Nestale civilizacije

Misterije civilizacije Maja
Duboko unutar džungli Meksika i Gvatemale šireći se ka vapnenačkom grebenu poluostrva Jukatan, nalaze se čuveni hramovi i palate civilizacije Maja. Dok je Evropa bila zavijena u srednjevekovnu tamu, ovaj inovativni narod napravio je astronomske mape neba, razvio jedini pravi kontinent, usavršio matematiku i neverovatno precizan kalendar. Bez prednosti koje pružaju metalne alatke, bez zaprežnih životinja pa čak i bez točka, Maje su gradili velike gradove koji i danas zadivljuju svojom arhitektonskom preciznošću i raznolikošću. Njihovo kameno nasledje, koje je preživelo mnoge vekove, nastavlja da živi na mestima poput Palenque, Tikal, Tulum, Čičen Ica, Copán i Uxmal, kao i medju 2 miliona potomaka civilizacije Maja....civilizacija koja je nestala,ali su ostali potomci koji svedoče o njenom postojanju pored kamenih spomenika.

majanski grad Uxmal

klasična Majanska kultura doživljava nevrovatan procvat
na obodima prašumskih kulisa Meksika i Centralne Amerike.

Lemurija, izgubljena zemlja


Da li su Lemurijom upravljali vrhunski magovi ili device kraljevske krvi?
Tamilski pesnici opevali su život sa dinosaurusima u vremenu pre velike kataklizme. Oni koji su odrastali pre dvadesetak godina, dobro pamte priče o izgubljenim zemljama i kontinentima. Lemurija je uvek išla u paru sa zemljom Mu i Atlantidom. I dok je Mu uglavnom bila kreacija mašte Džejmsa Črčvorda, manje poznata Lemurija je bla jednako obavijena misterijom kao i Atlantida. Kako je Atlantida bila jedna od vrhunskih zagonetki okultne tradicije zapada, teozofi su prisvojili Lemuriju iz mitologije južne Indije.

Tokom 19. veka, smatralo se da je Lemurija kopneni most izmedju Indije i Afrike ili produženi jug Indije ka Antarktiku te da je, poput Atlantide, desetak hiljada godina pre nove ere nestala u morskim talasima. En Arbor, profesor istorije sa univerziteta Mičigen, smatra da je ovde više reč o kulturnom gubitku i razočaranosti, jer se moderna naučna i intelektualna racionalizacija nauke "odriče istine koja je nekada bila važna i odbacuje čuda koja su svojeveremno okupirala, u svetu natopljenom magijom, misterjom i udivljenjem." Ona smatra da preokupacija takvim gubitkom "manifestuje sebe u fascinaciji izgubljenim domovinama, skrivenim civilizacijama i zaboravljenim ljudima" i da se to ogleda u poetici, politici, ideologijama, čak i u naukama.

U svojoj fascinantnoj studiji o Lemuriji, profesor Sumati Ravasvami sledi sudbinu izgubljenog sveta, njegove zagovornike i šampione i one koji su razočarali svoje pristalice bijući izgubljene bitke. Prema Ravasvamiju, Lemurija je bila skup ljudi i stvari drugačijeg vremena. Bio je to paleosvet, zemlja daleko pre našeg vremena, gde su kroz guste šume lutala krda dinosaurusa. Taj mitološki pejzaž oblikovan je ljudskim umom koji je žudeo za jednim takvim mestom.

Ponovno pokretanje pitanja postojanja takvog sveta, dogadja se gotovo koincidentno sa trenutkom kada se paleodiscipline - aspekti istorije prirode, geologije, zoologije i antropologije - pojavljuju kao najprestižnije nauke 19. veka. I zaista, traganje za "izgubljenim kontinentima" bilo je neophodan antidot nametnutoj suvoparnosti ovih nauka, baš kao što su one bile reakcija na prethodnu tradiciju romanse i maštovitosti.

Za razliku od Atlantide (priču o njoj pominje Platon), Lemurija je rodjena na krajnje naučni način. Sve do 1774. godine, obrazovani svet je sledio stav biskupa Ašera, smatrajući da je naš svet star oko 6 000 godina. Ali te godine je francuski grof i naučnik Bufon shvatio da 6 000 godina nije dovoljno vremena koliko je potrebno nekim geološkim procesima da nastanu i razviju se, pa je ponovo počeo da računa i došao do cifre od 75 000 godina. Usledile su još brže i učestalije revizije, zasnovane na sve pažljivijim geološkim posmatranjima strukture formiranja naše planete. Ipak, tek je revolucionarna Teorija o Zemlji Džejmsa Hatona iz 1788. konačno suočila zvaničnu nauku sa sopstvenom zatucanom religioznom prošlošću.

