateljica mi je danas rekla da onima koji imaju problema sa zubima socijalno plaća popravak samo prva četiri zuba. Kad klinca uhvate na cesti sa džointom u ruci mora platiti nekoliko tisuća kuna kazne a bivši ministar Čobanković zbog svojih je zločina osuđen na rad za opće dobro. Bivši ministar Čačić zatvorske dane krati igrajući golf…

Nekoliko stotina tisuća građana nikad neće naći posao. Starcima, kad od mirovine plate režije ostaje osjećaj da još uvijek imaju krov pod koji mogu dovlačiti plastične boce. Zaposleni na posao dolaze u osam ujutro a vraćaju se doma u dvadeset sretni što će na kraju mjeseca strpati u džep tri tisuće kuna.

Bolesna djeca gore u vrtićima, bake ih ne mogu čuvati kad im temperature skoči na četrdeset jer za lovu čuvaju tuđu djecu. Netko unucima treba platiti vrtić. Hoće li Hrvatima i Hrvaticama puknuti film? Nije lako raditi samo da bi mogao skupiti snagu za robijanje do smrti. Nije lako gladovati i čekati smrt roditelja da bi najzad mogao kupiti cipele, ako roditelji nisu prije smrti pojeli sve što im je ostalo od očeva, majki i djedova.

Pa ipak…Što hrvatskoj sirotinji ždere jetru iz dana u dan iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu? Naši tantali imaju samo jedan problem: kako u Ustav zakucati da u hrvatski brak mogu stupiti samo muškarac žena. Čak 750 tisuća ljudi potpisalo je da ne žele pedere u svoju butigu. Kud narod okom, Vlada skokom, referendum će biti raspisan.

Hoće li nakon referenduma nekoliko milijuna Hrvata i Hrvatica pederima i pedericama zatvoriti sve ulaze u bračnu luku? Neće. Vlada zna ono što narod ne zna. Danas se demokratičnost jedne zemlje ocjenjuje isključivo kroz odnos prema pederima i pedericama. Ako oni u svojoj zemlji smiju hodati u koloni i mahati zastavama u duginim bojama, ako se smiju ženiti, udavati, usvajati djecu, onda je njihova zemlja leglo demokracije.

Zato se naša vlada dosjetila kako doskočiti turbokatolicima i ostalim talibanima. Pederi se više u Hrvatskoj neće zvati pederi nego “partneri” i slobodno će moći zasnovati “partnersku vezu”. Pa ti potpisuj, pa ti mijenjaj Ustav, pa ti skupljaj potpise pred crkvama i krčmama, pa ti grmi sa oltara. Uzalud. Pederi vladaju svijetom.

Čitava me ova pizdarija ne bi previse uzbuđivala da upravo ne čitam Bukowskog koji kaže da će bogatima biti dobro “sve dok sirotinja ne nauči kako da pravi atomske bombe u svojim podrumima.”* Očito, Hrvatima ne pada na kraj pameti sklapati atomske bombe. Njih ubija tko kome razvaljuje guzicu.

“Čije je vlasništvo moje tijelo? Valjda moje. Ja bar tako smatram. Ako njime eksperimentiram tko mora odgovarati? Valjda ja, a ne država. Jer, ako postupim nerazumno, umire li država? O, ne.” Mark Twain.** Tko u ovoj priči postupa nerazumno? Katolici nikako ne jer ga turaju u pravu rupu. Pederi? Ne jer imaju pravo “eksperimentirati”. Pa ipak ćemo u konačnici svi najebati. Četrdeset i pet milijuna kuna koštat će referendum a i dalje će ga jedni turati u prednju rupu, drugi u stražnju.

A sve je samo politika. “Sukob interesa zakrabuljen u borbu načela. Vođenje javnih poslova za privatni probitak.” Ambrose Bierce***

Vedrana Rudan: Otvoreno pismo papi Franji
Objavljeno: 16.11.2013. - 11:03




Čitala sam, živite u skromnom stanu, vozite se u krntiji. O, kako biste se začudili u čemu se voze naši političari, bankari, svećenici i ostali mafijaši. Audiji, džipovi, mercedesi…Svi oni vjerojatno o vama misle da ste, oprostite mi na izrazu, glupan koji vjeruje u carstvo nebesko i Božju strijelu koja će ubiti sve koji ljudima čine zlo.

Autor: Vedrana Rudan Veličina slova:aaa
Sveti Oče,

moje ime je Rudan, Vedrana Rudan. Nevjernica sam i pišem vam iz zemljice Hrvatske. Kako živimo, mi ovdje? Sve ću vam, Sveti Oče, napisati. Dječica u vrtićima vrište od gladi, tridesetoro siročadi na jednu tetu. Spavaju na podu a uši ih grizu. U mnogim školama nema vece papira, grijanja, vode, neke su i bez krova. Oko bolnica šeću bezdlake mačke jer su u kontejnerima same sebi dale kemoterapiju. Pred njima ne bježe štakori jer su od njih i deblji i brži.

U bolnicama nema vate, zavoja, tople vode, vece papira, posteljine, lijekova, u posljednje vrijeme ni liječnika. Ljudi koji imaju posao rade od jutra do sutra u nadi da će dobiti plaću koju ne dobivaju. Sveti Oče, sigurno ne znate da je Hrvatska 107% katolička. Zbog toga naši ljudi od usta otkidaju, uz pomoć političara koji im u tome pomažu, da bi katolički svećenici živjeli u dvorcima od oniksa.

Ne plaćaju porez, njima ne trebaju fiskalne kase, redovito od države koja nije katolička primaju plaću, tucaju dečkiće i dečke iako su protiv homoseksualaca a časne sestre su jedine žene u mojoj zemlji koje imaju pravo na besplatni abortus. Koliko ga plaćaju žene koje nisu časne ne znam jer sam već trideset godina djevica.

Čitala sam, živite u skromnom stanu, vozite se u krntiji. O, kako biste se začudili u čemu se voze naši političari, bankari, svećenici i ostali mafijaši. Audiji, džipovi, mercedesi…Svi oni vjerojatno o vama misle da ste, oprostite mi na izrazu, glupan koji vjeruje u carstvo nebesko i Božju strijelu koja će ubiti sve koji ljudima čine zlo.

Oče moj, ne znate a morali biste znati, Božja strijela u Hrvatskoj baš nikoga ne pogađa. U rukama zločinaca su novine, televizije, policije, sva odvjetništva i sve crkve. Ugledni građani, ne biste vjerovali, predragi Franjo, imaju na desetke kuća, ukradenih slika, punjenih bijelih i smeđih medvjeda a sva njihova zlodjela svetom vodom škrope vaši dečki.

Da, s pravom se pitate, zašto Vam pišem? Ako je narodu tako teško neka krene u rat protiv zlotvora. Oče premili, ne poznajete moj narod. Njega u srce pogađa što u Ustavu ne piše da je brak zajednica muškarca i žene. Čak 720 tisuća građana umire od želje da se to uvali u Ustav iako znaju da će referendum koštati milijune. Uzalud. Više ih uznemiravaju, oprostite mi na izrazu, pederi, nego činjenica da oni, njihova djeca i njihovi roditelji umiru od gladi.

Vojskovođe hrvatske bitke nad bitkama vaši su svećenici jer misle da se istostpolno smije općiti samo u crkvama i samostanima u društvu razapetog Krista i gledajući u tople oči Majke Božje koja drži djetešce na sisi. Oče premili, jeste li ikad čuli za tako nešto?

Znam, dobivate tisuće pisama dnevno zato ću prijeći na stvar. Vaša Svetost je nedavno progovorila o korupciji. Ipak ste čuli za Hrvatsku? U ovoj zemlji ne možeš živ dobiti izvod iz matične knjige rođenih ako ne platiš. A izvod iz matične knjige rođenih star najviše šest mjeseci moraš imati i kad ti rodbina organizira pogreb. Franjo moj premili, svi koji svijetom šire korupciju doktorirali su je u mojoj zemlji.

Zato, zato, zato Vas molim kao Boga, svratite u Lijepu Našu Sodomu i Gomoru. Nedavno ste rekli da bi svima koji su korumpirani trebalo objesiti kamen oko vrata i baciti ih u more. Franjo mili, mi imao MORE. Mi imamo KAMEN. Mi imamo KONOPAC. Dođite, ništa ne morate donijeti sa sobom osim sebe. Sebe nam donesite! Ovdje ne žive ljudi koji bi uzeli kamen u ruku, svezali ga našim zlotvorima oko vrata i zatim ih gurnuli u more. Dođite, o, dođite, Oče dragi. Bog je od nas davno digao ruke. Vi ste nam jedina nada.

Volim vas i preklinjem i očekujem. Ako dođete poljubit ću vam prsten. Ako dođete bacit ću se pred Vas. Ako dođete, oprat ću Vam noge. Ni mami ih nisam prala. Ako dođete otići ću u samostan i postat ću časna sestra Rudan, Vedrana Rudan.

Hvaljen Isus i Marija, Spasitelju naš!


Tekst je preuzet sa bloga autorke

Istina od reči do reči...

Ples vampira

NOV 18
Tko zna koliko je Vukovaraca dalo život, ruke, noge, oči, tko znako koliko je Vukovaraca izgubilo razum, tko zna koliko je Vukovaraca danas plakalo dok su u svom gradu očajni gledali ples vampira. Dvije grupe ratnih i mirnodopskih profitera utrkivalo se tko će prije stići na cilj. O ljudskoj gluposti Dave Allen davno je sve rekao. Podsjetimo se.



Mislite da je ovo uvredljivo? Više od onoga što se danas u Vukovaru dogodilo? Više od života u Hrvatskoj?

NISAM HRVATICA!

NOV 28
Voljela bih da negdje postoji knjižica, pedesetak stranica, mali smo narod, u kojoj bi pisalo tko su hrvati. Za sve one koji žive u ovoj zemlji a ništa ne znaju o hrvatima. Hrvati su bića koja su se u svojoj povijesti uvijek najugodnije osjećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj, američkoj a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslavenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali “svoj na svome”.

“Svoj na svome” bili su i za vrijeme NDH. Hrvatske kame rezale su srpske, ciganske, židovske i krivomisleće hrvatske vratove s tolikim užitkom da je Hitler osobno zamolio Pavelića da oladi svoje dečke. Zanimljiv je i podatak da je u NDH postojao jedini dječji koncentracijski logor. Da li su hrvati slučajno pred šezdesetak godina bili zločinci? Takvo je vrijeme bilo? Da je to istina ne bi danas nogometaš neandertalac kome je kvocijent inteligencije manji od broja cipela pozivao na klanje. Neandertalac? Prejaka riječ. Nije jedini urlao. Tisuće ljudi razdragano je odgovaralo na ustaški poklič.

Što su hrvati činili kad su krvave njuške izvukli iz jugoslavenske guzice? Sjeća li se itko? Da li nam je to problem? Norac je i danas heroj iako je nevinoj ženi sprašio metak u glavu. Dok je služio robiju uspio se vjenčati, dobiti djecu i izgraditi kuću. Jučer sam na ekranu vidjela Antuna Vrdoljaka. Čovjek Za Sva Vremena urlao je na nekog sirotana ispunjen hrvatstvom toliko da su mu gotovo oči iskočile iz glave.

Antun Vrdoljak, mrzitelj svake kože koja nije bijela poput “kockice” na hrvatskoj zastavi, Vrdoljak koji je devedeset i prve HRT očistio od svega što je smrdilo na srpsko i sve krivomisleće hrvatsko još uvijek nam je heroj a ne zločinac. Hrvati vjeruju u boga a ne vide što im rade popovi lopovi, hrvati su lizali cipele Tuđmanu, Titovom generalu koji je po Hrvatskoj sadio vrbe ali je pazio da se njegovi unuci na njima ne zanjišu, hrvati se tresu pred svakim tko bi im mogao razbiti zube a pjena im navre iz bijesnih usta kad pred sobom nanjuše nemoćne.

Smrt pederima! Ajmo na referendum! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Da kojim slučajem u Hrvatskoj žive samo pederi Amerikanci hrvati bi istim bolesnim žarom glasali PROTIV. Doduše, u tom slučaju referenduma ne bi bilo.

Možda, možda su hrvati poput ostalih ljudskih bića, Nijemaca, Mađara, Francuza… Možda samo opet živimo u vremenu kad fašizam guta zemlju po zemlju, čovjeka po čovjeka. Možda nema genetskih zločinaca. Možda. Ipak, kad pogledam unatrag povijest svoga naroda koje se ogromna većina građana ove zemlje ne stidi poželim svojoj unuci poslati poruku.

Mala, tvoja nona NIJE HRVATICA. I time se ponosi.

Vedrana Rudan: U ime fašizma!


Kakav divan dan! Bila sam u povorci Riječana, Riječanki, djece, beba koji su zviždanjem, pljeskanjem i pjevanjem rekli NE hrvatskom fašizmu koji se zove “U ime obitelji.”

Gospođa Markić koja “ljubavlju” želi umlatiti svakoga tko drugačije misli lažljivica je koja se zalaže za rađanje a živi od prodaje kontracepcijskih tableta, manipulatorica koja ne želi dati odgovor odakle joj lova za gradnju dvorca, kršiteljica zakona jer je ogromno zdanje izgradila bez dozvole, prostakuša koja visokoobrazovane stručne ljude poput riječke profesorice ustavnog prava Sanje Barić proglašava neznalicom, spodoba koja Hrvatskoj televiziji diktira na koji joj se način gosti u studiju smiju obratiti. Nikad direktno, samo preko voditelja.

Željka Markić, “hrvatska” inkarnacija Majke Božje, nikad nije čula za zapovijedi Božje. Ne kradi, ne laži, ne mrzi bližnjega svoga… “U ime obitelji” i krade i laze i mrzi bližnjega svoga. U zločinu joj pomažu Država i bešćutna hrvatska Katolička crkva.

