Kahlil Gibran ( Prorok

PROROKOV VRT/ljubav


Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju
perima njenim, moze povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto sjeverac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati.

Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korjenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosijace vas, da bi vas otrjebila od kukolja.
Samljece vas, do bijeline.
Umjesice vas, dok ne postanete gipki.
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb za svetu Boziju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smijati,
al' ne punocom smijeha svog i plakati,
al' ne do posljednje suze svoje.

Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu",
vec: "Ja sam u srcu Bozijem."
I nemojte misliti da mozete usmjeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se ucinite vrijednima,
usmjerice vase puteve.

Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani sto
pjeva svoj milozvuk noci.
Da spoznate bol prevelike njeznosti.
Da vas rani vlastito poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi;
Da otpocnete u poslijepodnevnom casu
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pjesmom slavljenickom na usnama…



A šta to znači raditi s ljubavlju?
To znači tkati platno nitima isukanim iz srca, kao da će to platno nositi vaš voljeni.
To znači graditi kuću s ljubavlju, baš kao da će vaš voljeni u njoj živeti.
To znači sejati seme s nežnošću i ubirati žetvu s radošću, baš kao da će vaš voljeni kušati njene plodove.
To znači prožimati sve ono što stvorite dahom svoga duha.

“Vaša deca, nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas.
I premda su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju misli sopstvene.
Možete im skućiti tela, ali ne i duše,
Jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice,
Koju vi ne možete pohoditi, čak ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni,
ali ne pokušavajte da ih terate da budu kao vi.
Jer život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se deca vaša poput živih strela odapinju napred...»
Khalil Gibran- Prorok



'Ima ljudi koji imaju malo, a daju sve što imaju. Takvi ljudi vjeruju u život i životno blago i njihove škrinje nikada nisu prazne.'' Kahlil Gibran ( Prorok

Kahlil Gibran (arapski:Halil Džubran; Bischarri, Libanon 6. januar 1883 - New York City 10. april 1931), libanonski pisac, filozof i pjesnik.
Najveći dio svog života proveo je u SAD gdje je i umro.U SAD je emigrirao 1895.godine sa majkom,dvije sestre i polubratom.Vremenom je u New Yorku stekao veliki ugled zahvaljući svom prijatelju fotografu Fredu H.Dayu.U Libanon se vraća kako bi završio školu.Nakon što mu porodica umre od tuberkuloze on ostaje brinuti se o jedinom preživjelom članu porodice sestri Josephin.Nakon smrti pokopan je u rodnom mjestu.Smatra se za jednog od najvećih islamsko- kršćanskih pisaca. Njegova djela pisana su na arapskom i engleskom jeziku. Bio je poznat i po tome što mu je omiljena forma pisanja bila ilirski zapis. Njegovo najveće djelo je "Prorok".
Djela
• "Prorok"
• "Slomljena krila"
• "Pobunjeni dusi"
• "Glas pjesnika"
• "Nevjeste lugova"
• "Glas učitelja"
• "Himna Cvijeta"
Knjige
• "Nimfe iz dolina",New York 1906.godine
• "Pobunjeni Dusi",New York 1908.godine
• "Slomljena krila",Boston 1910.godine
• "Suza i Smiješak",New York 1914.godine
• "Luđak",New York 1918.godine
• "Prorok,New York 1923.godine
• "Kraljevstvo Mašte",Kairo 1927.godine
• "Isus,sin čovječiji",New York 1928.godine
• "Bogovi Zemlje",New York 1921.godine
• "Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju."
• "Čovječije je oko povećalo; pokazuje mu zemlju većom nego što jest."
• "Kad povjeriš svoju nevolju susjedu, daruješ mu dio svojega srca. Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti; a ako je malena, omalovažava te."
• "Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost. A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje."
• "Ljepota je život kad život
skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena.
Ljepota je vječnost što se gleda u ogledalu.
Ali vi ste ta vječnost i vi ste to ogledalo."
• "Ljepota nije u licu; ljepota je svjetlost u srcu."
• "Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe."
• "Napredak nije puko popravljanje prošlosti; on je neprekidno kretanje prema budućnosti."
• "Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom."
• "Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka."
• "Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu."
• "Porediti dobro i zlo isto je kao i sebe uporno mučiti glađu i žeđu."
• "Prijateljstvo je vazda slatka odgovornost, nikad udobnost."
• "Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima."
• "Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga."
• "Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, oni imaju vlastite misli... "

[You must be registered and logged in to see this image.]
• "Ja sad idem, a čaše ljubavi i mladosti još uvijek su pune u našim rukama, prelijepi putevi života još su otvoreni pred nama. Ja sada odlazim u carstvo duša, dragi, a na ovaj svijet ću se vratiti, jer svevišnja Astarta vraća u ovaj život duše ljubavnika koji su u vječnost otišli prije nego su se nauživali ljubavi i slasti mladosti." (Pepeo pokoljenja i vječni plam)
• "Pokoljenja koja prolaze i gaze ljudska djela ipak ne mogu uništiti čovjekove snove, niti mu mogu oslabiti osjećanja." (Pepeo pokoljenja i vječni plam)
• "Otac joj je umro ne ostavivši joj ništa osim svoga imena i jedne straćare podignute među orasima i topolama, a majka joj je umrla ne ostavljajući joj ništa osim suza očaja i poniženja siročeta, tako da je postala tuđinka u vlastitom zavičaju, usamljena među tim visokim stijenama i isprepletenim stablima." (Mirta al-Banija)
• "Mladost je prelijepi san čiju slast umanjuju knjiška zamagljivanja i pretvaraju je u grubu stvarnost. Hoće li doći dan kada će mudri ljudi spojiti snove mladosti i užitak spoznavanja, kao što prijekor spaja srca međusobno antipatična? Hoće li doći dan u kome će Priroda postati učiteljica čovjekova, humanost njegova knjiga, život njegova škola? Hoće li doći taj dan?" (Mirta al-Banija)
• "Tjelesna prljavština ne dotiče čistu dušu; snježni nanosi ne usmrćuju živo sjemenje, a ovaj život nije ništa do gumno tuge na kome se vršu neiskusne duše prije nego što svoj plod daju, ali - teško klasju ostavljenom izvan gumna, jer ga mravi odnose u zemlju i zoblju ga ptice nebeske, te ono ne dospijeva u vlasnikove hambare." (Mirta al-Banija)
• "...čovjeku je bolje da mu bude nepravda nanesena nego da on nepravdu nanosi; bolje mu je da bude žrtva slabašna nego moćnik u čijim rukama su cvjetovi života... Duša je, Mirta, zlatna halka kojoj se može promijeniti oblik, uništiti ljepota njene obline, ali se, kao zlato, ne može pretvoriti u drugu materiju, niti joj se može sjaj pojačati. Međutim, teško suhome raslinju, jer naiđe vatra i proguta ga, pretvori u pepeo, zatim puhnu vjetrovi i raznesu ga po pustinji..." (Mirta al-Banija)
• "Vas je ovdje mnogo, a ja sam sâm. Činite sa mnom što god hoćete, jer vukovi rastržu janje u noćnome mraku, ali tragovi krvi ostaju na tlu sve do jutra i izlaska sunca." (Ludi Ivan)
• "...čovjeku ne nanose bol progoni ako je pravedan, niti ga zulumi dotiču ako je na strani Istine; Sokrat je s osmijehom ispio otrov, Pavle se okamenio radostan." (Ludi Ivan)


• "Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i vidjet ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost."

• "Ljubite jedno drugo ali ne pravite spone od ljubavi."

• "...ne mislite da možete upravljati putem ljubavi jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem."

