Onore de Balzac

[You must be registered and logged in to see this image.]
Оноре
де Балзак (фр. Honoré de Balzac) (Тур, 20. мај 1799 - Париз, 17. август
1850) је француски романописац који се сматра зачетником реализма.

Балзакова
породица прелази да живи у Париз 1814. године. Његово похађање Правног
факултета у Паризу поклапа се са почетком француске рестаурације.
Улазио је у различите пословне подухвате који су му уместо зараде
доносили само губитке и дугове. Пропао је у послу са словоливницом и
штампаријом. После тог финансијској слома дугови ће га пратити читав
живот.

Свом презимену је додао племићко де 1830. године. Од тада се потписује са Оноре де Балзак.

Пољска
племкиња, Евелина Ханска, са свог имања у Верховњи, у Украјини,
започиње преписку са Балзаком 1832. године. Из преписке са загонетном
"Странкињом" која се диви Балзаковим делима, развија се обострана
љубав. Са госпођом Ханском састаје се најпре у Швајцарској, затим у
Бечу и Петрограду. Након што је постала удовица 1842. године, госпођа
Ханска одбија руку Балзака. Са њом ће путовати по Немачкој, Француској,
Холандији и Белгији. Венчаће се са госпођом Ханском 1850. године у
Бердичеву, у Украјини.

Био је председник Друштва књижевника. Два
пута се кандидовао за Француску академију. Први пут (1839.) је повукао
кандидатуру у корист Викотора Игоа, а другом приликом (1849.) добија
само два гласа.

"Људска комедија" (La Comédie humaine)
заједнички је назив за његове романе, међусобно повезане, у којима
настоји да пружи слику о свом времену, друштвеним и историјским,
филозофским кретањима, да прикаже живот свих друштвених класа и
слојева, да осветли тајне човекове психе. Балзак је први употребио
механизам враћања истих ликова кроз своје књиге како би изразио
јединство друштва које слика. У предговору «Људске комедије» (објављен
1842. године) наглашава да ће то бити историја коју су заборавили
толики историчари, историја нарави. Предвидео је да «Људска комедија»
садржи 137 дела, али је стигао да напише 91 дело. Том броју се могу
додати још три романа које није предвидео првобитним планом. У број од
94 дела не улазе «Голицаве приче» ни Балзакови младалачки романи
написани пре 1829. године. У свом Каталогу дела која ће садржати
«Људска комедија», Балзак предвиђа следећу поделу:

Први део: Студије нарави, разврстане по темама у шест група:
Призори из приватног живота (Чича Горио),
Призори из провинцијског живота (Евгенија Гранде, Изгубљене илузије),
Призори из париског живота (Сјај и беда куртизана, Рођака Бета, Рођак Понс),
Призори из политичког живота (Посланик из Арсија),
Призори из војничког живота (Шуани),
Призори из сеоског живота (Љиљан у долу).
Други део: Филозофске студије – Шагринска кожа, Трагање за апсолутним.
Трећи део: Аналитичке студије садрже само једно дело које није роман већ оглед «Физиологија брака»
Из
жеље за новцем и славом писао је оно шта је сматрао популарним, и чиме
би могао да привуче шири круг читалаца. Често је писао и по 16 сати
дневно уз помоћ свијеће и кафе не би ли што прије објавио своје дјело.
Овакво писање резултовало је тиме да већина његових дјела даје утисак
недовршености и неуредности, има грешке у тексту, а поједини дјелови су
површни или недовршени.

Иако је одрастао далеко од Париза Балзак је доста везан за овај град. Своја најбоља дјела је написао у Паризу или о Паризу.

Оноре
де Балзак и Гистав Флобер имали су велики утицај на касније
реалистичаре и натуралисте: Ги де Мопасан, Карл Хајсманс, и у Енглеској
Џорџ Елиот.

“ EVGENIJA GRANDE “
Roman
o ocu tvrdici i nasuprot njemu, osjecajnih zene i cerke.Vjera u ljubav
i postenje nasuprot ocevom nevjerovanom tvrdicluku.Opisi slikovito
prikazuju atmosferu takvog nacina zivota.

“ GOLICAVE PRICE “
Simpaticne
kratke price erotske sadrzine sa dosta smijesnih detalja iz zivota
francuskih velikasa,koji se pod stare dane zene djevojkama.

“ LJILJAN U DOLU “
Romanticna
prica o mladicu koji je volio udatu zenu, njena potajna ljubav I
razocarenje kada on odlazi sa engleskinjom.Ona umire zbog tog
razocarenja.Tanano ispricana prica o dvijema osjetljivim ljudskim
dusama sa puno lijepih opisa.

