Kakvi smo mi Balkanci???

[You must be registered and logged in to see this image.]
Umro je pisac veći od Jugoslavije - Mirko Kovač

Kad sam čuo da je Mirko Kovač umro, prva asocijacija mi nije bila literarna nego politička: sjetio sam se one TV-scene iz 1990. kad Mirko Kovač, obliven krvlju, napušta Dom omladine u Beogradu, pogođen fotoaparatom bačenim iz ruke Šešeljevog četnika. Iako je velikosrpski huligan gađao Vetona Surroia, albanskog publicista iz Prištine koji je stajao do Kovača, mag iz Bileće nije pogođen slučajno: Kovač je te 1990. u Beogradu poticao politički otpor Miloševiću i Šešelju.

Ta scena iz beogradskog Doma omladine arhetipska je slika iz koje se sluti blizina rata: krv na političkoj tribini, okrvavljena glava ponajboljeg književnika i jednog od najblistavijih umova tadašnjeg srpskog društva, koji upravo javno upozorava to društvo da klizi u fašizam i zauzvrat dobiva četnički udarac u glavu, bila je uznemirujući proročki znak za budućnost koja se uskoro počela odmotavati.

Vele da je Mirko Kovač bio znatiželjan i blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Zadnju đavolsku smicalicu priredio je u ponedjeljak, ne zato što je umro, nego jer je svojom smrću bacio u očaj novinare i urednike od Sutle do Šarplanine, darujući im nerješivu zagonetku kako da politički korektno i geografski točno odmjere naslove njegovih nekrologa, odnosno u koju nacionalnu književnost da ga smjeste.

Plivač u hrvatskom moru
Pa su urednici razmišljali: je li Mirko Kovač srpski pisac? Ha, moglo bi biti, u Beogradu je studirao i živio do 1991., objavivši veliki dio opusa na čistoj srpskoj ekavici. Ili je hrvatski pisac? Tja, i to bi moglo biti: 1991. doseljava u Rovinj - iz protesta prema Miloševićevu režimu i nacionalizmu tadašnje Srbije, birajući tim činom hrvatstvo kao moralnu kategoriju - gdje živi sve do smrti i gdje počinje pisati na hrvatskoj ijekavici, pa čak i stara srpska izdanja svojih naslova prerađuje u hrvatska. A je li možda crnogorski pisac?

Dođavola, ni to ne bi bilo pogrešno: rodio se i momčio u Crnoj Gori, pa mu je valjda materinski jezik crnogorski, a bio je i član Savjeta za standardiziranje crnogorskog jezika. Čiji je, kvragu? Sâm Mirko Kovač za života nije bio od pomoći klasifikatorima. Kad ga jednom pitaše kojem korpusu književnosti mu djelo pripada, on reče: “Nema potrebe da se priklanjam bilo kome; dovoljno mi je to što sam.” Kad ga drugom zgodom pitaše, reče ovako: “Ne razbijam glavu oko toga čiji sam pisac, ali najbolje plivam u hrvatskom moru”, posijavši đavolsku sumnju je li to rekao kao književnik ili kao plivač rekreativac.

I tako su urednici u više susjednih država jugoistočne Europe u ponedjeljak čupali kose, grickali olovke i u sebi psovali tipa koji je dovoljno velik da može jahati na čelu kolone bar triju nacionalnih književnosti, a nije dovoljno malen da stane u ijednu od njih bez ostatka. Taj ostatak, taj “višak pripadnosti” (ili “manjak”, kako tko gleda) zbunjivao je žurnaliste širom Balkana: što da stavimo u naslov, kako da ga “označimo”, čiji je on, do vraga, pisac? Što da radimo sa čovjekom koji je veći i od Hrvatske, i od Srbije, i od Crne Gore, i od Bosne i Hercegovine, i od svih njih zajedno?

Rješenja su bila raznovrsna: “jedan od najvećih pisaca našeg doba”, “posljednji veliki pisac epohe”, “pisac nadnacionalnog značenja”, “najdarovitiji književni emigrant”, “veliki regionalni pisac”... Glas Istre krenuo je putem Wikipedie: njima je umro “hrvatski, srpski i crnogorski pisac”.
Babilonska rugalica
Naravno, može i tako: različiti dijelovi identiteta glođu se samo kod nezrelih ljudi. No, zar smo iscrpili sve identitete Mirka Kovača? Što ćemo s faktom da se gro njegovih romana odvija u hercegovačkom kršu, koji ne pripada ni Hrvatskoj, ni Srbiji ni Crnoj Gori – iako od svake baštini dio identiteta i kulturnog nasljeđa – nego, avaj, Bosni i Hercegovini? Da nije Mirko Kovač onda bosanskohercegovački pisac?

