ASTRALNA PROJEKCIJA-setnja izvan tela

Iznenađujuće je da tako veliki broj ljudi pripisuje fenomenu napuštanja tela mističan i misteriozan značaj, jer svako od nas na neki način doživljava manje - više isti subjektivni osećaj dok spava ili danju sanjari koncentrišući se na nešto daleko. Nekima se dopada taj utisak pa uzimaju halucinogene droge ne bi li bar na kratko “napustili” svoje telo, a neki su neprekidno u tom stanju zbog oštećenja mozga. Nije onda nikakvo čudo što isti utisak izazivaju i neurohemijske promene koje nastaju u bolesnom ili umirućem mozgu, ali se taj fenomen redovno koristi da bi se dokazala teza o životu posle smrti.

Astralna projekcija je poseban tip “šetnje” u kome astralno napušta ostalih šest tela i kreće na put. Astralno telo je, po teozofskom učenju, jedno od sedam tela (u njemu su centri za osećanja i želje) jer svako biće poseduje sedam nivoa postojanja: 1. fizičko, 2. astralno, 3. duhovno, 4. emocionalno, 5. telo ljubavi, 6. eterično, 7. telo svesti, 8. kosmičko, 9. telo mudrosti, 10. telo istine, 11. mentalno i 12. telo nirvane. Koliko ih ima, dvanaest? Ne, nego sedam! To bar tvrde zagovornici teozofskog učenja, ali su prilično nesložni u nabrajanju koja su to tela; eto, otud naš spisak navodi dvanaest stavki. Ko ima strpljena da prelistava stručnu literaturu, mogao bi da na ova nabrojana tela doda bar još jedno tuce novih i - ponovo će se tvrditi da ih ima ukupno sedam!

Ne bi trebalo mešati “običnu” šetnju (kao što je religiozni trans ili napuštanje tela umiruće osobe) sa astralnom projekcijom, jer u prvoj fizičko telo napušta svest ili duša, a u drugoj astralno telo. Naravno da i ostala tela (duhovno, emocionalno, eterično...) mogu da napuste fizičko kad im se prohte. Astralno je, po istom učenju, jedino telo koje ima auru i ono to koristi da tokom šetnje opazi ostala astralna tela koja takođe šetaju okolo.

Impresivna je nepogrešivost sa kojom se astralno telo uvek vraća svom fizičkom telu. Nije zabeležen slučaj da se neko od brojnih tela (ne samo astralnih), koja lete svuda okolo, vratilo u pogrešno fizičko telo.

Prema tantričkoj filozofiji, svako od sedam tela ima svoj centar energije koji se zove čakra. Nikada nije utvrđeno koja je to vrsta energije niti je ona izmerena, ali se tvrdi da posebno obdareni ljudi mogu da vide boju čakri i da na osnovu nje procene nečije duhovno i fizičko zdravlje.

Domaći spiritisti, bar oni koji svoj način razmišljanja još nisu potčinili filozofiji Novog doba, imaju nešto jednostavnije tumačenje čovekovih ravni postojanja: ne postoji sedam nego samo tri tela (začudo, i u nabrajanju ih ima tačno tri): to su duša, zatim fizičko telo (“odeća” pomoću koje duh opšti sa svetom) i peristrit (astralno telo), laki kosmički fluidni zavoj, koji je rasprostrt po svom prostoru i vasioni i služi kao posrednik između duše i tela. Kad se telo istroši i ne može da ispunjava svoj zadatak, raspada se i duh ga skine sa sebe, kao što se plod oljušti sa koštice; svuče se stara haljina, koja više nije za upotrebu. I taj čin skidanja je smrt. (Dr Kazimirović: Čaranje, gatanje, vračanje i proricanje u našem narodu)

U našoj štampi, koja se specijalizovala za edukaciju poklonika savremenog sujeverja, postoje saveti kako naučiti veštinu doživljavanja astralne projekcije. Treba, recimo, pred spavanje pojesti dosta soli i na sto pored kreveta staviti čašu vode. Tokom spavanja organizam će zbog soli dehidrirati i astralno telo će, neodoljivo privučeno vodom (jer je u njemu centar za želje) izaći iz fizičkog tela ne bi li iskapilo čašu. Taj trenutak treba iskoristiti i baciti nesvakidašnji pogled na svoje fizičko telo u krevetu. Niko ne garantuje da ćete se sećati toga kad se probudite, ali treba verovati da je bilo upravo tako.

Ljudi koji su dodirnuli granicu između života i smrti donose priče koje zaista mogu da budu impresivne. Već i sama činjenica da svedočenje potiče od osobe koja je bila “s one strane” priprema nas za nešto nesvakidašnje. Mada na ovu temu ima dosta različitih priča, u njima je moguće pronaći nekoliko motiva koji se često ponavljaju, kao što je putovanje kroz mračni tunel na čijem kraju je jako svetlo ili posmatranje svog tela odozgo u bolničkoj sobi sa lekarima koji se trude da ga vrate u život. Pri tom se osoba posle “povratka” bez greške seća razgovora koji je bio vođen u istoj prostoriji. Sve ovo ipak nije neobično, jer tokom otkazivanja čulnih centara u mozgu najpre prestaje funkcionisanje centra za vid, pa tek posle nekog vremena otkazuju centri za sluh i memoriju; u međuvremenu umesto slike viđene očima mozak “gleda” vizuelne halucinacije. Ovo stvaranje slike u mozgu na osnovu zvuka iz realnog izvora isto tako je i jedna od funkcija snevanja, kad mozak prilagođava scenario sna tako da se opravda postojanje zvuka. Recimo, ako nekome ko upravo sanja da se nalazi u školi, u istom trenutku zazvoni sat ili telefon, san bi mogao da se nastavi tako kao da upravo zvoni za kraj časa. Funkcija ovoga je, naravno, da se očuva san.