“ SJAJ I BIJEDA KURTIZANA “
Opisuje
srednji sloj francuskog drustva,prikazuje pomodarske
prijeme,ljepotu,flert i ljubavi. Kurtizana se zaljubljuje u
mladica,ljubavlju i strascu prve nevine ljubavi.Taj isti mladic se kao
licnost pojavljuje I u drugim romanima.

“ KNEGINJA DE KADINJAN “
Dvije
zene srednjeg staleza razmatraju svoj ljubavni zivot pun avantura, ali
za njih beznacajnih.One su plahovite, povrsne osobe, koje su svjesne da
nisu dozivjele pravu ljubav.Kneginja je u kasnim godinama osjetila taj
zanos, ali to je bila nedozivljena ljubav, jer je on poginuo u
revoluciji.Ona upoznaje njegovog prijatelja kome je revolucionar sve
pricao I kroz njegovu pricu, ona dozivljava ljubav. Istovremeno se I
njegov prijatelj zaljubljuje u nju I ona odlazi s njim, ali bez nekih
emocija.

“ RODJAKA BETA “
Roman o propadanju jedne porodice,
lijepo slikani razliciti likovi, razliciti tipovi zena I muskaraca,
radnja se vrti oko propale porodice, prevare,novca, tragicnih sudbina,
mrznji I osveti ljubomorne rodjake Bete.Kraj je strasno patetican,
dogadjaji su maksimalno pretjerani.

Citala sam i " Cica Gorija " u srednjoj skoli.

ŽIVOT BALZACOV



20. 5.1799. rodio se Honore de Balzac. Otac - Bernard Francois Balzac
bio je bistra glava, širokog znanja, neukrotive volje što najbolje
dokazuje njegov prijelaz iz seljaka u višu gradansku klasu. Iskoristivši
dobro političke i ekonomske prilike u tadašnjoj Francuskoj, u svojoj
pedeset i prvoj godini oženio se Laurom Sallambier, veoma lijepom
djevojkom 32 godine mlađom od njega, aristoktatkinjom s manirima i vrlo
dobrim obrazovanjem.



Čim je Laure rodila Honorea dala ga je dojiti u Saint-Cyr-sur-Loire ženi
nekog žandara od straha da ne umre poput prvorođenog sina. Slijedeće
godine Honoreu se pridružila i njegova sestra Laure. Honore nije nikada
oprostio svojoj majci što se tako odjelila od njega: "Kakvim sam to
svojim fizičkim ili moralnim nedostatkom izazvao tu majčinu hladnoću?
Jesam li dakle bio natureno dijete ono čije rođenje je nepredviđeno?"
često se pitao. Honore nije nikada zaboravio vrijeme provedeno ondje
gdje ne vlada hrabrost, grandioznost, već naivna ljepota prirode. On se
uvijek sjećao trenutaka provedenih pod čistim nebom kada su njegovi prvi
pogledi ugledali kako bježe prvi oblaci. Njegova sestra, Laurie, samo 2
godine mlađa od njega nalazila se u istom položaju kao i Honore. Njih
svoje, zajedno odrasli nježno su se voljeli. Honore je bio veoma brižan
brat i u roditeljskoj kući gdje je i to ne jednom dopustio da ga kazne
umjesto Laurie, ne odavši njenu krivicu. Kad bi Laurie stigla na vrijeme
da optuži sebe, on bi joj govorio : "No, ubuduće nemoj ništa priznati,
volim da me grde zbog tebe!..."



Bile su mu 4 g. kad je doveden nazad u Tours u očinski dom. Ondje nikad
nije osjetio pravu majčinsku ljubav jer njegova majka nije znala za
tetošenje i poljupce već joj je karakter kvarila sklonost prema raskoši
te želja da se pokazuje i održava svoj društveni položaj. 1802. rođena
je i druga kći Laurence a prigodom njenog krštenja Balzacovi dopustiše
sebi da opišu ne baš postojanu plemićku partikulu de. I dok se je
Bemard-Francois upomo i dalje penjao po društvenoj ljestvici, a Laure
održavale razne ljubavne veze djeca su bila povjerena nekoj strašnoj
guvernanti koja je tvrdila da se Honore grozi kuće, da on nije glup ali
da je podmukao. Ona mu se izrugivala zbog zvijezda koje je radoznalo i
strastveno promatrao. Mada još dijete, improvizirao je sitne komedije da
zabavi sestre. "Po čitave sate," pisala je Laure, "strugao bi žicama
jedne male crvene violine, a njegovo ozareno crveno lice dokazivalo je
da on vjeruje da čuje neke melodije. A veoma bi ga začudilo kad bih ga
preklinjala da prestane s tim muziciranjem. "Ta zar ne čuješ kako je to
lijepo? " govorio bi mi." Honore je uživao povlasticu da živi u svijetu
mašte i da čuje nebeske zvukove koji su odjekivali samo za njega.
Najveći doživljaj u njegovu djetinjstvu bio je posjet djedu i baki
Sallambier koji su bili oduševljeni tim lijepim djetetom smeđih
blistavih i blagih očiju, visoka čela i bujne cme kose. Medutim nakon
nekoliko mjeseci djedica je umro a bakica se preselila k njima, no
gospoda de Balzac je svoje kćeri poslala u pansion Vauquer, a sina u
pansion Le Guay gdje je bio "vanjski đak na satovima čitanja". Kad je
Honore navršio 8 g. bio je nesretan što ostavlja svoju dobru sestru
"drugaricu svoje bijede i suza".



