TITO-LIK I DELO.

Bože ova nacija je bolesna totalno...

Još uvek su u opticaju zlatne viljuške, ustaške horde, četničke trojke, folksdojčeri, amebe i da ne pominjem...

Alo bre...jeste da vreme teče u kontinuitetu, da ljudi pamte nepravdu a neljudi samo selektivno sećanje imaju, ali...čemu podgrevanje prošlosti, koja ruku na srce nije sjajna koliko god se mi trudili da to "naknadnom pameću" ispravimo...

Uvek je lakše okriviti drugog?

Štafeta dočekana u Zenici: Tito nas je iz opanaka uveo u cipele!




Građani
Zenice jutros su na Trgu Alije Izetbegovića dočekali Štafetu mladosti
“Bratstvo i jedinstvo”, koja je krenula 5. maja iz Novog Mesta u
Sloveniji. Štafeta je do sada obišla više gradova u Sloveniji, Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini, a nakon Zenice svoj put će nastaviti kroz
Maglaj, Doboj i Tuzlu.

“Ujutro iz Tuzle krećemo put Smedereva odakle ćemo organizirano prema
Kući cvijeća u Beogradu. Tamo ćemo, u čast 120. godišnjice rođenja
Tita, predati štafetu koja je krenula iz Bihaća i drugu koja je krenula
iz Nikšića”, kaže Hakija Abdić, predsjednik Lige antifašista jugoistočne
Evrope sa sjedištem u Bihaću.

Autor štafeta je Zeničanin Senad Mahmutčehajić, predsjednik Prve
omladinske brigade ‘Josip Broz Tito’ Zenica čiji su članovi danas s
Bišćanima krenuli put Beograda.

“Ponosan sam što sam osmislio i napravio obje štafete”, kaže Mahmutčehajić.

Za organizatore, ali i mnoge građane koji su se jutros okupili u
Zenici, štafeta mladosti simbolizira vrijeme u kojem se bolje živjelo.

“Štafeta je značila veliko priznanje čovjeku koji je prostor bivše
Jugoslavije iz opanaka u vrlo kratkom vremenu uveo u cipele, uveo zemlju
koja je bila zaostala i nerazvijena među razvijene zemlje Evrope za
nepunih 40 godina. Titu treba odati počast na njegov 120. rođendan, bez
obzira što nije među živima”, kaže Abdić.

A šta ćeš ti kod tog pokojnika, eno te Doca čeka iza ugla, hoće da te izvede na pićence....??!!!!

Kijara-brm ::

Štafeta dočekana u Zenici: Tito nas je iz opanaka uveo u cipele!

Da, ali je najpre one iz cipela poslao u grob, pa one iz opanaka uveo u njihove cipele.
Ali je bar primitivizam postala naša karakterna nacionalna osobina.

Sretan Dan Mladosti:)



I ja sam nekad vidjela gradove, fabrika dim, djecu sto slobodno zive,,,,sad vise ne vidim.

JOVANKA BROZ:


'Tito je bio slab na žene više nego Sulejman'




Jovanka Broz usporedila je Sulejmana Veličanstvenog sa svojim suprugom Titom


Nekadašnja prva dama bivše države sa sjetom se prisjetila mnogih trenutaka provedenih sa 32 godine starijim suprugom Josipom Brozom Titom
koji je, priznaje, bio slab na pripadnice ljepšeg spola. I to više nego
Sulejman Veličanstveni, dodala je Jovanka za portal Slobodna Bosna.

'Razlika od 32 godine nije predstavljala nikakvu smetnju među nama.
Naprotiv! Na dobar način mi smo se pratili, posebno kad je riječ o
slobodnom vremenu: Tito je igrao bilijar; to sam i ja naučila uz njega.
On ide u lov, odličan je strijelac, ali i ja sam u ratu naučila pucati.
Odlazili smo u ribolov; mene je odlikovala veće strpljenje. Plivamo
zajedno; ja sam plivala bolje od njega. On s vrlo razvijenim osjećanjem
za glazbu; ja sam bez sluha. O politici da se i ne govori: on tako
nadmoćan, ali ni ja nisam bila apolitična', prepričala je bivša
partizanka kojoj je na početku veze Tito rekao kako osjeća da bi uz nju
'osigurao spokojstvo i sreću'.

Jovanka je pričala i o tome kako su se zbližili.
'Do većeg približavanja među nama došlo je u vrijeme prve operacije
kojoj je Tito, zbog bruha, bio podvrgnut 1947. na Brdu kod Kranja. Ta
operacija nije prošla lako i jednostavno; u jednom trenutku došlo je i
do ozbiljnih komplikacija. Ja sam tih dana bila stalno uz njega. Kad se
počeo oporavljati, da bih mu vrijeme skratila, čitala sam mu naše
najljepše epske pjesme. Dosta sam ih i napamet znala. A onda sam mu
recitirala stihove Alekse Šantića, Branka Radičevića... Njemu je to bilo
nepoznato. Ponikao je i rastao u drugoj sredini. To naše nasljeđe vrlo
mu se svidjelo. Imala sam dojam da me sluša s uživanjem', dio je
ispovijesti Jovanke Broz.

BIOGRAFSKA PUBLICISTIKA


Tito bez mržnje i naklonosti






Historiografsko djelo 'Tito i drugovi' (Tito in tovariši) slovenskoga
povjesničara dr. Jože Pirjevca, rođenoga Tršćanina, u izdanju Mozaik
knjige dosada je vjerojatno najopsežnija i najdetaljnija knjiga o Josipu
Brozu Titu
Djelo je to koje je nastajalo puna tri desetljeća, a autor je kroz to
vrijeme objavio knjige koje su temelj ovome izdanju, 'Povijest
Jugoslavije između 1918. i 1991. godine', te razne publikacije o raskolu
između Tita i Staljina 1948. i 1949.

Sve to uz brojna istraživanja u stranim i domaćim arhivima prezentirano
je na 712 stranica lako čitljiva i zanimljiva teksta s dodatkom poznatih
i manje poznatih fotografija. Potpun pregled Titove ratne, političke i
državničke karijere je znanstvenički proviđen i potpuno ohlađen od
uobičajenih subjektivnih pretjerivanja u pohvalama i pokudama nedvojbeno
najznačajnijeg vladara u Južnih Slavena u 20. stoljeću.

Dr. Jože Pirjevec u smirenu, uvjerljivu tonu raspliće
životnu nit Titovu i ilustrira je nekim poznatim, ali i sasvim
nepoznatim detaljima iz Brozova javnoga i privatnog života. Ta
ilustracijska mjesta ocrtavaju njegov politički i ljudski profil iz
raznoraznih rakursa.

Tako za potrebe KGB-a sovjetski rezident u Beogradu u doba Informbiroa
Savelij V. Burtakov za Orla (šifra za Tita) izvještava sljedeće: 'Pored
njegovih pozitivnih osobina – popularnosti, lijepoga izgleda,
izražajnoga lica, duhovitosti i čvrste volje – ORLA krase i sljedeće
negativne karakteristike: žudnja za vlašću, pomanjkanje poniznosti,
arogancija i neiskrenost. O sebi misli da je apsolutni autoritet, voli
potpuno pokoravanje, ne sviđaju mu se promjena mišljenja i kritika
njegovih zapovijedi; razdražljiv je, gnjevnoga karaktera i otresit, voli
se hvaliti.'


Pogledaj cijelu fotogaleriju
Ta karakterizacija sovjetskoga špijuna, bez obzira na svrhu takvoga
profiliranja, pokazat će se u daljnjem toku razvoja Titove ličnosti
poprilično preciznim krokijem. O drugom, negativnom dijelu ocjene
sovjetskog obavještajca potvrđuje primjerom anegdota o Titovoj reakciji
na tekst Rezolucije Informbiroa koji je dobio na teleprinter, tadašnje
nove tehničko čudo.

Za vrijeme čitanja navodno je šakom lupio o stol i krepko opsovao
Staljina. Sljedeće je noći živce smirivao tako što je uzeo pušku i u
jezercu dvorskoga parka ustrijelio sve žabe koje mu svojim kreketanjem
nisu dale spavati. Koliko god je smiješan taj primjer kada veliki vođa
puškom istrebljuje žabe, toliko je to i tipična ilustracija za
spisateljski diskurs Jože Pirjevca.

On se ne libi svaki naoko možda i nevažan, zabavan detalj unijeti u
svoje veoma ozbiljno publicističko djelo, pa makar morao dodati i
riječcu 'navodno' ili 'širile su se glasine' kada nešto ne preuzima iz
sasvim provjerljiva izvora. Uopće živopisni detalji, delikatni počesto,
pogotovu kada je riječ o Titovu hedonizmu, strasnoj opsjednutosti
primjerice lovom, autor nikada ne propušta zapisati i opisati.

Bilježi tako kako je Tito, potkraj 1945, iako su ga mučili reumatski
bolovi, kada je kriza oko Trsta dosegla vrhunce te su Talijani rovarili
protiv sporazuma o vojnoj suradnji između Jugoslavije, Grčke i Turske, a
istodobno se javio i Milovan Đilas heretičkim člancima
u Borbi, bio na Brdu kod Kranja usredotočen u mislima prije svega na
golemoga kozoroga na triglavskim padinama jer ga je unatoč svim
aktualnim državničkim brigama svakako htio ustrijeliti, i to već četiri
godine.

Posebna četiri poglavlja knjige posvećena su njegovu veoma složenu odnosu sa suborcima i kasnijim važnim pobočnicima poput Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića,
ali i s mlađim lavovima, što se prvenstveno odnosi na srpske, hrvatske,
slovenske, bosanske i makedonske političare liberalnoga ili
konzervativnoga političkoga svjetonazora, uz čiju je pomoć Tito vodio
unutarnju i vanjsku politiku.

Pritom su nemalu ulogu u njegovu životu i djelu imale žene, a ponajviše Jovanka Broz.
Od lika ljepotice manekenskoga stasa do pozamašne matrone Tito je bio
zaljubljen u nju više negoli u sve ne mnogobrojne bivše partnerice i
supruge, tako da mu je veoma teško palo kada ju je, pod starost kada je
već u papučama morao bježati od njenih napada, ipak morao izolirati, i
to zbog njezine nezajažljive volje za vlašću.