Indikativno je to što će najveći broj osoba posle povratka iz kliničke smrti doneti svedočenja koja po sadržini odgovaraju njihovim predubeđenjima i očekivanjima. Religiozne osobe imaće priču o susretu s Bogom i anđelima na nebu, a UFOlozi će ostvariti kontakt sa neobičnim bićima vanzemaljskog porekla.

Neki istraživači, tokom eksperimenata u kojima su pokušavali da upoznaju način funkcionisanja čula vida, slučajno su došli do saznanja koja ukazuju na to kako kod umiruće osobe nastaje fenomen “prolaska kroz tunel sa svetlom na kraju”. Odgovor leži u neuronskom šumu, koji čine nasumična prostiranja električnih signala u nervnom sistemu što, po najnovijim saznanjima, povećava osetljivost čula. U knjizi “Umreti da bi se živelo: iskustva na granici smrti” (“Dying to live: near-death experiences”), Suzan Blekmor (Susan Blackmore) prenosi rezultate do kojih je došao dr Tomas Trošianko (Tomasz Troscianko) iz Bristolskog univerziteta. On je veštački povećavao neuronski šum medikamentima i propuštanjem električnih signala kroz nervni sistem. Evo njegovih zaključaka:

“Kada počnete sa vrlo slabim neuronskim šumom i postepeno povećavate intenzitet, dobijate efekat svetla u centru vidnog polja koje se proširuje, kao da se primiče... utisak je kao da se tunel kreće dok se signal šuma pojačava i dok svetla tačka postaje sve veća. Ako šum u korteksu (moždanoj kori) postane tako jak da se sve ćelije pobuđuju dovoljno velikom brzinom, celo vidno polje će postati osvetljeno.”

U istoj knjizi Suzan Blekmor iznosi i objašnjenja za “božanski mir” koji je obično praćen utiskom napuštanja tela tokom kliničke smrti. Ketamin, jedan od medikamenata koji se koristi kao analgetik (potiskivač bola), u većim dozama osim smirivanja izaziva i kratkotrajne ali snažne halucinacije, koje su često povezane sa takvom dezorijentacijom da čovek koji ih uzima subjektivno doživljava “šetnje izvan tela”. Za razliku od sedativa i anestetika koji umrtvljuju čula i uspavljuju čoveka, ketamin ga ostavlja budnim ali ga “premešta na neko drugo mesto”, van svoga tela. Nije teško pretpostaviti da, u trenutku umiranja, organizam panično luči velike količine ketamina ili neke slične supstance koja ga štiti od tako snažnog šoka.

Ipak će priče o neodlučnoj duši koja napušta telo pa se ponovo vraća u njega uvek imati svoje poklonike jer se one odlično uklapaju u tezu o životu posle smrti. čitanjem ovih priča stiče se utisak da je za neke maštovite ljude umiranje postalo jedan od zgodnih načina da se zaradi za život. [You must be registered and logged in to see this image.]

Covek je uvek cinican prema ovim stvarima,moze da ih pripise uobrazilji ljudskog uma koji u sebe moze pohraniti milione informacija pa tako i kombinovati istovetne,zbuniti sam sebe ili stvoriti trenutak genijalnosti,nekad krenuti putem pa ne umeti da se vrati.Neobicne slucajnosti postoje,treba ih prihvatiti a mislim da jos nismo na tolikom nivou svesti da ih svaki put mozemo objasniti,buduci da ljudski um jos uvek nije dovoljno istrazen.Volela bih malo da se pozabavimo samim duhom coveka i da li on moze da se posmatra izdvojeno i na koji nacin?

Na koji nacin se postize astralna projekcija? Meditacijom? Sta mislite o tome?

[You must be registered and logged in to see this image.]Astralno
putovanje ili astralna projekcija je proces u kojem se duša odvaja od
tijela ali ostaje povezana sa mozgom. Dešava se uglavnom noću. Večina
ljudi jako često doživljava astralna putovanja samo što nisu u stanju
sjetiti ih se zbog toga što njihov mozak ne koristi dovoljno unutarnje
svjesti tj. u glavnu memoriju našeg mozga ne dolaze informacije naših
unutarnjih osjećaja, dojmova, misli i zapažanja.

Npr., kad šetamo i vidimo neko drvo, naš mozak ga registrira pomoću
vida i glavna memorija našeg mozga ga pamti jer smatra da je bitno, ili
zaboravlja jer smatra da je to drvo nebitno. U ovom primjeru svjest se
javlja tako da kad vidimo to drvo, ne samo da ga vidimo i zapamtimo,
nego o njemu trebamo razmisliti i pokušati ga iskusiti, trebamo biti
svjesni da je to drvo staro mnogo godina, da je proživjelo mnogo
strašnih oluja, da ima velike korijene ispod zemlje koji upijaju vodu i
na taj način hrani deblo i lišće na tom drvetu itd. itd… Na taj način
svjest utječe i nadopunjuje memoriju i na taj način postajemo svjesniji
ljudi…

Kao u primjeru sa drvetom tako je isto i sa astralnim putovanjem: glavna memorija nije nadopunjena sa svjesti i nema[You must be registered and logged in to see this image.]
mogućnost pamčenja onog što je naša unutarnja svijest (duša)
doživjela.. Velik korak ka mogućnosti svjesnog astralnog putovanja je
taj da kad idete spavati budete svjesni ovog, tako da u momentu kad
budete sanjali doživite neki čudan filing i nekako shvatite da se
nalazite u snu.

