Vedrana Rudan

First topic message reminder :

Biografija. Vedrana Rudan rođena
je u Opatiji, 29. oktobra 1949. godine, u 00:10 časova. Živi u Rijeci.
Kolumnista je hrvatskog nedeljnika "Nacional".

Vedrana Rudan ponovno jaše. I to u velikom stilu.

Autorica koju najviše volite mrziti ovog puta nudi dvije knjige u
jednoj, uz dva (više nego) provokativna naslova Kad je žena kurva/ Kad
je muškarac peder.

Ovo je nadasve neumoljiv, blasfemičan pogled na ovdašnju svakodnevicu
i sve nas - muškarce i žene. Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput
smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš
seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi - sve su
to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti,
života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih
ljudskih odnosa. Ali, kao istinski moralistički pisac koji neprestano
pretražuje skrovita područja i, sa strašću nevjernog Tome, gura prst u
bolnu ranu, opipava šavove i spojna mjesta, Vedrana Rudan uvijek je
spremna podsjetiti nas da stvari nisu ni izbliza onoliko jednostavne
koliko bi možda neko volio vjerovati i da se na kraju svake potrage za
smislom krije tek po jedno kozmičko razočaranje. Stoga, ne dopustite da
vas prevare!

Da će ova knjiga, kao i sva ranija djela Vedrane Rudan, iznervirati
mnoge u to nema baš nikakve sumnje, ali bi do sada već svima moralo biti
jasno da je to i bila osnovna autoričina namjera. Tko to još nije
shvatio, najbolje da zaobiđe ovu knjigu. Ovo je esencijalna literatura
isključivo za one koji su spremni da zarone i prođu kroz sve slojeve
globalnog "smetlišta" u kome živimo vođeni sigurnom rukom paklene
jahačice.

Muzare

Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.

“Mali još nije odlučio kad će skinuti pelene.” “U moje vrijeme”, rekla sam, “majke su odlučivale kad je dosta. Djecu koja su nosila pelene krajem druge godine života držali smo retardiranima.” Susjeda me pogledala puna gađenja. “Djeca su ličnost, ona su ta koja znaju što je za njih najbolje.”Maleni je bacio loptu u glavu djevojčici za susjednim stolom. Curica u šestoj, briznula je u histeričan plač. Urlala je sve dok njena majka nije iz majice izvukla dugačku zmiju iz koje je kapalo mlijeko. Dječačić je izlio šalicu crne kave na stol a onda žličicom stao crtati mamu. “Bože, kako je kreativan, pokaži teti, gdje su mami oči, gdje je mami kosica…” “Neću!” Kad je pružio ruku prema mojoj šalici zgrabila sam ga za pandžu.Susjeda me nije mogla ubiti pogledom ali je zločinca privila na grudi, on se derao kako će nazvati plavi telefon 11 6 111 i prijaviti me. Sisa mu je ubila nadljudske krike. Do mene je dopro smrad friško pokakanog dreka. Platila sam kavu i promijenila kafić. Tresla sam se. Jebote! Ova ženska ima fakultet. Ova ženska je godinama učila i postala arhitektica. Diplomirala je u Rimu.Zašto se ženama prodaje priča da im je smisao života istisnuti iz sebe komad mesa a onda se pred tim mesom tresti do kraja života? To što žena izbaci iz sebe istovremeno je i njezin ubojica i dokaz da je uspješna i normalna? Danas ta bolesna teza drži vodu više nego ikad u posljednjih pedeset godina. Nekad se takva koncentriranost na plod utrobe svoje očekivala samo od kraljicaKad sam ja bila mlada moja djeca mi nisu bila centar svijeta. Naprotiv. Smetala su mi. Znala sam ih ostaviti u dnevnom boravku i slušati njihove divljačke krike dok su se ubijala a ja bih opušteno u zahodu čitala “Prohujalo sa vihorom”. Boja njihovih kapa uvijek je bila u neskladu sa bojom cipelica koje bi dobila pitaj boga od koga. I hlačice, majice, kaputiće, pidžame, pelene… Dojenje… U moje doba dojenja nije bilo. U moje doba i tata je imao sisu.Metode odgoja bile su mnogo maštovitije nego danas. Ruka, kuhača, kuhinjska krpa, tanka šiba… I baš nitko nije prolazio u školi sa pet nula osim nekoliko bolesnika.Danas… Danas su djeca diktatori kojima majke, dok tate rade, služe bez pogovora. U pelenama ponosno hodaju do sedme, bacaju doručak na pod jer tako pokazuju svoju osobnost, prijete plavim telefonom čim od prve ispod majčine bluze ne nađu komad mokre dude. Već u drugoj znaju da majka, zato što je njih rodila, ne smije piti, pušiti, pjevati, plesati, skakati, smijati se, raditi, živjeti…Današnja majka, ako želi svijetu i sebi pokazati da joj život ima smisla, smije samo služiti. Gade mi se današnje dječicom opsjednute mame. Iznevjerile su moju generaciju. Mi smo željele u brigu o djeci uključiti tate. Htjele smo postati ravnopravna ljudska bića, ne dvadeset i četiri sata otvorene mljekare.Očajna sam. Jedino što danas mogu učiniti za svoj duševni mir jest pobjeći na drugu stranu ceste kad vidim da mi se približava izmučena spodoba u trideset i nekoj i zločinac u petoj u punoj snazi i posranoj opremi.

Otvoreno pismo Muzari

MAR 05
Muzaro, sigurna si da je krvavo dijete na tvom ispuhanom trbuhu tvoj izbor? Prvi koračić. Doživjela si orgazam snažniji nego kad te pojebao dečko najbolje prijateljice. Bolesna si, Muzaro!

Odlazak u vrtić. Doživjela si slom živaca jer je ono zbog čega živiš otišlo od tebe. O, glupačo nad glupačama! Ono se nikad neće maknuti od tebe. Bit će uz tebe do tvoje smrti. Ili kao oštra nelagoda ili kao noćna mora.

Muzaro, nasjela si! Živimo u muškom svijetu. Muškarci su ti koji nama muzarama diktiraju vrstu vrhunskih užitaka. Među najsvetije i najžeće svrstali su rađanje djeteta. Popušile smo to pod pritiskom koji traje od Početka. Da se nismo zajebale na ovome bi svijetu živjela samo dobra bića.

Ja sam visokokvalificirana Muzara zato ću tebi Muzari sa ambicijom da budeš veća simentalka od one najrasnije reći kako će ti izgledati život. Nakon poroda po čitave ćeš noći osluškivati da li ti beba samo spava ili se ugušila. Ako tiho spava drmat ćeš je dok ne krene urlati a onda joj sisom čepiti bezuba usta.

Za to vrijeme tvoj će muž, ako nije u međuvremenu brisnuo, spavati u nekoj drugoj prostoriji jer on po danu radi. I ti si u bivšem životu radila, imala planove, htjela putovati, školovati se, promijeniti posao, odjebati šefa… Zbogom, svijete! Ako se i vratiš na loše plaćen posao radit ćeš između dvije upale grla opsjednuta krivicom što gubiš vrijeme izvan kuće dok o tvom životnom projektu loše brinu loše plaćeni drugi.

Čitavo to vrijeme tvoj će muž voditi pararelni život. Dolazak klinca u tvoj život, Muzaro, neće u njemu ubiti potrebu da ode na košarku, ispija sa pajdašima pivo ili na službenim putovanjima kreše buduću Muzaru. Dok budeš bila za isti posao plaćena najmanje dvadeset posto manje od muškarca, tako je u Švedskoj, kako je ovdje nikoga nije briga, proklinjat ćeš čas kad si se udala za kretena.

Ne plaća alimentaciju ali živi u zajedničkoj kući. Kad ne platiš vodu ovrše te isti čas a oca onoga tvoga smisla života nitko ne tjera iz tvoje kuće. Jebe se državi. Tvoja prava nisu njen problem. Da bi mogla školovati ono što i jest i nije za školovanje čitav ćeš život raditi tri posla.

Muzaro, u jednom trenutku ono malo krvavo sa tvog trbuha pretvorit će se u zvijer koja će ti razvaliti glavu ako joj ne daš lovu za drogu. Dok budeš krkljala na pločicama ledeno će ti reći, stara, nisam ja tražio da dođem na ovaj svijet. I nije.

Netko ti je, Muzaro, davno rekao da djecu treba imati jer ona u starosti svojim roditeljima nose topli čaj. Topli čaj? Topli čaj u najskupljim hotelima košta dvadeset eura. I još ti ga komad u uniformi donese u hotelsku sobu. Šuti, dok ja govorim! Nije istina da ne spadaš u ljude koji mogu u skupom hotelu naručivati topli čaj! Ispravljam krivi navod, nije istina da ne bi spadala u takve ljude da nisi rodila, Muzaro!

Ima li izlaz? Japanke su se dosjetile. Jedva da i rađaju. Hoće li svijet propasti? Neće. Da se sve žene svijeta ovoga trena prestanu izvijati na različitim vrstama podloga muškarci bi našli rješenje. Spojili bi spermij i jaje, uvalili to u staklenku, čekali devet mjeseci pa to izvukli i nakon nekoliko godina poslali u rat.

Kad se to dogodi, bit ćemo spašene. Kome trebaju djeca neka ih proizvede. Sve dok mi žene muške vrlo praktične potrebe, jedna od njih je i naše micanje iz svijeta rada, budemo pretvarale u svoje životne projekte ostat ćemo izmanipulirane glupače. Čujem te, Muzaro, izvlačiš nabreklu sisu. Tko meni može platit užitak koji osjećam dok me grizu četiri mala zuba?

Sjeti, se, o, Muzaro, i naši su političari bili bebe. Čak i Šeks. Moraš se složiti sa mnom ma koliko bila glupa. Svima bi nam bilo bolje da su ih majke u svojoj sisatoj fazi mlijekom… udavile.

Muzaro, kasno je i za tebe i za mene! Ali, ako dojiš kćer… Popričaj s njom kao muškarac sa muškarcem.

Tko to tamo genocidira?

MAR 06
Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.

Pravda uvijek pobjeđuje na kraju pa će oni iz Haga pravedno presuditi pa će Srbi biti proglašeni genocidistima a Hrvati svecima. Hrvatski će odvjetnici nakon okončanja spora u našu korist svojim kurvama kupiti još jednu ogrlicu.

Zaboravila sam naglasiti, iako je svakom Hrvatu i Hrvatici jasno da naš narod nikad ne može biti agresor jer je uvijek u povijesti bio žrtva, to nije jasno ni jednom Srbinu ni jednoj Srpkinji. Zato su Srbi, o, drskosti, tužili nas Hrvate, također zbog genocida. Mi genocidni? Mi smo palili, silovali, selili… Bože koji jesi na nebesi, čuješ li ti ovo?

Nije vrag da si skrenuo pogled sa Haga i sve prepustio korumpiranim sucima kojima zna biti potpuno svejedno tko je prvi počeo, tko se branio a tko napao? Ako, kojom strahotom, a sve je moguće u ovom svijetu koji mrzi sve što je hrvatsko, osvane presuda da su Hrvati genocisti onda će srpski odvjetnici svojim kurvama kupiti zlatne lance optočene dijamantima.

Postoje visokokvalificirani analitičari koje novinari pitaju kako će završiti ovaj srpsko-hrvatski “prijepor”. “Prijepor”? Da li je to prava riječ? Meni baš zvuči nekako stručno. Kad netko “analitičara” upita za mišljenje o toj temi onda neki od njih veliju da su genocisti Hrvati, drugi da su Srbi, treći da su pola-pola. Pola-pola? Kako netko može biti poluzločinac?

U ratu u kome se zna tko je prvi počeo, Srbi, tko se samo branio, Hrvati, tko je silovao, klao, palio, selio, i jedni i drugi, samo što smo mi to, je li, činili u samoobrani a oni su napali. Dakle, sve je jasno! Ne postoji zločin u samoobrani, svaki takav “zločin” iznuđen je potez. Iznuđeno silovanje nije silovanje, iznuđeno preseljenje nije preseljenje, zbog napada izgrađeni hrvatski koncentracijski logori su zgrade podignute u afektu a afekat je i u zločinu i u “zločinu” uvijek olakotna okolnost…

Kužite? Naravno, kad ste pametni. Sad ću vam reći nešto što će vas zaprepastiti. Nakon svega što sam vidjela ovdje gdje živim boli me kurac koji nemam tko je ovdje genocidan narod. Godinama govorim i pišem koliko je osiromašenog urana bačeno na bivšu Jugoslaviju. Godinama ja i jako malo drugih u gluhe uši urlamo da je NATO i Srbe i Hrvate i Albance i Bosdance i…, toliko obogatio osiromašenim uranom da je nebitno sve ostalo što je na ovim prostorima učinjeno ognjem, mačem, kolcem ili kurcem.

Najzad, ovih dana, “službeno” doznajemo da su Ameri na Kosovo istresli 10.000 tona osiromašenog urana. Deset tisuća tona? A ne trideset? I to sam negdje pročitala. Koliko su urana istresli na Beograd? U Jadransko more… A Ameri se uopće u YU priči ne spominju kao “genocidni”. Zato jer kad te napraše uranom to nije ni silovanje ni seljenje, to je konačno rješenje.

Da skratim. Jebe mi se tko je u onom ratu bio genocidan. Vrijeme je da mi lokalni kreteni zakopamo ratne sjekire i krenemo pokapati od raka poginule drage nam i najdraže. To je jedini posao koji će na ovim prostorima cvasti idućih nekoliko desetaka tisuća godina.

Suze za “Arenu”

MAR 08
Moja prijateljica Nela Vlašić i ja otišle smo danas u Pulu da tamo obilježimo Osmi mart na komemoracijskom skupu organiziranom povodom usmrćivanja “Arene” pulske tvornice trikotaže. Organizator je zamolio prosvjednike da odjenu neki od predmeta proizvedenih u “Areni”. Ja sam oko vrata nosila šal pokojne radnice Marije Tatić, majke moga dragog prijatelja, star četrdeset godina.

Očekivala sam tisuće ljudi, govornice koje će urlajući reći što im se dogodilo i tko im je uništio egzistenciju, potjerao ih na cestu, ostavio ih bez plaće, a za koji će dan netko od hrvatskih grabežljivaca njihovu zgradu koja se nalaza uz more pretvoriti u svoj rudnik zlata. Umjesto toga vidjela sam skup od stotinjak ljudi.

Voditeljica je čitala pisma podrške, tamo su bile i radnice iz Kamenskoga koje su postale benigna hrvatska hodajuća maskota svih zajebanih privatizacijom ili nekim hrvatskim zločinom drugog tipa. Uz prostor gdje smo se našli nalazi se pulski Prekršajni sud i Veterinarska stanica. Zlobnici bi u tome našli neku simboliku. Ili ćeš se prilagoditi hrvatskom krvavom kapitalizmu pa će ti kožu oderati nježno ili ćeš se derati pa platiti i robijati.

Hrvatski prosvjedni skup. Red pjesme, red dirljivih pisama, red pljeska. Zatim su, sad već bivše radnice “Arene”, krenule poput manekekni prikazivati modele davno izrađene u njihovoj pokojnoj tvornici. Voditeljica je bila nadahnutija od Danijele Trbović. Gospođe su se nasmiješene spuštale niz stepenice odjevene u crveni tepih a uz stepenice su koračale prema kolegicama koje su čekale na svoj nastup. Oči “manekenki” nakon nakon nastupa bile su pune suza. Plakale smo i mi koje smo gledale užasu u očima nesretnih bivših radnica.

Mnogi su hrvatski mediji snimali sirote žene koje su poput živih lutki pričale stravičnu hrvatsku priču ali teško da će se to ukazati na bilo kojem hrvatskom teve ekranu. Prvi put u životu održala sam politički govor. Nećete ga ni čuti ni vidjeti. Rekla sam da sam zgrožena što nije cijela Pula došla na pogreb “Arene”, da nas naši zlotvori nisu opljačkali ni tulipanima, ni pjesmom ni modnom revijom pa tako i mi moramo promijeniti oružje. Da li me itko razumio?

Zgrožena sam hrvatskim obilježavanjima osmih martova i ubijanja radnika. Jesmo li zaista toliko glupi da na svo zlo koje nam rade možemo odgovoriti samo tamburanjem i mahanjem cvijećem? Prišla mi je jedna radnica i rekla, ne zamjerite nam na smijehu, mi nismo radosne, mi nismo pri sebi, mi smo očajne.

Najzad sam shvatila da je sav taj smijeh i kikot oko mene bio krik životinje koja umire pjevajući jer joj je tako lakše. Ne pripadam tom tipu ljudskih bića. Iskreno mislim da je krajnje vrijeme da radnice pulske “Arene” i svih ostalih hrvatskih arena pretvore Hrvatsku u krvavu arenu. Pa, ili sa štitom ili na štitu. Više nemamo što izgubiti.

Vedrana Rudan: Vratite mi Jugoslaviju!

Da je Đureković samo marljivo učio i radio imao bi pravo i na povoljan kredit, izgradio bi vikendicu, na poslu bio osam sati, djeca bi mu se besplatno školovala, u slučaju frke liječio bi se u Americi… Vratite mi Jugoslaviju
[You must be registered and logged in to see this image.]
Ne kužim ovu frku oko Perkovića. Zašto bi ga Hrvatska morala izručiti Njemačkoj zbog zločina koji je on tamo, navodno, učinio prije Krista? Perkovića bi trebalo osuditi na smrt u Hrvatskoj zato što je Tuđmanu i kompaniji pomogao da dođu na vlast. To što je dao, ako je dao, smaknuti nekog Đurekovića, koga briga.

Da li je Đureković bio pošten i iskren drug koji drži datu riječ? Da jest radio bi u Jugoliniji, pokojnoj Jugoliniji, živio u društvenom stanu, imao pravo na zubara, u zgradi Jugolinije, liječnika, u zgradi Jugolinije, branio bi boje Jugolinije na radničkim igrama. Možda bi u nekoj disciplini osvojio zlatnu medalju. Te su se medalje kovale u Japanu. Da je Đureković samo marljivo učio i radio imao bi pravo i na povoljan kredit, izgradio bi vikendicu, na poslu bio osam sati, djeca bi mu se besplatno školovala, u slučaju frke liječio bi se u Americi… Vratite mi Jugoslaviju.

Sjećate li se? Pamtite li Jugoslaviju? Nije bilo droge. Nije bilo dvadesetosatnog radnog vremena. Trudnicama se nisu uručivali otkazi. Kriminalci su smjeli krasti i ubijati samo izvan Jugoslavije. Doduše, za vrijeme Jugoslavije u Rijeci je živio čovjek koji bi znao na cesti glasno zatuliti: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.” Isti bi ga čas strpali u bajbokanu. Ne, ne, nikako ne, Jugoslavija nije bila demokratska zemlja. U njoj nisi smio pjevati onu Velebitu a spominjati Titovo ime uzalud bio je zločin nad zločinima. Ipak, vratite mi Jugoslaviju.

Onaj Ive, to danas vidimo, bio je provokator i lažljivac, da danas živi u Hrvatskoj revidirao bi svoje antijugoslavenske stavove. Vratite mi Jugoslaviju.

U ono vrijeme imali smo drugove poput Perkovića koji su u ime Tita i Partije šetali svijetom i ubijali neprijatelje. A danas? Koga danas hrvatski perkovići diljem svijeta ubijaju u ime Hrvatske? Hrvatska gospoda perkovići danas u Hrvatskoj ubijaju Hrvate i Hrvatice u ime Hrvatske. Otkazima, krađama, predstečajnim nagodbama, kreditima u švicarcima, kreditima u eurima, kreditima u kunama…Vratite mi Jugoslaviju.

Sjećam se, naravno da se sjećam. Tito jest na Brijonima imao paunove, slonove, onoga papagaja i kadilak. Kad naš Sanader i ostali vidoševići povremeno pogledaju dokumentarac “Kako je u životu uživao zločinac Tito” mora da se valjaju od smijeha. Slon? Papagaj? Zebre? Tokarski stroj? Zlatni sat? Život u državnim vilama. Buahahahaha! Vratite mi Jugoslaviju!

Za vrijeme Tita američki predsjednici nisu smjeli u jugoslavenske luke slati svoje ratne brodove, neka ih jugoslavenski robovi peru. U Jugoslaviji nije bilo robova. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije tražio da jugoslavenski građani ginu u njegovim ratovima. Za vrijeme Tita mi smo protestirali protiv američkog rata u Vijetnamu i palili američke zastave. Nismo šutjeli onako kako danas šutimo kad utorkom Obama bespilotnim letjelicama ubija djecu u Pakistanu. Za vrijeme Tita američki predsjednik nije bio jugoslavenski predsjednik. Vratite mi Jugoslaviju.

