Astralna projekcija (7)
Svijet ljubavi i blaženstva
Vecina ljudi koji su se našli na rubu
smrti ili klinicki mrtvi, vjeruju da su se suocili s nekom natprirodnom
silom, obuzeti ljubavlju i blaženstvom, i da su krajickom oka zavirili u
neobicni život koji im tek predstoji! Zašto?
[You must be registered and logged in to see this image.] Ugledni americki psiholog Kenneth
Ring, profesor na Univerzitetu Connecticut, godinama je istrazivao
iskustva ljudi koji su se nasli na rubu smrti ili klinicki mrtvi. Otkrio
je da svi njegovi ispitanici - muskarci i zene razlicitih dobi,
naobrazbe i proslosti - govore o necemu sto je uslovno nazvao “jezgrom
iskustva”. Govorili su o napustanju vlastitog tijela ili odvajanju od
njega, o opstenju s voljenim pokojnicima, o klizanju kroz mracni tunel
prema nekakvom bljestavom svjetlu, o stizanju do nekog prolaza, ali i
povlacenju od njega, gdje kad zbog nekakvog osjecanja odgovornosti prema
drugima. Iako je bilo podosta raznolikosti u iskazima, odgovori su
uvijek bili slicni: bio je to osjecaj velikog olaksanja, cak i
blazenstva, koji su zeljeli da zadrze sto duze.
Bez obzira kakvi su
im stavovi bili prije toga - a njihova religiozna uvjerenja su bila
izuzetno raznolika - vecina tih ljudi bili su uvjereni da su se bili
nasli istinski suoceni s nekom nadprirodnom silom, obuzeti ljubavlju i
blazenstvom, i da su krajickom oka zavirili u neobicni zivot koji je
trebalo tek da predstoji.
Ni san ni halucinacija
Za
sve vrijeme svog neobicnog istrazivanja Ring se posebno usredsredio na
provjeru nekih sumnji koje su se u njemu budile. Da li su, na primjer,
astralni izleti mogli da budu potaknuti uzimanjem lijekova ili
anestetika? Mogli su, dabome, ali se americki psiholog prisjetio i
primjera u kojima ispitanici uopste nisu bili pod lijekovima; u drugim
slucajevima anestezija i uzimanje medikamenata, sudeci prema svemu, i
nisu mogli izazvati reakcije poput opisanih.
- Po meni - kaze Ring -
lijekovi i anestetici bi uticali da ispitanici zaborave svoja dramaticna
izvantjelesna iskustva, i ako su ih za vrijeme klinicke smrti kojim
slucajem i dozivjeli!
Mnoge dileme, svakako, tu se ne okoncavaju: da
li su, konacno, astralni dozivljaji brbljarije izazvane toksickim
sokom?! I to bi moglo da bude istina, ali halucinacije su najcesce
rasplinute, nepovezane i veoma raznolike, ovisne o pojedincu.
Svjedocanstva o fenomenu “tik do smrti” bila su, medutim, sasvim jasna,
povezana i bazirana na dubokom osjecaju zbilje. Kako je Ringu rekla
jedna Ijekarka, koja je takode dozivjela izvantjelesno putovanje, “ja
znam i te kako sta sadrzi san ili halucinacija - a to nije bilo ni jedno
a ni drugo”.
Da li ljudi u trenucima kada se nalaze na rubu zivota u svojoj masti vide ono sto bi zeljeli da vide?
Neki
od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvog prethodnog upozorenja da im
je zivot u opasnosti, a mnogi od njih cak nisu ni pomisljali na neki
ugodni zagrobni zivot. Pogotovo, recimo, samoubice - a medu ispitanicima
bilo ih je 36 - koji su se i odlucili na taj dramaticni korak u zelji
da izbrisu svoju svijest!
I na kraju, da li je “zavirivanje u smrt”
bilo samo kratka, neobicna epizoda - nesto poput bljeska izvanosjetilnog
opazanja - prije nego sto se oglase
posmrtna zvona?
- Ocito nije!
- tvrdi americki psiholog. - Cini se da su ta iskustva izazvala kod
pojedinaca prave preobrazaje, promjenu zivotnih stavova i preispitivanje
vrijednosti, sklonost prema ljubavi i pomaganju drugim. Zbog toga i
jesam sasvim uvjeren da su to autenticni dozivljaji!