Kad to shvatite vaš san će vjerovatno nestati ili ćete nastaviti
sanjati tako da san kreirate kako hoćete (lucidni snovi) ili ćete ući u
stanje kada vam se mozak probudi prije tijela tj. moći ćete normalno
razmišljati ali će vam tijelo biti paralizirano, oči će vam biti
vjerojatno otvorene i vidjet ćete jednu zamagljenu sliku vaše sobe koja
će vam se činiti kao san. To stanje je neko vrijeme ugodno ali kad se
budete htjeli probuditi doživjet ćete zasigurno najgore trenutke u vašem
životu jer se nećete moći odmah probuditi.

Pokušat ćete micati rukama i nogama ali nećete moći sve dok vam se ne
stvori tolika panika da ćete se početi tresti. Kad se protresete odmah
ćete se probuditi i nećete neko vrijeme vjerovati sami sebi što ste
doživjeli.. Pokušajte zapisati ukratko to što ste doživjeli, jer ako
nastavite spavati ujutro će vam se činiti kao je to bilo dio sna. Kada
doživite ovo stanje na pragu ste svjesnog astralnog putovanja…

Prvi znak prije astrala su jako, jako snažni i ugodni trnci po
cijelom tijelu, zatim osjećaj kako lebdenjem napuštate tijelo i dižete
se nekih pola metra ili metar u odnosu na tijelo. Nakon toga, doživjet
ćete male probleme, tj nećete u početku znati kako se kretati ni što
činiti, način na koji ćete gledati je jako zbunjujuć jer ćete vidjeti
sliku od 360 stupnjeva.

[You must be registered and logged in to see this image.]Iz
tih navedenih problemčića ćete se kretati nekontrolirano lebdjenjem u
nasumičnim smjerovima i različitim brzinama, prolazit ćete kroz zidove,
propadali prema dolje pa se naglo dizali uvis itd. Trebat će vam neko
vrijeme da se naviknete na sve to. Kada se budete željeli vratiti u
tijelo samo dođete blizu njega i automatski ćete se vratiti, što će opet
biti popraćeno onim jakim trncima. Nastaviti ćete spavati…
A sad evo i nekih stvari kojih se dobro pridržavati za vrijeme svojeg prvog astralnog putovanja:
Ne odlazite daleko od svog tijela, pogotovo ne izvan vanjskog zida kuće
jer postoji mogućnost da se zbog nepoznavanja načina kretnji namučite
pri vraćanju nazad u tijelo. Ako čujete neke glasove vratite se odmah
natrag u tijelo…
I ako vidite neka velika ružna ili čudna bića vratite se odmah u tijelo…

Sretno, i ugodno putovanje [You must be registered and logged in to see this image.]

