Nerešeni zločini

Ubojstvo u Španskom: Tko je ubio mladog Hrvoja Turibaka?
Izbodeno tijelo mladića pronašao je njegov mlađi brat Tomislav (22) koji je bio jedini osumnjičeni. Istraga i novi dokazi ipak su ga oslobodili, a ubojica nije pronađen...

U prizemnom stanu u zagrebačkom naselju Špansko, u Ulici Drage Gervaisa te je ljetne subote poslijepodne, 7. srpnja 2012. godine, mrtvog Hrvoja Turibaka (24) pronašao njegov mlađi brat Tomislav. Policija je već sljedeće jutro potvrdila da je riječ o nasilnoj smrti te da je Hrvoje ubijen oštrim predmetom. Na vratima stana, u kojemu je mladić živio s roditeljima i mlađim bratom, nije bilo tragova provale.
Ubijeni mladić bio je uzorni sportaš i student koji je uskoro trebao diplomirati. Susjedi nisu čuli pucnjeve, a svjedočili su i kako je samo sat vremena ranije Hrvoje ostao sam u stanu jer su roditelji otišli u kupovinu.
Bio je aktivan u studentskoj udruzi za energetsku učinkovitost i savjetovanje. Redovito je išao na misu i bio je omiljen u društvu.
Šokirani stanari zgrade vjerovali su da je ubojica u stan ušao kroz otvoren prozor prizemnog stana.
- Prozori su nam svima bili širom otvoreni. Izgleda da je ubojica nasumično odabrao kroz koji će ući - govorili su prestravljeni susjedi.
Sljedećeg dana mlađeg brata priveli kao osumnjičenog
Već u nedjelju policija je Tomislava, mlađeg brata ubijenog, privela kao osumnjičenog za ubojstvo. Tomislav krivnju nije priznao, no policiji je bilo indikativno što na tijelu nije bilo tragova borbe niti tragova provale na vratima.
Obdukcija je pokazala kako je Hrvoje imao ubodno-rezne rane na prsima i vratu.
- Ovo je velika tragedija za našu obitelj. Izgubili smo dijete od 24 godine. Mi još vjerujemo da je to bio provalnik. Ne možemo prihvatiti da je Tomislav kriv. Oni su bili u dobrim odnosima, stariji je bio uzor mlađemu. Oboje su bili na fakultetu i dobri dečki - rekla je okupljenim novinarima teta braće Turibak.
Bacio odjeću i nož na Jarunu?
U utorak, 10. srpnja 2012. iz zagrebačke policije stigla je potvrda da je protiv Tomislava Turibaka (22) podignuta kaznena prijava zbog ubojstva Hrvoja Turibaka (24).
Pritvoren je, a nakon isteka 48 sati pritvor mu je produžen kako bi istražitelji pregledali cijeli Jarun. Sumnjali su da je Tomislav, nakon što je u subotu poslijepodne nožem ubio brata Hrvoja (24), na rolama otišao do Jaruna zamesti tragove. Vjerovali su da je negdje putem bacio nož i krvavu odjeću.
Tomislav je tvrdio da ga je 2004. otela sekta
Tomislav Turibak je, kada je imao 13 godina, bio glavni lik otmice koja nikada nije razriješena.
Tomislav je roditeljima tada ispričao da ga je na putu iz škole otela skupina muškaraca i odvela u garažu gdje ga je 20-ak ljudi nagovaralo da napusti roditelje i pridruži se njihovoj sekti. Nakon što ih je odbio pustili su ga i autom odvezli na mjesto gdje su ga oteli.
Zavrtjeli su ga na mjestu dok nije pao pa su njegovi roditelji mislili da mu je netko dao drogu. Liječnici su utvrdili da nije pod utjecajem narkotika, ali je pretrpio šok. Slučaj su prijavili policiji, a psihijatri su zaključili da se dječak sjeća previše detalja da bi cijelu priču izmislio.
Pušten zbog nedostatka dokaza
No, ubrzo je osumnjičeni Tomislav pušten iz pritvora. Prema informacijama iz policije, nedostatak DNK tragova za analizu i snimke nadzornih kamera bile su dovoljne da mladi Tomislav bude na slobodi.
Naime, analiza bioloških tragova koje je policija izuzela sa žrtve nije dala željene rezultate jer nije postojala dovoljna količina materijala za DNK analizu.
Još jedno DNK vještačenje nije potvrdilo policijske sumnje. Radi se o krvi nađenoj na Tomislavovim rolama. Nadali su se kako ona pripada ubijenom bratu, no ispostavilo se da je pripadala Tomislavu.
Tomislav Turibak je istražiteljima rekao kako je ogrebotine na bedrima zadobio od pada s koturaljki. Iako se ne zna koliko su stare njegove ozljede, vještak je kazao kako je, da je uistinu pao s koturaljki, morao imati i ozljede dlanova. Takvih ozljeda mlađi Turibak nije imao.
Policiji je bilo sumnjivo i to da je u samo 45 minuta mogao doći od Španskog do Jaruna i natrag na rolama. Na snimkama nadzornih kamera "skinutih" s rute kojom se Tomislav kretao, u razmaku od samo 17 minuta snimljen je najprije na Vrbanima kako se rola u smjeru Jaruna, a zatim kod hotela Antunović kako se vraća prema Španskom.
Istražitelji još uvijek nisu pronašli nož niti papuče, ne veće od broja 42, čiji trag je pronađen u krvi u sobi. Nisu mogli sa sigurnošću utvrditi niti radi li se o papuči iz kućanstva Turibakovih. Ubojica ju je vjerojatno odnio jer u stanu ni na jednoj od papuča nisu pronađeni tragovi krvi. U vodu  je pala i teorija da je ubojica lijevak (op.a. Tomislav je lijevak), jer je vještak utvrdio da bi on mogao biti i dešnjak.
Uglavnom, prema stavu Županijskoga državnoga odvjetništva dokazi koje je policija prikupila protiv Turibaka nisu dovoljni da bi se pokrenuo kazneni progon, te da bi se za njega zatražio istražni zatvor. Policija ipak i dalje smatra da je mladi Turibak ubio svog brata te nastavljaju istragu s njim kao glavnim osumnjičenikom.
Tomislav na sprovod bratu došao obučen u bijelo
Sprovod Hrvoja Turibaka okupio je brojnu rodbinu i prijatelje mladića. U četvrtak 12. srpnja, oko podneva je ispred zgrade stiglo vozilo Hitne pomoći. Kako je novinarima rekao Valent, ujak ubijenog Hrvoja, njegovom ocu je pozlilo i Hitna je došla kako bi mu dali infuziju. Potvrdio je da je u stanu i Tomislav Turibak.
Oko 13.20 sati okupljeni su se uputili prema groblju Miroševac. Svi su bili u crnini, osim Tomislava koji je bio obučen u bijelo. Na sprovodu se okupilo oko 1000 ljudi, a obitelj, prijatelji i poznanici su se od ubijenog studenta oprostili bijelim ružama. Brata Tomislava su pridržavala dva muškarca jer od šoka i tuge nije mogao sam hodati. Na trenutke je plakao, a na trenutke grlio majku.
Od sina se kroz plač oprostila i majka.
- Hrvoje, sine moj, otišao si, ostavio nas u našoj boli, ali hvala ti što si spasio svog brata, što si nam ga vratio. Budi mu uzor i budi mu zvijezda vodilja. Hrvoje, sine moj, volimo te, čekaj nas - vrlo emotivno je govorila majka.
- Dragi Hrcko, govorim ti u ime svih prijatelja. Pogledaj samo koliko se ljudi tu skupilo. Uvijek si nas uspijevao nasmijati svojim šalama i spačkama. Uvijek ćemo pamtiti tvoj smijeh i tvoju dobrotu. I dalje ćemo slaviti sve tvoje rođendane i odlaziti na viksu s tvojim zvučnicima. Obećavam ti da ćemo čuvati tvoju Angie. Uvijek si govorio da je ona tvoj anđeo, sad ti moraš biti njen. Nikad nisam mogao ni pomisliti da ću odijelo koje smo zajedno kupili za posao prvi put obući za tvoj sprovod. Hrvoje ne znaš ni sam koliko te svi volimo - rekao je jedan od njegovih prijatelja.  Na sprovodu je govorio i njegov prijatelj student, u ime udruge 'Sepeus', kojoj je Hrvoje bio predsjednik.
Policija ga pustila iako je i dalje osumnjičen
Iz Ravnateljstva policije dan kasnije su obavijestili da su u slučaju ubojstva Hrvoja Turibaka (24) proveli izvide i krim-istraživanje te su nakon toga podnijeli prijavu za ubojstvo protiv Tomislava Turibaka (22).
Istaknuto je da je daljnji tijek istrage u nadležnosti Županijskog državnog odvjetništva, a ukidanje pritvora i puštanje Tomislava Turibaka na slobodu ne znači da je prijava odbačena i da nije i dalje osumnjičen. Tomislavova braniteljica Lea Čavić istog dana je izjavila da on stalno plače te da mu je jako teško.
U potrazi za dokazima rastavljali i odvode
Forenzičari su u potrazi za novim dokazima "pročešljali" Tomislavovo računalo, a kako nisu pronašli oružje ubojstva, istražitelji su izuzeli kuhinjske noževe. Vodoinstalateri su rastavili odvode u kupaonici i kuhinji jer je postojala sumnja da je ubojica oprao ruke nakon ubojstva, što bi u sifonu ostavilo tragove krvi. Međutim, takvih tragova nije bilo.
Sporan je krvavi trag pored žrtve za koji se mislilo da je trag od papuče. No, postojala je mogućnost da se radi o otisku koljena koji je ubojica ostavio oslanjajući se na pod pri premještanju tijela.
Policiji je najsumnjivije bilo vrijeme. Utvrđeno je kako je Hrvoje ubijen u subotu 7. srpnja 2012. godine između 13.30 i 14.55 sati. Roditelji su izašli oko 13.30 sati ostavivši sinove same u stanu. U 14.55 sati zaprimljen je poziv susjede koja je javila da je Tomislav pronašao ubijenog brata.
Tomislav je rekao policiji da je otišao od Španskog do Jaruna na rolama, tamo se dodatno rolao, sjeo na tribine kako bi se odmorio te se onda vratio u Špansko. Nadzorna kamera snimila ga je u 13.57 sati kod hotela Antunović. U 14.21 sati ponovno su ga snimile kamere na Vrbanima, a potom je opet snimljen kod hotela Antunović u 14.38 sati kako se vraća kući.
Osim sumnji da je riječ o prekratkom vremenu za prijeći put na rolama o kojem priča Tomislav, policiju je brinulo i što se događalo u onih pola sata prije no što je krenuo na rolanje.
Odbio poligraf zbog vjerskih razloga
Tomislav Turibak je kasnije odbio poligrafsko testiranje zbog vjerskih razloga. Navodno je, odmah po uhićenju, zamolio policajce da ga odvedu do Kamenitih vrata kako bi se pomolio. Oni su mu izašli u susret.
No, ubrzo su istražitelji zaključili kako Hrvoja Turibaka (24) nije ubio njegov brat Tomislav (22). Kako su već prije pisali mediji, 3D simulacija je pokazala kako je Hrvoja ubio netko tko je visok oko 190 cm, a Tomislav je puno niži.
Utvrđeno i da je Hrvoje ubijen dok je radio u svojoj sobi na računalu i to u vrijeme kada je Tomislav sigurno bio na rolanju. Hrvoje je, naime, u 14.07 sati napravio fusnotu u znanstvenom radu, a u to vrijeme su nadzorne kamere snimile Tomislava oko Jaruna. Time je policija odbacila tezu da je Tomislav brata ubio prije nego što je otišao na rolanje. Kad se vratio, smatraju istražitelji, nije imao dovoljno vremena da ubije brata.
Zbog novih je dokaza Županijsko državno odvjetništvo odlučilo odbaciti prijavu protiv Tomislava Turibaka (22), a ubojica njegova brata Hrvoja nikada nije pronađen.