U svojoj studiji je pisao o "nestajanju svetova" bez razočaravajućeg početka i kraja, o planinama koje se troše i nestaju i morskom dnu koje se uzdiže dok se slojevi formiraju jedan iznad drugog. Opisujući konstantne promene i veću dubinu vremena, Haton opisuje i katastrofu - kopna tonu u morske dubine - to je gotovo naučni eho biblijskog mita o Nojevom potopu, a nova otkrića u paleontologiji i arheologiji na taj njegov spisak dodaju i nekada živa bića - ljude i životinje - kako se uzdžu iz tame vremena, dostižu svoj vrhunac i izumiru.

Uskoro je katastrofizam ustuknuo pred teorijama velikih racionalista poput Darvina, koji su zastupali tezu da su geološki i evolucioni procesi bili dugi i postepeni. Toj grupi pripada i Filip Skleter, engleski zoolog koji je istraživao zbog čega ima više vrsta lemura na Madagaskaru nego u Indiji i Africi. U svom radu iz 1864. Skleter je zaključio da mora da je postojao kopneni most izmedju dva kontinenta, a da je Madagaskar njegov jedini preostali deo koji se još uvek izdiže nad morskim talasima. "Predlažem da se kopneni most nazove Lemurija", napisao je Filip Skleter. Zapravo, on je pretpostavio da je i Afrika, takodje, ostatak tog izgubljenog kontenta koji se prostirao u dužinu sve do Amerike, čime je objašnjavao i neke sličnosti izmedju majmuna Novog Sveta i lemura Starog Sveta.

Medju daleko opskurnijim primerima, jeste i lik Darvinovg rivala Alfreda Valasa - kasnije će postati kritičar ideje o ulozi "izgubljenog kontinenta" u rasprostranjenosti životinjskih vrsta - a koji je upotrebio isti argument 1859. da bi objasnio anomalije kod faune na udaljenim istočnim ostrvima, baš kao što je to učinio i Edvard Forbs 1846. objašnjavajući sličnosti faune na ostrvima srednjeg Atlantika. Zapanjujuće kako to možda zvuči danas, ali čak i veliki biolog Ernst Hekel je 1870. napisao da je izgubljeni kopneni most Lemurija, najverovatnije kolevka ljudske rase. Korisnost ove ideje bila je toliko popularna, da se lično Darvin požalio na preterano umnožavanje kontinenata koji se uzdižu i tonu.

Iako je kasnije ova teorija napuštena, Lemurija je utrla put jednoj drugoj revolucionarnoj teoriji - Vegenerovim plutajućim kontinentima. Sudari velikih ploča zemljine kore, stvaraju upravo onu vrstu potresa i cunamija koja uzrokuje potonuće kontinenata, te u potpunosti zadovoljavaju katastrofičare. Filip Skleter bi bio oduševljen da je, vek ranije, znao za takvu mogućnost. Njegov drevni superkontinent bi bio preimenovan u Gondvana, a veza sa Lemurijom priznata od strane zoologa. Ova hipotetička domovina "karike koja nedostaje" - obično je nazivana Indo-Okeanija ili Indoafrički kontinent, ili redje Lemurija. Čak se i za ostrva Mauritaniju i Sejšale govorilo da su samo vrhovi potonulog kopna.

Takve ideje opstale su sve do 1939. godine, kada je jedna anglo - egipatska ekspedicija prokrstarila okean i uz pomoć eho sondiranja zaključila da u toj oblasti "ne postoje nikakvi dokazi o hipotetičkom kontinentu Gondvana niti o zemljouzu Lemurija". Krajem 19. veka kada je planetarna geologija pretrpela značajnu reviziju, ideja o Lemuriji privukla je strasno zapadnjačke okultiste, koji su je ubrzo naselili precima modernog čoveka koji su posedovali gotovo magijske moći.

Najpoznatija medju okultistima i svakako najuticajnija bila je Helena Blavatska, čija je knjiga Razotkrivena Izida iz 1877. postala središte njenog teozofskog pokreta (iako je Lemuriju relocirala u Pacifik ). Njen sledbenik V.Skot-Eliot (knjiga U izgubljenoj Lemuriji iz 1904.), koristeći se metodom vidovitosti, opisuje nestali kontinent kao rajski vrt u kome čovek koegzistira zajedno sa mezozoičkim dinosaurusima i reptilima.