Koledž u Vandomeu kamo je mladi Balzac poslan bio je veoma strog pod
upravom vrlo liberarnih oratorijanaca. Ondje je bio veoma dobar red i
disciplina, a naučavalo se poštovanje prema caru bez čega ustanova ne bi
mogla opstati. Tu je bio smješten Balzac koji kao da baš nije bio
stvoren da se nametne tom đačkom svijetu. Oprezna majka gotovo ga je
potpuno lišila novca te nije mogao učestvovati u igrama i kupovanju.
Roditelji ostalih učenika dolazili su u Vandome prilikom podjele
nagrada. U toku 6 g. 1807. - 1813. prema vlastitim riječima majka ga je
svega dvaput posjetila, možda zato da se podvrgne duhu koledža. Jedan
nastavnik, otac Lefebvre imao je istaknuto mjesto u Balzacovu životu.
Pod izlikom da mu daje instrukcije iz matematike on mu je posudivao
mnoge knjige iz biblioteke i dopuštao mu da za vrijeme lekcija čita.
Čitao je za vrijeme odmora dok su se ostali drugovi igrali. Često je
dopuštao da ga bace u samicu kako bi ondje čitao. Jedino se po tome
razlikovao od ostalih u očima nastavnika kao i zbog svoje
samouvjerenosti koju kao da nije ništa opravdavalo. Zanemarivao je
učenje i počeo pisati stihove koji nisu ulijevali mnogo nade pa ga u
ruglu prozvaše Pjesnik no to ga nije obeshrabrilo. "Bit ću čuven" tvrdio
je taj ne baš sjajan đak. Drugovi su se smijali toj njegovoj
umišljenosti; a to je činio i on sam, jer je ipak bio zgodan dečko. No
previše se opijao raznim razmišljanjima, idejama i maštom pa kako je u
dobi puberteta živio samo za duh izgledalo je da je potpuno otupio. Zato
je 1813. vraćen u Tours gdje se pod utjecajem svježa zraka, slobode, te
dodirom s obitelji Honoreu vraća mladenačka živost. Čitava obitelj
kipjela je od priča, planova, žalovanja, ogovaranja. Svi su bili
vragolasti, nemirni i originalni; svi su se osjećali ponosni što
pripadaju obitelji Balzac.



Medu djecom je vladalo podrugljivo bratstvo i duboka ljubav. S
roditeljima su imali zajedničku sklonost prema knjigama i obiteljskom
rječniku. Čitav klan Balzacovih gajio je kritički duh; nisu štedjeli
jedni druge, ali su znali da svi pripadaju jednoj te istoj grupi.



Kada je 1814. potučen Napoleon morao abdicirati i otići u progonstvo na
Elbu, to je bio velik udarac za Balzaca djelom odgojenog u svjetlu
carske slave. Vrlo brzo su se okrenuli mnogi vjetrokazi a Honore,
petnaestogodišnji dječak, kojega je majka poslala da zastupa oca na
plesu vojnog okruga s užitkom se



umiješao u žensku gomilu, zaslijepljen svjetlima, crvenim bojama
dijamantima i naročito bijelim ramenima. Nije više nikad zaboravio te
slike i taj miris žene. U srpnju 1811. ušao je u koledž u Toursu. I tamo
su se nastavila zadirkivanja ali Honore je osjećao u sebi nadljudsku
snagu i zakleo se da će ih jednog



dana zasjeniti slavom. Sestre su se smijale kad je tvrdio da će "jednog
dana taj adutić Honore iznenaditi svijet." Očekujući trenutak da ga
iznenadi, on ga je proučavao. Prikupljao je materijale a da ni sam nije
znao za koju će mu to zgradu poslužiti. Bio je žedan svega, ljubavi i
slave.



Nakon završenog flozofskog fakulteta roditelji su mu dali dvije godine
da dokaže svoj talent. Okušao se s dramom Cromwell no ona je bila i
suviše loša, bila je dosadna kopija Corneillea, Racinea i Vergilija. Ali
ponovo se Honore nije obeshrabrio. Sada je očekivao slavu od romana. I
dok je zarađivao pišući serijske pomodne romane jer je pristupio jednoj
takvoj radionici, njegovi daljnji pokušaji i dalje su se redali. Imam
samo dvije strasti, ljubav i slavu, njegova je najdraa rečenica. Žedan i
nezasitan svijeta boji se da će biti iznevjeren. U me uvremenu su se
njegove sestre udale ali ne baš sretno; više da ugode želji roditelja.