 

Pet godina nakon smrti Britt Lapthorne istraga još traje...
Specijal 'Neriješeni slučaj': Brittin otac Dale istaknuo je kako je hrvatska policija došla do ključnih poveznica u još neriješenom slučaju. Obitelj tvrdi da je ubijena...


Djevojka Britt Kathryn-May Lapthorne (21) iz Melbournea u Dubrovnik je doputovala 17. rujna 2008. godine i odsjela je u apartmanu. Istog dana je otišla u obilazak grada, nakon čega se nije vratila i izgubio joj se svaki trag. Posljednji put je viđena u noći na 18. rujna u diskoteci 'Fuego' na Pilama, a njezin nestanak prijavio je vlasnik apartmana. Britt je u apartmanu u Dubrovniku ostavila i svoje dokumente te ostale osobne stvari.
Njezina obitelj i prijatelji, odmah nakon nestanka, tražili su je preko Facebooka, a potragu su objavili i u grupi "Nestale osobe". Njen neutješni otac Dale rekao je nakon nestanka kćeri kako će je vratiti kući "makar mu to bilo zadnje".
Tijelo pronašli 18 dana nakon nestanka
Tijelo nesretne djevojke pronašli su 18 dana nakon nestanka, a u Dubrovnik je iz Australije doputovala i njezina obitelj, koja je policiji pomagala u istrazi. Tijelo su pronašli u moru kod dubrovačkog predjela Boninovo, a kako kaže otac Dale, za tijelo su joj bili zavezani utezi, jer je rekao da su mu liječnici objasnili kako je tijelo nakon tri dana trebalo isplivati na površinu mora. Pronašli su je u raspadnutom stanju.
Policija je nakon pronalaska tijela naredila obdukciju, koja je pokazala da Britt nije umrla nasilnom smrću, iako njezina obitelj tvrdi upravo suprotno. Njen otac tvrdi i dalje kako su Britt ubili. Nakon obdukcije njen otac i brat su tijelo preuzeli te su se vratili kući u Melbourne, a prije odlaska bacili su latice ruža u more u spomen na voljenu sestru i kćer. Hrvatska policija je i nakon obdukcije nastavila istragu u suradnji s australskom ambasadom u Hrvatskoj.
'Policija je došla do ključne poveznice"
Novinari australske televizije Channel 7, snimili su godinu dana nakon tragedije, mogući scenarij nestanka i smrti Britt Lapthorne. Izradili su fotorobot mogućeg 'otmičara', kojeg su objavili i hrvatski mediji. Jedna od svjedokinja u dokumentarnom filmu prisjetila se kako su joj 10 dana nakon Brittina nestanka prišla dvojica muškaraca u klubu u Dubrovniku, od kojih je jedan glumio policajca. Druge dvije djevojke ispričale su kako ih je nepoznati muškarac htio ugurati u automobil.
Građani Dubrovnika, ali i vlasnik kluba u kojem je Britt posljednji put viđena, istaknuli su kako je film "ocrnio" grad i lokal, te su najavili i tužbe.
Pet godina nakon nestanka, Brittin otac Dale istaknuo je kako je hrvatska policija došla do ključnih poveznica u još neriješenom slučaju. Kaže i kako policija još uvijek govori da se radi o nesretnom slučaju. Dale je naglasio kako njegova obitelj vjeruje da postoje ljudi koji znaju što se točno dogodilo s njegovom kćeri te večeri u Dubrovniku.
Odbacili tezu o samoubojstvu
Do danas nije pronađena kamera koju je Britt imala sa sobom kada je nestala, a njena obitelj ističe kako ih muči činjenica da ispred kluba u kojem je djevojka bila nema nadzornih kamera, za koje su uvjereni da bi pokazale što je s djevojkom točno bilo.
Hrvatska policija godinama je sumnjala na samoubojstvo, a ove godine su tu tezu potpuno odbacili. U policiji je smrt Britt Lapthorne još otvoreni slučaj, a australski mediji su prošle godine pisali da dubrovačka policija nije odustala od potrage za ubojicom djevojke.