Zaveštanje ove neobične sinteze nauke i okultizma, uticalo je na porast interesovanja za Platonovu Atlantidu i zemlju Mu. Zapravo, nagovešteno je da su neki Lemurijanci preživeli katastrofu i dočepali se obala današnje Kalifornije, ponovo stvorivši svoju civilizaciju u podnožju planine Šasta - svete planine američkih Indijanaca iz te oblasti koji su, naravno, potomci Lemurijanaca. Ovo verovanje je bilo opšte prihvaceno i preživelo je nekoliko Nju Ejdž pokreta, uključujući poklonike letećih tanjira, reinkarnacije, astralnih putovanja, medijumskog transa i izgubljenih svetova.

Profesor Ramasvami pominje i tradicionalnu legendu Tamila o njihovoj potopljenoj domovini Kumarinatu, koja se nalazila oko 11,250 km južno do Indije i Šri Lanke. Još pre paleonaučih i teozofskih rasprava postojale su priče o potopljenim zemljama i kontinentima, ali se oduvek smatralo da su to tek mitovi maštovitih naroda. Kada su nova otkrića naterala zapadnjačke naučnike da napuste ideju o izgubljenom kontinentu, tamilski intelektualci su spremno prihvatili naučnu Lemuriju kao izgubljenu domovinu proto-Dravidijanaca. Za njih, ona objašnjava misteriju porekla Dravida na jugu Indije (smatra se da su Arijevci stigli kasnije) kada na severu nije bilo nikakvih tragova njihovog prolaska. Ideja da su tamilski preci migrirali sa severnog kopna koje je potonulo medju morske talase, sve do 1981. je bila uvršćena u zvanične školske udžbenike i svako ju je dete naučilo već u osnovnoj školi.

Jedan uvaženi učenjak, N.C.Kandiah Pilai, stvorio je novi mit (za decu) od starih elemenata: da su Kumarinatuom vladale devičanske kraljice koje su obožavale majku boginju u obličju Kanijakumari koja se bori protiv demona. Zemlja je takodje identifikovana kao legendarni Tamilakam, dom dinastije Pandija (koja je vladala jugom Indije većim delom prvog milenijuma) i proslavljenih pesnika koji su kroz poeziju sačuvali istoriju. Neki od milosrdnijih kritičara pripisali su tamilsku sklonost ka "izgubljenom poreklu" istorijskom ratnom haosu koji je vladao tokom perioda dinastije Pandija i pogrešnim pretpostavkama da će uspomena na potopljenu domovinu (ideja koju nisu osporavali) možda zaista biti utkana u mit. Medjutim, kada su medjunarodne kulturne različitosti postale aktuelne, puna težina zapadnjačkog naučng skepticizma obrušila se na "dravidsku zemlju iz snova" poput najnovije kataklizme. Kako profesor Ramasvami navodi: "Bilo je neprihvatljivo da su tamilski govornici, a kamo li ljudska bića uopšte, živeli rame uz rame sa dinosaurusima na kopnu koje se protezalo sve do Antarktika, a da niko drugi osim tamilskih pesnika nije preživeo da o tome peva."

Zagonetni Sumerci
Sumerci su bili izvanredni astronomi. Poznavali su period revoucije i konjunkcije svih planeta, cak Urana i Nepuna, a solarni dan podijelili su na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi... Otkud?... Zašto?...




Kultura Sumeraca trenutno se smatra najstarijom razvijenom kulturom covječanstva. Njeni su kraljevi osnovali legendarni grad Ur, u Kaldeji, a prema drevnim rukopisima i legendama, doživjeli su astronomsku starost. Samo prvih deset sumerskih kraljeva, tvrdi se u zapisima na glinenim pločicama, vladali su (i živjeli, dabome!) ni manje ni više - već 456.000 godina!
Kako je to moguće?
Da rukopisi ne varaju?!