Doživljaji iz djetinjstva
I
dr Raymond Moodi je u svojim istrazivanjima dosao do slicnih
zakljucaka. Gotovo svi ispitanici koji su “okusili” klinicku smrt i u
tim trenucima dozivljavali izvantjelesne dozivljaje u potpunosti su
izmijenili svoj odnos i pogled na smrt.
“Pretpostavljam”, izjavio je
jedan ispitanik, “da je to iskustvo dalo novi oblik jednom dijelu mog
zivota. Kad se to dogodilo bilo mi je deset godina, a bio sam jedino
dijete. Citav sam zivot bio uvjeren da zivot poslije smrti postoji.
Nisam u to nikada posumnjao i ne bojim se umrijeti. Nije me strah. Neki
se moji poznanici boje umrijeti. Zaplaseni su. Uvijek se u sebi smijem
kad ih cujem kako kazu da zivota poslije smrti nema ili kad si mrtav,
sve je gotovo. U sebi mislim: oni nemaju pojma...”
“Kao mali djecak
bojao sam se smrti”, ispricao je drugi pacijent. “Nocu bih se budio
placuci - imao sam napade straha. Majka i otac bi dotrcali k meni u sobu
i pitali me sta mi je. Govorio sam im da ne zelim umrijeti, a znam da
moram. Trazio sam od njih da to sprijece. Majka bi mi tada govorila da
je to nesto sa cime se moramo svi suociti. Govorila je da moramo
umrijeti sami, i kad za to dode vrijeme da cemo to dobro uraditi. Mnogo
godina kasnije, kada mi je majka bila vec mrtva, razgovarao sam o tome
sa svojom zenom. Jos sam se bojao smrti i nisam zelio da dode... Ah,
sada, nakon ovog iskustva, vjerujte, vise se ne bojim umiranja!...”
Za
devetnaest godina dr Fred Schoonaker, direktor Sluzbe za srcanu njegu
Bolnice sv. Luke u Denveru (SAD) uspio je prikupiti istorije bolesti
2300 ljudi koji su se, sticajem nesretnih okolnosti, nasli na ivici
smrti. Medu njima, vise od 1400 ih je govorilo o predsmrtnim
dozivljajima koji su nalikovali onima iz istrazivanja psihologa Kennetha
Ringa.
Skeptici, ipak, odbacuju neka od ovih svjedocenja i kao uzrok
navode cerebralnu anoksiju - nedostatak kisika u mozgu. Medutim, u
Bolnici s. Luke bila je koristena veoma slozena oprema za pracenje
znakova zivota bolesnika. Dnevni Ijekarski zapisi pokazuju da je uvijek
bilo dovoljno kisika za odgovarajuce funkcije mozga. I nenormalni
elektricni impulsi koji struje mozgom u vrijeme posljednjih trenutaka
njegovog rada nerijetko se navode kao moguci uzrok predsmrtnim
izvantjelesnim dozivljajima.
Ipak, u vise Schoonmakerovih slucajeva
elektroencefalografski zapisi (koji biljeze funkcionisanje mozga) bili
su ravni ili ih uopste nije bilo u razdobljima sto se krecu od 30 minuta
do tri sata, daleko izvan granice za koju se smatra da oznacava
klinicku smrt neke osobe - iz koje su se, medutim, bolesnici budili,
ponekad iz sasvim neobjasnjivih razloga, i govorili o neobicnim
dozivljajima smirenosti, ugodaja, sklada i ljepote!
Bila su to svjedocanstva koja nikoga ne mogu da ostave sasvim ravnodusnim. Pogotovo ne naucnike tipa dra Freda Schoonmakera.
Oproštaj poslije smrti
U
proslosti su se desavali i znatno misteriozniji slucajevi. Jedan od
takvih detaljno opisuju John Fairlev i Simon Welfare u knjizi “Svijet
zagonetnih sila”, prema kojoj je snimljena i istoimena televizijska
serija...