Ubija nemoćne udovice: Odnio je obiteljsku sliku kao trofej?
Specijal 'Neriješeni slučaj': Udovica s malom mirovinom nađena je mrtva u siječnju 2011. Osim fotografije pokojnog supruga ništa nije nestalo. Nije bilo tragova provale

Radmila Marković (78) ubijena je 29. siječnja 2011. godine u prizemnom stanu obiteljske kuće u De Franceschijevoj ulici u Puli. Udovica se nije previše družila sa susjedima, a najviše vremena provodila je kod svog 84-godišnjeg prijatelja, nedaleko od suda.
Kćerka i unuka vidjele su tijelo na podu nakon što su je došle potražiti jer im se dulje vrijeme nije javljala na telefon. Pozvale su policiju, a intervenirali su i vatrogasci koji su obili vrata.
Radmila je ležala na kuhinjskom podu u lokvi krvi s teškim ozljedama glave. Iako su na početku istražitelji vjerovali kako je starica pala, udarila glavom i preminula, obdukcija je pokazala da je umrla nasilnom smrću. Još jedan trag u stanu ukazivao je na ubojstvo. Iz stana je nestala samo fotografija Radmile i njezinog pokojnog supruga Janka.
Ipak, druge tragove nisu pronašli pa su pretpostavljali da je provalnik ušao preko balkona. Možda je poznavala ubojicu ili je on prijevarom ušao u stan. Ulazna vrata su bila zaključana, a u stanu je bilo upaljeno svjetlo.
Policija je tek tri dana nakon ubojstva objavila da traži ubojicu što je njemu dalo dovoljno vremena da pobjegne ili uništi dokaze. Policija ni nakon nekoliko desetaka obavijesnih razgovora nije imala sumnjivca.
Jedan dječak navodno je vidio muškarca u žutim rukavicama kako preskače balkonsku ogradu i bježi. Postojala je mogućnost da je Radmila zatekla lopova na djelu koji ju je u panici udario tupim predmetom u glavu i pobjegao.
Neimenovani susjed ispričao je kako se u obližnjoj šumi okupljaju narkomani. Međutim, s obzirom na to da Radmila nije imala visoku mirovinu, motiv i dalje nije jasan.
Postojala je i teorija o profesionalnoj likvidaciji koja bi objašnjavala nestanak fotografije kao dokaz o izvršenom poslu. Ipak, još uvijek je sve na teorijama.
Udovica ubijena dvije godine prije
Koviljka Radosavljević (72) ubijena je dvije godine i tri mjeseca kasnije na sličan način, također u Puli. Ni njezin ubojica još nije pronađen. Policija ova dva slučaja ne povezuje, ali žene su imale nešto zajedničko.
Koviljka je isto bila udovica koja je živjela sama od relativno skromne mirovine. Ni iz njezinog stana nije odnesena neka vrijednost. Često je šetala s prijateljicama, a gotovo nikada nije primala posjete. Nju su, također, pronašli u zaključanom stanu. Nije bilo tragova nasilnog ulaska ni izlaska.




[You must be registered and logged in to see this image.]

Lopovi iz NSK su uhvaćeni, ali gdje je nestalo 2 milijuna DEM?
Specijal 'Neriješeni slučaj': Najmanje pet godina trajala je krađa blaga iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ukradeno je oko 1700 knjiga, a većinu nikad nisu pronašli...