Tajna broja 195.955.200.000.000
Prije nego što potražimo odgovore na ova pitanja i razmotrimo ih u svjetlu današnjih naučnih dostignuća, pokušajmo saznati ko su, zapravo, bili Sumerci? Odakle su stigli? Otkud im nevjerovatno astronomsko, matematičko i tehničko znanje? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razlikuje od naših najnovijih rezultata samo za 0,4 sekunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest časova i 11 minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se služili s 15-znamenkastim brojevima, kada je, recimo, i za stare Grke već od 10.000 započinjala beskonačnost? Na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od - 195.955.200.000.000!
Godinama kasnije mnogi naučnici, od arheologa do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znači drevnim Sumercima. Rješenje je našao američki naučnik francuskog porijekla Moris Šatelen. U svojoj knjizi 'Jesu li nam preci stigli iz Svemira?' Šatelen objašnjava:
'Sumerci su bili izvanredni astronomi. Poznavali su period revoucije i konjunkcije svih planeta, čak Urana i Nepuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi. Shvatio sam da misteriozni broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period izražen u sekundama. Izračunao sam da broj predstavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 sekundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi je bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski piriod, više od šest miliona godina, dakle duži od vjekovog postojanja na Zemlji. Srećom, sjetio sam da su Sumerci, između ostalog, znali za astronomski fenomen sada poznat pod nazivom unapredno pomjeranje ravnodnevinica, koji pokreće osovinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.
Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja ravnodnevnica sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj sa Kujundžiika je predstavljao 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekundama, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Poznavanje astronomije
Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195.955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!'
Ali, nije to jedino što zbunjuje naučni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije! Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih zagonetki, koje će još dugo golicati maštu hladnokrvnih istraživača i arheologa.
Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektricitet i električnu struju, služili se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mnoga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Lako je moguće da su poznavali i tajnu levitiranja i da su se služili antigravitacionim instrumentima!
I njihova znanja iz astronomije, bila su više nego fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete a Zemlja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vremenskim razmacima.

Nebeska karta
Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i njihovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!
Na jednoj od mnogobrojnih glinenih pločica što su otkrivene u ovom stoljeću, neki sumerski zvjezdoznanac je nacrtao pored Mjeseca dvije zvijezde - Alfu i Betu iz sazviježđa Blizanaca! Sudeći prema njihovoj poziciji, slika na pločici je prikazivala nebeski svod od prije — šest hiljada godina!
Ovo nije bilo teško utvrditi. Naime, Sunce se danas, za vrijeme jesenje ravnodnevnice nalazi u sazviježđu Ribe, a u vrijeme procvata sumerske civilizacije, ono se uistinu nalazi u sazviježđu Blizanaca. I dalje, lagano kretanje nebeskog svoda ostvaruje puni krug za 25.920 godina, a ta ista cifra pojavljuje se i u mnogim starim sumerskim tekstovima.
Ali, ni to nije sve. Znali su da je nebeski svod fiksan, a da se planete pomijeraju u odnosu na njega. I dalje: njihova znanja iz astronomije prevazilazila su čak i naš planetarni sistem i zadirala su mnogo dalje - do zagonetne zvijezde Sirijus B, koja je tako sitna da je zvanično (ponovno?!) otkrivena tek sredinom 19 stoljeća, tačnije 1862. godine, i to teleskopom s promjerom od 40 centimetara!
Da misterija bude veća Sirijus B je, zapravo, 'bijeli patuljak' na kome je materija od koje je sačinjen silno zgusnuta i fantastično teška. Prema podacima koje nudi savremena astronomija masa Sirijusa B dostiže 0,98 mase Sunca, a prečnik te zvijezde je svega dva i po puta veći od prečnika naše planete. Upravo to prouzrokuje fantastičnu gustinu, a samim tim i težinu: jedan kubni centimetar Sirijusa B težak je gotovo — pedeset tona!

Nestali svjetovi
Legenda u koju svi vjeruju
Platonova prica o Atlantidi i opis njene tragicne propasti, tokom mnogih stoljeca smatrani su legendom. Pa i danas, u naucnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipoteticna civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije...




Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., cuo grcki filozof Solon.

Gdje se nalazila?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajuci gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najvece blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno orude Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, orude za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetnickog ukusa od neandertalskih. Drugim rijecima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo cemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog covjeka!

Istražujuci grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su gleceri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!

Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk ih je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upucuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vracaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeci odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih, srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slicne elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlicno razumiju i da koriste slicna oruda pri obradi zemlje kao i njegov narod.

Šta je nacinilo depresije u Atlantiku?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima poceo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujuci oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U podrucju Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, ciji oblik i razmjere uveliko podsjecaju na - Platonovu Atlantidu!

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoamerickog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine nacinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline?