Za kakvu se obitelj Svetica zalaže? Za obitelj u kojoj će se rađati djeca ali će istovremeno hrvatske mame gutati njene kontracepcijske tablete. Za obitelj koja će crkavati od gladi da bi ona i njeni mogli živjeti u dvorcima. Za obitelj koja neće smjeti postaviti pitanje kako Markić smije divlje graditi a prodavačica salate mora platiti ogromnu globu ako ne izda račun u visini od tri kune. Za obitelj koja će morati vjerovati njenom smiješku Blažene Gospe iza koga se krije biće kome ništa nije sveto osim krađe, laži, licemjerja i širenja mržnje i zla.

Ništa novo nisam rekla o gospođi koja protiv naše volje stalno ulazi u naše domove. Nije ona problem. Od nje je mnogo opasnije ono što nam radi vlast koja je blagoslovila divljanje katoličkih talibana, koja je Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju pretvorila u servis opskurnoj grupi zlih namjera.

Zašto nam se opaka gospođa prodaje kao Majka Svih Hrvata? Nisu svi Hrvati ljudi koji mrze. Nisu svi Hrvati kreteni koji ne vide Mržnju u obliku crne mantije i zlatnoga križa. Nisu svi Hrvati ljudi koji žele postati bezdušne lopine opsjednute dvorcima. Ne žele se svi Hrvati dokopati moći lažući i kradući.
Ima nas koji volimo bližnje svoje iako ne kradu, iako ne lažu, iako su nemoćni, bolesni ili se vole drugačije nego se mi volimo.

U zabludi su svi koji misle da će se Hrvatska sutra podijeliti na one koji će glasati za “normalne” i one koji će glasati za “perverzne.” Sutra ćemo na referendumu glasati za fašizam ili protiv njega. U tom kontekstu ponosna sam što živim u Rijeci, gradu koji je danas glasno fašizmu kriknuo NE iako to u 13.30 za Hrvatski radio nije bila vijest.

U ovom ratu kad su s jedne strane nemoćni i siromašni a s druge strane opake varalice, lažljivci i zlikovci dobrota nema nikakvu šansu. Nije je imala ni četrdeset i prve ni devedeset i prve, nema je ni danas.

Riječanke i Riječani, budimo i sutra PROTIV fašizma. Neka se u budućnosti, ako preživimo napad ovih Huna i Avara obučenih u cinični smiješak, skupa odijela i crne mantije, naša djeca ponose nama onako kako se mi danas ponosimo djecom koja su stupala Korzom i slavila Ljubav.

Riječanke i Riječani, budimo i sutra PROTIV fašizma. Neka se u budućnosti, ako preživimo napad ovih Huna i Avara obučenih u cinični smiješak, skupa odijela i crne mantije, naša djeca ponose nama onako kako se mi danas ponosimo djecom koja su stupala Korzom i slavila Ljubav.

Bravo Veki...I ne samo Riječani...:)

Željka Markić, “hrvatska” inkarnacija Majke Božje, nikad nije čula za zapovijedi Božje. Ne kradi, ne laži, ne mrzi bližnjega svoga… “U ime obitelji” i krade i laze i mrzi bližnjega svoga. U zločinu joj pomažu Država i bešćutna hrvatska Katolička crkva.

ovo joj dobro

Astra ::

Željka Markić, “hrvatska” inkarnacija Majke Božje, nikad nije čula za zapovijedi Božje. Ne kradi, ne laži, ne mrzi bližnjega svoga… “U ime obitelji” i krade i laze i mrzi bližnjega svoga. U zločinu joj pomažu Država i bešćutna hrvatska Katolička crkva.

ovo joj dobro

jedina žena koja je rekla celo stanje u državi..i niko joj ništa ne može...
žena vredna divljenja....

Lijepa Naša Ružičasta Trokutasta

DEC 02
Nikoga tko živi u ovoj zemlji nisu začudili rezultati referenduma. Hitler bi bio zadovoljan. Kad je krenuo u osvajanje svijeta najprije je u logore poslao homoseksualce. Na rukavu su morali nositi ružičasti trokut.

NDH koja je Hitleru pušila žešće nego mu je to činila Eva Braun mama je ovakve Lijepe Naše Ružičaste Trokutaste. Njeni zapjenušani sinovi i kćeri danas slave. Normalni su pobijedili ali ovo je tek start. Lijepom Našom Ružičastom Trokutastom bauljaju Srbi koji žele ćirilicu. Žene koje ne žele rađati. Perverznjaci i perverznjakinje koji misle da homoseksualce ne treba zatrti. Cigani koji kradu, lažu, grade barake bespravno i još musavu djecu vode doktoru kao da se nije dovoljno nakotilo malih, tamnoputih gadova koji pred semaforima žicaju sitniš. Smrt pederima! Smrt Srbima! Smrt abortusu! Smrt Ciganima! Smrt krivomislećima!

Ma, kad čovjek malo promisli, jebeš život čija ti pravila lupaju ostrašćeni popovi obuzeti mržnjom prema drugačijima, ljubavlju prema zlatu i svim riticama od sedam do dvadeset i sedam. Jebeš život u zemlji u kojoj ti Željka Munchausen milostiva poput teflon tave govori kako ćeš živjeti.

Glumica Zrinka Cvitešić rekla je da se srami što je Hrvatica. Tko normalan može danas pogledati svoje lice u ogledalu a ne pljunuti u njega? IMA NAS! Po tko zna koji put, otkako imaju Hrvatsku, ponosna sam na kraj u kome živim.

Rodila sam se u Opatiji, 64,56% PROTIV. Mladost sam provela u Mošćeničkoj Dragi, 63,55% PROTIV. Živim u Rijeci, 59,3% PROTIV. Istra je PROTIV. Znam da u Hrvatskoj još ima oaza u kojima žive ljudi ali ja eto danas želim uživati u Zemlji Koje Ima iako je službeno nema, zemlji koja nema nikakve veze sa ružičastim, trokutastim čudovištem.

Da bar možemo dignuti granicu. Opasati se žicom. Izbaciti iz našeg kraja sve manipulatore, krvopije i mrzitelje normalnih ljudi a primiti u svoj kraj one koji misle poput nas. Neka obožavatelji Hitlera šeću samo svojim sokakom i svršavaju urlajući: “Sieg Heil!”

Umorni smo?

DEC 28
Iza mene je najodvratnija godina otkako imaju Hrvatsku. Za vrat su me udruženim snagama zgrabili mafijaši i mantijaši. Kako se iskobeljati iz klinča. Revolucijom? Što je revolucija?

To je kad narod kukom i motikom, kalašnjikovima i “koktelima”, kamenjem, noževima, motkama i bijesom krene na… Koga? Na koga bih ja krenula da sam revolucionarka? Koga bih zapalila, zaklala, utopila u žlici vode? Ne znam odakle da krenem? Na njemačku telefonsku kompaniju koja mi svaki pogled na telefonski aparat naplaćuje u zlatu?

Na poslodavce koji našu djecu za bijednu lovu drže na poslu trinaest sati dnevno, svaki dan u tjednu, pa ih otpuste zbog učinjene “greške” a na njihovo mjesto zaposle svježe meso? Na banke? Krenula bih na banke. Zašto plaćam trinaest posto kamatu kad u marketu plaćam račun?
Na kompanije koje distribuiraju struju? Sada spuštaju cijene a kad unište državnu kompaniju svanut će proizvođačima svijeća.

Na trgovca cvijećem koji je pred dvadeset godina pred grobljima dilao karanfile a danas ima Hrvatsku?
Na političare koji su Hrvatsku pretvorili u raščupanu, raščerečenu kurvetinu? Na Crkvu koja propovijeda skromnost i ćudoređe a živi u raskoši i bludu? Na…

Bože, s kakvom nostalgijom gledam na dobra stara vremena kad je gorjela Hrvatska. Vukovar. Četnici i ona JNA krenuli su na grad a mi smo se doma tresli od užasa i bijesa. Kako će skončati naša braća i sestre? Da li će patiti dječica dok im se bude približavao četnik ili će ga, prije smrti, razdragano čupnuti za prljavu bradu?

Dubrovnik, jedan od najljepših gradova na svijetu, nestajao je pod crnogorskim bombama. Kako me to pogodilo. Pred očima čitavog svijeta raspadala se prekrasna zemlja a baš nam nitko nije htio pomoći.

Kako sam željela mir. Mir, mir, mir, željela sam samo mir.

Eto mi mira. Moja djeca koja su za vrijeme rata bila premala da bi se borila za slobodu svoje zemlje danas se bore kako platiti lihvarske kredite u zemlji koja nikad neće biti njihova. U Vukovaru je za vrijeme najtežih razaranja stanovala nada, danas tamo raste očaj. Dubrovnik, prodan, u hrvatskom miru blista a sjat će još žešće kad ga opašu golf tereni i okuju rezervati u kojima će živjeti belosvetski gospodari i dubrovačke sluge.

Naši nas političari ovih dana uvjeravaju da će nam biti bolje tek kad dotučemo liječnike i učitelje, ostali ionako polucrknuti bauljaju u lovu na poslić plaćen 1600 kuna. Jedini kojima je zaista svanulo u ovoj sekularnoj takozvanoj državi su svećenici. Hrvatska je davno sklopila pakt sa vatikanskim vragom pa zato u svim institucijama imamo dobro plaćene Božje namjesnike.

U bolnicama bolesnike oslobađaju od depresije i nekretnina. U školama djecu uče da će ih drkanje doći glave. Mlade Hrvatice, u crkvi udane, već su naučile da se posebno žestoko moraju kresati kad imaju plodne dane, bez kotracepcije, osim ako pilule ne dila Crkva.

Ponekad sanjam: kako bi bilo krasno da u Hrvatskoj opet počne rat. Neka nas napadne tko god hoće. Neka opet gori od Vukovara do Dubrovnika. Neka sve izgori! Brisnuli bi naši mafijaši i mantijaši. I neprijatelj bi nas napustio. Kome treba spaljena zemlja?

Bili bismo gladni, goli, bosi, bolesni. Bili bismo ono što smo danas ali ipak na dobitku. Našu nesreću ne bi škropili cinični popovi, političari nam ne bi govorili da moramo stisnuti kaiš jer u čitavoj zemlji ne bi bilo ni jednog jedinog kaiša. Rat. Baš mi nedostaje.

Zašto se ne bunimo? “To se zove sindrom stečene bespomoćnosti. Njime se objašnjava zašto su zatočenici koncentracijskih logora krotko dopuštali da ih odvedu u plinsku komoru, poput janjadi na klanje a da nisu pružili posljednji otpor, unatoč tomu što su svi znali da ne idu pod tuš. Ionako bi umrli, pa zašto u posljednjem času ne zaurlati? Zašto ne izaći iz reda i dati da ih pokosi metak, što je ipak dostojanstvenija smrt. Zbog tjelesnog i duhovnog umora.”*

U meni još ima nade. Možda ćemo u idućoj 2014. ipak “izaći iz reda”?

Božićna priča

DEC 25
Danas se riječkim Korzom vuklo nekoliko kolona, zaštitari su budno pazili da se čekači na porciju ribica međusobno ne pobiju. Nisu se ni gurali, ni mlatili, ni vikali jedni na druge. Koračali su polako i pristojno prema onima koji će im udijeliti ručak u plastičnoj posudi.

Nisam stala u red jer nisam siromašna. Danas. Sva me ta sirotinja podsjetila na moju pokojnu majku koja nikad u životu nije imala love ali joj to isto tako nije bio problem. Nije željela haljine, cipele, torbice, veliku kuću, pet kaputa. Što je željela moja mama? Mir u duši, to je njoj trebalo.

Mir u duši? Kako ti duša može biti mirna ako nemaš za struju, hranu, odjeću, lijekove? Samo oni kojima jako malo treba mogu biti mirni? Ja sam danas željela kupiti cipele na sniženju, crvenu haljinu i tri holandska ljiljana. Ništa nisam kupila i osjetila sam nemir.

Što meni treba za sreću? Što moju dušu čini mirnom? Kako bih se osjećala da sam danas bila jedna od čekačica? Nesretno jer bih molila da me nahrane oni koji su me opljačkali? Sretno jer ću najzad dobiti ručak bez velike bitke?

Ne tražim mnogo od života. Ne treba mi vila, ni brod, ni skijanje na glečeru… Treba mi zdravlje moje djece i unuke, treba mi spoznaja, zato jer imam malo novaca, kako ni veliki novac ne rješava sve probleme. Jedan od najmoćnijih Hrvata trenutno obilazi kuglu zemaljsku u lovu na zdravlje. Teško da će ga uloviti. Nadam se da ga neće uloviti. Žarko želim da ga ne ulovi.

Mora da ga bauljanje od doktora do doktora strašno frustrira. Imaš dvorce, milijarde, avione i helikoptere a smrt te ščepala za vrat. Smisao života ti je lov na lovu a onda se suočiš sa činjenicom da si smrtan jednako onoliko koliko su to Riječani koji su danas strepili da možda neće doći do svoje porcije ribica. Kako je teško ljudima kojima nitko nije rekao da umiru i oni koji imaju privatni avion. Moja mama je znala da je smrtna. Zato jer nije imala avion?

Što čovjeka usrećuje? Milijarde? A smrt ti se kesi? Ili porcija ribe? Veseli me da jedan od najbogatijih Hrvata ovih dana ne spava mirno. Zločesta sam? Bolesne treba žaliti. I one koji su u crno zavili tisuće ljudi? O čemu noćas razmišlja gospodin?

Da li su se isplatile sve one pljačke, sva ona zla koja je učinio narodu? Bahat je, surov i bešćutan. Možda misli da nije, da samo ima više smisla za biznis nego mi ostali? Biznis? Koju ulogu igra borba za još više love u glavi čovjeka kome se smrt kesi?

Možda bogataš, kad mu smrt zakuca na vrata, zavidi siromasima koji zdravi pokorno stupaju prema javnoj kuhinji? Ne znam. Da nisam vidjela onu kolonu na Korzu, da nisam vidjela toliko siromaha na jednom mjestu ni onaj mi bogati zločinac ne bi pao na pamet.

On lovi zdravlje koje neće uloviti, mi lovimo plastične boce koja ćemo sutra sigurno ubosti, božićni su dani. Što je sreća? Što je nesreća?