Balzac je bio izvanredan novinar a njegovu genijalnost prva je naslutila
gospoda de Berny s kojom je već 4 g. održavao vezu i koja je strašno
patila vidjevši ga prinudenog da prihvaća sitne poslove koje mu je nudio
Rousson, književni mešetar koji je iskorištavao njegovu bujnu maštu.
Ali navršio je dvadeset pet godina a uspjeh mu je izmicao. Sve ga je
privlačilo onome što je veliko; sve ga je odbacivalo od onog što je
malo. Honore je sam sebe strogo sudio: ogorčen samim sobom, ponekad je
pomišljao na samoubojstvo.



1825. g. Balzac je, u Ulici Tournon, gotovo svakodnevno vidao gospodu de
Berny koja se prodavši svoju kuću u Vileparisisu, nastanila nedaleko od
njega. Ona mu je donosila sve: obožavanje iskusne žene, poželjne i
nježne; materinsku ljubav zrele Egerije prema mladiću čije su oči dva
crna dijamanta, oči vladara, vidovnjaka, krotitelja; poznavanje svijeta i
fine savjete o tome kako se u njemu treba držati; priče o
predrevolucijskom dobu, o revoluciji, o društvu iz vremena Carstva što
je nastalo od Direktorija. Pronicava, podrugljiva i strastvena, bez
iluzija o muškarcima a ipak bez zlobe, sposobna za bezgraničnu
privrženost, opisivalaje lukavstva, žudnje, spletke. Osvjetljavala je
život.



Budući da je počeo očajavati što ne postiže književnu slavu pa čak ni to
da živi od svojeg pera, jedan očev prijatelj savjetovao mu je da se
baci u poslove a uz to se može baviti književnošću. Međutim ni poslovi
mu ne idu i nakon propasti štamparije Balzac 1828. pred vjerovnicima
bježi u četvrt pored Opservatorija. U meduvremenu Honore je održavajući
vezu s vojvotkinjom d'Abrantes kročio sebi put u kraljevstvo žena. Ali
morao je birati i gospoda de Berny pobjeduje.



U novom stanu Balzac se sprema za rad i prekriva svoju budućnost remek
-djelima rečenicom: "Ono što Napoleon nije dovršio mačem, ja ću izvršiti
perom ".



Nalazeći primjer u djelu Waltera Scotta Balzac započinje rad na svom
prvom povijesnom romanu isprva nazvanom Momak. Imao je sadržaj -
ratovanje Šuana i Vandejaca - ali nedostajalo je neposredno poznavanje
predjela i krajolika, a ništa ne može nadomjestiti takve slike. Zbog
toga Balzac putuje generalu de Pommereulu prijatelju obitelji. Od njega
je doznao mnogo o gradanskim ratovima, upoznao se s nekolicinom
preživjelih i tako je stvorio svoj prvi roman. Svršeno je bilo s
karijerom diplomiranog studenta, gotovo s jalovim životom Victora
Morillona kako se dosad potpisivao. Šuana (Bretagnu 1800. godine) će
potpisati Honore de Balzac. I zato je htio da on bude savršen. Iako Šuan
nije doživio uspjeh kod publike, malobrojni čitaoci su se pokazali
kvalitetnima. Honore je znao da će odsad, za nekolicinu poznavalaca, on
biti "autor Šuana". lako je obećao Gospodi de Berny, Balzac se ne
uspjeva oduprijeti napasti i nakon dvije godine razdvojenosti vraća se
vojvotkinji d'Abrantes pišući njene memoare. Ali želja i strast nisu
ljubav. "Muškarac i žena mogu, a da se ne obeščaste, zamisliti nekoliko
strasti; tako je prirodna težnja k sreći! Ali u životu postoji samo
jedna ljubav. " On je tu jednu ljubav nazirao s gospodom de Berny.
Istovremeno putena, mudra i njea, ona je za njega bila "anđeo što je
sišao s neba". Ona ga je oblikovala, otkrila, vodila. Bez nje Balzacova
genijalnost nikada ne bi dožvjela svoj procvat. On je to znao.



U prosincu 1829. izišla je Fiziologija braka "od jednog mladog neženje".
Ta knjiga, sjajna i nimalo sramežljiva, dokazivala je začudujuće
poznavanje žena. Autor je to mogao zahvaliti vlastitom iskustvu; gospodi
de Berny i vojvotkinji d'Abrentes koje su, obje donijele svoja
povjeravanja i priče. Pišu mu nepoznate žene i u sebi prepoznaju njegove
junakinje; Prizori iz privatnog života, čedni bez sramežljivosti,
smirili su one koje je smela njegova Fiziologija braka. U čitaonicama
očekuju njegove knjige.