Katastrofa je došla s neba!
Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda rijec o - asteroidu. Matematicki proracuni rezultiraju njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj prbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema velicini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srucila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

Zašto su nestali mamuti?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je išcezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistocni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o cemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogucilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej zapoceo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom išcezlo!

Radanje nove civilizacije
Prema Mukovim proracunima, covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuca nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopce, bila su zbrisana. Covjecanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

Ljudi sa zecijim licem
Baski su visoki, dugih nogu i malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbocinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oci, kosu i orlovski nos, a najizraženija osobina im je trouglasto lice, zbog cega ih mnogi i nazivaju -




Ispod Pirineja, na čijim se vrhovima uvijek bjelasa snijeg, smjestila su se raštrkana naselja čudnih visokih poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Na zidovima mnogih kuća je ispisano - 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun, samo je na prvi pogled nelogičan. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze tri provincije, a u Španjolskoj četiri provincije jednog te istog naroda. Naroda Baska!
Baski!
Neobičan narod koji svoje korijene nalazi još u vremenu Kromanjonca.
Niko, zapravo, ne zna odakle potiče, ko su mu preci, kako je stekao osobenosti, koje danas nauka smatra u najmanju ruku neobičnim.
Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Baski možda, potomci naroda sa Atlantide!
Zašto?
Sta to ima neobično kod njih? Po čemu se toliko razlikuju od svih drugih naroda ovog podneblja?

Brojne teorije
Svjetske statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko dva miliona i sedam stotina hiljada Baska, a antropolozi, lingvisti i naučnici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija detaljno proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po fizičkoj konstrukciji, i po običajima, jedinstveni u svijetu!
Odakle potiču?
To je misterija koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni, zapravo, Škoti, koje je tu naselio rimski imperator Julije Cezar. Drugi iznose tvrdnje da oni nisu niko drugi do potomci zagonetnog patrijarha Tubala, Noahovog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su oni potomci - Atlantiđana!
Ko je u pravu?
Teško je reći. Pogotovo, što nijedna tvrdnja nije naučno i dokazana. Baš zbog toga su, posljednjih decenija, antropolozi, lingvisti i istoričari primijenili najsavršenije metode istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog zagonetnog naroda. Američki antropolog Mor ton Levin, pokušao je pomoću hematologije da utvrdi biološku izolaciju Baska. U saradnji sa naučnim institucijama iz Bijarica, Bordoa i Tuluza, Levin je obavio obimna istraživanja uzoraka krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea.
I testovi su pokazali da je krv Baska odista posebna. Rjeđe kod Baska, nego kod drugih Europljana javlja se krvna grupa "B", a krvna grupa "O" je vrlo česta: 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv sa negativnim rezus-faktorom.
I fizička konstrukcija pripadnika ovog naroda je vrlo uočljiva i karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su uočljive karakteristike i jednog drugog ništa manje tajanstvenog naroda - naroda Maja (Maya). Ipak, najizraženija osobina Baskijaca jeste trouglast oblik lica, zbog čega ih danas mnogi i nazivaju - "ljudima sa zečijim licem"!

Korijeni iz Kromanjona
S obzirom da se Baski toliko razlikuju od ostalih etničkih skupina u Europi, istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom zagonetnom porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u vezi sa - Kromanjoncima?
Kromanjonci!
Ni o njima se sve ne zna. Naprotiv! Njihove slikanje pred kojima su i savremeni umjetnici ostali zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske. Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni one koje su otkrivene u pećini Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei).
Mnogi antropolozi smatraju da su Baski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz Kromanjona. Francuski istoričar Eduard Larte otkrio je 1868. godine ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da potiču još iz vremena od prije – 30.000 godina. Kromanjonski čovjek je izrazito visok, imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice i povelik nos.
Ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska svakodnevnica. I danas, seoske porodice koriste oruđe i posuđe slično onome iz praistorije. Tako, na primjer, koriste "kaiku", izdubljenu drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to, vjero vatno, činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u zdjelu sa mlijekom! I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju porijekla Baska. Svi pokušaji da se "euskara" - jezik ovog naroda - usporedi sa bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku.
Svi nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika - dakle, iz naziva vegetacije, koja je postojala u ovom regionu za vrijeme - ledenog doba!

Preživjeli jezik
Euskara je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako je, na primjer, baskijska riječ "borobil" slična gruzijskoj riječi "borbali" (točak). I deklinacije i gramatika su im veoma slične. Zbog toga lingvista Žorž Dimezil (Georg Dimeziles) kaže:
- Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kavkaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice!
Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?!
- Dio svojih običaja, znanja i kulture Atlanti su ostavili i u Europi, i u Africi, i u Americi! -smatra istraživač Moris Šatelen. - Sigurno je da su se neka znanja civilizacije Atlantide, koristila među narodima Latinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u drevnom Egiptu i Sumeru. Ipak, Baski su najviše zadržali osobina naroda Atlantide! To se najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu i - jeziku!...
U sklopu neobičnosti, koje su vezane za Baske, često se ističe i ova: kako su Baski, čija zemlja leži na veoma tranzitnom putu, uspjeli da sačuvaju svoj tip, jezik i kulturu?
Dio odgovora, svakako, leži u baskijskom ratničkom životu. Međutim, sigurno je daleko važnija činjenica da je stoljećima ženidba sa osobama koje nisu bile baskijskog porijekla predstavljala tabu zbog tradicionalnog vjerovanja da su djeca iz takvih veza - prokleta!
Zbog toga, Baski su se ženili među sobom. Sličan je fenomen karakterističan i za civilizaciju drevnog Egipta. I faraoni su se često ženili u najužem krugu svojih porodica. Drugo, Baski su duboko i trajno vezani za svoju tradiciju i svoj narod. To se i danas može osjetiti ako se na Dan domovine (Aberi Eguna) posjeti njihovo sveto mjesto - Gerniku. Toga dana, ispod prostrane krošnje jednog stoljetnog hrasta, na vjernost svom narodu zaklinju se desetine i desetine hiljada Baska, koji žive u Španjolskoj, Francuskoj, Portugaui, Argentini, Čileu ili u drugim krajevima svijeta. Tako Baski, iz godine u godinu, obnavljaju zakletvu, koju su njihovi preci, Atlantiđani (?), prije mnogih milenijuma kao zavjet ostavili svojoj djeci!
Jedan drugi narod, koji je afirmaciju i bljesak svoje fantastične kulture, doživio na drugoj strani Atlantika, Maje, svoje porijeklo, takođe, usko vežu za Atlantiđane.
Zašto?

Ko je bio Kukulkan?
Kada se u stravičnoj eksploziji, i kataklizmi izazvanoj padom Planetoida A, koji je pao u Atlantski okean, ili u lančanoj eksploziji atlantskih vulkana, završila civilizacija koja je stasala na Atlantidi, na sigurnim obalama Amerike započeli su svoju fantastičnu civilizaciju Maje.
Uplašeni hirovima mora, koje je zbrisalo njihovu pradomovinu, svoje su monumentalne gradove podizali duboko na kopnu, najčešće u nepristupačnim prašumskim predjelima. Fantstična znanja iz astronomije, graditeljstva, organizacije podario im je zagonetni bog Kukulkan (Kukulcan), koji je došao s mora, bio bijele puti i nosio bradu. Kukulkan je podigao veliki grad Majapan (Mayapan), izvjesno vrijeme vladao njime, a onda zauvijek otišao ostavivši narodu Maja mnoga korisna znanja.
Biskup iz 16. stoljeća Diego de Landa, glavni hroničar španjolskih konkvistadora zabilježio je da mnoge baskijske riječi imaju isto ili slično značenje i kod Maja.
"Jedan Baskijac - zapisao je de Landa - mogao se lijepo sporazumjevati sa pripadnicima ovog naroda..."
Ali to nije jedina sličnost. Igra loptom kod Baska "jai-alai" sa korpom od vrbovog pruća vezanom za ruku, neodoljivo podsjeća na "pok-a-tok", drevnu igru naroda Maja. Ima i drugih sličnosti, kao što su totemski plesovi, vjerovanje u besmrtnost nesahranjenih tijela, običaj vještačkog istezanja vrata itd.

http://www.airpano.ru/files/Machu-Picchu-Peru/2-3

Interesatni su i piramide u Bosni, kod Sarajevo, mjesto Visoko!

Po naj novim procjenama su oko minimum 35000 tisuca godina stari, to znaci da su naj stariji u svijetu i najvece, recimo piramida "Sunca" visoka je 220m gdi Cheops piramida 147m visoka.

Interesatna dokumentacija na stranici link: http://piramidasunca.ba/bs/naslovna-bs.html?view=featured

Upoznajte 10 civilizacija nestalih pod misterioznim okolnostima!
Zašto su ljudi napustili ove nekoć fascinantne gradove, poljoprivredne centre i trgovinske rute? Često je odgovor nepoznat. Donosimo 10 velikih civilizacija čiji pad ostaje misterija.