No Mas Amor
Ljudi mojih godina, šezdeset plus, ovih su dana pod ogromnim stresom. Beskrajni dani bez posla i beskonačne noći bez sna. Na Staru godinu? Moramo odlučiti kad ćemo se kresnuti jer seks ubrzava cirkulaciju, sprečava moždani udar i oslobađa hormone sreće. Kad se pojebeš jebe ti se da li si platio ratu privatnog osiguranja.

Nakon seksa, sjećam se, tako je bilo lani na Božić, moj muž je na sav glas zapjevao Laku noć ili Tihu noć, nešto o noći, a ja sam zaspala samo uz 0,25 apaurina. Ove nam je godine Božić jednostavno pobjegao. Zato Nova godina vreba na nas. I on i ja znamo što bi sve za naše zdravlje mogao učiniti jedan jedini klinč, pa ipak… Naši spolni organi vrište, želimo počivati u miru!
Očajni gledamo jedno u drugo zato jer smo u braku trideset i pet godina i zato što jedno drugo uzbuđujemo onako kako mene uzbuđuje poziv na mamografiju a njega poziv na rektoskopiju. Kad si toliko dugo skupa jako se voliš ali ne toliko da bi u ime te ljubavi krenuo u skidanje gaća. Isuse! Stara godina približava nam se opakom brzinom.
Ja volim svoga muža, zašto mu ne smijem reći, otpjevaj mi nešto umjesto da se skupa mučno penjemo trnovitom stazom do orgazma? Vrijedi li jedno možebitno stenjanje tuširanja, mazanja tijela mlijekom, rezanja noktiju na nogama, brijanja nogu, traženja vibratora, već ga danima nikako ne mogu naći, pranja zubiju… Vrijedi li to izbezumljenih pogleda koje jedno drugome upućujemo jalovo se nadajući da ove godine u naš dom Nova godina stići neće?
Moj muž je car. Car! Prelomio je pred desetak minuta. Ovo pišem, nadam se da će ostati između vas i mene, ne volim rastezati svoju intimu, samo zato da pokažem koliko smo bliski i koliko ga volim. Rekao mi je: “Ljubavi. Zašto moramo biti poput naših vršnjaka? Gdje piše da jednom godišnje moramo pomiješati izlučevine tijela naših?
Uostalom, možda smo to već odradili, godina je duga, pa zaboravili. Jučer sam izgubio ključeve od auta, ti si izašla iz kuće a nisi zaključala vrata, mjesecima tražimo moju zdravstvenu knjižicu, možda smo se…” “Vjerojatno”, rekla sam ja, “sigurno smo se.” “Kad?” “Oćeš da ti zgrijem sarmu?” Moj muž je rekao: “Imam ideju. Pustit ću našu najdražu pjesmu ‘No Mas Amor’, možda nas Willie Nelson i Alison Krauss bez oranja i kopanja dovedu do orgazma, a ti…”
Car! Slušam “No Mas Amor”, krasna pjesma, a sarme se krčkaju.

E ljudi moji,svaki put mislim koliko volim ovu Vedranu i svakom novom kolumnom je volim sve vise.

..carica..   

hahahaha tekstovi su joj tako istiniti ,da se čovek i nasmeje.Knjige sam sve pročitala..  .
Strašna žena:)

Josipović je progledao

JAN 11
Hrvatska je na nogama. Da li je predsjednik Josipović u sukobu interesa? O čem se radi? Josipović je imao problema sa kapcima pa je iz Njemačke pozvao svoga prijatelja estetskog kirurga Ninkovića da dođe u Hrvatsku, ovdje ga besplatno operira i otvori mu oči. I bi tako! Ali, po nekom hrvatskom zakonu, ako hrvatski dužnosnik primi poklon vredniji od 500 kuna onda je u sukobu interesa. Josipovićevi neprijatelji našeg su najpoznatijeg borca za pravdu, pravednost, novu pravednost i ostale pravednosti prijavili Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Žalosno što neki misle da ikakve veze može imati, primjerice, bonbonijera vrijedna 500 kuna i operativni zahvat. Ljudskoj zlobi kraja nema.

Vratimo se malo u hrvatsku prošlost. Kad se Hrvatska tek pridigla na nesigurne nožice jedan od autora našeg Ustava i sudac Ustavnog suda gospodin Smiljko Sokol rekao je da novac nije imovina. Referirao se na brdo love koje je tada u Zagrebačkoj banci držala gospođa Tuđman. Ne bih ovdje spominjala zaboravljenog gospodina i njegovu popljuvanu tezu da gospodin Sokol nije imao probleme sa kapcima. Operiralo ga u Hrvatskoj, zahvat je izveo hrvatski estetski kirurg. I, što se dogodilo? Sokol nas je nakon operacije godinama gledao širom otvorenih očiju, zvali smo ga “Bambi”.

Smije li Hrvatska danas u ovakvoj situaciji sudbinu zemlje prepustiti nekom nevještom hrvatskom estetskom kirurgu koji će potezom skalpela našeg predsjednika kome je potreban oštar pogled sokola pretvoriti u začuđenu, bezazlenu životinjicu bez oca i matere? Nikako!

Predsjednikov čin ima još jednu dobru stranu. Neki pokazatelji govore da u Hrvatskoj možeš uspjeti samo ako si kurva. Nisu sve žene koje su dale napumpati sise kurve ali sve kurve imaju napumpane sise. Kome dati u ruke dvije opuštene kožice koje, ako postanu baloni, mogu vlasnicu direktno odnijeti među zvijezde? Yes! Ninković!

Estetski kirurzi ne trebaju samo ženama. Riječki kirurg Zambelli rekao mi je da su međunožno slabo obdareni muškarci također u stalnoj potjeri za nekim ninkovićem. Sigurna ruka može i najslinavijeg pužića pretvoriti u opaku zvijer. Doduše, zahvat među muškim nogama ima i svoju mračnu stranu. Kad ga skalpelom produljiš on je dugačak samo kada visi, u erekciji se sirotan uvuče u sebe.

Bitno? Nebitno. Političari su uvijek pakovanje, nikad sadržaj. Uostalom, hrvatski političari su poznati po tome što nas već desetljećima jebu i bez erekcije. Nismo mi neki zahtjevan narod.

Dakle, da li je predsjednik Josipović u sukobu interesa? Nije. On je od starta poznat po tome da je uvijek bio i ostat će u žestokoj ljubavi sa svojim interesom.

Knjiga "Amaruši" - besplatno!

I ako ste propustili jučerašnju objavu, objavili smo e-knjigu "Crnci u Firenci" koju možete kupiti na sljedećem linku:
CRNCI U FIRENCI

Vratite mi Jugoslaviju
Jan 15
Ne kužim ovu frku oko Perkovića. Zašto bi ga Hrvatska morala izručiti Njemačkoj zbog zločina koji je on tamo, navodno, učinio prije Krista? Perkovića bi trebalo osuditi na smrt u Hrvatskoj zato što je Tuđmanu i kompaniji pomogao da dođu na vlast. To što je dao, ako je dao, smaknuti nekog Đurekovića, koga briga.

Da li je Đureković bio pošten i iskren drug koji drži datu riječ? Da jest radio bi u Jugoliniji, pokojnoj Jugoliniji, živio u društvenom stanu, imao pravo na zubara, u zgradi Jugolinije, liječnika, u zgradi Jugolinije, branio bi boje Jugolinije na radničkim igrama. Možda bi u nekoj disciplini osvojio zlatnu medalju. Te su se medalje kovale u Japanu. Da je Đureković samo marljivo učio i radio imao bi pravo i na povoljan kredit, izgradio bi vikendicu, na poslu bio osam sati, djeca bi mu se besplatno školovala, u slučaju frke liječio bi se u Americi… Vratite mi Jugoslaviju.
Sjećate li se? Pamtite li Jugoslaviju? Nije bilo droge. Nije bilo dvadesetosatnog radnog vremena. Trudnicama se nisu uručivali otkazi. Kriminalci su smjeli krasti i ubijati samo izvan Jugoslavije. Doduše, za vrijeme Jugoslavije u Rijeci je živio čovjek koji bi znao na cesti glasno zatuliti: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.” Isti bi ga čas strpali u bajbokanu. Ne, ne, nikako ne, Jugoslavija nije bila demokratska zemlja. U njoj nisi smio pjevati onu Velebitu a spominjati Titovo ime uzalud bio je zločin nad zločinima. Ipak, vratite mi Jugoslaviju.
Onaj Ive, to danas vidimo, bio je provokator i lažljivac, da danas živi u Hrvatskoj revidirao bi svoje antijugoslavenske stavove. Vratite mi Jugoslaviju.
U ono vrijeme imali smo drugove poput Perkovića koji su u ime Tita i Partije šetali svijetom i ubijali neprijatelje. A danas? Koga danas hrvatski perkovići diljem svijeta ubijaju u ime Hrvatske? Hrvatska gospoda perkovići danas u Hrvatskoj ubijaju Hrvate i Hrvatice u ime Hrvatske. Otkazima, krađama, predstečajnim nagodbama, kreditima u švicarcima, kreditima u eurima, kreditima u kunama…Vratite mi Jugoslaviju.
Sjećam se, naravno da se sjećam. Tito jest na Brijonima imao paunove, slonove, onoga papagaja i kadilak. Kad naš Sanader i ostali vidoševići povremeno pogledaju dokumentarac “Kako je u životu uživao zločinac Tito” mora da se valjaju od smijeha. Slon? Papagaj? Zebre? Tokarski stroj? Zlatni sat? Život u državnim vilama. Buahahahaha! Vratite mi Jugoslaviju!
Za vrijeme Tita američki predsjednici nisu smjeli u jugoslavenske luke slati svoje ratne brodove, neka ih jugoslavenski robovi peru. U Jugoslaviji nije bilo robova. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije tražio da jugoslavenski građani ginu u njegovim ratovima. Za vrijeme Tita mi smo protestirali protiv američkog rata u Vijetnamu i palili američke zastave. Nismo šutjeli onako kako danas šutimo kad utorkom Obama bespilotnim letjelicama ubija djecu u Pakistanu. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije bio jugoslavenski predsjednik. Vratite mi Jugoslaviju.
Istina jest da je u mojoj pokojnoj domovini pio Kraljević Marko ali je i Šarcu vode davao. U mojoj umlaćenoj zemlji mi doduše nismo učili da je čovjek nastao kresanjem Adama i Eve ali smo učili da treba ljubiti bližnjega svoga. Ne ga klati, ne ga protjerati, ne ga mrziti do sudnjega dana. U pokojnoj zemlji, samo je u mom srcu živa, nikad mi nije palo na pamet da ću jednom živjeti u ovome u čemu živim danas. Živim u karikaturi od države a moji mi gospodari svakoga dana poručuju, tko ne krade državu osiromašuje obitelj.
VRATITE MI JUGOSLAVIJU!

novi roman Vedrane Rudan
O Vedrani Rudan je na ovim prostorima već mnogo toga rečeno i napisano, kao i u svijetu gdje se njezine knjige redovito prevode. ‘Amaruši’ je još jedan od njezinih romana u kojoj se junakinje bore za život na život i smrt. Junakinje?  Nema junaka? Ili ipak ima jedan? Brak, preljub, odlazak, povratak, djeca, nezaposlenost, Afganistan… pa čak i ljubav, a sve to kroz oči djevojčice Amaruši. Čitajte!

Tace, vives in pace

JAN 16
Blažena zemlja. Ministar Linić ima šegrta koji ne zna što nema a Linić ne zna što šegrt ima. Da bi šegrt imao više nego ima dobio je od države kredit. Linić je preko Indexa saznao kakav je kredit njegov šegrt, neki Šegon, dobio pa se zaprepastio. U međuvremenu je Država nastavila kontrolu onoga što ima Babić, nekad vlasnik Indexa a danas vlasnik dugova.

Babić koji je kukom i motikom i Indexom krenuo na Linića zanemario je da i Linić ima i kuku i motiku. Iz ove se priče o Liniću i šegrtu Šegonu može iščitati poruka, najebat će Babić. A zašto će najebati Babić? Zato jer u školi nije učio latinski pa ne zna da se svaki hrvatski vlasnik novina i portala mora držati latinske poslovice, Tace, vives in pace, šuti, živjet ćeš u miru.

Prevedeno na hrvatski, najveća novinarska kuća u Hrvata, preslavni EPH, dobit će još jedan rok da bi na račun poreznika produžio agoniju. Njegov vlasnik Pavić zna latinski. Šegrt Šegon će dobiti kredit a Babić po spolovilu. Priča baš i ne bi bila zanimljiva, naši političari su, otkako imaju Hrvatsku, lopovi i samo lopovi, da Linić nije izrekao senzacionalnu rečenicu: “Možda sve nije moralno ali je po zakonu.”

Da ne povjeruješ svojim hrvatskim ušima. A preko dvadeset nas godina uvjeravaju da su naši političari najprije moralne vertikale a tek onda neviđene lopine. Šteta što Hrvatska nije Francuska. Tamo političar službeno ne samo što ne smije biti lopov nego još mora biti i moralan.

Kad predsjednik Francuske na glavu nabije kacigu, zajaše motocikl pa krene kresati poznatu francusku glumicu i još je usput oplodi, sve po zakonu, Francuzi to drže nemoralnim. Siroti Hollande. Naš predsjednik smije, blago njemu, i krasti u skladu sa zakonom i još jahati na motoru i još jahati glumicu po svom izboru.

U Hrvatskoj prva dama ne bi pala u nesvjest kad bi čula koga joj muž opslužuje. Ne bi je odvezli u bolnicu. Ne bi vrištala kako ju je Predsjednik osramotio pred čitavom Hrvatskom. Ona bi znala što joj muž radi. Našim prvim damama je jasno da njihovi muževi za vrijeme trajanja mandata smiju jebati koga požele.

A hrvatske novine? Portali? Koje bi se naše glasilo usudilo objaviti fotku Josipovića na motoru? Ni jedno. Čak ni Index. Svi bi se držali one, šuti, živjet ćeš u miru. Tace, vives in pace drže se i srpski mediji. Šute da je, ako se može vjerovati hrvatskim izvorima, i najmoćniji čovjek Srbije, Sveti Vučić, nataknuo šljem na glavu. Kresanje, rastava, ženidba, uskoro će i beba.