Malo tko se još danas sjeća Aleksandra Millesa, mladića iz Zagreba koji je '80-tih godina prošlog stoljeća bio mozak jedne od najvećih pljački hrvatskog nacionalnog blaga. Tada je iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u nekoliko godina ukradeno čak 1700 knjiga, među kojima i rijetki vrijedni naslovi iz 16., 17. i 18. stoljeća, čija je vrijednost procijenjena na oko dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Većina knjiga nikad nije pronađena, a ostaje nepoznato i je li Milles knjige uništio ili prodao, i ako je gdje je novac završio.
Tko je bio Milles - mozak 'pljačke stoljeća'?
Aleksandar Milles rođen je 1964. u Zagrebu, kao drugo dijete Katje i Konstantina Millesa, poznatog novinara i vanjsko-političkog kroničara. Njegova 15 godina starija sestra Maja također je bila jedna od važnijih hrvatskih novinarki, a danas je po njoj nazvana nagrada koju Ženska mreža Hrvatske dodjeljuje novinarkama za nastojanje i uspjehe u afirmaciji statusa žena i ženskih prava u medijima.
Milles je odrastao u zagrebačkom Cvjetnom naselju. Navodno je kao dječak imao teške noćne more i pokazivao je devijacije u ponašanju. Počeo je rano proučavati vjersku literaturu i crnu magiju, a pokazivao je i veliki interes za kemiju pa je u kućnoj radinosti izrađivao eksplozivne naprave.
S maloljetnim prijateljima podmetao je požare po Cvjetnom, da bi mu kasnije pripisivali čak 50-ak požara oko OŠ 'Crveni oktobar' (op.a. današnja OŠ 'Cvjetno naselje') i 'Kockice' - zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (op.a. danas su u toj zgradi na Prisavlju smješteni Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture i Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske). Prema kasnijim iskazima koje je davao policiji, kao dječak je s društvom odlazio na savski nasip gdje su održavali 'crne mise' i palili vjerske knjige. Govorilo se da je Milles s 12 godina završio u Vinogradskoj bolnici, gdje su liječnici zaključili da mu je potreban psihoterapeutski tretman, iako prava dijagnoza nikad nije ustanovljena.
Ideja se rodila u glavi tinejdžera
Kao mladić znao je za džeparac čistiti tuđe podrume i tavane na kojima je pronalazio stare knjige koje je počeo skupljati i prodavati na Cvjetnom placu. Krajem '70-ih je upoznao kolekcionara Stjepana Marinovića koji ga je naučio sve o knjigama.
Ipak, presudni događaj zbio se 1980. kada je Milles nabasao na Zlatka Kovača, tadašnjeg zaposlenika NSK. Mladi Milles, kojemu je tada bilo svega 16 godina, dao je oglas u novine da otkupljuje stare i rijetke knjige. Kovač mu se javio na oglas i tako počinje njihova suradnja. Milles je sitno plaćao za knjige koje bi mu Kovač i drugi manipulanti ukrali iz knjižnice, a onda bi ih prodavao po puno višim cijenama. Prva knjiga koju je kupio od Kovača bila je 'Zora dalmatinska'.
Knjige su tada bile lak plijen jer se stara NSK nalazila na Marulićevu trgu u zgradi Državnog arhiva. U istoj zgradi i dan danas je Metropolitanska knjižnica u kojoj se čuvaju inkunabule i rukopisi još iz 11. stoljeća. U NSK je tada knjiga bilo posvuda - na tavanu, u podrumu, a prema nekim procjenama samo u kotlovnici ih je moglo biti oko 400.000.
Ostavljali otvoren prozor knjižnice pa ulazili noću
U to vrijeme u Zagrebu su se počele otvarati videoteke pa je i Milles odlučio otvoriti jednu i nazvati je simbolično '666'. Tu je zaradio prvi veći novac, a i videoteka mu je bila dobar pravan za posao s knjigama. Operirao je tako da bi Kovaču davao popis knjiga, koje bi potom njegovi 'igrači', koji su radili u Odjelu zatvorenog spremišta, iznosili iz knjižnice.
Hrvatska je uskoro postala premalo tržište pa je odlučio posao proširiti van granica. Navodno je iskoristio očeve veze u inozemstvu (kontakte je doznao iz njegovog adresara) i povezao se s kolekcionarima, vlasnicima antikvarnica i trgovcima knjiga, najviše iz Austrije. Kako je posao rastao Milles je kao pomagače angažirao dvojicu prijatelja - kuhara Berislava Lackovića i studenta Alana Mitrovića. Danju bi odlazili u NSK, gledali i raspitivali se za knjige. Potom bi iskoristili nepažnju i malo otvorili prozorsko krilo. Noću bi se vratili, provukli se unutra i trpali knjige u vreće. Uvijek su pazili da za sobom ne ostavljaju tragove. Knjige koje bi vraćali na police slagali su pažljivo da nitko ne primijeti da su pomicane. Nekoliko puta su provalili u dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, gdje je NSK imala deponirane knjige. Od tamo su ukrali 270 knjiga i publikacija te 1700 predložaka za razglednice.
Pet godina je Milles 'operirao' i zarađivao ogromne novce, no onda se potkraj 1986. dogodio preokret. Na granici je 'pao' austrijski antikvar s knjigama koje su potjecale iz NSK. Kradljivci su bili otkriveni, ali je trebalo skupiti dovoljno dokaza da ih se uhiti. Problem je bio što dokaza nije bilo jer je Milles knjige već prodao ili sakrio, i istraga se našla u slijepoj ulici.
Operacije su trajale cijeli vikend, lopovi si nosili sendviče i Cole
Trojac je tako nesmetano nastavio svoje akcije. Uoči Univerzijade 1987. počela je adaptacija fasade na knjižnici pa je zgrada bila prekrivena skelama i jutom da se ne bi širila prašina. To nije omelo kradljivce, penjali su se po skeli neopaženo i onda prevrtali knjižnicu bez straha da će ih netko vidjeti kroz prozor.
Početkom listopada 1987. Milles je zatražio od Kovača da u petak navečer ostavi otvoren prozor na prvom katu zgrade. Milles i njegova dva kompanjona 'naoružali' su se sendvičima i Coca-Colama te su proveli cijeli vikend u prostorijama knjižnice.
U ponedjeljak 5. listopada prvi je pljačku primijetio voditelj Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije, velečasni Vladimir Magić.
- U dijelu knjižnice u koji sam rijetko zalazio, primijetio sam tragove cipela na prašnjavom podu. Nisam ništa povezao dok listajući knjige nisam uočio da iz jedne nedostaju karte i grafike koje je netko izrezao. Nastavio sam pretraživati knjige, mnoge uopće nisam pronašao iako sam bio siguran da sam ih spremio. Krađu sam prijavio policiji, no trebali su mi mjeseci da popišem sve što nedostaje - ispričao je Magić za Večernji list.
Tako se nakon 10 mjeseci istraga ponovno nastavila. Ovaj put policajci su bolje odradili svoj posao.
Kradljivci uhićeni i osuđeni, Milles dobio 15 godina
Pola godine poslije, 12. ožujka 1988. kradljivci su uhićeni. Nakon ispitivanja Mitrović je prvi popustio i sve priznao, te je otkrio policajcima da se u Lackovićevom podrumu nalaze tri vreće ukradenih knjiga. Milles se dugo lomio, na kraju je i on priznao. Rekao je da je oko 700 knjiga završilo u Beogradu kod nekog antikvara. Policija je dio pronašla i vratila tamo gdje im je mjesto - u NSK. Angažiran je i Interpol jer je Milles knjige 'dilao' u Italiju, Austriju, Njemačku, Veliku Britaniju i SAD. Herbarij većeg formata s drvenim koricama presvučenim jarećom kožom prodao je za 200.000 maraka antikvaru iz Graza. U inozemstvu je pronađeno i vraćeno 68 knjiga.
Suđenje je počelo 4. svibnja 1989. i trajalo je pet mjeseci, do 27. rujna 1989. Rasprava je bila iscrpljujuća jer je Milles stalno mijenjano iskaze, upletao tajne službe, crnu magiju i nije htio surađivati.
- Imao je bujnu maštu, ali nas je zanimalo gdje su završile knjige pa samo trpjeli njegove ispade. Sve nas je šokiralo kada je rekao da mu je konačni cilj bio spaliti NSK i arhiv s ukupno 2,5 milijuna knjiga - prisjeća se sudac Vladimir Vinja.
Aleksandar Milles, Alan Mitrović,  Berislav Lacković, Zlatko Kovač, Vladimir Netelko, Josip Pušić i Ivan Tkalčić proglašeni su krivima i osuđeni. Milles je dobio 15 godina zatvora, Mitrović četiri, a Lacković tri godine. Nakon žalbe Vrhovni sud im je svima smanjio kazne, a Millesu je preinačena na devet godina.
No, tu nije kraj priči o Aleksandru Millesu...
Milles držao policajca kao taoca
Kaznu je izdržavao u Lipovici, u zatvoru poluotvorenog tipa pa dobivao slobodne vikende. Zanimljivo podatak je da se, kada je 1991. dobio slobodne dane, pokušao ponovno učlaniti u NSK samo kako bi provocirao.
Na jednom od drugih slobodnih vikenda, u svibnju 1994., je sa zatvorskim prijateljem Franjom Cepancem provalio u kuću na Krležinom gvozdu, odakle su htjeli ukrasti slike i druge umjetnine. Kada su otkriveni dali su se u bijeg.
Policajci su brzo dostigli Cepanca, a Milles je pobjegao Tuškancem prema Jurjevskoj. U toj ulici je ugledao policajca koji je osiguravao nekog političara i uperio pištolj u njega te ga uzeo za taoca. Stali su ispred kućnog broja 37 gdje su započeli pregovori s policijom. Milles je tražio da dođe tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, da mu puste prijatelja i osiguraju helikopter kojim bi pobjegli iz Hrvatske. Nakon tri, četiri sata pregovora na kraju se ipak predao.
'Vidimo se u paklu'
Pet dana nakon talačke krize, 12. svibnja 1994. skočio je s dimnjaka kotlovnice u zatvoru i preživio. To je bio njegov šesti pokušaj samoubojstva. Iz sedmog puta mu je i uspjelo. Njegovo beživotno tijelo je 5. lipnja 1995. pronašao liječnik u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj.
Obdukcija je pokazala da je umro od trovanja fenotijazinom i mefenaminskom kiselinom. Vjerojatno se ubio tabletama koje je mogao skupiti od svoje terapije. Na krevetu je žvakaćom gumom bilo prilijepljeno oproštajno pismo u kojem je pisalo: "Vidimo se u paklu".
Izgubljeno blago i milijunske štete
Prema navodima tadašnjeg tužiteljstva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica ostala je bez više od 1700 knjiga, grafika, karti i ilustracija u petogodišnjoj pljački. No, koliko je doista ukradeno ne može se znati jer velik dio knjiga nije bio katalogiziran. Pretpostavlja se da je iz Metropolitane, crkvenog odjela biblioteke u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, ukradeno 156 knjiga te 567 karata, grafika i ilustracija koje je Milles izrezivao iz knjiga.
NSK je u svom odštetnom zahtjevu navela štetu od milijun njemačkih maraka - 910.000 DEM za knjige i 98.000 DEM za ilustracije. Metropolitana je navela štetu od 1,1 milijun maraka - 864.000 DEM za knjige i 257.000 DEM za istrgnute i izrezane karte, grafike i ilustracije.
Dio nacionalnog blaga je spasio Dražen Budiša, koji je tada radio u biblioteci. Shvatio je da se rijetka izdanja moraju čuvati pa je tražio da se pohrane u trezor.
- Prošlo je mnogo godina i ne volim se prisjećati tog vremena. Bol nije minula, a riječi ne mogu ništa promijeniti - kazao je nedavno Budiša.
Dio knjiga pronašli u Đakovu 2008. godine
Dvadeset godina nakon velike pljačke NSK, 2008., u Đakovu je pronađen dio knjiga iz 'Millesovog opusa'. Knjige su otkrivene uz pomoć trgovca knjigama koji je kontaktirao policiju i obavijestio ih da je kod jednog prodavača u Đakovu uočio knjige s obilježjima NSK.
Prodavač je nudio 30-ak knjiga i časopisa Hrvatski domobran iz '40-ih godina na prodaju, i to putem oglasa. Kada je policija došla do njega ispričao je da je knjige i novinske uveze dobio od svećenika iz Vrsara za kojeg je radio. Svećenik mu nije mogao platiti pa mu je dao knjige. Knjige i uvezi vraćeni su NSK-u. Protiv nikog nije podignuta prijava jer je prošlo previše vremena i knjige su prošle previše ruku.
Istraga ostala nedovršena
Pljačka Nacionalne i sveučilišne knjižnice spada u najveće u Hrvatskoj po materijalnoj šteti. Nikad nije ustanovljeno što je sve i koliko ukradeno. Istraga je ostala nedovršena, što zbog Domovinskog rata, što zbog toga jer su neki koji su radili na slučaju otišli iz Hrvatske.
Ostalo je otvoreno i pitanje gdje je završio novac kojeg je Milles zaradio od prodaje, u kojim bankama, u kojim državama. Ne zna se niti o kojoj svoti se radi, iako se on sam hvalio da je zaradio 40 milijuna njemačkih maraka.