Ugledni americki psiholog Kenneth
Ring, profesor na Univerzitetu Connecticut, godinama je istrazivao
iskustva ljudi koji su se nasli na rubu smrti ili klinicki mrtvi. Otkrio
je da svi njegovi ispitanici - muskarci i zene razlicitih dobi,
naobrazbe i proslosti - govore o necemu sto je uslovno nazvao “jezgrom
iskustva”. Govorili su o napustanju vlastitog tijela ili odvajanju od
njega, o opstenju s voljenim pokojnicima, o klizanju kroz mracni tunel
prema nekakvom bljestavom svjetlu, o stizanju do nekog prolaza, ali i
povlacenju od njega, gdje kad zbog nekakvog osjecanja odgovornosti prema
drugima. Iako je bilo podosta raznolikosti u iskazima, odgovori su
uvijek bili slicni: bio je to osjecaj velikog olaksanja, cak i
blazenstva, koji su zeljeli da zadrze sto duze.
Bez obzira kakvi su
im stavovi bili prije toga - a njihova religiozna uvjerenja su bila
izuzetno raznolika - vecina tih ljudi bili su uvjereni da su se bili
nasli istinski suoceni s nekom nadprirodnom silom, obuzeti ljubavlju i
blazenstvom, i da su krajickom oka zavirili u neobicni zivot koji je
trebalo tek da predstoji.
Ni san ni halucinacija
Za
sve vrijeme svog neobicnog istrazivanja Ring se posebno usredsredio na
provjeru nekih sumnji koje su se u njemu budile. Da li su, na primjer,
astralni izleti mogli da budu potaknuti uzimanjem lijekova ili
anestetika? Mogli su, dabome, ali se americki psiholog prisjetio i
primjera u kojima ispitanici uopste nisu bili pod lijekovima; u drugim
slucajevima anestezija i uzimanje medikamenata, sudeci prema svemu, i
nisu mogli izazvati reakcije poput opisanih.
- Po meni - kaze Ring -
lijekovi i anestetici bi uticali da ispitanici zaborave svoja dramaticna
izvantjelesna iskustva, i ako su ih za vrijeme klinicke smrti kojim
slucajem i dozivjeli!
Mnoge dileme, svakako, tu se ne okoncavaju: da
li su, konacno, astralni dozivljaji brbljarije izazvane toksickim
sokom?! I to bi moglo da bude istina, ali halucinacije su najcesce
rasplinute, nepovezane i veoma raznolike, ovisne o pojedincu.
Svjedocanstva o fenomenu “tik do smrti” bila su, medutim, sasvim jasna,
povezana i bazirana na dubokom osjecaju zbilje. Kako je Ringu rekla
jedna Ijekarka, koja je takode dozivjela izvantjelesno putovanje, “ja
znam i te kako sta sadrzi san ili halucinacija - a to nije bilo ni jedno
a ni drugo”.
Da li ljudi u trenucima kada se nalaze na rubu zivota u svojoj masti vide ono sto bi zeljeli da vide?
Neki
od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvog prethodnog upozorenja da im
je zivot u opasnosti, a mnogi od njih cak nisu ni pomisljali na neki
ugodni zagrobni zivot. Pogotovo, recimo, samoubice - a medu ispitanicima
bilo ih je 36 - koji su se i odlucili na taj dramaticni korak u zelji
da izbrisu svoju svijest!
I na kraju, da li je “zavirivanje u smrt”
bilo samo kratka, neobicna epizoda - nesto poput bljeska izvanosjetilnog
opazanja - prije nego sto se oglase
posmrtna zvona?
- Ocito nije!
- tvrdi americki psiholog. - Cini se da su ta iskustva izazvala kod
pojedinaca prave preobrazaje, promjenu zivotnih stavova i preispitivanje
vrijednosti, sklonost prema ljubavi i pomaganju drugim. Zbog toga i
jesam sasvim uvjeren da su to autenticni dozivljaji!
Doživljaji iz djetinjstva
I
dr Raymond Moodi je u svojim istrazivanjima dosao do slicnih
zakljucaka. Gotovo svi ispitanici koji su “okusili” klinicku smrt i u
tim trenucima dozivljavali izvantjelesne dozivljaje u potpunosti su
izmijenili svoj odnos i pogled na smrt.
“Pretpostavljam”, izjavio je
jedan ispitanik, “da je to iskustvo dalo novi oblik jednom dijelu mog
zivota. Kad se to dogodilo bilo mi je deset godina, a bio sam jedino
dijete. Citav sam zivot bio uvjeren da zivot poslije smrti postoji.
Nisam u to nikada posumnjao i ne bojim se umrijeti. Nije me strah. Neki
se moji poznanici boje umrijeti. Zaplaseni su. Uvijek se u sebi smijem
kad ih cujem kako kazu da zivota poslije smrti nema ili kad si mrtav,
sve je gotovo. U sebi mislim: oni nemaju pojma...”
“Kao mali djecak
bojao sam se smrti”, ispricao je drugi pacijent. “Nocu bih se budio
placuci - imao sam napade straha. Majka i otac bi dotrcali k meni u sobu
i pitali me sta mi je. Govorio sam im da ne zelim umrijeti, a znam da
moram. Trazio sam od njih da to sprijece. Majka bi mi tada govorila da
je to nesto sa cime se moramo svi suociti. Govorila je da moramo
umrijeti sami, i kad za to dode vrijeme da cemo to dobro uraditi. Mnogo
godina kasnije, kada mi je majka bila vec mrtva, razgovarao sam o tome
sa svojom zenom. Jos sam se bojao smrti i nisam zelio da dode... Ah,
sada, nakon ovog iskustva, vjerujte, vise se ne bojim umiranja!...”
Za
devetnaest godina dr Fred Schoonaker, direktor Sluzbe za srcanu njegu
Bolnice sv. Luke u Denveru (SAD) uspio je prikupiti istorije bolesti
2300 ljudi koji su se, sticajem nesretnih okolnosti, nasli na ivici