Supruga prvog predsjednika londonskog Drustva za
parapsiholoska istrazivanja, Fleonor Sidgwick, zabiljezila je
zapanjujuci izvjestaj o prikazi, koji se podudarao sa smrcu engleskog
pilota David E. M'Connel: 7. decembra 1918. godine on je avionom “Camel”
poletio sa acamptonskog aerodroma, u Lincolnshireu. Cilj mu je bio
Tadcaster, jorksajrski pivarski grad udaljen nesto vise od stotinu
kilometara.
Istovremeno je krenuo i drugi avion da ga poveze natrag,
posto u Tadcasteru isporuci avion kojim je upravljao. Uskoro su se,
medutim, obojica pilota nasla u magli. M'Connelov pratilac morao se
prisilno spustiti, dok je M'Conneli nastavio let boreci se s propadanjem
svog aparata, napregnuto zureci u maglu i nastojeci da se odrzi na
bezbjednoj visini. Oko pet-sest kilometara od Tadcastera avion se srusio
i razbio. M'Connela je ubio udarac o mitraljez koji je bio pricvrscen
ispred njega. Zguzvana tabakera za cigarete, koju su nasli u olupini
aviona, svjedocila je o zestini udara o zemlju. Sat na ruci zaustavio je
kazaljke tacno u 3.25 poslije podne.
U Scamptonu je M'Connelov
najbolji prijatelj i drug, porucnik James J. Larkin, sjedio u sobi i
pisao pisma, ne znajuci za prijateljevu borbu na putu za Tadcaster. U
svjedocanstvu napisanom kasnije na zahtjev M'Connelova oca opisao je sta
je tog dana dozivio.
“Cuo sam korake u hodniku; vrata su se bucno
otvorila, na nacin kako ih je David obicavao otvarati; cuo sam njegovo
uobicajeno 'Halo, momce!' i napola se okrenuo u stolici. Ugledao sam ga
na pragu, jos je rukom drzao okruglu kvaku. Bio je u pilotskoj odjeci,
ali s mornarickom kapom. U pojavi nije bilo niceg neobicnog. Kapu je bio
zaturio na potiljak, smjeskao se kao i uvijek kada je ulazio u sobu i
pozdravljao nas. Uz odgovor na njegovo 'Halo, momce!' uzvratio sam:
Halo! Vec si se vratio?! Odgovorio je: 'Da. Dobro sam stigao, islo je
glatko'. Gledao sam u njega sve vrijeme dok je to govorio. Rekao je:
'Pa, zdravo!', bucno zatvorio vrata i otisao...”
Nemoćna nauka
Larkin
nije imao sat, ali je ocijenio da se posjeta zbila izmedu 2,15 i 2,30
sati; upravo tada kada je David M'Connel susreo svoju smrt stotinjak
kilometara odanle, u Vorkshireu. Te veceri u hotelu “Albion”, u
Lincolnu, Larkin je saznao za prijateljevu pogibiju, sto ga je potreslo i
zaprepastilo.
“Kao sto mozete shvatiti... nisam znao kako da rijesim
tu enigmu. Nije se mogla poreci cinjenica da je vjerovatno oko 3.25
sata stradao leteci u Tadcaster, jer se kasnije utvrdilo da mu je sat
stao tacno u to vrijeme. Pokusao sam sebe uvjeriti da ga nisam vidio,
niti govorio s njim u svojoj sobi, ali nisam mogao, jer sam nesumnjivo
bio budan, a njegova pojava, glas, ponasanje, bili su tako prirodni.
Kako sam sumnjicave prirode u pogledu ovakvih pojava, jos i sada zelim
sebe uvjeriti da ga nisam vidio, ali ne mogu!...”
Nauka jos nije
nasla dovoljno dobar teoretski pristup koji bi na koliko-toliko
zadovoljavajuci nacin uspijevao da razjasni iskustva kao sto je ovo, a, s
druge strane, tesko ih je svrstati i u kategoriju - cistih iluzija.
Zbog toga, mnogi netipicni slucajevi astralnih putovanja i sada cekaju
razrjesenje. Istovremeno, u svijetu je sve vise naucnika koji se hvataju
ukostac sa slicnim zagonetkama. Stvorene su i prve naucne teorije koje
nastoje da sa svakog slucaja skinu veo mistike i da ga objasne logicnim
slijedom dogadaja u normalnoj cirkulaciji zivota na Zemlji.
Iz knjige "Izvan tijela