Ubijeni zbog krivog imena: Svi šute, a zna se tko je likvidator
Uz prijetnju oružjem, krvnici su izvukli Đorđa i Vesnu Gašparović iz obiteljske kuće u Žrnovnici. Izrešetana tijela pronađena su na smetlištu. Vesna je umirala u agoniji
Bračni par Ðorde i Vesna Gašparević iz Žrnovnice kraj Splita misteriozno su likvidirani 7. veljače 1992. godine. Zaprijetivši oružjem, grupa ubojica, izvela je par iz njihove kuće. Izrešetana tijela pronađena su dan kasnije na obližnjem smetlištu. Vesna je satima umirala u agoniji.
Ubojice još nisu otkrivene iako se zna da su u taj zločin, kao i miniranja više od 30 kuća srpskih obitelji na tom području, bili uključeni neki pripadnici Hrvatske vojske koji žive u Žrnovnici. Čini se kako u Splitu ne žele prokazati ubojice iz solidarnosti prema bivšim kolegama Odjela za terorizam Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, SUZUP-a i postrojbi HV-a sa splitskog područja.
Siguran sam da su mamu i tatu ubojice izvukle iz kuće, ucjenjujući ih da će nas likvidirati
Stariji sin ubijenih, danas diplomirani ekonomist Siniša Gašparević, koji je u vrijeme ubojstva imao 11 godina, uvjeren je kako mnogi ljudi u Žrnovnici znaju tko su krivci. Tvrdi kako je njegov uspješan otac smetao nekome iz lokalnog miljea. Mlađi sin Denis imao je samo šest godina kada su mu ubijeni roditelji.
- Brat i ja smo spavali i ništa te noći nismo čuli. Siguran sam da su mamu i tatu ubojice izvukle iz kuće, ucjenjujući ih da će nas likvidirati. Oni su stradali kako bi nas dvojicu spasili. Moji roditelji su obiteljsku kuću sagradili u Žrnovnici 1983. godine jer je to lijepo mjesto za naše odrastanje. Majka je bila nastavnica engleskog i hrvatskog jezika u osnovnoj školi, neobično lijepa. Tata je bio pravnik, ali je imao svoju uspješnu trgovačku tvrtku i više nego dobro je zarađivao. Moguće je da su mu ubojice zavidjele, misleći da će uspjeti opljačkati velik novac. Vjerojatno su ga ubili misleći da je zbog imena Đorđe Srbin - rekao je Siniša.
Ubijeni zbog krivog imena?
Đorđe i Vesna bili su Hrvati po nacionalnosti, ali čini se da je Đorđe imao krivo ime, a Vesna je bila pravoslavka. Djed i baka brinuli su se o unucima nakon smrti roditelja. Djed Ilija uporno je poticao istragu i nadao se kako će doznati istinu prije smrti. Nije uspio. Umro je u 86. godini od moždanog udara, prije nekoliko godina.
Denis i Siniša odlučili su učiniti sve što je u njihovoj moći da slučaj ne ode u zastaru i da se ubojice privedu pravdi.
Navodno istražitelji imaju sumnjivce, ali istraga se ometa iz nekih institucija. Prije pet godina se zatražilo da se u slučaj uključi tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, ravnatelj policije Vladimir Faber i državni odvjetnik Mladen Bajić koji je već otprije upoznat sa slučajem. U vrijeme ubojstva bio je vojni tužitelj.
Policijskom inspektoru prijetili smrću
Nada Grubišić je u lipnju 1994. godine prijavila nepoznate osobe koji su oteli, mučili, ucjenjivali i zastrašivali njezina supruga Iliju Grubišića, umirovljenog inspektora Policijske uprave Split koji je uporno tražio ubojice Vesne i Đorđa Gašparevića.
Uniformirani policajac zaustavio je njegov automobil kraj groblja Lovrinac. Iz visoke trave izašla su šestorica HV-ovaca. Lica su im bila išarana maskirnim bojama. Na glavu su mu stavili crnu vreću i vezali ruke lisicama na leđima. Cijelo vrijeme su ga mučili i cipelarili.
Jednoga dana će ta zataškavanja prsnuti kao napukli čir i sve će izaći na vidjelo. Državno odvjetništvo je zaista htjelo naći ubojice
Otmičari su razgovarali da je bilo najbolje da su ga odmah ubili, odnosno da će ga ubiti ili pak da će ga odvesti do srpskih minskih polja i pustiti da tamo nastrada. Zatim su ga tražili da osnuje nekakvu grupu ljudi s antihrvatskim stavovima, s tim da bi on bio njihov doušnik.
Nakon što su ga pustili nije mogao ni hodati. Sljedeća tri dana jedan od otmičara ga je nazivao i prijetnjama podsjećao da ne smije ići liječnicima. Grubišić je pokupio suprugu i dvoje djece te pobjegao prvo u Sloveniju, a zatim u Srbiju, očito nezadovoljan zaštitom koju je imao u Hrvatskoj. Nakon što je Bajićeva zamjenica Inka Jurišić zatražila ponovno otvaranje slučaja 2005. godine, opet su ispitali Grubišića u Srbiji.
'Ako ćeš pričati, završit ćeš kao Gašparovići'
Ubojice su ga nakon toga locirale iako je živio na tajnoj adresi i imao tajni broj telefona. Zaprijetili su mu smrću ako nastavi surađivati s istražiteljima.
- Budeš li puno pričao, dogodit će ti se ista sudbina kao i bračnom paru Gašparević - poručili su mu.
Drugi neimenovani umirovljeni splitski inspektor rekao je kako se zna tko je ubio Gašpareviće, ali nitko to neće dirati.
- Jednog dana će ta zataškavanja prsnuti kao napukli čir i sve će izaći na vidjelo. Državno odvjetništvo je zaista htjelo naći ubojice - rekao je.

Našli je na podu agencije: Žrtvi je krvnik gotovo odrubio glavu
Specijal 'Neriješeni slučaj': Ljevoruki ubojica zaklao je Marijanu nožem od uha do uha. Tijelo su našli dan kasnije. Policija je loše obavila posao. Ubojica nije nađen
Marijana Jerković (24) iz Trogira brutalno je ubijena 21. siječnja 2002. godine u splitskoj agenciji za promet nekretninama M-Kontakt gdje jer radila kao tajnica. Zaklana je nožem od uha do uha. Krvnik joj je gotovo odrubio glavu.
Vlasnica agencije Mirjana Maracin i još jedan kolega pronašli su tijelo dan kasnije. Ležala je u kuhinji u lokvi krvi. Na tijelu su se vidjeli ubodi, brojni podljevi te ozljede glave i vrata. Iako se ni danas ne zna tko je ubojica, policija je suzila krug na četvoricu sumnjivaca. Zaključili su da je ubojica ljevoruk, a najmanje jedan od sumnjivaca je.
Način na koji je izvedeno ubojstvo može samo ukazivati na predumišljaj, a moguće i na profesionalca.
Brojni propusti u istrazi
Žrtvina majka Ivanka Jerković uvjerena je kako je policija učinila mnogo propusta u istrazi. Iako se nada, sumnja da će ikada pronaći ubojicu. Ni dan kasnije istražitelji nisu osigurali mjesto zločina. Tamo su se prešetavali osumnjičenici, policajci, zaposlenici agencije, novinari, susjedi pa čak i lokalne mačke.
Nisu propisno zapečatili vrata agencije, a zahtjev za praćenjem i prisluškivanjem osumnjičenika odbačen je iz formalnih razloga. Nisu izuzeli odjeću jednom od glavnih osumnjičenika, a kada su konačno došli u njegov stan, tjedan dana kasnije, sve je bilo oprano.
Oružje je pronađeno tek nakon deset dana u čajnoj kuhinji. Nož je bio opran, ali su analizom pronađeni tragovi Marijanine krvi. Policajci su uspjeli zagubiti Marijanin dnevnik, a kada su ga pronašli nedostajale su ključne stranice.
Marijaninu odjeću, osobne stvari i nakit nikada nisu vratili majci, a ne zna se ni tko je koristio njezin mobitel nakon smrti.
Priveli njezinog zaručnika
Nakon ubojstva priveli su njezinog zaručnika Joška Perišića na informativni razgovor. Iako su nedugo prije njezine smrti počeli zajedno živjeti na Gripama, navodno im u vezi nisu cvjetale ruže. Nekoliko dana prije smrti su se posvađali, a Marijana je rekla prijateljici da kobnog dana mora otići ranije s posla kako bi iselila stvari iz stana u kojem je živjela sa zaručnikom.
Međutim, Periš je prošao poligraf, a imao je i alibi iako je u njemu bila 'rupa' od pola sata. Na Marijaninom mobitelu bilo je i nekoliko njegovih propuštenih poziva. Tada je već bila mrtva.
Poligraf je prošao i zaposlenik koji ju je pronašao.
Motiv ubojstva bili lažirani potpisi na ugovorima?
Neimenovani policijski izvor rekao je kako motiv leži u krivotvorenim potpisima. Marijana je navodno otkrila lažirane potpise na ugovorima o skrbništvu nad starijom osobom i nezakonit posao kojim je ugledni Splićanin došao do nekretnine na atraktivnoj lokaciji. Spominjale su se i malverzacije sa stanovima odbjeglih građana srpske nacionalnosti.
Marijanine kolegice ispričale su kako je bila u dobrim odnosima s vlasnicom agencije. Posljednjih mjesec dana ponašala se čudno. Bila je preplašena. Bojala se ostati sama iza 17 sati, ali ipak je ostala raditi u agenciji.
Posebno se bojala jednog kolege
Posebno se bojala jednog kolege. On je navodno prema Marijani i još jednoj kolegici bio seksualno nasrtljiv. Ta kolegica, inače dobra Marijanina prijateljica, je dala i otkaz zbog njega. Kolega, koji je po struci bio nastavnik, otpušten je iz osnovne škole zbog uznemirujućeg i neprofesionalnog ponašanja prema djevojčicama.
U agenciji su ga suspendirali zbog nekih 'mutnih' transakcija. Navodno su mu oduzeli ključeve agencije i rokovnik u koji je bilježio važne podatke. Prema želji vlasnice, Marijana je preuzela taj rokovnik. U njemu je pronašla četiri sumnjive isplate.