Vraćam se Liniću. Neki od njega traže da se riješi šegrta Šegona. Nikome ne pada na pamet da bi se od Linića trebala tražiti ostavka zato što moral ne vezuje sa politikom. On misli da hrvatski političari smiju na glavu nataknuti kacigu a hrvatski narod na kurac. Svi znamo da to jest u skladu sa hrvatskim zakonima ali bi nam bilo lakše da se to, bar formalno, proglasi nemoralnim.

..apsolutno je razumem sto ponekad dobije zeju kao u tekstu iznad..  

Lakota ::

..apsolutno je razumem sto ponekad dobije zeju kao u tekstu iznad..  

o da..ne znaš koga bi pre provukao kroz onaj mali šalter..ili su još bolji oni što kažu-NIJE DO NAS...


Hrabra i jaka žena.Svaka čast Veci.Baš volem da je slušam,i čitam:)

Ja imam dom
Svi oko mene bolesni su od života u Hrvatskoj. Prijateljica me nazvala jer je u robnoj kući otkrila čizme po pedeset kuna. Navukle smo ih ali nam od toga nije bilo bolje. Gledale smo čizme na svojim nogama, pogledale jedna drugoj u oči i zaplakale. Pred desetak žena koje su poput nas mislile da se sa pedeset kuna može kupiti sreća.

Prijateljica je izvukla karticu. U kafiću smo svaka popile dvije tople čokolade, preračunato u čizme, u grlo smo stresle čizme i pol. Ja sam izvukla karticu. Ana je rekla da bi bilo bolje da nismo popile onu čokoladu nego smo trebale kupiti još jedne čizme i usrećiti neku nesretnicu. Možda.
Smijale smo se histerično dok smo jedna drugoj nabrajale: moram platiti karticu, a ja struju, vodu, telefon i plin. Zašto je ovako zahladilo? Nemam maloj za pokaz, ni za tenisice, moje se dijete na sudu već deset godina bori protiv oca koji joj ne da njen dio kuće a banke ljude bacaju na cestu u roku od deset dana.
U Ukrajini gore nebo i zemlja, da li bi požar pomogao Hrvatskoj? Ne bi, misli Ana, ukrajinsku vatru krenuo je gasiti Tonino Picula. Tonino Picula? Što može ugasiti Tonino Picula? U kakvom svijetu živimo kad Tonino Picula rješava teške svjetske krize? Dok je živio u Velikoj Gorici nismo znali da je u stanju učiniti išta osim svoga psa izvesti u park na pišnje.
Ana pada u komu kad god mora ući u market. Zašto je hrana skuplja ovdje nego u Italiji? I telefoni su skuplji i sirupi protiv kašlja i umjetne suze i lupocet i telefonski impulsi. Sve je kod nas skuplje nego u onoj Evropi u kojoj mi nismo. Riječka bolnica je u raspadu. To brine i Anu i mene jer smo u godinama kad ti je bolnica sve češće drugi dom.
Ana misli da su Primorci pizde, pizde nad pizdama kad nisu u stanju zapaliti Rijeku onako kako Ukrajinci pale Kijev i najzad pritisnuti naše korumpirane političare uza zid i prisiliti ih da izgrade bolnicu na koju čekamo od kada je ovim krajevima vladao pokojni Franc Jozef. Ja sam protiv bilo kakvog nasilja koje uključuje onog Piculu kao mirotvorca. I smrt je bolja od toga.
Srela sam medicinsku sestru koja mi je obećala da će me ubiti kad odlučim da mi je svega dosta. U bolnici u kojoj radi nema vate ni toalet papira ni pokrivača ni posteljine ni hrane ni zavoja, ni sterilnih operacijskih sala ni zidova koji se ne ruše. Mladi žele van, van, van iz ovog sranja od zemlje u kojoj takozvani ljudi u potrazi za srećom poput zombija bauljaju od šaltera do šaltera, od kontejnera do kontejnera, od šanka do šanka, od ambulante do ambulante.
Šta je sreća, pitam Anu. “Želim se riješiti dugova prije nego umrem.” Trenutno me veći dugovi ne muče jer žvačem pokojnoga oca i pokojnu majku. Hvala bogu da su umrli pa s vremena na vrijeme prodam ono što su mi ostavili. Ako uskoro ne umrem ne da ću pojesti leševe svojih staraca nego ću požderati samu sebe.
S jedne strane to me baca u bedaru, s druge, drago mi je što me vlastita djeca neće žvakati. Ipak, jedina sam sretna osoba među ljudima koje poznajem. Baš sretna. Kad sjednem za komp i napišem tekst pa mi se netko javi iz Kanade, Splita, Toronta, javila mi se čak i žena iz Singapura koja je u vlaku čitala moj tekst…
Tu mi sreću nitko ne može oduzeti. Jebeš čizme! Osjećam se živom dok mlatim po tipkovnici. Danas sam pročitala pjesmu koju mi je poslala “Veronika”.

Citat :

Ja nemam dom
Gruba smrt oca mi odnijela
Grubi ljudi majku mi skrhali
Grube noći haljinu časti mi skinule
Gruba crkva boga mi razdjevičila
Gruba država domovinom mi se nahranila
I gdje je onda moj dom?

Jadna Veronika. Moj dom je tamo gdje je Veronika. Moj dom je tamo gdje ste svi koji mi se javljate.

Mesad

JAN 30
Opet je u Hrvatskoj muškarac ubio partnericu. To je vijest jer je ubojica policajac a policajci nas, to svi znamo, štite a ne ubijaju. Zašto mužjak ubije svoju ženu? Kakvo glupo pitanje, ženska ga “provocira”. Mužjaci imaju tanke živce, njihove žene nikako da se prilagode.

Ne znam zbog čega se u posljednje vrijeme hrvatske ubojice žena samoubijaju. Da ne pucaju u sebe u zatvoru bi provele dvije godine jer bi se lijepo ponašale. Ne bi ubile zatvorskog čuvara jer zatvorski čuvari mužjake ne provociraju. Čuvar ima pištolj, lisice, krupne šake, stopala u bakandžama, sto kila, moć.

Pokojne žene ništa od toga nisu imale. Bile su nenaoružane i trideset kilograma lakša od svog zlostavljača. U čemu je naš problem? Zašto muškarci vladaju svijetom? Zato jer su teži od nas. Oni mršaviji ponašaju se kao da su deblji, tako su odgojeni. Mi? Kako možemo pružiti otpor? Osvajati mesad onako kako to većina žena danas čini potpuno je krivo. Napuhavanjem sisa, usana i učvršćivanjem bedara nećemo puno sebi pomoći. Oko nas žive mlađe, čvršće, napuhanije.

Mužjaci su tražena roba jer je nama veza s njima dokaz da smo normalne. Žena bez muža ili ljubavnika nešto je od čega treba bježati, pokazivati kćerima u kakvo se čudovište mogu pretvoriti ako ne budu krotke i lijepe. Kako izaći iz priče? Kad ćemo postati osobe a prestati biti noge, lice, pička, dupe, sise? Kad nabacimo četrdesetak kilograma.

Da su pokojne “provokatorice” bile teže od svojih protivnika, da su redovito trenirale i jednim udarcem mogle ljubavi svoga života slomiti vrat sve bi bile žive. Mi, umjesto da radimo na masi i snazi, treniramo krhkost. “Žena nikad nije dovoljno mršava.” Ta rečenica zvoni u svakom uhu “civilizirane” žene. Možda bismo ipak trebale promijeniti disk?

Da ja imam sto trideset kilograma mome mužu ne bi palo na kraj pameti da hvali moju teleću juhu. Srkao bi svoju juhu iz vrećice. Neke od vas će reći da moj muž ne bi živio sa mnom da imam sto trideset kila. Ne pratite me. Kad bi svaka žena imala preko sto kila ne bi mogao birati. Bio bi okružen trokrilnim ormarima, preciznije, ne bi birao on nego trokrilni ormari.

Kad ćemo progledati? Danas sam pametna a još jučer sam bila na dijeti. Dok ovo pišem grizem bijelu čokoladu, znam da bijela čokolada nije čokolada, ali ja uživam baš u bijeloj. U loncu se ne krčka komad teleće koljenice. Aleluja, aleluja. Ako budem uporna jedan će telčić postati vol. Možda i bik?

Drage moje, naši su partneri debele kukavice koje na nas nasrću jer smo nenaoružane na doživotnoj dijeti. Ni jedna žena nije dovoljno mršava? Koja pizdarija. Ni jedna žena nije dovoljno debela.

Ubij me demokratski

FEB 03
Teško je danas hrvatskim glasačima koji su urlali od sreće kad je SDP zamijenio HDZ. Ljudi su bili umorni od kriminala. Lopovluk na svim razinama, premijer visokokvalificirani kriminalac okružen ministrima razbojnicima. Ljudima je bilo teško gledati kako se njihova djeca krvavo bore za plaću koju nikad neće vidjeti dok djeca hrvatskih tajkuna gaze djevojčice na zebri, u zatvoru ne provedu ni dana a olakotna im je okolnost što studiraju u inozemstvu.

Dok je HDZ harao Hrvatskom stalno nam se govorilo da je Hrvatska u krizi jer je svijet u krizi a i nismo u Evropi. Kad stignemo u Evropu telefoniranje će biti jeftinije, mladi će se zaposliti u Njemačkoj a svi ćemo preko noći iseliti sa Balkana i useliti u civilizaciju. Hadeze ćemo zamijeniti Esdepeom, Esdepe će ministre koji su pokrali milijune poslati na robiju, opljačkanu imovinu zaplijeniti, njihove dvorce pretvoriti u vrtiće i bolnice…

I bi Esdepe. Obrušio se na Hrvatsku nimalo iznenada i nimalo neočekivano. Znali smo što nam nude. Poštenje! Socijalnu jednakost! Oštru i bespoštednu borbu protiv kriminala!

Tko je kriv zbog depre u kojoj se danas valjaju glasači Esdepea? Da li je danas SDP “zločinačka organizacija” kako je naziva HDZ koja je “zločinačka organizacija” bila jučer? Jesmo li zaista taoci dviju zločinačkih organizacija koje samo skaču sa vlasti u oporbu i obrnuto? Ili ipak ima neke razlike?

Tko god sebi postavlja takvo pitanje mora da je opako frustriran. Svi koji su hadezeovsku vlast držali hordom zlikovaca kojoj ništa sveto nije danas se pitaju zašto su mislili da su esdepeovci horda dobrica kojoj će biti sveto sve ono što su nam obećali? U Hrvatskoj se, otkako “imamo Hrvatsku”, na vlasti izmjenjuju razbojnici.

SDP lopinama pred bankrotom dijeli milijunske kredite sa počekom, državnu se lovu nemilice troši na medije koji puše vlasti, novinarima koji pokušavaju reći istinu o esdepeovskom kriminalu režu se glave, Zadrom vlada isti kriminalac koji je vladao i za vrijeme hadezea, esdepeovska županica laže i krade kad mora i gdje stigne, liječnicima, pacijentima, umirovljenicima i učiteljima dere se koža sa leđa.

Istovremeno naši predstavnici u Evropskom parlamentu mlate tisuće eura mjesečno i to je sve što je nama naša borba za Evropu dala. Trebaju li takozvani prosječni hrvatski građani biti frustrirani činjenicom što je SDP gori od HDZ-a? Nikako. Ako jesu, mnogi jesu, to znači da ne kuže kakvi sve opskurni likovi tjeraju u propast zemljicu od jedva četiri milijuna stanovnika. Milano je veći od nas.

Takozvani ljudi koji vladaju Hrvatskom bolesno su opsjednuti samo potrebom da vladaju i kradu. Dok traje njihova fešta vozit će audije, prebijati u Zadru šeficu Uprave prihoda, neka baba umukne ili crkne. Ministra lopova osudit će na rad za opće dobro, čovjek kuha u pučkoj kuhinji, istovremeno će klinac koji proda tri grama marihuane robijati tri godine.

Nesretni smo. Svi? Ja nisam. Jasno mi je da su političari posrednici između robova i robovlasnika. Naše bijedne živote prepuštaju na milost i nemilost krupnom kapitalu i za to dobivaju proviziju u obliku love, moći i oprosta zločina svih vrsta. Političari moraju građane, za njihovo bolje sutra, ubijati glađu, skupim lijekovima, nezaposlenošću, ukidanjem prava na školovanje, rušenjem bolnica, izgladnjivanjem djece i staraca, ukidanjem pravde na sudovima…

Političari na vlasti su legalno izabrana bića koja u džepu nose dozvolu za zločin. Otkako mi je to jasno više se ne palim na vijest kako je naš ugledni ministar ili premijer ili vlasnik najveće novinarske kuće kriminalac. Zašto bih se palila? To im je u opisu posla. Nama je u opisu posla da to znamo ili ne znamo ali da im strastveno i predano pušimo dok nas smrt od njihovog spolovila ne rastavi.

HDZ? SDP? Opustimo se. Najzad živimo u demokraciji pa slobodno možemo odlučiti koja će nas zločinačka organizacija dokrajčiti.

Heroina na apaurinu

FEB 05
Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije “S primorske poneštrice”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati “komunjare” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas “Nedjeljom u dva” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.

Žrtve onog sistema na čijoj smo mi strani bili dok je postojao onaj sistem u meni su prepoznale nekoga tko je svim srcem i dušom njihov. Zato me jednog jutra pozvalo u kavanu na Korzu, pokojnu “Učku”. S jedne strane stola kavu sam pila ja, s druge jedan pop i poznati riječki dječji kirurg.

Ponuđeno mi je da biram što ću raditi u budućoj jedinoj nam Hrvatskoj. Mogla sam ostati u Rijeci ili otići u Zagreb pa tamo sebi izabrati fotelju. Odbila sam i u idućoj emisiji Tuđmana proglasila zločincem, najavila krvavi rat u kome će izginuti sirotinja, narugala se Crkvi i himni… I dobila otkaz. U siječnju devedeset i prve.