U krucijalnim poglavljima o razilaženjima i sukobima s najbližim
suradnicima između Tita i drugova otkriva se da je on u svojim
najbližima imao, zapravo, organe proširenja energija svojih liderskih
velemoći – Kardelj je cijelo vrijeme teoretizirao politiku koju je
maršal vodio, mladi Đilas je Titu bio ono što bi u danas u nogometu
nazvali fantazist.

Za sebe je kasnije, kao prvi poznati disident titovske Jugoslavije,
zapisao da je početna ideja o samoupravljanju bila njegova jer je bio
mišljenja da treba 'sistem pojednostaviti tako da se sve prepusti
radnicima u tvornicama, a mi samo da ubiremo porez.'
Rankoviću pak, koji je Titu bio produžetak za ama baš sve organizacijske
poslove, prvi predestinirani nasljednik, onda kada se samo pokušao
usprotiviti reformama, kada je od velmože policijske represije postao
katalizator srbijanskoga nezadovoljstva politikom, kad je osjetio da je
ostao sam u sukobu s Titom, pedantno bilježi autor, počele su ruke
vidljivo drhtati i propio se prije nego što je maknut.

Tada je postalo jasno da za kogagod se počne govoriti da će naslijediti Tita da automatski propada. To je sve išlo do Mike Tripala
sedamdesetih koji nije htio prihvatiti Titovu ideju da ga on jednom
naslijedi, ali svejedno je maknut kada je došlo vrijeme za to.

Tito, dakle, nije nikada bio milostiv ni prema najvjernijim suradnicima
čim bi osjetio da mu mogu postati konkurentni na mjestu apsolutnoga
vladara. Ali i u tome je bio složena osobnost kao i u svemu, s mnogo
pozitivnih i negativnih strana, tako da se ponekad, iščitavajući tih 712
stranica o Titu i drugovima, ne može lako reći prevladava li u njegovu
liku važne historijske ličnosti pozitivno ili negativno viđenje.

Autor najvažnijim pozitivnim stranama Titove povijesne ličnosti smatra
njegovo podizanje antifašističkoga ustanka i djelovanje u
Narodnooslobodilačkoj borbi, zatim pobjedu u sukobu sa Staljinom koja je
od sudbinskoga značaja za sve narode iz ovoga dijela svijeta i to su
postignuća velikoga državnika, posebice nakon što patentira nesvrstanost
kao svjetski pokret te tako postaje ličnost svjetskih dimenzija.

Velika se njegova pozitivnost ogleda u tome što je građanima Jugoslavije
'otvorio granice'. U Titove negativnosti pak Pirjevec bilježi
kalvarijske progone poslije rata, mučilište i mnogih nevinih na Golom
otoku te okrutne obračune s drugovima, među kojima je Andrija Hebrang možda najveća žrtva.

Sve u svemu, kako je napisao u nadahnutu i uputnu predgovoru ovoj knjizi prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina
- Tito se ne može svesti samo na zločine, a ni samo na glamur. Valja
još reći da i Titu sklon i nesklon čitatelj mora uočiti da je autorova
znanstvenička discipliniranost i publicistička umješnost iznjedrila
vrijedno štivo kompendijskoga dosega i iznimno objektivističkoga
pristupa. Rekli bi stari Latini: Sine ira et studio.

ZLATO, VRIJEDNOSNICE...


Počeo rat za Titovu privatnu imovinu!








Bude li Srbija inzistirala da joj pripadne dio
privatne ostavštine nekadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza
Tita, svoj dio tražit će i Bosna i Hercegovina jer na to ima pravo
prema sporazumu o sukcesiji bivše SFRJ, najavio je pomoćnik ministra
financija BiH Zenit Kelić koji je u ime BiH zadužen za sukcesiju imovine
nekadašnje zajedničke države
Komentirajući najave iz ureda srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića da
je on odlučio dopustiti pristup privatnoj Titovoj imovini koju je bivše
Predsjedništvo SFRJ nakon njegove smrti odlučilo pohraniti u trezor
Narodne banke u Beogradu, Kelić je za sarajevski 'Dnevni avaz' od
srijede kazao kako bi u slučaju da na nju pravo polaže Srbija isto pravo
na raspodjelu te imovine morale imati sve zemlje-sljednice bivše
Jugoslavije.

Za sada nije jasno odnose li se najave o omogućavanju pristupa Titovoj
imovini samo na sadržaj onoga što je pohranjeno u vrećama bankovnog
trezora u Beogradu, koje do sada nisu otvarane i na čemu inzistiraju
članovi obitelji pokojnog jugoslavenskog predsjednika koji se sada bore
oko nasljedstva, ili pak na cjelokupnu imovinu zatečenu u njegovim
rezidencijama i potom popisanu.

'Ne može samo Srbija imati na to pravo. Ako postoji, primjerice, zlato,
novac ili neke vrijednosnice, onda je to imovina svih država-sljednica
pa ćemo se svi morati uključiti u ovaj proces', izjavio je Kelić.

Ustvrdio je i kako su neutemeljene i neprihvatljive tvrdnje Olivera Antića, pravnog savjetnika srbijanskog predsjednika Nikolića, da je ured predsjednika Srbije pravni sljednik Predsjedništva SFRJ.

U trezoru sadašnje Narodne banke Srbije već 33 godine otkako je Tito umro čuva se 11 vreća koje nikada do sada nisu otvorene.

Pretpostavlja se kako bi u njima moglo biti i Titovih šest posljednjih
plaća, novci od autorskih honorara te nešto zlatnog nakita.










NIKOLIĆ OTVARA TREZOR
Što se krije u 11 vreća Titove ostavštine?







TAJNA DIPLOMACIJA
Kako je Tito krojio odnose s Vatikanom?







DEŽELA HOĆE VRDOLJAKA
Zafranovićev Tito posvađao Slovence







NASLJEDNICI TRAŽE OTVARANJE
Što se krije u Titovom trezoru?

Ja sam mislila da se to davno razgrabilo.

OOoooo tugo moja, predji na drugoga.

Bem ga , zarad njega me umal ne izjuriše iz osnovne . Dolazio on na Poloprivredni faks a kako je moja škola bila blizu nas prve postrojiše da mlatimo onim zastavicama . Meni i jednom drugaru dopizdilo od one vrućine i čekanja pa klisnuli pod jedno drvo i čitamo Politikin zabavnik . Bemti kad su nas otkrili , koja gungula i frtutma , oće da nas izbace iz škole . Šta se tu sve dešavalo nemam pojma al možda što je otac bio vojno lice pa se malo smirile strasti . I do dan danas sam ostao veran Zabavniku , nije me izneverio ko neki .

Trideset tri godine od smrti Josipa Broza Tita


Beta | 03. 05. 2013. - 09:11h
| Foto: RAS | Komentara: 575

BEOGRAD - Na sutrašnji dan pre 33 godine umro
je dugogodišnji predsednik Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije i lider jugoslovenskih komunista Josip Broz Tito, ličnost
koja je obeležila jedan istorijski period na balkanskim prostorima.




Tito je predvodio oslobodilački pokret koji je oslobodio Jugoslaviju u Drugom svetskon ratu 1945.

Tito je umro 4. maja 1980. u Kliničko-bolničkom centru u Ljubljani.



Četiri dana kasnije u Beograd je, na sahranu doživotnog
jugoslovenskog predsednika, došlo oko 700.000 ljudi, među kojima 209
državnih i partijskih delegacija iz 128 zemalja. To je bio najposećeniji
pogreb nekog državnika u 20. veku.


Poslednju poštu Titu, koji je bio i jedan od osnivača Pokreta
nesvrstanih, tada su odali 31 šef države, 22 premijera, četiri kralja,
šest prinčeva i 11 predsednika skupština. Iz sveta podeljenog po
hladnoratovskim linijama, došli su državnici iz oba bloka.






Tito je predvodio oslobodilački pokret koji je oslobodio Jugoslaviju u
Drugom svetskon ratu 1945. i od tada, do smrti, bio je na čelu i države
i Komunističke partije.





Period njegove vladavine, i pored kritičkog stava prema načina na
koji je rešavao neka unutrašnja politička i ekonomska pitanja, među
većinom građana bivše Jugoslavije i dalje važi za simbol boljeg,
sigurnijeg i uređenijeg života od potonjeg.


Titovom smrću počeli su dezintegracioni procesi koji su doveli do
raspada SFRJ, uz kritike njegove vladavine i distanciranja od njegovog
lika i dela.

Raste broj posetilaca Kući cveća







Svake godine, na godišnjicu Titove smrti, u Kuću cveća u Beogradu u
kojoj je sahranjen, dolaze poštovaoci, simpatizeri, porodica i posetioci
iz svih krajeva bivše Jugoslavije.



Od 1980. godine Kuću cveća, u sklopu Muzeja istorije Jugoslavije,
posetilo je više od 17 miliona ljudi. Broj posetilaca se 1990-ih godina
znatno smanjio, ali poslednjih godina ponovo raste.

Neka mu je vjecna slava.
Jadan se u grobu okrece.

Biografija:

Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na
Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao
sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz,
rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s
obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi
biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg
revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i
dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske
vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V
1944) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito
nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin
oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda
zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo
antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva
proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog
čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada
se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan,
oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo
su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi
bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904.
bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta
protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka
protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu
Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne
škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj
odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u
Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907.
je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske
škole 1910 prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske
stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon
"izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911
sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u
Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u
Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u
tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i
češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Godine 1913.
odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to
nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje
drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo
neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa
zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je
ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo
čita u uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik
poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a
u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem
1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge.
U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u
demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor
u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz
transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede
oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na
proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku
partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom
vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po
povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član
jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

U jesen 1920.
vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije.
Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921 ostaje bez posla zapošljava
se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio
do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo
dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić
Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se
život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko
Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro
njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u
kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima
odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927.
opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci
robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon
izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na
različit frakcije.