Ipak, unatoč seksualnim uznemiravanjima i mutnim poslovima, kolega je vraćen na posao nekoliko dana prije Marijanine smrti.

Tko je raskomadani muškarac čije tijelo su pronašli na Zenti?
Obdukcija je pokazala da je stariji muškarac preminuo od udaraca. Nakon smrti ubojica je raskomadao tijelo i bacio ga u more kod Splita

Ni godinu dana nakon pronalaska leša u moru kod Splita, policija ne zna čak ni identitet, a kamoli tko je tako brutalno raskomadao muškarca.
Prolaznik je u listopadu prošle godine na plaži na Žnjanu pronašao nogu u vrećici koju je izbacilo more.
Desetak dana poslije, u lukobranu u lučici Zenta drugi prolaznik osjetio je nesnosan smrad i otkrio nago tijelo bez glave i nogu koja je bila zabijena u rupu u lukobranu, sve skriveno s nekoliko većih kamenja. Dan poslije je u najlonskoj vrećici pronađena glava zamotana u novinski papir.
Tijelo je sjekirom raskomadano nakon smrti
Leš je bio u poodmakloj fazi raspadanja. Procjenjuje se kako je najmanje 20 dana bio u moru.
Patolog Antonio Alujević rekao je kako je za života nastao višestruki prijelom rebara. Imao je brojne hematome po tijelu. Preminuo je vjerojatno od posljedica udaranja. Raskomadan je nakon smrti i to najvjerojatnije pilom ili sjekirom. Dijelovi tijela spremljeni su u plastične vrećice i bačeni u more.
Tko je bio, kome se zamjerio?
DNK analiza pokazala je kako se radi o slabo pokretnom muškarcu, starom između 70 i 80 godina, visokom oko 180 centimetara. Problem je nastao jer su mu jagodice bile toliko raspadnute da nisu mogli uzeti otiske prstiju, a iako su uzeli DNK uzorak nemaju ga s čime usporediti.
Tek nakon što policija otkrije identitet žrtve može krenuti konkretna istraga: Tko je bio, kome se zamjerio...
Policajci su kontaktirali sve institucije u Splitu i šire kako bi doznali o starijim slabo pokretnim osobama. Posumnjali su u pet muškaraca koji su mogli biti žrtve. Međutim, daljnjom istragom potvrdili su da su umrli prirodnom smrću i pokopani su na grobljima.
Ubojica je dobro poznavao splitski teren
Sumnjali su da je ubojica ili više njih tijelo dovezao iz BiH, ali to nije imalo logike jer je tijelo mogao skriti na nekoj bosanskoj planini. Krivac je očito dobro poznavao splitski teren.
Policija je objavila fotorobot koji također nije dao nikakvih rezultata što je zabrinjavajuće jer pokazuje koliko zapravo ne poznajemo ljude koji žive u našoj blizini. Istraga je i dalje u slijepoj ulici...

Niti nakon osam godina ne zna se tko je likvidirao menadžera
Dinu Pokrovca (43) ubili su 11. lipnja 2005. u stubištu. Godinu i pol ranije netko mu je zapalio automobil. Dovodilo ga se u vezu s mafijom
Nogometnog menadžera Dinu Pokrovca (43) likvidirali su 11. lipnja 2005. godine. Oko 2.30 sati ubili su ga s tri hica u glavu i gornji dio tijela na stubištu zgrade u Korčulanskoj ulici u zagrebačkom Trnju, gdje je živio s obitelji.
Policiju je nazvala supruga ubijenog menadžera, nakon što ga je u haustoru pronašao njegov prijatelj. Susjedi su čuli da je netko u stubištu, ali svi su odmah rekli da nitko nije ništa vidio, kao ni čuo pucnjeve.
Moravka Pokrovac uvijek je dočekivala svog supruga koji se kući obično vraćao između 1 i 3 sata u noći, a kako je tu večer čula komešanje u zgradi pozvala je u pomoć njegovog prijatelja.
Na Pokrovca je pucano iz oružja s prigušivačem, zbog čega je policiji bilo neobično da su na mjestu događaja pronašli čahure. Odmah nakon ubojstva policija je rekla kako će na razgovore pozvati neke od sportaša i ljudi iz javnog života s kojima je Pokrovac bio u kontaktu. Doznali su i kojim oružjem je Pokrovac ubijen, ali nikad ga nisu pronašli. I on sam je posjedovao oružje. Nabavio ga je ilegalno, ali ga te kobne večeri nije imao sa sobom.
Iako svjedoka ubojstva nije bilo, jedna osoba je u vrijeme ubojstva bila udaljena od zgrade 50-ak metara. Policiji je ispričala da je čula zvukove nalik pucanju petardi, a onda i automobil koji je velikom brzinom otišao iz Korčulanske ulice.
Nestala knjižica s popisom Pokrovčevih dužnika?
Inače, Pokrovac je uvijek sa sobom nosio crnu Gucci torbicu. Policija ju na mjestu zločina nije pronašla, a bezuspješno su pretražili i šire područje zgrade. Velika je vjerojatnost da je ubojica torbicu odnio sa sobom, posebno kada se zna da je u njoj vjerojatno bio adresar s popisom svih dužnika kojima je Pokrovac posudio novac.
Zapalili mu Mercedes ispred zgrade
Pokrovac je u javnosti bio poznat kao menadžer Nike Kranjčara. Upravo nakon Kranjčarovog senzacionalnog transfera u Hajduk postao je poznat široj javnosti. Osim toga, bavio se ugostiteljstvom, a prema navodnima mnogih i kamatarenjem.
Godinu i pol dana prije ubojstva netko mu je ispred zgrade zapalio Mercedes. Iako je obradom utvrđeno da je netko podmetnuo eksplozivnu napravu, Pokrovac je odbio policijsku zaštitu, a nakon ubojstva policija je izjavila kako je moguće da su ta dva slučaja povezana.
Nakon zapaljenog automobila, Pokrovca su počeli dovoditi u vezu s mafijom i zagrebačkim podzemljem. On je tvrdio kako je riječ o samozapaljenju i demantirao sve navode o mafiji i kocki.
Supruga: Policija zna mnogo toga
Sedam godina nakon ubojstva supruga ubijenog, Moravka Pokrovac, odlučila se oglasiti. Dala je intervju za Jutarnji list i rekla da policija zna mnogo toga, kao i da su im ranije govorili da idu u pravom smjeru i da će otkriti tko je ubio njezinog supruga.
Rekla je i da su neki ljudi iz nogometnog miljea pali na poligrafu, a dok neki za koje je očekivala da će ih zvati nisu bili pozvani. Bilo je i onih koji su odbili detektor laži.
O imenima nije htjela govoriti, te je poručila da će reći puno više kada otkriju ubojicu.
Na stubištu vidjela 'čudnog čovjeka'
Na dan ubojstva vidjela je 'čudnog čovjeka' koji se spuštao niz stubište, a nije joj izgledao kao stanar. Kada ju je ugledao ubrzao je korak, ali nije izašao iz ulaza zgrade.
- Spustio se prema podrumu. Ja sam odglumila kao da sam ušla u lift, a zapravo sam željela vidjeti gdje je. On je, misleći da sam ušla u lift, krenuo stepenicama. Susrela sam ga i prepala se. Otrčala sam stubištem do stana - ispričala je, a cijeli događaj ispričala je i suprugu kada se vratio s popodnevnog trčanja.
Moravka je neznanca sa stubišta opisala kao muškarca tamnije puti, kraće kose s istaknutim crnim obrvama. Bio je u tamnoplavoj jakni i hlačama, a na rukavu je imao nekakav amblem. Kasnije ga je s balkona vidjela kako sjedi na klupici i tipka nešto na mobitelu, te gleda po parkiralištu.
I Dino je primijetio sumnjivog muškarca, učinilo mu se da ga prati
Suprug joj je rekao da je i on u stubištu primijetio muškarca i da mu se učinilo da ga prati. Vidjeli su ga i njezini roditelji koji su stanovali blizu njihove zgrade. Ipak, nitko od njih nije se obratio muškarcu.
Prema opisu koji im je dala policija je napravila fotocrtež mogućeg sumnjivca. Uvjerena je kako je ubojstvo njezinog supruga bilo pomno planirano, a u tome se s njom slagala i policija.
Josip Kuže ga opisao kao kamatara
Nakon Pokrovčeve smrti, njegova supruga i kćer odlučile su utjerati dug od desetak nogometaša u čiji je razvoj ubijeni Dino ulagao. Niko Kranjčar, Dino Drpić, Srđan Andrić samo su neka od imena koja su se našla na popisu.
Nekoliko dana nakon ubojstva Niko Kranjčar i njegov otac Zlatko bili su u policiji gdje su iznijeli saznanja o pokojnom menadžeru. Odmah nakon ubojstva oglasio se i pokojni nogometni trener Josip Kuže koji je Pokrovca opisao kao kamatara kojem je otplaćivao dugove. Rekao je da su ljudi kod Pokrovca zalagali vlastitu djecu.