[You must be registered and logged in to see this image.]
Njegov Prorok, napisan na engleskome (1923.) odmah mu je donio literarnu slavu, te je ubrzo preveden na desetke jezika, ukljucujuci i hrvatski (1976.). Taj spjev, koji po vanjskoj strukturi podsjeca na Nietzscheova Zarathustru, sukus je Gibranovih mistickih i filozofskih uvida, pretvorenih u vrhunsku poeziju ...

[You must be registered and logged in to see this image.]
• "Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobražava s godišnjim dobima; žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; žensko srce je nalik na stepu koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku što da činimo? Reci što da radimo? Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti? Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuđine koga nam večer dovede, a jutro odvede? Možemo li ove osjećaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Možemo li ovu sedmicu smatrati opijenošću koja se brzo završila otrežnjenjem i budnošću? Podigni glavu da ti oči vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem. Progovori i kaži mi nešto. Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu? Hoćeš li čuti lepršanje krila u noćnome miru? Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima? Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s noćnim himerama, a iščezava s jutarnjim izmaglicama? Reci mi, ljubavi. Kaži što ću za te predstavljati pošto si ti meni bio svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši. Kakav ćeš biti?"

• "...pjesnici su nesretni ljudi, jer ih okružuje zavjesa suza, bez obzira na to, koliko visoko stremi njihov duh."

• "Ruka ne može zgrabiti mač, a da je on ne odsiječe."
Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijaše osvit vlastitog dana, dvanaest godina u gradu Orfaleseu čekaše brod koji se trebao vratiti i odnijeti ga natrag na rodni mu otok. I dvanaeste godine, sedmog dana jelula, mjeseca žetve, on se uspne na brijeg izvan gradskih zidina i pogleda more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz maglu.
Tada se dveri njegova srca naglo otvoriše, i njegova radost poletje daleko nad more. On sklopi oči i pomoli se u tišini duše. Ali, kad siđe s brijega, obuze ga tuga, i pomisli u srcu: Kako da odem u miru i bez žalosti? Ne, čak ni bez rane u duhu neću napustiti ovaj grad. Dugi bijahu dani bola koje provedoh među njegovim zidinama, i duge bijahu samotničke noći, a tko se može sa svojim bolom i sa svojom samoćom rastati bez žaljenja? Previše sam čestica duha razasuo po ovim ulicama, i odveć je djece moje čežnje što idu gola među ovim brdima, i ne mogu otići od njih bez tegobe i bola. (Halil Džubran, Prorok, uvodni dio).
Halil Džubran je jedan od mojih učitelja u čijem vremenu nisam živio, ali sam ga upoznao u svom vremenu. Riječi proroka ostaju uvijek nakon njega i duše čije su oči okrenute u smjeru mističnog ne mogu ne vidjeti ga... Često je nazivan mistikom jer je vjerovao da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Jedinstvo, bezvremenost, samospoznaja, ljubav neprekidno se isprepliću obuhvaćajući sve što postoji...

Libanonski pjesnik i slikar Halil Dzubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. decembra 1883. u Bšareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernome Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila kći maronitskoga svećenika, pripadnika monofizitske kršćanske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist- upotrebljava u bogoslužju. Pošto je 1869., četrnaest godina prije Gibranova rođenja, bio otvoren, s izvođenjem Verdijeve Aide , Sueski kanal, stotine tisuća ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, držali svratišta za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostalo je bez posla. To je izazvalo nezapamćen egzodus arapskoga stanovništva u Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, SAD... Taj veliki val odnio je i Gibranovi obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodišnjega školovanja u tome gradu, vraća se u Bejrut, gdje se upisuje na medicinu i usavršava u arapskome jeziku.
Iz Bejruta, preko Grčke, Italije i Španjolske, odlazi u Pariz (1901.- 1903.), gdje izlaže crteže, o kojima sam Auguste Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea.
Gibran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajući, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u položajima kad najsnažnije izražavaju dušu koja teži jedinstvu sa sobom i sa svijetom.

No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od sušice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogođena istom teškom bolešću. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana slučajno preživi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati.

U životu su mu žene imale dominantan utjecaj, o kojem veli: "Sve što zovem svojim ja dugujem ženama, još od djetinje dobi. Žene su otvorile prozore mojih očiju i vrata mojega duha. Da nije bilo žene-matere, žene-sestre, žene-prijateljice, ostao bih spavajući među onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem."

Nekoliko žena, s kojima se najprisnije družio, ostavilo je potresna sjećanja na njega, kao Barbara Young, a dnevnički zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne čežnje koja se ne može utažiti nikakvim dodirom, čežnje koja smisao otkriva u samome svojem postojanju. Mnoge su žene prošle kroz Gibranov život, ali su dvije ostavile u njemu trajan trag. Na prvoj svojoj izložbi mističnih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se sa svojom budućom dobročiniteljkom i prijateljicom, koja će mu ostati privržena do kraja života. Kao 21-godišnjak, omalen, krhak - punačkih usnica ispod crnih brkova i duševnih smeđih očiju - upoznao se, naime, sa 31-godišnjom Mary Haskell, kćerju pripadnika osiromašenoga južnjačkog plemstva. Gibran ju je poslije opisao kao “anđelku ( she-angel ) koja me vodila prema sjajnoj budućnosti i koja mi popločava put k intelektualnom i financijskom uspjehu”. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu, i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenwich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjačkom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecište pisaca i umjetnika, osobito arapskih književnika emigranata. Bila mu je životna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok ( Beloved prophet, 1972.), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu koja je obuhvaćala žarku međusobnu ljubav, i, poslije, intelektualno i emocionalno suživljavanje, sve do samoporicanja. Gibran joj je, nakon mnogo godina zajedničkoga života, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za južnjačkog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926.

Poslije toga upoznao se s novom obožavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicom engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opčinjena njime da je, poslije njegove smrti, ostatak života posvetila predavanjima i člancima o njemu, a 1945. izišla joj je i biografska knjiga Taj čovjek iz Libanona ( This Man from Lebanon ).

Kahlil Gibran pisao je i na arapskom i na engleskome, te se u njegovim spisima proniču zapadnjačka i istočnjačka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najveći dio arapskoga pjesništva napisao je još u ranoj mladosti. Ali, za razliku od značajnih arapskih pjesnika i mistika prošlosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesničkog života da se služe kompleksnim pjesničkim jezikom, s izrazima kojih se značenje može utvrditi tek kad se prouče debeli rječnici i rijetke enciklopedije - Gibran je u svoje pjesništvo unio, premda stiliziran, svakidašnji govor naroda. Djelomično se i time može rastumačiti njegova neobična popularnost diljem arapskoga svijeta, i među najpriprostijim ljudima.

Napisao je mnoga djela, među kojima su najvrednija Luđak, Pijesak i pjena, Isus, sin čovječji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i osmijeh, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd.

No, spis Prorok donio mu je 1923. međunarodnu slavu. To je poema o čovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoće - kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraća onima među kojima je živio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogućnost i nadu sebe samih.

Kahlil Gibran često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik , mističan , danas čuje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom slučaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistička.

Kahlil Gibran umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. aprila 1931., u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital, na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od "ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila".

21. augusta 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : "...više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik." [You must be registered and logged in to see this image.]

Kahlil Gibran

Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki covjek
upita:
"Ko si ti?"

Na to ce Almitra: Pricaj nam o ljubavi.
I on podize glavu i pogleda ljude,
a po njima polegnu tisina.
I on progovori glasom silnim:

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju perima njenim,
moze povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto sjeverac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
tako ce vas i okresati.
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korijenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosijace vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljece vas, do bjeline.
Umijesice vas, dok ne postanete gipki;
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb
za svetu Bozju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godisnja doba
gdje cete se smijati, al' ne punocom smijeha svog
i plakati, al' ne do posljednje suze svoje.

---

Tad Almitra progovori ponovo, te kaza:
A sta je sa Brakom, ucitelju?