Istina jest da je u mojoj pokojnoj domovini pio Kraljević Marko ali je i Šarcu vode davao. U mojoj umlaćenoj zemlji mi doduše nismo učili da je čovjek nastao kresanjem Adama i Eve ali smo učili da treba ljubiti bližnjega svoga. Ne ga klati, ne ga protjerati, ne ga mrziti do sudnjega dana. U pokojnoj zemlji, samo je u mom srcu živa, nikad mi nije palo na pamet da ću jednom živjeti u ovome u čemu živim danas. Živim u karikaturi od države a moji mi gospodari svakoga dana poručuju, tko ne krade državu osiromašuje obitelj.
VRATITE MI JUGOSLAVIJU! 

Beeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee

MAR 10
Čitam komentare ispod svojih tekstova. Neki misle da bi na netu trebalo ukinuti komentare jer taj način komunikacije daje mogućnost “bolesnicima” da iz sebe, anonimno, izdrkaju ono najgore. Ono “najgore”? Sigurna sam da internetska anonimnost ljudima pruža mogućnost da iz sebe istisnu svoju suštinu.

Kukavičluk. Zlobu. Bešćutnost. Ljubomoru. Nedostatak empatije. Iživljavanje nad slabijim od sebe. Mržnju prema svakome tko digne glas i usudi se napisati ono što ti misliš ali bi prije umro nego to rekao ili imenom i prezimenom potpisao. Ljudska potreba da trune u svom govnu dok ga od njega smrt ne rastavi jača je od potrebe za slobodom. Potreba za slobodom… Ljudi ne žele slobodu.

U subotu sam bila na skupu podrške pulskim radnicama Tvornice trikotaže “Arena”. Napisala sam da se tamo pjevalo, plakalo, recitiralo i mahalo cvijećem umjesto da se nešto pokrene što bi moglo promijeniti Hrvatsku. Neki mi zamjeraju da “palim radi paljenja” umjesto da predložim “konkretna rješenja”.

Evo neka od mojih “rješenja”. Da sam ja jedna od sad već bivših radnica “Arene” predložila bih svojim kolegicama da provalimo u zgradu “Arene”, tamo se zabarikadiramo, preko razglasa bismo urlajući od Puležana i Puležanki tražile hranu i lijekove i da skupa s nama logoruju, oni pred “Arenom”, mi u “Areni”. Ostali bismo tamo tjedan, mjesec, godinu… Sve dok nam Država ne bi vratila oteto.

Preko neta bismo objavile kako smo ostale bez posla i firme. Ja sam to u Puli doznala. Kad bi policija došla riješiti “krizu”, a pred zgradom “Arene” bi je dočekalo dvadeset tisuća ljudi, ne bi je baš lako riješila. Uostalom i hrvatska policija je samo skupina gladnih bijednika. Ni specijalci nisu dobro plaćeni.

Što bih učinila da radim za jedan hrvatski lokalni dnevni list? Novinari toga lista dobivaju plaću u dva dijela. Prvi dio u iznosu minimalca a drugi dobiju… Kad dobiju. Nitko u Hrvatskoj o njihovoj agoniji ništa ne zna. List koji bi mogao bez ikakvih problema sam sebe izdržavati propada zato jer vlasnik iz njega izvlači lovu i troši je za svoje privatne projekte. Jedan od njih je i ulaganje u veterinarsku ambulantu svoje kćeri. Ultrazvuk kojim ona pregledava pasje i mačje želučiće toliko je sofisticiran da bi njime mogla pregledati i utrobu predsjednika Josipovića kad bi se on pregledavao u Hrvatskoj.

Zašto se novinari ne udruže, zašto ne krenu prema veterinarskoj stanici, zašto je ne razvale, ultrazvuk mogu uzeti i pokloniti ga Riječkom KBC-u. Do svijetle budućnosti stiže se malim koracima.

Kako bih riješila slučaj “Todorić” koji je inkarnacija hrvatskog Zla? Nekome je to već palo na pamet ali su ljudi odustali. Trebalo bi se okupiti, recimo, nas trideset tisuća. Napraviti živi zid oko Todorićevih dvera. Ne dozvoliti živom stvoru da probije naš lanac. Čekati. Mjesec, dva, godinu… I stalno imati na umu da psi čuvari hrvatskog režima nisu bijesni psi nego gladni, olinjali džukci nimalo inspirirani da životom brane gadne gospodare.

Eto, nudim nekoliko rješenja. Neki mi zamjeraju i zašto samo pišem umjesto da “povedem” ljude u bolje sutra? Dobro pitanje. Moje protupitanje glasi, koga da povedem? Koga? Preko dvadeset godina zločinci širokoga spektra vladaju Hrvatskom. Nikad u ovih dvadeset i pitaj boga koliko godina, nikad građani Hrvatske nisu pokazali ni najmanju ozbiljnu namjeru da nešto promijene. Nikad! Pa, onda… Koga bih ja to mogla povesti?

Što bi građane Hrvatske moglo pokrenuti? Mržnja prema “pederima”. Mržnja prema “četnicima”. Ja ne mrzim ni “pedere” ni “četnike”. Zato nisam Matija Gubica.

Ja sam Mama, Velika Mama

MAR 11
Živimo u svijetu u kome je trendi baviti se borbom za prava manjina. Na dostojanstven život imaju pravo crnci u Americi, bijelci u Južnoafričkoj Uniji, šepavi, grbavi, pederi, djeca sa posebnim potrebama, starci, djeca bez roditelja, psi lutalice, napuštene mačke… Jedina skupina koja diljem svijeta nema baš nikakvo pravo na pravo da ne bude zlostavljana su žene. Siluje ih se jednako u Indiji i Švedskoj, vrijeđaju se preko svih mreža, dečki ih mlate u svakoj školi u svakom dijelu kugle zemaljske.

Mlate ih i siluju očevi i muževi, siluju ih i prijatelji i znanci i neznanci i vojnici sa kojima se zajedno bore u Afganistanu i civili, kanadski ragbijaši… Muževi im uvaljuju nož u grlo a zatim budu pušteni na slobodu jer su u trenutku ubojstva bili pod stresom. Ubiti majku, sestru, ženu, djevojku ni u jednoj zemlji nije zločin koji će potresti svijet zato jer svijetom vladaju muškarci.

U dobra stara vremena žene su znale odakle im prijeti opasnost pa su, ili ostajale u kući, neka ih siluje samo onaj tko s njima živi, ili bi izašle iz kuće pa bar vidjele njušku svog zlostavljača. Nije neka radost ali možeš živjeti u nadi, ako si ambiciozna, da ćeš mu kad tad doći glave. Danas kad više živimo u virtualnom nego u realnom svijetu, ako danas uopće postoji realni svijet, svaku ženu vješt zlostavljač može rastezati kako ga volja.

Zakonom ništa nije definirano. Zato je najnormalnije da se ispod fotki naših uspješnih žena na netu izdrkavaju bolesnici širokoga spektra. Naše su pjevačice, slikarice, sportašice, i ne samo naše, “kurve”, najblaže rečeno, “koje treba jebati”, još blaže rečeno. Svi portali žive od lajkova i lajkanja a do njih je najlakše doći ako objaviš fotku žene koja je nešto u životu učinila.

Mužjacima svih zemalja ženski je uspjeh ono preko čega oni jednostavno ne mogu prijeći a da ga sakriveni iza izmišljenog imena ne izvuku, tko zna da li samo virtualno, i dobro ne izdrkaju. Zanimljivo je da muškarci svoju izlučevinu doživljavaju kao uvredu. Nikad nam nitko nije objasnio zašto. Možda se ipak negdje u dubini duše, s pravom, sami sebi gade?

Odvratno je biti žena. Nekad su mužjaci spaljivali vještice danas djevojčice tjeraju na samoubojstvo objavljujući o njima gadosti na netu. Ima li tome lijeka? Jedan od načina kako bi žene mogle zaštititi sve buduće žene je da prestanu rađati. Od danas dovijeka. Kako je nemoguće dovesti tri žene u skupinu koja će se boriti za isti cilj, odgajane smo da jedna drugoj budemo muškarac, ovu ideju treba odjebati.

Kako si ipak pomoći? Svaka bi majka od starta trebala sa majčinim mlijekom u kćer cijediti spoznaju da su svi muškarci svinje. Kad kći malo naraste morala bi je upisati na tečaj borilačkih vještina. One kojima se ne da provoditi dane u dvorani morale bi od svoje pete naučiti baratati nožem. U petoj nožić, u petnaestoj nož u dvadesetoj pištolj. Štitnike za uši na uši, nekoliko sati obuke i to bi bilo to.

Svaka bi žena iz mamine sise morala izvući i spoznaju da joj, da bi bila normalna, ne treba muškarac. Muškarci su u našim životima bitni koliko i papirnata maramica. Jebeš vjenčanicu, vjenčanje, princa, dječurliju… Boriti se treba za svoj krov nad glavom, za svoj ključ, za život u miru i veselju sa samom sobom.

Ako ipak rodiš pa ti se dogodi sin pred tobom je zadatak velik ko neboder. To nešto što među nogama ima to što ima treba krvavim radom, korak po korak, od nečega što je predodređeno da postane smeće pretvoriti u toplo ljudsko biće. U nekoga tko nije ženomrzac. Za svaku je ženu koja rodi sina to apsolutno najveći izazov u životu i najveća pobjeda ako to postigne.

Žene koje su odgojile muškarce koji vole i poštuju žene su istinske heroine svakog vremena. Ponosna sam što sam jedna od njih. Moj sin je muškarac koji voli žene, bori se za njihova prava i sve je ono što drugi oko njega nisu. Samo zbog toga ja se svom odrazu u ogledalu svako jutro poklonim i kažem: “Ženo, carice!”

Vedrana Rudan: Muškarca muškarcem čini idealna kombinacija onoga što ima u glavi, u džepu i među nogama!
[You must be registered and logged in to see this image.]
Na konferenciji „Pro Femina“, koju 3. aprila u hotelu Hajat, z Beogradu organizuje magazin „Lepota i zdravlje“, i ove godine moći ćemo da vidimo i čujemo gošću iz Hrvatske, čuvenu Vedranu Rudan Uz opasku da ona – ma u kakvom okviru morala govoriti – ide svojim putem, jer drugačije ne zna, Vedrana Rudan – učesnica panela „Region u krevetu“ – povela nas je vrlo zanimljivim putem…Koliko je ženi, kad naleti na muškarca koji joj se sviđa, bitna njegova nacionalna pripadnost? Kad govorimo o “regionu” da li drži vodu teza da su Hrvatice lude za Ljubljančanima, Srpkinje za rođenim Opatijcima, Slovenke za dečkima iz Kikinde? Bilo kakvu raspravu na ovu ili sličnu temu, držim nečim što samo može prerasti u dobru zajebanciju, ako ljudi koji o njoj raspravljaju imaju duha. Ja se u nju neću uspješno uklopiti, jer sam ženska bez mašte i osoba koja vjeruje kako pripadnost čovjeka određenoj naciji o njemu ništa ne govori. Vidite moj slučaj. Ja sam rođena Hrvatica čime se ne ponosim. Zašto se ne ponosim objasnila sam. Uvijek mi je muka kad u neku rubriku moram upisati taj podatak. Koliko je muškaraca u mom životu bilo među mojim… rukama neću napisati, ali sve dok, kako jednom reče Tuđman, nismo “najzad postali svoj na svome”, ja pojma nisam imala kojoj naciji pripadaju moji dečki. Kad sam u jeku rata skužila da svima oko sebe moram brojiti krvna zrnca, brojila sam, po inerciji. Nije mi bilo lako. U mom kraju ima jako mnogo Radovana i Dušana, imala sam posla i sa Radovanom i sa Dušanom, a nisu ono što neki misle da jesu. Zašto se mnogi muškarci koji žive u selima u okolici Mošćeničke Drage, tamo sam živjela kad sam bila cura, zovu Radovan i Dušan pitaj boga. I, što s tim podatkom? Rat u Hrvatskoj, a svi oko tebe misle da znaju da ti prošlost baš i nije čista, kad si u cvijetu mladosti svoj cvijet dijelila budućim najvećim neprijateljima svega što je hrvatsko. Baš sam bila u stresu. Kad sam krv mojih bivših ljubavnika stavila pod mikroskop umirila sam se i uznemirila. Radovan je “čist” a Dušan” samo “polučist”. Mama mu je Hrvatica, a tata Slovenac. Razgovarala sam sa mnogim ženama i sve misle isto: muškarca muškarcem čini idealna kombinacija onoga što ima u glavi, u džepu i među nogama. Ako je pametan, bogat i ako bez umjetnih dodataka može polugol reklamirati Armanijeve gaće, onda je to ono što treba pod hitno doma odvući i brzo svući. Kojoj naciji pripada neka upisuje na MUP-u ili u SUP-u, kako hoćete. Ja nisam policajac, meni su o muškarcima bitni sasvim drugi podaci. Kad sam bila mlada presudni su bili centimetri, danas… Jebeš glupana bez kune u džepu, pa neka mu je i trideset centimetara dugačak. Dok miruje.

Na konferenciji „Pro Femina“, koju 3. aprila u hotelu Hajat, z Beogradu organizuje magazin „Lepota i zdravlje“, i ove godine moći ćemo da vidimo i čujemo gošću iz Hrvatske, čuvenu Vedranu Rudan

Da sam tamo,sigurno bih otisla u Hajat.

Vaše je samo da umrete
Smrt. Kako mi idu godine sve više kužim da sam smrtna. [ sam smrtna. Za one oko sebe meni ne posebno drage znam da su smrtni. Ali ja ? I ja. Smrt pokušavam otjerati plaćanjem privatnog osiguranja. Ako svaki mjesec izdvojim brdo love za najbolju policu svi će me ti silni pregledi udaljiti od Gospođe sa Kosom.

Ženska će razmišljati ovako. Ne mogu nju skratiti za glavu kad mjesečno plaća sto eura Croatiji. Brine o svom zdravlju, ne puši, ne pije, ne jebe se jer to ubrzava puls, logičnije je da zgrabim nekoga tko uživa u životu. Ima Stara pravo. Koliko sam ja u pravu? Pregledavanje jednom tjedno je stres i košta.Oni koji rade u privatnim poliklinikama znaju da ima mnogo bolesnih pa se uopće ne trude platiti nekoliko dodatnih telefonskih linija. Sjediš tako pola dana na kauču, ukucavaš uvijek isti broj, stalno ti se javlja ženski glas koji ti lažno srdačno govori kako su “svi brojevi zauzeti”, “sačekajte ili nazovite kasnije”.Kad čujem kako otkantavaju mene i moj novac samo zato jer je potražnja za njihovim uslugama višestruko veća od njihovih mogućnosti poželi krenuti pušiti, piti, jesti jaja sa pancetom pečena na svinjskoj masti, grabiti međunožje prijateljičina muža, onog jedinog iz društva za koga se govori da jebe i reći sebi: bolje da krepam sita, natankana kofeinom i lozom, umrtvljena mariškom i prijateljevim đokom nego lijekovima koji pomažu samo privatnim poliklinikama, apotekama, osiguravajućim društvima i zdravima.Danas sam posebno opsjednuta smrću jer sam jučer bila opsjednuta zdravim životom. Na Riječkoj tržnici kupila sam “ručno izrađene ravijole punjene maslinama i kozjim sirom”. Bogu dušu bog je neće. Bože, u kakvim mukama umiru ljudi koji jedu samo zdravu “ručno izrađenu” hranu.Pijem kokakolu, ona pomaže kod povraćanja, ne pomaže, i ipak se nekako nadam da mi ovo nije posljednji tekst. Da li će me rodbina odvesti u riječki hospicij ili ipak zadržati doma? Koliko mi još preostaje? Koliko bolesniku na samrti još preostaje? Za rodbinu je to pitanje svih pitanja. Umirući su u pravilu skupi, nepokretni, moraju ležati u posebnom krevetu i na antidekubitusnom madracu.Porodica nakon smrti nekog od svojih dragih mora podnijeti izvješće prijateljima i susjedima. Sve smo učinili. Imao je poseban krevet. I madrac. Unajmili smo i dvije ženske. Umro je gladak poput jajeta. Nigdje ranice, nigdje znaka da je bio nevoljen ili zdravima oko sebe težak. Naprotiv. Pokojnik je bolje izgledao mrtav nego za života.
Znam što ćete pitati vi koji ne znate da ste smrtni. Kamo će porodica sa medicinskim krevetom i antidekubitusnim madracem kad bolesnik ode. Može li ga jednostavno ponuditi nekome preko Njuškala? Preko Njuškala mnogi njuškaju, ali… Što će reći znanci i prijatelji i susjedi? Prodati ono na čemu je najmiliji izdahnuo? To je ubijanje pokojnika i gruba izdaja.
Pokloniti nekome toliku vrijednost? Kome? Bolesni već leže gdje treba a zdravima ne pada na pamet u svoju konobu ubacivati medicinski krevet sa punom opremom za ne daj bože. Treba li vraga vući za rep i onoj Gospi mahati pred nosom antidekubitusnim madracem? Vještica bi to mogla doživjeti kao poziv.
Znam što ćete reći. Ovaj je tekst bez glave i repa, poruka je nejasna. Bolesna sam, dehidrirana, otrovana a sve ovo naklapam da bih vam ispričala kako nije istina da u Hrvatskoj ne cvate baš ni jedan biznis.
U Imotskom postoji pogrebno poduzeće koje besplatnoiznajmljuju medicinske krevete i antidekubitusne madrace pod uvjetom da ono pokopa pokojnika. Zašto Riječani nemaju mašte? Ako zalegnem djeca će me prokleti.

Jugoslavija primljena u EU
Mar 19
Evropski parlament je svoju umjetničku zbirku upotpunio, kako javljaju hrvatski mediji, djelima “hrvatskih umjetnika”. Martin Schulz predsjednik Evropskog parlamenta je na otvaranju izložbe “djela hrvatskih umjetnika” rekao kako je Jugoslavija bila slobodna zemlja koja je umjetnicima dopustila da se slobodno izražavaju.

Dubravka Šuica hadezeovska zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu nakon te je izjave dobila napad bjesnila. Gospođa zna da je Jugoslavija bila koncentracijski logor kao što njena kolegica Ruža Tomašić zna da je Tito jedan od deset najvećih zločinaca u svjetskoj povijesti i veći diktator od Pavelića.
Ako gospođama koje mjesečno u zlatu plaćamo damo pravo da lupetaju što im padne na pamet, Hrvatska je demokratska zemlja, ajmo pogledati tko su “hrvatski umjetnici” čija su djela upotpunila umjetničku zbirku EU parlamenta.
Boris Bućan rođen je 1947 godine. Sanja Iveković rođena je 1949. godine. Nives Kavurić-Kurtović rođena je 1938. godine, Ivan Kožarić rođen je 1921. godine, Đuro Seder rođen je 1927. godine, Josip Vaništa rođen je 1924. godine, Zlatan Vehabović je kao desetogodišnji dječak pobjegao iz Banjaluke od našeg najnovijeg rata. Najkraće rečeno, EU je svoju umjetničku zbirku upotpunio djelima jugoslavenskih umjetnika. Čiji je Zlatan Vehabović sigurno zna samo Šuica.
Možda bi našim šuicama u EU netko trebao reći da umjetnost nema nacionalnost. Kožarić, Vaništa, Kavurić-Kurtović, Boris Bućan, Sanja Iveković, Đuro Seder su bića bez nacije koja će živjeti zauvijek za sve nacije. A šuice… Šuice su šuice. Danas ih ima, sutra ih više biti neće.

Dan poslije
Mar 21
Danas sam čula da je jučer bio Dan borbe protiv rasizma. Nije da baš ne gledam teve ali se ne sjećam da su čitav dan trubili o tome onako kako to čine kad je Dan domovinske ponosnosti ili Dan Svetoga Mihaela koji štiti sve Mihaele. Dan borbe protiv rasizma vjerojatno jest bitan ali ne i za nas Hrvate i Hrvatice kad oko nas ne šeću ljudi boje čokolade koji nisu baš toliko bezopasni koliko se moramo praviti da jesu na Dan borbe protiv rasizma.