Ljubicu su pokosili snajperom, jedini svjedok kasnije je ubijen
Ljubica Solar (19) ubijena je snajperom dok je bila sama u stanu svojeg zaručnika 1991. u Sisku. Za njezino ubojstvo niti 22 godina kasnije nitko nije odgovarao...
Ljubicu Solar, 19-godišnju djevojku, ustrijelio je u noći 17. rujna 1991. godine u Sisku snajperist. Kada je upucana bila je sama u stanu svog zaručnika Duška Malovića. Njezin zaručnik živio je na tadašnjem Trgu Moše Pijade, u blizini policijske postaje. U to vrijeme u Sisku je likvidiran i nestao velik dio tamošnjih Srba.
Ubijena je zabunom, prava meta bio njezin dečko
Ime njezinog ubojice navodno je bila javna tajna na sisačkim ulicama, a pretpostavljalo se da je djevojka, koja je tek završila kozmetičku školu, ubijena zabunom te da je prava žrtva trebao biti njezin dečko Duško, navodni KOS-ovac.
Nakon ubojstva policija je očevid obavila na brzinu zbog čega nisu skupili puno dokaza. Više od 11 godina nakon ubojstva prvi put je napravljena rekonstrukcija koja je za cilj imala utvrditi odakle je i iz kojeg oružja pucano.
Ljubičinoj majci Vjeri Solar nekoliko je ljudi tvrdilo da znaju tko je ubio njezinu kćer pa je obitelj 2001. podnijela kaznenu prijavu za ratni zločin protiv dvoje ljudi, koju je Županijsko državno odvjetništvo tri godine kasnije odbacilo. U srpnju 2005. godine zaključili su da je djevojku zabunom ubila osoba koja više ne živi u Hrvatskoj, ali za koju su istražni organi znali gdje je.
Snajperist nije znao da je dečko pobjegao iz zemlje
Duško Malović, koji je navodno bio prava meta prije ubojstva, je pobjegao iz Hrvatske. Snajperist koji je ubio djevojku to vjerojatno nije znao, niti uočio prilikom pucanja s udaljenosti od 150 metara.
Dan prije ubojstva Ljubica je u svoj dnevnik zapisala kako će uskoro u Sarajevo gdje je dan ranije otišao Duško. Inače, Duško je ubijen u Beogradu 1994. godine.
U svibnju ubijen muškarac koji je trebao svjedočiti
U svibnju ove godine je ubijen Siščanin Ivan Božurić (56) koji je trebao svjedočiti na suđenju za ubojstvo Ljubice Solar koja je prema optužnici slučajna žrtva ratnih likvidacija Srba u Sisku 1991. godine.
On je Ljubičinoj majci rekao da je djevojku ubio Silvio Benčina i da su kasnije slavili do jutra jer mu je to bilo prvo ubojstvo. Iako je Božurić pristao biti zaštićeni svjedok, dobivao je prijetnje smrću za svoju djecu.
Silvio Benčina je na izjave majke ubijene djevojke reagirao tužbom za klevetu i rekao da se osjeća teško oklevetanim.


Izgleda da je ubojstvom Ivana Božurića zapravo likvidirana jedina osoba koja je imala ključ za rješavanje ove 22 godina stare zagonetke.