A on odgovori ovim rijecima:
Rodjeni ste zajedno i zajedno cete biti za sva vremena.
Bicete zajedno kada vam bijela krila smrti rasprse dane.
Da, bicete zajedno cak i u nijemom pamcenju Bozijem.
Ali, neka u vasem zajednistvu bude prostora.
I neka vjetrovi nebeski igraju medju vama.

Volite se, ali ne namicite okov ljubavi:
Nek' ona radije bude more sto se talasa medj' obalama vasih dusa.
Punite case jedno drugome, ali nemojte piti iz jedne case.
Podajte jedno drugome hljeba, ali ne jedite od istog somuna.
Pjevajte i igrajte zajedno i radujte se, ali neka svako od vas bude za sebe,
Kao sto su strune leutove za sebe, iako trepte muzikom istom.

Dajte svoja srca, ali ne jedno drugom u vlasnistvo.
Jer, samo ruka Zivota moze da drzi vasa srca.
I budite zajedno, ali ne odvec blizu:
Jer, i stubovi u hramu razdvojeni stoje,
A hrast i cempres ne rastu jedan drugom u sijenci.

---

A jedna zena koja je privijala svoje cedo na prsa rece:
Pricaj nam o Djeci.
A on rece:
Vasa djeca nisu vasa.
Ona su sinovi i kceri zudnje Zivota za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
I, iako su sa vama, ona vam ne pripadaju.

Mozete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju misli sopstvene.
Mozete im skuciti tijela, ali ne i duse,
Jer duse njihove obitavaju u kuci sutrasnjice,
koju vi ne mozete pohoditi, cak ni u snovima svojim.
Mozete teziti da budete kao oni,
ali ne pokusavajte da ih tjerate da oni budu kao vi.
Jer, zivot ne ide unazad, niti se zadrzava u proslosti.
Vi ste lukovi iz kojih se djeca vasa poput zivih strijela odapinju naprijed.
Strijelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom,
kako bi strijele Njegove letjele hitro i daleko.
Neka vas ispuni sreca sto vas
Strijelac savija u ruci svojoj;
Jer, bas kao sto voli strijelu sto leti,
On voli i postojani luk.

---

A jedna zena prozbori i rece: Govori nam o Boli.

A on kaza:

Vasa je bol lomljenje ljuske koja zatvara vase poimanje.
Kao sto se ljuska ploda mora slomiti
da bi mu jezgra izisla na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidasnjim cudesima zivota,
vasa vam se bol nece ciniti nista manje cudesnom od radosti.
I prihvatit cete doba svojega srca,
kao sto uvijek prihvacate godisnja doba
sto prolaze nad vasim poljima.
I gledat cete spokojno kroza zime svojega bola.

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.
To je gorki napitak kojim lijecnik u vama vida vase bolesno jastvo.
Stoga, vjerujte lijecniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno:
Jer, njegovu ruku, ako i jest teska i tvrda,
njezno vodi ruka Nevidljivoga,
I posuda koju donosi, ako vam i pece usne, nacinjena je od gline
sto ju je Grncar ovlazio svojim svetim suzama.

---

I on rece:

“Vi rastete u snu i zivite punijim zivotom dok snivate.
Jer, svi vasi dani prolaze u blagorodnosti
za ono sto primiste u spokoju noci.

Cesto mislite i govorite o noci kao vremenu za pocinak,
ali je noc zapravo doba za traganje i pronalazenje.
Dan vam pruza moc saznanja i uci vase prste da
budu vicni umijecu primanja;
ali vas noc odvodi u riznicu Zivota.

Sunce uci sve stvari da istrajno zude za svjetloscu.
Ali ih noc podize do zvijezda.

Upravo nocni spokoj tka svadbeni veo
nad drvecem u sumi i cvijecem u basti,
a zatim priprema gozbu raskosnu i svadbenu loznicu;
i u toj svetoj tisini sutrasnjica se zacinje u utrobi Vremena.

Tako je sa vama i tako, trazeci,
pronalazite slast i ispunjenje.
I premda vam u praskozorje budjenje brise pamcenje,
trpeza snova postavljena je za sva vremena,
a svadbena loznica čeka.”

---

Kad povjeris svoju nevolju susjedu, darujes
mu dio svoga srca. Ako je u
njega velika dusa, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovazava te.
Napredak nije puko popravljanje proslosti;
On je neprekidno gibanje prema buducnosti.
Umjetnost je korak od vidljivog, poznatog, do
nepoznatog.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a njeznost kukavicluk.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a cutanje neznanje.
Oni vele meni: Ako vidis roba kako spava, ne
budi ga, jer mozda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Ocuvaj me od mudrosti koja ne place,
filozofije koja se ne smije, i velicine
koja se ne klanja pred djecom.

---

A ucenjak rece: Govori o Razgovoru.

I on odvrati govoreci:
Razgovarate kad vise niste u miru sa svojim mislima;
I kad vise ne mozete izdrzati u samoci srca,
zivite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga.

I u mnogom vasem razgovoru misljenje je napola ubijeno.
Jer misao je ptica prostora, i u krletki reci moze doista rasiriti krila, ali ne moze leteti.

Ima ih medu vama koji traze razgovorljive, iz straha da ne budu sami.
Tisina samotnosti otkriva njihovim ocima golo jastvo, i rado bi umakli.

A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajuci i bez predumisljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti.

A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju recima.
U grudima takvih duh boravi u ritmickoj tisini.

Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vase usne i upravlja vasim jezikom.
Neka glas u vasem glasu govori uvu u njegovom uhu.
Jer njegova ce dusa cuvati istinu vasega srca, kao sto se pamti okus vina.
Kad se i boja zaboravi, a ni posude vise nema.

---

Tada reče učitelj: Govori nam o poučavanju.

A on reče:

Nitko vam ne može otkriti ništa osim onoga
što je već ležalo, poluusnulo, u počecima vašeg znanja.
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima,
ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti
nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira,
ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cjelome svemiru,
ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odražava.
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima može govoriti o područjima težine i mjere,
ali vas ne može odvesti onamo.
Jer viđenje jednog čovjeka
ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku.
I kao što svaki od vas stoji u božjem znanju,
tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga
i u svojem poimanju zemlje.

---

Ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja;
Jer, cesto sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jace vjerovati u vas i jace vas upoznati.
I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kazem:
Vi niste zatoceni u tijelima, ni omedjeni kucama i poljima.
Ono sto ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom.
To nije bice koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti.
Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokrece je u eteru.
Nejasan je i mutan pocetak svih stvari, ali ne i njihov kraj.
I radovao bih se kad biste me pamtili kao pocetak.
Zivot, i sve sto zivi, zacet je u magli, a ne u kristalu.
I tko zna nije li kristal magla koja propada?
(PROROK)

MIRISNI PLODOVI DUSE


Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.....

MORE


U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

ZEMLJA


Zemlja iz zemlje izbija prinudno i nasilno.
Zatim zemlja zemljom hoda gordo i ponosno.
Zemlja podize od zemlje palate, kule i hramove.
Zemlja stvara na zemlji legende, doktrine i zakone.
Zatim se zemlja zamori zemaljskim djelatnostima,
pa od zemljinih vijenaca plete siluete, vizije i snove.
Potom zemaljski san sklapa vjedje zemlji te ona spava
mirnim, dubokim, vjecnim snom.
Konacno, zemlja doziva zemlju, govoreci:
Ja sam majcina utroba i grobnica;
Ostacu majcina utroba i grobnica
sve dok zvijezde ne isceznu
i dok se sunce ne pretvori u pepeo.