Pitam ja vas, kako zaboraviti koliko su zla svijetu učinili Arapi kad su srušili one Blizance. Neki govore, zlobnika uvijek ima, da su ih srušili Ameri ali to nije poanta. Otkako su Blizance službeno srušili Arapi, Arapi su muslimani i teroristi, nitko ne smije ući u avion sa bocom vode osim ako je ne kupi u djutifrišopu.
I to nije sve. Zbog toga što su Arapi Arapi demokratske zemlje su, da bi nas spasile, morale sa crnom zemljom sastaviti Irak, Libiju, Tunis, Siriju… Tko može nabrojiti sva legla Zla? Želim reći, ljudi koji mrze Arape nisu rasisti nego Ameri koji svijetu žele dobro. Kad govorimo o muslimanima, Arapima i rasizmu na skliskom smo terenu pa ću se ja zato vratiti doma.
Mi Hrvati smo poznati kao tolerantan, preciznije rečeno, pretolerantan narod. Ne mrzimo Nijemce iako su nam ubijali pretke i slali ih u logore. Ne mrzimo ni Talijane iako su nam noniće i none pojili ricinusovim uljem. Zašto bi ih mrzili kad smo ih kasnije bacali u jame pa smo jedan jedan? Ponekad zločin od čovjeka učini tolerantno biće.
Prema nekim krajnje zlobnim istraživanjima, neki veliju, i dobro veliju, da su ta istraživanja provodili Srbi, u Hrvatskoj Hrvati mrze Srbe. Pitam ja vas i sebe kako jedan miran, mali, demokratski, slobodoljubivi narod može mrziti Srbe kad ne mrzi Talijane zbog onog ricinusa, ni Nijemce zbog onih logora?
Za one koji su zaboravili ono što se nikad ne bi smjelo zaboraviti, Srbi su prvi počeli. Razorili su nam zemlju. Doduše, ovdje su razarali i oni Talijani i oni Nijemci. Čekajte malo, koju su zemlju ti razarali? Razmislite. Eto vidite. Razarali su Jugoslaviju, buduću tamnicu naroda. Zato ih ne mrzimo, kužite? A Srbi? Srbe moramo mrziti od danas do vječnosti, nije to rasizam, Srbi su bijeli, zato jer su napali Hrvatsku. Hrvatsku! Lijepa naša Domovino, oj hrvatska zemljo mila…
Priznajte da vam je suza u oko skočila. Jebote! Napali su ono što nam je jedino sveto. Napali su hrvatsko tlo koje smo mi zbog Srba natopili hrvatskom krvlju a zatim smo ih čoporativno poslali tamo odakle većina nije došla. I sad je to rasizam?
Kad smo kod Srba mene već godinama nešto grize. Oni su prvi počeli. Što jes jes. Pitam se pitam, nikad glasno, uvijek u sebi, što bi bilo, što bi s nama bilo da nisu počeli? Da li vam je to ikad palo na pamet? Razmislite. Da Srbi nisu prvi počeli, da uopće nisu počeli mi bi danas živjeli u Jugoslaviji i ne bi bili svoji na svome nego u kurcu.
Elem, što bi rekli muslimani a možda i Arapi, da nas Srbi nisu napali mi bi najebali i ne bi na Dan domovinske ozbiljnosti pjevali Lijepa naša Domovino, oj hrvatska zemljo mila… Zato ja ne mrzim Srbe i zato ja nisam hrvatska rasistica.
Čudi me jedino što baš nitko od meni dragih ljudi ne vidi koja su govna oni u Metropoli. Svi moji prijatelji znaju da Rijeka radi a da se Zagreb gradi a nitko to ne smije glasno reći jer se svi moramo boriti protiv rasizma I kad je bijel. Srećom, ponovit ću, danas je dan poslije pa vam mogu otvoriti srce.

Vedrana Rudan, spisateljica: Žao mi je što sam takva kakva jesam
By Jasenka on March 21, 2014
[You must be registered and logged in to see this image.]
Krupnom kapitalu više odgovara da mediji zaglupljuju narod tekstovima o tome kako napumpati sise bez hiljadu zašto, golim sisama buduće engleske kraljice, kako depilirati međunožje bez paklenih bolova, produžiti đoku… Bolje da narod more prave brige, nego da mu neko kaže da živi poput psa lutalice i da će se čitav život boriti da iz kontejnera, jednog dana, najzad izvuče neoglodanu kost.
 razgovarala: Sunčica Šehić
 Vedrana Rudan jedna je od rijetkih žena koje ne treba posebno predstavljati. Bez dlake na jeziku, otvoreno i direktno, ona ponajbolje prezentuje samu sebe dajući si tako, kako kaže, pravo da piše ono što misli. Zbog takvog stava ne može pisati niti za jedne novine, pa svoje stavove „prodaje“ na [You must be registered and logged in to see this link.] Samo pisanje doživljava kao psihoterapiju, a ne kao borbu za narodna prava.
„Nisam hrabra, samo pišem onako kako moram. Promijenila bih se da mogu. Da pišem kako drugi pišu imala bih dobar honorar, odlične veze, pa mi dijete ne bi radilo odvratan posao. Žao mi je što sam takva kakva jesam“, u prepoznatljivom stilu objašnjava poznata hrvatska kolumnistica i književnica.
 - Kada su se nezavisno novinarstvo i sloboda govora pretvorili u incident?
Kad je ovim prostorima, mislim na „regiju“, “region“, pitaj boga kako se sve ne zove bivša Jugoslavija, zavladala „demokracija“.
 - Roman „Kosturi okruga Medison“ se bavi temom koja je općepoznata svakoj ženi, ali nekako je u suprotnosti sa našim tradicionalnim odgojem u kojem nema mjesta kritikovanju bilo čega što nam je majka ostavila u nasljedstvo, pa makar to bile i traume iz djetinjstva. Kako ste pomirili ta dva svijeta u sebi?
U mojim knjigama su majke često problem, ali samo zato jer se nikad ne usprotive ocu. Muškarci kroje žensku sudbinu, mlate nas, ponižavaju, određuju nam plaću i, govorim u Hrvatskoj, ubijaju. Ako Hrvati godišnje ne ubiju osamdeset žena, ništa nisu učinili.
 - „Poznati po tome što su poznati“, kako ih Vi volite zvati, su preuzeli estradnu scenu. Mislite li da će ovaj pogrešan sistem vrijednosti još dugo trajati i odgajati neke nove generacije?
Žalosno je ako mislite da „poznati po tome što su poznati“ odlučuju o bilo čemu. Oni su figure u rukama vlasnika medija. Mediji odgovaraju političarima, političari krupnom kapitalu.  Krupnom kapitalu više odgovara da mediji zaglupljuju narod tekstovima o tome kako napumpati sise bez hiljadu zašto, golim sisama buduće engleske kraljice, kako depilirati međunožje bez paklenih bolova, produžiti đoku… Bolje da narod more prave brige, nego da mu neko kaže da živi poput psa lutalice i da će se čitav život boriti da iz kontejnera, jednog dana, najzad izvuče neoglodanu kost.
 „Postali smo svet“
- Zašto su kod nas tabu-teme sve ono što više nigdje na svijetu nije tabu?
Ne mislim da smo dugačiji od drugih. Živimo u vrijeme planetarne neslobode tako da je potpuno svejedno da li nam neko dere kožu u Njujorku ili Sarajevu. I kod vas i kod nas i u Vašingtonu i Berlinu postoje iste tabu-teme. Primjerice: zašto su svi muslimani „teroristi“, zašto ne možemo saznati istinu o Gazi, zašto Ameri bespilotnim letjelicama gađaju svakoga ko im padne na pamet, koliko ima cijinih zatvora u Evropi… Čitav je svijet u šapama nekoliko multinacionalnih kompanija tako da imamo sreću – sve svjetske tabu-teme i naše su tabu-teme. „Postali smo svet“, govorilo se nekad u jednoj reklami dok smo živjeli u Jugoslaviji.
- Da li se slažete sa onom Frojdovom da je seks korijen svega?
Ko je Frojd? Ako je taj meni nepoznati gospodin to zaista rekao, ja se s njim u ovim godinama ne slažem. Draži mi je dan bez glavobolje, nego orgazam velik poput kuće.
 - Nemate sreće u kritikovanju filmova sa temom bh. tragedije i svaki put u BiH izazovete lavinu osuda.
Prvi put čujem da izazivam „lavinu“ osuda. BiH je šarena zemlja. Ko me osuđuje? Čudim se kako niko ne vidi da je Žoli intelektualno nevino biće koje svijetom hoda okruženo raznobojnom djecom čija imena sigurno ne zna napamet. Ona je ambasadorica UNICEF-a, slika se okolo držeći u rukama dječicu u čijim očima ima mnogo muha, ali su njene uvijek vrhunski našminkane. Ne vjerujem ni njoj ni njenom filmu s kojim ona nikakve veze nema. Nisam ga gledala, ali kad sam čula kako govori da su „Srbi dobar narod“, zaista mi se okrenuo želudac.
 - Smatrate li da će BiH ikada profunkcionisati kao država uprkos različitim interesima vladajućih elita?
Nikada. Ne uzbuđujte se. Živimo u svijetu u kojem ne postoje države. Nema granica za Koka – Kole.

Vesela zemlja hrvatska

MAR 25
Mnogi naši građani su u depresiji. Dnevno se u Hrvatskoj popije sedam tona praxitena, apaurina i ostalih spuštalica. To je zato jer ljudi nemaju volje proučiti hrvatski “Zakon o prekršajima protiv reda i mira”. Niste čuli za taj Zakon?

Članak 1.

Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihovih prava, dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i sličnih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušavaju javni red i mir građana te djela utvrđena ovim Zakonom.

Meni je ipak posebno zanimljiv Članak 4. istog Zakona koji glasi:

Tko na javnom mjestu namjerno uništi, ošteti ili omalovaži domaći novac u opticaju, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 250 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana… Javno mjesto je bitno obilježje prekršaja.

Prekršaja ima milijun. Postoji bezbroj načina kako Republika Hrvatska može iz džepa svojih građana izvući… kune. Zašto onda u Zakonu piše da nas kažnjavaju u DEMovima? Svatko tko u Hrvatskoj postavi takvo pitanje, posebice na javnom mjestu, izlaže se opasnosti da zbog “stvaranja nemira, neraspoloženja i uznemirenosti” plati 50 DEM ili ode u zatvor. Zato svi šutimo.

Ja sam jednom prekršajnom sucu, fin gospodin, rekla kako mi se čini da je izricanje kazni u DEMovima “omalovažavanje domaćeg novca u opticaju”. Gospodin mi je objasnio da hrvatski prekršajni sudovi nisu “javno mjesto” a to je “bitno obilježje prekršaja.”

Upozorio me da je i pišanje na javnom mjestu prekršaj, to bi me moglo stajati 50 DEM. Zato sam odlučila da ću od danas pišati samo u zatvorenom prostoru iako sam jedna od rijetkih osoba u Hrvatskoj koja još od sedamdeset i pete u knjizi “Povijest ljudske gluposti” čuva novčanicu od 100 DEM. U mom slučaju preračunavanje u domaću valutu bilo bi potrebno jedino kod vraćanja ostatka.

Pitate se pitate kako se davno pokojni DEMovi preračunavaju u živu valutu. Dobila sam presudu. Razveselite se malo.

kažnjava

Ako nemate smisla za humor, ako mislite da živimo u zemlji kojom vladaju kreteni ili samo osobe koje iz dna duše preziru svoj narod pošaljite ih u kurac. Doma. Slanje u kurac naših zakonodavaca na javnom mjestu kaznit će se “novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 250 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.”

Angelina Jolie u Sarajevu

MAR 28
Svjetska Vješalica opet se ukazala u Bosni i Hercegovini. Velika majka, glumica, režiserka, dobrotvorka i predstavnica Svjetskih Antihumanih Država, sletjela je na Sarajevski aerodrom u pratnji Williama Haguea, britanskog ministra vanjskih poslova. Njih će dvoje sudjelovati na konferenciji maštovitog naziva, “Prevencija seksualnog nasilja u sukobima, osnaživanje uloge regionalnih sigurnosnih snaga u operacijama podrške miru”.

Da me ubijete ne kužim o čemu će govoriti američka ženska i britanski gospodin. BiH ne doživljavam sebi stranom zemljom, sviđa mi se Sarajevo, u BiH žive mnogi moji znanci i prijatelji pa sam pomalo zabrinuta. Čim na neki aerodrom slete predstavnici Amera i Britanaca onima koji će ih pozdraviti toplim mahanjem ne piše se dobro. Zašto su uopće došli?

Pretpostavljam da se ni Amerima ni njihovom rektalnom ulošku ne sviđaju novija dešavanja u BiH. Neki nemirni ljudi krenuli su paliti gradove, urlati da su gladni i žestoko unositi nemir u Zemlju Krvi i Meda kako je ljupko zove ljupka Yolie. Očito, divljake treba smiriti.

Žao mi je što neću biti na toj konferenciji. Pitala bih ekipu o čem se tu radi. “Prevencija seksualnog nasilja u sukobima…” Kako Jolie i onaj gospodin misle u sukobima prevenirati seksualno nasilje? Prije svakog napada Amera i Britanaca na bilo koji dio kugle zemaljske treba objasniti dečkima da domaće žene nisu besplatne kurve i da prema njima ne smiju biti seksualno nasilni?

To će biti težak zadatak jer su vojnici mladi, vjerenice i žene su im u Americi ili Britaniji, predaleko od Tuzle ili Iraka, primjerice, kako ga zadržati u gaćama? Zanimljiva će biti ta konferencija. U proteklom ratu vidjeli smo da su dečki svih naših lokalnih boja bili seksualno nasilni iako su im vjerenice i žene stanovale u blizini.

Rat i seksualno nasilje jednostavno idu skupa onako kao Amerika i svjetsko širenje mira. Jedno bez drugoga ne može. Nekim kretenima, spadam u te, pada na pamet da bi se “seksualno nasilje u sukobima” moglo najefikasnije spriječiti kad ne bi bilo sukoba. Ameri i Uložak vjerojatno misle da bi konferencija na vrhu bila blijeda da samo govori o silovanjima, nisu silovanja ono najgore što se nekom narodu može dogoditi.

Mnogo je važnije, jebote, ipak su na mom tragu, “osnažiti ulogu regionalnih sigurnosnih snaga u operacijama podrške miru.” Tako ti je to sa nama političkim analitičarima kad krenemo zboriti o prvom dijelu naslova zanemarujući drugi. Onaj Willie i Jolie došli su Balkancima priopćiti da se samo u miru ljudi mogu jebati onako kako Bog zapovijeda.

Pitam se pitam da li će svi oni na konferenciji zagovarati mir da se ne bi opet u bivšoj Jugi silovalo ili će se boriti protiv seksualnog nasilja u sukobima kojih ne bi bilo da se nije krenulo sa seksualnim nasiljem. Što je bilo prije, kokoš ili jaje, seksualno nasilje ili sukob? Možda smo se mi na ovim nekad našim prostorima najprije krenuli seksualno nasiljavati a tek onda klati?

Srećom, povijest se neće ponoviti jer su sa nama Jolie i Willie pa će BiH postati ono što Ameri od nje i očekuju, Zemlja Kontroliranog Jebanja. Naravno da se ništa od toga ne može postići bez najameričkije države u “Regionu”, civilizirane, europske Hrvatske. Zato je u Sarajevu, hvala ti bože, i Vesna Pusić. Yolie Regionale.

Što nam poručuju dvije Jolie i jedan Willie? Mir, regionci, mir! K nozi! Ameri su jedini na svijetu čija seksualna nasilja ne treba prevenirati. Samo su njihova paljenja i žarenja “operacije podrške miru”.

Kad to konačno shvatimo mi pokojni građani pokojne Juge ući će mir u duše naše.

Dani za šovene



Čudim se “Srbima” koji u Hagu dokazuju “genocidnost” “Hrvata” u proteklom ratu citirajući što je devedeset i prve govorio Dolenčić. Za neznalice, Dolenčić je hrvatski kazališni režiser spreman da za lovu govori i režira ono što mu gospodar naredi. Vrijeme je da “Srbi” promijene advokate koji misle hrvatsku “genocidnost” dokazati citirajući marginalnog lika.

Nije na meni da “Srbima” pomažem i nisu oni u mom fokusu. Na ovim prostorima neće biti mira dok svatko ne pomete pred svojim vratima. Mene ovoga trena zanima zašto se međusobno džapaju hrvatski umetniki. Neki brane Dolenčića i pišu kako on ne može biti inkarnacija hrvatskog ustaštva, slažem se, drugi izjavljuju kako su umjetnici poput njega pomogli da Hrvatska postane ustaška, ne slažem se. Treći znaju da Hrvatska devedeset i prve nije bila ustaška jer u njoj nije bilo “koncentracijskih logora a ni segregacije”.
Sve dok glasno ne progovorimo mi stari, djecu koja se tada nisu rodila lako je izmanipulirati, mira na ovim prostorima biti neće. Raspaljivanje mržnje na maštovit, ili, u ovom slučaju, nimalo maštovit način život će nam učiniti paklom. U proteklom je ratu uništeno stotine tisuća sudbina, ni jedan Hag, ni jedna presuda u našu korist ili protiv nas neće iz groba dignuti jednog ubijenog starca, mladića, trudnu ženu, bebu. A živjeti jedni pored drugih moramo.
Ipak, naše vođe ne odustaju. Troše se milijuni eura na odvjetnike i advokate a iz aviona je vidljivo da će i hrvatska tužba i srpska protutužba biti odbijene jer će presudu donijeti autori rata.
Ovih se dana glasa i jedan od hrvatskih pjesnika. “Hrvatska 1991. nije bila ustaška. Vlast nije organizirala logore, nije dopuštala segregaciju. Nisu to dopuštali građani, niti su dopuštali ubojstva.” Hrvatska je 1991., po meni, bila fašistička zemlja. Dopuštala je segregaciju, samo totalni kreten i slijepac je nije vidio. Država je blagoslovila ubijanje civila u Gospiću, Lori, Osijeku, Sisku… Za sve te ratne zločine u međuvremenu su u Hrvatskoj donijete i pravomoćne presude.
Kerestinac, Zagrebački velesajam… To jesu bili logori ali pjesnik iz ove priče vjerojatno misli da su bili mnogo manjeg kapaciteta nego Jasenovac pa se to ne računa. Kako brzo zaboravljamo da je bio donesen naputak da Srbi, lojalni građani Republike Hrvatske, ne smiju dobiti posao u državnoj službi, da su im oduzimane putovnice i osobne iskaznice i da su otjerani u Srbiju sa putnim listom, kartom u jednom smjeru. U policijskim postajama su prebijani, domovnicu nisu mogli dobiti pa bi tako preko noći gubili sva građanska prava… Hrvatska devedeset i prve jest bila fašistička zemlja!
Ja sam, za razliku od kojekakvih dolenčića i onog pjesnika to govorila tada, i platila to, pa to mogu napisati i danas. Gade mi se naši pjesnici i umjetnici širokog spektra koji se uvijek javljaju iz guzice svakog sistema usrani da će, ako se izvuku iz crijeva i pisnu izgubiti pet kuna ili pet milijuna kuna. Svi bi oni ovih dana trebali jednostavno začepiti.
Htjela bih vjerovati, ja želim vjerovati, da je fašistička Hrvatska iz devedeset i prve iza nas. Netko će reći da sam izdajica roda svoga, drugi će pitati, tko stoji iza mene. Tko stoji iza mene? Iza mene stoji Arsen Dedić.
 stoji iza mene
u ovom strašnom vremenu
iza jednih je nacija
a iza drugih žene
jer snaga je u plemenu.
Tko stoji iza mene
u ovim dobrim danima
danima za šovene
iza jednih je mafija
kad najgore je samima.
Iza njih njihovi
iza naših naši
to u istom času
raduje i plaši.
Drže se jarani
drže se zemljaci
opet su u igri
osobeni znanci.
 tko stoji iza mene
i tko će takvom pomoći
kad se okrenem-nikog
osim duge sjene
na cesti poslije ponoći.

Zdravlje i lepota

APR 01
Prošle godine bila sam u Beogradu na skupu koji je organizirala redakcija lista “Zdravlje i lepota”. Otišla sam tamo bez posebnih očekivanja. Skup k’o skup. Drago mi je bilo što su organizatorice uglavnom žene a sudionici skupa također uglavnom žene. Susret žena iz Regiona. Ne volim bivšu Jugoslaviju zvati Region. U našim sjećanima Juge neće biti manje ako je prekrstimo.

U srijedu ponovno krećem prema “Zdravlju i lepoti” i zaista se radujem. Opet ću biti među ženama koje će čitav jedan dan potrošiti na zaboravljanje činjenice da potječemo iz mrtve domovine. Želudac mi se okreće od svakodnevnog ponavljanja kako se “nikad ne smije zaboraviti”, ni “izdati naše mrtve heroje”. Stalno gradimo nove spomenike koje će posjećivati djeca da bi naučila “koliko je krvi proliveno da bismo danas mogli…”

Mi u Hrvatskoj ovih dana saznajemo da među nama živi nekoliko desetaka ljudi, svaki od njih ima imovinu vrijednu preko četrdeset milijuna eura. To ti ljudi nisu imali prije nego se dogodilo ono što se “nikad ne smije zaboraviti.”

Bosna i Hercegovina, znam da će se ljutiti ljudi koji u njoj žive, po meni kao država ne postoji. Tri šerifa, tri saloona. Koliko svaki od njih ima milijuna eura zarađenih na “krvi mrtvih heroja” znaju samo oni.