smrti. Medu njima, vise od 1400 ih je govorilo o predsmrtnim
dozivljajima koji su nalikovali onima iz istrazivanja psihologa Kennetha
Ringa.
Skeptici, ipak, odbacuju neka od ovih svjedocenja i kao uzrok
navode cerebralnu anoksiju - nedostatak kisika u mozgu. Medutim, u
Bolnici s. Luke bila je koristena veoma slozena oprema za pracenje
znakova zivota bolesnika. Dnevni Ijekarski zapisi pokazuju da je uvijek
bilo dovoljno kisika za odgovarajuce funkcije mozga. I nenormalni
elektricni impulsi koji struje mozgom u vrijeme posljednjih trenutaka
njegovog rada nerijetko se navode kao moguci uzrok predsmrtnim
izvantjelesnim dozivljajima.
Ipak, u vise Schoonmakerovih slucajeva
elektroencefalografski zapisi (koji biljeze funkcionisanje mozga) bili
su ravni ili ih uopste nije bilo u razdobljima sto se krecu od 30 minuta
do tri sata, daleko izvan granice za koju se smatra da oznacava
klinicku smrt neke osobe - iz koje su se, medutim, bolesnici budili,
ponekad iz sasvim neobjasnjivih razloga, i govorili o neobicnim
dozivljajima smirenosti, ugodaja, sklada i ljepote!
Bila su to svjedocanstva koja nikoga ne mogu da ostave sasvim ravnodusnim. Pogotovo ne naucnike tipa dra Freda Schoonmakera.
Oproštaj poslije smrti
U
proslosti su se desavali i znatno misteriozniji slucajevi. Jedan od
takvih detaljno opisuju John Fairlev i Simon Welfare u knjizi “Svijet
zagonetnih sila”, prema kojoj je snimljena i istoimena televizijska
serija...
Supruga prvog predsjednika londonskog Drustva za
parapsiholoska istrazivanja, Fleonor Sidgwick, zabiljezila je
zapanjujuci izvjestaj o prikazi, koji se podudarao sa smrcu engleskog
pilota David E. M'Connel: 7. decembra 1918. godine on je avionom “Camel”
poletio sa acamptonskog aerodroma, u Lincolnshireu. Cilj mu je bio
Tadcaster, jorksajrski pivarski grad udaljen nesto vise od stotinu
kilometara.
Istovremeno je krenuo i drugi avion da ga poveze natrag,
posto u Tadcasteru isporuci avion kojim je upravljao. Uskoro su se,
medutim, obojica pilota nasla u magli. M'Connelov pratilac morao se
prisilno spustiti, dok je M'Conneli nastavio let boreci se s propadanjem
svog aparata, napregnuto zureci u maglu i nastojeci da se odrzi na
bezbjednoj visini. Oko pet-sest kilometara od Tadcastera avion se srusio
i razbio. M'Connela je ubio udarac o mitraljez koji je bio pricvrscen
ispred njega. Zguzvana tabakera za cigarete, koju su nasli u olupini
aviona, svjedocila je o zestini udara o zemlju. Sat na ruci zaustavio je
kazaljke tacno u 3.25 poslije podne.
U Scamptonu je M'Connelov
najbolji prijatelj i drug, porucnik James J. Larkin, sjedio u sobi i
pisao pisma, ne znajuci za prijateljevu borbu na putu za Tadcaster. U
svjedocanstvu napisanom kasnije na zahtjev M'Connelova oca opisao je sta
je tog dana dozivio.
“Cuo sam korake u hodniku; vrata su se bucno
otvorila, na nacin kako ih je David obicavao otvarati; cuo sam njegovo
uobicajeno 'Halo, momce!' i napola se okrenuo u stolici. Ugledao sam ga
na pragu, jos je rukom drzao okruglu kvaku. Bio je u pilotskoj odjeci,
ali s mornarickom kapom. U pojavi nije bilo niceg neobicnog. Kapu je bio
zaturio na potiljak, smjeskao se kao i uvijek kada je ulazio u sobu i
pozdravljao nas. Uz odgovor na njegovo 'Halo, momce!' uzvratio sam:
Halo! Vec si se vratio?! Odgovorio je: 'Da. Dobro sam stigao, islo je
glatko'. Gledao sam u njega sve vrijeme dok je to govorio. Rekao je:
'Pa, zdravo!', bucno zatvorio vrata i otisao...”
Nemoćna nauka
Larkin
nije imao sat, ali je ocijenio da se posjeta zbila izmedu 2,15 i 2,30
sati; upravo tada kada je David M'Connel susreo svoju smrt stotinjak
kilometara odanle, u Vorkshireu. Te veceri u hotelu “Albion”, u
Lincolnu, Larkin je saznao za prijateljevu pogibiju, sto ga je potreslo i
zaprepastilo.
“Kao sto mozete shvatiti... nisam znao kako da rijesim
tu enigmu. Nije se mogla poreci cinjenica da je vjerovatno oko 3.25
sata stradao leteci u Tadcaster, jer se kasnije utvrdilo da mu je sat
stao tacno u to vrijeme. Pokusao sam sebe uvjeriti da ga nisam vidio,
niti govorio s njim u svojoj sobi, ali nisam mogao, jer sam nesumnjivo
bio budan, a njegova pojava, glas, ponasanje, bili su tako prirodni.
Kako sam sumnjicave prirode u pogledu ovakvih pojava, jos i sada zelim
sebe uvjeriti da ga nisam vidio, ali ne mogu!...”
Nauka jos nije
nasla dovoljno dobar teoretski pristup koji bi na koliko-toliko
zadovoljavajuci nacin uspijevao da razjasni iskustva kao sto je ovo, a, s
druge strane, tesko ih je svrstati i u kategoriju - cistih iluzija.
Zbog toga, mnogi netipicni slucajevi astralnih putovanja i sada cekaju
razrjesenje. Istovremeno, u svijetu je sve vise naucnika koji se hvataju
ukostac sa slicnim zagonetkama. Stvorene su i prve naucne teorije koje
nastoje da sa svakog slucaja skinu veo mistike i da ga objasne logicnim
slijedom dogadaja u normalnoj cirkulaciji zivota na Zemlji.
Iz knjige "Izvan tijela