O PRIJATELJSTVU


Vas je prijatelj odgovor na potrebe vase.
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju zanjete s zahvalnoscu.
On je vase kuciste i ognjiste vase.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potrazite od njega uspokojenje.
Kad vam prijatelj kaze otvoreno sta misli,
ne bojte se njegovog "ne" u svome duhu,
i ne zazirite od njegovog "da".
A kada suti,
nek vase srce ne prestane osluskivati njegovo,
jer i bez rijeci, medju prijateljima, sve misli,
sve zelje, sva iscekivanja, radjaju se i dalje,
s radoscu koja ne trazi povladjivanje.
Kad se rastajete od nekog prijatelja,
ne tugujte zbog toga.
Jer ono sto u njemu ponajvise volite,
moze za njegovog odsustva biti jos jasnije,
kao sto putnik planinu s podnozja jasnije vidi.
I nek u prijateljstvu ne bude drugog cilja
sem produbljivanja duha.
Jer ljubav sto trazi ista osim razjasnjenja
osobne tajne,
i nije ljubav nego bacena mreza:
hvata se samo ono sto je nekorisno.
Nek ono sto je u vama ponajbolje
bude za prijatelja vaseg;
ako zna dokle uleze vasa oseka,
nek zna dokle doseze i vasa plima.
Jer sta je za vas prijatelj
kog trazite samo da ubijete vrijeme?
Trazite ga samo da biste
to vreme odista prozivjeli.
Jer njegovo je da vam ispuni zelje i potrebe,
a ne vasu prazninu.
i nek u dragosti prijateljstva bude i smeijha,
i zajednickih radosti.
Jer u rosi sitnica srce nalazi svoja jutra,
i biva okrijepljeno.

TVOJA MISAO I MOJA


Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.

Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.

Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.

Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.

Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.

Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.

Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.

Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.

Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.

Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.

Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.

Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.

Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.

Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“

Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.

Moja me bodri na skromnu sluzbu.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.

Moja je prosto nacelo.

Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.

Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.

Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.

Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.

Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.

Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.

Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.

Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.

U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.

U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.

Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.

Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.

Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.

A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.

Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.

Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.

Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.

Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.

Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.

Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.

Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.

Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.

Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.

Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevas cvjetove koji promatraju te
kao sto djeca promatraju majcine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju cast, a ti
na njemu zrtvujes moje srce i dusu
Ili si medu knjigama,
sakupljas ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duse, gdje li si?
Da li u hramu molis?
Ili zazivas Prirodu u polju, utocistu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromasnih,
tjesis slomljena srca slatkocom svoje duse i
ispunjas njihove ruke svojim darovima?

Ti Bozji si duh svuda oko nas,
ti jaca si od vremena
Sjecas li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duse okruzila nas je, i Andeli ljubavi
lebdjese oko nas, pjevajuci pohvalnicu srcima?
Spominjes li se kada sjeli smo u sjeni krosanja,
skrivajuci se od covjecanstva, kao sto zene
stite nebesku tajnu svog srca?
Pamtis li staze i sume kojima smo krocili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjecas li se trenutaka kada pozeljeh ti zbogom
i moje usne poljubise tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje bozansku tajnu koju jezik izrevi ne moze!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemoguvi u zemlju
Udahnuo zivot vovjevji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navjesvujuvi ljepotu moje duse, i tamo
ce trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjecam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela cesto
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju zivjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali dusa ostaje zasticena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dode
i odvede sjedinjene duse k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuda
svom sljedbeniku vrc slatkog zivota
I premda te moje ruke nece grliti,
tvoja ljubav ce ostati moj utjesni mladozenja,
tvoje sjecanje, moj Vjecni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tisini noci?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Milujes li moje lice u mislima?
Ta slika meni vise ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu proslost.
Jecaji isusili su moje oci
koje odrazavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Cujes li moj plac tamo preko oceana?
Razumijes li moju potrebu?
Uvidas li velicinu moje strpljivosti?
Postoji li koja dusa voljna da prenese
ti dasak ove umiruce mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
medu andelima koji ce ti prenijeti moju prituzbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
zivotna tmina privila me na svoje grudi,
zalost me osvojila.
Posalji svoj smijesak u nebo,
neka me dosegne i ozivi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me odrzi na zivotu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam

Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?
(SLOMLJENA KRILA)

Danas je brak smijesna i zalosna trgovina koju obavljaju mladici i ocevi djevojaka. Mladici u vecini zemalja su na dobitku, a ocevi djevojaka uvijek gube. Sto se tice djevojaka koje se poput trgovacke rpobe prenose iz jedne kuce u drugu, njihovog sjja nestaje, njima je sudjeno da poput dragocjenih stvari ostanu po kucnim kutovima gdje vlada mrak i tiho nestajanje.

Moderna civilizacija je neznatno razvila um zene, ali je uvecala njenu patnju jacanjem muskarcevih ambicija. Donedavno je zena bila nesretna sluskinja, a sada je postala nesretna gospodja; nedavno je bila slijepa zena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je zena koja vidi, ali ide kroz nocnu tminu; bila je ljepotica u svome neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti, snazna upravo u svojoj slabosti, a sada je postala ruzna u svome usavrsavanju, povrsnih osjecaja i daleko od spoznavanja srca. Hoce li doci dan kada ce se u zeni sresti ljepota i obrazovanost, usavrsavanje i izuzetnost, fizicka slabost i dusevna snaga?

Ja pripadam onima koji tvrde da je dusevno usavrsavanje u prirodi ljudskoga roda, da je napredovanje ka savrsenstvu postojan zakon, i da je on djelotvoran; ako se zena u necemu razvija, a u necem zaostaje, onda je to zbog toga sto medju preprekama preko kojih dospijevamo do vrha brda ima skrovista lopova i vucjih jama. NA ovome brdu sto nalikuje omamljenosti koja javu unapredjuje, na ovom brdu sto je za zemlju prikovalo minule narastaje i one koji ce doci, na ovome brdu cudnih stremljenja i nadanja nigdje nema zene koja svojim zivotom simbolizira zenu buducnosti.
(SLOMLJENA KRILA )

