Boris Pasternak

Zašto li tugom mutiš oči?

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
lepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sene
i obrisi naših figura.

S nogama sediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dete.

Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a reč naivna, umiljata.

Reč "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.

Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

San

Snio sam jesen u magli stakala,
drugove i tebe u veseloj klapi, i
kao soko što za krvlju vapi,
duša je moja na ruku ti pala.

Al vreme je išlo, starost ga je takla,
i kruneć okvire koprenom od srebra,
zora je iz vrta osipala stakla krvavim
i tužnim suzama septembra.

Vreme je starilo. U fotelji svila ko
led je pucala, sva trošna i bona. Pa i
ti zašutje, a glasna si bila, i san
utihnu poput zvuka zvona.

Probudih se. Ko jesen, puna bola
bejaše zora, a vetar, pun jeze,
ko laku slamu što kiši iz kola u
begu nebom raznosio breze.

Proleće

Ja sam iz ulice gde se topola čudi, gde
daljina drhti, kuća se boji pada, gde
vazduh je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.
Gde je veče prazno ko priča prekinuta,
koju zvezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.

Boris Pasternak
1890.-1960.


Boris Leonidovič Pasternak , Ruski pjesnik, književnik i nobelovac,rođen je 10.02.1890. u Predelkino kraj Moskve u židovskoj obitelji. Njegov otac, Leonid Pasternak, je bio poznati slikar i profesor na Moskovskoj školi slikanja, skulpture i arhitekture, dok je njegova majka, Rosa (Raitza) Kaufman, bila koncertna pijanistkinja. Odrastao je u visoko kozmopolitanskoj atmosferi, gdje su neki od brojnih posjetitelja njegovom domu bili kompozitor Sergej Rahmanjinov, pjesnik Rainer Maria Rilke, te pisac Lav Nikolajevič Tolstoj.
Pod inspiracijom svoga susjeda Alexandra Scriabina odlučuje postati kompozitor, pa je stoga i otišao na Moskovski konzervatorij. 1910. godine naglo odlazi s konzervatorija na Magdeburško sveučilište, gdje je studirao pod neokantskim filozofima kao što je Hermann Cohen i Nikolaj Hartmann. Iako je smatrano da će postati filozofom, ipak odustaje od toga kako bi se vratio u Moskvu 1914. godine.
Njegov prvi stihovi simuliraju njegovu preokupaciju s Kantovim idejama. Njegova tkanina uključuje udarnu aliteraciju, divlje ritmičke kombinacije, svakodnevni rječnik, te skrivene aluzije spram svojih omiljenih pjesnika kao što su Rilke, Ljermontov te njemački romantični pjesnici.

Tijekom prvog svjetskog rata podučavao je i radio u kemijskoj tvornici u Vsevolodovo-Vilveu, koji su mu nedvojbeno pružili dovoljno materijala za njegov roman "Doktor Živago" mnogo godina kasnije. Za razliku od svoje brojne rodbine i prijatelja, Pasternak nije otišao iz Rusije nakon revolucije. Naprotiv, bio je fasciniran s novim idejama i mogućnostima koje je revolucija donijela na vidjelo.
Tijekom velikih čistki u kasnim 1930-im Pasternak je postao progresivno deziluzioniran s komunističkim idealima. Ne želeći objaviti svoju poeziju okreće se prevođenju Shakespearea ("Hamlet", "Macbeth", "Kralj Lear") Goethea ("Faust"), Rilkea ("Requiem für eine Freundin"), Verlainea te gruzijske pjesnike. Njegovi su prijevodi Shakespeareovih djela stekla veliku popularnost kod ruske publike zbog njihovih kolokvijalnih, te modernističkih dijaloga, dok ga je kritika optuživala što je "pasternakizirao" engleske drame. Iako je bio široko kritiziran zbog pretjeranog subjektivizma Staljin je izjavio kako je naišao na Pasternakovo ime na listi za uhićene tijekom čistki zbog čega je nakon toga rekao "Nemojte dirati ovog stanovnika oblaka".
Kako su Sovjetski autoriteti na ovu knjigu gledali s neodobrenjem, Doktora Živaga je prokrijumčario Pasternakov prijatelj Isaiah Berlin, te ga je objavio u talijanskom prijevodu u talijanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli 1957. godine. Taj je roman postao instantnom senzacijom, a naknadno je preveden i objavljen u mnogim zemljama nesovjetskog bloka. 1958. i 1959. godine je američko izdanje ovog romana provelo 26 tjedana na vrhu "The New York Timesove" bestselerove liste. Iako nitko od njegovih sovjetskih kritičara nije imao priliku pročitati ovaj zabranjeni roman, neki od njih su javno zahtijevali: "izbacite svinju iz našeg kuhinjskog vrta", tj. da se Pasternak izbaci iz SSSR-a. To je dovelo do šaljive ruske izreke koja se koristi kako bi se zadirkivalo i ismijavalo kritike u književnosti..: "Nisam pročitao Pasternakovo djelo, ali ga osuđujem."
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1958. godine, koju je odbio primiti.