Kada su u junu 1928. godine organizovane
demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije
stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20.
juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928 i osuđen na pet godina robije.
Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana
poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni
komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju
partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od
dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio
poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada
premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u
Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu.
Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one
kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz
zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz
njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta
Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje
ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je
Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog
nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije
posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom
partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine.
Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Krajem
1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog
komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta
odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom,
Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada
Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih
večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska
partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi,
pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću
konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od
kapitalista!"

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu,
odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima
Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost
Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu
ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake,
omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu
nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u
Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak
oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK
KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za
početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača.
Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije
(NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom
NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog
ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni
teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U
Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i
pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene
smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim
vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i
pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj
Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv
okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

U
oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava
razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva
Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i
oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju
prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u
Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva
Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u
Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne
odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države
ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Tito dobiva naslov
maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle,
poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na
Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove
Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom
britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za
međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao
vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s
operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u
oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta
1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Narodnooslobodilačka
borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u
toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je
Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini
Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično
vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Godine
1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku
politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i
tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji
Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja
je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u
ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja,
odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U
Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog
zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši
staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za
Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.

Poslije smrti
Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta
Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija,
kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na
osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i
komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

Tito je
od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu
djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta
nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u
svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju
među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na
svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve
narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je
proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika
SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za
doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito
je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i
počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.

Na
jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao
je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj
vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i
jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna
oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i
kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.

4. maja
1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je
najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni
Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavija Josip Broz Tito. Pokopan
je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je
prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je
zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.




PESMA:

IDE TITO PREKO ROMANIJE

Ide Tito preko Romanije,
i on vodi svoje divizije.

Kad je Tito preš'o Romaniju,
osnov'o je narodnu armiju.

Kol'ko ima Romanija grana,
još je više mladih partizana.

Kol'ko ima Romanija lista,
još je više mladih komunista.

Drugarice, posadimo cvijeće,
kud se vojska druga Tita kreće.

Proleteri, blago li je vama,
kad drug Tito komanduje s vama

Postoje dva izvora o porijeklu Brozovih. Prema predanju Brozovi su došli
s bosansko-dalmatinske granice bježeći pred Turcima. Drugi izvor
upućuje na to da Brozovi potječu iz okolice Pazina u Istri. Prvi pisani
dokument u kojem se spominje prezime Broz u Hrvatskom Zagorju potječe iz
1554. godine. Tu je zapisano da je Ambrozij Broz bio nastanjen u selu
Volovje kao slobodnjak grofa Petra Erdödija. Početkom 1990.-ih u
novinama se mogao naći podatak da su Brozovi porijeklom iz Češke. Još
jedna zanimljivost: također početkom 1990.-ih u moglo se čitati u
novinama kako Josip Broz ustvari nije Josip Broz već da je umro za
vrijeme svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti podmetnuli kao
svog vođu Komunističke partije Jugoslavije. Navodno ga nakon posjeta
Kumrovcu poslije 2. svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali,
čak navodno pravi Tito na jednoj ruci nije imao mali prst. Kako bilo, po
završetku osnovne škole u Sisku je izučio bravarski zanat
(1907.-1910.). U listopadu 1890. godine s 18 godina postao je član
Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. U vrijeme dok je radio u
Kamniku bio je i član organizacije Sokol. Radio je u Zagrebu kao
metalski radnik (1910.-1911.), potom u tvornicama u Kamniku (Slovenija),
Čenkvu (bivša Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (Austrija) u periodu
od 1911. do 1913. godine. U Bečkom Novom Mjestu radio je kao probni
vozač u tvornici automobila Daimler. Godine 1913. odlazi na odsluženje
vojnog roka u Zagreb. Za vrijeme odsluženja vojnog roka pohađa
dočasnički tečaj i dobiva čin vodnika. Prvi svjetski rat zatekao ga je
kao vodnika 25. hrvatskog puka. Kratko vrijeme 1914. za vrijeme puta na
bojišnicu zatvoren je u Petrovaradinskoj tvrđavi zbog optužbe da je
propagator antimilitarizma.

Na ruskoj bojišnici, u području
Karpata, pri jednom napadu Kozačko-čečenske konjičke divizije 4. travnja
1915. biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj bolnici kao ratni
zarobljenik proveo je 13 mjeseci (u mjestu Svjažsk na obali Volge). U
svibnju 1916. ozdravio je i tada je upućen u mjesto Alatir na rijeci
Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavenskih krajeva za
rat. Broz je odbio ponovo ići u rat tvrdeći kako je Dobrovoljački korpus
oruđe velikosrpske politike, a s još 70 vojnika odbio je prisegnuti
srpskom kralju. Stoga je poslan u zarobljenički logor u mjesto Ardatov.
Odatle je upućen u obližnje selo Kalasjevo gdje je radio u seoskom
mlinu. U selu je ostao do ljeta 1916. kada je s grupom ostalih ratnih
zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu je upoznao ciljeve
ruskog radničkog pokreta i radio na izgradnji željezničke pruge. Poslije
Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u
srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i
upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu
crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj
revoluciji. U Hrvatsku (Zagreb) vraća se 1920. kada postaje član KPJ
(Komunističke Partije Jugoslavije). Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko
Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. Godine 1923. postao je član
Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar. U rujnu 1925. radi u Kraljevici u
brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja u štrajku biva otpušten. Kasnije
radi u Smederevskoj Palanci sve do ožujka 1927. kada biva otpušten i
vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza
kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U
međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora).
Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj
konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke.
Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u
tzv. Bombaškoj aferi osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u
Lepoglavi i Mariboru.

Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi
ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku.
Tada uzima ilegalno ime Tito koje je zadržao (prije toga koristio je
razna ilegalna imena, npr. Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran
je u CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) u
Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a
zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu
na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke
Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je
na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni
sekretar KPJ. U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom
Glavnog, kasnije Vrhovnog, štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a
1943. godine dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je
izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je
predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945.
godine i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je
mandat za sastav jugoslavenske vlade. Jedan je od tvoraca politike
nesvrstanosti. Tri godine nakon završetka rata - 1948. rasikuno je s
realsocijalizmom. No, taj raskid je uzrokovao utemeljenje zloglasnog
zatvora na Golom otoku gdje su na odsluženje kazne slani svi oni koji se
nisu usprotivili rezoluciji Informbiroa. Načini kažnjavanja osuđenika
na Golom otoku bili su posve nečovječni, o tome možete više saznati iz
knjige Slavka Ćuruvije: Ibeovac - ja, Vlado Dapčević. Godine 1953.
izabran je za prvog predsjednika republike. Donošenjem novog ustava
1974. godine izabran je za predsjednika SFRJ bez ograničenja trajanja
mandata, a na X. kongresu SKJ za predsjednika SKJ bez trajanja mandata.
Preminuo je 2. svibnja 1980. godine u Ljubljani, (u 88-oj godini
života). Pokopan je po vlastitoj želji u Beogradu u Kući cvijeća. Po
izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su
obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000
osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo
još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) - Ivan Ilić.

I
pred kraj koja riječ o Titovoj najvećoj ljubavi - Davorjanki Paunović.
Davorjanka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković)
rođena je 1921. godine, završila gimnaziju u Požarevcu, te otišla u
Beograd na studij francuskog na Filozofskom fakultetu. Kretala se u
komunističkim krugovima, obavljala povjerljive partijske zadatke, pa je
tako u svibnju 1941. godine upoznala generalnog sekretara KP
Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njoj je tada bilo 20, a Titu 49 godina.
On je tek stigao iz Zagreba gdje mu je, 23. svibnja 1941. godine,
njegova nevjenčana supruga Herta Haas rodila sina Aleksandra Mišu.
Davorjanka Paunović postala je najprije Titova tajnica i kurir, osoba
posebnog povjerenja, a potom i njegova ljubavnica i najveća ljubav
njegova života. U ratu je bila stalno pokraj Tita, imala je ratni
nadimak Zdenka. Prošla je zajedno s njim cijeli njegov ratni put,
sudjelovala u dugim marševima, što je bilo teško za njeno zdravlje -
bila je plućni bolesnik - pa je stoga bila nervno vrlo labilna. Svađala
se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je
stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. S Titom je
dočekala kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala, pa je Davorjanka
Paunović umrla 1. svibnja 1945. godine, a Tito ju je dao pokopati. Ali
ne na nekom groblju, nego usred vrta svoje službene rezidencije u
najotmjenijem dijelu Beograda, na Dedinju. Ito zato kako bi mogao stalno
obilaziti njen grob. Njegovi ratni drugovi znali su, naravno, za tu
njihovu vezu, ali je ona za širu jugoslavensku javnost ostala tajnom sve
dok je nije objelodanio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine

______________________________ ______________________________ ____

TITO


2003.
godine Kuću cveća posetilo je oko 15.000 ljudi iz zemlje i sveta. Od
1980. godine do sada - ukupno oko petnaest miliona. Šta to ljude
privlači na Topčidersko brdo?

Tito je lozinka a odziv su: partizani, samoupravljači, bratstvo, nesvrstanost, radnici, komunisti, SFRJ, JNA…

U
svim sociološkim istraživanjima ili ispitivanjima javnog mnjenja o
najvećim i najzaslužnijim ljudima u istoriji svih naših naroda Tito
zauzima uvek prvo mesto. Na primer, u anketama pojedinih medija u Srbiji
i Hrvatskoj, i to u vreme kada su S. Milošević i F.Tuđman bili u zenitu
slave, Tito je po popularnosti bio ispred njih. Jedina dva naučna
istraživanja o Titovom vremenu obavljena su u Srbiji (Helsinški odbor za
ljudska prava u Srbiji i Pravni fakultet u Beogradu) dala su isti
rezultat: "Bravar je bio bolji". I u zadnjoj anketi zagrebačkog
"Nacionala" 2003. o najvećem Hrvatu, uz učešće preko 7.000 čitalaca,
Tito je prvi, ispred Tesle i Ruđera Boškovića.

Titov radni vek je bio vrlo dug, čak 70 godina. Do kraja života.