BROD U MAGLI


Ispricao nam je ovo jedne snježne, na vjetru uzdrhtale noci u svojoj izdvojenoj kuci u dolini Kadiše.
Razgrcuci na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, rece:
"Hocete da vam kažem zašto sam tužan. Hocete da vam ispricam onu tužnu pricu koju sjecanje svakoga dana i svake noci u meni iznova vraca. Dosadilo vam je moje cutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uđemo u kucu njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne dijeli bol, ne može biti saucesnik ni u cemu drugom. Zato saslušajte moju pricu. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvijek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene cudnog izgleda. Vidio sam je u nocima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru cuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oci i osjecao dodir njenih prstiju na celu. Otvarao sam oci, ustajao u strahu, osluškujuci šapat nicega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lijepog lika, prijatnog glasa, nježnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mjesto neke stvarne žene? Da li se pomješala sa mojom svješcu, tako da sam njene sjenke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne cujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i cuo njen glas? Jesam li poludio? Jesam li opsjednut covjek koji je pobjegao u samocu i od utvara samoce izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se cudite tome. Ali postoje neobicna iskustva, mi ih poricemo, jer se javljaju u nevjerovatnom obliku. Naše cuđenje i poricanje, međutim, ne znace da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Djelila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda djetinje cisto, nježno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvijek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uvece bi prilazila i rekla: "Pođimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeci je za ruku, sve dok ne bismo sjeli na stijenu zagledani u suton, kad dospijemo na neko udaljeno mjesto umotano u vecernji pokrivac, uronjeno u caroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlacene zalaskom sunca, ponekad tražila da cujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, prije nego među granjem potraži prenocište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primjetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijuci u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pjesmu uvijek kada bi među njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sjedio usamljen s macem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i vidio je zagledanu u mene sa svijetlom u ocima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobicnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvijetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san - cak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najljepši, najsretniji, najprijatniji i najspokojniji dio života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom etericnom saputnicom predstavljao apsolutnu, cistu ideju koja kruži tragom sunceve svjetlosti, plovi morima, krece se mjesecinom obasjanim nocima, raduje se pjesmama koje niko nije cuo i zastaje pred prizorima koje niko nije vidio. Život, cijeli život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrđujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noci sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo srece da nisam napunio tridesetu. Kamo srece da sam hiljadu i jedan put umro prije nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši dio života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pjesme vjetra, niti ptice savijaju gnijezda u njegovom lišcu i među njegovim cvjetovima."
On zacuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih ociju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u ocaj. Cutali smo u ocekivanju da pricu nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bica, rece:
"Sjecate se da me je prije dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naucnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio talijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mjesecu, kad duh proljeca treperi zrakom, previja se u morskim valovima, pojavljuje u lijepim slikama na bijelim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vrijeme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske rijeci ne prelazi granice ljudske spoznaje i osjecanja. Duh posjeduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osjecanja. Kako da vam to naslikam rijecima?
Godine koje sam proveo sa svojom etericnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vrijeba iza zastora srece i da je gorcina talog koji miruje na dnu moje caše. Ali, oduvijek sam znao da ce uvenuti cvijet procvao na oblaku i nestati pjesma koju su otpjevale nevjeste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sjela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu prije puta, išla tamo gdje sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvijek kada bih sreo nekog prijatelja, vidio sam kako mu se osmjehuje. Kada bih išao nekud u posjetu, osjetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sjedio na hotelskoj terasi slušajuci zvukove grada, dijelila je moje misli. Ali, kada me je camac odvojio od bejrutske luke, onoga trena kada sam stupio na brod, osjetio sam da se nešto promijenilo u svemiru moga duha, osjetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Cuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuce: 'Vrati se odakle si došao. Siđi u camac i vrati se na obalu svoje zemlje, prije nego brod isplovi.'
Brod je isplovio. Bio sam slican vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo vece, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem dijelu broda. Djevojke iz mojih snova, žene koju sam zavolio, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka djevojcica, ciji sam lik vidio kad god bih pogledao u nebo, ciji sam glas cuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noci, mora i svemira.
Tako sam putovao od mjesta do mjesta zovuci u sebi svoju saputnicu, gledajuci u valove koji se prevrcu, ne bih li, možda, njen lik ugledao u bjelini pjene.
U ponoc, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i vidio kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vicuci: 'Zašto si me napustila?... Zašto si me dala samoci? Kuda si otišla? Gdje si bila? Dođi bliže, dođi meni i ne ostavljaj me više.'
Nije mi prišla, štaviše nije se pomakla s mjesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviđenog bola i tuge. Rece tiho: 'Došla sam iz morskih dubina da te na casak vidim. Ponovo cu otici tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'

On ode i ja se srucih na stolicu razmišljajuci o sebi, ljudima oko mene, svRece ovo, pomješa se s maglom i nestade. Poceo sam da je dozivam kao gladno dijete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni zrak noci.
Ušao sam u kabinu s necim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru ocaja i sumnje. Zacudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, tijelo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Vidio sam svoju saputnicu na krizu od procvjetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na kriz, slivala se na travu i mješala s opalim cvjetovima.
Brod je danonocno plovio između dvije pucine, ali ja nisam znao jesam li covjek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili sjenka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleci i prizivajuci tajne sile da cujem njen glas, vidim njen obris, osjetim dodir njenih prstiju na celu.
Ovako sam proveo cetrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala talijanska obala. Brod je toga dana uvece ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tijesno grupiranih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palace u vodi, gondole zamjenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, lađar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Cim sam spomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i poceo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se vec smracilo. Noc je svoj plašt spustila na grad. Zasvjetlili su prozori palaca, bogomolja i sastajališta. Njihov odbljesak svjetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsjecala na san pjesnika koji se zanosi neobicnim prizorima i predjelima iz mašte. U blizini mjesta na kojem se kanal spajao s drugim zacula su se sa svih strana zvona, ispunjavajuci nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg svijeta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do plocnika. Lađar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palacu okruženu baštom. Rece: 'To je ovde'. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kuci. Lađar je s torbom na leđima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošcenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Zacudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priđe jedan sredovjecan sluga. Pogleda me natecenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Šta želite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuca venecijanskog dužda?' Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog casa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Cutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vrijeme u meni ne bijaše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: 'Pa zar niste culi da je duždova kcerka danas umrla?!'
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plac. Zamislite kako se osjeca covjek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u pjenušave valove i sivu maglu. Zamislite kako se osjeca mladic koji se dvije nedjelje krece između jauka ocaja i vriska pucine i na kraju se puta nađe pred vratima kuce u kojoj se krecu tužne sjenke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palaci koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odnio pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: 'Izvolite, gospodine. Dužd vas ocekuje.'
Rece ovo i pođe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uđem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvjetljenu svijecama. U njoj su sjedili neki uglednici i svecenici. Svi su cutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sijede brade, s bremenom tuge na povijenim leđima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: 'Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak nece sprijeciti da obavite ono zbog čega ste došli. Budite spokojni, mladicu.' Zahvalio sam mu na lijepim rijecima uz izraze saucešca zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih rijeci.
Starac me povede do stolice pored mjesta gdje je sjedio. Pridružio sam se ostalima koji su cutke sjedili, gledajuci krišom njihova tužna lica, slušajuci njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Poslije su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošcenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rijecima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreci: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ici. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plac.' Postidjele su me njegove rijeci i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domacini na svijetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar dio onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!'
Odmah zatim nesretni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uđe sobar u brokatnoj odjeci. Starac mu rece pokazujuci na mene: 'Odvedi našeg gosta u sobu na istocnoj strani. Posluži ga jelom i picem i pobrini se o njemu.'
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelijepo uređenu sobu s raskošnim namještajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekrivojoj samoci i onome što se desilo na pocetku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i pice i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajuci po sobi ili stojeci uz prozor zagledan u nebo, osluškujuci glasove lađara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih između vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sjecanje i zaborav, kao što se na obali smjenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nijemo poprište na kojem su sukobljene nijeme vojske, smrt im uzima vojnike i oni cutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemjerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osjetio da neko bice stoji u blizini mog kreveta, osjetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko etericno bice me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privucen necim neodoljivim. Išao sam, ali nesvjesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svijetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvackim sandukom na sredini, pod svjetlom mnoštva svijeca na obe strane, okruženim cvijecem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i vidio lik moje saputnice. Iza vela smrti vidio sam lik moje saputnice iz snova. Vidio sam ženu prema kojoj sam osjecao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomicno bijelo tijelo u bijeloj odjeci i bijelom cvijecu, koje prekriva spokoj beskraja i strah od vjecnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svijetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno tijelo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoce posadio bijeli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvijet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoce, Bog mi je nasuo gorku cašu. Nek bude Božja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama vec u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, vec je bol u prirodi samoj.
Moja prica nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vjernik koji vjeruje u logiku gorcine prisutne u svakom gutljaju našeg nocnog pica. Vjerujem u ljepotu klinova u mojim grudima. Vjerujem u milost prstiju od željeza koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja prica. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klecao pred djevojkom na odru koju sam zavolio u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom vjecnosti.
Tri tjedna kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim tisucu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tuđine u tuđinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

PJESMA


U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene.
To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povrijedi?
Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati,
niti Davida koji ce odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sjeciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od djevojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa djecjim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pjesmu ispjevati?

* Sto da kazem za pecine moje duse? Kad bi netko koga volim smogao hrabrosti da udje u te pecine, nasao bi samo covjeka koji je kleknuo da se moli.

* Naučio sam vrijednost tišine od brbljavih, toleranciju od netolerantnih, ljubaznost od neljubaznih, a ipak sam nezahvalan tim učiteljima.

* Osoba, koju smatraš nebitnom neznalicom, došla je od Boga da bi mogla upoznati blaženstvo iz tuge i znanje iz tame.