Sakya je posljednja stanica na
neizvjesnoj, dugoj i izlokanoj cesti sto se probija bespucima tibetanske
visoravni. Od Lhase je dijeli blizu cetiri stotine kilometara. Od
Kathmandua jos vise. Najblize je nebo. Ono je tu nadohvat ruke, oblacima
oslonjeno na okolna siva i sasusena brda. Nadmorska visina 4.280
metara! Stotinjak metara vise, kao da je iz samog brda iznikla
budisticka gompa, lamaserija, samostan. Jedan od najstarijih na
tajanstvenoj tibetanskoj visoravni!
Dalje od Sakya nema puta. Svuda
unaokolo nepristupacni vrhovi Himalaja, sive sure litice, mracni
kanjoni, beskrajni ambisi, carstvo divljih snjeznih ljudi - Yetija. Tu
pocinje "terra incognito". Nepoznata zemlja. Legendarna Shangrila!
Tibetanska iskustva
Medu
debelim hramskim zidinama Sakya, u polumracnim misticnim odajama i
skrivenim prostorima, u prasnjavim sifriranim rukopisima prastarih lama
skrivaju se mnoga tajna znanja, okultni obredi i svojevrsni putokazi
koji odaju mnoge moci ljudske dusevnosti. Ovdje je levitacija u
proslosti bila dio znanja bez kojih lame ne bi bile lame. Telepatija,
telekineza, prekognicija...
“Ucitelji (misli s.e na lame - pr. a.)
su mogli da zavire u covjekovu dusu, da uticu na zdravlje, da pomognu i
da izlijece!”, zabiljezeno je u jednom lamaistickom rukopisu koji govori
o mocima sakyanskih lama.
Poznavali su i mnoge druge tajne, a jedan
drugi rukopis, “O letu covjekove duse”, koji potice iz 13. stoljeca,
upravo govori o astralnim projekcijama i tehnikama kojima su se sluzili
visoki budisticki svestenici prilikom astralnih putovanja. Nije onda
nikakvo cudo kada Lobsang Rampa, autor mnogih knjiga o tibetanskim
misterijama, covjek koji je i sam djetinjstvo proveo kao lamaisticki
ucenik u Potali, doslovno kaze:
- U Tibetu su astralna putovanja bila
dostupna gotovo svakome. Neophodna je izvjesna vjezba, ali u prvim
fazama obuke veoma vazno je biti sam, bez straha da ce vas neko
uznemiriti! Astralni izleti su prakticno bezopasni, ali sadrze izvjesan
rizik od sokova i emocionalnih smetnji ako astralno tijelo u nepogodnom
trenutku napusti ili se vrati u fizicko tijelo!...
Ovo su mi
potvrdili i lamaisticki svestenici u manastiru Sakya sa kojima sam,
prilikom putovanja sa clanovima prve jugoslovenske
novinarsko-istrazivacke ekspedicije "Tibet '88", imao prilikuza da
razgovaram. zelio sam, naime, da zabiljezim bar jednu tehniku
uspostavljanja takvog psihickog stanja u kome se odvija astralna
projekcija.
Iskustva najpoznatijih
U
svijetu, pogotovo na Zapadu, primjena astralne projekcije vec odavno
nije privilegija pojedinih zaljubljenika istocnjackih vjestina ili
grupa. Postoje i brojni prirucnici, pa i udzbenici, pomocu kojih citaoci
mogu uci u tajne tehnike postizanja izvantjelesnih dozivljaja. Za ovo
poglavlje posluzilo mi je djelo “Teorija i praksa astralnih projekcija”
britanskog publiciste Anthony Martina, koji je u svojoj knjizi
sublimirao sva dosadasnja korisna saznanja iz ove oblasti. Od
neprocjenjive koristi bio mi je i rukopis “Prakticni vodic do plana
astralne svjetlosti”, uglednog parapsihologa Dragana Puaca Hapija, koji
mi je svojim prakticnim savjetima i iskustvima pomogao da koliko-toliko
zavirim u tajanstvene prostore i moci ljudske psihe.
Obojica autora -
i Anthony Martin i Dragan Puac - odmah na pocetku, upozoravaju da
astralna projekcija, kao uostalom i mnoge rizicne fizicke aktivnosti, sa
sobom nosi brojne opasnosti. Razdvajanje astralnog i fizickog tijela
moze da bude veoma dramaticno i dobro je za sve koji namjeravaju da
eksperimentisu na ovom podrucju da ozbiljno prime upozorenja i savjete
onih koji su to vec radili prije njih.
Biti odvojen od fizickog
tijela u toku bolesti ili poslije nekog tezeg udesa obicno ne ostavlja
nikakve posljedice. Medutim, isforsirano odvajanje je sasvim druga
stvar. Kao sto neki istrazivaci tvrde, sasvim je moguce da astralno
tijelo bude osteceno za vrijeme eksperimenta. Doduse, to se dogada veoma
rijetko, ali vrijedi i na to upozoriti.
Nadalje, nervni sistem moze
da pretrpi trajna ostecenja isuvise silovitim povratkom u fizicko tijelo
koje moze biti pogodeno simptomima mucnine, pospanosti, pa cak i
paralize. Opasnosti za duhovnu prirodu su, medutim, mnogo vece. Evo sta o
tome kaze britanski istrazivac Benjamin Walker:
“Mi u to nismo
sasvim sigurni, ali, u eksperimentalnim slucajevima, skrivena, neaktivna
strana psihe, koja pasivno pociva negdje u podsvijesti, moze da se
aktivira i stopi s dogadajima iz svakodnevnog zivota, stvarajuci u