Dva dana nakon što je čuo kako je osvojio ovu prestižnu nagradu poslao je telegram slijedećeg sadržaja Švedskoj akademiji:
"Neizmjerno zahvalan, dirnut, ponosan, začuđen, zbunjen."

Četiri dana nakon toga poslao je još jedan telegram Švedskoj akademiji:
"Uzimajući u obzir značenje ove nagrade u društvu kojem pripadam moram je odbiti. Molim Vas da se ne uvrijedite mom dobrovoljnom odbijanju."

Švedska akademija je na to objavila:
"Ovo odbijanje, naravno, ni na koji način ne mijenja ispravnost nagrade. Akademiji ostaje još samo, ipak, najaviti s žaljenjem kako se prezentacija nagrade ne može održati."
Čitajući između redaka Pasternakova drugog telegrama jasno je kako je odbio nagradu iz straha od oduzimanja državljanstva ako bi otputovao u Stockholm kako bi preuzeo nagradu. Nakon što se cijeloga života trudio izbjeći napuštanje Rusije ova mogućnost nije napredak kojemu se nadao, ili kojeg je priželjkivao.
Iako je odbio Nobelovu nagradu Sovjetski su ga oficiri napadali, tako da mu je najmanje prijetilo izbacivanje iz zemlje. No, usprkos tome, čini se kako je premijer Indije Jawaharlal Nehru možda govorio s Nikitom Hruščovom, tako da ga ipak nisu poslali u egzil ili ga zatvorili.
Nobelova medalja je na kraju predana Pasternakovom sinu Jevgeniju na ceremoniji u Skockholmu tijekom Nobelova tjedna u prosincu 1989. godine. Na toj je ceremoniji ruski čelist Mstislav Rostropovič svirao Bachovu serenadu u čast svoga preminulog sunarodnjaka.

Umro je 30.05.1960. godine. Usprkos tome što je njegova smrt navedena samo u jednom malom članku u novinama "Literary Gazette" tisuće su ljudi otputovale iz Moskve na njegov sprovod u Predelkino. "Volonteri su odnijeli njegov otvoreni sag do njegovog pogrebnog mjesta, te su oni koji su bili prisutni recitirali iz pamćenja zabranjenu poemu "Hamlet"."
Maleni planet 3508 Pasternak kojeg je otkrila sovjetska astronomkinja Ljudmila Karačkina 1980. godine nazvan je po njemu.

Objavljene su mu zbirke poezije:" Iznad barijera", "Teme i varijacije""Sestra moja, život" lirski ciklus naslovljen "Ruptura" ...poeme "Visoka bolest","Poručnik Šmid", "1905. godina" nekoliko autobiografskih priča, od kojih se najviše ističu "Djetinjstvo ljubavnika" i "Sigurna pratnja",autobiografsko djelo "Zaštitna povelja"
romane "Doktor Živago","Djetinstvo Ljuversove"...
Pasternak je stekao velike zasluge u Ruskoj književnosti s odličnim prijevodima,prevodio je Gruzinske pjesnike,Goeteovog Fausta,Shakespereova djela i druge.
Umro je u Moskvi 30.05.1960. godine.

Nobelova nagrada

Ja padoh, ko zver usred hajke.
Negde su ljudi, sloboda, svet
A teraju za mnom udaraljke,
Prolaza nema, sputan svaki kret.

Tamna je šuma i obala spruda,
Deblo je jele oboreno.
Put je presečen odasvuda.
Bilo što bilo, sve je svejedno.

A kakvim se ja bavih zlom:
Ubica, zlotvor, što li ?
Ta sav svet plače nad lepotom
Zemlje, koju opevah u boli.

Pa i tako, još malo do groba,
Vera je moja – doći će doba
Sili će podlosti i svih zloba
Odoleti još duh dobra.

Pro domo

Naišla je senka. Titra, nema mira
U plamenu sveće. I u bekstvo nagla
S pobledele usne, s lista od papira,
Kroz prozorski otvor beo kao magla.

Onda kad je pesnik – verovatnost samo
I dosetka bleda ognja koji vene,
Kako da ne kriknem mučnoj sceni tamo:
“To je čas ubistva! Neko traži mene!”

Onda kad iz vrata zamiriše sena,
Pjana k’o prostranstvo, duga kao tiha
Trka stepe ispod sedla – tog me trena
Drže samo vatre užarenog stiha.

Noćni vetar

Zgasle pesme i pijana galama
Sutra svako treba da porani
Gasnu vatre po kućama
Razišla se mladež sa pijanki.

Samo vetar tumara nasumice
Niz iste one zarasle puteljke
Kojima se razdragani momci
S njima vraćahu sa noćne sedeljke.

Sav pokunjen krije se iza vrata
On ne voli noćne besmislice
Hteo bi da okonča bez rata
U sporu s noći stare nesuglasice.

A pred njima – ograde voćnjaka
Njih spor više niko ne izgladi
Kraj puta se okuplja drveće
Da ispita o čemu se radi.

Bez naslova

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.
S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.