* Bolje je biti isušeno vrelo u kojeg ljudi bacaju kamenje, nego izvor bistre vode kraj koje žedan prolazi i iz koje izbjegava piti.

* Darežljivost nije davanje nečega što ja trebam više od tebe, već nečega što je tebi potrebno više nego meni!

* Radost i tuga su neodvojive; dolaze zajedno, a kad jedna sama sjedi uz tebe, sjeti se da je druga zaspala na tvom krevetu.

* Ljudsko je oko mikroskop koji čini svijet većim nego što stvarno jest.

* Ljepota nije u vanjštini; ljepota je svijetlo u srcu.

* Sacuvaj me od onoga koji istinu ne može reci, a da ne ubode; od onog covjeka s dobrim izražavanjem ali lošim namjerama i od onog koji samopoštovanje stjece pronalazeci pogreške u drugih.

* Onaj tko sažaljava ženu, potcjenjuje je. Onaj tko joj pripisuje zla društva, tlaci je. Onaj tko smatra da njezina dobrota dolazi od njegove, a njezino zlo od njegovog, bestidan je u svojoj uobraženosti. Ali onaj tko je prihvati kao djelo Boga, cini joj pravdu

* Bog je Istinu napravio s mnogo vrata, da bi mogao primiti svakog vjernika koji na njih pokuca.

* Nikad ne govorim a da ne griješim, jer moje misli dolaze iz svijeta apstrakcije, a moje tvrdnje iz svijeta stvarnosti.

* Tvoje povjerenje u ljude i sumnja u njih usko su povezani s tvojim samopouzdanjem i s tvojom sumnjom u sebe

* Sjecanje je kamen spoticanja na putu Nade

* Prakticni smo za osobni interes, idealisti kad su u pitanju drugi

*Jezici, vlade i religije oblikovani su od zlatne prašine koja se diže s obje strane puta kojim protice velicanstven život covjeka

* Drugi muškarci u tvojoj blizini vole sebe. Ja u tebi volim tebe. Drugi muškarci u tebi vide ljepotu koja ce uminuti prije negoli njihove godine. No ja u tebi vidim ljepotu koja nece uminuti, i u jesen tvojih dana ta ce se ljepota bez straha ogledati u zrcalu i nece joj biti neugodno. "Ja jedini volim ono nevidljivo u tebi."

* A pjesnici su nesretni ljudi, jer ih okru-zuje zavjesa suza, bez obzira na to, koliko visoko stremi njihov duh.

* Blazenstvo srece nece razdvojiti srca koja je zdruzila zalost.

* Ljubav, koju su ocistile suze, vjecno ce ostati cistom i lijepom.

* Ljubav je plod duhovne privlacnosti.

* Lisica kaze da je grozdje, koje ne moze dohvatiti, kiselo.

* Nebeska je ljubav oslobodjena ljubomore, bogata je i nikada ne ranjava duh.

* Casa nece privuci nase usne, ne vidimo li boju vina kroz njen prozirni kristal.

* Dat cu mu sve, sto slaba zena moze dati jakom muskarcu.

* Voljela bih da me ljubis, kao sto pjesnik ljubi svoje otuzne misli.

* Hoce li ljubavnik biti zadovoljan, dok bude grlio duha, hoce li zena utaziti svoju zedj u izvoru snova?

* Kakav je onaj covjek, koji nikada nije srknuo iz case ljubavi, i kakav duh ima onaj, ko nikada pun postovanja nije stao, pred osvijetljenim oltarom u svetistu, ciji su podovi srca muskarca i zene, a strop skrivena zavjesa snova? Kakav je cvijet, na cije latice zora nikada nije spustila kapljice rose; kakav je potok, koji izgubi svoj tok i ne izlije se u more?

* U usta si joj udahnuo zivot i u srce si joj posijao sjeme smrti

* Svojom voljom pobudjujes njenu ljubav i iz njene ljubavi proizlazi sramota. Pokazao si joj ljepotu stvaranja, a njena ljubav prema ljepoti pretvara se u neutjesnu ceznju.

* S ljubavlju si mi otvorio oci i s ljubavlju si me oslijepio

* Istinska bol je nijema

* Moderna je civilizacija zenu napravila malo pametnijom, premda je zbog muske pohlepe povecala njezinu patnju.

* Jedan sam medju onima, koji vjeruju, da je duhovni napredak zakon ljudskog zivota

* Zena je za narod ono sto je svjetlo za svjetiljku

* Prkosenje nevoljama i preprekama plemenitije je od bijega u spokoj. Leptir, koji leti oko svjetla dok ne umre, vrijedniji je divljenja od moljca, koji zivi u tamnoj rupi.

* Kako ranjeno srce moze naci utjehu u razocaranoj dusi?

* Pjesnici i pisci trude se spoznati pravu prirodu zene, a sve do danas nisu otkrili tajne njezina srca, jer gledaju je iza zavjese spolnosti i vide samo sadasnjost; gledaju je kroz povecalo prezira i omalovazavanja te nalaze samo slabost i podredenost

* Muskarac pozanje slavu i ugled, a zena placa cijenu za to.

* Ljubav je dragocjeno blago, to je Boziji dar osjetljivim i velikim duhovima

* Ljubav me naucila, kako te braniti, cak pred sobom samom

* Ogranicena ljubav zahtijeva ljubljenu osobu, neogranicena zahtijeva samo sebe samu.

* Dusa, koja je jednom, makar samo jednom, ugledala Bozju sjenu, nikada vise nece biti strah ni samog vraga.

* Ta istina je iskrenost, koja sva nasa djela ucini lijepima i casnima

* Slavuj u krletci ne savija gnijezda, da njegova djeca ne bi zivjela u ropstvu...

* Cvjetovi na livadama djeca su ljubavi sunca i prirode; djeca su ljudi cvjetovi ljubavi i saosjecanja...

[You must be registered and logged in to see this image.]
Aramejski, kojim je Isus govorio, bio je Dzubranu drugi jezik. Atmosfera i izgled Judeje ocarava citaoca koji je, krecuci se kroz prizore iz onih dana i one zemlje, svestan necega mnogo uzvisenijeg nego sto su reci na stranici. Gledamo mladica iz Nazareta kakvim ga nikad nismo videli, jer u Dzubranovom Isusu, prvi put otkako su napisana Jevandjelja, jedan Isusov zemljak pise o njegovim recima i delima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Ludak" je prva knjiga Halila Dzubrana na engleskom jeziku, nastala zbog Dzubranove potrebe da americkom citaocu priblizi svoja pesnicka dela. Neke od tema koje se javljaju u ovim parabolama jesu odnos coveka prema Bogu, odnos prema drugim ljudima, problemi vezani za covekovu srecu i unutrasnje nespokojstvo. Moze se posmatrati kao uvod u izgradnju neobicnog spoja poezije, proze i filosofije.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Neposredno pred smrt, 10. aprila 1931. godine, Halil Dzubran je dovrsio ovu knjigu. U ovim predivnim parabolama i crtezima iskristalisala se poruka citavog njegovog zivota - poruka koja je od svog objavljivanja donela utehu i nadahnuce hiljadama citalaca...

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ove sentence Dzubran je prvobitno belezio na arapskom u vise navrata, a kasnije ih je sakupio, uoblicio i preneo na engleski jezik. Iako su "Pesak i pena" sentence, one se po mnogo cemu nadovezuju na kazivanja iz "Proroka". "Pesak i penu" Dzubran je pisao u svojoj najzrelijoj fazi, a pisac i ovde zadrzava profetski diskurs, podsticuci citaoca da svet opaza i promislja na nov, drugaciji nacin. Recenice iz "Peska i pene" kao da kazuje mudrac, a u njima se cesto sjedinjuju lepota i istina, filozofski i religijski pogled na zivot, ljude, ljubav, nadu...

[You must be registered and logged in to see this image.]
Kao prava riznica mudrosti ova knjiga obradjuje teme koje se ticu sudbine svakog ljudskog bica: rad i igra, posedovanje i sloboda, dobro i zlo, ljubav i smrt. Ilustrovana je nadahnutim autorovim crtezima koji se s razlogom mogu uporediti sa crtezima Vilijema Blejka. Razmisljanja o prirodi, mudrosti, vremenu, samoci i Bogu saopstena su jedinstvenim stilom, dok se na svakoj stranici knjige oseca plemeniti duh...
Prorok, njegovo napoznatije delo, kojim je stekao svetsku slavu, objavljen je prvi put 1923. godine. Preveden je na preko dvadeset jezika a sam Džubran ga je ilustrovao svojim vizionarskim crtežima. Kao prava riznica mudrosti i putokaza za razborito vladanje u životu, on obrađuje teme koje se tiču sudbine svakog ljudskog bića: rad i igra, posedovanje sloboda, dobro i zlo, ljubav i smrt. Njegov uticaj ne ograničava se na Bliski Istok iz kojeg potiče nego je daleko širi. Stoga je u pravu Dž. Rasel koji piše: "Još od vremena Tagorinog Gitandjalija, Istok nije govorio tako lepim glasom kao u Proroku". Na tekstu Prorokovog vrta, koji je objavljen prvi put posthumno 1933, Džubran je radio upravo poslednjih dana svog života. Dok u prethodnoj knjizi Almustafa napušta grad Orfalez da bi se vratio u svoju domovinu, ovde se opisuje njegov povratak rodnom ostrvu. Preplavljen "setom sećanja", on se vraća u "Vrt njegove majke i oca , gde počivase usnuli oni, i njihovi preci". Ali na molbu svojih prijatelja, posle nekoliko nedelja duboke osame, nastavlja sa svojim mudrim pripovedima. Prorokov vrt je ilustrovan nadahnutim autorovim crtežima koji su s razlogom upoređivani sa crtežima Viljema Blejka. Razmišljanja o prirodi mudrosti, vremenu, samoći i Bogu saopštena su jedinstvenim stilom, dok se na svakoj stranici knjige oseća plemeniti duh Halila Džubrana

[You must be registered and logged in to see this image.]
Autobiografska novela o Dzubranovoj prvoj ljubavi. Ovo poeticno delo, koje govori o ljubavi, slatkoj i gorkoj, radosnoj i tuznoj, govori zapravo o sili koja pokrece svet - "Kada volimo, Bog nije u nasem srcu, vec ljubavlju dosezemo Bozije srce..."

SUZA I OSMEH
Halil Dzubran
"Suza i osmeh" obuhvata deo Dzubranovog ranog stvaralastva i usmeren je ka blistavom sjaju vecnosti, daleko od sveta koji je uvek bio u kandzama nepravde i nasilja...

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ovi tekstovi jasno otkrivaju Dzubrana kao proroka prodorne vizije i objektivne spoznaje. On zlokobno upozorava na ozbiljne i neuocene opasnosti koje ce tek zadesiti ovaj svet na njegovom olujnom putu intriga, neprilagodjenosti i granicne svesti. Na religioznom planu on pokazuje briljantnost duhovnog uvida i odlucnost posvecenosti koji opstaju dok se ne probiju na onu stranu spoljasnjeg bica...

''Ima ljudi koji imaju malo, a daju sve što imaju. Takvi ljudi vjeruju u život i životno blago i njihove škrinje nikada nisu prazne.'' Kahlil Gibran ( Prorok

CRVENDAĆ

O Crvendaću, zapjevaj!
jer je tajna vječnosti u pjesmi.
Želio bih da sam, kao ti, slobodan
od zatvora i lanaca.

Želio bih da sam, kao ti, duša
što leti nad dolinama,
pijući svjetlost kao što se vino pije
iz eterskih pehara.

Želio bih da sam kao ti, nevin,
zadovoljan i sretan,
ne znajući za budućnost
i zaboravljajući prošlost.

Želio bih da sam kao ti u ljepoti,
draži i otmjenosti,
dok mi vjetar širi krila
da ih uresi rosa.

Želio bih da sam kao ti, misao
što lebdi nad zemljom,
lijući moje pjesme
između šume i neba.

O Crvendaću, zapjevaj!
i rasprši mi tjeskobu.
Slušam glas u tvojem glasu
koji mi šapće u nutarnjem uhu.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Tamo gdje si ti


I posljednju kaplju ljubavi
vjeruj dušo poklonit ću tebi
i kad novo jutro osvane
još u meni, ljubavi će da ostane.

Prošla si kroz moje snove
osjetila da nas ljubav zove
malo po malo tečeš kroz vene
malo po malo osvajaš, opijaš mene.

Da tamo gdje pođeš mi ti
sa tobom putuje i duša moja
za tvojom dušom ona pututje
jer sa njom želi da se združuje.

Prorok.

Samo uz tebe


Život moj bez tebe
nema, ne nema trajanja
jer život bez tebe je
život, život pun kajanja.

Život moj bez tebe ću
bez tebe ću da ostavim
jer ja drugu ljubav
jer drugu ljubav ne želim.

Samo uz tebe želim
želim život da provodim
samo uz tebe želim
znaj želim da ostarim.

Prorok

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i poletje put neba.

Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.

Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna seva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise letjela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.


O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti kako bih sa tobom otkrio ljudima velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.

Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!

Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?

Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?

O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom letjeti.

Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes - moje srce je ono sto te u meni drzi. I time se moram zadovoljiti!

[You must be registered and logged in to see this image.]

LJUŠTURE I SUŠTINE

Kad god sam popio gorku cašu, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam
u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici,
našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošcu nadajuci se da za to slijedi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.
I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nijem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih '' vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
Šta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?
Kazem vam, a mozda su moje rijeci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi: Ono što vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što cujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi covjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. Ako vidimo covjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presucujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo covjeka kako pjeva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u covjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove rijeci ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osjecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.
Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
U toku dana mozeš sresti dva covjeka.Jedan ti se obraca glasom što lici na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojazljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i medju prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslušnuo, cuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u duši svake od njih je sjenka Duha.
Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.
Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proljećna i ljetnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti.Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje.
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo. Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.

"Mirisni plodovi duse''

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada tvoj prijatelj kaze sto misli,
neces se bojati onoga "ne" u svom duhu,
niti ces suzdrzati "da".

A kada suti tvoje srce i dalje
slusa njegovo srce;

Jer u prijateljstvu bez rijeci radjaju se
i dijele sve misli, sve zudnje i sva ocekivanja,
uz nepriznatu radost.

A kada se rastajete od prijatelja, ne tugujte;
Jer ono sto u njemu najvise volite
mozda ce biti jasnije kad bude daleko,
kao sto penjac jasnije vidi
planinu iz doline.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Samoća i izdvojenost

Život je otok u moru samoće i izdvojenosti.
Život je otok čije su litice želje, drveće snovi, cvijeće samotinja, vrela žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.
Tvoj život je, prijatelju, otok odsječen od svih otoka i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.
Vidio sam te, prijatelju, kako sjediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i što spaja njihove težnje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave te ih razaraš, zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.
Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce što drhti u samoći i izdvojenosti, kao sto drhti žedan čovjek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.
Vidjeh te, prijatelju, kako sjediš na prijestolju slave, a oko tebe ljudi što opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnosću svoje duše i vodi ih između zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno biće kako stoji uz tvoje prijestolje krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim vidjeh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to biće kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti.
Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima i majčinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraća i spaja sa Sveopćim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može; vidjeh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može.
Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.
Tvoj unutarnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju.
Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

BLIZNJI

Kada svoju tugu svom bliznjemu povjeris
poklonis mu veliki dio tvoga srca.
Ukoliko mu je dusa velika, bit ce ti zahvalan.
Ukoliko mu je dusa malena, on ce te poniziti..