Tito
je bio dobar čovek ali ne i mlakonja. Upotrebljavao je i silu kada
treba, zavodio red. Kao silu najčešće je koristio samoupravljanje! Da
brani zemlju Titu nije trebala atomska bomba – on je to sam bio!

Titu
se zamera da je živeo u raskoši i bogatstvu, kao faraon, što je
poluistina. Spominju se dvorci, Brioni, kuće, lov, putovanja, pokloni,
sladak život itd. Ma gde boravio, Titov dan je započinjao i završavao se
s radom. Tito je, što se tiče bogatstva, bio i ostao proleter, do kraja
života.

Malo je poznato da je Tito zahtevao da se svi
rezidencijalni objekti u kojima je i on boravio samofinansiraju. Uvek
kada je dolazio upravnici su morali referisati o novozapočetim
ekonomskim i turističkim delatnostima i ostvarenim prihodima.
Zahvaljujući njemu svi ti objekti su i danas prvorazredni turistički i
zdravstveni kapaciteti.

Od često spominjanih Briona Titovim
inicijativama oni su pretvoreni u atraktivne i rentabilne turističke
objekte. Nije samo Tito uživao u čarima Jadrana. To je bilo prvo
radničko more na svetu sa brojnim hotelima i odmaralištima radnih
organizacija (na primer, valjaonica bakra Sevojno imala je u Budvi hotel
u borovom parku 50 m od mora, sa svojom plažom i konformnim sobama). A
od Debelog Rtića do Bojane obala je bila načičkana vikendicama radnih
ljudi iz cele Jugoslavije.

Tito je voleo život i uživao u njemu
kao i svi mi. Njegovo uživanje nije bilo u sticanju bogatstva poput
današnjih i lidera pre njega. Popis njegove imovine posle smrti je vrlo
kratak: penzija, kuća, tri štedne knjižice (jedna od zajma za preporod
Srbije, druga za prugu Beograd – Bar i devizni račun od 6.000 DM koji mu
je uplatio nemački izdavač za knjigu memoara) ukupno, po ondašnjem
kursu 47.000 DM. To su podelili njegovi brojni naslednici! To se može
proveriti u predmetu ostavinske rasprave u Četvrtom opštinskom sudu u
Beogradu. Po tome se on ne razlikuje od većine Jugoslovena, njegovih
savremenika. Neki su imali i više kao vikendice, kola itd. Tito nije
imao u svom vlasništvu ni kolibu!

Glavno Titovo zanimanje je bilo
čuvanje i razvijanje bratstva i jedinstva. To je radio uspešno i u
svojim poslednjim trenutcima. Zašto? Jedino je, izgleda, on shvatio
koliko su duboki i žilavi koreni nacionalne mržnje i pokušavao je, do
zadnjeg daha, da ih iščupa. Zato je žurio s donošenjem Ustava 1974. i
ZUR 1976. Za njega bratstvo i jedinstvo nije bio samo odnos između
različitih nacionalnosti nego i odnos između socijalnih grupa u društvu!
Bratstvo proizvođača!

Tita još uvek psuju i ruže, pa čak i
uzvikuju, javno: "Tito je mrtav" (Z. Đinđić i I. Dačić u Skupštini
Srbije), a B. Đelić kaže: ‘TITOVO VREME TREBA ŠTO PRE ZABORAVITI" (
razljućen, valjda, što mu niko ne daje kredite kao nekad Titu!).

Srpski
nacionalisti stalno pokušavaju da Tita okrive za sadašnje stanje Srbije
kao države. Njemu se pripisuje strategija "Slaba Srbija – jaka
Jugoslavija", što je najobičnija glupost. U SFRJ su svi Srbi bili u
jednoj državi a republika Srbija sa dve pokrajine imala najbolje
mogućnosti za progres i modernizaciju i najviše predstavnika u organima
federacije. Kad se zna, da je i republika Hrvatska po Ustavu bila država
hrvatskog i srpskog naroda, onda se pre može govoriti o povlašćenom
položaju Srbije u SFRJ a ne o njenom zapostavljanju.

Tita
optuzuju za raspad SFRJ! A on je upravo stalno upozopravao na opasnosti
"koje joj mogu doći glave" (nacionalizam, birokratija, strane
intervencije) i, dok je bio živ, jačao je bratstvo i jedinstvo,
samoupravljanje i nesvrstanost. A to je i bio glavni odbranbeni bedem
Jugoslavije! Titovi naslednici su krivi što nisu sprečili taj raspad a
mogli su. Svi aduti su bili u njihovim rukama: većina građana je bila za
Jugoslaviju, imali smo veliki ugled u svetu, JNA je bila jedinstvena i
jaka. Ali, u rukovodstvu SFRJ i SKJ su bili mlakonje i kukavice u to
vreme.

TITO nije umro, on se preselio u predanje, gde su već Samo i Gubec, Samuilo i Njegoš, Nemanja , Skender beg i Miletić!

On
je i u kosmosu. Posada APOLA 11 (prvo spuštanje na Mesec) ostavila je
na njegovom tlu disk sa snimljenim porukama oko 60 svetskih državnika
povodom tog događaja. Na njemu je i Titov glas. Jedna od malih planeta
koje su otkrili naši astronomi nosi Titovo ime.

Druze Tito
mi ti se kunemo
da sa tvoga pute neskrenemo
puta ne skrenemo

I mrtav je postrojio 115 svetskih državnika da mu odaju počast! To više nijedan lider neće doživeti.

bio je kompletna ličnost.Znao je da vlada i sve je ostavio narodu.Samim tim što je bio priznat u celom svetu...to je dovoljno.

montoya ::

bio je kompletna ličnost.Znao je da vlada i sve je ostavio narodu.Samim tim što je bio priznat u celom svetu...to je dovoljno.

imate lepu uspomenu..i sećanje na lepe dane...:)

Kijara-brm ::

imate lepu uspomenu..i sećanje na lepe dane...:)

Da....dok je on bio živ bili smo najsigurnija zemlja na svetu, sa najmanje kriminala.Jednostavno imali smo beskrajnu sigurnost.Ovo vreme se ni u čemu ne može porediti sa vremenom dok je Tito bio živ.... :329340:

Još se ne zna šta krije sef sa Titovima stvarima


05. maj 2013.

Šta se tačno nalazi u trezoru niko tačno ne zna, a prema
informacijama koje se pojavljuju u medijima, tu bi moglo da se nađe "11
vreća" sa poslednjih šest Titovih plata, nakitom i zlatom, kao i
njegovim autorskim honorarima


Josip Broz Tito

BEOGRAD - Tročlana komisija Kabineta
predsednika Srbije početkom aprila je otvorila trezor u Narodnoj banci u
kom je nekadašnje Predsedništvo SFRJ pohranilo dragocenosti Josipa
Broza Tita, ali se još ne zna šta je u njemu zatekla, niti koje će
stvari pripasti državi, a koje Brozovim naslednicima.
Prvi osnovni sud koji vodi ostavinski postupak Brozovih
naslednika, još nije dobio izveštaj o popisu zatečenih stvari, kao ni
punomoćnici potomaka nekadašnjeg predsednika SFRJ, potvrdio je Tanjugu
advokat Goran Petronijević, koji zastupa Brozovog unuka Josipa zvanog
Joška.

On je naveo da punomoćnici naslednika nisu učestvovali u
popisu stvari iz sefa Predsedništva SFRJ pošto nisu ni bili pozvani, a
da, kao ni sud, još nisu dobili izveštaj o tome šta se sve nalazilo u
njemu.
Naslednici veruju da će otvaranje trezora omogućiti da se utvrdi koje su stvari podobne za nasleđivanje.
Šta
se tačno nalazi u trezoru niko tačno ne zna, a prema informacijama koje
se pojavljuju u medijima, tu bi moglo da se nađe "11 vreća" sa
poslednjih šest Titovih plata, nakitom i zlatom, kao i njegovim
autorskim honorarima.
Popisu stvari iz sefa nisu prisustvovali
ni predstavnici suda, pošto je Prvi osnovni sud dopisom iz
Predsedništva iz marta, kako je tada rekla portparolka suda Gordana
Vukovića, obavešten da njegovo prisustvo popisu nije potrebno.

Popis
je izvršila tročlana komisija na čelu sa savetnikom predsednika
Republike Oliverom Antićem. Popisu su, kako su preneli mediji,
prisustvovali i savetnik predsednika general Milorad Simić i zamenik
generalnog sekretara predsednika Nenad Jevremović.
Nastavak
ostavinske rasprave, koja je u decembru 2011. obnovljena pred Prvim
osnovnim sudom, nije zakazan, jer se čeka da se završi procedura sa
trezorom u Narodnoj banci.
Ostavinska rasprava između Titovih naslednika započela je, na zahtev njegovog pokojnog sina Žarka, 14. decembra 1983. godine.

Nekadašnji Četvrti opštinski sud doneo je rešenje o podeli imovine 1989. godine.
Međutim,
Brozova udovica je osporavala to rešenje, a Ustavni sud je 2000. godine
proglasio neustavnim Zakon o upravljanju stvarima u društvenoj svojini
koje su imovina Josipa Broza.
Tada je otvoren novi proces, u kome je iznova trebalo utvrditi šta su lične stvari nekadašnjeg predsednika SFRJ.

Jovanka
Broz je do sada podnela nekoliko podnesaka sudu sa spiskom svoje lične
imovine, među kojima se, osim mnoštva bisera i drugog nakita, nalaze
skulpture, slike, vaze, tepisi, knjige, pet automobila iz garaže Belog
dvora i dva vozila iz garaže na Brionima ("rols-rojs", beli "kadilak",
"linkoln"...).

Ona tvrdi da je najveći broj stvari iz
rezidencije u Užičkoj 15 bio njen i Titov, stečen u bračnoj zajednici,
kao i da je nakit i poklone dobila na venčanju od kumova i prijatelja, a
ne kao žena predsednika.