covjeku neviden kosmar. S druge strane, moze se pretpostavljati i o
daleko ozbiljnijim posljedicama. Astralno tijelo je intimno povezano,
niko na zalost, ne zna kojim i kakvim zagonetnim nitima, s duboko
potisnutim, samim sobom, moguce cak i s dusom (?!), i nepromisljeni ili
neoprezni pokusi s izvantjelesnom projekcijom mogli bi da poremete
delikatnu ravnotezu tog spoja, rezultirajuci progresivnom
dezintegracijom psihe!...”
Katalepsija je druga, veoma realna
opasnost. U stanju obamrlosti, kada se svijest iz fizickog prenijela u
etericno tijelo, moguce su pogresne Ijekarske dijagnoze - u krajnjem
slucaju i da vas proglase mrtvim, mada to niste!
“Oni koji ulaze u
neobicni svijet astralnog i elementarnog”, zapisala je Anna Kingsford,
“a da se prethodno nisu uvjerili da mogu sve to izdrzati, otvaraju vrata
kosmara i pakla!”
Nezaboravni doživljaji
sta,
dakle, moze da ocekuje eksperimentator-pocetnik, svjestan brojnih zamki
i opasnosti, da bi ovladao tehnikama astralne projekcije?
Klasican,
ali uvijek uzbudljiv je izvjestaj Sylvana Muldoona koji je detaljno
opisao u svom djelu “Projekcija astralnog tijela”. Jos od svoje
najranije mladosti Muldoon je, po sopstvenoj zelji i u svakoj prilici,
mogao da isforsira izvantjelesnu projekciju. Bio je slabasan i bolezljiv
djecak, sto je mozda imalo direktne veze sa njegovim parapsiholoskim
mogucnostima.
Svoje prvo izvantjelesno iskustvo Muldoon je dozivio u
dvanaestoj godini. Noc prije nego sto ce s majkom posjetiti kamp
Udruzenja spiritualista doline Mississippi u Clintonu, drzava Iowa
(SAD), djecak je otisao u krevet oko 22,30 sata. Odspavao je prvi san, a
onda je, na neki neobjasnjiv nacin, postao svjestan da se polagano
budi, ali - kakav sok! - niti je mogao da se ponovo vrati u san, niti da
se sasvim razbudi!
Bio je, kako ce kasnije ispricati, “u jednom
bespomocnom, tihom, tamnom i bezosjecajnom stanju”. U tom neobicnom
stanju astralne katalepsije ili obamrlosti Muldoon je iznenada osjetio
kako lebdi. U istom casu je citavo njegovo tijelo pocelo silovito da
vibrira na velikom nivou i osjecao je snazan pritisak u predjelu
potiljka.
Na neki cudan nacin Muldoon je shvatio da je lebdi
sezdesetak centimetara iznad kreveta. Kretao se nevoljno, iz
horizontalnog u uspravan polozaj, zatim se okrenuo i prvi put ustanovio
da se njegovo fizicko tijelo jos nalazi u lezecem polozaju i da pociva
na krevetu. Sada su to bila dva identicna tijela, vezana njeznom,
rastezljivom vrpcom ciji je jedan kraj bio vezan za podrucje “medulla
oblongata” (produzene mozdine) astralnog tijela, a drugi fiksiran izmedu
ociju njegovog fizickog dvojnika.
Bio je sposoban da se krece, cak i
da prolazi kroz zidove i zatvorena vrata. Moglo bi se reci da ga je to
donekle i zabavljalo, ali je odjednom osjetio kako se vrpca napreze -
izgubio je kontrolu i iznenada se ponovo nasao u horizontalnom polozaju
iznad sopstvenog kreveta:
“Vracajuci se nazad, dozivio sam obrnutu
proceduru od one koju sam iskusio u toku uzdizanja iz kreveta. Moj
astralni dubl se polagano spustao, vibrirajuci ponovo silovitom snagom,
zatim je iznenada propao, sjedinjujuci se s fizickim dvojnikom. U
trenucima poistovecivanja, moje fizicko tijelo se trzalo, kroz moje
misice je prodirala bol, bas kao da sam bio rastvoren od glave do pete .
Fizicki sam ponovo bo ziv. Ispunjen strahom, ali ziv. Svjesnost svih
pojedinosti kroz koje sam prosao naprosto me uspanicila. Ipak, nije dugo
trajalo...”
Želja
Svi
istrazivaci i prakticari svijeta smatraju da je u svjesnom postizanju
astralne projekcije najvazniji cinilac strasna zelja da se napusti
fizicko tijelo. Bez svjesne i cvrste odluke, koji nista ne moze
pokolebati, nista se nece dogoditi.
Kada jednom beskompromisna zelja
obuzme citavo tijelo, ona obicno klizne ispod praga svijesti, postajuci
“odskocna daska” za ono sto treba da uslijedi. I odista, iskrena zelja
moze da posluzi kao gorivo za misteriozni proces astralne projekcije.
Muldoon je, na primjer, koristio moc potisnute zelje pijuci slanu vodu
pred sami polazak na spavanje. Njegovo fizicko tijelo na taj nacin je
postalo inertno, ali se, zbog prevelike zelje za gasenjem zedi, njegovo
astralno tijelo samo oslobodilo.
Kada se jednom postigne astralna
projekcija, zelja da se ponovi iskustvo postaje znatno realnija i
mocnija. Izvantjelesni izleti su u takvim situacijama daleko laksi i
manje opasni. Ipak, u postizanju astralne projekcije postoje tri vrlo
vazna stadija o kojkima cu govoriti u nastavku...
Iz knjige "Izvan tijela"