Što je Balzac više promahao, to je više u novcu vidio "jedinog modernog
boga", velikog pokretača suvremenog društva. Godine 1828. osnovao je Le
Voleur, a zatim 1829. La Silhouette, koju su ilustrirali veliki crtači -
Gavarni, Charlet, Grandville, Henri Monnier. Balzaca su osvojili ti
podrugljivi i grubi



umjetnici. Kao i on, tako su i oni stvarali tipove; Gavarni je kao i on,
prikazivao "izgled neke odjeće, misao neke haljine" .



Medu predbacivanjima, prijekorima, suprotnostima, gospođa de Berny je
ostala zaštićena luka mira. Ona možda više nije bila poželjna, ali tko
se pokazao pouzdaniji od nje? Ona ga je formirala; on ju je nadmašio.
Ona nije tražila ništa više "osim svog skromnog mjesta pored nogu
odraslog djeteta koje miluje svojim materinskim okom". U očima pisca to
je najveća zasluga jedne žene; pored nje je dobro radio.



Ali iako je doživio uspjeh, Balzac nije nikada imao život o kojem je
sanjao i koji bi bio u skladu s njegovim idejama. On je kao i Prometej
morao podnositi sudbinu jer je naučio shvaćati nesavladivu moć nužde.



Zapravo u Balzacu postoje dva bića. Jedno je neki debeli čovjek koji
izgleda kao da živi u ljudskom svijetu; koji se prepire s majkom i
sestrom; koji ima dugova i strahuje od ovrhovoditelja; koji u isto
vrijeme gaji epistolarnu ljubav s jednom poljskom groficom i služinsku
ljubav s jednom ljubavnicom -



služavkom. Drugo je tvorac čitavog jednog svijeta; voli mlade žene
bijelih ramena, blistavih očiju, glumice ili vojvotkinje; osjeća i
shvaća najistančanija čuvstva; i, ne baveći se bijednim novčanim
pitanjima, provodi raskošan život. Ljudski Balzac podnosi malograđane
svoje obitelji; onaj prometejski Balzac posjećuje ugledne obitelji koje
je sam izmislio. Zaokupljen stvorenjima iz svoje mašte, on nema više
vremena da se bavi drugima. Nije nazočan smrti Lure de Berny niti Laure
d'Abrantes, koje je ipak volio u časovima svog ovozemaljskog života;
ali, za vrijeme njihove agonije, on bdije nad Henriettom de Mortsauf,
Estherom Goseck i Coralijom, koje su kćeri njegova genija. Ponekad, u
stvarnom svijetlu, može izgledati nezahvalan ili nemaran; bit će nježan i
strastven u svom svijetu, u stvari jedinom u koji on vjeruje, jedinom u
kome su prisutni, aktivni i napregnuti, njegovo srce i duh.



U dvadeset godina Balzac je grozničavim radom stvorio čitavu biblioteku
knjiga. U stotinjak djela ocrtao je više od 2000 likova iz svih
društvenih slojeva. Nastup svih tih tipova na životnoj pozornici čini za
njega "Ljudsku komediju" koju on izlaže u nizu "scena" i "studija":

I. SLIKE IZ PRIVATNOG ŽIVOTA:



1. Otac Goriot, Pukovnik Chabert, Gobseck, Bezbožnikova misa, Poruka,
Trgovina k mačku koji se lopta, Zabava u Sceauxu, bračni ugovor



2. Beatrisa, Jedna Evina kći, Lažna Ijubavnica, Napuštena žena, Ženski
likovi, Gospođa Firmiani, Zapisi dviju mladih žena



3 . Kad žena zri, Put u život, Modeste Mignon, Vandetta, Porodični mir,
La Grandiere, Albert Savarus



II. SLIKE IZ PARIŠKOG ŽIVOTA:



1. Sjaj i bijeda kurtizana, Zlatooka djevojka, Tajna kneginje Cadignan,
Vojvotkinja de Langeais



2. Rođaka Beta, Veličina i pad Cesara Birotteaua



3. Rođak Pns, Banka Nucingen, Glumili su i nehotice, Ferragus,
Sarrasine, Jedan poslovan čovjek, PierreGrassou, Facino Cane, Jedan
kralj bohema, Gaudisart II



III. SLIKE IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA:



1. Ljiljan u dolu, Muzej starina, Eugenija Grandet Ursula Miruet



2. Usidjelica, Pjereta, Departmanska muza, Mutivoda



3. Propale iluzije, Tourski pop, Slavni Gaudissart



IV. SLIKE IZ SEOSKOG LIVOTA:



Seljaci, Seoski liječnik, Seoski župnik



V. SLIKE IZ VOJNIČKOG ŽIVOTA:



Šuani, Strast u pustinji



VI.SLIKE IZ POLITIČKOG ŽIVOTA:



Jedan dogaaj iz vremena Terora, Mračna afera, Poslanik grada Arcisa, Z.
Marcas



VII. SLIKE IZ FILOZOFSKOG ŽIVOTA:



VIII. FILOZOFSKE STUDIJE:



Isus Krist u Flandriji, Prognanici, Majstor Cornelius, Crvena krčma,
Mobilizirani vojnik, Drama na morskoj obali, Prokleto dijete, Massimila
Doni, Gambara, O Katarini Medici, Uvod, Kalvinski mučenik, Ruggierijeva
tajna, Dva sna



IX. ANALITIČKE STUDIJE:



Vragoljaste priče, Sitni jadi bračnog života



Ljudska komedija ostaje istovremeno najvjernija slika vječnog čovjeka i
najbolja povijest običaja u doba Restauracije. Sve se tu nalazi:
plemstvo i gradanstvo, administracija i vojska, trgovinski, transportni
mehanizam, kao i onaj štampe, pravosudnog, političkog, mondenog života.
Nimalo površno skicirani već rastavljeni, izloženi poput dijelova nekog
orijaškog organizma uočljive mašinerije.



Njegovo opažanje proširuje se i na kuće, gradove; on poznaje sve četvrti
Pariza. "Noćni Homer, on paklenskom luči osvjetljava kripte i galerije
jednog grozničavog grada gdje se odvija neka zlokobna epopeja." Zalazi u
studentske restorane, medu kazališne kulise, u budoare vojvotkinja, u
ložnice kurtizana. Tim svojim stvorovima on daje stvarne snabdjevače.
Krojač Staub oblači Luciena de Rubemprea, a Charlesa Grandeta krojač
Buisson (koji je ujedno i Balzacov). Trgovina nakitom Fossin, Ulica
Richellieu broj 76, lijepoj gospodi Rabourdin isporučuje grozdove crnog
biserja. U provinciji nije mu promaklo ništa od različitih društava u
Angoulemeu, Le Havreu, Limogesu, Alenconu. Nitko nije bolje shvatio
antagonizme, neumoljive i sitničave, što su nastajali u svim tim
gradovima iz groznica koje su ih potresale od 1789. do 1830. godine.
Francuska iz doba Restauracije ostala bi nerazumljiva kad čitalac ne bi
vidio kakvim je korijenjem ona vezana za prošlost. "Stvaran život je
život uzroka". Medutim postupak s licima koja se iznova pojavljuju
Balzacu dopušta da izmišljenim licima dade i četvrtu dimenziju -
vrijeme.

POLITIKA I RELIGIJA



Balzac drži do tradicije, obitelji, monarhije zato što sve to postoji i
zato što to čuva enrgiju nacija. Neprestano mijenjati vodu, na akciju
prenositi fluidnost misli, u njegovima očima to je isto što i slabiti
državu. Trajnost je Balzacu izgledala kao nešto samo po sebi dobro. To
može podjednako dovesti do pučke diktature kao i do legitizma, do
Napolenoa ili Marata kao i do Ljudevita XIV. Napoleonova jedina zabluda
je u tome što se nije umio smjestiti u trajanju. Pravi kralj može doći
odozdo ili odozgo. Ono što Balzac mrzi to je prije svega nestabilna
vlada mediokriteta. Ponekad sanjari o nekoj kolektivnoj diktaturi. "Kad
bi se u Francuskoj udružilo petnaest Ijudi i kad bi imali vodu koji bi
bio premac Voltaireu, onda bi uskoro prestala lakrdija što je nazivaju
ustavnom vladom i koja za temelj ima neprestano dovodenje medio
krivokletstva na prijestolje." Energičnost pridonosi u isto vrijeme i
moći i zakonitosti.



Godine 1924 piše: "Svaki čovjek ima svoju maniju; religijaje
najuzvišenija od svih njih." Godine 1837: "Nisam preobraćen niti me
treba preobraćati, jer nemam nikakve religije." Naposljetku je izabrao
bacanje u kršćanstvo. Koje kršćanstvo? Zar ono katoličke crkve? Balzac
je s njom povezan emocijama iz djetinjstva; braneći je, napisao je
lijepe priče; u Seoskom liječniku uzdizao je njenu civiliziranu moć; u
Ljiljanu, evandeosku nježnost. Sve to nije dovoljno da od njega stvori
pravovjernog katolika: "Katolička vjera", kaže on, "jest laž koju čovjek
stvara samome sebi."



LJUBAV



Balzac o ljubavi govori čas kao mistik čas kao filozof. Većina žena iz
Ljudske komedije traži bilo bogatstvo bilo sreću taštine, a muškarac se
ponekad ženi iz ambicije, gotovo uvijek iz koristoljublja. Medutim "brak
bez ljubavi je ozakonjena prostitucija" kaže Balzac. On odmata ženske
duše a da ih ne povrijedi; opaki promatrač koji nikada ne nasjeda
komedijama ljubavi i novca, kad želi, on slika najfinije nijanse
osjećaja. Žene će uvijek ostati njegove vjerne čitateljice, zato što ih
nijedan pisac ne shvaća kao on. Ne jedna od njih doživljava to da bude
demaskirana i, potajno u svom srcu, u tome uživa.



Budući da je dobro upoznao kurtizane, vjenzje da su one sposobne za
ljubav-strast. On voli njihovo tijelo, njihovu raskoš, njihovo
poznavanje muškaraca, njihovo prihvaćanje rizika, napokon i njihovu
poeziju koja se rađa u prolaznosti njihova života. One, u njegovu
životu, tvore čitav jedan svijet koji ima svoj jezik, svoje zakone,
svoje mlade ljubavnike, svoje bogate starce i svoje drame (Coralijina
smrt, Estherino žrtvovanje). U muškarca, "Ijubav nikada neće biti ništa
doli glad, žeđ uljepšana našom maštom", ili nada u podršku njegovu
izazovu društvu. Rastignacu je potrebno da u svojoj igri ima Delphinu de
Nucuingen. Blondet svoj spas duguje gospodi de Montcornet. "Ljubav",
kaže Blondet, "je jedina šansa što je glupani imaju da se uzdignu." Ali
zašto glupani? A zaštojedina šansa? Onima koje ne nadahnjuju ljubav
ostaje prijateljstvo, udruživanje. Jednako koliko i o nekoj ženi,
balzakovski junak sanjari o prijatelju ili kakvoj grupi, koji su
bezuvjetno odani. Plemstvo ga fascinira zato što je ono zatvoreni klan
koji gura svoje. Prilikom svog stupanja u život Balzac je bio samotan
čovjek kojeg je samoća plašila. Tražio je suborca. Drugovi iz
Fcoteauxova restoran, Trinaestorica, Crveni konj, Vautrin i njegova
momčad, sve to sadrži nešto od mistike grnpe, nadomjestka ljubavi.

NOVAC



Novac, načini da se do njega dode, mirazi, nasljedstva trgovina,
bankarstvo, lihvari, krivotvoritelji oporuka, prijevara u Ljudskoj
komediji zauzimaju isto toliko mjesta koliko i ljubav. Još više mjesta.
Postoje dva uzroka toj glavnoj ulozi Kralja Novca: autor i doba.



Ponajprije autor. Balzac je roden u obitelji koja je fetišizirala novac.
Njegova majka govorila je:"Bogatstvo, veliko bogatstvo je sve." Oko
njega svima je nedostajalo novaca: Survilleovima,Montzaigleovima,
njegovim roditeljima, njemu samome. Zar je to bila njegova greška? Da,
njegovi roditelji imali su od čega živjeti, Survilleovi su se mogli
pristojno zadovoljiti inžinjerskom plaćom; Honore, da nije bio rasipan,
iz nezadovoljenosti. A gdje je započeo? U pravničkoj kancelariji. Tamo
mu se u nosnice uvukao prljavi zadah nepošteno stečenog novca. Tamo uči
stvarne odnose zakonika i pravde.; vidi nasamarene poštene ljude,
prevarante koji likuju, uslužite suce.



Julska monarhija je doba kad se izgraduje krupni kapitalizam. Zemljišta u
Parizu dobivaju golemu vrijednost. Razvijaju se diončka društva. Novac
upravlja svijetom; Balzac opisuje taj svijet.



KAKO BALZAC RADI?



Središte Balzacova romana je strast; roman je crescendo te strasti koja
raste, čisti sve pred sobom i pretjeruje čak i do ubojstva.



U stvaranju balzakovskog lika mogu se razlikovati tri stadija. U prvom
on polazi od poznatih bića ili knjiških likova. Na primjer misli na
Dablina da bi od njega napravio Pilleraulta; ili na Marie d'Agoult da bi
od nje stvorio Beatrisu. Zatim sve mijenja i portret obogaćuje
elementima od drugih modela. U drugom stadiju rukovoden je "ne više
željom za književnim transponiranjem već suštinskim zahtjevima djela".
Jednako kao što slikar, odmičući se bolje vidi sliku i dodaje jedan
potez, jedan ton, tako i Balzac vodi računa o onome što je već naslikano
kako bi djelu dao više reljefnosti. Napokon u trećem stadiju, on
"likove izobličuje kao u kakvoj halucinaciji" da bi od njih stvorio
utjelovljenje neke ideje. Tada Gobseck postaje Moć Zlata; Cesar
Birotteau - Poštenje; Goriot - Očinska ljubav.



Ali, čak i u tom prelasku na apstraktno, on i dalje ostaje čvrsto
stajati na zemlji. Ništa nije zanimljivije od pronalaženja, u svim
njegovim knjigama, sićušnih tragova njegova svakodnevnog života.



Sva svoja djela stvarao je pod pritiskom vjerovnika i izdavača. Vječito
skriven u skupo namještenim stanovima pod izmišljenim imenima noći i
noći proveo je pijući crnu kavu i pišući trideset stranica dnevno.
Gotovo uobičajeno bilo je da liježe u šest sati na večer, naredi da ga
probude u ponoć, zatim piše dvanaest ili petnaest sati dnevno. Njegova
žed za slavom bila je tolika da je uspjeh pio dugim gutljajima; njegova
bijeda bila je tako bolna da se naslađivao svojim sjajem, iako
prezaduženim.



Balzac je u svibnju 1848. konačno požnjeo i svoj prvi uspjeh u kazalištu
s dramom Maćeha. Napokon je uspio u dramu ubrizgati snagu svojih
romana.



Tijekom cjelokupnog Balzacovog stvaralaštva jedino su ga podržavale
Zulma Carraud - vjerna prijateljica, te nakon smrti Lure de Berny
gospoda Hanska koja ju je trebala zamijeniti nakon smrti. Balzac je
gotovo uvijek održdvao više veza sa ženama, ali dok su mnoge bile tek
prolazne strasti, Eva Hanska bila



je žena koju je Balzac želio 16 godina, žena koju je oženio. Upoznali su
se putem pisama kojima je Eva komentirala i hvalila njegova djela
potpisujući se Tuđinka. Balzac je odmah uočio tu mističnu čitateljicu. I
s vremenom poznanstvo je preraslo u duboku ljubav. Ali morali su čekati
najprije trinaest godina smrt grofa Hanskog, a nakon tog bolnog
dogadaja za Evu, još tri godine da se riješi oporučno ostavljena
imovina. U meduvremneu ljubav se razbuktala i Eva je nosila njihovo
dijete ali ono je prerano rođeno i to ljubavnicima daje još jedan težak
udarac. Balzac živi samo za Evu i piše: "Dobri moj vučiću, da te ne
volim i ne obožavam, već odavno ne bih više postojao...Radim samo za
tebe i zbog tebe! Nemam više vlastite egzistencije..."



Kada su se konačno sjedinili 14. ožujka 1850. Eva, sada
pedesetogodišnjakinja patila je od napadaja kapi, a Balzac se gušio. Ali
on je konačno sretan pa piše Zulmi: "Dakle, prije tri dana oženio sam
se jedinom ženom koju sam volio, koju volim više nego ikad i koju ću
voljeti do smrti. Vjerujem da je ta veza nagrada koju mi je Bog
namijenio za tolike nedaće, godine rada, teškoće koje sam podnio i
prebrodio. Nisam imao ni sretne mladosti ni cvjetnog proljeća; imat ću
najsjajnije ljeto, najslađu jesen..."



Stigavši u Pariz Balzac se jako razbolio. Eva je posljednjih mjeseci
bila prije svega njegovateljica. Balzac je umro u toku noći, 19.
kolovoza u teškim bolovima bučno hropćući. život završavao je poput
kakvog romana Ljudske komedije.



Doprijeti do cilja i izdahnuvši, poput onog antičkog trkača! Vidjeti
sreću i smrt kako zajedno stižu na prag vrata! Dobiti onu koju čovjek
voli u trenutku kada ljubav gasne! Kad čovjek dobije pravo da bude
sretan, nije više sposoban da uživa!... Oh! kolikih je ljudi to sudbina!



Kao što je već odavno predosjećao, ta sudbina bila je i njegova, a
njegovoj lucidnoj inteligenciji, kojoj je toliko godilo da rasvjetljava
potajne uzroke zbivanja, tih posljednjih dana, opruge njegova života
zacijelo su se ukazale u svoj svojoj strogoj jednostavnosti. Umirao je
goreći od svojih želja, iznuren od izxnišljenih čina svojih tvorevina,
kao žrtva svoga djela. Njegovo nezadovoljeno djetinjstvo i mladost
nadahnuli su nadljudskim ambicijama. Htio je sve: Ijubav, bogatstvo,
genijalnost, slavu. Unatoč rastojanju, naoko nepremostivom, izmedu
linije polaska i cilja, on je postigao sve. U nedjeljno večer, 18.
kolovoza 1850., ležao je usred dekora koji je sam stvorio i koji je
nalikovao njegovim snovima iz Tisuću i jedne noći; pored ugledne
strankinje, koja je zbog njega napustila svoju palaču i svoje
nepregledno more žita; u središtu svijeta koji je naselio, zatim u njemu
živio, a koji ga je imao nadživjeti. Ali Smrt, koja ga je, već godinama
u stopu pratila, u isto je vrijeme kad i on prešla liniju cilja.