Mašala, ni to nije isključeno. Ne tako davno Društvo pisaca BiH dodijelilo mu je nagradu “Bosanski stećak”, s obrazloženjem da je Mirko Kovač “književnik koji svojim porijeklom, životom, velikim književnim djelom, svojim ukupnim ljudskim i intelektualnim angažmanom pripada svima nama”. Čuj, “svima nama”: kakvo je to heretičko obrazloženje? Tko smo točno “svi mi”? Ali, nismo još završili s Kovačevim identitetima. Vratimo se na scenu s početka, kad fotoaparat namijenjen glavi Albanca Vetona Surroia završava na glavi Mirka Kovača: okrvavljeni Kovač napušta Dom omladine u Beogradu, odvode ga kola Hitne pomoći.

Na novinarsko pitanje kako se osjeća nakon udarca u glavu, on odgovara: “Kao Albanac!” Je li onda Mirko Kovač albanski pisac? E, jebiga. Sad se već slamaju i najčeličniji žurnalistički nervi, ovdje po nacionalnim šavovima puca i najtvrdokorniji novinarski vuk. Na uredničkim deskovima od Sutle do Šarplanine, u nekoliko susjednih država jugoistočne Europe, postaje jasno da se mora upotrijebiti ona zabranjena riječ, jer barem u geografskom smislu nema pogodnije.

I tako su urednici i novinari u četiri susjedne države konačno odahnuli prije nego će na četiri jezika dati politički korektan i geografski barem približno točan naslov nekrologa Mirku Kovaču, naslov koji će – kao babilonska rugalica svakom nacionalizmu - na sva četiri jezika glasiti potpuno jednako: “Umro je veliki jugoslavenski pisac”.



Damir pilić




Odricale su se Srbija i Hrvatska Radeta Šerbedzije, malo ga svojataju pa ga onda pljunu obe države i tako ga strašno zaebu da čovek počne da snima za Holivud.


Divan smo mi neki narod....

SINOĆ KAD SE VRATIH IZ TOPLOG JAVNOG KUPATILA': Kako izgleda Šantićeva Emina bez turcizama


Ima pojedinaca u ovoj zemlji, čak i među ‘lingvistima’, koji smatraju da su turcizmi u našem jeziku trag nemile strane okupacije pa ih treba izbjegavati. Evo kako bi oni pjevali prelijepu Šantićevu Eminu


[You must be registered and logged in to see this image.]


Ima pojedinaca u ovoj zemlji, čak i među ‘lingvistima’, koji smatraju da su turcizmi u našem jeziku trag nemile strane okupacije pa ih treba izbjegavati. Evo kako bi oni pjevali prelijepu Šantićevu Eminu:
































(Behar.hr/DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dh)
[You must be registered and logged in to see this image.]

A ja dozivjeh blagi vertigo u glavi :zubi3: :zubi3: :zubi3: :zubi3: 

..zamantalo ti se,jel   

Lakota ::

..zamantalo ti se,jel   

Blago   :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: :rlol: 

...

Saradnja srpske i hrvatske vojske

Vojna saradnja Srbije i Hrvatske ključna za regionalnu saradnju i dobrosusedske odnose, poručili načelnici Generalštaba srpske i hrvatske vojske Ljubiša Diković i Drago Lovrić.
Prvi čovek Vojske Srbije general Ljubiša Diković i njegov hrvatski kolega general-pukovnik Drago Lovrić razgovarali su Beogradu o unapređenju vojne saradnje.


Prema Lovrićevim rečima, Hrvatska kao članica NATO i Evropske unije snažno podržava evroatlantske apsiracije Srbije.
"Oružane snage Republike Hrvatske spremne su razmeniti sva svoja iskustva sa Vojskom Srbije koji se odnose na pristupanje tim integracijama. Mi smo u tom procesu spremni da podelimo svo znanje i iskustvo kako bismo mogli zajedno da delujemo", rekao je Lovrić.
Dodao je da odbrambena saradnja Hrvatske i Srbije predstavlja temeljni stub regionalne saradnje.
"Smatramo da možemo razgovarati o procesima koji su u vezi sa izgradnjom određenih standarda, posebno u sklopu izgradnje sposobnosti za evropske borbene snage, zbog čega je potrebno da Hrvatska i Srbija, odnosno naše oružane snage, izrađuju sposobnost za buduće učestvovanje u evropskim borbenim snagama", smatra Lovrić.
Prema njegovim rečima potrebno je razmotriti planove buduće saradnje kako bi se izgradila što veću sposobnost za izgradnju mira i stabilnosti u regionu i šire.
"Predani smo dobrosusedskoj saradnji i odnosima i smatramo da dve vojske mogu u tom procesu i dalje da obezbeđuju mir i stabilnost u regiji, da pokazuju kako mogu zajedno da sarađuju i kako da izrađuju sposobnost u sprovođenju mirovnih operacija širom sveta", rekao je Lovrić.
General Diković je istakao da saradnja dve vojske, koja ima za cilj razmenu kapaciteta, resursa, iskustava i zajedničke nastupe, predstavlja ključan deo u regionalnoj saradnji i dobrosusedskim odnosima što je, kako je rekao, jedan od spoljnopolitičkih prioriteta Srbije.
"Sve je to fokusirano ka poboljšanju i očuvanju bezbednosti u ovom regionu. Sa oružanim snagama Hrvatske imamo uspešnu vojno-vojnu saradnju, koja je započeta pre nekoliko godina", rekao je Diković i dodao da je tokom 2013. godine planirano da se održi petnaestak zajedničkih aktivnosti dve vojske.