Da bi odgovorili na ova pitanja,
naucnici su izveli niz eksperimenata. Jedna od glavnih poteškoca u
parapsihološkim istraživanjima vantjelesnih iskustava jeste kako
eliminisati telepatiju. Dobar nacin da se testira ovaj fenomen (VTI –
vantjelesno iskustvo) jeste da se od medija zatraži da "posjeti" neko
udaljeno, njemu nepoznato mjesto i da ga detaljno opiše. Ali, tu postoji
jedan problem - medij se može poslužiti telepatijom ili vidovitošcu
kako bi obavio zadatak. Kako to sprijeciti?
Da bi sve to
preduprijedio, profesor A. J. Elison je konstruirao sanduk koji sadrži
neko prilicno složeno elektronsko kolo. Sa ispitanikom, koji se nalazi u
stanju astralne projekcije, Elison je pritiskom na dugme te mašine
mogao uciniti da se trocifreni nasumicni broj pojavi pozadi - van
njegovog vidokruga. On bi zatim od ispitanika tražio da mu kaže taj broj
koji se nalazi pozadi i da ga unese na drugu tastaturu smještenu na
prednjem dijelu mašine. Mašina bi pokazala brojeve na dvije tastature i
odredila da li je ispitanik imao uspjeha u pogadanju ili ne. Ovo bi se
moglo ponavljati bezbroj puta. Na kraju jednog eksperimenata tastature
su se mogle podesiti tako da pokažu uspješan broj pogodaka.
Protiv svih prepreka
Ovaj
metoda pokazao se izuzetno uspješnim. U dva-tri slucaja, ispitanik je
tacno pogadao. Elisonov treci ispitanik bio je jedan americki
parapsiholog koji je došao u njegovu laboratoriju tokom svoje posjete
Velikoj Britaniji. On se dobrovoljno ponudio da testira svoje
paranormalne sposobnosti. Uskoro se pokazalo da on savršeno pogada
brojeve, ali profesoru Elisonu nije mogao potvrditi da doživljava
astralne izlete. Priznao je da mu se brojevi "jednostavno pojavlljuju u
svijesti" i da mu za to nisu potrebni vantjelesni izleti. Ovo je
potvrdivalo jednu staru tezu profesora A. J. Elisona po kojoj je moguce
da se odredena informacija pojavi u našoj svijesti bez ikakve posebne
procedure.
Cetvrti ispitanik bio je poznati britanski parapsiholog
Aleks Tanous. Nakon što su prekontrolisali kutiju, Tanous je uradio prvi
niz testova: od 20 pokušaja – 8 pogodaka! Ali, ni ovaj ispitanik nije
mogao da kaže kako i na koji nacin uspjeva tako uspješno pogadati. Da li
je u pitanju vantjelesno iskustvo ili nešto drugo?!… Kao da podsvijest
parapsihologa, znajuci da se traži visok rezultat, postiže uspjeh
koristeci se najlakšom dostupnom metodom.
I glavni istraživac
americkoga Udruženja za parapsihološka istraživanja, dr Karlis Osis,
izvodio je neke zanimljive eksperimente sa Aleksom Tanousom. Kada bi se
Tanous našao u VTI stanju, Osis bi od njega zahtijevao da "gleda" kroz
otvor jedne kutije u kojoj su se posebnim optickim sistemom nasumice
smjenjivale odredene slike. Tanousov zadatak je bio da «pamti» redosljed
slika što je on sa nenormalno visokim procentom i uspjevao!
Niz
zanimljivih eksperimenta napravljeno je pod okriljem Parapsihološke
fondacije u Daramu, Sjeverna Karolina (SAD). Izvodio ih je
eksperimentator i parapsiholog Stjuart Blu Harari. Cilj je bio da se
posmatra ponašanje malih glodara, zmija i macica u prisustvu astralnog
tijela.
Macici su stavljeni u otvoreni sanduk za testiranje na kojem
su oznaceni kvadrati. Normalna nasumicna aktivnost macica bi se mogla
izraziti pomocu broja kvadrata koje jedno mace prede u odredenom
periodu.
U normalnim eksperimentalnim uslovima, macici su pokazivali
nelagodu i strah, cesto su cvilili i mnogo se kretali. Harari je u VTI
stanju "otišao" do sanduka s macicima i pokušao da ih smiri. Jedno mace
je zaista promijenilo ponašanje i smirilo se, a ostali nisu uopšte
obracali pažnju na prisustvo njegovog astralnog tijela.
Svjetovi prividanja?
Iz
svega ovog može se zakljuciti da možda nema smisla uzimati isuviše
doslovno opise ispitanika o njegovim vantjelesnim iskustvima. Neki VTI
mogu biti mentalna konstrukcija koja se sastoji od sjecanja na fizicki
svijet sa nekim informacijama dobivenim putem telepatije ili
vidovitosti. Svete knjige nagovještavaju da je "astralni svijet", u koga
mnogi ljudi vjeruju, stvarnost koja egzistira nakon smrti. No, moguce
je takode da se radi o fantomskom "svijetu prividanja", možda zasnovanom
na kombinaciji naših sjecanja na ovaj svijet i naših (ne)svjesnih
želja.
Kao što je istakao prof. Prajs, takav svijet mentalnih slika
bi bio upravo poput slika koje opisuju mediji i parapsiholozi, sa svim
individualnim razlikama koje bi covjek ocekivao.
Bilo kako bilo,
možda ce nam izucavanje vantjelesnih iskustava jednoga dana pomoci da
bolje razumijemo sebe i svoje percepcije i mentalne procese.
Eksperimenti dr Tarta
Potpuno
kontrolisani laboratorijski eksperiment kojim se ispituje priroda VTI-a
izveo je doktor Karls Tart sa univerziteta u Kaliforniji. Ispitanica
doktora Tarta je bila gospodica Z, koja je izjavila da cesto doživljava
vantjelesne izlete. Prikljucivši je na EEG dr. Tart je zatražio od nje
da se dovede u stanje astralne projekcije. Na polici iznad njene glave
bio je komadic papira na kojem je bio napisan broj što ga je pred
pocetak eksperimenta dr. Tart odabrao iz matematicke tabele nasumicnih
brojeva. Žice koje su glavu gospodice Z povezivale sa aparatom bile su
kratke i nisu joj dozvoljavale da ustane, a pogotovo da se digne i da
pogledati broj na polici.
Prve noci eksperimenta ništa se znacajno
nije dogodilo. Druge noci gospodica Z je uspjela da se dovede u
izvantjelesno stanje i da vidi sat na zidu iznad police. Bilo je to
tacno u 3.15 sati. Istovremeno, elektroencefalograf je registrovao
neobicne uzorke moždanih talasa. To se ponovilo i trece noci.
Tek
cetvrte noci gospodica Z je pokušala da procita tajanstveni broj na
komadu papira - i ucinila to savršeno uspješno. Izvijestila je o vremenu
svog iskustva, po laboratorijskom satu, izmedu 5,50 i 6 sati ujutro. U
5,57 ujutro na EEG traci je registrovano da je tok njenih moždanih
talasa bio poremecen. Ovim eksperimentima dra K. Tarta je potvrdeno da
se nešto, neka paranormalna aktivnost u mozgu ispitanika, uistinu dogada
za vrijeme vantjelesnih izleta. O cemu se radi i kakve bi implikacije
moglo da ima na znaost, teško je reci. No, znanstvenici su uporni i ne
odustaju od pokušaja da otškrinu vrata, možda, neke druge stvarnosti,
koja se nalazi tu, pored nas, u istoj ili drugoj vremensko-prostornoj
dimenziji.
Iz knjige "Izvan tijela"

svasta..ja sam mislio da je to ako se projektujes Astri golisav

Uther Pendragon ::

svasta..ja sam mislio da je to ako se projektujes Astri golisav

moze i tako :eee: