Franz Kafka

Franz Kafka


Franz Kafka[You must be registered and logged in to see this image.]

rođen:	3. juni 1883. Prag, Češka
preminuo:	3. juli 1924. Beč, Austrija

Franz Kafka (3. juni 1883 - 3. juli 1924) je bio veliki češki pisac, jedan od najpoznatijih evropskih pisaca 20. vijeka. Rođen je u Pragu, u porodici siromašnih jevrejskih trgovaca,
koji će kasnije postati veoma bogati. Franz je živio samačkim životom i
nikada nije bio shvaćen niti prihvaćen u društvu. Sva njegova veća
djela vidjeti će svijetlo dana tek nakon Kafkine smrti.
Kafkin opus, koji se može podijeliti u nekoliko žanrova (romani, pripovijetke, aforizmi, dnevnici i pisma) veže tematsko, svjetonazorsko i, moglo bi se reći, spiritualno jedinstvo. Baštinik više tradicija (njemačkoga romantizma, fantastične struje u književnosti, židovskih heterodoksnih učenja kao i kršćanske gnoze), poštovatelj velikana evropske književne tradicije (Goethea, Heinea, Flauberta, Gogolja, Dostojevskog), Kafka bijaše i saputnikom njemačkoga ekspresionizma.
Ipak, Kafkina vizija zbilje i intenzitet kojom ju je iskazao čine ga
autorom kojega se ne može utrpati u šematske podjele po književnim
pravcima.

Sadržaj 1 Život 2 Kritička interpretacija 2.1 Djela 2.2 Dnevnici i bilježnice 2.3 Pisma 3 Vanjski linkovi

//


Život


Rođen u Pragu, u doba Austro-Ugarske
monarhije, Kafka potiče iz imućne familije u kojoj je dominirao
radišni, no često tiranski i samovoljni otac. Studirao je pravo i radio
neko vrijeme kao činovnik - no većim je dijelom Kafka proveo život
materijalno osiguran očevim imetkom (činjenica koja se često
zanemaruje, posve u skladu s legendom o Kafki kao žrtvi bešćutnoga i
despotskoga oca grubijana). Umro je od raka grkljana, prethodno
naredivši svomu prijatelju Maxu Brodu da spali većinu njegovih rukopisa
- posljednja volja koju ovaj, nasreću, nije ispunio. Brod je posthumno
izdao velik broj Kafkinih djela, često uz teško prihvatljive
intervencije u tekstu. Većina je Kafkine uže porodice (sestre, očeva i
majčina rodbina) stradala u nacističkom genocidu Židova.

Kritička interpretacija


Kafkina djela prikazuju sivu i banalnu svakodnevnicu kao enigmatsku
i alogičnu zbilju ispunjenu strepnjom, u kojoj su likovi, pritisnuti
osjećajem krivice i zbunjenosti, neprestano izloženi prijetnji
birokratskih sila kojima ne mogu dokučiti izvor ni motiv. To je posebno
vidljivo u romanima "Proces" (1925.), "Zamak" (1926.) i "Amerika" (1927.), kao i u mnoštvu kraćih i dužih pripovijetki, među kojima se ističe "Preobrazba" (1915.).
Repetitivni i besmisleni tlačiteljski postupci nerazumljivog i
svemoćnog birokratskog aparata, mehaničke i apsurdne reakcije "junaka"
koji nemaju izraženi osobni identitet, usamljenost i nemogućnost
komunikacije među likovima koji se grčevito i bezuspješno trude da
spoznaju mehanizam opresije koji ih muči i proganja bez ikakvog
vidljivog razloga, realnost zbivanja koja je bliža događajima u snu
nego u "običnoj" stvarnosti, iracionalni i fantastični element u radnji
koji ne može biti reduciran na psihopatološke poremećaje - sve je to
učinilo Kafkinu prozu posebno dojmljivom i uticajnom u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata (a i kasnije), jer se iskustvo opšte bespomoćnosti pojedinca naspram sila kako totalitarno-terorističke (nacizam, komunizam), tako i liberalno-birokratske (demokratski kapitalizam) države pokazalo kao paradigmatsko za modernu ljudsku sudbinu. U prepisci (najpoznatije je legendarno "Pismo ocu",
kao i pisma ljubavnici Mileni Jasenskoj) Kafka se pokazuje kao
pojedinac mučen nesigurnošću, bespomoćnošću i legijom psihoanalitičkih
kompleksa, dok aforistički zapisi i kratki nacrti za dužee tekstove,
skupljeni u knjigama kao "Plava bilježnica" otkrivaju slabije poznatoga Kafku - modernog potomka starih gnostika,
opsjednutog pojmom "nerazorivoga" spiritualnog elementa u čovjeku.
Napustivši tradicionalnu religioznost, Kafka je, raspet između žrvnja
apsurda i tihe izvjesnosti u opstojnost "nerazorivog", ostao jednim od
središnjih spiritualnih pisaca 20. vijeka.



Djela [uredi]

• Preobrazba (Die Verwandlung; 1915.)
  
• Proces (Der Process; 1925.)
  
• Zamak (Das Schloß; 1926.)
  
• Amerika (1927.)
  

Dnevnici i bilježnice

• Dnevnici Franza Kafkae
  

Pisma

• Pisma za Felice
  
• Pisma za Ottlu
  
• Pisma za Milenu
  
• Franz Kafka: Pisma porodici, prijateljima i izdavačima
  

Proces (Der Process; 1925.)

Vrlo teško štivo........imala sam ga za diplomski.

Jastreb


Bio jedan
jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i
sad je već kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me
nemirno obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe
neki gospodin, stade neko vreme posmatrati, pa tad zapita zašto trpim
jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja
sam, naravno, hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali
takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na
lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo
raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin;
"jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?" upitah; "i hoćete li vi da
se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do
kuće i doneti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam",
odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas,
pokušajte, za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću".
Jastreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas
ka gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se
zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja,
zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, s
olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u
mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih
obala.

Milenino pismo Kafki:


Koliko malo znaš o meni! Razmišljam, sve što osjećam, dišem, lebdi ka
Tebi. Da li ćeš to ikada shvatiti?

Ja sam vatreni znak.

Pozvala sam te da budeš vječni gost u mom domu - Suncu.

Ja
sam u njemu jedina. Zapravo, Sunce jedino u meni nalazi utočište i zato
sam te pitala: hoćeš li zauvjek da ostaneš u mojoj duši? Ti već to
jesi. Uskoro ću napuniti dvadeset četiri godine. Kako vrijeme prolazi!
Ponekad, kada slučajno pogledam u izlogu i ugledam na staklu svoje
lice, uplaši me i iznenadi što više nisam mlada djevojka. Zato žalim za
svakim danom što nismo zajedno. Pamtim Vaš svaki korak u Folksgartenu,
svaki Tvoj pogled, kako mi ruku prebacuješ preko ramena, ne mogu da
vjerujem da je sve prošlo.



Nisi mi dogovorio da li pristaješ da budem tvoje Sunce?

Ne zaboravi!

Lavica mnogo traži od života.

Putnik u tramvaju


Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u
pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici.
Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao
s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj
platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj
tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju
pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je
svejedno.

Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna
da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odevena je u crno,
nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz telo i
ima okovratnik od bele guste čipke, otvorenom levom šakom se oslonila o
zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice
joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i
širok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj
slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i
vidim celu poleđinu desne ušne školjke i senku pri korenu.

Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta
zatvorena i ne kazuje ništa o tome?

MOST

Bio sam tvrd i hladan, bio sam most, ležao sam preko
jednog ponora. S ove strane bili su mi zabušeni nožni
prsti, s one strane ruke, čvrsto sam se zario u drobljivu
ilovaču. Skutovi moga kaputa vijorili su sa strane. U
dubini je bučio ledeni potok s pastrvama. Nijedan turist
nije zalutao na ovu besputnu visinu, most nije još uvijek
ubilježen u kartama. Tako sam ležao i čekao - morao sam
čekati. Nijedan most, jedanput podignut, ne može pre-
stati biti most, a da se ne sruši.

Jednom predveče, bila je to — je li bila prva, je li
bila hiljadita večer, ne znam — misli su mi neprekidno
bludjele i neprekidno se vrtjele u krugu. Predveče ljeti,
dok je mračni potok šumio, začuo sam ljudski korak!
K meni, k meni. — Protegni se, moste, namjesti se, brvno
bez ograde, drži čovjeka koji ti se povjerio. Ujednači ne-
primjetno njegov nesigurni korak, ali ako zatetura, onda
se pokaži i, kao planinski bog, prebaci ga na čvrsto tlo.

On je došao, tuckao po meni željeznim šiljkom štapa,
zatim je štapom podigao skutove moga kaputa i porav-
nao ih na meni. Zarinuo je šiljak u moju grmovitu kosu
i držao ga dugo u njoj, vjerojatno ogledavajući se divlje.
Ali tada — upravo sam ga u mašti pratio preko brda i
dolina — skočio mi je obim nogama po sredini tijela.
Užasnuo sam se u divljoj boli, potpuno zatečen. Tko je
to bio? Dijete? San? Razbojnik? Samoubica? Napasnik?
Rušilac? I ja sam se okrenuo da ga vidim —
most se okreće! Još nisam bio okrenut, a već sam se rušio, rušio
sam se i već sam bio raskidan i naboden na šiljate ka-
mene hridi koje su prije uvijek tako mirno piljile u
mene iz bijesne vode.