Takvi smo mi, malo se pokokamo, pa se onda opet ližemo i tako. Naša posla. Da nije onolikih žrtava na obe strane bili bi smešni. Drago mi je zbog saradnje, nego ko će im biti zajednički neprijatelj...???
Što reko Branko Ćopić: Znam ja nas, jebo ja nas.

Malo nam generali odleže u Hagu (nevini ko francuske sobarice) pa kad izadju ruke šire u lice se ljube, za junačko pitaju se zdravlje (Šljivančanin i Gotovina) a ti rajo gledaj ponovo da te zajebemo da se iskoljete.

Vlada li kriminal balkanskim ulicama

[You must be registered and logged in to see this image.]



Sve učestalije pljačke, tuče, oružani obračuni i ubistva na Balkanu, izazivaju nesigurnost, pa i strah kod građana. Uzrok tome je ekonomska, ali i moralna kriza koju su podstakli ratovi i netransparentna politička i ekonomska tranzicija, neefikasnost policije i sudstva i izostanak socijalizacije, odnosno adekvatna uloga porodice, obrazovnih i drugih društvenih institucija. Građani se sa setom sećaju vremena socijalističke Jugoslavije kada su bili mnogo sigurniji, smatrajući da je demokratija balkanskog tipa, sa slobodom bez odgovornosti, obećana zemlja za kriminalce. Zbog jačanja nesigurnosti, građani su, prema nekim istraživanjima, sve skloniji da se odreknu slobode zarad bezbednosti.

Od juga do severa, građani Srbije dele istu zabrinutost za bezbednost. Takvo stanje, poslednjih meseci, posledica je brojnih pljački, tuča, oružanih obračuna i ubistava. U Vojvodini je, zbog povećanog kriminala, ponovo pokrenuta inicijativa za uvođenje takozvanih građanskih straža.

Stručnjaci ukazuju da je ključ za osećaj veće sigurnosti građana u policiji i pravosuđu, odnosno u brzim reakcijama i rasvetljavanju kriminalnih dela, koji bi obeshrabrio potencijalne počinioce, piše Ognjen Zorić u tekstu Mesta opasnog življenja.

Pucnjave, tučnjave, razbojništva, teške krađe, postale su deo svakodnevice građana BiH. Stara oprema, nedostatak kadra, ali i politizacija rada policije, samo su neki od problema koji onemogućuju njen kvalitetniji rad.

Iako su učinjeni pomaci u borbi protiv organizovanog kriminala, uvezanost kriminalaca sa političarima, često i samim policijskim, bezbednosnim službama i pravosudnim institucijama, često predstavlja nepremostivu prepreku za ozbiljno suočavanje sa ovim problemom, ocena je iz teksta Tine Jelin Dizdar Vlasti nespremne da se izbore sa kriminalcima.

Iako se ne razlikuje značajno od zemalja u komšiluku, o Crnoj Gori je formirana određena slika zbog brojnih korupcionaških afera, sumnji u spregu kriminalaca i pojedinaca iz vrha vlasti koja je sama doprinela tome, između ostalog, skandaloznim zataškavanjem veza tajne policije sa glavešinama organizovanog kriminala i curenjima informacija koja su licima sa međunarodnih poternica omogućavala da izbegnu hapšenja.

Kada se toj slici doda svakodnevnica koju povremeno obeležavaju upravo kriminal i nasilje, osećaj nesigurnosti i „manjka države“, koja se i sama nezakonito ponaša, postaje sve jači, zaključak je teksta Esada Krcića Crna hronika sve punija dok država toleriše nasilje.

U hrvatskim selima se krade hrana s polja i stoka, a u gradovima su na meti kuće i stanovi bogatih Hrvata. Psiholozi i građani objašnjavaju sve učestaliji kriminal dubokom moralnom i ekonomskom krizom u društvu, navodi Ankica Barbir Mladinović u tekstu Kriza društva uzrok rasta kriminala.

Policija Kosova ističe da je razradila strategiju u borbi protiv kriminala. Stručnjaci međutim smatraju da je kriminal u porastu, a da je pravosuđe odgovorno za sporo procesiranje krivičnih dela, piše Amra Zejneli u tekstu Organizovani kriminal u porastu, građani u strahu.


Izvor: Radio Slobodna Evropa

Preporučujem da odslušate ovu Tv emisiju. Nema direktne veze sa ćirilicom niti sa Vukovarom ali ima sa spregom tajkuna.





Dok smo se mi međusobno ubijali 90-ti, zadojeni međunacionalnom mržnjom, Milošević i Tuđman su bili u dilu i pokradeni novac stavljali na zajedničke račune. Taj novac se vratio u zemlju, ali u privatnom vlasništvu tajkuna koji su pokupovali svu društvenu imovinu.