Vjerojatno sam luda, ja ljude sa ovih prostora, ma koliko oni bili Slovenci, Srbi, Makedonci, Bosanci, Crnogorci, Hercegovci ili Albanci, držim svojima. Prežalosna sam kad se sjetim sudbine žena silovanih u Bosni. Ubijeni ljudi u Srebrenici u mom su srcu. Srpski zločini na području bivše Jugoslavije neće biti manji ako ih se u Srbiji ne spominje. Zločini Hrvata u Hrvatskoj i Bosni nisu manji zato jer su zločine radili i Srbi. Nisu nevini ni Albanci ni Slovenci ni Makedonci ni Crnogorci.

Tko su bili najgori? Svatko od mojih bivših zemljaka ima drugačiji odgovor na to pitanje. Zato se u svakoj od novonastalih zemljica zločinci na betonskim spomenicima drugačije zovu. Kamene, bakrene, željezne gromade brane nam pravo na zaborav da se povijest ne bi ponovila. A povijest se uporno ponavlja zato jer je pišu ljudska bića kojima je masakriranje, ubijanje, silovanje i zarada na leševima upisana u genetski kod.

Ja ne bih gradila spomenike. Ili bih na području ubijene Jugoslavije izgradila samo jedan spomenik, spomenik žrtvama osiromašenog urana. On će ubiti i silovatelje i silovane i one bez ruku i nogu, lude i jedva normalne, gladne i one koji su krvavim rukama zaradili milijune eura.

Osiromašeni uran ujedinio je sve narode koji su nekad živjeli u bratstvu i jedinstvu da bi danas u istom bratstvu i jedinstvu crkavali od raka. Crknut će i naša djeca i unuci. Uništeni su i budući spermiji u jajima naših praunuka. Zato bismo svi, ma koliko to bilo strašno teško, morali stisnuti srce i pokušati i zaboraviti i oprostiti. Mi smo u našim međusobnim zločinima jedni prema drugima bili mnogo milostiviji od onih koji su našu pokojnu zemlju pretvorili u logor za hodajuće leševe.

Ova jeziva tema nema ništa zajedničko sa druženjem žena pod pokroviteljstvom “Zdravlja i lepote” što će se dogoditi u četvrtak u Beogradu? Možda. Meni ima. Još sam živa. Želim sresti ljude iz svoje bolje prošlosti koji vjeruju da ima nade za pomirenje bez obzira na vjeru, naciju i veličinu zla koje su “naši” učinili “njihovima” ili “vašima” a “vaši” “nama” ili “njima”. Ždere nas osiromašeni uran. Nemamo vremena za mržnju.

Srest ćemo se, mi žene iz Regiona, i pričati o sreći, zdravlju, ljepoti, bolesti, ljubavi, seksu… Tamo će se potrošiti lova na krivu investiciju? Organizator će uložiti u smijeh i radost umjesto da uloži u spomenik. Sita sam spomenika. Možda sam perverzna? Ili ipak samo zgađena smradom krvi koji nam stalno nude kao jedini pravi miris za jugo noseve.

Želim zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti, zaboraviti… Zaboraviti gdje živim. Bar na jedan dan.

Snimka gostovanja u 24 minuta sa Zoranom Kesićem.

Ako neko na eks ju prostorima nema dlake na jeziku, to je Vedrana Rudan. Poslednji put u svom blogu nije štedela ni najveću humanitarku sveta Andželinu Džoli. Ipak, mnogo su zanimljivija njena zapažanja o političarima, pa nije ni čudo što je naš izbor pao upravo na njih. Dakle, ekskluzivno, Vedrana Rudan u epizodi -Otvoreno za Bulevar B92.


Otvoreno za Bulevar B92.

Kijara-brm ::

Snimka gostovanja u 24 minuta sa Zoranom Kesićem.

U inače  odličnoj emisiji ,Vedrana je bila neubedljiva ,neduhovita ,i prosta .
Gledao sam ,za mene -razočaravajuće .

Danubius ::

Kijara-brm ::

Snimka gostovanja u 24 minuta sa Zoranom Kesićem.

U inače  odličnoj emisiji ,Vedrana je bila neubedljiva ,neduhovita ,i prosta .
Gledao sam ,za mene -razočaravajuće .

Gledala sam deo..Vidim se i voditelj iznenadio.(da ne kažem šokirao)
I meni je delovala neprirodno.Možda je imala tremu,jer je pokušavala očarati gledaoce u Srbiji..
Nije joj ovo prvi put.Više puta me je negativno iznendila što na tv-u,što na blogu...

PREDSTAVLJANJE KNJIGE "KAD JE ŽENA KURVA/KAD JE MUŠKARAC PEDER

VEDRANA RUDAN ZA PRESSEDAN: “Pišem iz duše i bez ikakve kalkulacije”
Autor: Ana Lalić, Lidija Kuserbanj - Foto: Zdenko Balog — 07/04/2014
U subotu 5. Travnja 2014. godine u sklopu Culture Shock Festivala, Križevce je posjetila višestruko prevođena književnica, kolumnistica i blogerica Vedrana Rudan. U Klubu kulture predstavila je svoju knjigu „Kad je žena kurva/kad je muškarac peder“ te oduševila brojne uzvanike. Naglasak u knjizi spisateljičino je zalaganje za bolji položaj žena u društvu. Osim samog predstavljanja knjige, uključila je publiku u interakciju postavljajući pojedincima „škakljiva“ pitanja. Tako je većinu njih ostavila bez riječi ili ih je pošteno zbunila te još jednom pokazala da je s pravom javnost naziva ženom “bez dlake na jeziku“. No i mi smo uspjeli Vedrani Rudan postaviti nekoliko pitanja, ne toliko „škakljivih“, ali u svakom slučaju sa zanimljivim odgovorima.

PRESSEDAN: Poznati ste kao žena koja kaže i piše sve što misli, kako se nosite sa negativnim komentarima koje dobijate?
„Ovisi koliko imaju duha. Prije svega ja ako sebi dajem pravo da pišem što mi padne na pamet, onda isto tako dajem ljudima pravo da pišu što njima padne na pamet. Njihovi komentari me koji put toliko nasmiju da vrištim od smijeha koliko su otkačeni i koliko ti ljudi ne razumiju što ja hoću reći, ali da se ljutim pa gdje bih završila?”

PRESSEDAN: Jeste li ikada posegli za samocenzurom?
“To je zanimljivo pitanje. Ne. Ono o čemu ne želim pisati, a postoje neke teme koje su intimne i moje, ne pišem. Ono o čemu pišem, pišem iskreno jer inače ne bih ništa u životu postigla. Ljudi nisu glupi, čitatelji osjete iskrenost. Ne mora biti knjiga dobra, ne mora dobiti Nobelovu nagradu, ali ako je iskrena, ljudi je prepoznaju kao nešto što treba pročitati. Ja sam iskrena. Ne kažem da sam veliki pisac, ali sve što pišem – pišem iz duše i bez ikakve kalkulacije.”

PRESSEDAN: Od Vaših tekstova nastala je i monodrama ‘Kurve’. Kako je došlo do toga?
„Prije je napravljena ‘Kurva’ u Sloveniji, napravio ju je Mare Bulc i igra Violeta Tomić, jedna fenomenalna predstava. Dobila je dosta nagrada. Onda su se sjetili Hrvati, sad igra u riječkom kazalištu Ivana Zajca. Zašto igra? Ne znam. Valjda im se sviđa.“

PRESSEDAN: Hoće li predstava zaigrati i u Koprivnici?
„Nema nikakvih problema. Postoji moj mail, tamo se može javiti mom agentu, agent će nazvati kazalište. Mislim da je to predstava koja ne traži nekakvu veliku investiciju, neku frku. Pravi je hit pa pretpostavljam da bi je i tu ljudi gledali.”

PRESSEDAN: Kada smo već kod Koprivnice, jeste li čuli za novoosnovano Sveučilište Sjever?
“Nisam. Ajme, ako ništa drugo, lijepo ime. Mislim da je to krvavi posao i ja ga nikome koga ja volim ne bih preporučila. Studirajte. Kad je čovjek mlad, ima i energije i nade. Mi stari smo uglavnom cinični i sve je iza nas.”

PRESSEDAN: Često na osebujan način komentirate društvene događaje i pojave. Koji je lijek protiv ekonomske i društvene krize u kojoj se nalazimo?
„Pa za početak da se ubije nekoliko političara i da se pokaže da mislimo ozbiljno. Nikakvim Gandhijevskim metodama se svijet nije promijenio. Na teror se može odgovoriti samo terorom.“

Gostovanje Vedrane Rudan samo je jedan od događaja na ovogodišnjem Culture Shocku. Posjetitelje očekuju još brojne izložbe, slušaonice i radionice. Cjelokupni program možete pronaći na službenoj stranici festivala [You must be registered and logged in to see this link.]

rudan2


[You must be registered and logged in to see this image.]

 :zubi3:  zvocara

Bravo, Zrinka!

APR 14
Godinama osjećam strahopoštovanje prema Zrinki Cvitešić. Glumica, pjevačica, plesačica, žena koja je čitav svoj kratki život posvetila radu. Mnogima se trud ne isplati, u Hrvatskoj trune tko zna koliko mladih umjetnika koji neće bljesnuti zato jer su nikli u Hrvatskoj, zemlji koja za kulturu iz budžeta izdvajan 0,0000000000000001%.

Nitko u tome ne vidi problem. Hrvatski umjetnici izluđeni borbom za goli opstanak nemaju snage da krenu na cestu i urlanjem skrenu pozornost kriminalaca na vlasti na svoj bijedni položaj. Imaju pravo. Onima koji trenutno guraju Hrvatsku u propast kultura ne znači baš ništa. Opsjednuti su krkanlukom u zagrebačkim restoranima, vožnjom u audijima, pušenjem MMF-u i EU.

U MMF-u i EU misle kako bi građani Hrvatske trebali još žešće gladovati ako misle vratiti lihvarske kredite koje sami nisu digli. Kultura? Koga briga što je Zrinka Cvitešić osvojila “Laurence Olivier Award”. Hrvatskim medijima je, kad smo već kod kulture, mnogo zanimljivija vijest da je nekakav “Stožer za obranu Vukovara”, čini mi se da se ekipa neandertalaca tako zove, poručio Radi Šerbedžiji da je u Vukovaru nepoželjan jer je Rade…

Što je učinio Rade? Ubijao civile za vrijeme rata u jednom od hrvatskih gradova? Pucao u Gospiću ženi u glavu? Pojio jadne Osječane kiselinom? Omatao nevinima bodljikavu žicu oko ruku pa onda njihove leševe puštao niz rijeku? Nije. Da je to radio Rade bio bi hrvatski general. Rade je…Rade je samo glumac pa se zato baš svakom “stožeru” na njega može dignuti stožerski kurac. Njime “stožer” uporno Radetu brani da se slobodno kreće Lijepom Pitaj Boga Čijom.

Umjetnici su u ovoj “državi” uvijek bili nikome potrebna bića. Koga briga za kulturu dok nam jedan od “kockastih”, zaboravila sam mu ime, diže ruku u zrak “za dom” a jedno sto tisuća bolesnika mu uzvraćaju da su za nešto “spremni”. Ne, ova zemlja nije i nikad neće biti spremna za Zrinku Cvitešić i njoj slične genijalce. Zato je žena brisnula u London i osvojila, za početak, Britaniju, uskoro će čitav svijet.

Koliko god to nevjerojatno zvučalo Zrinka je svoje vještine izbrusila u ovoj zemlji. U tome su joj pomogli profesori i profesorice koji danas sa suzama u očima, gladni, gledaju kako je njihov trud ipak imao smisla. Preko Zrinke svijet im je poručio da vrijede. Nije lako normalnim ljudima danas opstati i ostati u ovako trulom okruženju.

Mnogi od nas nemaju talenta, drugi su prestari, trećima nedostaje hrabrost da napuste leglo zlikovaca svih profila. Što nam preostaje? Naći sitnu radost u moru gadosti. Moje je srce veliko k’o kuća. Zrinka Cvitešić učinila je čudo. Danas sam zaboravila gdje živim.

Aleksandra Zec

APR 16
Jučer sam gledala Frljićevu predstavu “Aleksandra Zec”. Očekivalo se da će to biti dešavanje “visokog rizika”. Ništa od toga. Pred Hrvatskim kulturnim domom stajalo je postrojeno desetak “dragovoljaca Domovinskog rata”. U rukama su držali oveće letke. Na njima smo mogli pročitati koliko je “naše djece” poginulo u ratu. Riječki “dragovoljci”, za razliku od nekih drugih, djelovali su siroto i nimalo agresivno. Mršavi, ispijeni, šutljivi, pokazivali su listove papira koje ljudi baš i nisu zagledavali. Frljić je na početku predstave pokazao veliko poštovanje prema “stožerima” svih tipova tako da je glumica u uvodu u predstavu urlajući rekla sve ono što bi rekao i najagresivniji vukovarski “stožeraš”. Jest to deranje odskakalo od tona ostatka predstave ali kad uzmemo u obzir koliko naši “stožeraši” znaju biti nervozni to i nije bio loš potez.


Slučaj Aleksandra Zec opće je mjesto hrvatske novije povijesti. O umlaćivanju zagrebačke porodice Zec sve se zna. Pred dvadeset su godina porodicu Zec, oca, majku i kćer ubili Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović.

Frljić je uz pomoć fenomenalnih glumaca napravio izvrsnu prestavu i ogromnu većinu očiju gledatelja napunio suzama. Postoji li išta strašnije od ubojstva djeteta?

Da li je to bila predstava o Zločinu? Nikako. Frljićeva je namjera od starta bila jasna, staviti na daske priču o hrvatskom zločinu. Zato se nekoliko puta u predstavi spominju imena ubojica. Suljić, Rimac, Živanović…

Po čemu je priča o Aleksandri Zec posebna? Zato jer je djevojčica ubijena u svojoj dvanaestoj godini? Mnoga su djeca poginula u ratu. Zato jer su srpski civili ubijeni na jeziv način? Mnogo je srpskih civila smaknuto na jeziv način dok se branila “jedina nam Hrvatska”. Priča o Aleksandri Zec hrvatska je ratna priča nad pričama samo zato jer je troje nevinih ljudi u glavnom gradu Hrvatske ubila Republika Hrvatska.

To nam Frljić u svojoj predstavi nije naglasio. Mrzi li on istinu? Na pozornici nije spomenut Šeks, primjerice, opakiji igrač od mračnih gadova koji su iskopali raku na smetlištu na Sljemenu i bacili u nju leševe majke i dvanaestogodišnje kćeri. Zašto nismo čuli Šeksovo ime? Zato jer još uvijek sjedi u Saboru? Može tužiti zbog “sramoćenja”? Kazne znaju biti visoke za onoga tko ne mrzi istinu. A Tuđmanovo ime? A njegovo, ostavite te dečke na miru, još će mi trebati.”

Imena glavnih junaka u predstavi nismo čuli ali ona postoje u raskošnoj tiskovini “Aleksandra Zec” koja se besplatno dijelila gledateljima. Doživjela sam je kao uputstvo za gledanje. Da li će se dijeliti na svakoj predstavi? Treba li uputstvo za gledanje predstavi kad autor predstavom pokaže da ne mrzi istinu?

Što je Frljiću bitno? Reći istinu tko su zli ljudi. Sinoć su glumice na kraju predstave uperile pogled u gledatelje u dvorani i među njima tražile zle ljude. Poznata mi je njegova teza o kolektivnoj krivici. Slažem se s njim. Wilhelm Reich je u svojoj genijalnoj knjizi “Čuj, mali čovječe”* napisao:”Ti si sam uzdigao svoje gospodare, ti ih hraniš, iako su, ili baš zato što su odbacili sve svoje maske. Rekli su ti jasno i otvoreno: Ti si ništavno biće bez odgovornosti i treba to da ostanes. Nazivaš ih “novim izbaviteljima” i kličeš im: hajl, hajl, viva i živeo, živeo! Zato te se plašim, mali čoveče, neverovatno te se plašim…” Što za sebe kaže Reich? Kakav je on čovjek? “Ja ne bijem decu, ne pecam ribe i ne lovim srne i jelene. Ali dobro i rado gađam u centar mete.” Jes! “Gađati u centar mete” je ono što ljudsko biće čini Čovjekom.

Kad su ona djeca sa pozornice pogledala u gledatelje i rekla kako među nama sjede ubojice osjetila sam da je Frljić u pravu. Ja sam ubila Zec pred dvadesetak godina jer sam bila građanka Republike Hrvatske. Frljić je Aleksandru Zec ubio sinoć zato jer nije gađao u centar mete?

Blago tebi, Isuse

APR 19
Ja ateistica godinama sam se na Uskrs osjećala frustrirano. Tko je bio Isus? Tko ga je ubio? Spoznaje koje 101,97% stanovništa Hrvatske u sebe upije sišući majčino mlijeko meni su uskraćene. Najzad sam se jučer dočepala tiskovine, “Express”, izlazi petkom, objasnila mi je mnogo toga. Isus je stvarno postojao i živio je u Izraelu. I uskrsnuo je.

Bio je dobar čovjek, govorio je o ljubavi. Mogao je odustati od govorenja o ljubavi i prestati biti dobar ali on se dragovoljno žrtvovao. To su riječi profesora Ivana Karlića koji je čitateljima Expressa na dugo i široko, hvala mu, objasnio bitno. Isus se ponašao neprimjereno jer se družio sa marginalcima i odbačenima a često je znao reći:”Idi, oprošteni su ti grijesi”, iako nije bio Bog.

Takve otkačenjake su u Isusovo doba vješali, kamenovali… U to vrijeme Judejom su vladali Rimljani. Kao osvajači podčinjenim su narodima dopuštali vjerske slobode. Dakle, Isus je žestoko išao na živce samo “podčinjenom narodu” ali ga on nije mogao ubiti bez pomoći Rimljana.

Kako ubiti Isusa? Vjerskim starješinama onog naroda pala je na pamet genijalna ideja. Uhitile su Isusa i optužile ga da govori da je kralj. Rimljani su popizdili jer jer je kralj zemlje koju su pokorili, možete li me uopće pratiti, bio rimski car. Ukratko, pokvarene vjerske vođe su dobrog čovjeka proglasile gadom jer je propovijedao gadosti: ljubav prema neprijatelju, oprost, jednakost među svim ljudima, pomirenje…

Čovjek se zalagao za sve ono zbog čega bi danas i u Hrvatskoj bio razapet.

Zanimljivo je i kako je Isus umro. Sve o tome zna uvaženi doktor Franjo Turalija, predsjednik HKLD-a. Turalija misli da rimski vojnici nisu znali anatomiju ali su znali da jako boli kad nekoga bičuješ bičem od isprepletene kože s metalnim vršcima ili tankim, oštrim kostima koje su se zabadale u kožu i kidale je.

Pazili su ipak da Isusa ne ubiju, da živ stigne na križ. Turalija naglašava da su žrtve trpjele dodatne muke pri podizanju na križ zbog rastezanja mišića i čestih iščašenja ramenog zgloba. Uvaženi doktor naglašava da je osuđenik na križu sve slabije i pliće disao što je vodilo do nakupljanja ugljičnog dioksida u krvi i postupne veće kiselosti zbog koje se poremetio srčani ritam. Pretpostavlja da je zbog razvoja sve jačih aritmija došlo do srčanog aresta, i to je konačni uzrok smrti. Turalija zna da umiranje na križu inače traje i 24 sata, Isus je preminuo nakon tri sata, u petak.

Prvi put mi je netko jasno objasnio što zapravo znači kad ti netko kaže da je prošao kroz Isusove muke. Ipak, čovjek ne može prijeći preko činjenice, Njegove su muke trajale 3, slovima: tri sata. Pogledajmo naše. Crkva u Hrvata Isusom ispire usta dok uz pomoć Države dere kožu narodu a dječici širi noge. Bebe nam se rađaju u smrdljivim rodilištima, u bolnicama iskuhavaju zavoje pa nam ih stavljaju na rane često veće od Isusovih, sepsa ždere svakog sirotana potlačenog naroda koji uđe u bolnicu, vrtići su rasadišta boleština i blata, škole su trgovine drogom, ljudi u najboljim godinama umiru u kartonskim kutijama na sred puta jer im je banka otela krov, školovati se mogu samo bogati, vlasnici naših života valjaju se u milijunima eura i poručuju nam da moramo manje trošiti. Ne znamo kako se zove vladar naše zemlje. I tako godinama.

Svi smo mi u ovoj zemlji Isusi, Isusi kojima bi smrt koja traje 3, slovima: tri sata bila spas.

Isuse, jebeš tvoje muke. Jebeš!