Za veći deo nakita tvrdi da ga je dobila od supruga i da ga je sama kupovala.
Na
spiskovima sa Titovom zaostavštinom, koja će se deliti, nalaze se
nameštaj u duborezu, filatelistička kolekcija, kovani novac, zlatnici,
austrougarski dukati, ukrasne igle sa brilijantima, rubinima i drugim
dragim kamenjem, posuđe od porcelana i keramike, zlatni opiljci,
tabakere, vredni satovi, albumi sa slikama...
Iza Tita je ostao i
čuveni orden Suvorova, milionske vrednosti, koji imaju samo Staljin i
Žukov. Tu je i kamen sa Meseca, poklon američkih astronauta.

33 godine od Titove smrti

Pre 33 godine, 4. maja 1980, preminuo je nekadašnji doživotni predsednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito





BEOGRAD - Pre 33 godine, 4. maja 1980, preminuo je nekadašnji doživotni predsednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito.
Tito je preminuo u bolnici u Ljubljani, a njegovoj sahrani u
Beogradu prisustvovalo je više od 200 visokih ličnosti iz čak 127
zemalja.Tito se na čelu Jugoslavije nalazio punih 35 godina i imao je nesumnjivo izuzetan ugled u svetu.
Posebno
je veliki značaj, u međunarodnim odnosima, imala njegova uloga kao
jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u tadašnjim međunarodnim
okolnostima imalo veliki značaj.
U unutrašnjoj politici ostavio
je ustrojstvo koje se se na kraju pokazalo kao neodrživo - Ustav iz
1974. godine, a specifičan sistem konsenzusa predstavnika republika i
pokrajina pokazao se kao nerešiv problem kada se raspao Savez komunista
Jugoslavije.

„NE“ STALJINUOdbio je
Staljinov pritisak 1948. (Rezolucija Informacionog biroa komunističkih
partija) nakon čega je decenijama dobijao značajnu finansijsku i vojnu
pomoć (vojnu većinom do polovine pedesetih) od SAD. Kao osnivač i lider
Pokreta nesvrstavanja, njegova reč u tadašnjim međunarodnim okolnostima
imala je u više navrata izuzetnu težinu. Osim odbijanja Staljinovog
pritiska 1948. njegov ugled je takođe bio posledica činjenice da je bio
poslednji veliki ratni lider Drugog svetskog rata koji je toliko dugo
ostao na čelu svoje zemlje.
Tačan datum njegovog
rođenja nije poznat, ali je rođendanom smatran 25. maj 1892, što je
proslavljano kao Dan mladosti - u skladu s jakim kultom ličnosti koji je
sistematski građen tokom njegove vladavine.
Rođen je Kumrovcu, u Zagorju, u hrvatsko-slovenačkoj porodici.
Kao austrougarski kaplar učestvovao je u Prvom svetskom ratu - između ostalog i u borbama protiv srpske vojske.
Ranjen je i zarobljen u Rusiji 1915, pa je izvesno vreme proveo kao zarobljenik.
U njegovim zvaničnim biografijama navođeno je da je potom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji.
U
Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem oktobra 1920, kada
je postao član Komunističke partije, a 1937. njen generalni sekretar,
posle smenjivanja i streljanja Milana Gorkića, prethodnog lidera KPJ.
Radio je 1936. i 1937. u Kominterni u Moskvi u vreme kad je likvidiran znatan broj jugoslovenskih komunističkih prvaka.
Kao vođa KPJ predvodio je u Drugom svetskom ratu Partizanski pokret (Narodnooslobodilačka vojska).
Iz rata je izašao kao legendarni vođa.
Osim
borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom sprovele su
komunističku revoluciju - tokom i nakon rata. U zanosu "revolucionarne
pravde" nestale su desetine hiljada nekomunista - pod maskom "borbe
protiv saradnika okupatora" - čime je u stvari nepovratno uništen čitav
građanski sloj.

Istinu zbori, drug Stari .  

______________

Bilo kako bilo, ipak je Tito nas sviju na balkanu spojio, ovi nasi nas rastavljaju u bilo kojem smislu. :329340: 

Sreda, 5. jun 2013. u 17:52
PAKAO POSLE TITOVE SMRTI: Tajna pisma Jovanke Broz
Novinarka hrvatskog lista istražujući zamršenu sudbinu velike materijalne zaostavštine Josipa Broza Tita, koja je još 1984. proglašena državnom tajnom, tako da se do danas ne zna ni kolika joj je vrednost ni kome zakonski pripada, dobila je uvid u intimne beleške njegove udovice Jovanke nastale tri godine pošto je jugoslavenski predsednik umro.


Dosad neviđene, čuvane u najvećoj tajnosti, one otkrivaju šta je nekadašnja prva dama proživljavala od trenutka kad joj je rečeno da Tito umire do časa kad su je brutalno izbacili iz rezidencije kao i šta se dogodilo s brojnim dragocenostima predsedničkoga para.
“Čula sam od jedne ratne drugarice da je Tito napisao testament i dao da se umnoži u osam primeraka. Predao ga je drugu Kosti Nađu (generalu armije) kada je bio u Igalu zbog neke konferencije SUBNOR-a, koja se tamo održavala. U tom dokumentu je Tito, između ostalog, odredio da ja lično vodim računa o svim stvarima koje posle njega budu ostale, jer ću ja to najbolje znati, umeti i hteti. Čula sam isto tako da je posle toga došao Stane Dolanc (šef jugoslovenske tajne policije i član Predsedništva SFRJ) kod Nađa i zapretio mu da slučajno ne izađe sa tim dokumentom, jer će se gadno provesti. Poznavajući Tita toliko godina, živeći sa njim više od 35 godina, imajući u vidu naš brak i naše odnose sve do ovog strašnog i ponižavajućeg kraja, uverena sam da je Tito i ostavio takav testament. Isto tako znajući Dolanca i njegovu ulogu u svim našim - i Titovim i mojim - mukama zadnjih godina, sklona sam da poverujem i da je pretio Nađu.."

Ovako je u junu 1983. godine pisala Jovanka Broz poverljivoj osobi čiji identitet su novinari sakrili, radi njene bezbednosti. Jovanka je molila za pomoć da se posle trogodišnje agonije na dnevni red stavi pitanje njene egzistencije i nasledstva.

Ne samo da se problem nasledstva Brozovih u 33 godine nije pomakao sa mrtve tačke nego je sasvim opravdan strah Titovih naslednika da neće doživeti satisfakciju jer je većina Titove vredne imovine pokradena i nepovratno izgubljena.

Ili, kako to tvrdi, Titov unuk Joška Broz, sin Žarka Broza, posle nebrojenih posjeta državnih komisija, u Užičkoj 15, nakon Titove smrti ostao je samo – krš i lom.

U poslednje 33 godine popisi Titove imovine misteriozno su nestajali, baš kao i stvari i predmeti sa njega. Jovanka je uporno odbijala da potpiše dokumente o Titovoj imovini i svom nasledstvu. Nije htela da ih potpiše zato što ih je smatrala nepotpunim, ili zato što su je terali da se odrekne imovine.

Odnosno, kako je zapisala, “nema stvari koje bi trebalo da budu u tim spiskovima. Oni meni uvek zadrže 5-10 stvari. Obično, ne uvek, to su stvari veće vrednosti. Ili niko ne zna gde je to što ja tražim ili je opet neka njihova komisija zaključila da to uđe u muzejsku zbirku ili da su to kustosi rasporedili u prostorije dostupne publici”.

Testament sa početka teksta nikada nije pronađen, a Tito je preminuo formalno bez njega. Kao predsednik Jugoslavije u svojim govorima je govorio kako će sve što ima ostaviti državi.

"Da je Tito kad su mu amputirali nogu rekao - sve moje ostaje državi, to bi vredelo. Međutim, Partija nije imala nikakvih dokaza za to. To što je Tito pričao dok je bio u punoj snazi, se ne računa kao testament 15 godina posle. I danas ima živih ljud koji bi mogli da svedoče da je Tito govorio da su slike njegove, nije Tito bio nimalo naivan", izjavio je Toma Fila, bivši advokat Jovanke Broz.

CIA ZAKLJUČILA
'Josip Broz nije bio jugoslavenskog porijekla'


Na temelju fonetske analize jezika američka Centralna obavještajna agencija je zaključila da Josip Broz nije bio jugoslavenskog porijekla, prenosi Al Jazeera Balkans
Predsjednik bivše Jugoslavije Josip Broz Tito nije bio jugoslavenskog porijekla, navedeno je u dokumentu o fonetskoj analizi jezika kojim je govorio Tito, a koji je nedavno objavljen na internetskoj stranici američke Centralne obavještajne agencije.

U dokumentu, s kojeg je nedavno skinuta oznaka tajnosti, konstatira se da je Tito govorio srpskohrvatski, koji mu je 'navodno' materinski, ali sa 'stranim naglaskom', prenosi Srna.

U opsežnoj analizi eventualnih jezika koji bi Titu stvarno mogli biti materinski ili pak bliskiji od srpskohrvatskog, navedeni su ruski i poljski.

'Samoglasnik 'i' isto se izgovara poslije mekih i tvrdih suglasnika u srpskohrvatskom jeziku. Na drugoj strani, oni čiji je materinski jezik ruski ili poljski vjerojatno bi obje riječi izgovarali s umekšanim 'n'. To je upravo Titov izgovor srpskohrvatskog jezika i on se najbolje opisuje kao strani naglasak', navodi se u analizi čije dijelove prenosi beogradska Politika.

Autori dokumenta kažu da bi bilo logično pretpostaviti da je kontroverzni Tito Rus ili Poljak, ali naglašavaju da se njegov identitet samo može pretpostaviti, kao i da sigurno nema 'jugoslavensko porijeklo'.

Oni konstatiraju da upravo Titovo nejugoslavensko porijeklo može objasniti njegovu nepristranost i, shodno tome, 'uspjeh' u rješavanju raznih problema i sukoba etničkih grupa u Jugoslaviji.

Autori analize, koja je rađena na osnovu jednog Titovog govora iz 1977. godine, zaključuju da bi bilo kakvo dalje istraživanje stvarnog i pravog Titovog identiteta služilo samo u akademske svrhe.