Majanski kalendar
Civilizaciju smo počeli gubiti gotovo od trenutka kad je nastala. Postoje dokumenti o istraživačima koji su prije stotine godina pronalazili ogromne hramove koji su obrasli u džungli ili ogromne okamine pune blaga koje su nekoć bile velike palače.
1. Maje
Maje su možda klasičan primjer civilizacije koja je bila potpuno izgubljena. Njezine velike spomenike, gradove i ceste je progutala džungla, a stanovnici su rasuti po malim selima. Iako su jezici i tradicije Maja preživjele do danas, vrhunac je civilizacije bio početkom prvog tisućljeća. Tada su njihove ogromne građevine i masivni poljoprivredni projekti pokrivali široko područje Jukatana, danas područja koje se proteže od Meksika do Gvatemale i Belizea. Maje su, kao jedna od najvećih srednjoameričkih civilizacija, napredno koristile pismo, matematiku, kalendare i sofisticirano graditeljstvo da bi izgradili svoje piramide i terasaste vrtove. Iako se špekulira da je pad majanske civilizacije započeo oko 900. godine nove ere, veliki broj dokaza ipak ukazuje na klimatsku promjenu na Jukatanu u kombinaciji s ratovima, koji su doveli do gladi i napuštanja gradova.
2. Civilizacija iz doline Inda
Prije tisuća godina ova je civilizacija možebitno dosezala i brojku od 5 milijuna stanovnika, skoro 10% svjetske populacije, raširene preko regije koja danas pokriva dijelove Indije, Pakistana, Irana i Afganistana. Ali njihovi su grandiozni pločnici, sa sofisticiranim slivnicima vode sa strana, metalurgijom, trgovinama i masivnim ciglenim kućama na nekoliko katova napušteni prije više od 3 tisuće godina. Vrlo je vjerojatno razlog pada ove civilizacije sličan padu one majanske. Klimatske promjene uzrokovale su nedostatak hrane i samim time nestanak civilizacije.
3. Uskršnji otok
Civilizacija s Uskršnjeg otoka predstavlja još jedan klasičan primjer izgubljene civilizacije. Najpoznatije su po ogromnim kamenim statuama, nazvane Moai, koje su poredane po obali otoka. Kako je nestala ova polinezijska civilizacija, nakon stoljeća gradnje monumentalnih građevina i plovljenja tisuća milja po oceanu? Jared Diamond je rezultate svojih istraživanja sastavio u knjigu 'Kolaps', kojoj danas vjeruju mnogi znanstvenici. Ono što je on otkrio je da su stanovnici Uskršnjeg otoka bili nevjerojatno suvremeni, ali da njihove metode nisu bile održive. Tijekom vremena koje su proveli na Uskršnjem otoku, vrlo vjerojatno između 700. i 1.200. godine nove ere, stanovnici su posjekli svo drveće i iskoristili sve poljoprivredne izvore te su, posljedično, bili primorani napustiti otok.
4. Caltalhöyük
Često nazivan najstarijim gradom na svijetu, Catalhöyük je bio dio velike palače i poljoprivredne civilizacije koja je postojala između 9.000. i 7.000. godine prije nove ere. Danas je to područje središnje Turske. Ono što je kod Catalhöyüka interesantno jest njegova struktura, koja nije nalik nijednom drugom gradu. Nisu postojale ceste kakve mi poznajemo, nego je bio izgrađen poput košnice. Kuće su bile jedna uz drugu i u njih se ulazilo kroz rupe na krovovima. Vjeruje se da je ova civilizacija izvan gradskih zidina uzgajala sve, od žita do lješnjaka. U grad su ulazili preko ljestava i pločnika koji su povezivali krovove kuća. Često su ulaze u svoje domove ukrašavali lubanjama bikova, a kosti svojih umrlih pokapali u podove svojih kuća. Ova civilizacija postojala je prije Željeznog doba i pojave pisma, ali su svejedno za sobom ostavili dokaze sofisticiranog društva, koje je voljelo umjetnost i imalo posebne rituale. Vjeruje se da je u jednom trenutku civilizacija dosezala populaciju od 10.000 stanovnika u 2.000 godina svog postojanja. Zašto su ljudi napustili grad do danas ostaje nepoznato.
5. Cahokia
Mnogo prije nego su Europljani došli do Sjeverne Amerike, u dolini rijeke Mississippi postojao je veliki grad okružen ogromnim zemljanim piramidama i drvenoj konstrukciji nalik Stonehengeu, koja je služila za praćenje zvijezda. U Illinoisu su još uvijek vidljivi ostaci ove civilizacije, nazvane Cahokia. Na vrhuncu, između 600. i 1.400. godine, grad se protezao na gotovo 16 kvadratnih kilometara. Imao je populaciju od oko 40.000 stanovnika. Stanovnici ovog grada, najvećeg dosad otkrivenog u Sjevernoj Americi, bili su briljantni umjetnici, arhitekti i poljoprivrednici, koji su stvarali nevjerojatna djela koristeći školjke, bakar i kamen. Čak su i rukavce lokalnih rijeka iz Mississippija i Illinoisa preusmjeravali i prilagođavali svojim potrebama za navodnjavanjem. Još uvijek nije poznato što je ljude navelo da napuste ovaj grad, ali neki arheolozi kažu da se grad redovito borio s bolestima i glađu, obzirom da nisu imali razvijen nikakav sanitarni sustav te da su uslijed toga napustili grad i naselili zelenija područja u dolini rijeke Mississippi.
6. Göbekli Tepe
Göbekli Tepe, jedna od najmisterioznijih građevina ikad otkrivenih, vjerojatno je izgrađena 10.000 godine prije Krista i nalazi se na području južne Turske. Mnoštvo niša koje su ugravirane u brdo, vrlo je vjerojatno imalo ulogu hramova za nomadska plemena iz tog područja. Nije bilo stalno nastanjeno područje, makar postoji vjerojatnost da je nekolicina svećenika tamo provodila cijelu godinu. To je prva ljudska građevina ikad pronađena i vrlo vjerojatno predstavlja vrhunac lokalne mezopotamske civilizacije. Kome su se ljudi tamo klanjali, kako su došli i jesu li bili tamo zbog kakvih drugih razloga osim molitve još se uvijek ne zna, ali arheolozi mukotrpno rade da to otkriju.
7. Angkor
Većina je ljudi čula za prekrasni hram Angkor Wat u Kambodži. Ali on je bio samo jedan mali dio masivne urbane civilizacije u Kmerskom carstvu. Grad je procvjetao tijekom kasnog srednjeg vijeka, između 1.000. i 1.200. godine i vjerojatno je naseljavao i do milijun ljudi. Postoji mnogo razloga zašto je ova civilizacija nestala, od ratova do prirodnih katastrofa. Sad je većinu zidina pokrila džungla. Dragulj arhitekture i Hindu kulture misteriozan je ponajviše zbog toga što se ne zna koliko je ljudi tamo živjelo. Uzimajući u obzir sve njegove ceste i kanale koji su povezivali njegove mnoge regije, neki arheolozi vjeruju da se radi o najvećem urbanom lokalitetu na svijetu.
8. Tirkizna planina
Jamski minaret, prekrasno arhitektonsko zdanje izgrađeno u 11. stoljeću kao dio grada u Afganistanu, predstavlja ostatke kozmopolitskog područja na kojem su mnoge religije, uključujući Židove, Kršćane i Muslimane živjele u harmoniji stotinama godina. Moguće je da je nevjerojatni minaret bio dio izgubljenog srednjovjekovnog afganistanskog glavnog grada, koji se zvao Tirkizna Planina.
9. Niya
Sada napušteno mjesto u pustinji Taklamakan, prije 1.600 godina Niya je bila napredan grad u oazi uzduž Puta Svile. Arheolozi su u proteklih 200 godina otkrili blago u prašnjavim i ruševnim ostacima. Mnogi su putovali Putem Svile, od bogatih trgovaca i religioznih hodočasnika, do učenika i znanstvenika, koji su razmjenjivali ideje i stvarali kompleksne kulture u naseljima uzduž Puta Svile. Još je uvijek nepoznat razlog pada ove civilizacije.
10. Nabta Playa
U Egiptu je, od 7.000 do 6.500 godine prije Krista nastala nevjerojatna urbana zajednica. Ljudi koji su tamo živjeli pripitomljavali su stoku, bili poljoprivrednici, stvarali keramiku i za sobom ostavili kamene krugove, kao dokaz da su se bavili i astronomijom. Arheolozi vjeruju da su ljudi iz Nabta Playe bili preci civilizacije koja se pojavila u dolini Nila tisuće godina kasnije.