Dok sam dobivala otkaz, Tončiju Vrdoljaku trebalo je neko vrijeme da prelomi, kolege nisu htjele sjediti u redakciji pored mene, znanci su, kad bi me na cesti vidjeli, bježali na drugu stranu, a kći, do tada vrlo dobra učenica, dobivala je jedinice jer joj mater “ima crvenu knjižicu”. Izraz njene učiteljice hrvatskog jezika.

Neznanci bi me ponekad pljunuli na Korzu. Tužila sam Hrvatski radio, nakon sedamnaest mjeseci vratilo me na posao. Status mi se nije popravio. Kolege su i dalje od mene bježale, glas mi se nije smio čuti, morala sam svakodnevno odlaziti na višesatne sastanke širokoga spektra a onda o tome napisati tri rečenice koje će pročitati spiker.

Nakon mjesec dana ponudili su mi pet tisuća maraka i papir na kome sam morala potpisati da dragovoljno odlazim i da nemam prema firmi “nikakvih potraživanja”. Da mi nisu dali one marke otišla bih bez maraka, oni to nisu znali. Bila sam dobra glumica, imala sam odlične živce, smijala sam se u redakciji kao da me do orgazma dovodi svaki susret sa kolegicama i kolegama koji su se veselili kad bi dobili smrznutu kuglu mlijeka kao dodatak plaći. Sjećam se da sam ja svoju kuglu odbila i da mi je mlađi kolega na tome bio beskrajno zahvalan.

Znam da oni koji su bili na Golom otoku od Hrvatske primaju neku lovu. Pare dobivaju i oni koje su mučili Srbi. Najebali smo jedino mi koje su devedesetih jebali Hrvati. Čudno. I nepravedno. Ako nisu heroji oni koji se bore protiv diktature, tko su heroji?

Službeno, ja sam obična ženska. Neslužbeno, ja sam turbo neobična ženska. Da sam onda onom popu i onom doktoru rekla DA moja bi se djeca vozila u ludim autima. Imala bi stanove i kuće. Ja bih živjela u dvorcu sa poslugom. Jednom godišnje milovala bih ćelave glave dječice oboljele od raka i govorila im kako su danas dobila psa a sutra će možda i lijekove. Pred izbore bih se fotošopirana kesila sa plakata. Nosila bih cipele od tisuću eura. Liječila se u inozemstvima. Muž bi mi bio vrhovni ili neki drugi sudac.

Pomislit ćete, mora da je fenomenalan osjećaj, pogledaš unazad… Rekla sam! Napisala sam! Govorila sam! Ljudi, bila sam pametna kad su svi bili glupi! Ja, hrvatski čudnovati kljunaš! Traj, la, la…LA! Svaka mi čast!

Nitko od ljudi koji me poznaju ne vjeruje mi da danas iz dubine srca žalim zbog svega što sam devedesete učinila. ŽALIM! Pizda mi materina. Znam, reći ćete da ja, za razliku od todorića koji imaju Hrvatsku, mirno spavam. Ja mirno spavam? Zato jer se nisam nakrala, zato jer glađu nisam umorila tisuće ljudi, zato jer nisam uništila budućnost hrvatske djece…

JEBEŠ MIRNO SPAVANJE! JEBEŠ! Noćas nisam oka sklopila! Pijem apaurine prije spavanja i poslije spavanja. Ja da mirno spavam? Todorići mirno spavaju. Njihovo hrkanje ubilo je moje snove, ubija moj san. Znam da će svi ti todorići jednoga dana crknuti u više ili manje strašnim mukama. Ni u crkavanju nismo jednaki. Dok oni budu crkavali znat će da su prije hropca živjeli. Oni i svi njihovi.

Dok ja budem crkavala gledat ću fotke svoga crkavanja prije crkavanja i vrištati užasnuta jer crkavaju prije crkavanja i moja djeca i moji unuci, crkavat će i praunuci ako ih bude bilo.

Ja sam devedesete bila živa i slijepa. Danas sam crkotina koja je progledala. JEBO MI PAS MATER!

Vedrana o djeci

Prva godina: "Daj mi sisu!

Četvrta godina:"Pljunuo sam tetu u vrtiću jer je glupa."

Peta godina:"Svi u vrtiću imaju ljepši mobitel od mene."

Sedma godina:"Učiteljica je krava. Da, ja ću stalno biti na netu i bit ću i
bit ću i bit ću! I ti si krava!

Četrnaesta godina:"Ako me budeš tlačila pljusnut ću te."

Petnaesta godina:"Ne seri! Danas svi puše marihuanu."

Šesnaesta godina:"Boli me kurac za zakon. Bit ću vani dok me bude volja!"

Osamnaesta godina:" Zašto pizdiš? Položit ću mature na jesen."

Osamnaesta godina:"Tvoja je ideja bila da upišem faks tvoj je i problem tko
će to platit."

Dvadeset i osma godina:"A vi ste srali da nikad neću diplomirat!"

Trideseta godina:"Nećemo poklone, dajte nam lovu.

Trideset i prva godina: "Mali će kod vas biti preko vikenda."

Trideset i druga godina:"Koji će vam kurac tako veliki stan. Dignite kredit
pa si kupite garsonijeru. Nas je troje, vas je dvoje."

Trideset i treća godina:"Imaš koju kunu? Rak? Danas svi imaju rak."

Četrdeseta godina: "Daj nešto love, moramo malome platiti intrukcije,
profesori su mu kreteni."

Četrdeset i prva godina:" Stvarno nemate ni kinte? Na koji kurac trošite? A
nama je crknuo auto."

Četrdeset i peta godina: "Ovaj dom je prva liga. Žohar na salati? Ne jedi
salatu."

Četrdeset i šesta godina:"Stara, ako si zaista tako žalosna, skoči kroz
prozor. Kako bi se tek osjećala da ti je klinac u pritvoru."

Pedeseta godina:"Stvarno te boli? Koga danas ne boli? Ne zajebavaj!"

Kočijaši

FEB 16
Živim u mirnoj zemlji među totalno opuštenim ljudima. Raduju ih sitnice koje ipak život znače. U megamarketima znaju naletjeti na “akciju”. Za samo pet kuna možeš kupiti pola kilograma ružičastog akcijskog mesa. Pred tri sam godine bila u Petrinji. Radnici iz Gavrilovića ispričali su mi da u svojim pogonima zaleđeno argentinsko meso staro četrdeset godina pretvaraju u “hrvatsko”. Zlobnici? Lažljivci?

Šećeraši će morati plaćati inzulin. Bolesnici od raka neće uskoro moći dobivati kemoterapiju, država mora vratiti dugove, pa će se liječiti ružičastim trakicama koje će na reveru sakoa nositi teve spikeri. Gledam Riječane i Riječanke, moje sugrađane. Svatko od bolesnih prije nego uđe u jednu od riječkih “bolnica” obavezno napiše oporuku. Šanse da nakon operacije preživi jednake su nuli.

Sepsu ćeš prije dobiti u bolnici nego da se ranjen daviš u septičkoj jami. Žohari, štakori, kreveti iz zlatnog doba Marije Terezije, toaletni papir u bolničkom veceu već je godinama mislena imenica. Pa ipak nikome ne pada na kraj pameti da zaurla kako bi tristo tisuća građana moralo imati bolnicu koja baš ničim neće podsjećati na štalu.

Našim učiteljima u školama koje se ruše ploča i kreda su iz raja izašle. Pijani i drogirani učenici mlate ih kad im se digne jer znaju da imaju posla sa bijednicima bez ikakvih ljudskih prava. Sirotani se žale ispod glasa ali ako im država plati autobusnu kartu za put od rupe u kojoj žive do rupe u kojoj rade… Puna šaka hrvatskih dlaka.

A kultura u Hrvata? Hrvatska ima pet nacionalnih kazališta. Kad se za sve njih plati grijanje, hlađenje, uprava i astronomski honorari trendi režisera koga briga što glumci i glumice kruh nasušni zarađuju u sapunicama. Izdavači se na krv i nož međusobno bore kako steći pravo na prodaju udžbenika. Jebeš lijepu i manje lijepu književnost.

Mediji su pred kolapsom, osim državnih koje spašavaju predstečajne nagodbe. Svaka politička opcija ima svoje sluge od papira. Hrvatska teve je javni servis onoliko koliko je to država. Hrvatskoj teve i državi živo se jebe za javni interes. Naša elita vrlo dobro zna s kim ima posla, zato ne osjeća ni najmanju potrebu da bude pristojna.

Upravo su im stigli najnoviji Audiji koji masiraju, griju guzicu a na zadnjim sjedištima možeš i kresnuti komada dok se voziš prema nekoj poplavi ili staračkom domu u raspadanju u kome će ti starice zapjevati, Lijepa naša domoviiiiiina… Jovanović, ministar obrazovanja i još nečega hladno izjavljuje da je normalno to što će se voziti u Audiju, neće, valjda, na posao odlaziti “kočijom”. A zašto Jovanović odlazi na posao?

U nama je problem. Oduševljeno smo krenuli u Domovinski rat koji nam je Domovinu lansirao ravno u kurac. Nikad se nakon rata nismo upitali: zašto smo u kurcu, tko nas je odveo u kurac, zašto mislimo da je gnječenje u kurcu ostvarenje našeg tisućuljetnog hrvatskog sna.

Danas je Hrvatu i Hrvatici sa najžešćim posebnim potrebama jasno da mora stegnuti pojas da bi Hrvatska mogla vratiti dug ako se misli opet zadužiti i kupiti tisuću Audija.

Vozit će se u najnovijim Audijima? Ej, te bi moćne, brze mašine i nama mogle pomoći. Stanimo uz rubu neke od autocesta koje ćemo uskoro pokloniti onome tko da najveću proviziju pa skočimo pod kotače. Bolje da nas ubije audi nego trulo meso iz marketa.

Preko dvadeset godina živimo u bordelu. Četiri milijuna Hrvata i Hrvatica misli da je biti kurva sudbina a ne izbor.

Smail – aga krvav harač kupi

FEB 18
Znam kakvi ljudi vladaju mojom zemljom, ipak poželim da ih sretnem i popričam s njima kao da su ljudska bića. Želim reći, toliko me pere očaj da sam sad zabasala u patetiku. Da li je moguće da baš nitko u Vladi ne kuži kolika je drskost uvlačiti se u tamne audije?

Mogli bi ih vratiti, lažu da ne mogu, prodati nekom hrvatskom tajkunu ili odvjetniku koji može kupiti čitavu Hrvatsku. Tim bi činom smirili raju kojoj je, znam jer živim među njom i pripadam joj, svega dosta.

Način komuniciranja naših političara sa sirotinjom je nevjerojatan. Ministrica graditeljstva Mrak stalno nas mrko gleda i prijeti: izgradili ste bespravno tisuće zgrada, ako ne platite harač srušit ćemo Hrvatsku. Narod plaća prestravljen da će mu vlast sa crnom zemljom sastaviti konobice, nadstrešnice, sobičke koje su dogradili uz kućerak od pedesetak kvadrata. Istovremeno isti narod gleda kako se kriminalcima ne ruše kućerine izgrađene uz samu obalu, uglednoj borkinji za katoličke vrijednosti gospođi Markić ne dolaze bageri pred vrata dvorca.

Ministri se na nas otresaju kao da smo njihovi kućni ljubimci koji su tko zna zašto pali u trajnu nemilost. Jovanović ili sikće ili reži. On je ministar resora u kome se za opstanak bori tisuće sirotana i sirotica. Hrvatski učitelji i učiteljice preko noći su postali nešto što Hrvatskoj ne treba.

I liječnici su suvišni. S jedne strane ljudi jedva skupe koju kunu da odu u Sloveniju kupiti lijek jer je jeftiniji nego ovdje, operacija najčešće znači smrt, a predsjednik države hladnokrvno izjavljuje kako ga je liječnik stranac u njegovoj zemlji operirao u skladu sa zakonom.

Premijer Milanović ponaša se poput kronično nadrkanog pubertetlije koji zna da jest negdje ali ne zna zbog čega. Duri se, trza, govori latinski, služi se metaforama koje ne razumiju ni ljudi koji se godinama bave psihijatrijom.

Jesu li svi ti koji nama vladaju luđaci? Ne vjerujem. To su manipulatori koji misle kako nama idiotima baš sve mogu prodati. Hrvatska je u krizi jer smo se previse zadužili. Mi smo sklapali ugovore koji su Hrvatsku pretvorili u spaljenu zemlju? Odmah moramo vratiti dugove! Kamo bi Amerika završila da vrati dugove?

Zašto naši političari svoj talent objašnjavanja neobjašnjivog ne iskoriste da našim vjerovnicima nacrtaju kako se građani Hrvatske nalaze između smrti od gladi i vraćanja dugova. Svaki vjerovnik će shvatiti da mu više vrijedi živ nego mrtav dužnik. Uzalud. Samo crknut Hrvat za naše je političare idealan građanin “pravne države”. Tako Hrvatskoj tepa Milanović.

U meni kuha bijes. Ne bih se ovako osjećala kad bi sve te drske spodobe odglumile bar malo empatije prema narodu sa čijih leđa kožu deru. Ministrica koja “brine” o sirotinji ne bi smjela “brinuti” u dizajnerskoj haljini. Jovanović bi morao u sebi brojiti do deset prije nego nas pošalje u kurac.

Oni nas mrze. To je ono što mene najviše boli. Što sam vam učinila? Plaćam vas, živim u strahu zbog vas, djeca su mi u panici, starci oko mene mole boga da ih smrt izbavi iz hrvatske agonije, zadnju paru izvlačite iz naših džepova da biste mogli živjeti poput careva. Ni to vam nije dosta.

Morate biti bahati, zlobni, zločesti, cinični. Ludim. Ne znam što ću sa sobom pa čitam Mažuranića. Možda mi on pomogne da me hrvatski život ne ubije? Smail-aga Čengić ostao mi je u sjećanju kao inkarnacija zla. Kako je u njegovo vrijeme raja liječila stres?