E zabole me kog je porekla bio. Mogao je da bude i vanzemaljac što se mene tiče. Držao je Jugu, osnovao nesvrstane i bio svetsko ime.

A koji su ovi posle njega? Mogu da imaju poreklo a izgleda da im je to jedino i što imaju.

TITOVA UNUKA: Mog dedu izmislio narod da zafrkne CIA!

Unuka Josipa Broza Tita Saša Broz, upravnica Opere HNK Rijeka, oglasila se na svojem Fejsbuk profilu reagujući na vrlo zanimljiv način na tvrdnje da je njen deda zapravo bio Poljak ili Rus



HRVATSKA - Unuka Josipa Broza Tita Saša Broz, upravnica Opere HNK Rijeka, oglasila se na svojem Fejsbuk profilu reagujući na vrlo zanimljiv način na tvrdnje da je njen deda zapravo bio Poljak ili Rus.
“Ovim putem zahvaljujem CIA i svim radnicima iste agencije na višegodišnjim naporima da otkriju pravo poreklo mog dede. Poljak kažu ili Rus. Ali, sa žaljenjem moram da razočaram dotičnu instituciju i javno obznanim da moj deda nije ni postojao već je bio proizvod hipnotizirane mase koja je, kako bi zabavila sebe i zafrknula CIA izmislila svog 'Čarobnjaka iz OZ-a'. A postoji i dokaz da sam JA rasna Brazilka poreklom sa Kamčatke i da sa gore navedenim Titom nemam nikakve veze!”, napisala je unuka Josipa Broza Tita.


Bravo! 

Eto i mrtvom mu se može da zajebava CIU i koga hoće a naročito dokone novinare pune senzacionalizma.

Tito i Tesla su nešto poslednjih godina na meti novinara...
Svetski ,a naši...Nekoga očito boli..:)

Saša kraljica,u svom stilu :).

Ama i mrtvom ne mogu ni da mu popuše!!!! Samo laju i seruckaju. Vidim posle njega je svima bolje, ali kad bi se zezali.
Odlično im je odgovorila.

Samouka ::

Ama i mrtvom ne mogu ni da mu popuše!!!! Samo laju i seruckaju. Vidim posle njega je svima bolje, ali kad bi se zezali.
Odlično im je odgovorila.

Koliko znam(po priči mnogih)..svima je bilo lepo za vreme Tita..A sad ?
Umesto da idemo dalje..mi idemo dole.Žalosno...

Dajte nam bar jednog Tita ponovo,makar ga uvezli kao Alfa sa Melmaka....jer,sto opjeva Djole,
al se nekad dobro jelo.

Jovanka Broz primljena je u Urgentni centar u Beogradu nakon što je na nogama preživela lakši infarkt, potvrđeno je "Blicu".
Jovanka Broz kada je konačno dobila pasoš

Kako je objasnio direktor Urgentnog centra Zlatibor Lončar, Jovanka Broz dovezena je danas oko 13.30 sati u jako teškom i polusvesnom stanju na odeljenje reanimacije. Na telu su joj uočene dekubitalne rane i rana na grudnom košu nepoznatog porekla.


- Odmah smo pristupili reanimaciji i lekari se bore za njen zivot, jer je njen organizam u septičnom stanju, odnosno na početku sepse. Dovezena je u pratnji dva rođaka, a koliko znamo, duže vreme je odbijala da se leči, tako da je njen organizam u jako zapuštenom stanju - rekao je Lončar na konferenciji u Kliničkom centru.


Premijer države Ivica Dačić došao je u posetu Jovanki Broz, ali nije davao izjave. Jovanka Broz smeštena je u šok sobi B i uz nju je neprestano Zlatibor Lončar, direktor Urgentnog centra. Pre njega, Jovanku je posetio i Rasim Ljajić.


Od Titove smrti živi povučeno

Vladina komisija otkrila u kakvim uslovima je živela

Vladina komisija je 2006. izvestila da Jovanka Broz živi u u relativnom siromaštvu i da njen stan u Beogradu nije održavan od njenog hapšenja.

Jovanka (89) i Tito u braku su bili od 1952. do njegove smrti 1980, od njegove smrti 1980. ona živi povučeno u beogradskom naselju Dedinje. Većina misli da njena ekstremna povučenost dolazi kao posledica velikih problema kroz koje je prošla od smrti supruga kada je cela njena imovina nacionalizovana i kada je stavljena u kućni pritvor.




Kao neposredan svedok cele turbulentne epohe u istoriji Balkana, ona je još uvek predmet ogromnog regionalnog medijskog interesovanja. Sa svoje strane, Jovanka se drži u ekstremnoj povučenosti i retko daje intervjue.

Toliko je lepo živela da je odbijala da se leči (;.

Prvo su me izbacili, onda decenijama iznurivali
Odupirala sam se da naprečac, bez ičega, izađem iz kuće u kojoj smo Tito i ja živeli 35 godina, ali sam protiv svoje volje naprečac dovedena u „privremenu” kuću koja decenijama nije održavana.



Posle gotovo tri decenije, Jovanka Broz, udovica Josipa Broza Tita, bivšeg predsednika SFRJ, otvorila je vrata svog „privremenog“ boravišta u kome od smrti svog supruga živi sama, izolovano od očiju javnosti.
Već na pragu smo mogli da zaključimo: smišljenim i namernim neistinama o njenom „životu na visokoj nozi“, o gramzivosti i velikom bogatstvu, već 30 godina se zamagljuje stvarnost. A ona izgleda ovako: Jovanka Broz živi bez dokumenata, ličnih stvari i neregulisane penzije u jednoj beogradskoj kući u koju su je preko noći, bez njene volje, ubacili odmah posle smrti njenog supruga, koji izgleda za preko pola veka vladavine Jugoslavijom nije baš ništa ni zaradio ni stekao.
Spolja impozantna kuća, u lepom ambijentu Dedinja, preko puta kompleksa Belog dvora, unutra liči na sve samo ne na dedinjsku vilu. Počev od zarđale kapije, koju je mestimično potpuno „pojela“ korozija, preko zapuštenih i zarđalih baštenskih stolica i klupa...
Ipak, tek unutra nas je dočekalo pravo iznenađenje. U zidovima vlaga, otpali malter, dotrajale vodovodne i električne instalacije...
– Mesec dana posle Titove smrti, tačnije 10. juna 1980. godine došao je Slovenac Sergej Krajger i rekao da mi neće dati da ostanem u kući u Užičkoj 15, jer će ona biti Titov spomen-muzej. Pri tom mi je naglasio da ne smem ništa da ponesem iz kuće. Pogledala sam ga i pomislila: znači, mojih 35 godina života i rada ne vrede ništa – priseća se Jovanka Broz početka svog stradanja.
Iz te kuće nije smela da ponese bukvalno ništa, pa tako ni svoja lična dokumenta, fotografije, čak ni svoju garderobu...
– Dolničar, slovenački general, u međuvremenu je naredio da se zapleni i moja garderoba koju su držali u nekoj garaži ili magacinu dve, tri godine, tako da je dosta toga propalo. Iza tog, zuluma, jer to se ne može nazvati drugačije, stajao je Stane Dolanc, i sve to skupa bilo je strašno.
Da li ste tada na bilo koji način mogli da im se oduprete, obratite nekome?
– Kad su ta zlodela sprovodili nada mnom, ja sam se, naravno, odupirala da izađem iz kuće u kojoj smo Tito i ja živeli 35 godina. Predlagala sam da ostanem u kući dok se ne izvrši popis i ne napravi ostavinska rasprava – priča Jovanka Broz i pojašnjava: – Titova deca su imala svoje porodice i domaćinstva, pa sam smatrala da treba da prisustvujem popisu imovine jer smo tu živeli samo nas dvoje i ja najbolje poznajem i kuću i stvari u njoj. Ali to niko nije hteo ni da čuje.
S tim u vezi Jovanka Broz se obratila pismom i tadašnjem predsedniku države Cvijetinu Mijatoviću, ali ni od njega nije uspela da dobije odgovor.
– Zamolila sam da me ostave u kući dok se to ne obavi i dok mi ne nađu neki smeštaj, odakle me neće svaki čas seliti, ali nije se oglasio, nije hteo da mi pomogne. U međuvremenu, kod mene dolazi Stavrev (on je bio potpredsednik vlade, poreklom Makedonac), sa ultimatumom da se iselim u roku od tri dana, a ako se tome suprotstavim „imaju oni i druge mere“, dislociraće me, tj. izbaciti.
Tako se i dogodilo. Jovanka Broz je protiv svoje volje naprečac dovedena u ovu „privremenu“ kuću u kojoj i danas živi.
– Opirala sam se da dođem u ovu kuću, ali ništa nisam mogla da uradim – pomirljivo je rekla i dodala: – Kuću sam upoznala 1945, jer je tu bio štab Gardijske brigade, dok sam čekala da mi naprave propusnicu da uđem u Beli dvor – bila je to lepa porodična kuća na lepom mestu.