Mica i Vesna

APR 23
U hrvatskoj politici ima jako malo bitnih žena. Ženske u Saboru i Vladi su više ili manje skockane papige, na čelu im je bila Kosor, koje slušaju što im dečki kažu. U ovih dvadeset godina otkako naši političari, Katolička crkva i ostale lopine imaju Hrvatsku u prvi plan su ipak iskočila dva prava komada. “Ugledna sveučilišna profesorica” Vesna Pusić i manje ugledna Marina Lovrić-Merzel.

Tko je Marina Lovrić-Merzel? Žena je inžinjerka nekakvog prometa ali ne zna naslov diplomskog rada. Kad je pala u nemilost svojih kolega doznali smo da je u mladosti trgovala gaćama koje je švercala iz Turske, tada su je zvali “Mica”. Bila je šarmantna, imala je prekrasan osmijeh, maštovito je organizirala svoju svadbu na kojoj su bili svi naši, trenutno, najjači mužjaci. Milanović, Linić, Mrsić…

“Mica” je ulaskom u politiku stekla lovu i moć i prestala biti “Mica”. Kuće, stanovi, nakit, torbice, porculanski zubi… Sve su to Lovrić-Merzel dali njena borba i dečki kojima je donijela glasove slijepaca iz svoje županije. Naravno da ne mislim da su ljudi iz njene županije posebni slijepci. Znam, znam da Hrvati i Hrvatice na izborima nemaju izbora.

Kad je Lovrić-Merzel opet postala “Mica”? Poželjela je sjesti u skupi audi iako je županica presiromašne županije. Netko je odlučio da bi Mici zbog bahatosti trebalo otkinuti glavu. I bi tako. Uostalom, što je Lovrić-Merzel dobroga učinila za svoju županiju? Neka trune u zatvoru Mica koja nije uspjela sakriti da nije mnogo odmakla od trgovkinje turskim gaćama.

“Ugledna sveučilišna profesorica” Pusić? Može li se ona usporediti sa Micom? Zašto ne? Zato jer zna naslov svog diplomskog rada. Zato jer je u mladosti bila kći “uglednog profesora”.

Zašto da? Zato jer je uz pomoć mužjaka zaplivala političkim vodama. Zato jer se za vrijeme čitave svoje političke karijere vozi u skupim automobilima. Zato jer je uvijek bila okružena što pravomoćno što nepravomoćno osuđenim kriminalcima. Preciznije, njene su stranačke kolege veće lopine od Micinih. Zato jer je u proteklih dvadeset godina učinila ogroman korak za sebe, neki su ga mediji izbrojili u milijunima kuna, a baš nikakav za Hrvatsku.

Ali to nije sve. Vesna je na čelu strančice koja sama nikad ne bi skupila dovoljno glasova za ulazak u seoski dom kulture, o Saboru da se ne govori. Pa ipak… Mica je u zatvoru a Vesna će, za godinu dana, postati šefica Ujedinjenih nacija ili predsjednica svijeta, zaboravila sam što su naši mediji objavili.

Zašto je hrvatska politika prema sirotoj Mici maćeha a prema Vesni majka? Vesna u mladosti nije prodavala gaće? Da, mužjaci, gospodari naši, neracionalna su bića. Zato uvijek povlače tanku crtu između kurve i svetice.

Cigan u Parizu

APR 24
U Rijeci u klubu Palach održana je tribina “Kako fašizam izgleda danas?” Organizirao ju je Damir Radović, moderatorica tribine bila je Mirjana Mikić-Zeitoun iz zagrebačkog Centra za mirovne studije a gosti su bili Opatijac Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je izašao iz Auschwitza, Daša Drndić, spisateljica, Dorijan Salatić Dodo frontmen riječke punk grupe Pasi i ja.

Prostor gdje smo sjedili bio je gotovo u mraku, za antifašiste u Hrvatskoj bolje je da ih se ne vidi. Od medija nije bilo žive duše. U publici su sjedili mladi ljudi koji još vjeruju da za Hrvatsku ima nade. Daša Drndić nam je pročitala kako je Umberto Eco u deset točaka definirao fašizam. Eco između ostaloga kaže:”U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kad treba odigrati ulogu naroda.”

U onom ovećem riječkom bunkeru ni publika ni “predavači” nisu našli odgovor kako se protiv fašizma boriti ni što je sve danas u Hrvatskoj fašizam. Mržnja prema Srbima? Razbijanje ćiriličnih ploča? Stupanje “stožera” diljem Lijepe Naše? Činjenica da “Stožer” smije ograničiti kretanje legalno izabranom predsjedniku države i vlade? Tko su i što su “stožeri” koji jedini znaju kako bi Hrvatska trebala izgledati? Homofobija? Miješanje Crkve u politiku i riganje mržnje sa oltara protiv svih koji “krivo” misle?

U onoj smo se mračini složili da hrvatski fašizam ima tisuću lica a da ni jedno lice ne uzbuđuje baš nikoga. U Francuskoj mlade žene golim grudima prosvjeduju protiv francuskog fašizma. Hrvaticama to ne pada na pamet jer smo mi katolička zemlja u kojoj mlada žena smije sise pokazati samo mužu i to prvi put u prvoj bračnoj noći.

Da li je hrvatski fašizam i najnovije buđenje hrvatstva koje se svim snagama mora boriti protiv srpstva iako u Hrvatskoj Srba nema osim u tragovima? Nismo našli odgovor ali smo ipak došli do nekakvog zaključka. U ovoj zemlji žive ljudi kojima je fašizam mrzak. Pitam se kolike su nam šanse da vrisnemo što mislimo?

Ovih je dana obišao svijet video na kome grupa Roma pljačka “bijelca” koji je u centru Pariza iz bankomata izvukao novac. Čuli smo da Francuzi imaju strašnih problema sa Romima koji u Francuskoj opušteno pljačkaju “bijelce” a kad dođe policija “oni joj se smiju”. Francuzima je jasno da se nešto mora učiniti da bi “bijelci” u njihovom glavnom gradu mogli doći do svoje love. Još se nisu odlučili da li će Rome vratiti odakle su došli… Odakle su došli? Ili… Sve češće nam se uz pomoć interneta poručuje da Hitler nije bio baš sasvim u krivu.

Živimo u vremenu kad takozvani srednji sloj nije nikad gore živio a vlasnici naših života nikad bolje. Da bi energiju siromašnih usmjerili u pravom smjeru dovoljno im je jedan video šutnuti u svaki od evropskih “bijelih” domova. Neprijatelj je tamnoputi imigrant, nepijatelj je cigan, neprijatelj je Srbin, neprijatelj je Hrvat, crnac, krivomisleći bijelac.

U svakome od nas čuči fašist. I moja potreba da umlatim sve fašiste svijeta je antifašistički fašizam. Fašizam u nama ono je što nas definira kao ljude zato je borba protiv fašizma jednaka borbi protiv autoimunih bolesti. Ipak, u nju vrijedi krenuti zbog kratkih pauza u kojima se čovjek može osjećati kao da nije čovjek.

Vraćam se u Palach. Fascinirao me gospodin Oleg Mandić koji je kao jedanaestogodišnji dječak bio u Auschwitzu. Na kraju susreta rekao je kako ga rastužuje naša žalost, osjećaj nemoći i nedostatak optimizma. On je čitav život bio optimist jer je znao da je Auschwitz iza njega i da mu se u životu više ne može dogoditi ništa gore od onoga kroz što je prošao. Kad bi ipak pao u krizu vratio bi se u Auschwitz i tamo skupljao snagu da krene dalje.

Nevjerojatan čovjek. Imao je sreću da je bio u Auschwitzu i iz njega izašao. Što je s nama koji ćemo u njemu provesti život?

Rimski trgovci

APR 27
Danas je veliki dan za rimske trgovce. U jednom danu dva su pape postali sveci. Nema vjernika koji će iz Rima otići doma praznih ruku. Katolički popovi najuspješniji su prodavači magle na kugli zemaljskoj.

Majka Božja koju oni prodaju nikad nije komad gipsa, to je nešto što, okupano svetom vodicom, čuva kuću od vlage, sinusitisa i moljaca. Uskršnja jaja nisu ni uskršnja ni jaja dok ih pop ne blagoslovi. Križ oko vrata pomoći će ti da sačuvaš nevinost kad ti divljak krene širiti noge. O benefitima, kako bi rekli klinci, koje donosi krunica omotana oko retrovizora ne treba ni govoriti. Ma, svaka njima čast. Isusa su istjerali iz hrama a nitko od vjernika to ne vidi.

Naravno da znate priču o Isusu, hramu i trgovcima. Meni je ta priča ludilo. Kad je Isus po zemlji hodao u Jeruzalemu se slavio blagdan Pasha. U ono doba nije bilo u modi plaćati svećenicima svaki pokret ruke njihove nego se prinosila žrtva bogu. U božju čast klale su se ovce i volovi. Tada nije bilo kamiona pa je bio problem od kuće do hrama vući ogromnu, krepanu životinju. Trgovci su se dosjetili. Hram su pretvorili u trgovački centar. Svatko je mogao ući u njega, na licu mjesta kupiti životinju, stranci su mogli promijeniti svoj novac jer su tamo bile i mjenjačnice.

Sve je teklo normalno dok Isus, pitaj boga čime izazvan, nije popizdio, krenuo vitlati bičem i derati se na trgovce: “Ne pravite sajmište od kuće mojega oca.”

Isus je iz hrama istjerao trgovce onako kako je to ovih dana učinila rimska policija koja je zaplijenila 700.000 “krivotvorenih” suvenira u obliku pape Franje i papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. “Krivotvoritelji” su sve te silne suvenire namjeravali uvaliti siročićima koji su danas došli u Rim. Policija je izračunala da su zahvaljujući akciji pod nazivom “Rat protiv trgovaca u hramu” onemogućili lopine da vjernike oderu za 3,5 milijuna eura. Bravo! Isus živi vječno!

Nije baš. Policija je u ime katoličke crkve spriječila prodavanje “krivotvorenih” suvenira po nižim cijenama da bi zaštitila interese Vatikana koji, zahvaljujući rimskoj policiji, ima ekskluzivno pravo na prodaju “originala”.

Da je Isus danas u Rimu mahao bi bičem i urlikao kao nekad: “Dom moj bit će dom molitve a vi od njega učiniste pećinu razbojničku.” Uzalud bi mu trud bio. Iščupali bi mu bič iz ruke a rimska bi ga policija zatvorila zbog remećenja javnog reda i mira.

Siroti Isus. Svaki njegov dom danas je pećina razbojnička.

Vedrana Rudan: Danas se teže dolazi do skupih cipela nego do dobrog seksa!... 

CEO TEKST

Nas i Usa 500 milijuna*

APR 30
Zanimljiva mi je ova frka oko Ukrajine. Prvi put u posljednjih dvadesetak godina vidim kako se Ameri meškolje. Kad napišem “Ameri” mislim na američke trgovce oružjem koji zarađuju paleći sve iz čega bi mogli izvući lovu, naftu, moć. Njihovo širenje demokracije sada je već predvidivo.

U svakoj zemlji na koju bace oko treba naoružati “goloruke pobunjenike” koji se “goloruki” bore protiv mrskog diktatora. Zatim treba svijetu preko medija objaviti tko je diktator. On je uvijek divlja zvijer koja ima jednu ženu ali i trideset ljubavnica. Malu djecu jede za desert. Na Sienenu ili nekom drugom Enu možemo vidjeti košćice jadne djece koje je monstrum ispljunuo iz svoje labrnje.

To nikad nije sve. Predstavnici “ugroženog naroda”, u pravilu uplakane žene, na nepoznatom jeziku, uvijek ima prijevod, urlaju u NATO mikrofone što im sve diktator radi. U pozadini tisuće siročića pokušava pobjeći iz diktature koja će se uskoro pretvoriti u demokratski prah i pepeo. Jugoslavija. Afganistan. Irak. Libija…

U Siriji je išlo malo teže. Čudno. Ako je itko zlotvor onda je to Asad. Provjereni ljudožder i mučitelj. Hrvate je situacija u Siriji toliko pogodila da su tamo poslali oružje. Kad napišem “Hrvati” mislim na naše političare koji su za tisuću eura spremni pobiti tisuću djece tamo gdje im država NATO kaže. Mislite da je tisuću eura malo? U “našoj” zemlji guzice “naših” političara nisu skupa roba.

Ukrajina. Stari scenarij. “Goloruki pobunjenici” krenuli su smaknuti legalno izabranog predsjednika države, zahvaljujući našim portalima i ostalim medijima saznali smo da čovjek nije imao ukusa, njegova je rezidencija sva u zlatu, zlatna je i zahodska školjka. Takav interijer zaslužio je da ga Ameri preoblikuju.

Zato je američka pomoćnica nekog ministra krenula na glavnom ukrajinskom trgu dijeliti tople napitke “golorukim pobunjenicima” ne bi li kako skupili snage da predsjednika države objese o kuku i pošalju svijetu poruku što će se dogoditi diktatorima koji nemaju istančan ukus.

Gadafiju su napravili carski rez jer se prema ženama nije odnosio kao gospodin. Isplaženi jezik obješebog Saddama Husseina zlokovca koji također nije imao ukusa, volio je naplatiti naftu, na svojim ekranima gledamo godinama. Danas u Iraku vlada mir i dobro. Mir i dobro hara i u Afganistanu. I u Libiji. Dobro se osjeća i Kosovo. O ostalim suverenim državetinama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije da se ne govori.

Ukrajina. Kako joj je malo trebalo da se demokratizira. Za dlaku. A onda se umiješao Putin. Perverznjak koji voli mlade cure, ribolov, lov na tigrove i Ukrajinu. Kerry, američki državni tajnik, najveći borac za svjetsko ćudoređe iskočio je iz kože i zaurlao: “NATO-ov teritorij je nepovrediv.” NATO-ov teritorij? Što je NATO-ov teritorij? To je svaki teritorij koga “goloruki pobunjenici” moraju oslobodili od predsjednika, milijuna ljudi, nafte i ostalog što raste pod zemljom i nad zemljom. Ukrajina je najnoviji NATO-ov teritorij.

Putin ne da. On misli da je Ukrajina njegov teritorij. Ameri su zato luđaku uvalili sankcije a trenutno apeliraju da se u “zemljama NATO-a ne smije smanjiti obrambeni proračun.” Prevedeno na hrvatski, hrvatske majke više neće dobivati porodiljnu naknadu jer svaku hrvatsku kunu treba uložiti u ubijanje ukrajinske djece. Možemo mi Hrvati Putinu i sankcije uvaliti. Oteti mu sve opatijske ruske vile i pretvoriti ih u bordele za američke i ostale NATO borce za demokraciju.

Ne volim rat ali mi je Amera pun kurac. I Nijemaca. I Britanaca. I Francuza. I Hrvata. Svih mi je pun kurac koji diljem svijeta ubijaju djecu da bi svojoj kupovali jahte. Ni Putin nije bolji? Nije, ali mene eto veseli što u ovoj priči oni “goloruki” nisu već na startu Ukrajinu demokratizirali do temelja.

Prdim, dakle postojim

MAY 01
Danas je Prvi maj Međunarodni praznik rada. Političari na ovim našim prostorima izlaze iz svojih raskošnih jazbina, dijele sirotinji karanfile, kese se u kamere i svi odreda zajedno sa robovima iz velike zdjele grabe svoju porciju graha.



Upravo sam pročitala današnju udarnu vijest: “U Zagrebu podijelili čak 40 000 porcija graha”. Postoji i “naučno” objašnjenje, to je objavila Hateve, na Prvi maj se sirotinji dijeli grah zato jer je to kalorična hrana koja radnicima snagu daje pa onda oni mogu snažnije prionuti na posao.

Posao? Tko danas u Hrvatskoj radi? Jesti grah i tako skupljati snagu imalo bi smisla samo ako bi se ona potrošila na svrgavanje gadova koji grah dijele. Drži li ova teza vodu?

Da uništimo one koji dijele grah ostali bismo bez graha pa bi onda došli drugi koji bi krenuli dijeliti grah…Zato mirno žvačemo, podrigujemo, uživamo u sunčanom danu sretni što nam je pun trbuh?

Zašto danas baš nikome i nigdje ne pada na pamet da Prvog maja organizira demonstracije? Ne demonstracije poput današnjih u Zagrebu. Neki sirotani dijele Vladi žuti karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj udijeliti crveni karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj dati plavi karton, pa ako…Toliko ima boja…

Čemu sva ta preseravanja trubicama, kartonima, pištaljkama, transparentima, štrajkovima glađu, okivanjima u lance, suzama pred kamerama…Koga za to boli kurac?

Bez posla si, nikad ga i nećeš dobiti, ministar lopina i drumski ubojica ti se ruga na engleskom i spominje kako se i u njegovoj Vladi “dešavaju sranja”, novinari se bazi oduševljeno smiju kao da upravo on nije jedno od većih sranja što se narodu u posljednje vrijeme dogodilo.

Elem, Prvi maj je, ljudi. Neki mašu crvenim karanfilom, drugi dijele kartone, treći žderu grah…Nigdje krika, bijesa, onih koktela koji bi nam mogli ispuniti srce i unijeti svjetlost u naše gradove.

Padamo na jeftine štoseve. Zar nije bolje grob nego rob? Ovo je život? Od graha do graha? Trubimo jednom godišnje a kruli nam svih ostalih dana.

Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe. Što smo mi? Tko smo mi? Guzice, to smo mi. Svi oni milijuni koji su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću.

Trunuli su u zatvorima, krvavim noktima grebali po zidovima tamnica, odvođeni su u koncentracijske logore, bivali prebijani, davljeni, vješani, silovani, klani, spaljivani, utapani, kamenovani…Da bismo mi danas mogli u nekom šumarku…

Da, okreću se u grobu te budale koje su ginule za ideale. Zato smo mi pametniji. Nećemo u zatvore, nećemo u logore, nećemo biti ni spaljivani ni silovani ni klani ni kamenovani.

Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali granice svoje slobode. I uživamo u toj slobodi iz dubine naših prkna. Jednom godišnje prdimo na sav glas u slavu naših gospodara.

Čiste ruke

MAY 08
Ovih je dana premijer svome ministru dao nogu. Jedna od esdepeovskih frakcija zgrožena je “načinom” uručivanja noge. Sve se to moglo i moralo drugačije. Premijer se ne da smesti. On je ministru uručio kopito zato jer su njemu od svega na svijetu najbitnije “čiste ruke”.

Čudi me da taj poliglota koji govori latinski bolje nego hrvatski nije upotrijebio izraz “mani pulite.” Možda i bolje da nije. Takve “mani” direktno asociraju na mafiju. “Čiste ruke” prizivaju samo sliku pranja ruku nakon sranja. Pitanje svih pitanja jest, da li se nogiranom ministru zamjera što ne pere ruke nakon što se olakša ili mu premijer ne može oprostiti to što je lopina nad lopinama.

Tu se vraćamo na priču staru koliko je stara i Hrvatska. Svi naši političari su lopovi, ali su lopovi tek kad to kaže njihov šef. Ako je ministar mafijaš zašto je kažnjen ulaskom u saborske klupe? Mafijašima je, za početak, mjesto u Remetincu.

Možda je ministar odletio zato jer premijeru ide na spolni organ? U tom bi slučaju građanima ove zemlje trebalo objasniti što uznemiruje premijerov kurac. Dok ne dobijemo taj podatak ljudi kojima su prljave ruke ali znaju kako pušiti premijeru ostat će na vlasti, oni koji imaju čiste ruke ali u školskom dvorištu nisu naučili pušiti jednostavno će popušiti.

Na kraj pameti mi ne pada vjerovati da je naš otkantani ministar svetac koji dva puta dnevno ruke pere domestosom. Ni jedan domestos ne može oprati ruke naših političara. Sudeći po govnima u kojima se Hrvatska batrga otkako mislimo da postoji svi su naši ministri samo ljudi sa posebnim potrebama koje namiruju znajući da je narod skupina ljudi sa posebnim potrebama.

Frka oko odjebanog ministra zanima samo medije. Našoj visokoobrazovanoj, zaposlenoj djeci, kad plate režije i sitan kredit, ostaje za život sto kuna mjesečno. Čemu se nadaju ta djeca? Samo im je jedno u glavi. Kako iz ove septičke jame pobjeći glavom bez obzira.

Priča se kako Milanović odlazi. Formirat će se “tehnička vlada”. Ona će ispraviti sve što su esdepeovske neznalice i mafijaši uništili. Tehnička vlada? Ali… Svaka vlada ima šefa. Može funkcionirati samo ako članovi vlade puše svome šefu.

Isuse! Zamijenit ćemo **rac za **rac i još brže otići u k**rac.

Dan Evrope

MAY 09
Danas je građanima Hrvatske poručeno da svakako proslave Dan Evrope jer je danas Dan Evrope. Što je Dan Evrope? To je dan kada se slavi Dan Evrope. Mi slavimo Dan Evrope jer smo u Evropi. Moramo izaći i na izbore i birati ljude koji će nam iduće godine organizirati proslavu Dana Evrope.

Najpoznatija osoba u Hrvatskoj koja nam može jasno objasniti što je to Dan Evrope je naša ministrica vanjskih poslova ugledna Vesna Pusić. Što je u proteklih dvadeset godina za Hrvatsku učinila Vesna Pusić? Tko je Vesna Pusić? Vesna Pusić je Vesna Pusić. To je ona Vesna koja slavi Dan Evrope.

Zašto mi danas na Dan Evrope moramo biti sretni za popizdit? Pusić, Vesna Pusić ima jasan odgovor: tko od građana Hrvatske misli da nije sretan na Dan Evrope neka pogleda kako je u Ukrajini na Dan Evrope. Zašto je u Ukrajini tako kako jest? Ljudi ginu, tenkovi gmižu, avione ruše, zemlja gori…To je zato jer Ukrajinci i Ukrajinke ne slave Dan Evrope.

Kad budu ušli u EU, kad budu ušli u NATO, kad na sve svoje jarbole povješaju plave zastave sa zlatnim zvjezdicama, kad im unište poljoprivredu i ostale privrede Ukrajinci i Ukrajinke će slaviti Dan Evrope.

Kad budu svoje dečke slali u rat u Afganistan i ostale afganistane, kad im djeca budu crkavala od gladi a starci se hranili u kontejnerima, kad ni svijećom ne budu mogli u čitavoj zemlji naći ukrajinsku rajčicu, kad im seljaci budu krenuli klati krave muzare da bi imali što jesti, Ukrajinci i Ukrajinke će slaviti Dan Evrope.

Kad im djeca budu radila dvadeset sati dnevno za tristo eura, kad budu roditelji te djece u zlatu plaćali odlazak svojih najdražih u Kanadu i ostale kanade, kad njihovi goloruki pobunjenici budu golim rukama udavili Putina, Ukrajinci i Ukrajinke će slaviti Dan Evrope.

Kad se to dogodi Pusić, Vesna Pusić neće nam na Dan Evrope spominjati Ukrajinu ali hoće Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju… Pojma mi nemamo kako nam je dobro. Neka se svakom tko živi u Hrvatskoj zatre sjeme ako ne izađe na izbore za Evropu.

Danas sam ustala a pojma nisam imala da je Dan Evrope. Pička mi glupa, nezahvalna, materina.

Poslijepodne jedne vrtlarice

MAY 12
Na rukama su mi prastare, grube vrtlarske rukavice. Čupam korov kojim je okovan moj oleander. Travurinu ću strpati u kantu a onda smeće baciti u kontejner. Danas sam platila račune sa nekoliko tjedana zakašnjenja. Pred sat sam vremena pročitala izjavu jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, probudio sam se okupan znojem zbog neplaćenih računa a onda sam se sjetio da mogu kupiti čitav kvart.

Meni je danas na račun stiglo sedamsto četrdeset kuna. Ne mogu kupiti kvart. Nikad i neću. Sretna sam. Baš sam sretna. Presretna. U jednim sam dnevnim novinama pročitala ispovijest liječnika koji je gledao agoniju svoje nasmrt bolesne žene, majke dvanaestogodišnjeg dječaka. Medicina joj više nije mogla pomoći.

Sjetila sam se riječi poznatog britanskog glumca kome je supruga pred pet godina nastradala na skijanju. “Očekujem je kad god čujem škripu kućnih vrata.” Čupam travu, znam da moj muž živ leži u našem krevetu, kad ustane skuhat će mi kavu bez kofeina. Osjećat ću ga dok budemo skupa sjedili za stolom na terasi.

U svijetu iz minute u minutu raste broj milijardera. Nikad ih nije bilo više. Jednakom brzinom raste i broj siromašnih. Užasava me podatak da milijuni ljudi diljem Kugle hrle prema javnim kuhinjama da bi jednom dnevno progutali nešto toplo. Još nisam u toj fazi.

Oslobodila sam oleander od smrtonosnog zagrljaja opakog bršljana. Bijeda galopira prema meni i svima oko mene. Obuzima me očaj. Bit ćemo nemoćni i siromašni a jednom će nekome od nas škripa kućnih vrata zabiti nož u grlo. Danas…Danas kućna vrata ne škripe.

Otvaram kontejner, smrdi na pokvarenu ribu. Ubacujem u njega travurinu i bršljan, skidam stopalo sa nožice uz pomoć koje se kanta otvara, čujem kako treska poklopac. Na terasi sam. U zraku miris kave. Da, definitivno, nikad neću kupiti ovaj kvart. Muž za mene tuče bademe. Živi smo, živi smo, živi smo! Platili smo one račune!

Sutra? Skidan prljave rukavice. Ne želim misliti na sutra.

AMARUŠI-ROMAN

Ta se knjiga savršeno uklapa u njezin dosadašnji opus, no posebna je jer je cijela napisana u dijalogu.'
U interakciji s publikom i svom prepoznatljivom stilu, radi kojeg ju nerijetko nazivaju kontroverznom, spisateljica Vedrana Rudan predstavila je danas na Inteliberu novi roman "Amaruši", u kojemu kroz 'oči i uši' djevojčice iz naslova progovara o temama kojima se i inače bavi, muško-ženskim odnosima, lošem stanju u društvu, odnosu roditelja i djece, strahu od samoće.

Ta se knjiga "savršeno uklapa u njezin dosadašnji opus", no posebna je jer je cijela napisana u dijalogu, bez deskripcija i didaskalija, rekao je urednik knjige Drago Glamuzina iz nakladničke kuće V.B.Z.

Upravo se u tome vidi autoričina velika spisateljska vještina, ispričala je priču samo kroz direktan govor, a katalizator je djevojčica koja nije klasični dječji pripovjedač, ocijenio je.

O svijetu u kojem Amaruši živi čitatelji saznaju kroz ono što ona čuje kod mame ili tate, odnosno kod bake. Roditelji donose socijalni dio priče zbog očeva gubitka posla i pokušaja da izlaz iz situacije potraži čak u Afganistanu, a baka sentimentalni, s obzirom na to da ju je upravo ostavio muž zbog mlađe žene.

Nakon malog igrokaza s publikom koja je, dok je autorica čitala odlomak koji opisuje jedan 'talk show' trebala dočarati publiku u TV studiju, Rudan je podijelila nekoliko svojih knjiga, ali tek nakon što bi joj posjetitelji otvoreno odgovorili na pitanja o svom seksualnom životu, braku, nevjeri.

Rudan se složila s urednikom da je riječ o nježnijoj knjizi od njezinih dosadašnjih, iako ni u njoj ne odustaje od svog stava da su "muškarci svinje dok ne dokažu suprotno, ali takvih je malo". Iako je promocija prošla u atmosferi 'stand up' komedije, taj komentar nije baš sve nasmijao, pa joj je jedan stariji muškarac u prolazu doviknuo da je vještica.

Govoreći o nespecifičnom stilu na koji je napisala knjigu, Rudan je objasnila da je jednostavno za nju književnost. Volim čitati knjige koje nemaju epske opise zalaska i izlaska sunca ili ženskog međunožja, pa sam pokušala slijediti Bukowskog koji kaže da je dobar pisac onaj koji osluškuje, rekla je.

Đokad

MAY 15
Ne mislim da su svi muškarci niža bića ali svi muškarci jesu jadna bića. Posebno kad krene proljeće. Zašto siročići baš u proljeće moraju biti seksualno hiperaktivni? Ovih dana svakih pola sata gledamo reklame koje će jadničcima pomoći da njihov đoko bude tvrd poput armiranog betona.

Farmaceutska industrija im šalje poruku. Moraš jebati u sedamdesetoj onako kako si jebao u sedamnaestoj. Međutim… Čula sam da dečki imaju prostatu. To je neka žlijezda koja im otekne pa između četrdeset i pete i sto pete otežano piške. Zato im se stalno nude prostamin, prostatin, prostasol, prostamol. Frka je velika jer pišanje ima neke veze sa tucanjem. Muškarci bi mogli bez pišanja, bez kresanja nikako.

Zanimljive su te reklame. Vidiš sijedog muškarca, pedeset i pet mu je godina tek. U jednom trenutku tužno gleda u gumeno crijevo iz kojega kapi tužno padaju na suhu travu, onda vrtlar u sebe ubaci prostamlaz. Kakva promjena, čovječe?! Iz cijevi štrcne tako visoko da susjedu opera krov od kuće. Svo to zalijevanje vrta nekako je ponižavajuće. Zašto dečki ne mogu progutati direktnu poruku? Zato jer im je netko rekao da sve na svijetu stalna mijena jest osim čvrstoće njihova kurca.

Onaj sredovječni gospodin na našoj je televiziji vlažio vrt prošle godine. Ove je bolje prošao. Na ekranu se najprije ukaže fenomenalna dvadesetogodišnja ženska guzica u crnoj, uskoj miniminiminisuknji. Noge visoke dva metra stupaju prema klupi u parku na kojoj ih čeka sjedokosi muškarac. Ne vidimo ženi glavu, što će ženi glava, u prvom je planu Njegov osmijeh. Veseljak se znakovito smije jer zna što čeka Noge kad on proguta đokoplex.

U tom džordžu… Da, definitivno, bolje zvuči džordž nego đoka. U tom džordžu postoje, nemojte me držati za riječ, anatomija mi nije jača strana, nekakve vene i arterije. Neke od tih žila koje bi trebale biti široke se sužavaju a one koje bi trebale biti uske se proširuju. Kurac te promjene tumači kao zapovijed: moraš biti puž i spavati zimski san do smrti!

Zato on, umjesto da se, kad u blizini osjeti suprugu svoga vlasnika, pretvori u bejzbol palicu, ostaje šaka jada. Njegov šef to ne tumači onim sužavanjima i proširivanjima nego uzrok vidi u mlohavoj guzici svoje žene. Kreće u lov na tvrđe ili tuđe meso. Vjeruje da je tvrdoća zarazna a tuđe meso pužomor.

Najnoviji primjer iz života. Predsjednik Obama sindrom puža liječi, navodno, krešući jedinu preživjelu Kenedicu koja je američka ambasadorica u Japanu. Bila je predražesna curica na pogrebu svoga oca. Bože, kako vrijeme leti!

Elem, kad vlasnici uspavanih slinavaca shvate da im jedino kemija može pomoći krenu gutati tvrdoplexe, udriplexe i prodriplexe dok ih smrt od žena ne rastavi.

Zašto pišem o ovoj temi? Zato jer sam žena, dakle, privilegirano biće. Nama se nakon četrdesete baš ništa ne dešava. U strop možemo jednako strastveno gledati kao i u četrnaestoj i razmišljati o košuljici.

Kupit ćemo je u Haendemu kad, ako, puž, najzad, pljucne.

Igrači u mutnoj vodi

MAY 18
Gledam smak svijeta u Srbiji koja jedva da još postoji. BiH nosi prljava bujica. Neki dijelovi moje zemlje dave se u Savi. Prestravljena sam. Nesretni ljudi užasnuto gledaju u kameru i govore mi kako su u jednom danu izgubili sve što su ikad stekli. Osjećam se krivom. Sjedim u svojoj kući, kišica rominja, veseli me to, cvijeće će bolje rasti, a onda se sjetim. Tisuće ljudi u tri zemlje bez kuće i ičega svoga nijemo me preklinju da im pomognem koliko mogu.

Kako im ja iz Rijeke mogu pomoći? Nazivam riječki Crveni križ. Nitko se ne javlja. Caritas? Muk s druge strane žice. Crveni polumjesec? Šute. Pravoslavna crkva? U Rijeci je nedjelja a potopa nema. Čemu dizati frku? Ja ipak želim pomoći!

Otvaram stranicu Hrvatskog Crvenog križa! Jes! Evo, apeliraju na građane Hrvatske da pomognu. Unesrećenima treba hrana, voda, pokrivači, odjeća…Zašto se ne bih lišila pokrivača, odjeće, hrane, vode u bocama i tako se osjećala bolje? Kad…Opaska. Građani Primorja, Dalmacije i otoka mole se da ne skupljaju hranu i vodu.

Tko Hrvatskom Crvenom križu daje pravo da građanima Primorja, Dalmacije i otoka oduzme pravo da pomognu kako mogu. Srećom, ljudi dobre volje koji žive u ovim krajevima Hrvatske ne odlaze na stranicu Hrvatskog Crvenog križa pa pojma nemaju što im Križari poručuju. Skupljaju i hranu i odjeću i deke, sami organiziraju prijevoz.

Saznala sam što Križ od mene Primorke ne želi ali i kako bih mu mogla ugoditi. Trebam uplatiti lovu na račun ili nazvati donacijski telefon 060 90 11. Svakim vrtenjem telefona na Križ ću lansirati 6,25 kuna, “PDV uključen”. Jebote! Da li je moguće da ova odvratna zemlja, kad kažem “zemlja” naravno da mislim na razbojnike koji njome vladaju, ne odustaje od pedevea ni kad je voda nosi?

Jesu li oni normalni? Kakav je to Crveni križ koji od svake donacije odvaja četvrtinu da bi pomogao lopinama da se do utopljenih sela i gradova odvezu audijima pa se tamo u dizajnerskim kabanicama fotkaju na nasipima? Bahati gadovi koriste smak svijeta da bi napunili kasu države. Države? Teško. Svaka budala koja okrene telefon Križa napunit će džep jednog od naših ušminkanih “spasitelja”.

Nema tu pomoći. I kad svi crknemo, kad se u Hrvatskoj u gustom mulju udavi posljednja beba naši će gospodari onome tko joj bude platio pogreb naplatiti pedeve. Da li je zaista u njima problem?

Gdje ste, bogataši?

MAY 19
Moj nam je posinak jučer javio da je u Orašju. Gdje je danas ne znamo ali smo sigurni da on i njegova grupa koja broji dvadeset mladića iz čitave Hrvatske, svi vrhunski obučeni profesionalci, pokušavaju mutnoj vodi oteti sirote ljude koji su ostali bez ičega. Dok naši hrabri dečki provode dane i noći u vodi do grla opsjednuti potrebom da pomognu bližnjemu svome, što rade hrvatski multimilijunaši i milijunaši?

Nedavno je DNEVNIK.hr objavio da Hrvatska ima najviše multimilijunaša u regiji. Čak 280. Prema metodologiji komunikacijske tvrtke “Wealth-X” multimilijunaš je svaki pojedinac čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara. Na vrhu hrvatske liste je Todorić, na drugom mjestu Tedeschi, na trećem…

Što rade ti dečki danas dok veliki dio Hrvatske tone u vodu, mulj i nesreću?

U jednom našem dnevniku gledamo fotku na kojoj se smiješe Tedeschi i “Maja”. “Maja” nema prezime ali ipak kužim da je to multimilijunaševa žena koja je u Kopenhagenu jučer ili prekjučer, ne držite me za riječ, proslavila pedeseti rođendan.

Nemate pojma kako je taj Tedeschi otkačen lik. On je u tajnosti u poznati kopenhaški hotel pozvao osamdesetak prijatelja iz Hrvatske a Maju je odveo u London da pedesetogodišnja Maja ne skuži da će proslaviti rođendan u Kopenhagenu. Pretpostavljam da joj je, prije nego su ušli u privatni avion, krpom prekrio oči a onda je krpu smaknuo u onom hotelu.

Kužite? Koje ludilo? Koji pažljivi lik? Koja je to ljubav?! Pa je upalio svjetlo. Ona Maja je ugledala 80 pari hvatskih očiju i isto toliko usta koja su pjevala, sretan rođendan ti, sretan rođendan ti, sreeeeeeeeeeeeetan… Tu su bila i dva svjetska benda. I kuhar zbog koga je Maja bila baš tamo. Lik sprema neke sendviče u kojima bi se naša Maja udavila.

Jebote! Jebote! Imaju li trunak srama svi ti todorići, tedeskiji i pitaj boga kako se sve ne zovu. Njihove maje ne bi u Kopenhagenu žvakale da njihovi muževi nisu oderali kožu s leđa onima koji se upravo ovoga časa dave, ili leže u nekom prihvatnom centru ili na krovu kuće čekaju helikopter ili gledaju kako im se utapa jedina krava ili boga mole da im nepokretna baka umre na rukama a ne u podivljaloj vodi.

Jebe se njima. Ni jedan od tih još se nije oglasio i učinio nešto da nesretnicima koji su zaista ostali bez svega pomogne na bilo koji način. Nitko normalan u Hrvatskoj ni od jedne od 280 hrvatskih maja ne očekuje da sa sebe skinu dizajnerske krpice pa da se upute prema nekom sabirnom centru i tu krenu beskućnicima dijeliti hranu.

Neće to učiniti jer tim našim majama nitko nije rekao: “Ej, maje, to se u svijetu nosi.” Da se ovakva katastrofa dogodila Britaniji njihova princeza ne bi slavila rođendan jer je slavlje u zemlji koja tone neprihvatljivo.

Znam. U gluhe uši. Naši su multimilijunaši prva generacija razbojnika pa njihov potpuni nedostatak kućnog odgoja, od njih ne treba tražiti empatiju, moramo prepoznati kao nešto što je njihova suština.

U našoj se zemlji dijelimo na ljude koji se dave vodom i spodobe koje se guše u specijalnim sendvičima. Ovih mi dana stalno na pamet pada ona Marija i oni kolači.

Sve isto a ipak nije isto. U Hrvatskoj nema giljotina.

Malo ga je i Veki preterala,ali kivna je kao i mnogi zbog PDV-a...
Država u svakoj nevolji gleda da zaradi...   

Maršal Đoković

MAY 21
Sudbina ili Bog, tko nas ovih mokrih dana zajebava? Jugoslavija je nestala u krvi. Konačno smo prestali biti braća. Planuo je mir. Zašto vodurina nije ostala u koritu?

Mir na području pokojne Jugoslavije ima nekoliko lica. Todorić kupuje Mercator, Ledo seli u Srbiju, posla nemaju ni Slovenci ni Hrvati ni Srbi ni Bosanci, oni se tako više ne zovu, ni Makedonci…

Mržnja koja nas je u ratu pretvorila u krvavo klupko pomogla nam je da u miru, oprani, gradimo dvorce našim gospodarima. Nazvala me danas prijateljica užasnuta od onog što Hrvatsku čeka u idućoj petoljetki. Ana tvrdi da će nam ukrasti vodu, jedino što mi Hrvati još imamo. Ameri će nam izbušiti Jadran i pretvoriti ga u baru.

Netko, još ne znamo tko, izgradit će Plomin III i uvaliti rak i onim Istrijanima koje još ne ždere, ako takvih ima u blizini Plomina II. Ana misli da ćemo uskoro izgubiti Hrvatsku. Ne brinem zbog toga. Što je danas Hrvatska? To je nešto u čemu se liže Ledo sladoled i pije voda Jana.

Hrvatska ima predsjednika koji svira kurcu i obračunava tantijeme, premijer samo svoju sliku ljubi, mesad sjedi u Saboru i opušteno drka kad nema pauzu, naš premudri predstavnik u EU uvodi mir u Ukrajinu, šef oporbe ubija Tita u Hrvatima a Crkva, dok trpa lovu u džep zlatne haljine, na lošem čakavskom poručuje Hrvatima, molite se, ovce moje.

Nisu svi nesretni poput moje Anči. Ti sretnici, carstvo nebesko definitivno će biti njihovo, imaju Hrvatsku. Moram biti precizna. Oni su imali Hrvatsku.

Onda su krenule ove bujice. Deseci tisuća ljudi shvatili su da voda Jana nije jedina voda. Tko je kriv? Oni koji su krali pijesak sa nasipa? Dragi Bog? Sudba kleta? Neka institucije sistema rade svoj posao.

Vodurina, jebena tekućina, uništila je sve što smo gradili proteklih dvadesetak godina. Izbrisala je granice, čak se i mržnja u kojoj smo se opušteno valjali utopila u njoj. Četnik pomaže ustaši, ustaša pomaže četniku… Đoković je na fejsu nacrtao Jugoslaviju, pozdravlja i svoje i nas… Klanje nas rastavi, davljenje nas sastavi. Mi smo Đokovićevi, Đoković je naš!

O, sudbo kleta! Jedva čekam da potop prođe. Da se granični prijelazi obnove. Da opet budemo svoji na svome. Da mi Hrvati ližući Ledo sladoled jebemo mater Srbima koji ga prozvode.

Ako se voda uskoro ne povuče ubit će nas ovo bratstvo i jedinstvo.

KAD SE ČITA IZMEĐU REDOVA ,ONDA JE TO TAKO..ALI PREGUBO JE NAPISALA OVAJ TEKST...

Ona i jeste malo gruba inace ali zato ju i volim,nema oraha u djepu i moze joj se...treba skontati ironiju,a ne citati smao naslov.

Astra ::

Ona i jeste malo gruba inace ali zato ju i volim,nema oraha u djepu i moze joj se...treba skontati ironiju,a ne citati smao naslov.

To je ono što nekoliko njih nije svatilo poentu....

Slažem se da Vedranu treba znati čitati , meni je sjajna .

Službena stranica Vedrane Rudan
Rijeka pomaže stradalima u poplavama. #rijekapomaze

Zemlja Koje Nema

Kad se negdje dogodi smak svijeta, događa se sve češće, građani pogođene zemlje preko noći progledaju. Naslućivali su da njihovom zemljom vladaju kriminalci, pisale su novine, bilo je na netu, ali tek kad vidiš prljavu vodu koja ti guta kuću a oko nje plutaju lešine tvojih kravica shvatiš da nema ni Boga ni onih koji su plaćeni da poprave ono što je On učinio.

Imam neke prijatelje, rekli su mi da BiH ima 3 milijuna i 600 000 ljudi. Nakon ove kataklizme raseljeno je milijun ljudi. Rijeke su promijenile tok jer se godinama ilegalno kopao pijesak sa “njihove” i “naše” strane. “Žmirili” su svi koji su bili plaćeni da to spriječe.
U mjestu Doglodi najbliža kuća vodi od nje je bila udaljena 500 metara. Unazad pet godina mnoge su kuće nikle na samoj obali rijeke. Ni jedne više nema. Netko je izdao građevinsku dozvolu.
U Zenici su kuće građene iznad napuštenih rudarskih okana. Kuća tamo više nema. Netko je izdao građevinsku dozvolu.
U BiH svatko tko registrira motorno vozilo plaća dvadeset maraka, specijalnu taksu za vodoprivredu. U ovoj je godini u tom fondu trebalo biti dvadeset milijuna maraka. Kad je voda krenula otkrilo se da u fondu nema više od 2 milijuna maraka.
Na što se potrošila lova? Na “poticaje”. Svima poznati uspješni biznismen dijelio je “poticaje” svojim zadrugama. Pretpostavljam da će ovih dana beskućnicima podijeliti pedeset kilograma suhomesnatih proizvoda.
BiH ima 130 općina. U četrdeset općina života nema. Primjerice, Domaljevac je poplavljen 100%, Odžak 70%, Orašje 75%. Orašje je prije ove katastrofe bila najveća oranica u BiH. Svi su usjevi uništeni. Seljaci koji su imali stoku kupili su je na kredit. Neki misle da još uvijek nije kasno, zemlja oko Orašja mogla bi se izorati pa zasijati. Tko će orati? Čime? Tko će platiti sjeme?
BiH je zemlja kojoj jedino pomažu ljudi sa lopatom u ruci. Dokle?
Za vrijeme poplave kriminalci su preko mreže širili dojave kako će popucati brane. Ljudi bi u panici napuštali svoje domove a onda bi pljačkaši krenuli u akciju.
Građani BiH koji su u ovoj nesreći ostali bez igdje ičega medijima daju intervjue u sportskim dvoranama. Svi naglašavaju kako su njihovi “domaćini” prema njima krasni. Zatim dodaju kako jedva čekaju da se ovih dana ipak vrate “kući”. Nitko tim ljudima nije rekao da doma više nikad neće imati.
Milijun beskućnika, zemlja razorena a Vijeće ministara još uvijek nije proglasilo izvanredno stanje jer da jesu država bi morala beskućnicima biti jamac. Ovako, dok je stanje samo “kritično” svima koji su izgubili sve ostat će samo neotplaćeni krediti.
Trenutno se ne zna da je u BiH poginulo preko stotinu ljudi.
Zašto ovo nije srcedrapateljni tekst o tome kako nas je pitaj boga tko zavadio a silne količine prljave vode iz nas su izvukle ono najbolje. Međusobno se pomažemo, Srbi, Hrvati, Muslimani… Ah, da je do ove nesreće prije došlo rata ne bi bilo.
Ne volim srcedrapateljne tekstove. Mene zanima zašto nikad neće odgovarati oni koji su krali pijesak, oni koji su izdavali građevinske dozvole za gradnju kuća na klizištima, onaj tko je sebe i svoje “poticao” a sirotinju pokrao, oni koji trguju donacijama, oni koji pljačkaju kuće…U divljim zemljama ti se zločini proglašavaju veleizdajom a zločinci dobivaju metak u potiljak. BiH je civilizirana zemlja.
Tko zna koliko mrtvih ljudi prljava voda nije odnijela? Trunu u potopljenim kućama, marketima, štalama… Blago njima.

Kokoške u Cannesu

Izjeda me što živim u svijetu kojim vladaju muškarci a toliko ima pametnih žena o kojima se malo čuje. Zato sam danas uživala gledajući gospođu Snježanu Kordić, lingvisticu, koja se usudila na Hrvatskoj teve reći da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jedan jezik. Našim, mislim, hrvatskim lingvistima je neprihvatljivo to što ta žena govori iako naglašava da samo citira svjetske lingviste. Srpski lingvisti je također drže ludom.
Kordić je danas i hrvatskim i srpskim naci lingvistima držala slovo. Naš jezik jest jedan. Zove se, već jedno sto godina, srpskohrvatski. Smijemo ga zvati kako nas volja. Mi mu možemo tepati da je “hrvatski”, Srbi da je “srpski”… Objasnila je to na primjeru soli. Ono što kemičari zovu natrijev klorid je i NaCl ali i sol. Dok sam gledala samouvjeren nastup žene koja zna, u prilogu emisije čuli smo mužjake koji ne znaju ali pak štrcaju pjenu.
Nacipreseravanja mi već od devedesetih žestoko idu na spolovilo koje nemam. Jes! Aleluja! Vidite! Zašto mediji ne daju više prostora ženama? Gdje su žene u našim medijima? Prelistala sam današnje novine. Ima u njima žena. Što je meni? Dvije su ovih dana odletjele čak u Cannes i šetale crvenim tepihom.

Jednu je tamo poslala “reklamna agencija”. Na sebi je nosila, kako sama napisa, “haljinu dostojnu filmske dive”. Druga je imala zapaženiji nastup jer se uspjela fotkati sa Leonardom DiCaprijem a još se slikala i sa pobjednicom Eurosonga Conchitom. Ne, ne, ne i ne! To nije sve!

Ova druga je na sebi nosila “čudnovatu haljinu”. Što o haljini izjavljuje kreator oprave:”Ovo je moja prva haute couture haljina, rađena od 32 krojna dijela i 45 metara ručno našivenog nojevog perja. Izrada haljine trajala je puna tri tjedna, svi šavovi na njoj su izvinuti pa naknadno preštepani na principu koji se koristi kod sportske odjeće.” Tko zna da li je Leonardo Dicaprio znao da pokraj njega stoji žena zbog koje je pitaj boga koliko paunova ostalo bez “četrdeset i pet metara perja”?

Normalni muškarci i sve žene misle kako nije Vijest kad se neka od naših građanki pokrije paunovim perjem ili kad se druga uvuče, po vlastitom priznanju, u “princezoidnu haljinu”. Tko nas što pita? U zemlji u kojoj službeno gladuje 40% građana mi čitamo o “princezi” koja je ipak, nakon šetnje crvenim tepihom, poželjela uskočiti u svoje “niske balerinke”. Ne pratim modu, nisam ni ekspert za jezik ali, postoje li visoke balerinke?

Znam. Tražim nemoguće. Želim u medijima vidjeti, slušati, gledati pametne žene. Ne volim “princeze” a luda sam za paunovima koji imaju rep.

Mokri na suhom

MAY 27
Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar… I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu “naši”.

Čudne su te katastrofe. Mali ljudi nazivaju onaj broj i na karticu kupuju ono što unesrećenima treba. Pelene, uloške, sapun, rukavice, čizme, lopate… Mali ljudi znaju biti smiješni. Moja prijateljica Tanja, ne znate je, za unesrećene je složila na hrpu deset tamnocrvenih ručnika, njoj najdražih, otišla je u Trst po šagete, pene, deterdžent, sok od rajčice u limenkama, tekući sapun… Blažena kartica. A onda joj je, nenajavljen, na vrata banuo sin. Živi kod oca. Zaprepastio se: “Mama! Ja nemam dva normalna ručnika, u frižideru imam tri mrkve, jesi li normalna?”

Sin studira i radi za Todorića. Todorić ima nekakvu telekompaniju, u njoj studenti robijaju noću i danju, ako bude sreće možda će jednom i dobiti neku siću. “Glavno da radi”, govori mi Tanja koja, užasnuta smakom svijeta u Slavoniji, ne vidi da joj se davi vlastiti sin.

Da li smo mi na ovim prostorima topli ili ipak samo glupi?

Iz godine u godinu postajemo sve siromašniji. Svaka nam se tuđa nesreća čini gorom od one u kojoj sami živimo. Ako su jadnici u poplavi izgubili sve i nikad se više neće vratiti svojim kućama zašto bismo bili nesretni mi koji samo nikad nećemo dobiti posao i kojima je banka otela stan? Nije banka potop.

Čudno. Banke su u Hrvatskoj u crno zavile i još uvijek u crno zavijaju više ljudi nego tri ovakva potopa. Ni ovima koji su ostali bez ičega one neće ništa oprostiti. Jadnici će dobiti “poček”. Zašto u Hrvatskoj za njihove žrtve nitko besplatno ne svira? Zašto zločini hrvatskih banaka nikad nisu proglašeni elementarnom nepogodom? Zato jer su krediti bili naš izbor? Tko nas je tjerao da kupujemo stan u švicarcima?

Još smo uvijek životinje. Ne prepoznajemo sofisticirane načine ubijanja. Blago nama. Tako nam malo treba. Daj nam na ekranu leš krave koji voda nosi i zaboravit ćemo na leš rođene matere koja je u bolnici crknula od sepse. Zato jer naša mrtva mama nije bila na televiziji?

Neka smo opušteni. Neka smo slijepi. Kamo bismo završili kad bismo svoju osobnu nesreću doživljavali previše osobno?

Reisman opet među Hrvatima

MAY 28
Dobih Otvoreno pismo od studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Poslali su ga na sve strane. Prosvjeduju jer će njihov dekan, akademik Davor Miličić, u njihovoj zgradi ugostiti Judith Reisman. Tko je Džudit?

Džudit je američka nonica, spisateljica i borkinja za seks bez perverzija i prezervativa. U Hrvatsku nam stiže drugi put na poziv Građanske inicijative “Ne dirajte djecu”. Tko su Nedirajtedjecu? To je skupina čistih Hrvata i Hrvatica koji se boje da će uvođenje zdravstvenog odgoja u škole našu dječicu pretvoriti u male drkadžije i drkadžijice, u prvom razredu, u četvrtom u kurvice i kurvišiće.

Smijemo li dozvoliti da mali Hrvati i sićušne Hrvatice čim zakorače u život krenu lupati majmuna po glavi ili prstićem tražiti klitoris umjesto da idu na vjeronauk pa da im to tamo radi pop? Ne pretjerujem. Uskoro će papa primiti roditelje dječice koja su se prvi put sa seksom susrela kad im ga je velečasni stavio ili ih uhvatio za pipicu.

Nedirajtedjecu ludi od straha da im djeca ne odu u prvi razred nevina a vrate se razvratna. Zato u sve škole šalju letak na kome piše što će se vašoj dječici a mojim unučićima događati kad uđu u vrtić ili osmogodišnju školu.

Pa kažu. U vrtićima će postojati “intimni kutak” gdje će se djeca morati “međusobno dodirivati po intimnim dijelovima tijela. Odgojitelji će poticati djecu u vrtiću na javnu masturbaciju u grupi. Nakon izleta bit će organizirano zajedničko tuširanje i međusobno sapunjanje odgajatelja i djece.” Ali to nije sve. U vrtićima će odgajatelji podučavati roditelje kako da “seksualno stimuliraju svoju djecu.”

Oni Nedirajtedjecu i njihova Džudit pojma nemaju kako izgledaju hrvatski vrtići. “Intimni kutak” u pretrpanim vrtićima ne možeš organizirati da se ubiješ, nema mjesta, tete jedva skupe neotesanu dječurliju da bi ih privele na ručak ili spavanje, male divljake i divljakinje prisiliti na kolektivno drkanje jednostavno je nemoguća misija.

“Zajedničko tuširanje i međusobno sapunjanje nakon izleta”? Gdje? Tuševa nema, na tridesetoro djece jedan veceić od pola metra kvadratnog. Da naša vlada zaista želi u vrtićima organizirati “međusobna sapunjanja” morala bi potrošiti brdo love za izgradnju sapunjara od bar sto kvadrata svaka jer je teško u manje kvadrata organizirati masovno sapunjanje deriščadi koja bježe od sapuna ko Nedirajtedjecu od pameti.

Čega se ona Džudit i oni Nedirajtedjecu boje još? Na letku jasno piše. U prvom razredu osmogodišnje škole djeci će se detaljno opisivati seksualni čin uz prikaz ženskog te muškog spolovila u erekciji. Prema najnovijim istraživanjima Katoličke crkve u Hrvata Hrvatice ne svršavaju, one samo djecu rađaju, udane, prve bračne noći nevine. Čiji ženski spolni organ “u erekciji” će naša djeca gledati? Gospođe Judith? Ako je to u planu naše vlade onda dolazak gospođe Reisman u Hrvatsku ima smisla.

U četvrtom razredu klinci i klinceze vježbat će “korištenje prezervativa”. Meni je super onaj vic. Dođe lik u apoteku, star nekih dvadeset i šest godina pa kaže apotekarki:”Slušaj, vraćaj pare! Uvalila si mi prezervative koji, jebiga, stalno pucaju, pucaju, pucaju…” Na to se javi starčić koji čeka da dođe na red:”Ima dečko pravo. Ne samo što pucaju nego i padaju, padaju, padaju…”

Vraćam se. U četvrtom razredu djeci će se “eksplicitno opisivati homoseksualni čin”. Eksplicitno će ga doživjeti u crkvi ali o tome je nešto čuo samo papa. Nedirajtedjecu pojma nemaju što dečkići dobivaju od popa ako su dobri katolici.

Da li su studenti zagrebačkog Medicinskog fakulteta u pravu što okolo šalju Otvoreno pismo i vape za pomoć? Ne žele da Džudit opsjednuta seksom u njihovom prostoru reklamira, pod broj jedan svoju knjigu, pod broj dva perverzije ekipe Nedirajtedjecu. Pretjeruju.

Prvo i prvo, Hrvatska je članica NATO-a, što god nam došlo iz Amerike treba toplo pozdraviti. Bolje da su nam poslali Džudicu nego da bombe padaju po nama. Drugo i drugo, katolička smo zemlja, ovdje s djecom smiju imati posla samo katolički svećenici.

Treće i treće ali ne manje bitno. Džudit će svratiti na Medicinski fakultet u Zagrebu jer joj je dekan, uvaženi profesor Davor Miličić, obećao da će je za njezin osamdeseti rođendan “dodirnuti”, “nasapunati” i pokazati joj “muško spolovilo u erekciji.”

Neka Amerika vidi da i mi Hrvati q**** imamo.

Kateina guzica

MAY 30
Žene su lako kvarljiva roba. Najviše vrijede između petnaeste i devetnaeste. Kad navrše dvadeset i pet lagano su načete, u tridesetoj prezrele. Hvata ih panika. Nije lako šetati gradom i nalijetati na ugašene muške poglede. U četrdesetoj, iako znaju da su otpisane, skraćuju suknje, pumpaju sise, ugrađuju umjetne jagodice, u guzicu umeću silikonske polulopte, sve u jalovoj nadi da će izgledati kao da im je dvadeset i devet.

Mi smo, otkako jesmo, komad mesa. Muškarci su potpuno drugačija bića. U pubertet ulaze u četrdeset i petoj kad su poželjni ali premladi, sazrijevaju u šezdeset i petoj, u sedamdesetoj im ni jedna ne može odoljeti. Kad bogati riknu u devedesetoj njihove se dvadesetpetogodišnje udovice dave u suzama jer su, ni mlade ni stare, ostale bez muškarca. Što je žena bez muškarca?

Naivčine misle da kroz ženski pakao prolaze samo žene iz susjedstva. Nije tako. Pratite slučaj Kate? Valjda ste svi vidjeli golu guzicu buduće kraljice? Britanski tabloidi nisu htjeli otkupiti fotografije da ne bi povrijedili svoju princezu. Zato se njemački Bild raspištoljio. Zahvaljujući internetu svijet je najprije vidio Kateine sise koje je pokazivala suncu na nekom francuskom balkonu. Pred nekoliko je tjedana u Australiji šutirajući loptu otkrila trbuščić.

Radi li se o nezgodama, ili… Da Kate nije željela pokazati svoju riticu ne bi u nevidljivim tangama stajala pod elisama helikoptera. Postoje načini kako sačuvati guzicu od pogleda svijeta ako to želiš učiniti. Kate to ne želi jer je i ona samo jadna žena koja je navršila trideset i drugu.

Žene u trideset i drugoj nikad ne računaju da imaju trideset. One galopiraju prema četrdesetoj. Još ako si žena muškarca kome bi legla svaka starija od petnaest i mlađa od dvadeset i dvije kužimo da nam Kate svojom golom guzicom, sisama i ravnim trbuhom poručuje, nemam trideset i dvije, vidite me, imam petnaest.

Nemaš, Kate, nemaš. Ista si poput nas. Misliš da jesi jer imaš dobro dupe i ravan trbuh. Zato si gola gledala u francusko sunce, gola hodaš pod elisama helikoptera, staješ uz rub vodoskoka koji riga vruću paru iz podzemlja i obnažuje ti duge, lijepe noge. Ipak, uskoro, i ti ćeš izbjegavati helikopterske elise u širokom krugu.

Kad normalna žena diže ruke od sebe? U kojim godinama? Nikad. Između dvije kemoterapije luta gradom u potrazi za ludim rupcem, u šezdeset i petoj nokte na kvrgavim prstima premazuje ljubičastim lakom, stalno smo na dijeti, sve od sedam do devedeset i sedam.

Da li nam Kate treba pokazivati golu guzicu i sise ili bi bilo bolje da je ostala pokrivena? Neka se otkrila. Jednom će imati dokaz da je vrijedila. Gledam svoje gole fotke iz sedamdeset i druge. Dugačke noge, gole sise, ležim na leđima jer mi je prednjica bila bolja od stražnjice. Na nudističkoj plaža? Što vam pada na pamet? Na običnoj plaži. Jebeš našu golotinju u dvadeset i nekoj ako je baš svi ne vide.

Svaka žena zna da je konzerva na kojoj piše, najbolje upotrijebiti do četrdesete. Zato, Kate, požuri! Još te nismo vidjeli na ginekološkom stolu

Holy, vještica ili kuja?

JUN 02
Hrvatska političarka Mirela Holy, čelnica stranke Orah, postigla je zastrašujući uspjeh. Ona i njezini orahovci pušu za vrat esdepeovcima i hadezeovcima. U kampanju su uložili 80 tisuća kuna. Da li se dogodilo čudo? Dogodilo se čudo jer je gospođa Holy pobijedila u Hrvatskoj iako je časna osoba.

Kad se na političkoj sceni ukaže takav netko, to se prvi put dogodilo u ovohrvatskoj političkoj povijesti, onda režimski novinari ni pod koju cijenu ne smiju ostati bez teksta. “Čudnu” Holy treba “stručno” istranširati da nas ne bi iznenadila i na parlamentarnim izborima. Što će nam Hrvatska kojom ne vladaju kriminalci?

Prvi se, naravno, javio Jutarnji. Zanimljivo je kako novinar secira gospođu Holy. “Ona svoje unutarnje kontradikcije nosi i pokazuje na licu, bijela put-puder, crna kosa, pod njom vrlo često nosi crnu haljinu, netko bi je okrstio, motreći jarko crveno pobojana usta, Snjeguljicom politike.” Drkadžija je stvarno bio napet. Zanemarimo to što je gospodin nepismen i nekvalificiran da analizira bilo čije “umutarnje kontradikcije”, ajmo zamisliti kako bi se proveo kad bi na isti način pisao o Čačiću, Milanoviću, Liniću…

Da za Čačića napiše da je nekad bio bure pod kojim je vrlo često nosio vreće u koje je jedva moga uvući tusta bedra i debele nožetine Čačić bi mu došao na jutarnjolisnata vrata. Još nismo pročitali kako bi Milanović pod hitno morao napraviti dermoabaziju lica da nas ne straši svojim kraterima koji znaju biti tamnocrveni kad gospodin tresne u afan. Nikad se ni jedan novinar nije zapitao zašto Zoki nosi avijatičarsku jaknu iako nije avijatičar. Što time poručuje narodu? Ja sam heroj? Ja sam pizdek?

Kako na jahti izgleda Linić gol do pojasa, fotku objavljenu u jednoj od naših dnevnih režimskih tiskovina, baš nitko nije komentirao. Ogromno brdo mesa obraslo sijedim, dugačkim dlakama pokazuje… Što? Njegove “unutarnje kontradikcije”? Javlja nam nam da je debela, zla kraljica samo privremeno na brodu, kad se iskrca neka nam dragi bog pomogne?

Autora teksta do bola muči i to što “novinari” nikako da detektiraju, “da li joj je nadimak ‘vještica’ ili ‘kuja’.” Koji “novinari” tako nazivaju gospođu Holy nismo saznali. Kako novinari zovu Zokija? “Divljak” ili “pastuh”?

Holy nitko ne naziva ni “vješticom” ni “kujom”. Ona je “samo” jedina osoba u hrvatskoj visokoj politici koja ne krade. Upravo je ta činjenica u ovoj takozvanoj zemlji čini opakom perverznjakinjom. Autor teksta na kraju ipak blagonaklono svršava na “vješticu ili kuju” jer je gospođa sklona “gorkoj čokoladi kojoj i sam naginje.”

Nije vrag da se siroče nada, kad njegov vlasnik najzad propadne, da će u Orahu zbog svojih toplih riječi “pobojanih” tamnom čokoladom dobiti mjesto glasnogovornika? Nećeš, Patuljčiću od Kontradikcija. “Snjeguljica” je tvrd orah.

Ljeto

JUN 04
Gotovo je. Najavljuju vrućine. Ovaj vikend planiram odlazak na plažu. Imam vezu u salonu “Best Head” pa nisam u panici. Zapustila sam se jer sunce nikako da svane. Nije da jednom tjedno ne brijem noge i pazuha, nokti su mi ljubičaste kandže. Sve je to ipak zimski đir. Zrela sam za generalku. Srećom, čupaju na rate. Što me čeka? Čeka me ono što i vas.

Pedikura. Uvalit ću stopala u posudu punu pjene i moliti boga da u njoj ne partijaju gljivice, da mi cura koja će mi rezati kožicu oko noktiju ne uvali skalpel u prst, da odaberem pravu boju noktiju. Ljubičastu? Nježnoružičastu? Jarkocrvenu? Prozirnu? Nije lako odlučiti jer svaka od boja šalje drugačiju poruku.

Ljubičasta? Opakija sam nego misliš. Nježnoružičasta? U meni čuči djevica. Muškarci su ludi za djevicama i kad one imaju preko šezdeset. Jarkocrvena? Pogledaj mi nokte, bejbi! Njima ću ti razderati kožu na leđima, derat ćeš se poput svinje dok trči dvorištem sa nožem u vratu. Mnogi muškarci vole žene koje imaju snažnu osobnost. Prozirna? Ljudi, evo, učinila sam što moram.

Depilacija je za mene uvijek neka vrsta Desanta na Drvar. Operaciju planiram dugo i u dubokoj tajnosti. Tu su i dvojbe. Za koju se odlučiti? Kod klasične smjesa se maže u smjeru rasta dlaka a dlake se čupaju suprotno od smjera rasta. Egipatska smjesa se maže suprotno od smjera rasta a dlake se čupaju u smjeru rasta. Razlika je drastična.

A što s preponama? Postoji operacija “prepone”, čupa se samo ono što viri iz bikini gaćica. “Brazilijana” te nakon paklenih muka pretvara u curicu. Sva si glatka. Ni na guzici ti ne smije biti ništa osim ostatka šećera ako se odlučiš za “egipatsku”. Ta ima neku vezu sa šećerom ali kemija mi nikad nije bila jača strana pa ne bih ulazila u detalje.

Svaka normalna žena će urediti i nausnicu, Vuk Karadžić look davno je izašao iz mode. Koliko će me koštati iskakanje iz divljakinje u civiliziranu žensku? Imam popust pa ću platiti samo nekih sedamsto kuna, bilo bi jeftinije da se nisam odlučila za šećer i Egipat.

Zašto sam opsjednuta dlakama? Koje kretensko pitanje. Ne pratite statistike. Ako te prekrivaju dlake rizik da ćeš nakon trideset godina braka ostati bez muža penje se na zastrašujućih 70%. Naravno da to nije sve. Od žena koje danas traže rastavu bezdlako je čak je 90,2%. Višak dlaka jednako manjak samopouzdanja i obrnuto.

Prelomila sam. Nokti na nogama bit će mi žarkocrvenoružičasti jer u meni čuči i kurva i djevica. Jebe me jedino što imam problema sa kukovima pa i ljeti i zimi nosim ortopedske cipele. Nema veze! Onaj tko mi ih skine znat će s kim ima posla.

Jedva se krećem, jedva dišem ali sa ponosom javljam, ja sam i na pragu sedamdesete samo žena u kojoj žena umire posljednja.

Djeca

JUN 06
Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.

Kad sam dobila djecu spoznala sam Ljubav. Nije izgledala kako sam je zamišljala. Kad bih u tri ujutro u dječjim krevetićima ugledala svoju mrtvu djecu tresla bih ih dok ne bi krenula vrištati. Ipak dišu! Koja sreća! Često sam umirala. Jednom kad sam sina izgubila u robnoj kući, drugi put kad mi je kći nestala na plaži, stoti put kad sam u deset ujutro vidjela dvadesetogodišnjeg sina kako se vraća iz života iako sam ja te noći, dok sam vrtila brojeve bolnica, policije i mrtvačnice, deset puta bila na njegovom pogrebu.

Neki ljudi tvrde da bebe prestaju biti bebe u osamnaestoj. U osamnaestoj?! Koja glupost! Drugi su sigurni, djeca prestaju biti djeca kad diplomiraju, kad nađu posao, kad odu od kuće. Tada više ne treba brinuti što jedu, kad jedu, da li jedu, jesu li zaista prestala pušiti i izlaziti zimi iz kuće bez kape na glavi.

Moja djeca su diplomirala, zaposlila se, imaju vlastitu djecu što nikako ne znači da nisu bespomoćne bebe. Sijeda kosa moga sina ništa ne govori o njegovoj dobi. Nazivam ih bar tri puta dnevno. Da nije mene ne bi znala da će danas poslijepodne biti pljuskova iako to tako ne izgleda. Jutros sam im u šest rekla da moraju uzeti kišobrane. On se zahvalio a ona je rekla da je gnjavim. Kako to misliš, ja te gnjavim? Ja te gnjavim? Može li majka gnjaviti djecu, svoju djecu?

On misli da dijete u četrdeset i drugoj nije dijete?! Ona misli da dijete u trideset i sedmoj nije dijete?! Ja sam vas rodila, vi ste moja djeca! Što si danas kuhala? Ti znaš da bi morala izbaciti mlijeko iz prehrane i odvesti sina doktoru? Blijed je, možda mu nedostaje željeza? Zašto bih išla psihijatrici koja je mama tvoje najbolje prijateljice pa mi neće ništa naplatiti?

Bila sam kod psihijatrice jer želim pokazati svome djetetu da ga doživljavam ozbiljno. Kad se majka tako odnosi prema svojoj bebi jača njeno samopouzdanje. Psihijatrica mi je rekla da sam majka kvočka, previše sam posesivna, ne dam odraslim ljudima da slobnodno lete. Odrasli ljudi? Da je moj sin odrastao čovjek ne bi odlazio na plažu bez zaštitne kreme. Da je moja kći odrasla osoba ne bi u kafiću naručivala kokakolu sa ledom. Rekla sam joj sto puta što je kokakola i kako dečki iz ledomata vade kockice leda. Prstima. Postoje istraživanja o tome koliko muškaraca nakon obavljanja nužde pere ruke. Nula posto. Istraživanja pokazuju i da u kockici leda ima više bakterija nego u zahodskoj školjci. Moje dijete ne želi znati da joj je glava u torbi svaki put kad naruči kokakolu sa ledom.

Psihijatrica me ne razumije. Nije istina da sam majka kvočka. Ja svoju djecu volim i znam razliku između ljubavi i potrebe za kontrolom! Čula sam je kako urla u slušalicu: “Molim te, uzmi taksi, nemoj dijete ti voziti u vrtić, znaš da ti vožnja ne ide. Kakve to veze ima što vozačku dozvolu imaš dvadeset i pet godina?” Današnja djeca ne bi smjela voziti. Promet je strašan.

Da li bih ponovno rodila da znam ovo što danas znam? Naravno. Ako budem živa i zdrava do šezdesetog rođendana moga sina i pedeset i petog moje kćeri moj će život biti ispunjen. Lijegat ću prestravljena, budit se prestravljena. Život bez ljubavi nema smisla.

Jedna pametna napise komentar na ovo-Kako to misli,majka-kokos?
Zaista treba znati citati Vedranu.

Čitala sam komentare.Ima ih svakakvih..:D
Nekad i pretera,ali kad se razmisli,svaki njen tekst je u stvari tačan.Nimalo uvredljiv..
Treba ju pažljivo čitati.
Kao što i sve njene knjige imaju neobične nazive...

Demonkracija*

JUN 07
Ratni zločinac Dario Kordić sletio je u Zagreb. Kordić je bio osuđen na dvadeset i pet godina zatvora jer je naredio likvidaciju civila u bosanskom selu Ahmići. HVO, Hrvatsko vijeće obrane, za one koji ne znaju što kratica znači, u Ahmićima je pobilo 116 civila. Umoreno je 35 žena i jedanaestoro djece. Svi su ubijeni strašno griješili, bili su muslimani.

Građani i građanke Hrvatske u posljednje vrijeme nisu Kordićem razbijali glavu. On je ipak bio samo jedan u nizu hrvatskih zločinaca koji su naređivali klanja, paljenja i čišćenja u ime Lijepe Njihove. Tko se još sjeća Norca, blistave zvijezde HV, Hrvatske vojske za one koji ne znaju što kratica znači, robijao je zbog masakriranja Srba civila u Gospiću. Čovjek koji je za vrijeme robije uspio i sagraditi kuću i napraviti dijete postao je obični građanin.

Vrijeme ide, leševi su istrunuli, koga danas u Hrvatskoj briga koliko su “naši dečki” pobili žena i djevojčica samo zato jer su se zvale Sanela ili Milica? Hrvojad ima većih problema. “Naši dečki”, naši novi “naši dečki” opako su na nas krenuli. Bankama, deložacijama, ovrhama, oduzimanjem prava na posao, školovanje, mirovinu, zdravlje, duševni mir. Kad čovjek danas u Hrvatskoj malo bolje pogleda, sve one silovane pa umlaćene Sanele, Anele, Ajše, Milice, Živke i Radoslave imale su vrašku sreću.

A onda se nama, Hrvojadi, jučer na aerodromu Pleso ukazao zaboravljeni Dario Kordić. Zaboravljeni? Ne baš. Dočekali su ga popovi, časne sestre i nekoliko stotina… Nekoliko stotina… Nekoliko stotina… Kako nazvati bića koja su mu jučer klicala da su za dom spremna? Možemo li ih nazvati “Hrvatima” i “Hrvaticama”? Ili su to ipak “ustaše”?

Mene, recimo, uopće ne zanima tko su bića koja kliču ratnom zločincu držeći krunicu u ruci. Ništa nemam s njima osim što ih prezirem, one u mantiji i one u civilu, iz dna duše. Drugo me uznemiruje. Ustašarenje je u Hrvatskoj službeno zabranjeno. Na Plesu je jučer bila policija. Zašto nije razularenu gomilu šmrkovima rastjerala? Kršili su zakon, hrakali po nevinim žrtvama i širili strah.

Policija je prema njima bila milostiva zato jer oni predstavljaju većinu građana Hrvatske? Ne predstavljaju! Hrvojad nisu ustaše ali Hrvatska jest ustaška. Da nije ne bi ih štitila. Nedavno je abolirala pedeset tisuća divljaka koji su na jednom stadionu spominjali Dom i spremnost. Zato jer ih je bilo previše? Teško. Da danas na cestu izađe tristo tisuća gladne Hrvojadi policija bi ih bez problema savladala.

Da, Državi savršeno odgovara što je uvjetno otpušteni ratni zločinac na velika medijska vrata ušao u živote nas bijedne Hrvojadi. Danima će se iz crne zemlje izvlačiti mrtve žene, dječji kosturi sa metkom u maloj lubanji, postavljati pitanje može li biti zločinac netko tko vlastitim rukama nije zadavio ni jedno dijete i koji suze roni jer svom djetetu nije bio na maturalnoj zabavi. Anele, Sanele, Milice, Živke, Rade, Radoslave, što učiniste jadnom čovjeku?

Jebeš Kordića, zavija Hrvojad, kruha, kruha, kruha…

Jebeš kruh, urla Država, stig’o Kordić! Ili nam ipak poručuje, jebi se, Hrvojadi, stig’o fašizam?

*Ukrala od Tanje Mandić-Rigonat

Zašto nas *ebu?

JUN 11
Sakriveni broj. Nazvala me cura. Tekom. “Gospođo, za internetske usluge dugujete 1200 kuna. Zovemo vas jer ste do sada manje trošili.” Tisuću kuna za mene je lova do krova.

O čem se radi? Kupila sam “povoljni” paket, rekli su mi da će mi za prihvatljivu lovu u roku od 24 sata srediti “neograničeno korištenje interneta.” Zapravo su mi dozvolili da “neograničeno” koristim internet tek 2 tjedna kasnije. Imam pismenu potvrdu, njihovu, oni je zovu “ugovor”, da sam na novoj tarifi od 22. svibnja. Jedna od njihovih ropkinja rekla je mome mužu, ja sam nesposobna za bilo kakvu komunikaciju osim učestalog spominjanja spolnih organa, da će nam se javiti “za tjedan dana”. Račun je stigao danas.

Čitav se dan pitam, zašto oni to nama rade? Sigurni su da većina ljudi zna da u ratu sa tekomovima nema nikakve šanse? Zato korisniku, kad mu uvale “novi paket”, poklone telefonski aparat i navijačku majicu. Dobio si poklon, odjebi tisuću i 200 kuna?

Imate li vi doma Tekomovu navijačku majicu? To je super majica. Navučete je na sebe, osuta je “kvadratićima”, kad si otkrijete trbuh na donjoj strani majice ukazat će se iskešeno lice opakog divljaka koji će na Otvorenju utjerati strah u nosače brazilskih nogu. Poslali su mi majicu veličine “L”. Znaju da sam ja “L” a pojma nemaju kakav su mi dopis poslali? Sve imaju na ekranu a ipak moraju “provjeravati”? Svaki poziv snime pa kasnije zaborave što su pitali i što smo mi rekli?

Danas sam dobila, kad te krene onda te krene, poruku i od onih drugih. Pišu da će me oderati za nekih deset kuna plus pedeve i još će mi biti skuplji razgovori zbog “novih državnih nameta na mobilne komunikacije”. Ako mi ne odgovara vazelinfri uvaljivanje u anus imam “pravo raskida do 10.07.” Ako “raskinem”, kamo ću? Postoji li u Hrvatskoj neki Tele koji ne dere? Ušli smo u EU. Za koji kurac ja ne plaćam tarifu kakvu plaćaju Nijemci?

Postavljam glupo pitanje. Jednako bih tako mogla pitati zašto moram imati vizu za Ameriku kad je Hrvatska članica NATO-a. Da, Obama je, kad je ovih dana bio u Varšavi, zamolio Hrvatsku na način kako to Ameri “mole” da u NATO uplati milijardu eura. Za sirotu Ukrajinu Hrvatska mora uplatiti milijun eura. Poručeno nam je da je to kurčić od love, Nijemci će dati 450 milijuna eura. Jedino Slavoniji Hrvatska ne mora ništa uplatiti.

Sa stranice “Portal svijesti”, kad sam to pročitala skoro sam pala u nesvijest, skinula sam podatak: za članstvo u EU ove godine moramo “fiksno” uplatiti 555.844.000 eura ali zato iz EU možemo “potencijalno” izvući 1.175.973.000 eura. Za “potencijalno” izvlačenje moramo “samo” izmisliti projekte koje će EU prihvatiti. Hrvatska se u odnosu prema EU nalazi u pozi u kojoj se ja nalazim u odnosu prema Tekomu. “Fiksno” im moram platiti 1.200 kuna a “potencijalno” sam imala “neograničen pristup internetu”.

Zašto dozvoljavamo da nas ovako *ebu? Nedavno se jedan mladi gospodin na Hrvatskoj televiziji založio za doživotne robije, ispaljivanje metka u čelo razbojnicima… Gdje je čelo EU? Gdje je čelo Tekomu?

Svi mi od života imamo dugove i navijačke majice. EU, NATO, Tekom ne možemo upucati. Zato, pucajmo! Pucajmo! Pucajmo u svakoga tko nam se u megamarketu nađe na putu! Upucajmo, poput ludih Amera, sve oko sebe pa sebe. Pomoći ćemo i sebi i upucanima. Bolje jedan dan živjeti ko Tekom nego pedeset godina ko pretplatnik.

Republika Kocka

JUN 12
Moj se muž jutros probudio u 03.02 urlajući:”Ne, nee, neee…” Jecao je: “Ponekad gubim vjeru. Modrića su ošišali, Šuker se, javljaju portali, zaljubio u Severinu, ne možeš istovremeno voljeti Severinu i brinuti o Hrvatskoj…”

“Zlato, svašta novine pišu. Negdje sam pročitala da je Josipović ofarbao jaja u bijelo i crveno da bi tako dao podršku Kockastima. Siroti naš Joško. Nije otišao u Brazil jer to ne bi dobro odjeknulo, Hrvati gole guzice, a on leti…” “Ne seri!” “Ne prostači na ovaj Sveti dan!” “Trebao je biti tamo! Ovo je hrvatska Bitka svih bitaka!”

Moram biti strpljiva. Ako danas izgubim živce napustit će me zbog one male droce. Poslala mu je poruku, vdimo se većeras Kod ante. Nepismena krava misli da mi može oteti muža na Dan Republike samo zato jer ima sise broj pet i trideset godina manje.

Izbrisala sam četiri poruke, u tri je spominjala Antu i Kockaste, u četvrtoj da se smoči kad se sjeti moga muža. To se meni već dvadeset godina ne dešava. Napaljena kuja. Na četvrtu sam joj poruku odgovorila, oprosti, među nama je gotovo, volim ženu više nego hrvacku. Njegov sam mobitel stavila na mute i bacila ga u košaru sa prljavim rubljem.

Večeras moramo svi biti skupa. Doći će nam i djeca i njihovi bračni partneri i naše troje unučadi. Pjevat ćemo, još Hrvacka ni propala dok mi živimo! Poslala mi je kći fotku, Vito danas ima godinu dana, možda je to znak?

Preslatka fotkica. Mali u kockastom dresiću sa kockastom kapicom na glavi i kockastim tenisicama na nogicama sa kockicama na debelim obrašćićima gleda u nonu, mene, i maše mi zastavicom na kockice. Suze su mi na oči došle. Ja sam kćeri poslala sebe u kockastoj majici, jedva sam našla XXXL, i kockastim bermudama i još imam na glavi kockastu kapu. Ako danas mi Hrvati i mi Hrvatice ne budemo svi za jednoga, jedan za sve, kad ćemo biti svi za jednoga i jedan za sve. Kad?

“Malo sam mislio, da te ne gnjavim, ti ne voliš nogomet…” “Ja ne volim nogomet? Ja? Pokazala sam mu kapu koju danas nosim na glavi i kockaste bermude i kockastu majicu. Ja ne volim nogomet? Želiš reći da nisam Hrvatica, želiš reći da sam iz miješanog braka…” Ja jesam iz miješanog braka, pokojna mama mi je bila Mađarica što ne znači da ću navijati za Mađarsku. Moje je srce kockasto!

“Mislio sam skočiti do Ante…” “Djeca će nam doći, sve hrvatske porodice moraju večeras biti skupa, Božić je kurac od ovce prema ovome danas, kurac…” “Ne spominji kurac i ovcu na Sveti dan. Iako, kad malo bolje promislim, ako ih večeras ne nabijemo na kurac…”

“Što ako popušimo?” “Ti nisi normalna, ti stvarno nisi normalna. Danas kad sve hrvatsko što diše hrvatsko našim dečkima šalje tople misli i pozdrave, ti…” “Ne viči na mene, i ja se nadam da će Modriću narasti kosa i da će Severina Šukeru roditi sina, nisam ja bez srca, ali ako ipak… I ti znaš da Hrvati uvijek useru kad je biti il ne biti.”

Nisu Kockasti samo Hrvati. Za nas igraju dva Brazilca, jedan Švicarac, selektor nam je Nijemac, glavne nade su nam Bosanci…” “Onda smo na konju.”

“Bila bi Hrvatska na konju da za nju ne igraju Hrvati.” Spustila sam se sa kreveta i kleknula: “Dragi Bože, dragi Bože, dragi Bože, spasi nas! Oslobodi nas kuge, vojske, rata i Hrvata.”