Lošinjskog odvjetnika Lešića i njegovog sina ubili na groblju
Lošinjski odvjetnik Hrvoje Lešić često se sukobljavao sa suradnicima, a navodno i s policijom. U napadu je ubijen i njegov sin Domagoj
Tijela odvjetnika i građevinskog poduzetnika iz Malog Lošinja, 58-godišnjeg Hrvoja Lešića i njegovog mlađeg sina Domagoja pronađena su 21. listopada 2006. godine, oko 14 sati, na putu prema groblju kod rijetko naseljenog dijela otoka i naselja Sveti Jakov.
Lešić i njegov sin ubijeni su vatrenim oružjem dok su išli prema grobu stradalog sina i brata. Policija je prvo procijenila kako je napadač u satima poslije ubojstva još uvijek bio na otoku. Blokirali su trajektna pristaništa Merag i Porozina, pretraživala su se sva vozila i putnici, a trajektni promet bio je potpuno blokiran.
Prijavljivao prijetnje smrću
Hrvoje Lešić je nekoliko mjeseci ranije policiji prijavio prijetnje smrću. No, kasnije je otkriveno kako je s lokalnom policijom imao nesuglasice.
Istražitelji su se vodili tragovima njegovih poslovnih kontakata zbog navoda da se zbog nerazjašnjenih imovinskopravnih odnosa sukobljavao s gotovo svim vlasnicima kojima je prodao apartmane, kao i s izvođačem radova. U Svetom Jakovu izgradio je pet kuća s apartmanima.
Lešić je, inače, na Lošinju bio poznat po svojim sukobima zbog poslova s nekretninama. Bio je najveći građevinski poduzetnik na Lošinju i najpoznatiji odvjetnik, a početkom devedesetih obnašao je dužnost predsjednika općine Cres-Lošinj.
Mediji su više puta pisali o njegovim sukobima, a zbog tučnjave s Goranom Džepinom vodio se i sudski postupak. Nakon sukoba Goran Džepina je, zbog Lešićevih prijetnji, zatražio i dobio policijsku zaštitu. Sudski postupak je imao status visokog rizika, a ročište u proljeće 2006. godine osiguravali su policajci u civilu.
Našli pismo kojim je nagovijestio svoju smrt
- Sve dok se ne pronađe ubojica ili naručitelj, ne mogu živjeti normalno niti ih mogu odtugovati. Sve dokumente koje sam pronašao, sva saznanja o prijetnjama koje je moj otac dobivao, pri čemu sam ja mislio da je paranoičan i da živi u bezrazložnom strahu, dostavio sam policiji. I sam sam bio na poligrafskom ispitivanju. Jedno od pet pitanja bilo je - jeste li povezani s ubojstvom - ispričao je tada za Jutarnji list odvjetnikov sin Krešimir Lešić, nakon što je pronašao pisma koja je njegov otac prije smrti ostavio na nekoliko adresa.
U pismu je detaljno opisao kako mu je ponuđena zaštita, a navodi i točan datum, 8. ožujka 2006. Opisao je i kako je pregovarao i novac isplaćivao bivšem pripadniku Antiterorističke jedinice MUP-a u Lučkom, danas vlasniku zaštitarske tvrtke. Prema pismu Hrvoja Lešića, primopredaji novca u Zagrebu nazočili su tadašnji i sadašnji zamjenik zapovjednika policijske postaje na Lošinju.
Krešimir Lešić uvjeravao je kako je policija sve te navode iz pisma mogla provjeriti.
- Mene i danas zovu neki ljudi iz vojnih krugova i govore mi da ću, ako platim, za 24 sata dobiti informaciju koja će dovesti do razrješenja ubojstva mog oca i brata. Čujem da su se u bankama i neki odvjetnici već raspitivali o mogućnosti da dođu u posjed atraktivnih parcela na Lošinju koje je kupovao moj otac. Ali, ja imam moralnu obvezu dovršiti te projekte. Mogao bih prodati ono što mi je otac ostavio i mirno živjeti od toga, ali ja to ne želim. Želim dokazati da sam sposoban ostvariti ono što je on započeo - kazao je tada Lešićev sin koji je bio frustriran jer je policija i njega povezivala s ubojstvom.
Pismo u kojem je odvjetnik Hrvoje Lešić nagovješćivao svoje moguće ubojstvo, policija je našla u sefu u njegovoj kući na Lošinju.
Već u pismu se opraštao s obitelji
U uvodu pisma Hrvoje Lešić opisao je prvi susret u subotu 4. ožujka u restoranu na zagrebačkim Ravnicama s direktorom tvrtke koja je za tvrtku njegova sina izvodila radove.
- U jednom trenutku Marko mi je ponudio da će on razgovarati sa svojim prijateljem koji je jak u krugovima 'specijalaca', pa će on izvidjeti može li se 'ta stvar' (sukob s Goranom Džepinom) smiriti. To da će 'nešto koštati, ali jednokratno. Neće biti tako crno'... Poziv je uslijedio u ponedjeljak 6. ožujka. Zvao je Zeko, dečki su krenuli za Lošinj. Vedrana, moja tajnica, pitala je kako se zove, a on je rekao ime, nije želio reći prezime, te da je prijatelj od Marka. Spojila me s njim. Pitao je koliko mu treba do Lošinja gdje je moj ured. Oko 19.45 došle su tri osobe. Prvi se predstavio, drugi nije jasno izgovorio ime pa sam ga pitao, a treći je rekao da je Nikša i Markov prijatelj. Pitali su me imam li problema i tko stoji iza toga. Znali su za napise u novinama, rekao sam da ne znam tko stoji, ali da je svakako policija u pozadini jer to vidim iz dokumentacije. Pokušao sam razgovor voditi opušteno te sam napomenuo da mi ne moraju govoriti svoje ime jer ja i tako neću provjeravati. Njih to nije previše interesiralo - pisao je odvjetnik i otkrio što su mu ponudili.
- Nisam dobio konkretan odgovor osim da će me oni štititi u svakom pogledu ako mi netko nešto učini ili pokuša, i da mogu zvati u bilo koje doba. Rekao je da general Zagorec i Božo Prka nisu poslušali, pa sam vidio što im se dogodilo - napisao je u pismu Lešić.
Potpuna zaštita za 42.000 eura
Cijena za sav posao je bila 42.000 eura. Nije bilo cjenkanja. U ostatku pisma Lešić se pozdravlja s obitelji, u strahu da sastanak neće preživjeti. Sastanak na izlazu s autoputa prošao je bez problema, a Lešić se kući vratio živ. Nastavak pisma napisao je 'boldanim tekstom'.
- Želim da se zna, ako mi se nešto dogodi; da nestanem, da me netko nepoznat prebije ili ubije, ako netko pokaže kakav dokument koji sam potpisao pa čak i da je potpis ovjeren kod javnog bilježnika, takav potpis moji nasljednici neka osporavaju i neka ga ne priznaju. Ovo pišem u obliku službene zabilješke. Mogao sam i u obliku oporuke, svejedno. Moju djecu i moje unuke volim. Molim ih da budu pažljivi jedno prema drugom, da surađuju i da se vole. Neka čuvaju uspomenu na svog brata Antu i na mene. Ovu bilješku završavam u 16.50. U 19 sati prijeći ću trajektom na Krk te produžiti autom za Zagreb - stoji u pismu.
Na primopredaji novca bio je i zamjenik zapovjednika policijske postaje na Malom Lošinju, što je potvrdio i Krešimir Lešić.
Put Hrvoja Lešića u Zagreb ipak nije završio kobno. Tragično je završio zajednički odlazak s mlađim sinom na groblje, a za taj napad još nitko nikada nije odgovarao.
Krešimir Lešić: Moj je otac bio žestoki legalist
- Moj otac je ubijen zato što je bio uspješan poslovni čovjek. Ni on niti bilo tko iz naše obitelji nikome nije dužan ni kunu. ... Svi drugi sukobi koje je moj otac imao posljedica su njegova odvjetničkog rada. Bio je žestoki legalist i borio se za interese svojih stranaka i to je jedini razlog što ga neki možda nisu voljeli, rekao je odvjetnikov sin Krešimir Lešić, nekoliko dana nakon brutalnog ubojstva, sumnjajući kako je s ubojstvom povezan Goran Džepina.
Nakon što je, tijekom boravka u Zagrebu, doznao za ubojstvo oca i brata, starijeg Lešića je do Lošinja dopratila jaka policijska pratnja.
Odgovora na pitanje tko je ubojica još uvijek nema.

2015.
NERIJEŠENI SLUČAJEVI


200 ubojica u Hrvatskoj nikad nije otkriveno – mirno žive među nama


U policijskoj evidenciji nalazi se 200 nerješenih ubojstava

Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić raspisao je krajem prošle godine nagradu od 50.000 kuna za informacije o ubojstvu Lidije Kukure (77) iz Rijeke.

Njeno truplo nađeno je 2013. u rujnu u njenom stanu u četvrti Vežice. Vrata njezina stana nisu bila provaljena, a ženu je ubojica zatukao tupim predmetom po glavi. Nestala je njena zlatnina.

No ni nakon više od godinu dana policijska istraga nije dala rezultate. U nekim slučajevima istraga tapka u mraku i više od desetljeća.

Više od godinu dana prošlo je od dvostrukog krvavog ubojstva sestara Vukosave Goranović (55) i Milice Zebe (53) te ranjavanja Stipe Zebe u Žutom bregu u zagrebačkoj Dubravi, a policija i dalje nije pronašla ubojicu.


Štoviše, nemaju ni novih tragova.

LINK 

Otvorio je privatnu banku, bio u zatvoru, a onda ga likvidirali   link
Specijal 'Neriješeni slučaj': U večernjim satima, 3. srpnja 1999. godine, jedan ili više napadača došli su pred zgradu kontroverznog bankara Ibrahima Dedića i ubili ga...

Te zločine policija je istraživala, novinari su tjednima, mjesecima pisali i nagađali, a javnost je bila uznemirena i u strahu... Do danas pitanja su ostala - 'Tko ih je ubio?', 'Ima li svjedoka?', 'Tko je zaustavio istragu?' te 'Gdje je nestao novac?'. Svaki drugi dan objavit ćemo po jednu priču u specijalu zaboravljeni - Neriješeni slučaj!
Poznatog bankara Ibrahima Dedića (52) ubili su 3. srpnja 1999. godine u Zagrebu. U večernjim satima, oko 22.30 sati, izlazio je ispred zgrade gdje ga je dočekao jedan ili više napadača. Susjedi su rekli da su čuli jedan hitac, a onda dva. Napadači, kojih je prema nekim navodima bilo troje, pobjegli su u crnom BMW-u.
Na adresi na zagrebačkim Sveticama gdje je ubijen, živio je i imao poslovnicu Promdei banke.
Građani su obavijestili policiju da su čuli hice, nakon čega je uslijedio očevid. Utvrdili su, između ostalog, da su napadači Dediću iz vatrenog oružja nanijeli teške ozljede od kojih je na mjestu preminuo.