Drugi put sam ušla u nju 1961. godine uoči Beogradske konferencije nesvrstanih zemalja, obilazeći, službeno, sve kuće koje su bile pogodne da u njima odsednu gostujući šefovi država. Adaptaciju je radila vojska. Hteli su da je pretvore u hotel, ali je posle prepravke postala ni hotel ni vila. Naime, adaptirana je tako da između ostalog ima i tri sobe i tri kupatila, kako bi gosti imali svoju intimu. Naravno, tada nisam mogla ni da naslutim da će mi jednog dana biti „dom“. Sećam se, upitala sam još tada jednog tehničara koga sam zatekla u kući: „Dobro kad ste već uložili pare za adaptaciju, jeste li to pravno rešili”, na šta mi je on potvrdno odgovorio i objasnio da im se obratio vlasnik kuće, predratni trgovac Petrović, i rekao da bi hteo da je proda državi, kako se oko nje posle njegove smrti ne bi svađala njegova deca, i da su je oni, kao država, otkupili. Ne znam da li je to tačno, niti imam mogućnosti da to proverim.
Dakle, silom ste isterani iz Užičke 15 i naterani da živite ovde?
Da, tako je bilo, iako ova kuća nije podesna da u njoj živi jedna osoba. Opremljena je državnim nameštajem, a svaki komad ima svoj broj i daje se na revers, pa se tako svake godine i popisuje...
Ko je sve učestvovao u Vašem isterivanju?
Kao što sam rekla, iz Užičke su me izbacili Krajger, Dolanc, Stavrev i Ljubičić, a u ovu kuću je kasnije dolazio Fadilj Hodža i pretio mi, ali o tome drugom prilikom... Kad su me ovde silom sproveli i ostavili bez ijedne lične stvari, opkoljenu sa 15 policajaca, koji su bili oko kuće, a u njoj nikoga da mi se nađe, u ovoj kući su me, u ime predsedništva, vlade, dočekali čovek koji je imao nadzor nad ovom kućom i još jedna žena. Htela sam da popričam sa njima, pa sam im ponudila da skuvamo kafu, ali mi je ona rekla da u kući nema ni kafe, ni džezve. Ama baš ničega, a kao dočekuju me.
Dve, tri godine posle čoveka koji je Jovanku Broz dočekao u kući, na čelo službe dolazi izvesni gospodin Ružić.
Šta se događalo posle toga?
Već prve zime u ovoj kući, noću oko tri, četiri sata, probudila me je voda koja mi se sručila u spavaću sobu. Nedugo zatim voda je poplavila i podrum. Javila sam se advokatu Fili Filoti da mi pomogne, da se nekom obrati da se reši taj problem. Pozvao je čoveka koji je u međuvremenu na čelu službe koja vodi računa o državnim kućama zamenio onog koji me je dočekao, izvesnog Ružića, koji je na taj poziv odgovorio konstatacijom „da izmišljam“. Zbog toga je Fila nazvao Banovića, tadašnjeg državnog tužioca, i rekao mu za vodu i Ružićev odgovor. Tek je reagovanje državnog tužioca nateralo Ružića da dođe. Zatekao me je u podrumu u gumenim čizmama... Naravno, poverovao je svojim očima, ali i pored obećanja ništa nije uradio. Eto tako je taj Ružić jedno vreme rukovodio kućom.


Tavanica salona izjedena vlagom, ovako izgleda kupatilo (Foto Nada Torlak, Politika)
Znači, problem nije rešen?
Naravno da nije. Ponovo je unutrašnjost kuće bila poplavljena vodom, s krova. Obavestila sam o tome novog šefa službi, Janjuševića, koji je došao umesto Ružića. Janjušević je došao i rekao mi da je kupio neku masu ili emulziju za krov i da to mnogo košta. Pošto je bio petak, rekao je da će majstori doći u ponedeljak.
Ponedeljak je došao i prošao, pa drugi, pa treći ponedeljak, ali se niko nije pojavljivao. Onda je Janjušević još jednom navratio i rekao: „Znate, mi bismo vam pomogli, ali ne da Radonjić.” To je onaj koga sada gone zbog – da li Ćuruvije ili Draškovića. Ipak, Janjušević je bio jedini rukovodilac s kojim se moglo malo razgovarati o problemima i koji je, ruku na srce, naložio da se zamene poklopci na olucima, ali se ništa više nije radilo, priča Jovanka Broz napominjući da su joj svi ti rukovodioci reprezentativnih objekata stalno spominjali velike finansije koje su navodno obezbeđivali za nju, odnosno njene probleme, ali...
– Kuda su te pare odlazile, ja ne znam, jer se ovde nije ništa ulagalo.
Brozova se još jednom srela sa Aleksićem želeći da sazna zbog čega nisu ispunili obećanje, na šta joj je on odgovorio „da za to nema zakonske osnove“, iako mu je te poslove naložio predsednik vlade.
 – Posle Janjuševića za šefa je postavljen, mislim da se zvao Mićo Aleksić. To je bilo vreme Slobodana Miloševića, koji mi je poslao potpredsednika vlade Jugoslava Kostića, dva pravnika, jednog zapisničara i Aleksića. Kostić mi je rekao da dolazi u ime Miloševića i o meni govorio sve u superlativima, te da sam zadužila ovu državu i narod, te da sam na najbolji način predstavljala zemlju... pa će mi zato ovu kuću adaptirati i pokloniti. Dao mi je zadatak, rok od 15 dana, da se popakuju stvari kako bi se kuća pripremila za renoviranje, što sam ja i učinila. Poručio mi je i da će doći stručna komisija koja će kuću pregledati i proceniti šta treba raditi, o čemu imam dokument. Posle dva dana kod mene je došla Cica Knežević, koja se meni predstavila kao Miloševićev sekretar. Pitala sam je ko obezbeđuje sredstva za adaptaciju ove kuće, a ona mi je odgovorila da to nije moja, već njena briga, i da su sredstva već obezbeđena. Rekla je i da će stručna komisija sa arhitektom na čelu doći i napraviti izveštaj šta sve treba da se uradi.
(Sutra: Prevario me je i Milošević)
Nada Torlak

BRITANSKA SLUŽBA MI6
'Tito je 1948. tražio azil u Švicarskoj'


U Aeroklubu u Beogradu večeras je održana promocija knjige 'MI-6 Povijest tajne obaveštajne službe 1909-1949', autora Keitha Jeffery,a koja obrađuje djelovanje britanske obavještajne službe, javlja dopisnik agencije Anadolija
Otpravnik poslova veleposlanstva Velike Britanije u Srbiji David McFarlane na početku je rekao da kada je razmišljao kome bi dodijelio zadatak da napiše knjigu punu tajni, logičan izbor pao bi na autora Keitha Jefferya.

Prema riječima McFarlanea, Jeffrey je danas jedan od najcjenjenijih povjesničara u Velikoj Britaniji. Jedan od dojmova, McFarlanea je obujam djela, jer srpsko izdanje, inače tek treće izdanje van Velike Britanije, ima 762 stranice.

Kada je u pitanju sadržaj knjige McFarlane smatra da ga najbolje opisuju dva citata, i to jednog britanskog povjesničara suvremene politike i bivšeg ministra unutarnjih poslova koji je rekao: 'Jeffrey nije napisao lošu knjigu, izradio je vrlo dobru knjigu. Njegova velika zasluga je što je tajnu obavještajnu službu Velike Britanije i njene agente vratio u povijest Britanije u periodu Drugog svjetskog rata. Knjiga je puna raznih epizoda i ličnosti, ali autor nije podlegao avanturizmu', citirao je McFarlane i nastavio:
'Ograničenja sa kojima se suočavao nisu uplašila Jeffreya. Naprotiv, ona su ga potaknula da nam što bolje, koliko je moguće ispriča život agenata koji su radili širom svijeta. Jeffrey završava svoju knjigu s 1949. godinom, kada se služba našla na rubu Hladnog rata'.

Povjesničar Nikola Samardžić rekao je kako je 'pojava ovakve knjige za našu publiku poput nekog udara asteroida'.

'Mi moramo pričekati da se slegne sva prašina koju je ova knjiga podigla i naravno početi je čitati', rekao je Samardžić.

Problem s ovom knjigom, kako vidi Samardžić, još na samom početku bit će taj 'što ne postoji mediji, publika, ne postoji akademska zajednica koje bi mogle jedan ovakav poduhvat pratiti'.

'Tajne su danas roba kakvi su krajem XIX. stoljeća bili dijamanti, kakav je tridesetih postao heroin. Informacije su heroin za globalnu javnost koja se u fenomenu tajnih ili polutajnih službenih i neslužbenih informacija pokušava zaštiti od stvarnosti koju uvijek nije u stanju razumijeti', opisao je draž ovog djela Samardžić.

Knjiga je posvećena prvih četrdeset godina od osnivanja tajne obaveštajne službe Velike Britanije, koja je u međuvremenu postala civilna služba.

'Zanimljiv je interes Engleske za Bliski Istok koji je ona pokazala još 1580. kada su počeli potiskivati male talijanske republike. To je jedan dugi interes kao da su znali da iza tih pustih predjela, leže određena bogatstva', naveo je Nikola Samardžić.

Ono što je zanimljivo, dodao je, jest da je malo obavještajaca u početku radilo za britansku tajnu službu.

Na početku Drugog svjetskog rata bilo ih je između 40 i 50. Velika Britanija je prije svega zbog svojih obavještajnih sila odigrala ključnu ulogu u tom ratu.

'Autor ove knjige je imao tu šansu da je dobio vrlo vrijednu dokumentaciju koja je nastala iz rada službe. Veliki broj dokumenata i papira je, nažalost, u međuvremenu uništen. Pojedini su uništeni da bi se sačuvao identitet pojedinih agenata', rekao je Samardžić i dodao:
'U ovoj knjizi se, također, čuva identitet pojedinih agenata koji u međuvremenu nisu otkriveni'.

Diplomat i bivši načelnik Državne sigurnosti Goran Petrović je izjavio da se u 'knjizi nalaze na stotine i tisuća imena, datuma, činjenica, događaja, informacija i na svakoj drugoj, trećoj ili petoj strani može se naći skraćeni sinopsis za jedan špijunski film tipa Jamesa Bonda.'

Kao jedan od najljepših djelova knjige, Petrović je izdvojio one djelove u kojima se nadmeću ruske i britanske tajne službe.

Za događanja na našim prostorima, Petrović je rekao da se spominju 'sporadično i fragmentarno, spominju se imena nekih agenata koji su bili u tajnoj britanskoj službi, pojedini Jugoslaveni i postoji dio na dvije strane koji govori o Dragoljubu Draži Mihailoviću i Josipu Brozu Titu' i njihovom odnosu sa saveznicima i Nijemcima.

U knjizi se, također, nalazi i podatak da se Josip Broz Tito obratio švicarskim vlastima za azil 1948. godine. Podsjetimo, to je vrijeme sukoba Tita i Staljina kada se u Jugoslaviji strahovalo od sovjetske invazije.

Petrović nije mogao potvrditi ovo jer nije siguran u to koliko je ova informacija provjerena i pouzdana.

'Ovu knjigu je nemoguće prepričati. Svi oni koji budu čitali ovu knjigu neće u njoj pronaći fascinantne, šokantne, tajne informacije koje se prvi put otkrivaju, ali će moći uživati u svojevrsnom slaganju tog puzzle-a i tu jednu sliku sagledati na sasvim drugi način', zaključio je Petrović.

Druže tito mi ti se kunemo...ojha...
Slušam danas, nije Tito misterija nego Čarli Čaplin, niko ne zna ko je zapraavo taj čovek... 

Žao mi Jovanke...
Lepo joj je majka rekla, kad je čula da se udaje za Tita, "Mogla si ti i boljeg naći".

Krleža: Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije

Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost.

Kijara-brm ::

... Pokraj mosta imao sam sagrađenu baraku, koja je služila kao spremište cementa i gdje mi je kažnjeni Anton Belobrajić, zidar, izrađivao betonske konzole za naslon mosta, kod kojega je Broz češće ulazio i iza zatvorenih vrata ostao dulje vremena. Ovo njegovo ulaženje u baraku postalo mi je sumnjivo, pa sam jednog dana zavirio kroz pukotinu, gdje mi se je ukazao stravičan prizor, kako Broz vrši spolni akt s kažnjenikom Belobrajićem. Nakon odlaska Broza upitao sam ga kako može imati ovako gnjusan dodir sa čovjekom, ovaj mi je stidljivo odgovorio, da nema novaca, a Broz da mu dobro plaća.”

Namjerna diskreditacija

Kolicine ogavnosti u ljudima nikad ne promase da me zacude. Namjerno cemo diskreditovati sve sto je lijepo, i cisto, samo da bismo ostvarili neke svoje bolesne ideje.

Ma fuj.

I u ovakvim je situacijama imao manir velikog lidera.
Za mene je on bio i ostao maher!

http://trojka.rs/zanimljivosti/svastara/dan-kada-je-tito-jaukao-video

Znam, reći će neko, posle su streljali ađutanta, ali mislim da nisu.
Da je ađutant pričepio prste krmku Dolancu ili Mihajloviću ili već nekom od...i izgubio bi glavu, ali matori je okrenuo na šalu...

I svi bi sad da budu Tito, ali ne mere to bRez kabla...niste uštekani, gospodo plagijatori!

Pročitah na fejsu objavu "eminentnog lista kurir" u kome već proračunavaju da bi sahrana Jovanke Broz koštala oko 5oo.ooo evra.... A žena se hvala Bogu oporavlja. Pa kad su platili Miladinu Kovačeviću za tuču u Americi tri puta više, mogu da finansiraju i sahranu.

Druže Tito, ostavila me lakoumnica i saboterka!  

Ovo pismo već neko vreme kruži Internetom i na njemu je oznaka da je iz arhive Josipa Broza Tita, a potpisao ga je izvesni Ivan Ciganović 15. jula davne 1946. godine i u njemu se on požalio predsedniku i vrhovnom komandantu na suprugu koja ga je ostavila.
Njega je napuštanje toliko pogodilo da je od Tita zatražio oštru kaznu za sve supruge koje ostave svoje partnere i predlaže mu da im se zbog težine "nedela" odredi smrtna kazna!

Ovako se ostavljeni muža izjadao Titu:

"15. jula 1946. odbegla je od mene tajno moja zakonita i ljubljena žena Ciganović Mara r. 1915. god. u svet s namerom da vodi prostituciju i živi na tuđi račun. Mojem domaćinstvu preti rasulo i katastrofa, jer nema ko da vodi kuću, ko će da krpi, pere, kuva i u polju pomaže. A moram da izdržavam i majku staru 72 godine i jedno dete, ratno siroče.

Uvek sam govorio ženi:  
'Draga ženo, nemoj da me ostaviš, radije me ubi, nego da odeš u skitnju.' Ali eto otišla je lakoumnica i ovako me sada polagano ubija teška sudbina.

Prijavio sam slučaj policiji, ali to ide jako polagano i pitanje kada će je pronaći i uhapsiti! No ja se ne dam uništiti pritisku takve saboterke kakve je moja lakoumna žena.
I ja hoću da živim dostojno i pošteno demokratski, kao i većina dobrih ljudi.

Molim vas stoga da poradite u vladi, da žurno izađe i da se u celoj Jugoslaviji javno objavi zakon o zaštiti bračnog života kako sledi:  

1) Svaka udata žena, koja ostavi svog muža, i ode u svet, kažnjava se smrću.

2) Svaka udata žena, koja živi u svetu, bilo gde u kakvoj službi, ima da se iskaže pismenim odobrenjem potpisanim po njenom mužu, da joj on odobrava služenje. Takvo odobrenje imade biti potpisano po mužu pred dvojicom svedoka i potvrđeno po mesnoj vlasti.

3) Svaka osoba, koja bi zadržala kod sebe tuđu ženu bez takvog muževog odobrenja ili bi je skrivala te je ne bi prijavila policiji kažnjava se smrću.

4) Svako krivotvorenje takvog odobrenja kažnjava se smrću.

5) Po objavi ovog zakona imade svaka udata, da sebi u roku od 8 dana dobije takovo odobrenje od svog muža.

6) Ovo sve vredi i za muža, ako bi ostavio ženu otišao u svet u nepovrat.

Ovim veoma važnim i hitnim zakonom biće pogođeno u ahilovu petu svaka prostitutka i saboterka, porodični život biće izgrađen na čvrstim temeljima, nestaće užasnog kriminala i života na tuđi račun",
predložio je Ivan Titu.  

Niko ga nikad u mojoj kući nije voleo.
Baba mi je jedina bila za komunjare, za vreme rata nosila hranu partizanima na Avalu u neku bolnicu, ali je bila za Leku Rankovića i onda je kasnije i ona mrzela Tita.
Deda, majka, otac, niko ga nije voleo.
Ipak, desetak godina posle smrti, doživeo sam da ga branim od onih koji su ga voleli i koji su me prijavljivali čak u policiju. Isti slučaj se dogodio sa Miloševićem.
Tito je osetio snagu bezbedonosnih zapadnih struktura i samo zahvaljujući tome je plivao. Neosporno je bio nadaren za politiku, ne mogu reći da je vodio loću politiku.
Ali je pre svega radio sve po sistemu "drži vodu dok majstori odu".
Perfidno je radio protiv Srbije i Srba, ali ne krivim njega. Krivi smo mi što kaže Balašević , ali u drugom kontekstu.
Mislim da imaju pravo da ga pljuju oni koje je zajebo da mu veruju.
Ja sa njim nemam ništa.
Žao mi je što Srbija nije imala takvog plitičara, ali je to nemoguće, jer su Srbi ozbiljna država da bi se mogao pojaviti neko ko se dovija i falsifikuje istoriju. Srbinu to falsifikovanje apsolutno ne odgovara, tako da govorim o Titu i njegovoj politici kako veštini mogućeg. Tu je ok. Napraviti od četnika fapšističku vojsku, prikritii genocid u Jasenovcu, u tim prefidnim radnjama je bio maher
A Srbi koji su ga sledili, e to je talog zadnji.
O njima sve najgore, goreće u paklu.
Tito se borio i radio za svoje. Kapa dole.

Tako je Debi...sad imate...sve poslije Tita, koji ne drze vodu ni dok majstori odu...ebote podavicete se....nacrtajte sebi Tita.

Na današnji dan prije 34 godine umro je Josip Broz Tito


TITO

Kijara-brm ::

Na današnji dan prije 34 godine umro je Josip Broz Tito


TITO

Neka mu je vjecna slava i hvala ako ni za sta drugo, a ono zato sto je bagru drzao na uzdi  :baba: 

MARŠALOV LIČNI LEKAR: Tito nije bio Josip Broz, nije se odvajao od kožne tašne!
Aleksandar Matunović je maršala lečio od 1975. do 1979, odnosno gotovo do smrti

Dr Aleksandar Matunović, lični lekar maršala, napisao je da je Tito imao akt-torbicu od koje se nije odvajao, a u kojoj je, po njegovoj smrti, nađen jedan od dokaza da on nije Josip Franjo Broz.

Jedan od ljudi iz okruženja Josipa Broza, koji je posumnjao i kasnije tvrdio da ima dokaze da Tito nije osoba za koju se predstavljao, je njegov lični lekar dr Aleksandar Matunović. On je maršala lečio od 1975. do 1979, odnosno gotovo do smrti. On je napisao da "Nađeni izveštaj ide u prilog iznetoj sumnji, odnosno mišljenju da Tito nije Josip Franjo Broz iz Kumrovca, već da se iza toga imena krije druga osoba".

Dr Aleksandar Matunović je napisao:
"Tito je imao malu akt-torbicu, čini mi se od zmijske kože. Uvek ju je nosio sa sobom. Sadržaj torbice, pored ključa, bio je osiguran i malim katancem. U dva navrata - ulazeći u njegove prostorije, zatekao sam ga da pretura po torbici. Oba puta je leđima bio okrenut vratima, a torbica mu je bila u krilu. Kada bih ušao, torbicu je brzo zatvarao. Delovao je kao čovek koji je uhvaćen u nedozvoljenoj radnji. Po tome sam znao da se u torbici nalaze neke za njega značajne stvari.
Posle njegove smrti raspitivao sam se kod članova komisije za sređivanje Titove ostavštine šta su pronašli u toj torbici. Jedan od članova komisije, Zvonko Kostić, rekao mi je da, pored zlatnog nakita, pronašli umrlicu Davorjanke - Zdenke Paunović, od 1. maja 1945. godine, izvod iz matične knjige venčanih sa Jovankom Budisavljević, 1952. godine, sliku Pelagije Belousove.

Tu je bila i kopija izveštaja austrougarskog Ministarstva rata, od jeseni 1915. godine, u kojoj se nalazi spisak austrijskih oficira, podoficira i vojnika koji su poginuli u vreme bitke u Galiciji. U spisku se nalazilo i ime kaplara Josipa Franje Broza, prenosi Dnevno.hr.
Nađeni izveštaj ide u prilog sumnji, odnosno mišljenju da Tito nije Josip Franjo Broz iz Kumrovca, već da se iza toga imena krije druga osoba".