[You must be registered and logged in to see this image.]

Drugi muskarci u tvojoj blizini vole sebe.
Ja u tebi volim tebe.
Drugi muskarci u tebi vide ljepotu koja ce uminuti
prije negoli njihove godine.
No ja u tebi vidim ljepotu koja nece uminuti,
i u jesen tvojih dana ta ce se ljepota bez straha
ogledati u zrcalu i nece joj biti neugodno.
"Ja jedini volim ono nevidljivo u tebi."

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kakav je onaj covjek,
koji nikada nije srknuo iz case ljubavi,
i kakav duh ima onaj,
ko nikada pun postovanja nije stao,
pred osvijetljenim oltarom u svetistu,
ciji su podovi srca muskarca i zene,
a strop skrivena zavjesa snova?
Kakav je cvijet, na cije latice zora
nikada nije spustila kapljice rose;
kakav je potok, koji izgubi svoj tok
i ne izlije se u more?
[You must be registered and logged in to see this image.]

Pjesnici i pisci trude se spoznati pravu prirodu zene, a sve do danas nisu otkrili tajne njezina srca, jer gledaju je iza zavjese spolnosti i vide samo sadasnjost; gledaju je kroz povecalo prezira i omalovazavanja te nalaze samo slabost i podredenost.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sacuvaj me od onoga koji istinu ne moze reci, a da ne ubode; od onog covjeka s dobrim izrazavanjem ali losim namjerama i od onog koji samopostovanje stjece pronalazeci pogreske u drugih.

- Onaj tko sazaljava zenu, potcjenjuje je. Onaj tko joj pripisuje zla drustva, tlaci je. Onaj tko smatra da njezina dobrota dolazi od njegove, a njezino zlo od njegovog, bestidan je u svojoj uobrazenosti. Ali onaj tko je prihvati kao djelo Boga, cini joj pravdu .



[You must be registered and logged in to see this image.]

MIRISNI PLODOVI DUSE

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva


Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami


Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne


Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva


Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami


Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne


Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.....

[You must be registered and logged in to see this image.]

z "Pijesak i pjena"

Oduvijek setam obalama ovim,
Izmedju pijeska i pjene,
Plima ce izbrisati otiske mojih stopala,
A vjetar ce pjenu otpuhati.
Ali, more i obala ce ostati
Zauvijek.

***

Sfinga je progovorila samo jednom i tom prilikom rekla: "Zrno pijeska je pustinja, a pustinja je zrno pijeska. A sada zasutimo ponovo."

Cuh Sfingu, ali ne razumjeh.

***

Biser je hram koji bol izgradi oko zrna pijeska.


***

Kada je Bog bacio mene, oblutak jedan, u cudesno jezero ovo, uznemirih povrsinu njegovu beskrajnim krugovima.

Ali, kada dosegnuh dubine, postadoh vrlo miran.

***

Moje drugo rodjenje bijase onda kada moja dusa i moje tijelo zavoljese jedno drugo i vjencase se.

***

Kako mogu izgubiti vjeru u pravednost zivota kada snovi onih sto spavaju na perju nisu nista ljepsi od snova onih koji spavaju na zemlji?

***

Nacini me, Boze, plijenom lava prije nego sto zeca nacinis plijenom mojim!

***

Sedam puta prezreh dusu svoju:

Prvi put kad je vidjeh kako skromnim trudom visinu dostize.
Drugi put, kada je vidjeh kako hramlje pre onima sto obogaljeni bijahu.
Treci put, kada joj je dato da bira izmedju teskog i lahkog, a ona odabra lahko.
Cetvrti put, kada nacini gresku, a tjesila se time da ih i drugi cine.
Peti put, kada se uzdrzala zbog slabosti, a svoje strpljenje smatrala vrlinom.
Sesti put, kada je prezrela ruznocu lika, a nesvesna bijase da je to jedna od njenih sopstvenih maski.
Sedmi put, kada je pjevala pjesme hvale, a to pjevanje smatrala vrlinom.

***

Stvarnost druge osobe nije u onome sto ti otkrije, nego u onome sto ti ne moze otkriti.
Stoga, ukoliko zelis da je shvatis, ne slusaj ono sto ti kaze, vec ono sto ne kaze.

***
Necemo razumjeti jedno drugo dok ne svedemo jezik na sedam rijeci.

***

Ne bi trebalo da jedes nakon sto glad zadovoljis. Ostatak somuna drugome pripada, a malo hljeba valjalo bi da preostane i za iznenadnog gosta.

***

Zaista si milosrdan kada dajes, a kada to cinis-okreni glavu na drugu stranu da ne bi vidio postidjenost onoga koji prima.

***

Velikodusnost nije u tome da mi dajes ono sto mi je potrebno vise nego tebi, nego u tome da mi dajes ono sto ti je potrebnije nego meni.

***

Radije bih bio najmanji medju ljudima sa snovima i zeljama za ispunjenje njihovo, no najveci bez snova i zelja.

***

Kada dosegnes kraj onoga sto treba da znas, bices na pocetku onoga sto treba da osjetis.

***

Ukoliko vidis samo ono sto svjetlost otkriva i cujes samo ono sto zvuk najavljuje, onda ti, uistinu, niti vidis, niti cujes.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kahlil Gibran, vodio je dugogodišnju prepisku, sa svojom zemljakinjom Mey Zijadom, takođe knjizevnicom, koja je objavljena u djelu, PLAVI PLAMEN...

Zamolio bih autora ove teme, ako je u mogucnosti, da tu prepisku i ovdije postavi...

Znas kao i ja da ta prepiska nemoze stati ovde.Objavljena je u sest knjiga ali evo neki deo...

PLAVI PLAMEN



"...Ti i ja cemo se i dalje uzdati u zlatni kovceg,sve dok se ne oslonimo jedno na drugo.

Pogledaj,slatka voljena moja,kako nas je sala odvela onome sto je
najsvetije u zivotu.Kada rekoh jedno na drugo,srce mi uzdrhta u
grudima,ustadoh i podjoh gore-dole po sobi,kao neko ko traga za onim
svojim drugom.Cudno,sta nam ponekad ucini jedna jedina rec!Ta ista rec
slicna je zvuku crkvenog zvona u sumrak.Ona skriveno "ja"u nama
pretvara u cutanje,iz cinjenja u molitvu.

Kazes mi da se bojis ljubavi.Zasto se bojis,malena moja?Bojis li
se sunceve svetlosti?Bojis li se plime?Bojis li se zore?Bojis li se
dolaska proleca?Zasto se bojis ljubavi?

Znam da te malo ljubavi nece zadovoljiti?Isto tako znam da malo
ljubavi nece zadovoljiti ni mene.Ti i ja se ne zadovoljavamo,niti cemo
se zadovoljiti malim.Mi zelimo mnogo.Mi zelimo sve.Mi zelimo potpuno.

Kazem,Mari,da je u zelji ispunjenje,i ako je nasa zelja jedna od Bozijih senki,doseci cemo sigurno nesto od Bozije svetlosti.

Ne boj se ljubavi,Mari.Ne boj se ljubavi,saputnice moga srca.Treba
da joj se predamo,i pored bola,zudnje i potistenosti koje nosi,i pored
nedoumice koju nosi.

Slusaj,Mari:Danas sam ja u zatvoru zelja.Te su zelje rodjene sa
mnom.Danas sam ja vezan starom idejom,starom koliko i godisnja
doba.Mozes li biti sa mnom u mom zatvoru,dok ne izadjemo na svetlo
dana.Hoces li biti pored mene,dok se ne raskinu ovi okovi pa cemo
slobodni ici do vrha..."

Neka bude bar nesto, od tih pisama, to ovaj forum zasluzuje...

Ovaj deo me obara s nogu-