Otkud zlato, koji krova nema,
mirna krova da ukloni glavu?
Otkud zlato, koji njive nema,
nego tursku svojijem znojem topi.
Otkud zlato, koji stoke nema,
no za tuđom po brdijeh se bije?
Otkud zlato, koji ruha nema?
Otkud zlato koji kruha nema?

Tako je vapila sirota raja. A za vrijeme Smail-age Čengića PDV je bio 10%.

Kočijaši II

FEB 17
U Hrvatskoj se dogodilo dosad nezamislivo. Ministar svega i svačega Jovanović ispričao se svekolikom hrvatskom pučanstvu. On je pitanje novinara kako je moguće da će se naši ministri u ovakvoj Hrvatskoj voziti u novim Audijima shvatio kao provokaciju. Zato je zarežao na novinara i rekao kako on ne može kočijom na posao.

Jovanovićeva “kočija” odjeknula je u javnosti poput bombe. Obični građani koji su sigurni kako bi svi naši ministri morali okolo bauljati okovanih nogu a ne voziti se u preskupim limuzinama krenuli su, onako opako hrvatski, urlati preko portala. Da li bi nas itko od naših gospodara čuo da, hvala bogu, nemamo komp kojim našim zlotvorima možemo jebati mater bez većih posljedica. Po nas. Njima je ionako svejedno.

Ili ipak nije? Da nam BiH nije tako blizu, da naše vođe nisu vidjele kako narod zna podivljati bez većeg povoda nakon višegodišnjih povoda ne bi se na temu kočije oglasio čak i Milanović. Čovjek poznat po tome što svaki svoj govor na određenu temu započne rečenicom, ja o tome pojma nemam ali ću vam ipak reći, i ovaj je put govorio na jednak način.

Čovjek nije znao da su naručeni Audiji, ako jesu nisu jučer nego davno, davno, pred jedno godinu ili dvije… Da, i on se slaže, strašno je što auto u kome će se voziti košta koliko i trosoban stan, ali, jebi ga, što je, tu je, naručeno je, Hrvatska je pravna država, ne može se nazad, mi smo pravna država, pravna država, pravna država…

Milanoviću, mi nismo pravna država, mi smo siromašna država. Siromašna za popizdit. I znaš da se sve što se naručilo, ako se ne može platiti, može vratiti. Znamo da se neće vratiti zato jer imaš posla sa Hrvaticama i Hrvatima koji su u šoku zbog Jovanovićeve isprike. Službeni Nacionalni Divljak se narodu ispričao? Dočekali smo milost Njegovu. Hvala ti, o, hvala ti, počašćeni smo, Divljače!

Vozite se, gospodo, ako želite i u zlatnim Audijima. Više vrijedi ministrova isprika nego krv koju ćemo rigati dok ne isplatimo vaše drumske krstarice. Ipak, gospodo, oprez! Nama malo treba što ne znači da smo krotke ovce. Čuvajte se! Polomit ćemo vam noge! Razbiti glave! Zapaliti aute! Preko [You must be registered and logged in to see this link.] i glupače.com.

Nezaštićeni svjedok

FEB 23
Više nisam ista osoba. Gledala sam “Nedjeljom u dva”. Gost je bio sudac Kolakušić. Dokazao mi je da živim u mafijaškoj državi. Jedno je kad tako nešto dvadeset i dvije godine naslućuješ, posve je drugo kad ti insajder objasni kako funkcioniraju Lijepi Svoji.

Stanković, Kolakušić i još nekoliko stručnih ljudi pomoglo mi je da shvatim kako visokopozicionirani hrvatski mafijaši uz blagoslov Države i uz pomoć Zakona o predstečajnoj nagodbi lome vratove sirotanima koje su prevarili pa opljačkali.

Dokazalo mi da je Linić lopov. Gotovo svi koji sjede u Saboru su neznalice ili lopovi. Milanović, čovjek koji se politikom bavi između vožnje bicikla, trčanja, skijanja i privatnog letenja državnim helikopterom lopina je jer lopinama ljestve drži.

Hoće li nakon ove emisije letjeti Linić? Neće. Hoće li Kolakušić od ministra pravosuđa dobiti “Orden božice pravde bez poveza”? Neće. Hoće li se Milanović obratiti naciji i nastupiti skrušeno a ne poput bijesne mužjačine koja je upravo progutala vijagru a efekta nigdje? Neće.

Hoće li se sutra išta dogoditi u Lijepoj Razbojničkoj? Hoće. U predstečajnim medijima njihovo će prvo pero koje istim žarom piše o restoranima i slinom svojom podmazuje, nekad Sanaderovu danas Milanovićevu guzicu, ekskluzivno objaviti da je Stanković četnik a Kolakušić peder.

Danas sam vesela. Sutra ću biti četnikpeder.

Centar za hitnu medicinu Sušak

FEB 26
Ne mogu riječima opisati koliko mi se gadi ova vlast. Hadezeovci su mi bili mnogo draži jer nisu bili licemjeri. Svi smo znali koliko su puta premazivali tunele, koliko koštaju Sanaderovi satovi, tko su bossovi u Zadru, o Bajiću da se ne govori.

A onda su na izborima pobijedili ovi. Nakon izbora postasmo i službeno prkno Evrope. Predstečajne nagodbe koje nam prodaju kao “borbu za čuvanje radnih mjesta” podržava i MMF. Najpoznatiji svjetski Crveni križ. Umjesto Bajića dobili smo njegovog pomoćnika a Bajić će postati njegov pomoćnik. Nije drek nego se pas posrao.

Obični građanin kome sistem odmah sjeda na račun ako ne plati struju ili vodu pita se zašto se pavićima otpisuju dugovi a Liniću ne pada na kraj pameti da im prije “predstečaja” oduzme imovinu koju su stekli kupujući je na kredit koga ću ja platiti. Kad obrtnik digne glas i pokuša od države naplatiti ono što mu duguje ona mu već idući dan pošalje kazneni bataljon na vrata koji danima, tjednima, ako treba i mjesecima, istražuje gdje je obrtnik zgriješio. Država ne vraća dugove, ona je tu da naplaćuje harač.

Vlast upravo otvoreno nasrće na radnička prava. Dave sveučilišta, učitelje, liječnike… Kad smo već kod liječnika. Noćas sam bila na Centru za hitnu pomoć na Sušaku. Kao i obično tamo je smak svijeta. Stari, mladi, slomljeni, zapomažu, stenju, gledaju prazno u strop i nadaju se pomoći. Boksovi sa dva ležaja bez pregrade. U boksu još i dvije stolice za one koji se nisu dokopali ležaja.

Pacijent nema baš nikakve privatnosti ali Riječani se, kad uđu u bilo koju od svojih “bolnica”, više ničemu ne čude. “Krepat ma ne molat”, geslo je svakog Primorca. U priči. U stvarnosti smo bijedni miševi prestravljeni pred svakom vlašću i spremni za nju i krepat i molat. U ovoj esdepeovskoj rupetini čovjek se izbezumljeno okreće oko sebe i traži bar nešto dobro što bi ga moglo spriječiti da si prosvira metak u čelo.

Ja sam to dobro osjetila u Centru za hitnu pomoć na Sušaku. Sestre, liječnici, gospođa koja prima pacijente… Nevjerojatno je koliko strpljenja imaju ti ljudi. Čovjek to ne očekuje od ljudskih bića koje ova vlast sustavno vrijeđa i ponižava. Ima u tome logike. Naši se političari, kad su u frci, neće predati u ruke našim liječnicima. Pozvat će, u skladu sa zakonom, stranca da ga ovdje operira ili će otići u inozemstvo i poslati nam jasnu poruku, što dolikuje carevima ne dolikuje volovima.

Doktorica koja je o meni satima brinula mlada je žena, zove se Petra Šverko. S jedne se strane čudim što ne odlazi iz ove esdepeovske mračine. S druge strane… Kako bismo mi očajnici preživjeli sve ovo što nam se dešava kad bi nas napustili svi ljudi koji nisu život posvetili predstečajnim nagodbama, prebijanju poštenih građana kad kažu istinu, laganju, pljačkanju, siktanju na nas sa ekrana.

Da mafijaši. Oni, navodno, imaju neki kodeks. SDP je mafija bez kodeksa.

Kostur sa naslovne strane



Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske teve voditeljice već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala “normalna”. Presretno izjavljuje kako nakon tko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi.

Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih kirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middleton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljica samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.Koji život? Dođeš uvečer doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne luđakinje, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljica u gledanoj teve emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledatelji samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.Nimalo ga ne brine što liči na kasicu prasicu. Zna da su muškarci neodoljivi u svakom obliku. Nakon emisije, raskopčan, odlazi doma, tamo gurne glavu u frižider i krene ga čistiti od kulena, sira, pive i kolača. Nikad taj nije od mame tražio da mu iz njegovog ormara izvuče hlačice iz šestog razreda. Nikad taj neće dati intervju kako je ovih dana uskočio u hlačice iz sedmog razreda. Da tako nešto kaže odmah bi ga odvezli u ludnicu.On nije lutak, on je osoba. Ne sviđa mi se samouvjereni debeljko zato jer je inkarnacija svih muškaraca kojima se, s pravom, živo jebe kako izgledaju. Život je samo jedan. Oni svoje trbušine ponosno nose, na svakom koraku dižu potkošulje i češkaju burad kad ih svrbi.A mi… Pumpamo sise, brišemo bore, skidamo kilograme, vraćamo se u mladost u koju se nitko ne može vratiti. Prežalosna sam zbog one ženske. Nadam se da će ovih dana ipak napuniti frižider. Ako joj zbog toga prigovore neka punih ustiju promrmlja da je svoga tela gospodar.Ma, bit ću iskrena. Zašto me ta priča toliko pogodila? Ovih dana uporno pokušavam na sebe navući svoju trudničku haljinu iz sadamdeset i pete. Ne ide pa ne ide. A vidi nju. Za koji će dan na ekranu skakutati u pelenama.
[/font][/size]

  predivno..i pravo u srz..nikako ne razumem takve..a one ne razumeju mene kad krenem da im pricam upravo ovo sto i Vedrana..

Muzare

Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.

“Mali još nije odlučio kad će skinuti pelene.” “U moje vrijeme”, rekla sam, “majke su odlučivale kad je dosta. Djecu koja su nosila pelene krajem druge godine života držali smo retardiranima.” Susjeda me pogledala puna gađenja. “Djeca su ličnost, ona su ta koja znaju što je za njih najbolje.”Maleni je bacio loptu u glavu djevojčici za susjednim stolom. Curica u šestoj, briznula je u histeričan plač. Urlala je sve dok njena majka nije iz majice izvukla dugačku zmiju iz koje je kapalo mlijeko. Dječačić je izlio šalicu crne kave na stol a onda žličicom stao crtati mamu. “Bože, kako je kreativan, pokaži teti, gdje su mami oči, gdje je mami kosica…” “Neću!” Kad je pružio ruku prema mojoj šalici zgrabila sam ga za pandžu.Susjeda me nije mogla ubiti pogledom ali je zločinca privila na grudi, on se derao kako će nazvati plavi telefon 11 6 111 i prijaviti me. Sisa mu je ubila nadljudske krike. Do mene je dopro smrad friško pokakanog dreka. Platila sam kavu i promijenila kafić. Tresla sam se. Jebote! Ova ženska ima fakultet. Ova ženska je godinama učila i postala arhitektica. Diplomirala je u Rimu.Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života? To što žena izbaci iz sebe istovremeno je i njezin ubojica i dokaz da je uspješna i normalna? Danas ta bolesna teza drži vodu više nego ikad u posljednjih pedeset godina. Nekad se takva koncentriranost na plod utrobe svoje očekivala samo od kraljicaKad sam ja bila mlada moja djeca mi nisu bila centar svijeta. Naprotiv. Smetala su mi. Znala sam ih ostaviti u dnevnom boravku i slušati njihove divljačke krike dok su se ubijala a ja bih opušteno u zahodu čitala “Prohujalo sa vihorom”. Boja njihovih kapa uvijek je bila u neskladu sa bojom cipelica koje bi dobila pitaj boga od koga. I hlačice, majice, kaputiće, pidžame, pelene… Dojenje… U moje doba dojenja nije bilo. U moje doba i tata je imao sisu.Metode odgoja bile su mnogo maštovitije nego danas. Ruka, kuhača, kuhinjska krpa, tanka šiba… I baš nitko nije prolazio u školi sa pet nula osim nekoliko bolesnika.Danas… Danas su djeca diktatori kojima majke, dok tate rade, služe bez pogovora. U pelenama ponosno hodaju do sedme, bacaju doručak na pod jer tako pokazuju svoju osobnost, prijete plavim telefonom čim od prve ispod majčine bluze ne nađu komad mokre dude. Već u drugoj znaju da majka, zato što je njih rodila, ne smije piti, pušiti, pjevati, plesati, skakati, smijati se, raditi, živjeti…Današnja majka, ako želi svijetu i sebi pokazati da joj život ima smisla, smije samo služiti. Gade mi se današnje dječicom opsjednute mame. Iznevjerile su moju generaciju. Mi smo željele u brigu o djeci uključiti tate. Htjele smo postati ravnopravna ljudska bića, ne dvadeset i četiri sata otvorene mljekare.Očajna sam. Jedino što danas mogu učiniti za svoj duševni mir jest pobjeći na drugu stranu ceste kad vidim da mi se približava izmučena spodoba u trideset i nekoj i zločinac u petoj u punoj snazi i posranoj opremi.

Otvoreno pismo Muzari

MAR 05
Muzaro, sigurna si da je krvavo dijete na tvom ispuhanom trbuhu tvoj izbor? Prvi koračić. Doživjela si orgazam snažniji nego kad te pojebao dečko najbolje prijateljice. Bolesna si, Muzaro!

Odlazak u vrtić. Doživjela si slom živaca jer je ono zbog čega živiš otišlo od tebe. O, glupačo nad glupačama! Ono se nikad neće maknuti od tebe. Bit će uz tebe do tvoje smrti. Ili kao oštra nelagoda ili kao noćna mora.

Muzaro, nasjela si! Živimo u muškom svijetu. Muškarci su ti koji nama muzarama diktiraju vrstu vrhunskih užitaka. Među najsvetije i najžeće svrstali su rađanje djeteta. Popušile smo to pod pritiskom koji traje od Početka. Da se nismo zajebale na ovome bi svijetu živjela samo dobra bića.

Ja sam visokokvalificirana Muzara zato ću tebi Muzari sa ambicijom da budeš veća simentalka od one najrasnije reći kako će ti izgledati život. Nakon poroda po čitave ćeš noći osluškivati da li ti beba samo spava ili se ugušila. Ako tiho spava drmat ćeš je dok ne krene urlati a onda joj sisom čepiti bezuba usta.

Za to vrijeme tvoj će muž, ako nije u međuvremenu brisnuo, spavati u nekoj drugoj prostoriji jer on po danu radi. I ti si u bivšem životu radila, imala planove, htjela putovati, školovati se, promijeniti posao, odjebati šefa… Zbogom, svijete! Ako se i vratiš na loše plaćen posao radit ćeš između dvije upale grla opsjednuta krivicom što gubiš vrijeme izvan kuće dok o tvom životnom projektu loše brinu loše plaćeni drugi.

Čitavo to vrijeme tvoj će muž voditi pararelni život. Dolazak klinca u tvoj život, Muzaro, neće u njemu ubiti potrebu da ode na košarku, ispija sa pajdašima pivo ili na službenim putovanjima kreše buduću Muzaru. Dok budeš bila za isti posao plaćena najmanje dvadeset posto manje od muškarca, tako je u Švedskoj, kako je ovdje nikoga nije briga, proklinjat ćeš čas kad si se udala za kretena.

Ne plaća alimentaciju ali živi u zajedničkoj kući. Kad ne platiš vodu ovrše te isti čas a oca onoga tvoga smisla života nitko ne tjera iz tvoje kuće. Jebe se državi. Tvoja prava nisu njen problem. Da bi mogla školovati ono što i jest i nije za školovanje čitav ćeš život raditi tri posla.

Muzaro, u jednom trenutku ono malo krvavo sa tvog trbuha pretvorit će se u zvijer koja će ti razvaliti glavu ako joj ne daš lovu za drogu. Dok budeš krkljala na pločicama ledeno će ti reći, stara, nisam ja tražio da dođem na ovaj svijet. I nije.

Netko ti je, Muzaro, davno rekao da djecu treba imati jer ona u starosti svojim roditeljima nose topli čaj. Topli čaj? Topli čaj u najskupljim hotelima košta dvadeset eura. I još ti ga komad u uniformi donese u hotelsku sobu. Šuti, dok ja govorim! Nije istina da ne spadaš u ljude koji mogu u skupom hotelu naručivati topli čaj! Ispravljam krivi navod, nije istina da ne bi spadala u takve ljude da nisi rodila, Muzaro!

Ima li izlaz? Japanke su se dosjetile. Jedva da i rađaju. Hoće li svijet propasti? Neće. Da se sve žene svijeta ovoga trena prestanu izvijati na različitim vrstama podloga muškarci bi našli rješenje. Spojili bi spermij i jaje, uvalili to u staklenku, čekali devet mjeseci pa to izvukli i nakon nekoliko godina poslali u rat.

Kad se to dogodi, bit ćemo spašene. Kome trebaju djeca neka ih proizvede. Sve dok mi žene muške vrlo praktične potrebe, jedna od njih je i naše micanje iz svijeta rada, budemo pretvarale u svoje životne projekte ostat ćemo izmanipulirane glupače. Čujem te, Muzaro, izvlačiš nabreklu sisu. Tko meni može platit užitak koji osjećam dok me grizu četiri mala zuba?

Sjeti, se, o, Muzaro, i naši su političari bili bebe. Čak i Šeks. Moraš se složiti sa mnom ma koliko bila glupa. Svima bi nam bilo bolje da su ih majke u svojoj sisatoj fazi mlijekom… udavile.

Muzaro, kasno je i za tebe i za mene! Ali, ako dojiš kćer… Popričaj s njom kao muškarac sa muškarcem.

Tko to tamo genocidira?

MAR 06
Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.

Pravda uvijek pobjeđuje na kraju pa će oni iz Haga pravedno presuditi pa će Srbi biti proglašeni genocidistima a Hrvati svecima. Hrvatski će odvjetnici nakon okončanja spora u našu korist svojim kurvama kupiti još jednu ogrlicu.

Zaboravila sam naglasiti, iako je svakom Hrvatu i Hrvatici jasno da naš narod nikad ne može biti agresor jer je uvijek u povijesti bio žrtva, to nije jasno ni jednom Srbinu ni jednoj Srpkinji. Zato su Srbi, o, drskosti, tužili nas Hrvate, također zbog genocida. Mi genocidni? Mi smo palili, silovali, selili… Bože koji jesi na nebesi, čuješ li ti ovo?

Nije vrag da si skrenuo pogled sa Haga i sve prepustio korumpiranim sucima kojima zna biti potpuno svejedno tko je prvi počeo, tko se branio a tko napao? Ako, kojom strahotom, a sve je moguće u ovom svijetu koji mrzi sve što je hrvatsko, osvane presuda da su Hrvati genocisti onda će srpski odvjetnici svojim kurvama kupiti zlatne lance optočene dijamantima.

Postoje visokokvalificirani analitičari koje novinari pitaju kako će završiti ovaj srpsko-hrvatski “prijepor”. “Prijepor”? Da li je to prava riječ? Meni baš zvuči nekako stručno. Kad netko “analitičara” upita za mišljenje o toj temi onda neki od njih veliju da su genocisti Hrvati, drugi da su Srbi, treći da su pola-pola. Pola-pola? Kako netko može biti poluzločinac?

U ratu u kome se zna tko je prvi počeo, Srbi, tko se samo branio, Hrvati, tko je silovao, klao, palio, selio, i jedni i drugi, samo što smo mi to, je li, činili u samoobrani a oni su napali. Dakle, sve je jasno! Ne postoji zločin u samoobrani, svaki takav “zločin” iznuđen je potez. Iznuđeno silovanje nije silovanje, iznuđeno preseljenje nije preseljenje, zbog napada izgrađeni hrvatski koncentracijski logori su zgrade podignute u afektu a afekat je i u zločinu i u “zločinu” uvijek olakotna okolnost…

Kužite? Naravno, kad ste pametni. Sad ću vam reći nešto što će vas zaprepastiti. Nakon svega što sam vidjela ovdje gdje živim boli me kurac koji nemam tko je ovdje genocidan narod. Godinama govorim i pišem koliko je osiromašenog urana bačeno na bivšu Jugoslaviju. Godinama ja i jako malo drugih u gluhe uši urlamo da je NATO i Srbe i Hrvate i Albance i Bosdance i…, toliko obogatio osiromašenim uranom da je nebitno sve ostalo što je na ovim prostorima učinjeno ognjem, mačem, kolcem ili kurcem.

Najzad, ovih dana, “službeno” doznajemo da su Ameri na Kosovo istresli 10.000 tona osiromašenog urana. Deset tisuća tona? A ne trideset? I to sam negdje pročitala. Koliko su urana istresli na Beograd? U Jadransko more… A Ameri se uopće u YU priči ne spominju kao “genocidni”. Zato jer kad te napraše uranom to nije ni silovanje ni seljenje, to je konačno rješenje.

Da skratim. Jebe mi se tko je u onom ratu bio genocidan. Vrijeme je da mi lokalni kreteni zakopamo ratne sjekire i krenemo pokapati od raka poginule drage nam i najdraže. To je jedini posao koji će na ovim prostorima cvasti idućih nekoliko desetaka tisuća godina.

Suze za “Arenu”

MAR 08
Moja prijateljica Nela Vlašić i ja otišle smo danas u Pulu da tamo obilježimo Osmi mart na komemoracijskom skupu organiziranom povodom usmrćivanja “Arene” pulske tvornice trikotaže. Organizator je zamolio prosvjednike da odjenu neki od predmeta proizvedenih u “Areni”. Ja sam oko vrata nosila šal pokojne radnice Marije Tatić, majke moga dragog prijatelja, star četrdeset godina.

Očekivala sam tisuće ljudi, govornice koje će urlajući reći što im se dogodilo i tko im je uništio egzistenciju, potjerao ih na cestu, ostavio ih bez plaće, a za koji će dan netko od hrvatskih grabežljivaca njihovu zgradu koja se nalaza uz more pretvoriti u svoj rudnik zlata. Umjesto toga vidjela sam skup od stotinjak ljudi.

Voditeljica je čitala pisma podrške, tamo su bile i radnice iz Kamenskoga koje su postale benigna hrvatska hodajuća maskota svih zajebanih privatizacijom ili nekim hrvatskim zločinom drugog tipa. Uz prostor gdje smo se našli nalazi se pulski Prekršajni sud i Veterinarska stanica. Zlobnici bi u tome našli neku simboliku. Ili ćeš se prilagoditi hrvatskom krvavom kapitalizmu pa će ti kožu oderati nježno ili ćeš se derati pa platiti i robijati.

Hrvatski prosvjedni skup. Red pjesme, red dirljivih pisama, red pljeska. Zatim su, sad već bivše radnice “Arene”, krenule poput manekekni prikazivati modele davno izrađene u njihovoj pokojnoj tvornici. Voditeljica je bila nadahnutija od Danijele Trbović. Gospođe su se nasmiješene spuštale niz stepenice odjevene u crveni tepih a uz stepenice su koračale prema kolegicama koje su čekale na svoj nastup. Oči “manekenki” nakon nakon nastupa bile su pune suza. Plakale smo i mi koje smo gledale užasu u očima nesretnih bivših radnica.

Mnogi su hrvatski mediji snimali sirote žene koje su poput živih lutki pričale stravičnu hrvatsku priču ali teško da će se to ukazati na bilo kojem hrvatskom teve ekranu. Prvi put u životu održala sam politički govor. Nećete ga ni čuti ni vidjeti. Rekla sam da sam zgrožena što nije cijela Pula došla na pogreb “Arene”, da nas naši zlotvori nisu opljačkali ni tulipanima, ni pjesmom ni modnom revijom pa tako i mi moramo promijeniti oružje. Da li me itko razumio?

Zgrožena sam hrvatskim obilježavanjima osmih martova i ubijanja radnika. Jesmo li zaista toliko glupi da na svo zlo koje nam rade možemo odgovoriti samo tamburanjem i mahanjem cvijećem? Prišla mi je jedna radnica i rekla, ne zamjerite nam na smijehu, mi nismo radosne, mi nismo pri sebi, mi smo očajne.

Najzad sam shvatila da je sav taj smijeh i kikot oko mene bio krik životinje koja umire pjevajući jer joj je tako lakše. Ne pripadam tom tipu ljudskih bića. Iskreno mislim da je krajnje vrijeme da radnice pulske “Arene” i svih ostalih hrvatskih arena pretvore Hrvatsku u krvavu arenu. Pa, ili sa štitom ili na štitu. Više nemamo što izgubiti.

Vedrana Rudan: Vratite mi Jugoslaviju!

Da je Đureković samo marljivo učio i radio imao bi pravo i na povoljan kredit, izgradio bi vikendicu, na poslu bio osam sati, djeca bi mu se besplatno školovala, u slučaju frke liječio bi se u Americi… Vratite mi Jugoslaviju
[You must be registered and logged in to see this image.]
Ne kužim ovu frku oko Perkovića. Zašto bi ga Hrvatska morala izručiti Njemačkoj zbog zločina koji je on tamo, navodno, učinio prije Krista? Perkovića bi trebalo osuditi na smrt u Hrvatskoj zato što je Tuđmanu i kompaniji pomogao da dođu na vlast. To što je dao, ako je dao, smaknuti nekog Đurekovića, koga briga.

Da li je Đureković bio pošten i iskren drug koji drži datu riječ? Da jest radio bi u Jugoliniji, pokojnoj Jugoliniji, živio u društvenom stanu, imao pravo na zubara, u zgradi Jugolinije, liječnika, u zgradi Jugolinije, branio bi boje Jugolinije na radničkim igrama. Možda bi u nekoj disciplini osvojio zlatnu medalju. Te su se medalje kovale u Japanu. Da je Đureković samo marljivo učio i radio imao bi pravo i na povoljan kredit, izgradio bi vikendicu, na poslu bio osam sati, djeca bi mu se besplatno školovala, u slučaju frke liječio bi se u Americi… Vratite mi Jugoslaviju.

Sjećate li se? Pamtite li Jugoslaviju? Nije bilo droge. Nije bilo dvadesetosatnog radnog vremena. Trudnicama se nisu uručivali otkazi. Kriminalci su smjeli krasti i ubijati samo izvan Jugoslavije. Doduše, za vrijeme Jugoslavije u Rijeci je živio čovjek koji bi znao na cesti glasno zatuliti: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.” Isti bi ga čas strpali u bajbokanu. Ne, ne, nikako ne, Jugoslavija nije bila demokratska zemlja. U njoj nisi smio pjevati onu Velebitu a spominjati Titovo ime uzalud bio je zločin nad zločinima. Ipak, vratite mi Jugoslaviju.

Onaj Ive, to danas vidimo, bio je provokator i lažljivac, da danas živi u Hrvatskoj revidirao bi svoje antijugoslavenske stavove. Vratite mi Jugoslaviju.

U ono vrijeme imali smo drugove poput Perkovića koji su u ime Tita i Partije šetali svijetom i ubijali neprijatelje. A danas? Koga danas hrvatski perkovići diljem svijeta ubijaju u ime Hrvatske? Hrvatska gospoda perkovići danas u Hrvatskoj ubijaju Hrvate i Hrvatice u ime Hrvatske. Otkazima, krađama, predstečajnim nagodbama, kreditima u švicarcima, kreditima u eurima, kreditima u kunama…Vratite mi Jugoslaviju.

Sjećam se, naravno da se sjećam. Tito jest na Brijonima imao paunove, slonove, onoga papagaja i kadilak. Kad naš Sanader i ostali vidoševići povremeno pogledaju dokumentarac “Kako je u životu uživao zločinac Tito” mora da se valjaju od smijeha. Slon? Papagaj? Zebre? Tokarski stroj? Zlatni sat? Život u državnim vilama. Buahahahaha! Vratite mi Jugoslaviju!

Za vrijeme Tita američki predsjednici nisu smjeli u jugoslavenske luke slati svoje ratne brodove, neka ih jugoslavenski robovi peru. U Jugoslaviji nije bilo robova. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije tražio da jugoslavenski građani ginu u njegovim ratovima. Za vrijeme Tita mi smo protestirali protiv američkog rata u Vijetnamu i palili američke zastave. Nismo šutjeli onako kako danas šutimo kad utorkom Obama bespilotnim letjelicama ubija djecu u Pakistanu. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije bio jugoslavenski predsjednik. Vratite mi Jugoslaviju.

Istina jest da je u mojoj pokojnoj domovini pio Kraljević Marko ali je i Šarcu vode davao. U mojoj umlaćenoj zemlji mi doduše nismo učili da je čovjek nastao kresanjem Adama i Eve ali smo učili da treba ljubiti bližnjega svoga. Ne ga klati, ne ga protjerati, ne ga mrziti do sudnjega dana. U pokojnoj zemlji, samo je u mom srcu živa, nikad mi nije palo na pamet da ću jednom živjeti u ovome u čemu živim danas. Živim u karikaturi od države a moji mi gospodari svakoga dana poručuju, tko ne krade državu osiromašuje obitelj.
VRATITE MI JUGOSLAVIJU! 

Beeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee

MAR 10
Čitam komentare ispod svojih tekstova. Neki misle da bi na netu trebalo ukinuti komentare jer taj način komunikacije daje mogućnost “bolesnicima” da iz sebe, anonimno, izdrkaju ono najgore. Ono “najgore”? Sigurna sam da internetska anonimnost ljudima pruža mogućnost da iz sebe istisnu svoju suštinu.

Kukavičluk. Zlobu. Bešćutnost. Ljubomoru. Nedostatak empatije. Iživljavanje nad slabijim od sebe. Mržnju prema svakome tko digne glas i usudi se napisati ono što ti misliš ali bi prije umro nego to rekao ili imenom i prezimenom potpisao. Ljudska potreba da trune u svom govnu dok ga od njega smrt ne rastavi jača je od potrebe za slobodom. Potreba za slobodom… Ljudi ne žele slobodu.

U subotu sam bila na skupu podrške pulskim radnicama Tvornice trikotaže “Arena”. Napisala sam da se tamo pjevalo, plakalo, recitiralo i mahalo cvijećem umjesto da se nešto pokrene što bi moglo promijeniti Hrvatsku. Neki mi zamjeraju da “palim radi paljenja” umjesto da predložim “konkretna rješenja”.

Evo neka od mojih “rješenja”. Da sam ja jedna od sad već bivših radnica “Arene” predložila bih svojim kolegicama da provalimo u zgradu “Arene”, tamo se zabarikadiramo, preko razglasa bismo urlajući od Puležana i Puležanki tražile hranu i lijekove i da skupa s nama logoruju, oni pred “Arenom”, mi u “Areni”. Ostali bismo tamo tjedan, mjesec, godinu… Sve dok nam Država ne bi vratila oteto.

Preko neta bismo objavile kako smo ostale bez posla i firme. Ja sam to u Puli doznala. Kad bi policija došla riješiti “krizu”, a pred zgradom “Arene” bi je dočekalo dvadeset tisuća ljudi, ne bi je baš lako riješila. Uostalom i hrvatska policija je samo skupina gladnih bijednika. Ni specijalci nisu dobro plaćeni.

Što bih učinila da radim za jedan hrvatski lokalni dnevni list? Novinari toga lista dobivaju plaću u dva dijela. Prvi dio u iznosu minimalca a drugi dobiju… Kad dobiju. Nitko u Hrvatskoj o njihovoj agoniji ništa ne zna. List koji bi mogao bez ikakvih problema sam sebe izdržavati propada zato jer vlasnik iz njega izvlači lovu i troši je za svoje privatne projekte. Jedan od njih je i ulaganje u veterinarsku ambulantu svoje kćeri. Ultrazvuk kojim ona pregledava pasje i mačje želučiće toliko je sofisticiran da bi njime mogla pregledati i utrobu predsjednika Josipovića kad bi se on pregledavao u Hrvatskoj.

Zašto se novinari ne udruže, zašto ne krenu prema veterinarskoj stanici, zašto je ne razvale, ultrazvuk mogu uzeti i pokloniti ga Riječkom KBC-u. Do svijetle budućnosti stiže se malim koracima.

Kako bih riješila slučaj “Todorić” koji je inkarnacija hrvatskog Zla? Nekome je to već palo na pamet ali su ljudi odustali. Trebalo bi se okupiti, recimo, nas trideset tisuća. Napraviti živi zid oko Todorićevih dvera. Ne dozvoliti živom stvoru da probije naš lanac. Čekati. Mjesec, dva, godinu… I stalno imati na umu da psi čuvari hrvatskog režima nisu bijesni psi nego gladni, olinjali džukci nimalo inspirirani da životom brane gadne gospodare.

Eto, nudim nekoliko rješenja. Neki mi zamjeraju i zašto samo pišem umjesto da “povedem” ljude u bolje sutra? Dobro pitanje. Moje protupitanje glasi, koga da povedem? Koga? Preko dvadeset godina zločinci širokoga spektra vladaju Hrvatskom. Nikad u ovih dvadeset i pitaj boga koliko godina, nikad građani Hrvatske nisu pokazali ni najmanju ozbiljnu namjeru da nešto promijene. Nikad! Pa, onda… Koga bih ja to mogla povesti?

Što bi građane Hrvatske moglo pokrenuti? Mržnja prema “pederima”. Mržnja prema “četnicima”. Ja ne mrzim ni “pedere” ni “četnike”. Zato nisam Matija Gubica.

Ja sam Mama, Velika Mama

MAR 11
Živimo u svijetu u kome je trendi baviti se borbom za prava manjina. Na dostojanstven život imaju pravo crnci u Americi, bijelci u Južnoafričkoj Uniji, šepavi, grbavi, pederi, djeca sa posebnim potrebama, starci, djeca bez roditelja, psi lutalice, napuštene mačke… Jedina skupina koja diljem svijeta nema baš nikakvo pravo na pravo da ne bude zlostavljana su žene. Siluje ih se jednako u Indiji i Švedskoj, vrijeđaju se preko svih mreža, dečki ih mlate u svakoj školi u svakom dijelu kugle zemaljske.

Mlate ih i siluju očevi i muževi, siluju ih i prijatelji i znanci i neznanci i vojnici sa kojima se zajedno bore u Afganistanu i civili, kanadski ragbijaši… Muževi im uvaljuju nož u grlo a zatim budu pušteni na slobodu jer su u trenutku ubojstva bili pod stresom. Ubiti majku, sestru, ženu, djevojku ni u jednoj zemlji nije zločin koji će potresti svijet zato jer svijetom vladaju muškarci.

U dobra stara vremena žene su znale odakle im prijeti opasnost pa su, ili ostajale u kući, neka ih siluje samo onaj tko s njima živi, ili bi izašle iz kuće pa bar vidjele njušku svog zlostavljača. Nije neka radost ali možeš živjeti u nadi, ako si ambiciozna, da ćeš mu kad tad doći glave. Danas kad više živimo u virtualnom nego u realnom svijetu, ako danas uopće postoji realni svijet, svaku ženu vješt zlostavljač može rastezati kako ga volja.

Zakonom ništa nije definirano. Zato je najnormalnije da se ispod fotki naših uspješnih žena na netu izdrkavaju bolesnici širokoga spektra. Naše su pjevačice, slikarice, sportašice, i ne samo naše, “kurve”, najblaže rečeno, “koje treba jebati”, još blaže rečeno. Svi portali žive od lajkova i lajkanja a do njih je najlakše doći ako objaviš fotku žene koja je nešto u životu učinila.

Mužjacima svih zemalja ženski je uspjeh ono preko čega oni jednostavno ne mogu prijeći a da ga sakriveni iza izmišljenog imena ne izvuku, tko zna da li samo virtualno, i dobro ne izdrkaju. Zanimljivo je da muškarci svoju izlučevinu doživljavaju kao uvredu. Nikad nam nitko nije objasnio zašto. Možda se ipak negdje u dubini duše, s pravom, sami sebi gade?

Odvratno je biti žena. Nekad su mužjaci spaljivali vještice danas djevojčice tjeraju na samoubojstvo objavljujući o njima gadosti na netu. Ima li tome lijeka? Jedan od načina kako bi žene mogle zaštititi sve buduće žene je da prestanu rađati. Od danas dovijeka. Kako je nemoguće dovesti tri žene u skupinu koja će se boriti za isti cilj, odgajane smo da jedna drugoj budemo muškarac, ovu ideju treba odjebati.

Kako si ipak pomoći? Svaka bi majka od starta trebala sa majčinim mlijekom u kćer cijediti spoznaju da su svi muškarci svinje. Kad kći malo naraste morala bi je upisati na tečaj borilačkih vještina. One kojima se ne da provoditi dane u dvorani morale bi od svoje pete naučiti baratati nožem. U petoj nožić, u petnaestoj nož u dvadesetoj pištolj. Štitnike za uši na uši, nekoliko sati obuke i to bi bilo to.

Svaka bi žena iz mamine sise morala izvući i spoznaju da joj, da bi bila normalna, ne treba muškarac. Muškarci su u našim životima bitni koliko i papirnata maramica. Jebeš vjenčanicu, vjenčanje, princa, dječurliju… Boriti se treba za svoj krov nad glavom, za svoj ključ, za život u miru i veselju sa samom sobom.

Ako ipak rodiš pa ti se dogodi sin pred tobom je zadatak velik ko neboder. To nešto što među nogama ima to što ima treba krvavim radom, korak po korak, od nečega što je predodređeno da postane smeće pretvoriti u toplo ljudsko biće. U nekoga tko nije ženomrzac. Za svaku je ženu koja rodi sina to apsolutno najveći izazov u životu i najveća pobjeda ako to postigne.

Žene koje su odgojile muškarce koji vole i poštuju žene su istinske heroine svakog vremena. Ponosna sam što sam jedna od njih. Moj sin je muškarac koji voli žene, bori se za njihova prava i sve je ono što drugi oko njega nisu. Samo zbog toga ja se svom odrazu u ogledalu svako jutro poklonim i kažem: “Ženo, carice!”

Vedrana Rudan: Muškarca muškarcem čini idealna kombinacija onoga što ima u glavi, u džepu i među nogama!
[You must be registered and logged in to see this image.]
Na konferenciji „Pro Femina“, koju 3. aprila u hotelu Hajat, z Beogradu organizuje magazin „Lepota i zdravlje“, i ove godine moći ćemo da vidimo i čujemo gošću iz Hrvatske, čuvenu Vedranu Rudan Uz opasku da ona – ma u kakvom okviru morala govoriti – ide svojim putem, jer drugačije ne zna, Vedrana Rudan – učesnica panela „Region u krevetu“ – povela nas je vrlo zanimljivim putem…Koliko je ženi, kad naleti na muškarca koji joj se sviđa, bitna njegova nacionalna pripadnost? Kad govorimo o “regionu” da li drži vodu teza da su Hrvatice lude za Ljubljančanima, Srpkinje za rođenim Opatijcima, Slovenke za dečkima iz Kikinde? Bilo kakvu raspravu na ovu ili sličnu temu, držim nečim što samo može prerasti u dobru zajebanciju, ako ljudi koji o njoj raspravljaju imaju duha. Ja se u nju neću uspješno uklopiti, jer sam ženska bez mašte i osoba koja vjeruje kako pripadnost čovjeka određenoj naciji o njemu ništa ne govori. Vidite moj slučaj. Ja sam rođena Hrvatica čime se ne ponosim. Zašto se ne ponosim objasnila sam. Uvijek mi je muka kad u neku rubriku moram upisati taj podatak. Koliko je muškaraca u mom životu bilo među mojim… rukama neću napisati, ali sve dok, kako jednom reče Tuđman, nismo “najzad postali svoj na svome”, ja pojma nisam imala kojoj naciji pripadaju moji dečki. Kad sam u jeku rata skužila da svima oko sebe moram brojiti krvna zrnca, brojila sam, po inerciji. Nije mi bilo lako. U mom kraju ima jako mnogo Radovana i Dušana, imala sam posla i sa Radovanom i sa Dušanom, a nisu ono što neki misle da jesu. Zašto se mnogi muškarci koji žive u selima u okolici Mošćeničke Drage, tamo sam živjela kad sam bila cura, zovu Radovan i Dušan pitaj boga. I, što s tim podatkom? Rat u Hrvatskoj, a svi oko tebe misle da znaju da ti prošlost baš i nije čista, kad si u cvijetu mladosti svoj cvijet dijelila budućim najvećim neprijateljima svega što je hrvatsko. Baš sam bila u stresu. Kad sam krv mojih bivših ljubavnika stavila pod mikroskop umirila sam se i uznemirila. Radovan je “čist” a Dušan” samo “polučist”. Mama mu je Hrvatica, a tata Slovenac. Razgovarala sam sa mnogim ženama i sve misle isto: muškarca muškarcem čini idealna kombinacija onoga što ima u glavi, u džepu i među nogama. Ako je pametan, bogat i ako bez umjetnih dodataka može polugol reklamirati Armanijeve gaće, onda je to ono što treba pod hitno doma odvući i brzo svući. Kojoj naciji pripada neka upisuje na MUP-u ili u SUP-u, kako hoćete. Ja nisam policajac, meni su o muškarcima bitni sasvim drugi podaci. Kad sam bila mlada presudni su bili centimetri, danas… Jebeš glupana bez kune u džepu, pa neka mu je i trideset centimetara dugačak. Dok miruje.

Na konferenciji „Pro Femina“, koju 3. aprila u hotelu Hajat, z Beogradu organizuje magazin „Lepota i zdravlje“, i ove godine moći ćemo da vidimo i čujemo gošću iz Hrvatske, čuvenu Vedranu Rudan

Da sam tamo,sigurno bih otisla u Hajat.